SLAPP (Strategic Lawsuit Against Public Participation) se na srpskom prevodi kao “zlonamjeran sudski postupak zbog javnog djelovanja”. Zakon o zaštiti od klevete i u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj mnogi zloupotrebljavaju kako bi vršili pritisak na novinare, medije, aktiviste i na taj način ih spriječili da govore o određenim temama.

Amandmani na Zakon o zaštiti od klevete u Federaciji BiH podrazumijevaće, ukoliko budu usvojeni u Parlamentu Federacije, da će sudovi moći da prepoznaju da je tužba neosnovan pritisak, odnosno da onaj ko tuži pokreće neosnovan, zlonamjeran sudski postupak zbog javnog djelovanja, i da takvu tužbu u startu odbiju.

“Imamo slučajeve da osoba A tuži osobu B deset puta, a cilj toga je iscrpljivanje osobe B. Takođe imamo i slučajeve da se zbog istog članka medij ili autor suočavaju s više tužbi različitih aktera, ali u vezi iste stvari”, naveo je advokat Aleksandar Jokić, član Radno konsultativne grupe koja je radila na izmjenama zakona, neke primjere SLAPP tužbi.

Osmišljeni prijedlog izmjena zakona bi sve to onemogućio.

“Često se događa da su novinari tuženi iako ništa od onoga što je objavljeno u članku nije netačno. Ishod tog suđenja je izvjestan, ali ako se proces vodi u Sarajevu ili Banjaluci, to može trajati 3-4 godine. Tužitelji navode da su se osjećali uvrijeđeno i doživjeli duševnu bol, ali to ne može biti osnov za tužbu”, rekao je Jokić.

Amandmani koji sada treba da, nakon što svoje mišljenje da resorno ministarstvo pravde u Vladi Federacije, uđu u parlamentarnu proceduru, tiču se definisanja i utvrđivanja SLAPP-a i hitnog mehanizma ranog odbijanja tužbe. Prvi korak bi bio da tuženi podnosi zahtjev da se postupak proglasi SLAPP-om, a drugi korak je da se prekida postupak. Kako bi se to ostvarilo u izmjenama zakona se predviđa hitno ročište, koje se treba održati u roku od 30 dana, uz napomenu da se na tom ročištu raspravlja isključivo o zloupotrebi prava i indikatorima SLAPP-a, a ne o meritumu navodne klevete. U četvrtom koraku bi sud u roku od 30 dana od hitnog ročišta donio odluku je li riječ o SLAPP tužbi. Projekat se, inače, provodi u organizaciji udruženja SKIN i portala Valter.

Gerila info

The post U FBiH spremni Anti-slapp amandmani na Zakon o zaštiti od klevete! first appeared on Gerila.info.

To potvrđuje i podatak Savjeta za štampu i online medije BiH koji je u svom posljednjem istraživanju utvrdio da na našem malom tržištu postoji 488 portala od čega ih čak 40 odsto nema nikakve ili potpune informacije o vlasništvu i redakciji.

Ovakvi mediji se obično pojavljuju pred izbore ili po potrebi da se promoviše određeni kandidat i njegova partija ili da se diskredituje ili satanizuje protivnik i njegova politička opcija.

Mnogi među njima iza prividne transparentnosti kriju nejasne vlasničke odnose, političke interese i sistematsko kršenje profesionalnih standarda za koje za sada niko ne odgovara.

Prema riječima profesora na Univerzitetu Istočno Sarajevo Vuka Vučetića, koji je realizovao ovo istraživanje sa profesoricom Univerziteta u Sarajevu Lejlom Turčilo, transparentno medijsko vlasništvo trebalo bi da bude imperativ u savremenom medijskom okruženju.

“Problem nastaje u društvima u kojima je nivo medijske pismenosti nizak. Publika tada često nema kapacitet niti svijest da vrši pritisak na medije da budu transparentni. Zato ona ostaje formalni ideal, a ne stvarna društvena praksa“, kaže Vučetić.

Kaže da se povjerenje ne gradi na transparentnom i odgovornom radu medija, već prije svega na ideološkim i političkim identifikacijama publike.

“Mediji koji se uklapaju u dominantne narative određene zajednice ili političke opcije mogu uživati povjerenje svoje publike čak i kada su vlasnički odnosi nejasni, što dodatno relativizuje značaj transparentnosti u praksi, iako ona ostaje ključna normativna vrijednost profesionalnog novinarstva“, kaže Vučetić.

Ko finansira portaloide

Kaže da je opšti trend da manja mjesta imaju mali broj portala, koji funkcionišu kao digitalna ekstenzija njihovih javnih medija, čime se zadovoljavaju osnovne informativne potrebe lokalne zajednice. Veći urbani centri imaju znatno veći broj portala, što otvara pitanje njihovog finansiranja i stvarne uloge.

Pojavljuju se naglo, bez impresuma, a nerijetko služe interesima pojedinaca, političkih subjekata ili određenih ideoloških agendi, što se direktno odražava na pad profesionalnih standarda.

“Istraživanje je pokazalo i da nemali broj portala ima nepotpun impresum ne zato što kriju nešto, već zbog nedovoljne informisanosti. Kao da dio vlasnika i urednika nije upoznat sa Kodeksom za štampu i online medije BiH. Negdje postoji ime urednika i adresa, ali ne i broj telefona, dok drugdje to postoji, ali nema elektronske pošte“, kaže Vučetić.

Novinar i profesor na Nezavisnom univerzitetu u Banjaluci Mladen Bubonjić kaže da se nepotpunim impresumima često pokušava fingirati transparentnost.

“Dovoljno je da pogledate sadržaj koji neki portal proizvodi i da vam bude jasno zašto nema impresuma ili zašto je nepotpun. Jasno se vidi propaganda ili zagovaračko novinarstvo. Ovaj obrazac nije nov i postoji godinama, ako ne i decenijama, za potrebe plasiranja lažnih vijesti i spinova. Takav sadržaj sa sumnjivih izvora se često prenosi u medijima koje finansira država, poput RTRS-a i SRNA-e“, objašnjava Bubonjić.

Nesagledive posljedice laži

Kaže da nije rijetkost da se prenose spinovani sadržaji sa takvih portaloida iz Srbije i to da bi se zametnuo trag izvora i odgovornost za napisano.

“Oni prenesu informaciju, navedu odakle su preuzeli i tu se završava pitanje izvora. Već u sljedećem tekstu zovu svoje stručnjake i kontekstualizuju i komentarišu tu informaciju, koja je u stvari poluistina ili čak laž, i javnosti je predstavljaju kao provjerenu i tačnu. Laž se legitimizuje i niko više ne postavlja pitanja o autentičnosti“, objašnjava Bubonjić.

Kada su u pitanju zakoni, Bubonjić govori da su oni veoma zastarjeli ili u fazama izrade, a neki od njih su čak u potpunosti u suprotnosti sa demokratskim principima.

“Tu posebno mislim na Republiku Srpsku i posljednje represivne zakone za koje ne znamo ko ih piše i zašto se za njihovu izradu ne konsultuju medijski profesionalci. Kod nas je pogubno što zvanične institucije kriju informacije ili izbjegavaju precizne odgovore“, kaže Bubonjić.

Ističe da je kod nas veliki problem i to što su oni koji kreiraju norme isti koji bi ih prvi kršili i širili dezinformacije.

“Samoregulacija kod nas vrijedi samo za kritičke medije, a svi ostali, čak i da imaju svijest o tome, jednostavno ne vide kršenja. Ništa im nije sporno ako služe dominantnoj ideologiji i vlastima. To je širi društveni problem preostao iz prošlog sistema u kojem se vlast ne smije dovoditi u pitanje“, kaže Bubonjić.

Dodaje da je Evropska unija ova zakonska pitanja odavno riješila, ali da ni ona do sada nije do kraja uspjela da iskorijeni ovu pojavu.

Nema zakona, nema obaveze

Razlog zbog kojeg građani i dalje nemaju pouzdane informacije o vlasnicima većine medija najviše leži u tome što nema zakona, kažu u Mediacentru u Sarajevu.

“Iako je Ministarstvo komunikacija i transporta BiH prošle godine formiralo Radnu grupu za izradu prednacrta zakona, do danas nije postignut konkretan rezultat. U složenom medijskom sistemu kakav postoji u BiH, transparentnost vlasništva je ključna kako bi građani mogli razumjeti kontekst medijskog sadržaja, ali i kao polazna osnova za sprečavanje koncentracije vlasništva i monopola“, kažu u Mediacentru.

Ističu da u ovom smislu BiH kasni za regijom. Registar medija u Srbiji pokrenut je početkom 2015. godine, kao centralizovana elektronska baza podataka koju vodi Agencija za privredne registre, na osnovu prethodno usvojenog Zakona o javnom informisanju i medijima.

“Novim Zakonom o javnom informisanju i medijima iz prošle godine dodatno je ojačana transparentnost vlasništva nad medijima i povećan broj podataka koji se moraju upisati u Registar medija. Predstavnici medijske zajednice i civilnog sektora u Srbiji, međutim, ukazuju na nedosljednu primjenu zakona“, kažu u Mediacentru.

Crna Gora, kao i BiH, još uvijek čeka na regulisanje ovog pitanja. Reformom medijskih zakona u Crnoj Gori iz 2024. godine usvojeni su Zakon o medijima, Zakon o javnom medijskom servisu i Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama (AVMU), ali je pitanje transparentnosti vlasništva nad medijima ostalo netaknuto.

Situacija je bolja u drugim zemljama iz naše šire regije koje su članice Evropske unije, poput Slovenije koja je prošle godine usvojila zakon o medijima usklađen sa EMFA-om.

Andrijana Pisarević, capital.ba

The post Kritički mediji pod pritiskom, portaloidi potpuno bez kontrole first appeared on Gerila.info.

Piše: Vanja Stokić; Foto: Melani Isović (eTrafika)

Ma koliko napadi bili traumatični za novinare, posebna vrsta mučenja je ono što slijedi nakon njih. Kada osoba ode u policiju ili tužilaštvo i ne dobije zaštitu niti razumijevanje. Čast izuzecima, koji su jako rijetki.

Duže od deset godina je nekadašnji Klub novinara Banjaluka pokušavao da poslanike Narodne skupštine Republike Srpske ubijedi da se napad na novinare tretira kao napad na službena lica, ne bi li se napadi na njih ozbiljnije shvatali, brže procesuirali i strožije kažnjavali. To se nije desilo.

Prije više od dvije godine, Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) je zajedno sa Delegacijom EU napravila mrežu kontakt tačaka za sigurnost novinara širom Bosne i Hercegovine. Više od trideset tužilaca i policijskih službenika proglašeno je adresom za napadnute novinare, a njihova imena, brojevi telefona i imejl adrese javno su navedeni na stranici pravosudnih institucija.

Međutim, teško je pronaći novinara u Bosni i Hercegovini koji zna zašto i u kom trenutku treba da se obrati na ove adrese.

„Ako sam dobro shvatila, mi njih ne možemo nazvati kad smo napadnuti nego nam oni služe za neke savjete i da nas povezuju, da daju neke kontakte. A možda mi to možemo i preko interneta saznati, od nekih drugih osoba, tako da bi se možda trebalo jasno definisati šta je njihova uloga. Jesu li oni naš oslanac, podrška ili su samo servis za informacije da nas proslijede negdje nekome. Zaista je dobro pitanje šta je tačno njihova uloga u saradnji s nama. Da li samo da znaju da mi postojimo, da nas negdje evidentiraju? Bojim se da ono što čujemo u teoriji, na osnovu mog iskustva, se u praksi tako ne dešava“, govori nam novinarka Sanja Vasković, 15 minuta nakon sastanka sa tužiocem koji je kontakt tačka u njenom gradu.

Dok je razgovarala s nama, bila je vidno uznemirena. Nekoliko dana ranije, napadnuta je na ulici dok je radila svoj posao, u interesu javnosti. Napadač je prekršajno kažnjen.

„Ispalo je na kraju da nas zakon ne štiti dovoljno. Mislim da, kada ima dovoljno volje, da se može uraditi nešto da se napadi na novinare procesiraju i da budu adekvatno kažnjeni. Ja sam samo izgleda na papiru novinarka i percepira se kao da nisam uopšte radila svoj posao. Nisam ja išla ni u svoje lično ime, nego sam išla zato što mi je to posao i zato što imam pravo da pitam kad je pitanje od javnog interesa. Policija je izjavila da nisu znali da sam novinarka, a znali su“, govori ona.

Sanju Vasković napao je Ljubo Sladoje, otac direktora kompanije Uniotec, koja u Istočnom Sarajevu trenutno gradi bazen. Sladoju je iziritiralo novinarkino pitanje ko je naredio sječu drveća na gradilištu. Ona je i ranije izvještavala o ovoj kompaniji, koja u Istočnom Sarajevu dobija značajne sume iz budžeta.

Prekršajni nalog za fizički udarac

Na drugom kraju Republike Srpske, novinarka koja je anonimno pristala da govori s nama, za postojanje kontakt tačaka u tužilaštvima i policiji saznaje upravo od nas. I ona je nedavno fizički napadnuta na terenu a njen kolega je tom prilikom zadobio tjelesne povrede.

„Kolega je fizički povrijeđen, ja sem se uplašila i uznemirila. Odmah smo otišli u policiju da prijavimo. Nakon uzimanja izjave od nas, pronašli su napadača i prekršajno su ga kaznili. Kolega nije htio da ga krivično tereti, da se povlači po sudovima. Niko nam nije rekao da postoje kontakt tačke, to sad čujem od vas. Nas su u policiji tretirali kao i bilo kog drugog građanina, nismo imali poseban tretman zato što smo novinari“, pojašnjava nam ona.

Kazne zatvora u Hrvatskoj

Istovremeno, u susjednoj Hrvatskoj je stanje na terenu drugačije. Sredinom 2025. godine, ekipa Nove televizije je na javnoj površini snimala priču o devastaciji rijeke Une u Hrvatskoj. To je naljutilo bračni par Zdenka i Nihadu Matešić koji živi u blizini a koji je prisvojio i betonirao dio obale. Nakon što su verbalno i fizički napali tv ekipu, Nihada je ošamarila novinarku Danku Derifaj.

Bračni par je nakon napada priveden i određen im pritvor od 30 dana. Kaucija za njihovo puštanje bila je 15.000 EUR po osobi. Utvrđeno je da ovaj bračni par živi u Bosni i Hercegovini a da je Nihada Matešić zaposlena u Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Unsko-sanskog kantona. Nakon napada je suspendovana.

Od 01. januara 2020. godine, napadi na novinare u Hrvatskoj se posebno kvalifikuju, kao krivično djelo prisile prema osobi koja obavlja posao od javnog interesa ili je u javnoj službi. Prva presuda po ovom zakonu uslijedila je krajem 2022. godine, kada je Ivan Lovrinčević iz Splita osuđen na šest mjeseci zatvora, uslovno godinu dana, jer je u aprilu 2020. godine pred crkvom u Splitu vrijeđao novinare i pokazivao im srednji prst. Zatim se automobilom zaustavio ispred novinara, pokušavajuću da ih spriječi u snimanju mise koja se održavala tokom pandemije uprkos zabranama. Tom prilikom je rukom udario kameru kojom je snimala snimateljka televizije N1 Ivana Sivro.

Kontakt tačke tek treba da zažive

Iz Delegacije EU kažu da je uspostavljanje sistema kontakt tačaka u BiH još uvijek u ranoj fazi i da tek treba da donese konkretnije rezultate.

„Sistem je novina kako za policijske i za pravosudne institucije, tako i za novinare, te je potrebno vrijeme da se stekne povjerenje. Međutim, već sada možemo reći da postoje pozitivni pomaci u određenim oblastima. Neki od primjera su slučajevi u kojima su novinari oštećena strana, a temeljem preporuke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH, isti se sada tretiraju kao prioritetni i posebno su označeni u Sistemu za upravljanje predmetima (CMS) i Sistemu za upravljanje predmetima tužilaštava (TCMS) radi lakšeg pretraživanja. Po prvi puta, zemlja ima zvaničnu nacionalnu pravosudnu bazu podataka o broju predmeta i njihovom statusu u kojima su novinari žrtve. Baza je dostupna na web stranici VSTV-a i za sada se odnosi na predmete koji su u sudsko-tužilačkoj fazi“, navode oni.

Ono što nedostaje jeste baza podataka policijskih agencija ili predmeta koji su okončani izdavanjem prekršajnog naloga.

OSCE i Delegacija EU podsjećaju da su organizovane obuke za kontakt tačke, kako bi se tužioci i policijski službenici upoznali sa novinarskim poslom, kao i direktni susreti novinara u kontakt tačaka širom BiH.

„Neophodno je značajnije angažovanje institucija na državnom nivou koje bi trebale preuzeti koordinaciju i upravljanje mehanizmom od EU-a i OSCE-a. U konačnici, zaštita prava novinara i slobode medija je zadaća domaćih institucija“, podsjećaju iz Delegacije EU.

Tvrde da od novinarske zajednice dobijaju pozitivne reakcije na saradnju sa kontakt tačkama.

„Kada je u pitanju odgovor specifičnih kontaktnih tačaka, bilo je niz primjera gdje su kontaktne tačke demonstrirale proaktivan i kooperativan pristup, te drugih primjera gdje je izražena zabrinutost u vezi sa odgovorom na individualne slučajeve“, navode oni.

Delegacija EU i OSCE podsjećaju da je na stranici pravosuđa objavljen i dokument sa opisom zadataka za kontakt tačke, koji je obavezujući. Dokument za kontakt tačke u policiji je u fazi izrade.

„Uopšteno, napade i prijetnje treba prijaviti najbližoj policijskoj stanici u skladu s postojećim zakonskim procedurama, dok bi se kontakt tačka, po saznanju, trebala angažovati u predmetu u najvećoj mogućoj mjeri (osim, naravno, ako joj je predmet direktno dodijeljen). Obavještavanje kontakt tačke nakon prijavljivanja incidenta policiji može olakšati ranije angažovanje. Kontakt tačka, između ostalog, služi kao spona između žrtve i postupajućeg tužioca/policijskog inspektora i dužna je obavijestiti oštećenu stranu o statusu istrage/predmeta“, kažu u Delegaciji EU.

Kako navode iz OSCE-a, mreža kontakt tačaka je pomogla da se ojača institucionalna koordinacija i komunikacija u slučajevima napada na novinare.

„Time je poboljšana razmjena informacija, unaprijeđena vidljivost takvih slučajeva unutar ključnih institucija i povećan nivo svijesti o specifičnoj ranjivosti novinara. Osiguravanje da novinari mogu da rade bez straha je više od zakonske obaveze“, navodi OSCE.

Iz ove organizacije pozdravljaju usvajanje smjernica za glavne tužioce od strane VSTV-a. Prilikom uspostavljanja i rada mreže najveće ograničenje je nedostatak zakonskih propisa o zaštiti novinara i u krivičnom i u prekršajnom zakonodavstvu. Tu je i složena administrativna struktura BiH, koja otežava čak i prikupljanje podataka o napadima na novinare, posebno podataka koji dolaze iz policijskih agencija. Sve to može da ograniči efikasnost ove mreže.

„Pored toga, novinari nemaju povjerenja u institucije“, govore iz OSCE-a.

Kontakt tačke su imenovala nadležna tužilaštva i policijske agencije, bez učešća Delegacije EU i OSCE-a.

„Jedan od njihovih zadataka je koordinacija i komunikacija u vezi sa incidentima protiv novinara unutar njihovih institucija, kao i između tužilaštava, policijskih agencija, novinarskih udruženja, medijskih kuća, Misije i drugih relevantnih institucija. Novinari trebaju prijaviti napade policiji i tužilaštvima, a mogu se obratiti i kontakt tačkama za savjet i smjernice ili za informacije u vezi sa njihovim predmetom. Iako kontakt tačke ne preuzimaju nužno predmete u vezi sa novinarima, osim ako nisu u ulozi dežurnog tužioca ili dežurnog policijskog službenika, oni mogu pružiti informacije i smjernice novinarima o njihovim slučajevima. Pored toga, oni mogu pružiti dodatnu podršku dežurnim tužiocima ili dežurnim policijskim službenicima“, navode iz Misije OSCE.

Ovaj sadržaj je proizveden uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost portala eTrafika i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

The post Čekajući zaštitu first appeared on Gerila.info.

Od svega što je napisano u saopštenju-reakciji UIO BiH koje su dobile mnogobrojne redakcije u BiH, osim portala Gerila gdje je originalno objavljen tekst, tačno je jedino to da navedeni Pravilnik još uvijek nije usvojen, ali je takođe činjenica da je on pred samim usvajanjem, da je prošao postupak e-konsultacija, i preostalo je samo da ga Upravni odbor UIO usvoji i objavi. Na sadržaj Pravilnika više ne može da utiče niko, ni građani, ni bilo koji parlament, niko sem Upravnog odbora koji je, prethodno, “skrojio” ovakav Pravilnik.

Budući da su iz UIO naveli da je u pitanju “netačno i nepotpuno tumačenje”, “stvara zabune”, kao i da je u pitanju “netačno informisanje”, pozabavićemo se samim navedenim saopštenjem UIO BiH. Nije zgoreg ni napomenuti da su pitanja o ovoj temi poslata upravo prema Upravnom odboru UIO BiH sa ciljem pojašnjenja Pravilnika, a do današnjeg dana nismo dobili odgovore a, kao što smo već napisali, nismo dobili ni reakciju UIO na tekst koji je, gle apsurda, objavljen upravo na Gerila.info portalu.

U svom saopštenju, pres služba UIO (iako bi reagovati trebao Upravni odbor UIO), navodi da se “zbog činjenice da se u medijima pojavljuju netačna i nepotupna tumačenja nacrta Pravilnika o izjmenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-U u BiH, vezano za ostavrivanje prava povrata PDV-a na kupovinu prve nekretnine, oglašavaju u cilju potpuno tačnog informisanja
javnosti”. Takođe ukazuju da dodatne zabune i sumnje kod potencijalnih korisnika ovog prava može stvoriti “tumačenje propisa od nenadležnih osoba, posebno u vrijeme kada Pravilnik još nije ni usvojen od strane Upravnog odbora UIO”.

Pravilnik, kako smo naveli, još nije usvojen, ali je prošao sve procedure do usvajanja, i gdje je nakon brojnih primjedbi građana (preko 100), tek djelimično usvojen mali broj dok su na većinu primjedbi davana 3 tipska, maltene identična, odgovora.

Ukoliko tekst Gerile, na koji je UIO BiH reagovao, na kraju doprinese da se pomenuti Pravilnik izmjeni na bolje smatraćemo to za svoju veliku pobjedu, uprkos “saopštenju UIO” gdje se naš tekst naziva netačnim ali i gdje se još jednom pokazalo koliko državne institucije itekako “boli” kada se za njihov (ne)rad zainteresuju mediji, pa je tako i ovo saopštenje poslato naprečac, svim mogućim medijima, bez potpisa autora saopštenja, neuredno (sa nekoliko veličina fonta u samom mailu što je u svijetu modernog PR-a izraz neprofesionalnosti), i sa površnom analizom samog teksta, do te mjere, da sam (nepoznati) autor ovo saopštenja-reagovanja očito nije ni čitao dalje od naslova i prvih par rečenica teksta objavljenog na Gerili.

No, krenimo redom.

U saopštenju UIO se navodi da “umačenje propisa od nenadležnih osoba, posebno u vrijeme kada Pravilnik još nije ni usvojen od strane Upravnog odbora UIO, može samo stvoriti dodatne zabune i sumnje kod potencijalnih korisnika ovog prava”.

Iz UIO BiH “zaboravljaju” da akti koji su postavljeni na portalu eKonsultacije imaju pravo komentarisati pojedinci, organizacije, udruženja i svi zainteresovani građani Bosne i Hercegovine. Upravo je iz tih razloga i otvoren portal kako bi se zainteresovanoj javnosti omogućilo da svojim konstruktivnim prijedlozima i razmjenom mišljenja unaprijedi kvalitet pravnih propisa koji se donose u institucijama Bosne i Hercegovine.

Takođe, svi zainteresovani građani imaju pravo u javnosti iznositi svoje mišljenje o propisima koje donose javni organi, bez obzira jesu li oni usvojeni, ili su u procesu usvajanja. Sloboda misli i sloboda izražavanja garantovane su Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i ne odnose se samo na „nadležne osobe“ već na sve građane. Pogrešno je očekivati od zainteresovane javnosti da se suzdržava od izražavanja mišljenja o propisu koji će uticati na prava i obaveze građana, samo zato što isti još nije usvojen. Pri tom, treba imati u vidu da se radi o propisu koji intrigira građane, te da je postupak javnih konsultacija o tom istom propisu završen.

Čak 112 zainteresovanih lica učestvovalo je u postupku javnih konsultacija, upućena su čak 123 prijedloga, od kojih su usvojena i djelimično usvojena samo 23. Iz Izvještaja o održanim konsultacijama proizilazi da su na sve prijedloge data 3 gotovo identična odgovora, što je, kako saznajemo, izaziva revolt kod građana.

Upravo iz tog razloga bi trebala da postoji potreba da se o temi javno govori i pozivamo odgovorne u UIO BiH da otklone sumnje i zabune za koje tvrde da smo, kao redakcija, izazvali objavom teksta.

Dalje se u Saopštenju UIO navodi da “smatraju bitnim ukazati na odredbe člana 3. Zakona o dopunama Zakonu o porezu na dodatu vrijednost (Službeni glasnik BiH, broj 20/25), kojima je propisano da će “Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine donijeti podzakonske akte za provođenje Zakona nakon stupanja ovog Zakona na snagu, u kojima će se utvrditi uslovi i način pod kojima kupac ostvaruje pravo na povrat PDV-a za kupovinu prvog stambenog objekta, uključujući nadležne organe za izdavanje potvrda kojima se dokazuje ispunjavanje uslova za povrat PDV-a, definiranje minimalnog perioda za otuđenje stambenog objekta od strane korisnika prava na povrat PDV-a, površinu i cijenu stambenog objekta na koju je moguće ostvariti povrat PDV-a, maksimalan iznos povrata PDV-a, broj članova domaćinstva koji ostvaruju ili ne ostvaruju pravo i u kojem obimu, početne rokove u smislu posjedovanja prve nekretnine radi ostvarivanja prava, kao i sve ostale potrebne uslove s ciljem provođenja Zakona.”

Kada već govorimo o članu 3. Zakona o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost važno je da javnost bude upoznata da prvobitni Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o pdv-u od 24.09.2024. uopšte nije ni sadržavao ovaj član.

Takođe, važno je da javnost zna da je upravo UIO u Mišljenju na Prijedlog zakona od 25.10.2024. predložila da se doda novi stav kojim se reguliše da kupac može da ostvari pravo na povrat pdv-a ukoliko on i svaki član njegovog domaćinstva u poslednjih deset godina nisu imali u vlasništvu i/ili zajedničkom vlasništvu ili suvlasništvu stambeni ili poslovni objekat u BiH, te da se zalagala da Upravni odbor UIO definiše minimalni period za otuđenje stana od strane korisnika prava na povrat pdv-a i površinu stana na koju je moguće ostvariti pravo na povrat.

Pravo je pitanje, zašto se u UIO BiH nisu zalagali da se zakonom definiše površina stana na koji je moguće ostvariti pravo na povrat PDV-a i minimalni period za otuđenje stana, nego su predložili da isključivo Upravni odbor njihove Uprave definiše ove uslove!?

Istina, Zakon daje ovlaštenja UIO da donosi podzakonske propise u konkretnoj oblasti, ali one kojima će se bliže regulisati uslovi i način povrata pdv-a, a ne one koji će uticati na suštinsko ostvarivanje prava.

Dalje se u saopštenju UIO ističe “da se ovdje ne radi o “derogiranju Zakona” kako to pojedinci tumače, već naglašavaju da je odrebama Zakona upravo data obaveza Upravnom odboru UIO da kroz pravilnik definiše gore pomenute uslove isključivo u cilju propisivanja procedure koja će građanima BiH koji ostvaruju ovo zakonsko pravo, to i omugućiti. Podzakonski akt ima za cilj da ova procedura bude potpuno jasna, transparentna i da spriječi bilo kakve zloupotrebe.

U objavljenom testu nije ni osporavano da je Upravni odbor UIO ovlašten da donosi podzakonske propise, već je navedeno sledeće „Pravilnik je, naime, dodao kriterijume koji ne postoje u zakonu, čime je ovo pravo praktično uskraćeno velikom broju potencijalnih korisnika“. Činjenica je, takođe, da u Zakonu nisu propisani kriterijumi odnosno uslovi za ostvarivanje prava na povrat PDV-a za kupovinu prvog stana u šta se vrlo lako uvjeriti čitanjem zakona. Zakonom je propisano da pravo na povrat PDV-a prilikom kupovine prvog stambenog objekta ima punoljetno fizičko lice koje je državljanin Bosne i Hercegovine sa stalnim mjestom prebivališta u Bosni i Hercegovini, koje je kupac stambenog objekta.

Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine jeste Zakonom ovlašten da donese podzakonske akte za sprovođenje Zakona, u kojima bi se, između ostalog, trebali definisati uslovi i način pod kojima kupac ostvaruje pravo na povrat PDV-a, međutim Pravilnikom se ne bi smjeli propisivati uslovi koji utiču na umanjenje datih prava.

Za razliku od Bosne i Hercegovine u susjednoj Srbiji, Zakon o porezu na dodanu vrednost pored prava propisuje i uslove pod kojim kupac prvog stana može da ostvari pravo na povrat PDV-a, pa samim tim postoji pravni osnov za dalju razradu ovih uslova kroz podzakonske akte.

Činjenica je da je u Bosni i Hercegovini Upravnom odboru UIO dato da propisuje uslove za ostvarivanje prava na povrat PDV-a podzakonskim propisima, umjesto da su ova pitanja uređena zakonom – i to je ono na šta iz UIO BiH uporno izbjegavaju da odgovore, čak i u svom saopštenju-reagovanju!

Činjenica je, takođe, i da se Upravni odbor UIO u postupku donošenja zakona zalagao da mu se daju ova ovlaštenja. O razlozima možemo da nagađamo, ali svjesni smo gdje i u kakvom društvu živimo.

Dalje, u saopštenju UIO BiH se navodi da smatraju “posebno potrebnim pojasniti da naslov Ako vam brat ima garsonjeru, neće vam biti vraćen PDV na stan – nije tačan”.

“Nacrtom Pravilnika je propisano je da kupac može ostvariti pravo na povrat PDV-a na 40 metara kvadratnih i dodatnih 15 m2 na članove domaćinstva. Definisanje članova domaćinstva je izvršeno sa ciljem preciziranja ko su osobe na koje se može iskoristi dodatnih 15 metara kvadratnih, a nikako iz razloga da se kupcu uskraćuje pravo na povrat PDV-a. Ukoliko se utvrdi npr. da „brat“ kao član domaćinstva ima stan (imovinu), a „sestra“ je kupac novog stana (i ona nema imovinu ili nije imala u zadnjih 7 godina), ona će moći da ostvari pravo na povrat PDV-a, ali neće moći iskoristiti pravo na povrat za dodatnih 15 metara kvadratnih na „brata“ kao člana domaćinstva, jer on već ima stan”, navodi se dalje u saopštenju-reagovanju UIO BiH.

Nedopustivo je, zapravo, da se samo na osnovu naslova donosi zaključak da su čitaoci teksta netačno informisani, te da UIO BiH čitaocima dodatno pojašnjava kako se ostvaruje povrat pdv-a na člana domaćinstva. U tekstu je vrlo jasno i precizno navedeno da „Pravilnik, međutim, propisuje da kupac može ostvariti pravo na povrat PDV-a za dodatnih 15m² po članu domaćinstva, ali samo ako taj član u posljednjih sedam godina nije imao u vlasništvu ili suvlasništvu nikakvu nekretninu u BiH – uključujući stan, kuću, apartman ili druge stambene objekte“.

Javnost nije netačno informisana, u objavljenom tekstu javnosti su dostavljene sve informacije i ništa nije sakriveno. Svaka objavljena informacija vrlo lako se može provjeriti jer se radi o prezentovanju činjenica, samo je potrebno tekst pročitati do kraja.

Na kraju iz UIO BiH poručuju – “U cilju daljeg izbjegavanja netačnog informisanja javnosti Uprava za indirektno oporezivanje vam stoji na raspolaganju za bilo kakvo pojašnjenja, s tim da molimo da se sačeka da predmetni Pravilnik prvo bude usvojen od strane Upravnog odbora UIO”.

Nevjerovatno je da iz UIO BiH poručuju javnosti da “treba da sačeka da predmetni pravilnik prvo bude usvojen od strane Upravnog odbora UIO, pa da se tek onda daju pojašnjenja” i to dovoljno govori o shvatanju nadležnih o transparentnosti institucija koje finansiraju svi građani ove zemlje.

Pojašnjenja i obrazloženja potrebno je davati dok propis nije usvojen, jer se samo tako može uticati na njegovo poboljšanje.

I dalje čekamo na odgovore Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH…

Dejan Rakita / GERILA

The post UIO BiH reagovao na tekst Gerile: Gerila reaguje na saopštenje UIO BiH first appeared on Gerila.info.

Cilj događaja bio je da se predstave rezultati istraživanja o kršenju digitalnih prava u Republici Srpskoj i podstakne šira rasprava o jačanju bezbjednosti novinara i aktivista u online prostoru.

Istraživanje SEMPER-a donosi najnovije nalaze o oblicima digitalnih prijetnji – od govora mržnje i dezinformacija do neovlašćenog pristupa podacima, hakovanja i cenzure. Učesnici su razgovarali o pravnim, društvenim i tehničkim aspektima zaštite digitalnih prava, kroz dva tematska panela: „Društveno-pravni aspekti“ i „Tehnički aspekti digitalne bezbjednosti“.

Predsjednik UG SEMPER, Đorđe Vujatović, poručio je da je poštovanje digitalnih prava novinara i civilnog društva „od ključnog značaja za očuvanje slobode izražavanja i demokratskih procesa“.

„Novinari i aktivisti svakodnevno koriste internet za informisanje javnosti i zagovaranje društvenih promjena, ali su upravo zbog toga često izloženi prijetnjama, hakerskim napadima i pokušajima cenzure“, istakao je Vujatović.

Stručnjak za digitalnu transformaciju i sajber bezbjednost Aleksandar Mastilović ocijenio je da pojam digitalnih prava još uvijek nije dovoljno prepoznat:

„Termin ‘digitalna prava’ nije formalno ušao u zakonsku regulativu, niti je dovoljno iskomuniciran u javnosti. Ljudi često nisu svjesni koliko algoritmi i tehnologije utiču na njihov položaj i slobodu“, rekao je Mastilović.

Direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u RS Branko Todorović naglasio je da je za zaštitu digitalnih prava potrebna veća saradnja institucija, medija i civilnog društva.

„Vlast, nažalost, trenutno ne pokazuje ni minimum spremnosti za partnerski odnos koji bi omogućio da se ljudska prava u BiH ostvaruju u skladu s Ustavom i međunarodnim obavezama”, ističe Todorović.

Profesor Mirko Sajić sa Fakulteta za informatiku NUBL podsjetio je na važnost tehničke zaštite i digitalne pismenosti.

„Dvostepena autentifikacija pruža određeni nivo sigurnosti, ali apsolutna zaštita ne postoji. Na kraju, vaša bezbjednost zavisi od toga koliko same platforme žele da vas zaštite”, naglašava Sajić.

Zaključeno je da je potrebna sistemska saradnja i edukacija svih aktera kako bi digitalni prostor u Republici Srpskoj postao sigurniji, slobodniji i otporniji na zloupotrebe.

GERILA

The post Konferencija SEMPER-a o digitalnim pravima: Zajednička poruka o potrebi jačanja zaštite novinara i aktivista u online prostoru first appeared on Gerila.info.

U Republici Srpskoj, novinari i aktivisti su posebno ranjiva grupa. Istraživanje portala Gerila pokazuje da se njihovi podaci nerijetko koriste za zastrašivanje, ucjene ili pokušaje diskreditacije. Dokumentovani slučajevi jasno ukazuju na obrasce digitalnog nasilja koji ne izazivaju samo nelagodu, već duboko narušavaju osjećaj sigurnosti i profesionalni integritet novinara.

U jednom od zabilježenih slučajeva poslovni mejl jednog novinara bio je zloupotrijebljen tako što su njegovi lični podaci, uključujući identitet i službene informacije, proslijeđeni direktno tužiocu u toku trajanja sudskog procesa. Iako identitet počinioca nije poznat, sama činjenica da je novinarova komunikacija korišćena van konteksta i usmjerena ka sudskom organu, jasno ukazuje na pokušaj diskreditacije ili stvaranja pritiska. Incident nije doveo do fizičke štete, ali je izazvao osjećaj uznemirenosti i povredu profesionalne autonomije, jer su informacije koje su morale ostati u redakcijskom ili privatnom domenu, korišćene bez dozvole i s potencijalno štetnim namjerama. Takav oblik upotrebe digitalnih alata za slanje i manipulaciju informacijama predstavlja ozbiljan primjer digitalnog nasilja u formi institucionalne zloupotrebe ličnih podataka.

Drugi slučaj pokazuje drugačiji, ali jednako opasan vid zloupotrebe podataka – putem lažne online transakcije. Osoba koja je oglasila proizvod na OLX portalu bila je meta sofisticirane prevare. Nepoznata osoba, predstavljajući se kao kupac, tražila je broj njene bankovne kartice uz obrazloženje da je već izvršena uplata i da je potreban broj za preuzimanje novca. Kasnije se ispostavilo da je napadač koristio kompromitovani nalog na platformi, čime je pokušao da dođe do osjetljivih finansijskih podataka. Iako nije došlo do krađe novca, incident je izazvao ozbiljnu emocionalnu reakciju i osjećaj nesigurnosti, ukazujući koliko je lako da se obična korisnička interakcija pretvori u pokušaj digitalne eksploatacije

Ova dva primjera pokazuju da zloupotreba ličnih podataka ne mora uvijek da uključuje masovno curenje baza niti sofisticirane hakerske napade. Naprotiv, često je riječ o ciljanom, personalizovanom napadu. U prvom slučaju, zloupotreba je izvedena kroz institucionalni kanal, što dodatno komplikuje mogućnost zaštite, dok je drugi slučaj ilustracija kako i lažne ponude u e-trgovini mogu postati sredstvo krađe i manipulacije. Oba slučaja upućuju na ozbiljan nedostatak efikasnog odgovora institucija i nepostojanje proaktivnih mehanizama za zaštitu digitalnih prava. Štaviše, oni potvrđuju upozorenja stručnjaka da se digitalni prostor u Republici Srpskoj sve češće koristi kao sredstvo kontrole, a ne slobode.

Kada podaci postanu prijetnja: Obrazac digitalnih povreda u BiH i regionu

Problematika neovlašćenog pristupa i zloupotrebe ličnih podataka u digitalnom prostoru nije ograničena samo na pojedinačne slučajeve, već je prepoznata kao dio šireg, sistemskog problema u regionu. Višegodišnja istraživanja organizacija kao što je Balkanska istraživačka mreža, ukazuju na porast digitalnih prijetnji koje uključuju curenje, krađu i manipulaciju ličnim podacima, a koje naročito pogađaju novinare, aktiviste i druge javne ličnosti.

U izvještaju BIRN-a za period 2022–2023. godine zabilježeni su brojni slučajevi u kojima su lični podaci, poput adresa, telefonskih brojeva ili poslovnih identiteta, korišćeni za targetirane napade, ucjene i kampanje zastrašivanja. Ovi napadi su posebno uočeni u zemljama sa slabim regulatornim okvirima i ograničenim kapacitetima za zaštitu digitalnih prava, među kojima je i Bosna i Hercegovina. Zloupotreba podataka u ovom kontekstu ima višestruke posljedice, od profesionalne diskreditacije i pravne nesigurnosti do narušavanja mentalnog zdravlja i fizičke bezbjednosti meta.

Jedan od najalarmantnijih primjera dokumentovan je u maju 2024. godine, kada je istraživački portal Detektor objavio da su hiljade adresa i telefonskih brojeva građana BiH, uključujući i pojedine novinare, javno dostupne na internet imeniku bez pristanka ili znanja pogođenih lica. Ovaj slučaj pokazuje koliko je lako da informacije koje bi trebale biti zaštićene završe u javnom domenu, i koliko je zaštita ličnih podataka krhka kada nadležne institucije ne djeluju proaktivno.

Pored ovoga, istraživanje portala Capital.ba iz januara 2024. godine otkriva zabrinjavajuće trendove u pristupu podacima u javnom sektoru. Prema tom izvještaju, privatne firme koje sarađuju sa državnim institucijama u RS nerijetko dobijaju pristup bazama podataka bez jasno definisanih ugovornih obaveza o zaštiti informacija. Takođe, istaknuto je da mnoge institucije nemaju ni osnovne politike bezbjednosti informacija, dok su procedure za prijavljivanje i procesuiranje incidenata nejasne i neefikasne.

Ovakvi nalazi potvrđuju tvrdnje stručnjaka poput direktora Banjalučkog centra za ljudska prava Dejana Lučke da zaštita ličnih podataka u Bosni i Hercegovini još uvijek nije institucionalni prioritet. Nedostaci dosadašnjeg zakona o zaštiti ličnih podataka podataka i doskorašnja neusklađenost sa evropskim GDPR standardima, kao i nedovoljna edukacija zaposlenih koji rukuju osjetljivim informacijama čine pravni sistem ranjivim i neefikasnim u zaštiti građana.

Uz sve navedeno, zabrinjava i činjenica da se institucije rijetko oglašavaju kada dođe do incidenata, što dodatno smanjuje povjerenje javnosti. Kao što pokazuje i istraživanje Gerile, većina žrtava se odlučuje na anonimnost ili ne prijavljuje slučaj, zbog osjećaja da nadležne službe neće preduzeti konkretne korake. U tom kontekstu, šira slika jasno pokazuje da incidenti neovlašćenog pristupa i zloupotrebe podataka nisu puki izolovani slučajevi, već indikator sistemske ranjivosti u oblasti digitalnih prava.

Stručnjaci upozoravaju: Tehnička zaostalost, pravna rupa i institucionalna nezainteresovanost

Stručnjaci za digitalna prava i bezbjednost informacionih sistema jasno ukazuju da je trenutno stanje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini zabrinjavajuće. Bez snažnog regulatornog okvira, bez proaktivne institucionalne zaštite i bez široke javne svijesti, građani, a posebno novinari i aktivisti, ostaju izloženi zloupotrebama koje mogu imati ozbiljne profesionalne, psihološke i bezbjednosne posljedice.

Profesor informatike Mirko Sajić sa Nezavisnog univerziteta Banja Luka ističe da se neovlašćeni pristup ličnim podacima sve češće koristi u pokušajima krađe identiteta i finansijskih prevara. Prema njegovim riječima, veliki broj korisnika ne zna prepoznati digitalne prijetnje i lako upada u zamke koje uključuju phishing mejlove, zlonamjerne linkove i lažne poruke sa zahtjevima za lične informacije. Sajić upozorava da institucionalne sigurnosne mjere, posebno u državnim, opštinskim i obrazovnim sektorima, nisu na zadovoljavajućem nivou. Jedina izuzetna mjesta, kaže on, jesu banke, ali ne zato što su domaće institucije ozbiljno pristupile zaštiti, već zato što banke posluju pod standardima matičnih institucija iz Evropske unije.

Još oštriju kritiku iznosi Dejan Lučka. On smatra da Bosna i Hercegovina već godinama zaostaje u razvoju istinskih procedura koje bi štitile digitalna prava građana.

„Bosna i Hercegovina je napokon ove godine donijela novi zakon o zaštiti ličnih podataka, čime je prema navodima zakonodonosilaca izvršila usklađivanje sa relevantnom pravnom tekovinom EU. Međutim, za pravilnu zaštitu ličnih podataka potrebno je i usklađivanje drugih propisa, kao i konkretne promjene u praksi mnogih institucija. Nažalost, generalno gledajući, kada pričamo o zaštiti ličnih podataka, mislim da ona nije prioritet u postupanju mnogih organa, što možemo vidjeti po tome što dobar dio institucija ne informiše dovoljno građane o tome kako se njihovi podaci koriste, ko im ima pristup i na koji način su zaštićeni, a naročito rijetko proaktivno obavještavaju javnost o eventualnim incidentima u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti”, ističe Lučka.

Dodaje da su problematične i tehničke mjere zaštite koje u mnogim organima nisu na najvišem nivou, a problem predstavlja i prekomjerno prikupljanje podataka, kao i nedovoljna obučenost zaposlenih koji rukuju ličnim podacima.

“Curenje informacija iz Poreske uprave i hakerski napadi na zdravstvene sisteme poput IZIS-a otkrivaju nedovoljnu pripremljenost institucija za sajber prijetnje. Kada bismo počeli priču o pooštravanju kaznene politike u ovoj oblasti ili kažnjavanje odgovornih u institucijama koji dijele lične podatke građana, vidjeli bismo da je pred nama dugačak put, a to je samo jedan segment u zaštiti digitalnih prava“, kaže Lučka.

Naglašava da čak i kada se propisi de iure usklade sa EU akijem, to je samo prva stepenica, uzevši u obzir da je potrebno implementirati odredbe u praksi, što uopšte nije jednostavna i brza radnja. Sumnja da će to biti višegodišnji proces.

„Konkretno, u slučaju zaštite podataka, to će se kretati od edukacije, preko imenovanja posebnih službenika za zaštitu podataka, pa do uvođenja i sprovođenja politika u institucijama ali i privatnom sektoru. Ukoliko bismo počeli priču i o drugim aspektima digitalnih prava, ili o digitalnoj sigurnosti u BiH, tu bismo mogli vidjeti koliko institucije, odnosno političare u njima, ova tematika ne dotiče previše”, tvrdi Lučka.

Kombinacija neznanja i sistemske nezainteresovanosti, prema Lučki, stvara pogodno tlo za zloupotrebu, posebno kada se podaci koriste za politički ili institucionalni pritisak na one koji javno govore – novinare, aktiviste i uzbunjivače.

I Sajić i Lučka se slažu da su neophodni sistemski odgovori – sprovođenje novog zakona, njegova reforma u slučaju potrebe na terenu i usklađivanje i reforma drugih propisa, uspostavljanje obavezujućih standarda i formiranje specijalizovanih jedinica za brzu reakciju na digitalne prijetnje. Naglašavaju da dok se digitalni prostor sve više koristi kao produžena ruka političkog uticaja i institucionalne kontrole, novinari i građani ostaju nezaštićeni. Ako se sada ne izgrade mehanizmi otpora i zaštite, digitalni prostor će postati mjesto straha, a ne slobode.

Digitalna prava: Nevidljiva granica slobode

U savremenom društvu koje je duboko prožeto digitalnim tehnologijama, granica između privatnog i javnog sve više postaje nejasna. Digitalna prava, iako često nevidljiva običnom korisniku interneta, čine temelj slobode i sigurnosti u online prostoru. Ona uključuju pravo na privatnost, pravo na zaštitu ličnih podataka, slobodu izražavanja, pravo na digitalnu sigurnost, ali i pristup informacijama i internetu bez straha, nadzora i zloupotrebe.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, a posebno Republike Srpske, digitalna prava su često prepoznata samo deklarativno, dok su u praksi zanemarena, ignorisana ili direktno kršena. Digitalni prostor, koji bi trebalo da bude alat za slobodu i povezivanje, sve češće se pretvara u poligon za institucionalni nadzor, cenzuru, manipulaciju informacijama i ciljana zastrašivanja, naročito usmjerena protiv onih koji govore javno – novinara, aktivista i boraca za ljudska prava.

Kako ističe Dejan Lučka, digitalna prava predstavljaju novi oblik osnovnih ljudskih prava u digitalnom okruženju, ali ih institucije i dalje ne prepoznaju kao prioritet. Pravo na digitalnu sigurnost, pravo na zaštitu identiteta i nepovredivost ličnih podataka nisu luksuz, već preduslov za slobodu govora i profesionalni rad onih koji u javnom interesu razotkrivaju korupciju, zloupotrebe i nepravdu. Kada se ta prava naruše, bilo kroz neovlašćen pristup mejlovima, objavu adresa, praćenje komunikacije ili zloupotrebu kroz platforme poput OLX-a, ne ugrožava se samo pojedinac, već se suštinski narušava javna debata i demokratski proces.

Profesor Mirko Sajić upozorava da je tehnološka pismenost u našem društvu i dalje na niskom nivou, te da većina korisnika nije svjesna rizika na internetu. Građani često ne znaju kako da se zaštite, a još češće ne prepoznaju da su njihova prava već narušena. Naglašava da nezainteresovanost sistema da podigne tehničke standarde zaštite, posebno u javnim ustanovama, ostavlja građane nezaštićenima.

“Državne, regionalne i opštinske institucije nemaju primijenjene zadovoljavajuće sigurnosne standarde, tu treba puno toga da se uradi. Privatni sektor, pogotovo mala i srednja preduzeća, gotovo da nemaju nikakvu sigurnosnu politiku zaštite informacionog sistema”, upozorava profesor Sajić.

Problem ne leži samo u korisnicima, već i u onima koji podatke obrađuju. Institucije u BiH, kako pokazuju brojna istraživanja, često nemaju ni osnovne procedure zaštite podataka, niti službenike za zaštitu privatnosti. Pored toga, kaznena politika za one koji zloupotrebljavaju pristup je gotovo nepostojeća, što dodatno podstiče nekažnjivost. Incidenti poput curenja podataka iz poreskih baza ili hakerskih napada na zdravstvene sisteme, ostaju bez jasnih institucionalnih odgovora, čime se šalje opasna poruka da je digitalna povreda prava nešto što se toleriše.

Zaštitni mehanizmi koji (ne)postoje

U virtuelnom prostoru koji sve više oblikuje našu svakodnevicu, pitanje zaštite postaje ključno: ko štiti građane kada im neko ukrade identitet, objavi privatne podatke ili koristi njihove digitalne tragove za ucjene i manipulaciju? Za novinare i aktiviste u Republici Srpskoj, to pitanje nije teorijsko, već egzistencijalno.

Istraživanja jasno pokazuju da žrtve digitalnog nasilja i zloupotrebe podataka rijetko prijavljuju incidente, a kada to učine, institucionalni odgovor je slab, spor ili u potpunosti izostaje. Regulatorna tijela, poput Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, nemaju dovoljno kapaciteta, resursa niti političke podrške da efikasno reaguju. Policijske i pravosudne institucije često nemaju obučen kadar, niti razvijene procedure za digitalne incidente, pa se čak i prijave koje se podnesu brzo zagube u birokratskim lavirintima.

Ono što dodatno zabrinjava jeste potpuna tišina institucija nakon incidenata. Kada dođe do curenja podataka, hakerskih napada ili zloupotrebe informacija, javnost se rijetko ili nikada ne obavještava. Odsustvo transparentnosti stvara utisak nekažnjivosti i gura žrtve u ćutanje, dok napadačima šalje poruku da imaju odriješene ruke.

U tom kontekstu, zaštita digitalnih prava postaje ne samo pravno, već i političko pitanje. Kako ističe Dejan Lučka, neophodno je formirati specijalizovane jedinice za brzu reakciju na digitalne prijetnje, koje bi uključivale stručnjake iz oblasti prava, informacionih tehnologija i bezbjednosti. Te jedinice bi morale imati jasan mandat, zakonsku osnovu i institucionalnu podršku da reaguju na prijetnje kao što su hakerski upadi, doxxing, phishing napadi i sistematski nadzor nad novinarima.

Osim toga, Lučka zagovara osnivanje ombudsmana za digitalna prava – nezavisne institucije koja bi imala ulogu u praćenju primjene zakona, pružanju podrške žrtvama i predlaganju sistemskih rješenja. Ovakva institucija ne bi bila samo „posrednik“ između građana i državnih tijela, već i edukator i zagovarač, sa zadatkom da gradi svijest o tome da su digitalna prava stvarna prava, a njihovo kršenje stvarna prijetnja.

Međutim, odgovornost nije isključivo na institucijama. Mediji, obrazovne ustanove i organizacije civilnog društva moraju raditi na jačanju digitalne pismenosti. Građani moraju znati svoja prava, razumjeti rizike, i imati gdje da potraže pomoć. Digitalna bezbjednost nije samo tehničko pitanje, već i pitanje kulture – kulture u kojoj je povreda privatnosti nedopustiva, a institucije obavezne da reaguju.

Gerila.info

The post Lični podaci kao oružje: Novinari i aktivisti u Republici Srpskoj na meti neovlašćenih upada u digitalni identitet first appeared on Gerila.info.

U tekstu koji prenosi RTRS, ovaj medij sukob između Dodika i Kristijana Šmita prikazuje kao “borbu za pravo naroda da odlučuje o sopstvenoj sudbini” i suprotstavljanje “centralizaciji BiH pod okriljem stranih uticaja”.

Iako se na prvi pogled radi o još jednom primjeru međunarodne polarizacije oko BiH, kontekst Junge Freiheita govori više od samog sadržaja. Riječ je o mediju čiju su uređivačku politiku istraživači i organizacije za praćenje ekstremizma opisivali kao “most između mainstream konzervativizma i krajnje desnice”, te kao platformu koja normalizuje anti-pluralističke stavove, relativizuje istorijske činjenice i povremeno koristi etnički i kulturni identitet kao političko oružje. Njemačko vijeće za štampu Presserat je, na primjer, 2013. godine izreklo javnu opomenu listu zbog diskriminatornog naslova o Romima.

Kada takav medij preuzima ulogu glasnogovornika Milorada Dodika, koji je u sukobu sa Zapadom, otvara se šire pitanje, ne samo ko brani Dodika, nego i zašto. Podrška dolazi iz političko-medijskog kruga koji već godinama gradi narative o “ugroženom suverenitetu” i “nametnutoj globalnoj agendi”, često u kombinaciji s kritikama liberalne demokratije i evropskih vrijednosti. U tom diskursu, optužbe za govor mržnje, autoritarne tendencije ili korupciju nerijetko se relativizuju, a akcenat se stavlja na navodnu odbranu “narodne volje” od spoljnog tutorstva.

Ovakva sprega interesa ima jasne posljedice. S jedne strane, učvršćuje priču da se vodi borba “na život i smrt” za očuvanje Republike Srpske, dok, s druge strane, šalje poruku da Dodik ima međunarodne saveznike, pa i među onima čija je vlastita demokratska reputacija upitna. Na taj način, priča o tome da li u BiH treba postojati međunarodni nadzor pretvara se u dio šire globalne bitke narativa. Granica između legitimne političke odbrane i opravdavanja autoritarnih poteza postaje sve tanja.

U praksi, to često znači da se pod plaštom “odbrane demokratije” promovišu oni koji u drugim situacijama te iste principe gaze – kroz selektivnu slobodu govora, ignorisanje ljudskih prava ili tumačenje suvereniteta tako da on pokriva političku represiju. U BiH, ovakvi narativi dodatno mute ionako zamućenu političku scenu.

Gerila.info

The post Kada njemačka desnica brani Dodika: Ideologija umotana u priču o suverenitetu first appeared on Gerila.info.

U eri društvenih mreža, ono što je nekada bilo šapat u kafani danas je postalo oružje u rukama politički motivisanih botova, anonimnih korisnika i zvaničnika koji slobodno koriste svoj status za obračun s neistomišljenicima.

To potvrđuju i rezultati istraživanja portala Gerila u vezi sa ugrožavanjem digitalnih prava i bezbjednosti novinara i aktivista u Republici Srpskoj. Najveći broj analiziranih slučajeva kršenja digitalnih prava odnosio se upravo na online uznemiravanje i govor mržnje, čineći ovu kategoriju najzastupljenijom u prijavljenim incidentima.

Neki od slučajeva podrazumijevali su vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i psovke, kao i vrijeđanje i prijetnje zbog komentara utakmice.

Što se konkretnih primjera tiče, u maju ove godine je evidentiran slučaj napada na društvenim mrežama zbog kritike geoloških istraživanja. Putem fejsbuk naloga Ozren na dlanu, te lokalnih dobojskih portala Olovka.ba i RTV Doboj, kao i portala Tanjug Srpske, vodila se hajka na eko aktiviste i portale Antikorupcija.ba i Odgovorno.ba zbog kritika načina i dodjele koncesija na geološka istraživanja na Ozrenu. Čak je objavljena i šema čime se, kako je navedeno u anketi, crtala meta na čelo eko aktivistima i novinarima koji kritički pišu o navedenoj temi.

Inače, radi se o napadima koji su se dešavali unazad godinu i po dana, a eko aktivisti Ozrenskog studenca i Ozren Gostilj su podnijeli u januaru 2025. godine krivičnu prijavu OJT Doboj, na koju su iz OJT odgovorili u maju ove godine. U prijavi je navedeno da je predmet kod MUP-a, odnosno da ništa nije učinjeno na procesuiranju, navodi se u anketi.

Pored ovog slučaja, navedeno je i da je u nekoliko navrata u posljednjih godinu dana predsjednik NO Olimpijskog centra Jahorina Nedeljko Elek iznosio neosnovane optužbe na račun urednika portala Capital Siniše Vukelića.

Naposlijetku, najteži slučaj zabilježen je u martu ove godine kada je putem društvene mreže X jedna osoba prijetila silovanjem djeteta.

“Zbog interesa istrage koju, navodno, vode policija RS i okružni tužilac u Banjaluci ne mogu govoriti o identitetima jer i nisam sto posto siguran u imena”, navodi ispitanik.

Prema podacima iz istraživanja, napadi najčešće dolaze sa anonimnih X naloga, često bez stvarnih sljedbenika, zatim sa ličnih naloga javnih zvaničnika, koji djeluju u potpunosti nekažnjeno, kao i putem komentara na Facebook stranicama medija, gdje se normalizuje govor mržnje protiv novinara, aktivista i predstavnika manjina.

Stručnjak za digitalnu transformaciju, pametne gradove i sajber bezbjednost Aleksandar Mastilović za Gerilu ističe da se pitanje balansa između slobode izražavanja i zaštite od zloupotreba nije do kraja riješilo ni u tehnološki najnaprednijim društvima.

“Evropska Komisija je usvojila direktivu o legalnom presretanju i zadržavanju informacija o tzv. prisluškivanju i stavljanju lica pod mjere praćenja za koje postoji pravno utemeljenja sumnja da su uključena u djela organizovanog kriminala ili terorizma. Par godina kasnije Evropski sud je stavio van snage tu direktivu (zakon) sa obrazloženjem da se radi o nesrazmjernim ovlašćenjima spram rizika. Iz samog obrazloženja se vidi da se pogled na to može mijenjati prema trenutnom riziku – ako bi javnost bila ubijeđena da stvarno prijeti opasnost od npr. terorističkih napada, vjerovatno bi bili skloniji odustati dijelom od svog prava na privatnost u korist veće bezbjednosti. I tu nema vage koja bi tačno odvagala granicu”, navodi Mastilović.

Ocjenjuje da Bosna i Hercegovina, zbog svog tehnološkog zaostatka, još nije pogođena na način kako su pogođene razvijenije zemlje, ali upozorava da su prijetnje realne i da već postoje primjeri zloupotreba i u domaćem prostoru.

Dalje, naglašava da je razvoj tehnologija, a posebno vještačke inteligencije, stvorio platformu da se pomoću naprednih alata može kreirati vijest ili video gdje neko čita i izgovara potpuno netačne vijesti i da sve izgleda savršeno uvjerljivo.

“To su tzv. „deepfake“ prevare, i pitanje je kako će se regulacija izboriti sa tim trendom”, ističe Mastilović.

Posljedice: od psihološkog pritiska do autocenzure

Iako se online uvrede i prijetnje često relativizuju kao „samo riječi na internetu“, njihove posljedice po pojedince koji su izloženi konstantnom digitalnom nasilju mogu biti duboko traumatizujuće i dugoročne. Posebno su ranjivi novinari i aktivisti, koji su zbog prirode svog rada konstantno izloženi javnosti, nerijetko bez institucionalne zaštite.

„Napad je na mene prilično uticao jer se radilo o mom djetetu“, naveo je ispitanik čiji je slučaj prijetnje silovanjem kćerke evidentiran kao jedan od najtežih.

Psiholozi i stručnjaci za bezbjednost medijskih radnika ukazuju da su ovakve prijetnje posebno štetne kada su usmjerene na porodicu ili privatni život žrtve. Seksualizovane prijetnje, napadi na djecu ili pokušaji zastrašivanja putem doxxinga (objavljivanja ličnih podataka) mogu izazvati dugotrajne anksiozne poremećaje, depresiju, pa čak i PTSP.

Osim direktnog psihološkog uticaja, online uznemiravanje ima i ozbiljne profesionalne posljedice. Praksa autocenzure, iako neformalna i teško mjerljiva, postaje sve češća posljedica digitalnog nasilja. Dugoročno gledano, to vodi do smanjenja kritičkog prostora u medijima, do stagnacije istraživačkog novinarstva i gušenja slobode izražavanja u društvu.

Prema istraživanju koje je 2023. godine sproveo European Centre for Press and Media Freedom, u EU glavna vrsta zabilježenih incidenata su bili verbalni napadi (koji su činili 35,9 % svih napada). Takođe, 20,6% incidenata u EU uključivalo je neku vrstu fizičkog napada, posebno tokom izvještavanja o protestima. Zabilježeni su i slučajevi koji uključuju napade na imovinu (17,4%) i cenzuru (15,9%), poput blokiranog pristupa događajima ili konferencijama za novinare. Glavni izvor napada ostali su privatne osobe (gotovo 33% slučajeva), a slijede ih javni zvaničnici (17,9%) te policija i državna bezbjednost (12,6%).

Kad institucije ne reaguju, napadači se ohrabruju

Direktor “Banjalučkog centra za ljudska prava” Dejan Lučka za Gerilu kaže da su uznemiravanje i govor mržnje u digitalnom prostoru postali praktično svakodnevica u Republici Srpskoj i BiH i da su se počeli doživljavati kao neka vrsta prihvaćene normalnosti, koja to svakako ne bi smjela biti.

“Rekao bih i da su aktivisti i novinari među grupama koje su najviše na udaru, i da je teško naći nekog novinara ili osobu iz nevladinih organizacija koji se bave tzv. „škakljivijim temama” u našem društvu, a da nije doživio neki oblik online uznemiravanja ili prijetnji. Živimo u dobu kada su društvene mreže i portali bez pravilne moderacije i etičkog novinarstva praktično omogućili čak i vođenje kampanja targetiranja, uznemiravanja i linča protiv neistomišljenika, naročito iz medijske i aktivističke sfere, kojima se javni organi veoma malo bave”, ističe Lučka.

Iako Republika Srpska i Bosna i Hercegovina formalno posjeduju određene zakonske mehanizme koji bi mogli obuhvatiti online uznemiravanje i govor mržnje, analiza njihovog stvarnog učinka otkriva zabrinjavajući raskorak između normativnog okvira i njegove primjene u praksi.

To ističe i Lučka koji naglašava da u određenom obimu postoje neka krivična djela kojima se može sankcionisati npr. jedna vrsta prijetnji ili govora mržnje i podsticanja nasilja upućena prema nekome ili nekoj grupi lica, ali da ne postoji konkretno i decidno definisano nasilje na internetu da je na jedinstven način definisano u svim krivičnim zakonima u BiH kao krivično djelo, na zadovoljavajući i harmonizovan način.

U Krivičnom zakoniku RS, kako ističe Lučka, postoji krivično djelo ugrožavanje sigurnosti prema kome će se kazniti onaj ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom.

“Takođe, postoji krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje u kome je definisano da će se kazniti onaj ko, između ostalog, putem kompjuterskog sistema ili društvene mreže, ili na drugi način javno poziva, izaziva ili podstiče ili učini dostupnim javnosti letke, slike ili neke druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, boje kože, pola, seksualno opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta, porijekla ili kakvih drugih osobina”, navodi Lučka.

Dalje, postoji i polno uznemiravanje koje je definisano kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje polne prirode koje je usmjereno na povredu dostojanstva nekog lica u sferi polnog života, a koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ono je, kako naglašava Lučka, kažnjivo i ako je učinjeno korištenjem kompjuterske mreže ili nekog drugog vida komunikacije.

Dodaje da postoje i druga krivična djela koja mogu da budu učinjena u okviru vršenja nasilja na internetu ili koja mogu da budu uvod u nasilje i uznemiravanje na internetu, kao što su npr. zloupotreba fotografije i video-zapisa polno eksplicitnog sadržaja ili neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka. Takođe, postoje i prekršajne kazne za npr. vrijeđanje ili ugrožavanje bezbjednosti prijetnjom napada na život, tijelo ili imovinu iz Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske.

Dakle, zaključuje Lučka, postoji određeno definisanje nekih djela i navođenje da se mogu počiniti i putem kompjuterske mreže ili društvenih mreža, ali isto tako i trenutno propisana krivična djela se mogu učiniti i u online sferi ukoliko imaju sva obilježija iz zakona.

“Ipak, mislim da najviše nedostaje striktno propisivanje krivičnog djela nasilje na internetu, uz sve njegove specifičnosti, kojim bi se tačno definisalo šta sve spada u ovo nasilje i koja je kazna za to djelo, i to na jedinstven način u svim krivičnim zakonima u BiH”, ističe Lučka.

Pravna regulativa u RS i BiH, dakle, generalno ne prepoznaje digitalni prostor kao specifičan kontekst nasilja i uznemiravanja. Nema posebnog zakona o cyber nasilju, niti su postojeći zakoni usklađeni sa evropskim aktima kao što su EU Digital Services Act (DSA) koji definiše obaveze platformi, pravo korisnika na žalbu i mehanizme za borbu protiv dezinformacija i govora mržnje, ili Preporuka Savjeta Evrope CM/Rec(2022)16 koja poziva države članice da prepoznaju online napade na novinare kao napade na slobodu medija.

Mnogobrojne analize ukazuju na sve češće online napade na novinare, sa veoma malim brojem sudskih epiloga napada. To ukazuje na nedostatak volje, kapaciteta ili znanja institucija da se bave online nasiljem, pogotovo kada dolazi iz političkih ili para-političkih krugova.

Zabrinjava i činjenica da vlasti u RS sve češće posežu za zakonodavnim rješenjima koja mogu dodatno ugroziti slobodu izražavanja pod plaštom borbe protiv „lažnih vijesti“. Izmjena Krivičnog zakonika RS iz 2023. godine, koja je uvela krivično djelo „uvrede“ i „klevete“, naišla je na oštre kritike domaće i međunarodne javnosti, jer otvara prostor za kriminalizaciju novinarskog rada i zastrašivanje građana.

Institucionalni odgovor

Iako digitalno nasilje prema novinarima, aktivistima i građanima u Republici Srpskoj postaje sve učestalije i ozbiljnije, institucionalni odgovor ostaje spor, nejasan i često potpuno izostaje. Ovaj nedostatak sistemskog pristupa, jasne nadležnosti i funkcionalnih mehanizama zaštite stvara ono što stručnjaci nazivaju „institucionalnim vakuumom“ – prostor u kojem se digitalna prava teoretski priznaju, ali se u praksi zanemaruju.

Dejan Lučka ističe da je u većini slučajeva reakcija institucija spora, formalna i minimalna i često je svedena na rečenicu da „nema elemenata krivičnog djela”, bez ulaženja u suštinu problematike. Analize pokazuju da se bilježi malo podignutih optužnica za digitalno uznemiravanje, od čega su gotovo svi predmeti okončani bez osuđujuće presude.

“Problem u ovome je što se često online nasilje ne shvata dovoljno ozbiljno ako ne uključuje „fizičku prijetnju smrću” ili direktno ugrožavanje života. Isto tako, službenici često nemaju dovoljno mogućnosti da prate sve tragove, posebno kod anonimnih naloga ili stranih platformi, a dešava se i da savjetuju žrtvama „da blokiraju i ne čitaju”, ili da zaključaju svoje profile na društvenim mrežama, umjesto da djeluju. Sama tužilaštva znaju da zaključuju da nema elemenata krivičnog djela, pogotovo ako prijetnja nije vrlo konkretna (npr. „ubiću te” se lakše procesuira nego „znaš šta te čeka”). Ipak, to je donekle i shvatljivo u našim prilikama, jer je jasno da je institucijama neophodan i kadar koji bi bio stručno osposobljen i nadležan samo za ovakava djela, kao i ostali resursi da bi se mogle uhvatiti u koštac sa svim problemima i brzim razvojem digitalnog svijeta”, navodi Lučka.

S druge strane, Mastilović ističe da policijske organizacije u BiH razvijaju svoje sektore za visokotehnološki kriminal i da su relativno spremni za to i da je cijeli niz prevara u sferi zloupotrebe interneta i digitalnih tehnologija riješen zahvaljujući njihovom radu.

“Oni zaista rade težak posao i to nije ništa manje izazovno i njihovim kolegama iz mnogo bogatijih i tehnički naprednijih država. Ipak, mislim da im moramo pomoći značajno efektnijom i prilagođenijom legislativom i kampanjama razvoja svijesti kod ljudi o rizicima digitalnih rješenja. Pri tome nije namjera da se ljudi odbiju od inovacija – štaviše, da ih naučimo da te alate koriste odgovorno, mudro, da se nauče čuvati i da sve to „voze“ ispravno. I automobile naučimo da vozimo, i ako to radimo kako treba imamo benefite, a rizike po zdralje i život minimizujemo – slično je i kod digitalnih tehnologija”, kaže Mastilović.

Institucija Ombudsmana za ljudska prava BiH formalno može reagovati na povrede prava na slobodu izražavanja i digitalnu privatnost, ali u praksi ta pomoć dolazi sporo i ima ograničen efekat. Ombudsman često djeluje na nivou preporuka, koje institucije u Republici Srpskoj ne moraju da usvoje, niti snose posljedice ako ih ignorišu. Pored toga, politički kontekst dodatno ograničava kapacitet ove institucije da reaguje na napade koji dolaze od strane javnih funkcionera ili njihovih bliskih mreža.

Iako u RS postoji Tim za reagovanje na računarske incidente (CERT), njegova uloga se odnosi na infrastrukturu, sistemske bezbjednosne propuste i širenje zlonamjernih softvera. U slučajevima gdje su žrtve pojedinci, novinari ili aktivisti, CERT RS ne pruža ni pravnu, ni tehničku podršku, niti se aktivno uključuje u prevenciju ili dokumentovanje digitalnih napada. Za razliku od CERT timova u nekim zemljama EU (npr. Holandija ili Njemačka), koji imaju razvijene mehanizme saradnje s medijima i civilnim sektorom, u RS ta veza ili ne postoji, ili je isključivo deklarativna.

Aleksandar Mastilović ističe da BiH nema uređen prostor sajber bezbjednosti.

“Još uvijek je pitanje političkog usaglašavanja da li je državni nivo ili entiteti odgovoran za ovu zadaću ili je to pitanje dijeljene nadležnosti. Bilo koje rješenje se mora usvojiti i mora se usvojiti neki oblik jednog ili više zakona o informacionoj bezbjednost i formirati CERT/CSIRT ili više njih koji će štititi digitalni suverenitet BiH, a posebno u segmentu kritične i esencijalne infrastrukture kao što je vodosnadbjevanje, elektromreža, putne komunikacije, sistemi za grijanje, distribucija gasa, poštanski saobraćaj i drugo što već nalaže EU NIS-2 direktiva sa kojom ćemo se zasigurno usaglašavati”, naglašava Mastilović.

Uzevši u obzir da ne postoji jedinstveno tijelo koje koordiniše odgovor na digitalna kršenja prava, odnosno da policija, tužilaštva, CERT, agencije za zaštitu ličnih podataka i sudovi djeluju fragmentisano, bez jasne saradnje i bez zajedničkih protokola, žrtve se često nalaze u situaciji da ne znaju kome se mogu obratiti, koja je adresa za hitnu intervenciju, i šta da očekuju od institucija. Ovaj pravni i institucionalni haos obeshrabruje ljude da uopšte prijave digitalne napade.

Online govor mržnje nije izolovan incident, već simptom dubokog društvenog problema. U politički polarizovanom društvu, uz slab institucionalni odgovor i neefikasan pravosudni sistem, digitalno nasilje postaje oružje u službi zastrašivanja.

Gerila.info

The post „Digitalna paljba“: Kako prijetnje i uvrede na mrežama ciljaju novinare i aktiviste first appeared on Gerila.info.

Centar za razvoj medija i analize (CRMA) dodijelio je nagrade za najbolje novinarsko istraživanja o korupciji. Nagrade su dobili Mirna Duhaček (Fokus) za tekst Nije samo moju kćer dodirivao: Nastavio je da predaje u školi kao da se ništa nije desilo, o djevojčici koja je bila žrtva seksualnog uznemiravanja njenog nastavnika tjelesnog odgoja, te ulozi škole koja ga je štitila. Nagradu je u njeno ime preuzeo urednik Fokusa Dinko Dundić. Nagrade je uručio direktor CRMA-e Eldin Karić. 

-Bavimo se ovim poslom više iz uvjerenja, a da mislimo na neku ekonomsku dobit vjerovatno se ne bismo bavili ovim. Ova nagrada nam pokazuje da neko prati taj rad, da ga neko cijeni, i ako ništa dobijete moralnu satisfakciju da ovo čime se bavimo ipak nekome nešto znači i da zna prepoznati kvalitetan novinarski rad. Krizna je godina na svim poljima, a za novinarstvo možda najgora u zadnjih dvadesetak godina, ali evo kontinuitet ove nagrade nam daje nadu da će istraživačko novinarstvo u BiH preživjeti – kaže Dundić za Žurnal.

Kristina Perić (Istina media) nagrađena je za tekst o kosovskom poduzetniku Gazmendu Abrashiju i njegovim planovima da u BiH izgradi najveći vjetropark na Balkanu: domaćini su mu širom otvorili vrata, istražila je Perić.

-Istraživanje je trajalo 20-ak dana. Najdraže mi je da je ono imalo rezultat u tome da je Vlada HBŽ nakon članka zaustavila sve koncesije na području županije na sjednici Vlade. Mogu reći da sam sretna zbog današnjeg priznanja i potvrde da ono što radim vrijedi, i da i kolege to prepoznaju. Prije ovih priznanja bila je inagrada za najbolju novinarku u printanim medijima 2023. Sve to uvtrđuje čovjeka u njegovom životnom nastojanju da se bori i da od ove baruštine koju imamo u BiH pravimo malo bolje društvo – poručuje Perić.

Smatra da nagrada koju je primila govori u prilog tome da su novinari “unatoč teškim uvjetima, otkazima, i svemu što na terenu proživljavaju i dalje uporni i željni raditi i mijenjati ovo društvo nabolje”.

Nikola Bačić, novinar portal Hercegovina.info, nagrađen je za serijal tekstova o izgradnji solarnih panela u Hercegovini. U jednom od tih tekstova piše o tome kako, uz blagoslov politike, vlasnik Premier kladionica Renato Korać i porodica Mamić uništavaju povijesnu baštinu.

-Mi smo bili, da tako kažem, kamenčić u cipeli jedne dobro isplanirane, organizirane akcije. Insajderi su odavno znali šta se sprema i pokrenuli su plan, zarobili institucije, stavili ljude na određena bitna mjesta da se taj plan može provesti. Jedna je stvar samo na koju nisu računali – da ćemo mi biti toliko uporni i da ćemo kopati duboko da vidimo šta se tu događa, jer nam nije bilo jasno kakvo je to opće dobro u kojem samo najbogatiji i politički najpovezaniji pojedinci mogu stavljati ogromne količine solarnih panela na državno zemljište, dok, naprimjer, penzioner, ne može dignuti kredit pa staviti na svoj krov i imati malo niže račune za struju. I onda kad smo krenuli kopati, stvari su samo počele isplivavati, tako da je ovaj serijal tek početak – kaže Nikola Bačić.

Tokom istraživanja naišli su na značajan otpor institucija, prisjeća se, i kaže kako je “svaka institucija koja je mogla zaštiti i sakriti informaciju” od njih, to i pokušala.

-Neke su uspjele, a neke ne. Želim pohvaliti cijelu redakciju, ali i ozbiljne i odgovorne ljude u institucijama kojih ima, a koji su čak i nama dostavljali nekada neke vrlo bitne smjerove i informacije. 

Istraživanja u vezi sa ovom temom traje više od dvije godine. U 2025., jako teškoj godini za medije u BiH, nagrada je velika motivacija za nastavak, kaže Bačić.

Novinari su se na konkurs Centra za razvoj medija i analize mogli prijaviti u periodu od 12. maja do 12. juna 2025. Ovim Centar za razvoj medija i analize nastavlja tradiciju izbora najboljih istraživačkih medijskih sadržaja i promociju istraživačkog novinarstva više od deset godina.

(Žurnal)

The post CRMA URUČILA NAGRADE ZA NAJBOLJA ISTRAŽIVANJA O KORUPCIJI: Ovogodišnji dobitnici su Mirna Duhaček, Kristina Perić i Nikola Bačić first appeared on Gerila.info.

Kada se ovom zbiru dodaju i druge fraze koje se odnose na EU (Evropa, Evropska komisija, Evropski parlament) odnos je sličan: od ukupno 59 pojavljivanja, 39 je u neutralnom, 13 u pozitivnom i sedam u negativnom kontekstu. Jedan od tih negativnih konteksta bila je i vijest kako će građani BiH od januara 2018. godine moći da se zaposle u Njemačkoj bez vize. Vijest su brzo demantovali i Njemačka agencija za zapošljavanje i Ambasada Njemačke u BiH.

I dok se dezinformacije koje su vezane za Evropsku uniju u digitalnom svijetu Bosne i Hercegovine pojavljuju veoma rijetko, one druge koje se odnose na igrače na domaćem političkom terenu zapravo su mnogobrojne i nije ih moguće prebrojati. U BiH kao da traje borba za bolje plasiranu dezinformaciju i ta borba nije počela juče. Svi sagovornici našeg portala smatraju da ovo polje treba urediti, ali veliko je pitanje da li će to, kada i kako biti učinjeno.

Nove tehnologije i sve veće korišćenje interneta donijelo je nove probleme. Razdorna i zapaljujuća retorika preselila se u online prostor, a društveni mediji i prostori predviđeni za komentare u online medijima prožeti su pogrdnim jezikom i govorom mržnje koji se uglavnom razmjenjuju između Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali su usmjereni i na migrante, žene, LGBTI+ populaciju i romske zajednice. Prijetnje smrću, diskriminatorni jezik i uvrede pojedincima i novinarima takođe su prisutni u online medijima i korisnički generisanom sadržaju.

Medijski sektor u BiH karakteriše veliki broj medija – 103 televizijske stanice, 152 radio stanica, tri javna RTV servisa, osam dnevnih novina i 181 publikacija. Mnogi lokalni javni emiteri, u vlasništvu lokalnih vlasti koje ih uglavnom i finansiraju, nemaju kapaciteta za kritičko izvještavanje o lokalnim moćnicima i mnogi promovišu interese vladajućih stranaka. Među privatnim emiterima i štampanim medijima, neki se, kroz vlasničke strukture i dodjelu javnih sredstava i prihode od oglašavanja (često netransparentne i proizvoljne), povezuju sa političkim strankama i privrednim grupama čije interese promovišu.

Brojni online mediji, većinom anonimni, masovno se pojavljuju u predizbornom periodu i objavljuju podobne vijesti o političkim strankama (uglavnom se radi o tri vladajuće etnonacionalne stranke: SDA, HDZ i SNSD), nemaju komercijalne reklame i obično nakon izbora prestanu biti aktivni. Anonimne web stranice, grupe na društvenim medijima i internetske zajednice usmjerene na manju publiku koje šire agresivni radikalni etnonacionalni i/ili religiozni sadržaj, opravdavaju ratne zločine i glorifikuju ratne zločince takođe su prisutne u online sferi u BiH. Njihovo vlasništvo, imena autora i načini finansiranja nisu poznati.

Viši asistent Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Borislav Vukojević za Gerilu kaže kako je prepoznavanje dezinformacija u savremenom medijskom prostoru izuzetno zahtjevno zbog niza faktora. Tehnološki napredak omogućava sofisticirano maskiranje dezinformacija kroz manipulaciju sadržajem, korišćenje naprednih algoritama, deepfake tehnologije, generativnih AI alata i koordinisanih bot mreža koje stvaraju uvjerljive iluzije vjerodostojnosti.

„Osim tehnoloških izazova, socio-kulturni faktori poput pristrasnosti potvrde (confirmation bias), polarizacije društva i nedostatka adekvatnog obrazovanja dodatno otežavaju jasno razdvajanje činjenica od namjerno plasiranih neistina. Potrebne su visoke kompetencije, kontinuirano kritičko razmišljanje i edukacija korisnika medija za efikasnu identifikaciju dezinformacija“, kazao je Vukojević.

Medijski prostor u Bosni i Hercegovini je, dodaje on, izrazito politizovan i polarizovan, što se manifestuje kroz jasno definisanu političku pripadnost većine medija, selektivno izvještavanje, uokviravanje (framing) vijesti prema interesima određenih političkih grupa i partija te kroz širenje ideološki obojenih narativa.

„Politizacija medija dodatno je podstaknuta ekonomskom zavisnošću medija od političkih i interesnih grupa koje ih finansiraju, što negativno utiče na objektivnost, neutralnost i profesionalne standarde novinarskog izvještavanja. Posljedica toga je fragmentacija publike, povećana polarizacija društva i smanjenje povjerenja u profesionalne medije“, ističe Vukojević.

Većina čitalaca u BiH zaista pati od nedovoljne ili slabe digitalne pismenosti, što potvrđuju brojna istraživanja provedena na lokalnom i regionalnom nivou. Digitalna pismenost nije ograničena samo na tehničko korišćenje digitalnih alata, već uključuje i vještine kritičke analize sadržaja, razumijevanje konteksta informacija, verifikaciju izvora, prepoznavanje manipulativnih tehnika te procjenu vjerodostojnosti izvještavanja.

„Zbog nedostatka obrazovnih programa koji sistematski razvijaju ove kompetencije u formalnom i neformalnom obrazovanju, veliki dio populacije ostaje ranjiv na manipulaciju informacijama, lažne vijesti i propagandu“, kazao je Vukojević.

Bosni i Hercegovini je, navodi on, nužno potreban cjelovit i jasno definisan institucionalni okvir, zakonska regulativa i nacionalna strategija za borbu protiv dezinformacija. Ovakav okvir trebao bi se temeljiti na jasno definisanim principima transparentnosti, proporcionalnosti i poštovanja slobode izražavanja, te mora biti imun na političke zloupotrebe. Institucionalna struktura trebala bi uključivati jasnu raspodjelu odgovornosti između regulatornih tijela, medijskih institucija, obrazovnih institucija i organizacija civilnog društva koje se bave provjerom činjenica (fact-checking).

„Strategija bi trebala biti usmjerena ka preventivnim mjerama kao što su edukacija o medijskoj i informacionoj pismenosti, podrška kvalitetnom i nezavisnom novinarstvu te pravne sankcije za namjerne, sistemske i štetne oblike manipulacije informacijama. UNESCO pokušava kroz projekat „Jačanje povjerenja u medije u jugoistočnoj Evropi i Turskoj“, oformljena je i neformalna Koalicija, ali ona nema zakonske ingerencije“, kaže Vukojević.

Evropska unija je zvanično prepoznala ovakve i slične prijetnje još 2015. godine, nakon ruske aneksije Krima i rata u Ukrajini, koji je praćen porastom dezinformacionih kampanja. U martu 2015. godine Evropski savjet pozvao je Visokog predstavnika da razvije Akcioni plan kojim bi se adresirao problem kampanja dezinformisanja koje su dolazile iz Rusije, što je rezultiralo uspostavljanjem East Stratcom Task Force u septembru 2015. U 2016. godini usvojen je Zajednički okvir za suzbijanje hibridnih prijetnji, nakon čega je uslijedilo osnivanje Jedinice za otkrivanje hibridnih prijetnji (EU Hybrid Fusion Cell) u okviru Obavještajnog i situacionog centra Evropske službe za spoljno djelovanje, koja prati i odgovara na hibridne prijetnje uključujući i dezinformacije.

Iste godine, Evropska komisija, Facebook, Twitter, YouTube i Microsoft potpisale su Kodeks za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu. U martu 2018. godine Savjet Evrope daje izjavu u kojoj je navedeno da društvene mreže i digitalne platforme tek treba da obezbijede „transparentne prakse i punu zaštitu privatnosti i ličnih podataka građana/ki“. Iste godine Evropski parlament usvojio je Rezoluciju kojom zahtijeva od Evropske komisije „da temeljno analizira trenutnu situaciju i zakonski okvir po pitanju lažnih vijesti i da odobri mogućnost zakonske intervencije kojom bi se ograničilo širenje lažnih sadržaja.“

U slučaju Bosne i Hercegovine, svijest o ovom pitanju je još manje prisutna nego u susjednim zemljama. Dezinformacije su slabo ili nikako prepoznate kao moguća hibridna prijetnja, a javna debata o mogućim odgovorima na takve prijetnje skoro i da ne postoji. Novinarka Ljiljana Smiljanić kaže za Gerilu kako postaje sve teže odvojiti dezinformacije od informacija i onima kojima je to posao.

„Više nisu dovoljna dva ili tri izvora informacije za provjeru, a novinari imaju i sve manje vremena za provjere zbog brzine protoka informacija količine posla, naročito kada je riječ o portalima. Ipak, to nije niti smije biti opravdanje za objavu bilo kakve informacije bez detaljne provjere. Odgovornost mora da postoji“, rekla je Smiljanić.

U BiH je, dodaje ona, sve isuviše ispolitizovano, svaki segment života. Osim politike veliki uticaj na medije ima i marketing, jer se mediji uvijek bore za finansijski opstanak. Mada su često politika i marketing takođe povezani.

„Kod nas postoji pogrešna pretpostavka da samo javni servisi moraju da prate teme od javnog značaja. Isti zadatak imaju i privatni, tj. komercijalni mediji. Osnovni postulati profesije treba da vrijede za svaku novinarku i novinara, bez obzira na to za koji medij radi, ali kod nas to često izostaje. Novinarke i novinari su izloženi pritiscima, uvredama i napadima ako postavljaju pitanja, koja se ne dopadaju političarima ili drugim moćnim ličnostima. Mnogi napuštaju profesiju zbog toga“, smatra Ljiljana Smiljanić.

Digitalna pismenost je, tvrdi ona, nešto na čemu treba da radimo i te kako, ali ona smatra da tu ne može da bude značajnog napretka bez opšte pismenosti. To bi omogućilo i lakše prepoznavanje dezinformacija. Međutim, Smiljanićeva nije optimistična po tom pitanju. Obrazovanje je spalo na niske grane, a to je podloga i za digitalnu pismenost.

„Primjećujem i da je malo čitalaca, koji vide razliku između portala kao medija i portaloida, odnosno portala bez impresuma. Tu se obično i šire dezinformacije, bez potpisa novinara ili urednika, bez izjave sagovornika potpisanog imenom i prezimenom ili bez ikakvog dokumenta ili drugog dokaza koji bi potvrdio sadržaj objavljenog teksta. Čitaoci ne traže dokaze ni provjerene informacije, već ono što im se sviđa i što je u skladu sa njihovim mišljenjem o datoj temi“, rekla je Smiljanić.

Kvalitetni medijski zakoni bi, smatra ona, riješili dio problema, ali plaši se da dezinformacije ne mogu da budu u potpunosti iskorijenjene. Uz kvalitetne zakone, podzakonske akte i kvalitetno obrazovanje, uključujući opštu i digitalnu pismenost, dezinformacije bi bile svedene na minimum, ali su i šanse da svi ti uslovi budu ispunjeni takođe na minimumu.

Kodeks dobre prakse prvi je put objavljen 2018. godine za internetske platforme, trgovinska udruženja i ključne sudionike u sektoru oglašavanja koji su se obavezali da će raditi na suzbijanju dezinformacija i poboljšavanju svojih politika na internetu. Pokazao se kao inovativan alat za osiguravanje veće transparentnosti i odgovornosti internetskih platformi te pružanje strukturiranog okvira za praćenje i poboljšanje politika platformi u pogledu dezinformacija.

Razmjene s potpisnicima postale su redovitije i učinkovitije. Tokom krize uzrokovane koronavirusom platforme su Komisiju svaki mjesec izvještavale o mjerama za unapređenje vjerodostojnog sadržaja, poboljšanje osviještenosti korisnika, degradiranje ili suzbijanje štetnog sadržaja i prepoznavanje oglašavanja povezanog s dezinformacijama o koronavirusu. Komisija je u maju 2021. objavila smjernice u kojima od potpisnika traži da ojačaju Kodeks u svim područjima kako bi bio čvrst, učinkovit i fleksibilan alat za borbu protiv dezinformacija.

„U vrijeme ubrzane digitalizacije, društvenih mreža i dostupnosti platformama zaista se može upasti u zamku dezinformisanosti. Nama koji radimo ovaj posao ponekad zna biti „teško“ prepoznati da li je nešto informacija ili se radi o dezinformaciji ili spinu. Mi ćemo provjeriti kroz nekoliko kanala – od ljudi koji imaju kredibilitet, ljudi kojima vjerujemo. Nažalost, čitaoci ili konzumenti sadržaja često nisu u prilici da to sve provjere, te nije rijedak slučaj da upravo budu žrtve dezinformacija“, istakao je za naš portal glavni urednik TV K3 iz Prnjavora Branko Dakić.

On smatra da je čitaoci više ne žele čuti istinu kakva god ona bila, jer su formirali mišljenje i stav na osnovu dezinforamcija. Prostor u BiH je, smatra on, duboko podijeljen i politizovan. Mediji u BiH su podijeljeni, prije svega, entitetski.

„U ovako složenoj državi gdje je sve podijeljeno, ni podjela medija nije neočekivana. Prva je podjela na srpske, hrvatske i bošnjačke medije. A onda idu podjele unutar entiteta. Naklonjenost privatnih medija određenoj opciji ne mora biti sporna dok izvještavaju po svim pravilima struke i dok se drže činjenica. Kada izađu iz tih okvira, onda se stvara problem.  Treba biti pošten pa reći da se i svi strani mediji vrlo često svrstavaju uz neku „politiku“ ili protiv neke „politike“, rekao je Dakić.

Dakić smatra da je manjak digitalne pismenosti veliki problem u BiH. Dobar dio čitalaca pročita često samo naslov i „lid“ nekog teksta i to im je sasvim dovoljno da formiraju svoje (u većini slučajeva netačno) mišljenje. Često su izloženi klikbejtovima i to im je referentna polazišta. Još češće formiraju stavove na osnovu lažnih tekstova, lažnih vijesti, lažnih portala, čak i nakon satiričnih tekstova.

„To je upravo posljedica slabe ili gotovo nikakve digitalne pismenosti. Bez obzira na to što su svi na pametnim telefonima i laptopima, što rade na računarima – ostaje poražavajuća činjenica da smo ipak digitalno nepismen narod. U jednoj studiji sam pročitao da je BiH u začelju po digitalnoj pismenosti u EU. Prema nekim podacima, čak svaki četvrti stanovnik tri mjeseca nije koristio Internet. Prema istoj studiji 41,04 odsto stanovništva je ispod osnovnog nivoa digitalnih vještina, što sugeriše da im nedostaju neke od osnovnih kompetencija. Ovo je tek poseban problem našeg društva“, ističe Dakić.

U BiH, navodi on, postoje određena zakonska rješenja koja se tiču ovih oblasti, ali ništa se konkretno ne radi na implementaciji tih zakona. Pitanje je, dodaje Dakić, da li bi društvene mreže spadale u taj okvir? Postavlja se i pitanje kako njih kontrolisati u slučaju širenja sadržaja koji dezinformiše.

„I pitanje je provodivosti svih tih pravila, jer smo mi postali „maheri“ u eskiviranju zakonskih rješenja. Nama je potrebna promjena svijesti, jer mi više ne znamo šta je sramota. Nama je ponos da smo lopovi i ljudi koji rade na „ivici“, jer smo tako bitni. Mi smo izgubili porodične vrijednosti, mi se više na ulici ne smijemo. To nam je potrebno: da kažemo jedni drugima „dobar dan“ uz osmijeh“, kazao je Branko Dakić.

Rast svijesti o fenomenu dezinformacija doveo je i do toga da se sve više posvećuje pažnja fenomenu poznatom kao fact-checking (provjera činjenica). U nekim slučajevima, ovakve inicijative se prepoznaju kao partneri institucija u suzbijanju dezinformacija, što je s vremenom doprinijelo njihovom bržem razvoju, međusobnom umrežavanju i rastu „pokreta za provjeru činjenica“ širom svijeta.

Savjetnik za komunikaciju i medijski trener Marija Milić kaže kako je svakoga dana sve teže razlikovati informaciju od dezinformacije, jer su ljudi na to navikli. Glavni izvori dezinformacija i obmanjujućeg sadržaja su anonimni portali. Oni, kaže Milić, kreiraju netačnu informaciju, prenose je privatni komercijalni mediji i društvene mreže, a nije rijetkost da to učine i javni servisi i nacionalne agencije.

„Anonimni portali nemaju impresum, nikakve podatke o registraciji. Ne podliježu nikakvim propisima, ne objavljuju demantije, a povezuju se sa desetinama stranica na društvenim mrežama koje prenose sadržaj tog portala. Tu nema novinara, urednika, redakcije, a ljudi vjeruju u to da to rade novinari. I upijaju ko spužve. Političarima takvo stanje savršeno odgovara, jer je to jednostavan način izborne trke: oblati protivnika. Nijedna politička strana nije amnestirana odgovornosti, jer se ne bore da bude drugačije“, rekla je Marija Milić.

Ona smatra da je politizacija medijskog prostora u BiH i te kako prisutna i dodaje da je to i cilj. Politizacija društva, uz slabu medijsku pismenost i neuređen medijski sistem znači srozavanje društva i naroda na samo dno.

„Politika – kad se servira kroz politizaciju i politikanstvo – postaje jako zabavan sadržaj. I onda to ljudi gledaju kao šoubiznis, posipaju zvjezdanom prašinom nakaradne likove koji na kraju odlučuju o njihovoj i našoj sudbini. Je li sad malo jasnije zašto treba obrazovati narod“, pita Milićeva.

Digitalna pismenost je u ovom slučaju u drugom planu – medijska i politička nepismenost su najveći problem. Ljudi vjeruju glupostima. To je najveći problem za budućnost jedne nacije. Onaj ko uporno servira gluposti ljudima, a ne obrazuje ih i ne vaspita da budu sposobni da razlikuju šta je šta – ne želi dobro ni narodu, ni zemlji.

„Ekspanzija onlajn medija donijela je nove vrste izazova, što nije samo naš problem – s tim se suočava cijeli svijet. Međutim, uređeni sistemi su dezinformacije shvatili ozbiljno – ne kao pogrešno informisanje, već kao hibridni sistem prijetnji opstanku društva. Recimo, Evropska unija ima Strategiju za borbu protiv dezinformisanja. Mi ni na koji način nismo uredili okvir za informisanje. Zamislite da nismo uredili saobraćaj, da na cesti radi ko šta i kako hoće. Neki će reći – nije to isto. Nema razlike, i ovdje je bilo mrtvih – tokom pandemije virusa korona zbog dezinformacija o načinima liječenja“, ističe Marija Milić.

Glavna i odgovorna urednica „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako je medijski prostor preplavljen portalima. Prema nekim procjenama ima ih više od 600 samo u Bosni i Hercegovini, a tek pola od tog broja je registrovano, odnosno sa poznatim uredništvom i adresom, što dovoljno govori koliko je široko polje dezinformacija.

„Nijedan zakon još nije uspio da riješi taj problem, a teško da će to uspjeti i novi Zakon o medijima, jer je upravo ta pravna praznina plodno tlo za širenje dezinformacija, odnosno širenje čega god vam duša ište, jer ste neuhvatljivi za bilo kakvu odgovornost i sankcije“, smatra Gojković Arbutina.

U tom moru raznoraznih platformi i društvenih mreža teško je i iskusnom čitaocu da razluči šta je tačno, a naša medijska pismenost je na izuzetno niskom nivou i naša sagovornica sve više vjeruje da to ipak nije slučajnost.

„Godinama pokušavamo da objasnimo pogubnost niske medijske pismenosti i apelovali smo da se od osnovne škole radi na tome da se već djeca nauče da razlikuju lažne vijesti, dezinformacije, da znaju kako da nađu informaciju i da od medija i društvenih mreža izvuku najzdravije za njihov uzrast. Trebam li naglasiti da sistem nikad nije bio zainteresovan da se medijska pismenost podigne. Zašto bi uređivali oblast koja im najviše pogoduje za upravljanje masama“, pita ona.

Politika je, smatra ona, duboko zabila kandže u sve pore. Mediji, u vječitom problemu i borbi za opstanak, samo su jedna od žrtvi i zato se širenje dezinformacije ustoličilo kao normalna pojava, a nerijetko se čuje i da je to sve za dobrobit javnosti i nacionalnu zaštitu od nevidljivog neprijatelja.

„Zakon ili bilo kakav institucionalni okvir za prepoznavanje, sprečavanje i sankcionisanje širenja dezinformacija trebao nam je odavno, ali sve dok sistem ne pokazuje ozbiljnu volju da spriječi rad platformi koje takve vijesti najviše šire (vlasnici takvih portala su mahom političari i stranke), živjećemo u ovom medijskom haosu, jer im tako pogoduje i drži ih na tronu“, zaključila je Sandra Gojković Arbutina.

Gerila.info / Goran Dakić

The post Protiv laži do istine: Može li BiH pratiti evropsku borbu protiv dezinformacija? first appeared on Gerila.info.