Nisam htio, nisam čak ni želio, ali sam morao: otišao sam na Sajam knjige da bih dogovorio neke sitne književne poslove. Nisam želio, nisam čak ni htio, ali sam morao: platio sam jednu konvertibilnu marku da bih ušao u „Borik“ i znao sam da sam ulazak preplatio, ali dogovor je dogovor. Želio sam, čak sam i htio da tražim onu marku na izlasku, ali nisam. Utekao sam više bijesan nego tužan, više smrknut nego ravnodušan.
Trideseti Sajam knjige u Banjoj Luci svečano je otvorio Dušan Kovačević. I kao da je ta rečenica, koja se prosula širom portala poput vrhunske ekskluzive, bila dovoljna da pokrije višegodišnju sajamsku bruku. Ako se sajam održava i trideseti put, onda je on odličan. Zar bi bio održan i trideseti put ako ne valja? Pride ga je otvorio ljuti klasik srpske književnosti i ko će sumnjati u kvalitet sajma ako besjedu na otvaranju govori pisac Maratonaca i Balkanskog špijuna?
Istina je, ipak, malo drugačija. Sajam je grozan, užasan, sramotan, bijedan, tužan i jadan. I to je tako godinama. Čitanka prepuna praznih stranica. Bukvar iz kojeg su ispali svi suglasnici. Čorba bez vode i sa tek malo soli. Što bi rekli oni koji idu u bolnicu na ležanje: Jadan onaj ko mora. Uzalud su svakodnevne hronike, uzalud su mnoge reportaže, uzalud je intervju za intervjuom – sajam knjige u Banjoj Luci jeste tugine tuge tuga. Buvlja pijaca na koju bi ulaz bio preskup i da je besplatan.
Prvi sajam knjige koji sam vidio bio je, ako se ne varam, banjolučki četvrti i bio je održan u Domu vojske. Ne sjećam se ko je bio besjednik na četvrtom, ali znam da je prvi otvorio Matija Bećeković i da je upravo on insistirao na tome da banjolučki sajam bude sajam knjige, one jedne, jedne jedine, koja je, možda, za svakoga od nas drugačija, druga. Beograd, Zagreb i Sarajevo imaju sajam knjigâ, mnogih knjigâ koje su zasvođene pod jednom ili više kupola, jedino Banja
Luka ima Sajam knjige i taj je naziv, koji je uistinu čudesan, jedino lijepo što je od sajma preteklo.
Prvi sajam je otvoren prije dvije decenije i od tada je mijenjao mnoge adrese – kućio se pod krovom Banskog dvora, (nekadašnjeg) Doma vojske, Muzeja Republike Srpske, Velesajma i, na koncu, Sportske dvorane „Borik“. Kada sam, te 1998. godine, ušao u Dom vojske, bio sam još srednjoškolac, zaluđen radovima gospođe Kristi i gospode Ladlama i Kinga; lutao sam od štanda do štanda, tražeći nove i nepoznate naslove, one koji mi nisu, kako bi rekao Crnjanski, pali šaka ranije. Kasnije se glad množila, a ukus mijenjao. Narednih deset godina obijao sam pragove sajma gotovo svaki dan njegovoga trajanja. I kao novinar i kao mušterija.
Tražio sam i pronalazio ponešto vrijedno, neki raritet ili antikvitet. Poput Općeg religijskog leksikona. Ili Lakloovih Opasnih veza. Da ne nabrajam sada, nema potrebe. Bili su to dani sajamskoga šmeka, bili su to dani valjanog pazara. Glas je u međuvremenu privatizovan, ugašena je njegova izdavačka djelatnost, trgovačka svedena na minimum, a sajamska je pretvorena u pijačarsku. Značaj sajma je postajao sve manji, sve teže su pronalaženi relevantni besjednici, veliki izdavači su iz godine u godinu odbijali da popune formulare i banjolučki sajam knjiga je ubrzo, za svega dvije ili tri godine, pretvoren u beznačajnu paradu kiča.
Na Sajam knjige dolazili su Dereta, Rad, Prosveta, BIGZ, Srpska književna zadruga, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, dolazili su Stubovi kulture, Geopoetika, Matica srpska, Klio, Književna opština Vršac, Mladinska knjiga, dolazili su Kreativni centar, Narodna knjiga, Lom, Paideia, Plato, Službeni glasnik.
Bilo je izdavača, bilo je knjiga, bilo je ljudi. Sad nema izdavača, nema ni knjiga, a sve je manje i ljudi. Sumnjao sam u one koji su prije deset ili petnaest godina „pravili“ sajam, ali sam sumnjao ubudale, jer oni su naspram ovih patuljaka bili antički divovi.
Najveće štandove na Sajmu knjige godinama imaju izlagači i nakupci. Izdavača nema ni s nokta. I ono što ima – skupljeno je s koca i konopca. Zašto je to tome tako najbolje znaju oni koji sajam organizuju, a meni se čini da je su svemu, kao i uvijek, uzrok pare. Nekoliko sam puta pisao, mrsko mi je da opet sve provjeravam, ali garantujem da je kvadrat štanda na Sajmu knjige i dalje znatno skuplji od kvadrata štanda na svim ostalim sajmovima knjigâ. Tačnije – na beogradskom zagrebačkom i sarajevskom.
Misterija propasti sajma je riješena: ako je kvadrat štanda u Banjoj Luci stotinu maraka i ako izdavaču treba dvadeset kvadrata, on za sedam dana mora prodati dva šlepera knjiga da bi mu se početna investicija uopšte isplatila. Jedan od izlagača mi je u potaji rekao da u Sarajevu napravi četiri puta više posla sa tri puta manje knjiga i uz cijenu kvadrata koja je drastično niža od one u „Boriku“. Dvije ili tri hiljade maraka za štand „izvaliće“ samo oni koji znaju da mogu da zarada najmanje još toliko. I zato na Sajmu knjige nema više izdavača. Zato je sve manje knjiga. I zato je sve manje ljudi. Da bar ne naplaćuju ulaz…
Goran Dakić, Gerila info
