Sve je moguće kada živite u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. U zemlji velikih mogućnosti moguće je i da dobijete građevinsku dozvolu za gradnju kuće na osnovu pristupnog puta pa da ostanete bez tog puta kada komšija odluči da ga prisvoji a sud da to prisvajanje legalizuje.
Do prije nekoliko vremena su živjeli normalno. Onda je raznim pravnim akrobacijama komšija pristupni put upisao kao svoje vlasništvo, zatvorio ga i spriječio ih da ga koriste. Tako su dvije porodice ostale bez pristupnog puta do svojih kuća. Sve se dešava u banjalučkom naselju Zalužani blizu grada ali dovoljno daleko da nikoga, osim direktno pogođenih porodica, nije previše briga. Josip Topčagić, vlasnik jedne od kuća koje su ostale bez pristupnog puta, kaže, za Gerila info, da je apsurdo i nelogično da je kuća u kojoj živi sagrađena uz građevinsku dozvolu koja je, između ostalog, dobijena i na osnovu postojanja pristupnog puta a da je put sada privatno vlasništvo. Još apsurdnije je, dodaje on, to što sudovi u Republici Srpskoj, i pored svih dokaza, presuđuju u korist komšije koji je prisvojio put.
“Kuća je dobila građevinsku dozvolu na osnovu tog puta, država je sufinansirala asfaltiranje puta. Čovjek je na neki način taj put prepisao na sebe, mi sad idemo preko tuđe njive. Mi sada da zabranimo komšinici da mi prođe kroz dvorište ona ne bi imala gdje nego avionom sletiti ovdje“, kaže Topčagić.
Katarina Zečević pokazuje kuda mora da prolazi kada dolazi kući. Istim putem kroz šiblje djeca odlaze u školu. Kada je kiša onda moraju zaobilaznim, improvizovanim, putem mnogo duže do glavnog puta i škole jer put ispred kuće ne mogu da koriste.
“Dotični gospodin komšija nam je isto zabranio put tako da nemamo prilaza kući. Mi smo kuću kupili 2009. godine, normalno bili su svi papiri i put jedini koji smo imali bio je ovaj koji je sad zagrađen tako da sada nemamo puta pravog. Moramo okoliti putem koji smo mi napravili, uz saglasnost na tuđoj njivi, i prolazimo kroz komšijsko dvorište da bi došli kući“, kaže Katarina Zečević.
Josip pokazuje papire koji su vrijedili prilikom kupovine placa i gradnje kuće. Vidi se da je put tada već postojao. Pokazuje i notarsku zabilješku poslatu iz Zagreba kojom prethodni vlasnik placa potvrđuje da put nije prodao zajedno sa placem nikome već da ga je ostavio na javno korištenje. Josip kaže i da je put, kada je asfaltiran “asfaltirala” i država svojim učešćem. Sve je, ipak, za sada uzalud.
“Jednostavno nam je rekao da je put prešao na njega i da je on to kupio od neke žene navodno. Došli smo do toga da smo ga tužili za put jer imamo sve, da je put postojao oduvijek, imamo ugovor da je put dat na korištenje, čovjek je iz Hrvatske poslao preko notara javnu zabilješku kojom je izjavio da nikada nije prodao put već da je dao na korištenje. Taj isti komšija je kupio plac 1984. mi smo već živjeli ovdje. Sud je prvu presudu donio u njegovu korist, drugu ponovo. Ja ne znam kako put može biti njegov kada nikada nije bio. Mi sada čekamo reviziju presude, ne znamo šta će tu da bude“, kaže Topčagić.
Osnovni sud u Banjaluci je u dva navrata donosio presude protiv porodica koje su ostale bez puta a u korist njihovog komšije. Topčagići i Zečevići sada čekaju reviziju presuda na Vrhovnom sudu Republike Srpske. Kažu da ne znaju šta da očekuju jer. Mogu, vjerovatno očekivati sve jer u Republici Srpskoj je sve moguće, nijedan pravni ishod nije nemoguć i često zavisi od toga ko su akteri pravnog spora. U Republici Srpskoj je svakako neko davno pod okriljem noći boginji pravde skinuo povez sa očiju a niko već dugo nema hrabrosti da joj ga ponovo stavi na oči.
nastaviće se…Vladimir Kovačević, GERILA info
