Seksističke prijetnje, vrijeđanja od strane javnih funkcionera, orkestrirani napadi putem društvenih mreža – u Republici Srpskoj digitalno nasilje nije izuzetak, već svakodnevica. A institucije uglavnom ćute.
U eri društvenih mreža, ono što je nekada bilo šapat u kafani danas je postalo oružje u rukama politički motivisanih botova, anonimnih korisnika i zvaničnika koji slobodno koriste svoj status za obračun s neistomišljenicima.
To potvrđuju i rezultati istraživanja portala Gerila u vezi sa ugrožavanjem digitalnih prava i bezbjednosti novinara i aktivista u Republici Srpskoj. Najveći broj analiziranih slučajeva kršenja digitalnih prava odnosio se upravo na online uznemiravanje i govor mržnje, čineći ovu kategoriju najzastupljenijom u prijavljenim incidentima.
Neki od slučajeva podrazumijevali su vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i psovke, kao i vrijeđanje i prijetnje zbog komentara utakmice.
Što se konkretnih primjera tiče, u maju ove godine je evidentiran slučaj napada na društvenim mrežama zbog kritike geoloških istraživanja. Putem fejsbuk naloga Ozren na dlanu, te lokalnih dobojskih portala Olovka.ba i RTV Doboj, kao i portala Tanjug Srpske, vodila se hajka na eko aktiviste i portale Antikorupcija.ba i Odgovorno.ba zbog kritika načina i dodjele koncesija na geološka istraživanja na Ozrenu. Čak je objavljena i šema čime se, kako je navedeno u anketi, crtala meta na čelo eko aktivistima i novinarima koji kritički pišu o navedenoj temi.
Inače, radi se o napadima koji su se dešavali unazad godinu i po dana, a eko aktivisti Ozrenskog studenca i Ozren Gostilj su podnijeli u januaru 2025. godine krivičnu prijavu OJT Doboj, na koju su iz OJT odgovorili u maju ove godine. U prijavi je navedeno da je predmet kod MUP-a, odnosno da ništa nije učinjeno na procesuiranju, navodi se u anketi.
Pored ovog slučaja, navedeno je i da je u nekoliko navrata u posljednjih godinu dana predsjednik NO Olimpijskog centra Jahorina Nedeljko Elek iznosio neosnovane optužbe na račun urednika portala Capital Siniše Vukelića.
Naposlijetku, najteži slučaj zabilježen je u martu ove godine kada je putem društvene mreže X jedna osoba prijetila silovanjem djeteta.
“Zbog interesa istrage koju, navodno, vode policija RS i okružni tužilac u Banjaluci ne mogu govoriti o identitetima jer i nisam sto posto siguran u imena”, navodi ispitanik.
Prema podacima iz istraživanja, napadi najčešće dolaze sa anonimnih X naloga, često bez stvarnih sljedbenika, zatim sa ličnih naloga javnih zvaničnika, koji djeluju u potpunosti nekažnjeno, kao i putem komentara na Facebook stranicama medija, gdje se normalizuje govor mržnje protiv novinara, aktivista i predstavnika manjina.
Posljedice: od psihološkog pritiska do autocenzure
Iako se online uvrede i prijetnje često relativizuju kao „samo riječi na internetu“, njihove posljedice po pojedince koji su izloženi konstantnom digitalnom nasilju mogu biti duboko traumatizujuće i dugoročne. Posebno su ranjivi novinari i aktivisti, koji su zbog prirode svog rada konstantno izloženi javnosti, nerijetko bez institucionalne zaštite.
„Napad je na mene prilično uticao jer se radilo o mom djetetu“, naveo je ispitanik čiji je slučaj prijetnje silovanjem kćerke evidentiran kao jedan od najtežih.
Psiholozi i stručnjaci za bezbjednost medijskih radnika ukazuju da su ovakve prijetnje posebno štetne kada su usmjerene na porodicu ili privatni život žrtve. Seksualizovane prijetnje, napadi na djecu ili pokušaji zastrašivanja putem doxxinga (objavljivanja ličnih podataka) mogu izazvati dugotrajne anksiozne poremećaje, depresiju, pa čak i PTSP.
Osim direktnog psihološkog uticaja, online uznemiravanje ima i ozbiljne profesionalne posljedice. Praksa autocenzure, iako neformalna i teško mjerljiva, postaje sve češća posljedica digitalnog nasilja. Dugoročno gledano, to vodi do smanjenja kritičkog prostora u medijima, do stagnacije istraživačkog novinarstva i gušenja slobode izražavanja u društvu.
Prema istraživanju koje je 2023. godine sproveo European Centre for Press and Media Freedom, u EU glavna vrsta zabilježenih incidenata su bili verbalni napadi (koji su činili 35,9 % svih napada). Takođe, 20,6% incidenata u EU uključivalo je neku vrstu fizičkog napada, posebno tokom izvještavanja o protestima. Zabilježeni su i slučajevi koji uključuju napade na imovinu (17,4%) i cenzuru (15,9%), poput blokiranog pristupa događajima ili konferencijama za novinare. Glavni izvor napada ostali su privatne osobe (gotovo 33% slučajeva), a slijede ih javni zvaničnici (17,9%) te policija i državna bezbjednost (12,6%).
Kad institucije ne reaguju, napadači se ohrabruju
Direktor “Banjalučkog centra za ljudska prava” Dejan Lučka za Gerilu kaže da su uznemiravanje i govor mržnje u digitalnom prostoru postali praktično svakodnevica u Republici Srpskoj i BiH i da su se počeli doživljavati kao neka vrsta prihvaćene normalnosti, koja to svakako ne bi smjela biti.
“Rekao bih i da su aktivisti i novinari među grupama koje su najviše na udaru, i da je teško naći nekog novinara ili osobu iz nevladinih organizacija koji se bave tzv. „škakljivijim temama” u našem društvu, a da nije doživio neki oblik online uznemiravanja ili prijetnji. Živimo u dobu kada su društvene mreže i portali bez pravilne moderacije i etičkog novinarstva praktično omogućili čak i vođenje kampanja targetiranja, uznemiravanja i linča protiv neistomišljenika, naročito iz medijske i aktivističke sfere, kojima se javni organi veoma malo bave”, ističe Lučka.
Iako Republika Srpska i Bosna i Hercegovina formalno posjeduju određene zakonske mehanizme koji bi mogli obuhvatiti online uznemiravanje i govor mržnje, analiza njihovog stvarnog učinka otkriva zabrinjavajući raskorak između normativnog okvira i njegove primjene u praksi.
To ističe i Lučka koji naglašava da u određenom obimu postoje neka krivična djela kojima se može sankcionisati npr. jedna vrsta prijetnji ili govora mržnje i podsticanja nasilja upućena prema nekome ili nekoj grupi lica, ali da ne postoji konkretno i decidno definisano nasilje na internetu da je na jedinstven način definisano u svim krivičnim zakonima u BiH kao krivično djelo, na zadovoljavajući i harmonizovan način.
U Krivičnom zakoniku RS, kako ističe Lučka, postoji krivično djelo ugrožavanje sigurnosti prema kome će se kazniti onaj ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom.
“Takođe, postoji krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje u kome je definisano da će se kazniti onaj ko, između ostalog, putem kompjuterskog sistema ili društvene mreže, ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, pola, seksualno opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina”, navodi Lučka.
Dalje, postoji i polno uznemiravanje koje je definisano kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje polne prirode koje je usmjereno na povredu dostojanstva nekog lica u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ono je, kako naglašava Lučka, kažnjivo i ako je učinjeno korištenjem kompjuterske mreže ili nekog drugog vida komunikacije.
Dodaje da postoje i druga krivična djela koja mogu da budu učinjena u okviru vršenja nasilja na internetu ili koja mogu da budu uvod u nasilje i uznemiravanje na internetu, kao što su npr. zloupotreba fotografije i video-zapisa polno eksplicitnog sadržaja ili neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka. Takođe, postoje i prekršajne kazne za npr. vrijeđanje ili ugrožavanje bezbjednosti prijetnjom napada na život, tijelo ili imovinu iz Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske.
Dakle, zaključuje Lučka, postoji određeno definisanje nekih djela i navođenje da se mogu počiniti i putem kompjuterske mreže ili društvenih mreža, ali isto tako i trenutno propisana krivična djela se mogu učiniti i u online sferi ukoliko imaju sva obilježija iz zakona.
“Ipak, mislim da najviše nedostaje striktno propisivanje krivičnog djela nasilje na internetu, uz sve njegove specifičnosti, kojim bi se tačno definisalo šta sve spada u ovo nasilje i koja je kazna za to djelo, i to na jedinstven način u svim krivičnim zakonima u BiH”, ističe Lučka.
Pravna regulativa u RS i BiH, dakle, generalno ne prepoznaje digitalni prostor kao specifičan kontekst nasilja i uznemiravanja. Nema posebnog zakona o cyber nasilju, niti su postojeći zakoni usklađeni sa evropskim aktima kao što su EU Digital Services Act (DSA) koji definiše obaveze platformi, pravo korisnika na žalbu i mehanizme za borbu protiv dezinformacija i govora mržnje, ili Preporuka Savjeta Evrope CM/Rec(2022)16 koja poziva države članice da prepoznaju online napade na novinare kao napade na slobodu medija.
Mnogobrojne analize ukazuju na sve češće online napade na novinare, sa veoma malim brojem sudskih epiloga napada. To ukazuje na nedostatak volje, kapaciteta ili znanja institucija da se bave online nasiljem, pogotovo kada dolazi iz političkih ili para-političkih krugova.
Zabrinjava i činjenica da vlasti u RS sve češće posežu za zakonodavnim rješenjima koja mogu dodatno ugroziti slobodu izražavanja pod plaštom borbe protiv „lažnih vijesti“. Izmjena Krivičnog zakonika RS iz 2023. godine, koja je uvela krivično djelo „uvrede“ i „klevete“, naišla je na oštre kritike domaće i međunarodne javnosti, jer otvara prostor za kriminalizaciju novinarskog rada i zastrašivanje građana.
Institucionalni vakuum
Iako digitalno nasilje prema novinarima, aktivistima i građanima u Republici Srpskoj postaje sve učestalije i ozbiljnije, institucionalni odgovor ostaje spor, nejasan i često potpuno izostaje. Ovaj nedostatak sistemskog pristupa, jasne nadležnosti i funkcionalnih mehanizama zaštite stvara ono što stručnjaci nazivaju „institucionalnim vakuumom“ – prostor u kojem se digitalna prava teoretski priznaju, ali se u praksi zanemaruju.
Dejan Lučka ističe da je u većini slučajeva reakcija institucija spora, formalna i minimalna i često je svedena na rečenicu da „nema elemenata krivičnog djela”, bez ulaženja u suštinu problematike. Analize pokazuju da se bilježi malo podignutih optužnica za digitalno uznemiravanje, od čega su gotovo svi predmeti okončani bez osuđujuće presude.
“Problem u ovome je što se često online nasilje ne shvata dovoljno ozbiljno ako ne uključuje „fizičku prijetnju smrću” ili direktno ugrožavanje života. Isto tako, službenici često nemaju dovoljno mogućnosti da prate sve tragove, posebno kod anonimnih naloga ili stranih platformi, a dešava se i da savjetuju žrtvama „da blokiraju i ne čitaju”, ili da zaključaju svoje profile na društvenim mrežama, umjesto da djeluju. Sama tužilaštva znaju da zaključuju da nema elemenata krivičnog djela, pogotovo ako prijetnja nije vrlo konkretna (npr. „ubiću te” se lakše procesuira nego „znaš šta te čeka”). Ipak, to je donekle i shvatljivo u našim prilikama, jer je jasno da je institucijama neophodan i kadar koji bi bio stručno osposobljen i nadležan samo za ovakava djela, kao i ostali resursi da bi se mogle uhvatiti u koštac sa svim problemima i brzim razvojem digitalnog svijeta”, navodi Lučka.
Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH formalno može reagovati na povrede prava na slobodu izražavanja i digitalnu privatnost, ali u praksi ta pomoć dolazi sporo i ima ograničen efekat. Ombudsman često djeluje na nivou preporuka, koje institucije u Republici Srpskoj ne moraju da usvoje, niti snose posljedice ako ih ignorišu. Pored toga, politički kontekst dodatno ograničava kapacitet ove institucije da reaguje na napade koji dolaze od strane javnih funkcionera ili njihovih bliskih mreža.
Iako u RS postoji Tim za reagovanje na računarske incidente (CERT), njegova uloga je pretežno tehničke prirode – odnosi se na infrastrukturu, sistemske bezbjednosne propuste i širenje zlonamjernih softvera. U slučajevima gdje su žrtve pojedinci, novinari ili aktivisti, CERT RS ne pruža ni pravnu, ni tehničku podršku, niti se aktivno uključuje u prevenciju ili dokumentovanje digitalnih napada. Za razliku od CERT timova u nekim zemljama EU (npr. Holandija ili Njemačka), koji imaju razvijene mehanizme saradnje s medijima i civilnim sektorom, u RS ta veza ili ne postoji, ili je isključivo deklarativna.
Poseban problem predstavlja činjenica da ne postoji jedinstveno tijelo koje koordinira odgovor na digitalna kršenja prava. Policija, tužilaštva, CERT, agencije za zaštitu ličnih podataka, sudovi – svi djeluju fragmentisano, bez jasne saradnje i bez zajedničkih protokola. Žrtve se često nalaze u situaciji da ne znaju kome se mogu obratiti, koja je adresa za hitnu intervenciju, i šta da očekuju od institucija. Ovaj pravni i institucionalni haos obeshrabruje ljude da uopšte prijave digitalne napade.
Online govor mržnje nije izolovan incident, već simptom dubokog društvenog problema. U politički polarizovanom društvu, uz slab institucionalni odgovor i neefikasan pravosudni sistem, digitalno nasilje postaje oružje u službi zastrašivanja.
Gerila.info
