Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i da su predstavnici građana ogledalo naroda koji ih bira. Ako je tako onda je srpski narod u mnogo većem problemu od milionskih gubitaka, presuda, Vijadukta, čak i uništavanja prirode. Jer ako je tako onda nam to ne rade već to radimo sami sebi.
O Narodnoj skupštini Republike Srpske ne treba i ne vrijedi više napisati ni jednu riječ. Najpametniji potez na nivou nacionalnog plana bio bi, prvo, da se zabrane prenosi skupštinskih zasjedanja. Za početak. Gledanje skupštine i slušanje neartikulisanih obraćanja polupismenih pojedinaca koji su se dočepali mrve moći zaglupljuje baš kao gledanje pinkovih rijaliti programa. Baš kao ili skoro kao gledanje Informera. Ubija moždane ćelije, siluje razum a tijelo tjera u imploziju. Svako obraćanje Anje Ljubojević u mozgu stvara čvorove koji pulsiraju, svaka rasprava Nenada Stevandića, koji je htjeo umjesto htio i izvinuo umjesto izvinio, suncu oduzme malo sjaja, svako javljanje Željke Cvijanović traži metak u cijevi pištolja prislonjenog uz vlastitu sljepočnicu. Svaka Dodikova politička mudrost sječe glavu razumu, urinira u otvorene lobanje i vuče u najdublji mulj. Zar je moguće da smo to mi? Zar je moguće da većina nas predstavlja upravo to? Zar je moguće da predsjednik skupštine ne zna pravopis srpskog jezika i da to nikome ne smeta. Zar je moguće da je od njega u srpskom još gori predsjednik Vlade? Zar je moguće da član Predsjedništva ne može da spoji dvije složene rečenice bez poštapalica? Kakvi smo mi ostali ako su nam ovo najbolji predstavnici? Gdje smo pogrešno skrenuli? Nakon koje bitke u kojoj smo pobijedili smo dozvolili da izgubimo od samih sebe? Kada, kako i zašto smo shvatili da obrazovanje nije bitno i da ministri mogu biti tupani? A možda je to normalan i logičan slijed, ono što nam odgovara.
Ako je tako onda je srpski narod u ogromnom problemu. U živom blatu do ramena. Sa tegom od tone na njima. Narod u nestajanju koji je dozvolio glupanima i pohlepnim huljama da ga vode. Daleko ozbiljnije od onoga što nam je predvidio Domanović. Jer iz generacije u generaciju umjesto da smo bolji mi njedrimo sve lošije. Šta nas čeka u narednim skupštinskim i sastavima Vlade? Ljudi sa osnovnom školom i potpuno nepismeni umjesto polupismenih i poluusmenih? Nabildani steroidni likovi bez vrata u skupštinskim klupama? Napumpane poslanice? Silikonske ministarke? Nismo daleko. Pametni su manjina, škole će da proizvode masu bez kritičke misli. Sluz bez pobune, robove za glasanje.
Jedina nada i utjeha nam je da izbori nisu, kao što se vjeruje, pokazatelj stvarne volje građana. Jer lakše je prihvatiti da su izbori pokradeni nego da smo zaista ovakvi. U tom slučaju nismo baš toliki idioti, samo smo velike kukavice.
Vladimir Kovačević, GERILA info
