Kako lako Gospavin unuk preko noći postane Bogdin sin. Potrebno je samo kilogram vlasti i pola kilograma poslušnih sljedbenika. Plus prstohvat nadmeno isturenih grudi i zera naočara koje treba da utvrde pamet koje nema. Po uzoru na, recimo, Stašu Košarca. Tako to ide, tako sila djeluje. U svakom Drašku čuči Milorad. Može i drugačije: svaki Dodik ima svoga Stanivukovića.
Unuk babe Gospave brzo mijenja perspektivu iz koje djeluje. Manjak obrazovanja ne znači nužno i manjak pameti, ali u našem se „malom princu“ jedan deficit tako lijepo ulio u drugi. Kao da je dobio mandat da vrijeđa one koji su glasali za njega i da ponižava one koji su birali nekoga drugoga ili između tri zla nisu zaokružili nijedno. Šta god uradio ili ne uradio, ma šta rekao ili prećutao, ma koliko se raširio ili skupio – vazda je isto: ili se dere kako je njega izabralo pedeset hiljada Banjolučana ili cvili kako nema podršku skupštinske većine.
Kada, dakle, drašak svježeg vjetra u Banjoj Luci pita kome smetaju šetalište i uređena obala Vrbasa, on namjerno mijenja naelektrisanje svoga političkog motora. Nije pitanje kome smetaju šetalište i uređena obala Vrbasa, nego je pitanje da li je sve to urađeno u skladu sa zakonom. Nije pitanje da li je nekome šetalište od Zelenog mosta do Švedske plaže lijepo, nego da li je taj beton pokriven papirima ili ne. Nije pitanje treba li Banjoj Luci šetalište od Gradskog mosta do „Venecije“, no je pitanje mogu li se pribaviti sve dozvole prije nego što bager iskopa prvi kubik zemlje?
Nije pitanje da li je Banjoj Luci trebao kolosalni kružni tok kod Ekvatora, nego je pitanje kako je on sagrađen bez dozvolâ. Nije, dalje, pitanje da li je u sred tog kružnog toka trebalo posaditi spomenik Tvrtku I Kotromaniću, nego je pitanje ko je taj spomenik vajao, koliko je vajanje plaćeno i da li je vajar vratio dio para gradu zato što je izvajao nakaradu, a ne spomenik. Nije pitanje treba li Banja Luka da sija kao Las Vegas, nego je pitanje da li će se pod tim sijalicama vidjeti ko je kome i zašto dao posao vrijedan trideset i kusur miliona maraka.
Sve je obrnuto i ništa nije, kako bi rekao Ilija Čvorović, onako kako izgleda da jeste. Banjoj Luci je svakako potrebna kružna raskrsnica kod Kampusa, ali to nije pravo pitanje na koje unuk babe Gospave treba da odgovara. Na treba pitati da li je gradu trebala „saobraćajna revolucija“ – naravno da nije – nego treba pitati gdje su dokumenti, gdje su analize i gdje su projekti koji opravdavaju taj istorijski čin koji je saobraćaj u Banjoj Luci vratio iz 21. u 19. vijek. Svi su mu odgovori kao i on sam: lijepi i beskorisni.
Kada se pitanje zakonitosti pomjeri u područje lijepoga, kada se, dakle, legalno pretvori u estetsko, onda nikakva kritika nije moguća, jer se kompletna odbrana tada svede na par prigovora: kome može smetati šetalište; zar želite da kažete kako su spomenici ružni; ima li ikoga kome su kružni tokovi gadni? Unuk babe Gospave priča o onome što nije bitno i što ga niko, na kraju, nije ni pitao samo da ne bi morao da govori o onome što je u suštini jedino i važno.
A kada „mali princ“ odgovori na sva pitanja na koja ne treba da odgovara i kada ponosno kaže kako on zna šta radi i da mu je garancija za sav posao onih pedeset hiljada Banolučana koji su glasali za njega, treba ga pitati sljedeće: čemu onda kritika na račun predsjednika Republike Srpske: čemu apelacije i krivične prijave protiv Dodika? Za njega je glasalo šest puta više ljudi nego za unuka babe Gospave. Zar on ne zna šta radi? Ako iza njega stoji 300.000 građana, koliko je tek onda on u pravu ako je drašak svježeg vjetra ovoliko u pravu sa šest puta manje odanih?
Ukoliko smatra da je mandat legalan zahvaljujući onima koji su taj mandat i omogućili, onda krivih u ovoj zemlji i nema. Nema ih sada, nije ih bilo kada je unuk babe Gospave kidao asfatl koji su postavljali skakači Bogdinog sina, neće ih biti ni kada njih dvojica sutra zamjene uloge. Dupli pobjednik je brzo shvatio da se zakon najbolje poštuje ako ga onaj koji ga ne poštuje prije toga protumači u skladu sa sopstvenim potrebama. Ako će Banja Luka zaista da svijetli kao Las Vegas, to ne znači da će posao sa javnom rasvjetom biti dobro obavljen, nego da smo postali mali ulog u velikoj i namještenoj kockarskoj partiji.
Goran Dakić
