INTERVJUNASLOVNA

INTERVJU Stevo Grabovac: Pisanje me je spasilo ludila

Stevo Grabovac radi u trgovini, šest dana u sedmici. Dobro mu je na poslu, pogotovo nakon rada u auto-praoni u kojoj je radio nekoliko godina. Živi život prosječnog građanina ove zemlje, krpi kraj sa krajem, kako kaže – preživljava, ali ne žali se. Pisanje je ono što mu daje smisao i što ga ispunjava.

Prije nekoliko dana je ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu za roman godine, najprestižniju književnu nagradu na srpskom jeziku. I to svojim prvim romanom „Mulat albino komarac“ u izdanju izdavačke kuće „Impirmatur“, što je izuzetna rijetkost na nagradu koja se dodjeljuje od daleke 1954. godine kada je prvi dobitnik bio Dobrica Ćosić sa „Korenima“.

Stevo Grabovac / FOTO: GERILA
Stevo Grabovac / FOTO: GERILA

Neobična Stevina životna priča zahtjevala je i neobičan intervju, tako da smo razgovor sa njim vodili na njegovom poslu, tačnije magacinu trgovine u kojoj radi. Stevina ljubazna koleginica je izašla u radnju da usluži kupce ove prodavnice koja izgledom najviše liči na nekadašnje granape po manjim mjestima, bez nepotrebnih sitnica karakterističnih za današnje doba, ali sa dobrim cijenama osnovnih namirnica. U skladištu je, kao u svakom skladištu, pohladno, ali dvije stolice nalaze se pored grijalica. Okruženi smo rafama i kutijama raznoraznih proizvoda, tu su i brašno, šećer, konzerve. Razgovor nam ponekad prekine kompresor koji se pali na svakih pet minuta, ali to ne remeti koncentraciju vidno raspoloženog pisca.

„Rođen sam u Brodu 1978. godine, tačnije u Slavonskom Brodu, jer u Brodu nema bolnice. Danas situacija nije ništa bolja, a razlika je samo što se djeca iz Broda sada rađaju u Doboju. Tamo sam živio i radio 12 godina u Rafineriji dok nisu došle te famozne privatizacije, a uz to me je opteretio kredit jednog prijatelja kojem sam bio žirant, a koji nije plaćao kredit. To je jedan od apsurda današnjeg društva, jer ta banka mene nije obavijestila o tome i onda su mi počeli skidati kompletnu platu za namirenje tog kredita. Nakon nekoliko mjeseci, kada sam vidio da to nema smisla, dao sam otkaz u Rafineriji i došao u Banjaluku“, priča nam Stevo dok pravi nes kafu i pali prvu cigaretu svojim zipo upaljačem.

Stevo Grabovac / FOTO: GERILA
Stevo Grabovac / FOTO: GERILA

Razgovor nakratko prekida Stevin poznanik, koji sa vrata magacina, koja su poluotvorena, čestita Stevi na ulasku u najuži krug za dobitnika Ninove nagrade.

„Ja sam u Banjaluci studirao Tehnološki fakultet koji sam morao prekinuti jer sam dobio ponudu za posao u Rafineriji, tako da sam morao prekinuti studije. Nakon rada u Rafineriji sam neko vrijeme bio bez posla, a onda me jedan rođak koji je radio u Banjaluci na toj praoni pozvao da i ja dođem ovdje, mislim oko 2010. godine, ali nisam ti ja dobar sa brojevima, možda je bilo i 2011. godine (smijeh). Da li stavim šećera u kafu?“, pita Stevo i donosi nam dvije šolje tople kafe.

„Prve skice za „Mulat albino komarac“ su započete nekad 2010. godine, ali ključno je u svemu moje učešće u „The Club“, odnosno čitalačkom klubu koje smo osnovali ovdje u Banjaluci. Snježana Hajder iz našeg kluba me je upoznala sa Borisom Maksimovićem, osnivačem izdavačke kuće „Imprimatur“ i urednikom književnog časpoisa „Talas“. Boris je, kada je tek osnovao izdavačku kuću, rekao da će me podržati, kada bude u prilici, i to je i stvarno uradio i to naglašavam kod njega kao čovjeka i izdavača, da je od riječi. Nakon njegovog poziva, u prilično kratkom periodu sam završio roman, u januaru prošle godine, iako je sazrijevao nekoliko godina“, prisjeća se Grabovac dok ispija svoju kafu.

Stevo Grabovac / FOTO: GERILA
FOTO: GERILA

„Moja ljubav prema pisanju vuče, kao i sve, korijene iz djetinjstva. Zanimljivo, iz druženja sa jednim dječakom iz kraja, koji je bio sušta suprotnost meni – grubijan, nestašan, energičan, i jedno vrijeme smo bili nerazdvojni. U jednom trenutku on meni otkriva da je napisao jednu pripovjetku, pa sam tako i ja počeo da pišem. Još dublji korijen svega toga leži u stripu, jer sam ja bukvualno naučio da čitam uz „Tarzana“ koji mi je svake srijede kupovao moj pokojni otac“, prisjeća se Grabovac, dok ga periodično prekida zvuk kompresora.

“Cijelog života sam čitao, ne mogu da živim bez knjige. Meni je jedan od najdražih autora uopšteno Danilo KIš i to je prvi pisac kojeg sam ja sistematski pročitao i on je jedan od onih koji su mene nadahnuli da pišem, ali mnogo je autora koji me nadahnjuju cijeli život. Zanimljiva stvar je da sam primjera radi Markesov roman “Sto godina samoće” pročitao za jedan dan, ali pratio sam i Kunderu, Bukovskog, u posljednje vrijeme Dovlatova, a posljednih godina mi je veliko otkriće Roberto Bolonjo”, otkriva nam naš sagovornik.

Stevo Grabovac / FOTO: GERILA
Stevo Grabovac / FOTO: GERILA

„Roman „Mulat albino komarac“ jeste na neki način moja životna priča. Uvijek tu ima za ili protiv ali mi je lakše da pišem iz svoje tačke gledišta. U romanu koji se dotiče i ratnih dešavanja u mom Brodu, imao sam jedan popriličan otklon prema ratu. Ta priča i potiče od toga da sam ja, odnosno moja porodica i ja koji sam tada imao svega 13 godina bili ratni zarobljenici, a danas imamo na sva usta priču o zaštiti raznoraznih prava. Otac je prvo uhapšen, iako je tada već duboko bio u penziji kao bivši oficir JNA i iako nikakve veze nije imao sa ratom, da bi na kraju uhapsili i mene i moju majku. Stoga je „Albino“ generacijski roman,  odnosno antiratni roman i  roman o gubitku, a gubitak počinje sa ratom.“

Stevo Grabovac / FOTO: GERILA
Stevo Grabovac / FOTO: GERILA

„Svi ljudi koji su preživjeli rat su obilježeni za sva vremena, i promijenjeni na neki način. Apsurdno je da sam ja na primjer zaboravio da crtam poslije rata, a prije rata sam imao nastavnika likovnog, inače akademskog slikara, koji je moj rad hvalio i mog oca nagovarao da obavezno upišem likovnu akademiju. Možda i zbog takve sudbine, jedna od centralnih tema koja me interesuje u književnosti je priroda zla. I tom temom će se vjerovatno baviti moj naredni roman, a to je jedan skrajnut slučaj ubistva romske djece zarad trgovine njihovim organima, ali o tom potom“, otkriva nam svoje planove Stevo.

Što se tiče Stevinog puta prema najužem izboru za Ninovu nagradu je počeo sa Borisom Maksimovićem koji je knjigu poslao, jer je njegova procjena bila da je to dovoljno kvalitetno štivo da ga pošalju za Beograd.

„Bio sam prijatno iznenađen da sam od dvije stotine knjiga ušao prvo u odabrane 32, pa među deset, a potom, nedavno, i u pet odabranih. Ove godine su pisci iz Republike Srpske, odnosno BiH, napravili sjajan rezultat, jer je između 32 knjige bilo nas pet – pored mene tu su bili Tanja Stupar Trifunović, Draško Sikimić, Marko Tomaš i Alvedin Nezirović. Kada mi je Boris javio da smo ušli u deset, ja sam mislio da je to spisak pisaca koji su ispali, ali ipak je to bio pravi spisak“, govori kroz smijeh.

Kad priča o ovom izuzetno uspjehu za nekoga čiji je debitantnki roman ostvario ovakav uspjeh, osmijeh ne silazi sa lica, ali kaže da toga još nije svjestan.

„Ja sam stalno u obavezama, i ovdje oko posla, i sada oko priprema odlaska u Beograd tako da nemam vremena da razmišljam o tome koliko mi se život promijenio i koliko će se promijeniti. Ogroman broj ljudi mi se javio da mi čestita, i poznatih i meni dosad nepoznatih, na mejl, na fejsbuk. I ovdje u trgovini imamo dosta posla, a nas je troje, a ja se nekako trudim da pokrivam obe smjene, i radim šest dana u sedmici, ali opet uspijevam da pišem. Na praonici sam ipak imao mnogo manje vremena za pisanje.“

Pisanje ipak, kako kaže Stevo, ima svoju žrtvu.

„Morao sam da stavim na tas ispred sebe, šta je ono za šta ću se odlučiti. Pisanje i književnost se provlače kroz cijeli moj život. Morao sam izabrati, da li nastavljam sa pisanjem u potpunosti. Svjestan sam šta trebam da žrtvujem, a to je u mom slučaju najviše društveni život. Ako ne pišem svakodnevno, ako ne pratim tu nit i ulazim u bit priče koju pratim, od toga nema ništa. Ne vjerujem u inspiraciju, jer je pisanje disciplina i proces. U kreativnom procesu ima nešto što je neobjašnjivo, što dolazi iz neke naše podsvijesti ili je programirano u nama, ali zahtjeva da se tome posvetim. Ja kao neženja sam žrtvovao taj društveni život, i zapravo se na neki način oženio za književnost i nije mi žao. Život me nije mazio, oboje roditelja sam izgubio kada sam imao 25 godina, ostao sam bez posla. I onda shvatiš da nije život samo puko preživljavanje, puka borba za život i ako mi se već otvorio put prema tom pisanju onda ću tu priiku da iskoristim. Inače sama umjetnost zahtijeva askezu, traži to nekakvo odricanje. Andrej Terkovski, kada su ga pitali šta je smisao života, rekao je da je to žrtva. A svi se bojimo te riječi, međutim niko od nas ne prolazi lako kroz život.“

Stevo Grabovac / FOTO: GERILA
Stevo Grabovac / FOTO: GERILA

 

„Meni je pisanje smisao, a sve ostalo, među kojima je rad u trgovini – na neki način hobi. Mene je pisanje spailo ludila, jer sam bio u situaciji da sa 13-14 godina ulazim u neke ozbiljne psihičke krize zbog ratnih dešavanja. Književnost me spasila ludila, mada je književnost na neki način vrsta ludila (smijeh). Međutim, to kreativno ludilo je opet bolje od pravog koje je prisutno u savremenom svijetu. Eventualna pobjeda za roman godine bi me promijenila u materilanom smislu, pošto mi ipak živimo u materijalnom svijetu. Ne mislim da ću imati neku pretjeranu odgovornost, da ja nešto moram, jer ne moram ništa. Čovjekova sloboda zavisi od spoznaje da nikome nisi ništa dužan. Značaj Ninove nagrade je ogromna i sigurno bi me stavila pod veću lupu javnosti, mada je već sad to slučaj, pogotovo jer sam ja ipak anonimus u književnosti i ovo je ipak moj prvi roman. U svakom slučaju ću se još ozbiljnije posvetiti pisanju, a pogotovo u slučaju pobjede.“

Na naše pitanje da li mu se neko javi od zvaničnih institucije kulture ili resornog ministarstva, Stevo odgovara sa smijehom.

„Ma kakvi, zvanične institucije ne znaju ni ko sam, ali nije to ni bitno, niti patim od toga. Međutim kolege književnici, uglavnom mlađe generacije su mi se javili, čestitali, podržali. Dosta stvari se pokreće u kulturnom životu ovdje, zahvaljujući entuzijastima najviše. Muzej savremene umjetnosti je imao sjajnih izložbi, festival književnosti „Imperativ“ je nešto najljepše što se desilo ovom gradu. Kvalitet ovdje postoji, ali nedostaje unutrašnje energije da se pokrene. Banjaluka je punopravno zaslužila mjesto na umjetničkoj sceni, jer imamo taj potencijal, pa i sama kandidatura za Evropsku prestonicu kulture koja nam je zamalo izmakla je jedna sjajna i pohvalna stvar i dokazuje da imamo potencijala.“

Sat vremena je sa Stevom Grabovcem proletilo kao tren, ostavili smo ga da radi u trgovini i na miru privede smjenu kraju, a već u nedjelju je krenuo na put za Beograd, zajedno sa Borisom Maksimovićem na proglašenje pobjednika Ninove nagrade za roman godine. Ovogodišnji žiri NIN-ove nagrade u sastavu Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević. Marija Nenezić i Teofil Pančić u ponedjeljak, 20. januara, u 12 časova će proglasiti ovogodišnjeg pobjednika.

Bez obzira na ishod glasanja, Stevo Grabovac je već pobjednik.

 

GERILA.info

Comment here