Odluku o dodjeli koncesije za istraživanje uglja na ležištu Devetaci donijela je Vlada Republike Srpske u februaru ove godine nakon samoinicijativne ponude kompanije Kubik Trans Niskogradnja iz Laktaša.

Odbornici novogradske lokalne skupštine jednoglsano su van snage stavili odluku o dodjeli koncesije. Koncesija je prvobitno dodjeljena na godinu dana uz nadoknadu od nešto više od 6000 maraka. Skupština ove opštine je prvobitno dala saglasnost na odluku o dodjeljivanju koncesije.

Odbornicu su saglasnost koju su dali 4. jula 2024 godine stavili van snage 30. aprila ove godine.

16. marta ove godine Okružnom sudu u Banjaluci podnesena je tužba protiv Vlade Republike Srpske zbog dodjeljivanja koncesije kompaniji iz Laktaša. Tužbom se traži poništavanje rješenja o davanju koncesije.

U tužbi se navodi da nije jasno na osnovu čega Vlada Republike Srpske crpi pravni osnov za dodjelu koncesije za istraživanje uglja na lokalitetu Devetaci. Navodi se da u “Dokumentu o politici” iz 2006. godine za teritoriju opštine Novi Grad uopšte nije predviđena mogućnost dodjeljivanja koncesija za istraživanje uglja.

“Dakle evidentno je da ni u postojećem Dokumentu o politici, na teritoriji opštine Novi Grad, nije predviđeno dodjeljivanje koncesije za istraživanje uglja, a što se omogućava pobijanim aktom (koncesijom) Tužene. Ukoliko bi pobijani akt ostao na snazi, time se između Tužene i Zainteresovanog lica (Kubik Trans Niskogradnja) de facto stvaraju pravne pretpostavke za ostvarivanje de iure neutemeljenog koncesiono-pravnog odnosa. Takav koncesiono-pravni odnos bio bi jednako neutemeljen u važećem pravnom okviru, koliko i štetan po javne resurse, ali potencijalno štetan i po javna sredstva-budžet Republike Srpske, koji je takođe u vlasništvu svih građana. Naime, ovo iz razloga što pokretanjem postupka dodjele koncesije i očekivanog objavljivanja javnog poziva za dostavljenje ponuda za dodjelu predmetne koncesije, Tužena kod Zainteresovanog lica utiče na stvaranje zablude o pravnoj valjanosti, odnosno konkretno ispunjavanja svih pretpostavki za zaključivanje valjanog Ugovora o koncesiji, usljed čije neiskrivljene nemogućnosti realizovanja Zainteresovano lice bi imalo pravo na znatnu odštetu na uštrb javnih sredstava“, navodi se u tužbi u koju je Gerila info imala uvid.

U tužbi se navodi i da saglasnost koju je ranije dala skupština ove opštine (a koja je sada povučena) ne može služiti kao pravni ekvivalent učešča javnosti. Navodi se i da prema dostupnim informacijama u opštini Novi Grad nikada nisu održane javne konsultacije u vezi sa namjerom davanja koncesije za istraživanje uglja na područjuove opštine.

Na području prijedorske regije na sceni je svojevrsna pomama za otvaranjem rudnika uglja. Javnost u Republici Srpskoj upoznata je sa načinom na koji su “otvoreni” rudnici u Bistrici i Bukovoj Kosi kod Prijedora akoji su lokalnom stanovništvu napravili pakao od života. Javnost je upoznata i da su kopanja koje je vršila kompanika Drvoexport iz Teslića počela prije dodjeljivanja koncesije. Kada je rudnik Bukova Kosa u pitanju odbornici prijedorske skupštine su prvobitno bili protiv rudnika ali su “nakon poziva” iz Banjaluke promijenili mišljenje.

Nije isključeno da se isto može desiti i u Novom Gradu.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Ipak bez geoloških istraživanja u Novom Gradu? Mogu li za razliku od Prijedora odbornici iz Novog Grada ostati pri svojoj odluci? first appeared on Gerila.info.

Drugim riječima – radovi su bili nelegalni.

Ovaj nalaz dodatno komplikuje ionako kontroverzan projekat planiranog rudnika hroma u Varešu, o kojem je Gerila već ranije pisala. Još u prethodnim mjesecima 50 organizacija civilnog društva iz cijele Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama iz sliva Krivaje, zatražilo je hitni raskid ovog koncesionog ugovora.

U međuvremenu, Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije odbija staviti na uvid rješenje o odobrenju geoloških istraživanja na Duboštici i Tribiji. Aktivisti najavljuju da će i to pitanje završiti pred sudom.

„Pa potvrdile su se naše sumnje da su radovi na Duboštici obavljani bez valjanih dozvola, odnosno vodnih akata. Problem je što je već počinjena velika šteta na šumi, koja je isječena za potrebe bušotina“, poručili su iz UG „Fojničani“.

Prema dokumentaciji koju je Gerila imala na uvid, zahtjevi za inspekcijski nadzor slani su još tokom ljeta 2025. godine. U zahtjevu Mreže Aarhus centara upućenom Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove ZDK 30. jula 2025. godine tražen je „hitan inspekcijski nadzor“ nad radovima na lokalitetu Duboštica–Tribija . U dokumentu se navodi da se sječa šume i devastacija terena vrše „bez njihovog znanja i saglasnosti i bez obaveznih dozvola“.

Ipak, vodni inspektor je na teren izašao tek 5. februara 2026. godine – dva dana nakon što je zaprimljen zahtjev za pristup informacijama kojim je zatraženo da se precizira da li je postupano po ranijim prijavama i, ako nije, zašto nije. Prethodne prijave, prema dostupnoj dokumentaciji, upućivane su još u julu i novembru prošle godine. Na obe prijave, saznajemo, nije izašla nadležna vodna inspekcija.

Šest mjeseci bez reakcije, a onda nadzor – i potvrda da vodne dozvole nisu postojale.

Ovakav slijed događaja otvara pitanje institucionalne odgovornosti: da li bi nadzor bio izvršen da nije bilo formalnog zahtjeva za pristup informacijama? I koliko je radova već izvedeno prije nego što je inspekcija utvrdila ono na šta su lokalne zajednice upozoravale?

Projekat rudnika hroma u Varešu već mjesecima izaziva zabrinutost zbog mogućeg uticaja na šumske ekosisteme, vodotokove i izvorišta u slivu Krivaje, a prvenstveno za zdravlje stanovništva u radijusu od 120 km od planiranog mjesta istraživanja i potencijalne eksploatacije. Riječ je o području koje ima izuzetan značaj za lokalno stanovništvo, ali i širi ekološki kontekst.

Pitanje koje sada nadilazi sam projekat jeste – kako je moguće da istražni radovi započnu bez osnovnih vodnih akata? I ko je u institucijama bio dužan da reaguje ranije?

Investitor i dalje ćuti, a nadležna ministarstva selektivno odgovaraju na zahtjeve za informacijama, a ostaju činjenica da su bušotine izvedene, šuma posječena, a zakon, prema nalazu inspekcije, sada i zvanično, prekršen.

U zemlji u kojoj se koncesije često dodjeljuju bez ozbiljne javne rasprave i uključivanja lokalne zajednice u porocese odlučivanja, a inspekcije reaguju tek pod pritiskom, slučaj „Vareških Metala“ mogao bi postati presedan – ili još jedna potvrda da sistem funkcioniše tek kada ga neko natjera da radi.

Dejan Rakita / GERILA

The post Šest mjeseci bez reakcije, pa zabrana: Radovi za rudnik hroma u Varešu izvođeni bez vodnih dozvola first appeared on Gerila.info.

Poručeno je ovo iz Ministarstva energetike i rudarstva RS nakon što je CAPITAL jutros otkrio da je prokurista kompanije „Comsar Energy RS“ Aleksandar Lozo, koji je na tu funkciju imenovan po nalogu Vlade Republike Srpske, nezakonito potpisao ugovor o prenosu koncesije sa „Comsara“ na RiTE Ugljevik. On za to nije imao saglasnost Skupštine i Nadzornog odbora ovog preduzeća na čijem čelu je još uvijek ruski oligarh Rašid Serdarov.

Serdarov je zbog toga uputio pismo Vladi Srpske i Ministarstvu energetike i rudarstva u kojem traži poništavanje potpisanog ugovora i podnošenje krivične prijave protiv prokuriste. U ministarstvu tvrde da je ugovor o prenosu koncesionih prava na ležištu „Ugljevik istok 2“ potpisan od strane ovlaštenih lica upisanih u sudski registar, a na osnovu akata donesenih od strane nadležnih organa privrednog društva „Comsar Energy Republika Srpska“.

„Aleksandar Lozo imenovan je za prokuristu na osnivačkoj skupštini održanoj 26. decembra 2025. godine, čime je stekao zakonsko pravo da, u okviru svojih ovlaštenja, potpisuje relevantna akta. Ministarstvo raspolaže kompletnom dokumentacijom koja to potvrđuje“, saopšteno je iz Ministarstva.

Premijer Savo Minić kazao je danas da do njega „ništa nije došlo“ i da ne može da komentariše navode s kojima nije upoznat. Lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović kaže kako bi volio da Serdarov dobije i ovaj spor, pa da Republika Srpska baci 180 miliona maraka u vjetar.

„Za Božić je bilo nešto malo grijanja. Nakopali su uglja toliko da upale grijanje. Čitav se sistem raspada, ali je Siniša Karan dobio preko 70 odsto glasova na ponovljenim prijevremenim izborima u Ugljeviku. Čim se sistem raspada, SNSD pobjeđuje. Dok je bilo kakvog-takvog grijanja, oni su gubili. Čudno je da Lozo predstavlja Comsar. Perović bi trebao da odgovori kako je to moguće“, kazao je Vukanović.

Šef Kluba poslanika PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske Igor Crnadak kaže da se iz aviona vidi da je došlo do „nevolja u raju“. On kaže da se podijelilo previše desetina miliona maraka i sada je došlo do problema između aktera te igre visokih uloga.

„Neka Vlada Srpske kaže da li Lozo ima odgovarajuću punomoć. Neka oni odgovore na sva pitanja. Ako Vlada Republike Srpske potpiše ugovor sa nekom međunarodnom firmom, a da se onda pojavi informacija da onaj koji je taj ugovor potpisao nije imao na to pravo, to pali sve alarme u normalnoj državi. Ako smo normalni“, istakao je Crnadak.

Ugovor o prenosu prava na koncesiju za eksploataciju uglja na ležištu „Ugljevik – Istok 2“ sa „Comsara“ na RiTE Ugljevik potpisali su 31. januara ministar energetike i rudarstva Petar Đokić, prokurista „Comsara“ Aleksandar Lozo koji je savjetnik predsjednika Vlade RS i direktor RiTE Ugljevik Žarko Novaković.

Rašid Serdarov je i dalje predsjednik Nadzornog odbora „Comsar Energy RS“, iako je ostao vlasnik svega 24 odsto akcija, nakon što mu je javno preduzeće „Gas RES“ isplatilo 181 milion maraka za 74,4 odsto firme. Serdarov je zadržao četvrtinu vlasništva u „Comsaru“ kao zalog dok mu u potpunosti ne bude isplaćena kupoprodajna cijena od 240 miliona KM.

Direktor Gas RES-a Nikica Vranješ potvrdio je prije mjesec dana za CAPITAL da je Serdarov još uvijek na čelu NO „Comsara“, precizirajući da bi do kraja januara trebala da bude održana Skupština akcionara Gas-RES-a na kojoj bi trebao da bude imenovan novi Nadzorni odbor.

„Održane su dvije skupštine akcionara od kojih je na prvoj okončana procedura upisa i Gas RES postao vlasnik 74,4 odsto akcija „Comsara“, a na drugoj skupštini je Aleksandar Lozo imenovan za prokuristu „Comsara. Serdarov do kraja januara treba biti smijenjen sa čela Nadzornog odbora, ali će ostati njegov član dok mu ne bude isplaćen i preostali iznos od oko 60 miliona maraka“,  rekao je Vranješ tada.

G. Dakić / GERILA

The post Đokić pokušava da “smiri” Serdarova i Comsar sa dodatnih 60 miliona KM first appeared on Gerila.info.

Sud je uvažio tužbu Resursnog Aarhus centra u Bosni i Hercegovini, utvrdivši da je Ministarstvo nezakonito uskratilo pristup traženim dokumentima, pozivajući se na navodne „povjerljive komercijalne informacije“ i „zaštitu privatnosti“, bez provođenja obaveznog testa javnog interesa.

Presudom je poništeno i drugostepeno i prvostepeno rješenje Ministarstva za privredu ZDK, a predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, uz jasnu obavezu da se u novom postupku primijene odredbe Zakona o slobodi pristupa informacijama u Federaciji BiH i principi Aarhuske konvencije.

Sud: Informacije su javno dobro, izuzeci se moraju dokazati

U obrazloženju presude, sud navodi da su osporena rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni zakona, jer Ministarstvo nije obrazložilo zašto bi objavljivanje ugovora i prateće dokumentacije stvarno nanijelo štetu trećem licu, niti je razmotrilo da li u konkretnom slučaju preovladava javni interes.

Sud podsjeća da Zakon o slobodi pristupa informacijama polazi od principa da su informacije koje posjeduju javni organi javno dobro, a da su izuzeci dozvoljeni samo ako su jasno, konkretno i proporcionalno obrazloženi. Čak i u slučaju postojanja povjerljivih podataka, organ je dužan razdvojiti informacije i učiniti dostupnim one dijelove dokumentacije koji nisu izuzeti, što u ovom slučaju nije učinjeno.

Posebno je naglašeno da Ministarstvo nije moglo paušalno primijeniti izuzetke, pozivajući se na zaštitu privatnosti i komercijalnih interesa koncesionara, bez ozbiljne analize i provođenja testa javnog interesa, naročito imajući u vidu da se radi o raspolaganju prirodnim resursima i javnom zemljištu.

Šta se krije iza koncesije za hrom kod Vareša

Projekt istraživanja i potencijalne eksploatacije hroma na lokalitetima Duboštica–Tribija, u slivu rijeke Krivaje kod Vareša, inicirala je firma Seven Plus d.o.o. Sarajevo (danas Vareški minerali d.o.o.), povezana s investitorom Milošem Bošnjakovićem, koji planira otvaranje rudnika na tom području.

Ugovor o koncesiji za geološka istraživanja hroma dodijeljen je 2021. godine, iako su lokalni aktivisti i stručnjaci upozoravali da nedostaju ključne dozvole i saglasnosti, uključujući vodne akte, a radovi su započeli i bez važećih pravnih uslova. Pripremni radovi, uključujući uklanjanje šume i probijanje pristupnih puteva, bili su dva puta obustavljeni od nadležnih inspekcija, ali su se nastavili uprkos protivljenju i zabrinutosti mještana zbog mogućeg utjecaja na rijeku Krivaju, vodne resurse i ekosisteme. Ekolozi i civilne grupe upozoravaju da projekt krši zakonske procedure, uključujući zakon o zabrani prenamjene državnog šumskog zemljišta bez pravnog rješenja, i da bi oslobađanje heksavalentnog hroma moglo imati ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš.

Portal Gerila ranije je, zajedno sa portalom Faktoje iz Tirane, istraživao slučaj u Varešu, moguće posljedice potencijalnog rudarenja, kao i trenutno stanje jednog od rijetkih aktivnih rudnika hroma u Evropi – Bulkizi u Albaniji.

Građani: „Ugovore kriju, resurse rasprodaju“

Presudu Kantonalnog suda u Zenici pozdravile su brojne ekološke organizacije i građanske inicijative. Udruženje građana Fojničani u javnom reagovanju ocjenjuje da je sudska odluka „mala, ali važna pobjeda“, uz upozorenje da ostaje gorčina zbog odnosa vlasti prema prirodnim resursima i zdravlju ljudi.

„Doista je nevjerovatno da Vlada Zeničko-dobojskog kantona protuustavno ustupa državno, odnosno naše, šumsko zemljište i u bescjenje prodaje naše prirodne resurse privatnoj firmi, a kada javnost zatraži uvid u ugovor, kantonalne institucije pokušavaju sve to sakriti“, navode iz ovog udruženja.

Posebno ukazuju na to da su vlasti i koncesionar koristili gotovo identičnu argumentaciju protiv objavljivanja ugovora, pozivajući se na zaštitu komercijalnih interesa kompanije, dok se interesi građana i pravo javnosti na informacije sistematski zanemaruju.

„Da bi javnost dobila uvid u koncesioni ugovor, potrebna je tužba i sudska presuda. Mi, građani, moramo tužiti Vladu koju smo sami izabrali, samo da bismo dobili dokument o raspolaganju našim prirodnim resursima“, poručuju iz UG Fojničani.

Presedan sa širim posljedicama

Ova presuda ima širi značaj, jer potvrđuje da se ugovori o koncesijama, koji se odnose na eksploataciju prirodnih resursa, ne mogu automatski tretirati kao poslovna tajna, niti se javni interes može potisnuti u korist privatnih ekonomskih interesa.

Sud je jasno poručio da su institucije dužne da transparentno postupaju, naročito u slučajevima koji se tiču okoliša, javnog zdravlja i upravljanja prirodnim bogatstvima. U ponovljenom postupku, Ministarstvo za privredu ZDK moraće da otkloni utvrđene nezakonitosti i donese novu, zakonitu odluku o zahtjevu za pristup informacijama.

Hoće li to značiti i stvarno otvaranje ugovora o koncesiji prema javnosti – ili tek novo administrativno odugovlačenje – tek treba da se vidi. Ono što je izvjesno jeste da se borba za transparentnost i odgovornost u upravljanju prirodnim resursima u Bosni i Hercegovini nastavlja, i to pred sudovima.

Dejan Rakita / GERILA

The post Sud u Zenici poništio odluku Vlade ZDK: Javnosti uskraćen uvid u ugovor o koncesiji za hrom kod Vareša first appeared on Gerila.info.

Federalna uprava za inspekcijske poslove potvrđuje da je tokom augusta 2025. godine izvršen zajednički inspekcijski nadzor glavnog federalnog šumarskog inspektora i kantonalne šumarske inspekcije Zeničko-dobojskog kantona, i to na odjelima 173 i 174 Šumsko-gospodarske jedinice Tribija–Duboštica. Nadzor je sproveden nad radovima koje je izvodila firma „Seven Plus“, koja je u međuvremenu promijenila ime u “Vareški minerali”.

U dokumentu se navodi da je kantonalni šumarski inspektor ranije već izdao rješenje o privremenoj zabrani rada, jer preduzeće u tom trenutku nije posjedovalo rješenje za izvođenje radova u šumarstvu. U međuvremenu, firma je pribavila traženo rješenje, nakon čega su inspekcije nastavile postupanje.

Međutim, ključni problem ne leži u tome da li je „Seven Plus“ naknadno prikupio pojedinačna odobrenja, već u činjenici da su sve institucije uključene u postupak ignorisale postojanje Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, čiju su primjenu dodatno potvrdile i odluke visokog predstavnika, a koji se primjenjuje i na šume i šumsko zemljište kao dio državne imovine.“

U samom aktu Federalne uprave za inspekcijske poslove priznaje se da u Federaciji BiH ne postoji Zakon o šumama, zbog čega su upravne mjere donosile kantonalne institucije. No, upravo tu nastaje pravni paradoks: nepostojanje entitetskog zakona ne suspenduje primjenu državnog zakona, posebno onog koji zabranjuje raspolaganje državnom imovinom bez odluke na nivou BiH.

Dokumentacija pokazuje da su u postupku izdavanja dozvola pribavljeni: odluka o dodjeli koncesije, ugovor o koncesiji, urbanistička saglasnost, rješenja o pravu služnosti, saglasnosti za sječu i izvoz drvne mase, pa čak i odobrenje za detaljna geološka istraživanja rude hroma. Međutim, nijedna od institucija koje su izdavale ove akte nije uvažila činjenicu da je raspolaganje državnim šumskim zemljištem u tom periodu bilo zabranjeno zakonom.

Posebno zabrinjava dio dokumentacije koji se odnosi na komunikaciju sa državnim pravosudnim institucijama.

Nakon zajedničkog inspekcijskog nadzora 19. augusta 2025. godine, Federalna uprava za inspekcijske poslove zatražila je mišljenje Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva BiH.

Odgovor Tužilaštva BiH, kako stoji u aktu, glasi:

„Izvršenim uvidom u sadržaj dopisa utvrđeno je da ne postoji zakonski osnov za postupanje Tužilaštva BiH.“

Pravobranilaštvo BiH, s druge strane, uopšte nije odgovorilo za skoro 4 i po mjeseca. Federalna uprava za inspekcijske poslove navodi da je 22. oktobra 2025. godine uputila urgenciju za odgovor, ali do dana sastavljanja odgovora zastupniku Nikšiću – odgovor Pravobranilaštva nije stigao.

Uprkos tome, po žalbi firme „Seven Plus“ na rješenje kantonalnog šumarskog inspektora, upravni postupak je obustavljen do „rješavanja prethodnog pitanja“, odnosno do eventualnog odgovora Pravobranilaštva BiH, dok su radovi na terenu u međuvremenu nastavljeni.

Drugim riječima, institucije su svjesne da postoji ozbiljno pravno pitanje, ali su istovremeno dozvolile nastavak postupaka koji uključuju sječu šume i izgradnju infrastrukture na zemljištu koje je, prema važećem državnom zakonu, pod privremenom zabranom raspolaganja.

Paradoksalno, u praksi se primjena zabrane raspolaganja državnom imovinom pokazuje selektivnom i to na nevjerovatan način. Kada je riječ o velikim infrastrukturnim projektima poput pojedinih dionica Koridora Vc u Federaciji BiH, realizacija se usporava upravo zbog obaveze poštovanja odluka Ustavnog suda BiH i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, na što su Autoceste FBiH upozorile u januaru 2025. godine. Istovremeno, u slučaju projekta privatne kompanije u Varešu, iste te zabrane u praksi se zanemaruju, pa se državne šume i zemljište faktički stavljaju na raspolaganje bez reakcije nadležnih institucija.

Podsjećamo, Gerila.info je nedavno objavila istraživački tekst „Bosna, Albanija i hrom: Koliko ‘zeleno’ je rudarstvo kada se dešava na Balkanu“, u kojem je detaljno obrađen slučaj planiranog rudarenja hroma u Varešu, uz poređenje s praksama u Albaniji. Tekst je ukazao na ozbiljne okolišne i zdravstvene rizike, izostanak transparentnosti i marginalizaciju lokalnih zajednica u procesima donošenja odluka.

Ako je pitanje državne imovine u BiH bilo dovoljno ozbiljno da izazove višegodišnju političko-pravnu krizu pa čak i bezbjednosnu krizu, sukobe na relaciji Milorad Dodik – Kristija Šmit, a zatim i intervencije visokog predstavnika i odluke Ustavnog suda, kako je moguće da se danas ista ta državna imovina – konkretno šume i šumsko zemljište – faktički stavlja na raspolaganje privatnoj kompaniji kroz administrativne dozvole, bez ikakve reakcije državnih institucija?

Drugim riječima, da li je zabrana raspolaganja državnom imovinom obavezujući zakon ili selektivno primjenjivo slovo na papiru?

Dejan Rakita / GERILA

The post Selektivna država: Zašto zabrana raspolaganja državnom imovinom važi za Koridor Vc, ali ne i za Vareš? first appeared on Gerila.info.

Dok vlasti i investitor govore o radnim mjestima i razvoju, 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje zatražilo je nedavno hitan raskid koncesije, upozoravajući da bi posljedice mogle zahvatiti i područja u okolini. Stručnjaci kažu da bi ugroženo područje obuhvatilo okolinu u radijusu 120 kilometara, zahvatajući sve najveće bosanskohercegovačke gradove.

U tim upozorenjima često se pominje Bulqiza, rudarski grad na istoku Albanije, koji se nalazi na gotovo identičnoj udaljenosti od glavnog grada Tirane kao što je Vareš od bosanske prestonice Sarajeva, oko 40 kilometara vazdušne linije.

Iako se hrom u Bulqizi eksploatiše više od sedam decenija, ovaj slučaj ne služi kao direktna analogija niti predviđanje ishoda u Varešu. Bulqiza se u ovom kontekstu koristi kao dokumentovan primjer iz prakse, odnosno ilustracija rizika koji se otvaraju u situacijama gdje eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje institucionalni nadzor i mehanizme javne odgovornosti.

Važno je naglasiti da Vareš danas nije Bulqiza. Riječ je o različitim državama, zakonima i fazama rudarstva. Upravo zato poređenje ima smisla: ne zbog gradova, već zbog institucionalnih mehanizama. U fokusu ove priče su transparentnost koncesija, postojanje okolišnog i zdravstvenog monitoringa — posebno kada je riječ o heksavalentnom hromu Cr(VI) — upravljanje jalovinom i rudničkim vodama, te odnos između lokalne koristi i lokalnog tereta.

Na papiru, projekat izgleda jednostavno: strateški mineral potreban Evropi i investitor koji obećava nova radna mjesta.

Ključno pitanje, upozoravaju stručnjaci, jeste da li institucije imaju kapacitet da ovakve projekte učine zakonitim, bezbjednim i javno odgovornim.

Od željeza do hroma: Promjena modela rudarstva u Varešu

U planinskom pojasu Duboštica–Tribija, iznad sliva rijeke Krivaje, kompanija „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, do nedavno registrovana kao „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, dobila je koncesiju za geološka istraživanja i buduću eksploataciju rude hroma. U međuvremenu, projekat je prerastao u jedno od najkontroverznijih pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu: od prvih tajnih pregovora i tihog krčenja šume, preko dvostrukih zabrana inspekcijama, do otvorenog poziva da se koncesija hitno raskine.

Vareš je decenijama bio vezan za rudarstvo. Grad se razvijao uz rudnik i željezaru, a infrastruktura i javni prostori građeni su prihodima iz tog sektora. Ta veza i danas je simbolički prisutna — od urbanog nasljeđa do vitraža svete Barbare, zaštitnice rudara, u lokalnoj crkvi.

Sveštenik Leon Pendić, koji godinama služi upravo u toj crkvi u Varešu, smatra da savremeni modeli eksploatacije više ne stvaraju osjećaj dugoročne sigurnosti u zajednici.

„Veoma je tužno kada vidimo da kompanije koje dolaze u naš kraj gledaju isključivo kako da što više eksploatišu resurse i da ih iznesu van zajednice. Kako je moguće da nam se oduzima priroda, zemlja, šume i ruda, a da zauzvrat ne ostaje trajna korist?“, kaže Pendić u razgovoru sa novinarom portala Gerila.

Dio stanovnika Vareša rudarstvo danas doživljava kao proces koji se odvija bez stvarnog učešća lokalne zajednice. Taj osjećaj pojačan je iskustvom sa već postojećeg rudnika Rupice, koji se nalazi na obodu ovog bosanskog gradića, koji je kroz niz vlasničkih promjena prodat u junu ove godine kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals za nevjerovatnih 1,25 milijardi dolara, bez direktne finansijske koristi za opštinu Vareš.

Upravo je priču oko rudnika u Rupicama pokrenuo sadašnji vlasnik „Vareških minerala“ – Miloš Bošnjaković, a koji je to kasnije preprodao. Stanovnici Vareških sela Pržići i Daštansko sumnjaju da su otrovani olovom zbog blizine jalovišta ovog rudnika njihovim kućama, a na to ukazuju i analize urađene početkom decembra ove godine a koje su pokazale prisutnost olova u krvi kod svih 44 testiranih mještana.

Zbog toga dio stručne i ekološke javnosti upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i na području Duboštica–Tribija, uz dodatni rizik: riječ je o rudi hroma, čiji potencijalni okolišni i zdravstveni efekti mogu biti ozbiljniji od onih kod ranijih projekata.

Zato se u razgovoru sa mještanima sve češće čuje pojam „invazivno rudarstvo“, kojim opisuju model u kojem se ekonomska korist ostvaruje u kratkom roku, dok se dugoročne posljedice prebacuju na lokalni prostor i stanovništvo.

Šta znači rudariti hrom?

U izjavama datim ekskluzivno za ovaj istraživački članak, međunarodno priznati stručnjaci iz oblasti toksikologije, okolišne hemije, šumarstva i hidrologije upozoravaju da eksploatacija hroma na području Duboštica–Tribija nosi značajne dugoročne okolišne i zdravstvene rizike.

Profesor emeritus toksikologije dr Jasenko Karamehić, redovni profesor na više međunarodnih univerziteta, upozorava da je šestovalentni hrom Cr(VI) najopasniji oblik ovog metala i dokazani kancerogen.

„Najčešći oblici hroma su metalni, trovalentni i šestovalentni hrom, pri čemu je šestovalentni hrom jako toksičan i razvrstan u kancerogene tvari. Šestovalentni hrom uzrokuje oštećenje genetskog materijala i ne postoji prag sigurne izloženosti“, navodi Karamehić.

On upozorava da tokom rudarenja može doći do transformacije trovalentnog hroma u njegov toksičniji oblik, čak i kada se u rudi inicijalno ne nalazi šestovalentni hrom.

„Izloženost se ne dešava samo na radnom mjestu, već i putem prašine, vode i hrane“, ističe Karamehić, naglašavajući da se rizik ne zadržava nužno na lokaciji kopa.

Sličan stav iznosi i dr Ulla B. Vogel, toksikologinja i profesorica pri Nacionalnom istraživačkom centru za radnu okolinu (NFA) u Kopenhagenu.

Vogel objašnjava da se šestovalentni hrom u biomonitoringu smatra posebno toksičnim i opasnim upravo zbog svoje kancerogenosti.

Ona naglašava da je šestovalentni hrom dokazani humani kancerogen, strogo regulisan u Evropskoj uniji i klasifikovan kao kancerogen bez praga (non-threshold carcinogen).

„To znači da ne postoji siguran nivo izloženosti; umjesto toga, granične vrijednosti zasnivaju se na prihvatljivom nivou rizika“, objašnjava ona.

Takođe upozorava da se rizik ne mora zadržati isključivo na radnim mjestima.

„Ako se šestovalentni hrom oslobađa u vazduh ili vodu, to može predstavljati prijetnju i za opštu populaciju koja živi u blizini industrijskih postrojenja ili rudarskih lokacija“, kaže Vogel, podsjećajući na poznati slučaj kontaminacije podzemnih voda u Hinkleyju u Kaliforniji, koji je široj javnosti postao poznat kroz film Erin Brockovich.

Prema njenim riječima, uzročno-posljedična veza između udisanja šestovalentnog hroma i rizika od raka pluća dobro je dokumentovana, što omogućava procjene rizika za različite nivoe izloženosti. Zbog toga zaključuje da je hemijska procjena rizika neophodna, te da svaka indicija mogućeg ispuštanja šestovalentnog hroma  u okoliš mora biti signal za detaljniju procjenu izloženosti i razmatranje preventivnih mjera.

Dr Dragana Đorđević, glavna istraživačica i rukovoditeljica Centra izvrsnosti za okolišnu hemiju i inženjerstvo pri Univerzitetu u Beogradu, upozorava da se šestovalentni hrom može širiti vodom, vazduhom i zemljištem, uključujući sekundarne hemijske reakcije iz prirodno prisutnog trovalentnog hroma.

„Padavine ispiru jalovišta, zagađenje ulazi u površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane“, navodi Đorđević, upozoravajući da su dugoročne posljedice takve izloženosti često nepovratne.

Dr Đorđević naglašava da je opasnost povezana sa samom prirodom rude hroma, čak i u rudnicima koji podrazumijevaju isključivo vađenje i mljevenje rude.

Posebno upozorava da su stara jalovišta i napuštene deponije često veći izvor zagađenja od aktivnih postrojenja, jer su decenijama izložene kiši, snijegu, vjetru i drugim vremenskim uticajima.

Dugotrajnu izloženost šestovalentnim hromom opisuje kao zdravstveni rizik sa često nepovratnim posljedicama: od karcinoma pluća, sinusa i gastrointestinalnog trakta, do oštećenja jetre, bubrega, DNK, poremećaja štitne žlijezde i razvoja djece.

Rijeka Krivaja kao osjetljiv sistem

Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, upozorava da bi izgradnja rudnika hroma u slivu rijeke Krivaje imala ozbiljne posljedice po lokalne ekosisteme.

„Izgradnjom novog rudnika hroma gubimo floru i faunu, ali i čist vazduh i vodu. Stanje rijeke Krivaje bilo bi takvo da u njoj ne bi bilo ni ribe ni rakova — ne bi bilo čak ni bakterija. Ako se ovaj rudnik izgradi, biće to ekološka atomska bomba za okolno područje i rijeku Krivaju, jer će sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, biti zagađeno heksavalentnim hromom, koji je izuzetno toksičan za ljudsko zdravlje“, naglašava Ballian.

Sa njim je suglasan i profesor Karamehić:

„Kontaminacija se može širiti širokim područjem, Posebno ako se radi o velikom prostoru — od Vareša pa u radijusu od 50, a vjerovatno i do 100 kilometara — gdje bi zagađenje moglo imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš“.

Slična upozorenja dolaze i od Muriza Spahića, jednog od vodećih hidrologa u Bosni i Hercegovini i bivšeg profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On pojašnjava da se šestovalentni hrom može pojaviti kao nusprodukt rudarstva i brzo proširiti kroz karbonatne masive, dospijevajući do izvorišta pitke vode.

„Toksin se taloži u sedimentu, ulazi u lanac ishrane, a šteta može biti dugotrajna i teško popravljiva“, upozorava Spahić.

Ekološke organizacije zbog toga insistiraju da se projekat ne posmatra isključivo kao investicija, već kao pitanje javnog zdravlja za cijeli sliv Krivaje, od Vareša do nizvodnih gradova.

Kritični mineral i kritični prostor

Hrom je ključna sirovina za nerđajući čelik, infrastrukturu obnovljivih izvora energije i električna vozila, ali i za vojnu industriju. Zbog toga je uvršten u paket kritičnih sirovina Evropske unije.

U teoriji, rudnik hroma u Bosni i Hercegovini mogao bi se uklopiti u evropsku razvojnu strategiju. U praksi, upozorava Dalibor Ballian, planirani zahvat nalazi se u jednom od ekološki najvrednijih šumskih područja u zemlji.

„To nisu degradirane površine, već visoko produktivne šume. Kada se mineralna osnova ukloni, njihova obnova traje generacijama“, ističe Ballian.

Prema dostupnim podacima, koncesiono područje obuhvata oko 3.200 hektara između postojećeg rudnika Rupice i planirane lokacije u Duboštici.

U evropskoj praksi, ovakve projekte prate javne koncesije, nezavisni okolišni i zdravstveni monitoring – uključujući mjerenja šestovalentnog hroma te finansijske garancije za sanaciju.

Izostanak tih mehanizama u ranoj fazi često se kasnije pokazuje kao strukturna slabost sistema upravljanja resursima.

Koncesija bez uvida, pitanja bez odgovora

Dok se na terenu probijaju šumski putevi i izvode istražni radovi, koncesioni ugovor za Dubošticu–Tribiju kod bosanskog grada Vareša i dalje nije javno dostupan.

Organizacije civilnog društva i novinari mjesecima pokušavaju da dođu do ugovora potpisanog između kompanije Seven Plus (danas Vareški minerali) i Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Odgovori institucija, od odbijanja do pozivanja na „poslovne tajne“, onemogućili su uvid u dokument koji bi, prema propisima, trebao biti javan.

Zbog toga su 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva Krivaje uputile Otvoreni poziv Vladi ZDK sa zahtjevom za raskid koncesije. Jedan od potpisnika, Davor Šupuković iz eko udruženja „Fojničani“, navodi da je ključni problem nepoštovanje ugovorenih rokova.

„Radovi nisu započeti u ugovorenom roku, a ipak su naknadno predstavljeni kao započeti. To otvara osnov za raskid koncesije“, kaže Šupuković.

Prema njegovim navodima, javnosti je poznato tek da kontinuirana koncesiona naknada iznosi 0,76 eura po toni rude, odnosno jednokratno 76,7 eura po hektaru zemljišta, dok puni sadržaj ugovora ostaje skriven.

Prema odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, raspolaganje državnom imovinom — uključujući šume, zemljište i prirodne resurse — ograničeno je do donošenja državnog zakona o državnoj imovini, a taj režim važi na teritoriji cijele zemlje. OHR ima mandat da interveniše upravo u situacijama u kojima politički dogovor izostaje, što pitanje državne imovine čini jednim od najosjetljivijih ustavno-pravnih problema u BiH.

Uprkos tom okviru, radovi na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu u Varešu započeli su bez saglasnosti Pravobranilaštva BiH. Federalna šumarska inspekcija je 20. avgusta 2025. godine zatražila mišljenje Pravobranilaštva o zakonitosti dozvola za sječu i prenamjenu šumskog zemljišta, ali do trenutka objave ovog članka odgovor nije dostavljen, a investitor je nastavio sa aktivnostima.

Dio pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva ovakav postupak dovodi u vezu sa mogućim kršenjem odluka Ustavnog suda BiH i mandata visokog predstavnika.

„Odluke su donesene bez javne rasprave i bez učešća lokalne zajednice, na osnovu odluke Opštinskog vijeća Vareša, što otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa važećim pravnim okvirom“, navodi Davor Šupuković.

Upiti redakcije Gerila upućeni Ministarstvu privrede ZDK rezultirali su opštim odgovorima bez pojašnjenja ključnih spornih tačaka, Kabinet premijera ZDK, kao ni kompanija „Vareški minerali“, do objave teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Pravna praznina kao obrazac

Za Davora Šupukovića, slučaj Duboštica–Tribija nije izolovan, već dio šireg obrasca u kojem se normativne praznine i slab institucionalni nadzor koriste kao okvir za pokretanje investicija u ekološki osjetljivim područjima.

Prema njegovim riječima, važeći prostorni plan iz perioda bivše države predviđao je zaštitu ovog područja, uključujući rijeku Krivaju, dok novi Prostorni plan Federacije BiH nikada nije usvojen. Taj pravni vakuum, navodi, omogućava različita tumačenja i selektivnu primjenu pravila, posebno kada je riječ o najvrednijim prirodnim resursima.

Šupuković podsjeća da su slični investicioni pokušaji zabilježeni i na drugim lokalitetima, poput planine Ozren, gdje su projekti zaustavljeni nakon otpora lokalne zajednice. U tom kontekstu, pritisci na aktiviste i mještane u pojedinim sredinama već su dokumentovani kroz krivične prijave i službene zabilješke, zbog čega dio sagovornika insistira na anonimnosti.

„Ne osporava se razvoj, već se insistira na zakonitim, transparentnim i institucionalno kontrolisanim investicijama“, zaključuje Šupuković.

Struka i granice „zelenog rudarstva“

Dok kantonalne vlasti projekat predstavljaju kao razvojnu priliku, dio stručne javnosti upozorava da se termini poput „modernog“ i „zelenog rudarstva“ često koriste bez jasnih i provjerljivih mehanizama zaštite okoliša.

Profesor Ballian navodi da Bosna i Hercegovina već ima oko 100.000 hektara zemljišta formalno označenog kao rekultivisano, koje u praksi nosi obilježja industrijski degradiranog prostora. U tom kontekstu, dodatnih 3.200 hektara od Rupica do Duboštice ulazi u novi koncesioni obuhvat.

„Obnova šumskih i vodnih ekosistema nakon rudarenja mjeri se decenijama, a potpuni povratak u prvobitno stanje u postojećim institucionalnim okvirima nije realan“, upozorava Ballian.

Slične rezerve dolaze i iz rudarske struke.

Aziz Kaknjašević, rudarski inženjer iz Olova, ističe da planirani projekat nosi višestruke izvore potencijalnog zagađenja, uz otvorena pitanja zakonitosti i usklađenosti sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Tvrdnje o „kontrolisanom“ ili „zelenom“ rudarenju hroma u osjetljivim ekosistemima su, prema ocjeni stručnjaka, duboko problematične i u praksi gotovo nedostižne. One se, kako upozorava profesorica Dr Dragana Đorđević, zasnivaju na pokušajima tehničkog umanjivanja pojedinih rizika, ali ne i njihove eliminacije – posebno kada je riječ o šestovalentnom hromu.

Čak i u slučajevima kada se eksploatiše samo hromit kao glavni rudni mineral hroma i kada se rudarski otpad formalno „kontrolisano“ odlaže, samo izlaganje minerala vazduhu, vodi i zemljištu pokreće prirodne hemijske reakcije koje se ne mogu zaustaviti. Rudarski otpad, naglašava, ostaje u prostoru desetinama, pa i stotinama godina, dok su projekti „kontrole“ najčešće vremenski ograničeni na nekoliko decenija.

“Garantovati hemijsku stabilnost miliona tona jalovine tokom tako dugog perioda – pod uticajem padavina, mraza, promjena pH vrijednosti i bioloških procesa – nije realno”, ističe Đorđević.

Kontrola erozije i oticanja, dodaje, moguća je samo uz stalno, aktivno održavanje i nadzor i nakon zatvaranja rudnika, što otvara ključno pitanje odgovornosti.

Ko će finansirati i nadzirati takav sistem narednih 100 ili 1.000 godina? Iskustva iz svijeta, navodi, pokazuju da se tzv. „pasivno održavanje“ nakon odlaska investitora često pretvara u napuštanje, naročito u uslovima ekstremnih vremenskih događaja, poplava velikih razmjera, zemljotresa, institucionalnog sloma ili bankrota vlasnika.

„Kad se sve ovo sagleda, postaje jasno da ‘zeleno rudarstvo’ postoji uglavnom na papiru“, zaključuje ona.

Lokalna perspektiva: Iskustvo i nepovjerenje

Zabrinutost da se Bosna i Hercegovina sve češće posmatra kao prostor za intenzivnu eksploataciju resursa prisutna je među stanovnicima Vareša.

Miroslav Pejčinović, predsjednik inicijativnog odbora udruženja „Opstanak“, nastalog upravo iz bojazni zbog posljednica rudarenja hromom, navodi da je protivljenje rudniku hroma proizašlo iz iskustava sa postojećim rudnikom Rupice.

On ukazuje i na obrazac kojim se, prema njegovom mišljenju, pokušava obezbijediti društvena prihvatljivost projekta — kroz donacije lokalnim sportskim i kulturnim kolektivima — uz napomenu da se vrijednost resursa ne vraća zajednici kroz koncesione naknade.

„Ako se ovaj model nastavi, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane prostor u kojem se prioritet daje eksploataciji, a ne dugoročnom razvoju i očuvanju zajednica“, kaže on.

Hrom i vojna industrija: otvoreno pitanje

Pored ekoloških i pravnih aspekata, dio potpisnika inicijative otvara i pitanje krajnje namjene rude. Prema dostupnim informacijama, hrom iz planiranog rudnika mogao bi se koristiti u vojnoj industriji, za proizvodnju specijalnih čelika.

Podaci Američkog geološkog zavoda (USGS) potvrđuju da se hrom i ferohrom smatraju strateškim materijalima zbog primjene u oklopnim vozilima, vojnim konstrukcijama, mlaznim motorima i gasnim turbinama.

Aktivista Davor Šupuković u tom kontekstu postavlja pitanje koje prevazilazi tehničke i ekonomske okvire:

„Treba li Bosna i Hercegovina, kao postratno društvo, učestvovati u lancima proizvodnje vojne industrije?“

Institucionalni odgovor: inicijativa u Skupštini ZDK

Inicijativa za raskid koncesionog ugovora za područje Duboštica–Tribija, koju su pokrenule lokalne zajednice i organizacije civilnog društva iz slivarijeke Krivaje, dobila je nedavno i svoj institucionalni nastavak u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona.

Na 46. sjednici Skupštine ZDK, održanoj 27. Novembra ove godine, Damir Memić, šef Kluba poslanika SDP-a, uputio je inicijativu u skupštinsku proceduru, pozivajući se na zahtjeve građana i dokumentovane primjedbe na postupak dodjele i realizacije koncesije.

Time je pitanje planiranog rudnika hroma prvi put formalno otvoreno na kantonalnom političkom nivou. Dalji tok zavisiće od stava skupštinske većine i procjene nadležnih institucija o zakonitosti postojećeg ugovora.

Šta nam govori Albanija: Bulqiza kao ogledalo budućnosti

Nekoliko stotina kilometara jugoistočno, u albanskoj Bulqizi, eksploatacija hroma traje decenijama i često se navodi kao primjer šta se dešava kada se rudarstvo širi brže od institucionalnog nadzora. Bulqiza nije priča o prošlosti, već o akumuliranim posljedicama dugotrajne eksploatacije u sistemu sa desetinama operatera i složenim mozaikom dozvola.

Po dolasku u grad, najupečatljiviji utisak ne ostavljaju rudarska okna, već lica ljudi.

„Jesi li vidio lica ljudi kad si ulazio u grad?“, pitao je našeg novinara rudar Luli Alla.

„Izborana, umorna, iscrpljena. Gotovo svaka porodica ovdje ima barem jednog člana koji radi u rudniku.“

Rudar opisuje zajednicu u kojoj „skoro svaka porodica“ ima nekoga zaposlenog u rudnicima, dodajući da, prema njegovom iskustvu, mnogi rudari nakon godina teškog rada ne dožive starost.

U oblasti Dibër, ispod grada se nalazi jedno od najvećih nalazišta hroma u Evropi, dok je na površini vidljiv kontrast između mineralnog bogatstva i socijalnih uslova.

Istovremeno, institucionalni kapaciteti za sistematsko praćenje okolišnih i društvenih posljedica ostaju ograničeni: Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi zvanični registar pritužbi građana povezanih s uticajem rudnika na svakodnevni život.

Iako je Albanija otvorila pregovore u okviru Klastera 4, koji uključuje i Poglavlje 27 evropskog zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša – a koje podrazumijeva veću transparentnost, snažniji nadzor nad okolišem i efikasnije inspekcije – slučaj Bulqize pokazuje koliko je ovaj proces složen u sredinama u kojima su rudarske aktivnosti godinama prethodile uspostavljanju mehanizama kontrole.

Bulqiza: Grad i rudnik kao jedan sistem

Bulqiza se nalazi u uskoj dolini Dibarskog gorja, na terenu građenom od ultrabazičnih, serpentinitnih stijena. Rudarske galerije počinju iznad urbanog jezgra, a obronci i prostori između naselja okruženi su jalovinom i sterilnim materijalom koji se taložio decenijama. Poruka terena je jasna: rudnik nije „pored“ grada — on je njegov sastavni dio.

Eksploatacija hroma započela je 1948. godine. Za 75 godina postojanja, iz masiva Bulqize izvađeno je više od 15 miliona tona hromne rude, čime je područje više od pola vijeka bilo glavni rudarski centar Albanije.

Nakon devedesetih, prelaskom na tržišnu ekonomiju, rudarski masiv je fragmentisan na desetine parcela, a vlasti su izdale veliki broj dozvola. Jedan rudarski stručnjak i stanovnik Bulqize (anoniman, zbog profesionalnih i institucionalnih posljedica) taj prelom opisuje ovako:

„Nakon devedesetih rudnik je isjeckan i izgubljen je tehnički lanac. Stare galerije se koriste bez kontrole, sa zajedničkim ulazima, a mnoge firme ne poštuju osnovne protokole. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš.“

Prema njegovim riječima, dijelovi starih galerija ostali su neobilježeni i konstruktivno nesigurni, dok je vodovodna linija Zone D, koja vodi od Galerije B do Galerije A, u izuzetno lošem stanju, sa dotrajalim cijevima koje su duž čitave trase prema gradskim rezervoarima ostavljene izložene. On dodaje da se zagađena voda iz pojedinih tunela ispušta ispod grada bez sistematskog mjerenja, monitoringa ili sanacije.

„Znamo da je hrom osnova ekonomije Bulqize, ali je život u gradu postao sve teži“, dodaje.

127 dozvola na jednom masivu

Nacionalna agencija za prirodne resurse Albanije (AKBN) saopštila je portalu Faktoje.al 12. novembra 2025. godine da je na masivu Bulqize trenutno aktivno 116 rudarskih dozvola. Godine 2018. taj broj je iznosio čak 127.

Analiza izdatih dozvola pokazuje izrazito fragmentisan rudarski sistem. Veliki broj dozvola dodijeljen je u periodu između 1999. i 2008. godine, tokom rane liberalizacije sektora. Danas istovremeno djeluje više operatera unutar istih geoloških tijela i oko zajedničkih rudarskih okana. Nadzor je dodatno otežan kombinovanjem dozvola za eksploataciju rude i dozvola za odlaganje jalovine (sterilnog materijala), čime se odgovornost raspršuje među različitim akterima.

„Kada je rudnik razbijen na male cjeline, tehnički lanac se raspao. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš“, navodi iskusni rudarski stručnjak iz Bulqize, koji je tražio anonimnost zbog profesionalnih i institucionalnih pritisaka.

Institucionalne slijepe tačke: Nadzor bez stvarne kontrole

Na papiru, regulatorni okvir djeluje razrađeno, ali je u praksi nadzor nad rudarstvom fragmentisan i slabo koordinisan.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) nadzire izdavanje dozvola, tehničko-ekonomske planove i finansijske garancije za sanaciju, ali, prema vlastitim navodima, ne prati zagađenje niti upravljanje rudarskim otpadom, već se zadržava na tehničkoj usklađenosti dozvola.

Istovremeno, Nacionalna agencija za okoliš (AKM) nadzire uglavnom operatere sa važećim okolišnim dozvolama, što znači da aktivnosti bez dozvole ostaju izvan institucionalnog nadzora.

Inspekcije rada i socijalne zaštite fokusirane su na bezbjednost na radu i radna prava, bez mandata da procjenjuju ukupni okolišni i zdravstveni uticaj rudarstva.

U takvom sistemu, u kojem nijedna institucija nema uvid u kompletan rudarski lanac, odgovornost je rasuta, a stvarna kontrola ograničena.

Ključni problem je sistemska rasutost odgovornosti: nema institucije sa mandatom da prati kompletan rudarski lanac.

Bez nadzora na terenu: Praznine u okolišnom monitoringu

Podaci Nacionalne agencije za okoliš (AKM) pokazuju da u Bulqizi ne postoje stanice za praćenje kvaliteta vazduha i vode. Istovremeno, prema navodima AKM-a, u posljednjih pet godina izrečene su samo dvije administrativne mjere licenciranim operaterima — kompanijama Albtani 08 Konstruksion i Global Enterprise Group — zbog kršenja uslova dozvola, nedostavljanja obavezne dokumentacije i nepravilnosti u vezi s rudarskim otpadom.

Nasuprot tome, lokalni stručnjak koji je tražio anonimnost tvrdi da se uslovi okolišnih dozvola često krše, te da je oko 80 odsto kontrolisanih kompanija zatečeno u prekršajima ili bez važeće dozvole tokom nadzora Ministarstva okoliša, dok su uprkos tome nastavile s radom.

Tokom posljednjeg kvartala 2024. godine, AKM je izrekla 26 administrativnih mjera kompanijama koje posluju u Bulqizi zbog nepoštovanja okolišnih propisa. Ovaj nagli porast ukazuje i na razmjere problema, ali i na pretežno reaktivan karakter postojećeg nadzora.

Lokalne vlasti: Ograničena uloga

Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi registar prijava zagađenja građana. Opštinske službe navode da se aktivnosti „uglavnom odvijaju u udaljenim planinskim područjima“, zbog čega nemaju evidentirane prijave na lokalnom nivou. Opština nema nadležnost nad okolišnim dozvolama (u nadležnosti Ministarstva turizma i okoliša), niti su organizovane javne rasprave lokalno.

Iz Opština Bulqiza takođe navode da ne raspolažu podacima o zagađenju pitke vode niti o kontaminaciji zemljišta kao posljedici rudarstva. Dodatno potvrđuju da ne postoje planovi hitnog reagovanja, strategije preseljenja stanovništva, niti dugoročna razvojna vizija za period nakon iscrpljivanja rezervi hroma.

Nacionalni inspektorat za teritorijalnu zaštitu (IKMT) navodi da je Direkcija za okolišnu i vodnu inspekciju uspostavljena tek krajem 2020. godine, što znači da je raniji institucionalni nadzor bio vrlo ograničen.

Od osnivanja Direkcije, IKMT je sproveo 12 inspekcijskih nadzora u rudarskoj zoni Bulqize, nakon kojih su administrativne mjere izrečene protiv osam kompanija (npr. zbog nelegalnog odlaganja inertnog otpada i drugih kršenja okolišnih propisa). Istovremeno, inspektorat potvrđuje da nijedan rudarski pogon nikada nije obustavljen zbog zagađenja okoliša ili ugrožavanja bezbjednosti.

Decenija nesreća i slaba zaštita radničkih prava

Najdetaljniji institucionalni uvid u stanje bezbjednosti u rudarstvu Bulqize dolazi iz podataka Inspektorata za rad i socijalne usluge. Prema zvaničnim statistikama, od januara 2016. do septembra 2025. godine sprovedene su 804 inspekcije u sektoru rudarstva i kamenoloma u okrugu Dibër.

Većina inspekcija (73%) bila je planirana, dok je 26% pokrenuto nakon nesreća na radu, a tek 2% po prijavama samih radnika. U istom periodu zabilježene su 194 nesreće na radu, od kojih je 31 bila smrtonosna.

Inspektorat navodi da je nakon nesreća u 85% slučajeva izrečena neka od administrativnih mjera — od upozorenja i privremenih obustava rada do novčanih kazni. Ukupno je izrečeno 596 sankcija, od čega se najveći dio odnosi na upozorenja (63%), dok su obustave rada zbog kršenja bezbjednosnih pravila i teških povreda radnih prava činile oko trećine mjera. Ukupan iznos novčanih kazni iznosio je 7,73 miliona leka (oko 73.000 eura).

Najčešće utvrđeni propusti odnosili su se na nepostojanje ili zastarjele procjene rizika, nefunkcionalne mehanizme zaštite na radu, izostanak medicinske službe i neadekvatnu primjenu zaštitne opreme. Zbirni podaci ukazuju na sistem koji reaguje nakon nesreća, iako je rudarstvo u Bulqizi formalno klasifikovano kao sektor izuzetno visokog rizika.

Ograničen nadzor javnog zdravlja

Institut za javno zdravstvo Albanije (ISHP) potvrđuje da u Bulqizi najmanje deset godina nije rađena analiza pijaće vode na heksavalentni hrom, već isključivo na ukupni hrom, u skladu s nacionalnim standardima. Svi analizirani uzorci, prema tim kriterijima, bili su u dozvoljenim granicama.

ISHP takođe navodi da ne sprovodi sistematske ljekarske preglede rudara, niti programe profesionalnog zdravlja ili rehabilitacije. Epidemiološki nadzor ograničen je na opšte registre nezaraznih bolesti. Dostavljeni podaci pokazuju da u Bulqizi dominiraju kardiovaskularne bolesti i karcinomi, zatim traume i respiratorna oboljenja.

Ministarstvo zdravlja je potvrdilo da ne raspolaže podacima o profesionalnim oboljenjima rudara, navodeći da ta nadležnost spada u domen Inspektorata rada.

Nadzor izostaje tamo gdje je najpotrebniji

Ministarstvo infrastrukture i energetike, nadležno za dozvole, tehničke inspekcije, podizvođače, planove zatvaranja rudnika i procjene rezervi hroma, nije odgovorilo na zahtjeve za pristup informacijama koje je portal Faktoje uputio 29. oktobra 2025. godine.

Time su ostali nedostupni podaci o koncesionarima, operaterima bez okolišnih dozvola, neformalnim podizvođačima, planovima sanacije, tehničkim inspekcijama u posljednjih pet godina i nadzoru nad izvršavanjem ugovornih obaveza. Posmatrano u cjelini, sistem u Bulqizi pokazuje strukturnu fragmentaciju, u kojoj nijedna institucija nema uvid u kompletan ciklus eksploatacije.

Albanski okolišni stručnjak Danjel Bica upozorava da, iako su kompanije zakonski obavezne da plaćaju okolišne takse i finansijske garancije, nijedna galerija niti degradirano područje u Bulqizi nije u potpunosti sanirano nakon decenija eksploatacije. Kao ključne slabosti navodi samoprijavljivanje kompanija, rijetke inspekcije i izostanak nezavisne provjere.

Iako se hrom u Bulqizi pretežno javlja kao trovalentni hrom, nijedna institucija nije analizirala mogućnost njegove oksidacije u heksavalentni hrom u rudničkim vodama — što potvrđuju i podaci ISHP-a.

„Bez ciljane analize na šestovalentni hrom nije moguće procijeniti stvarni uticaj rudarstva na kvalitet vode“, upozorava Bica.

Jalovina kao trajni rizik

Poseban problem predstavlja nekontrolisano odlaganje jalovine, koja se decenijama taložila u blizini okana, na strmim padinama i uz naselja. Takva praksa povećava rizike od erozije, klizišta i zagađenja voda.

Terenska dokumentacija koju je prikupio portal Faktoje pokazuje masivne gomile jalovine koje mijenjaju prirodne površine.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) potvrđuje da su kompanije same odgovorne za nadzor nad otpadom, dok se sistem u velikoj mjeri oslanja na samoprijavljivanje.

Preklapanje nadležnosti dodatno slabi nadzor: AKBN ne procjenjuje zagađenje, AKM nadzire samo operatere s dozvolama, Opština ne vodi evidenciju pritužbi, a IKMT navodi da nikada nije obustavio rad rudnika zbog štete po okoliš.

Lokalni novinar Sami Curri, koji više od decenije prati Bulqizu, opisuje grad u kojem su ekonomska zavisnost, strah i institucionalna nevidljivost oblikovali svakodnevni život.

Prema njegovim riječima, prostor za javno istupanje gotovo da ne postoji, a nesreće se rijetko procesuiraju do kraja. U prosjeku, dva do tri rudara godišnje gube život, a odgovornost se često prebacuje na radnike.

Iako su zdravstvene ustanove dužne da prijave teške povrede, rudari rijetko govore javno zbog straha od gubitka posla ili stigmatizacije. Curri navodi da vidljivo zagađenje vazduha i degradacija zemljišta postoje, ali da nijedna institucija nije izdala formalno upozorenje o teškim metalima u pijaćoj vodi.

Na pitanje da li Bulqiza ima stvarnu korist od rudarstva, njegov odgovor je kratak:

„Ne.“

Prema njegovim riječima, godišnja rudarska renta od 150.000 do 200.000 eura nije dovoljno ni da se izgradi dva kilometra puta.

Zašto ljudi ćute

Naši sagovornici navode da je strah ključni faktor javnog života u Bulqizi. Dugogodišnji rudar Luli Alla objašnjava da se ljudi rijetko oglašavaju jer veliki broj porodica direktno zavisi od rudnika.

„Ovo je mali grad. Ljudi pamte ko je šta rekao.“

Porodice rudara koji su stradali u smrtonosnim nesrećama takođe insistiraju na anonimnosti. Jedna udovica poginulog rudara odbila je razgovor za medije, navodeći da prethodna pažnja javnosti nije dovela do promjena, već je samo ponovo otvorila ličnu traumu.

Ova svjedočenja ukazuju na zajednicu u kojoj se posljedice rudarstva preživljavaju privatno, dok institucionalni odgovori ostaju ograničeni.

Rudari bez pravnog statusa

Više od decenije pokret Together Movement (LB) zagovara usvajanje posebnog pravnog statusa za rudare u Albaniji, s ciljem obezbjeđivanja zakonske i socijalne zaštite radnika u jednom od najopasnijih sektora u zemlji.

„Rudarstvo je najopasnija profesija u Albaniji i neprihvatljivo je da funkcioniše bez posebnih zakonskih garancija“, kaže aktivista LB-a Emiljando Kita.

Situaciju dodatno otežava slaba sindikalna zastupljenost. Kako ističe Xhuljano Bregasi, aktivista pokreta LB, osnivanje Ujedinjenog sindikata rudara Bulqize (SMBB) 2019. godine dočekano je represijom. Nekoliko sindikalnih lidera, uključujući i predsjednika sindikata, dobilo je otkaz u kompaniji AlbChrome ubrzo nakon osnivanja sindikata.

Godine 2020. pokret je parlamentu podnio peticiju sa više od 11.000 potpisa, tražeći prijevremene penzije, zdravstvenu zaštitu i naknade za profesionalna oboljenja. Institucije nikada nisu dale formalan odgovor, a aktivisti opisuju godine prebacivanja odgovornosti između ministarstava.

Prema Kiti, ključni razlog izostanka reforme leži u političkom i fiskalnom trošku, jer bi takav zakon povećao obaveze i za državu i za velike privatne kompanije koje dominiraju sektorom.

Veliki prihodi — ali za koga?

AlbChrome, najveći operater u sektoru rudarenja hroma u Bulqizi, preuzet je u januaru 2022. godine od strane turske kompanije Yıldırım Group, preko svoje rudarske podružnice Yılmaden Holding, nakon što je prethodno bio u vlasništvu albanske BALFIN Group.

Ovim preuzimanjem Bulqiza je snažnije povezana s međunarodnim lancima snabdijevanja Yılmadena, ali radne tenzije nisu prestale. Rudari su i 2025. godine protestovali zbog plata.

Prema podacima Ministarstva finansija Albanije, rudarska renta uplaćena Opštini Bulqiza iznosila je 213 miliona leka (2,13 miliona eura) u periodu od 2015. do septembra 2025. godine. Kako Zakon br. 9975 „O nacionalnim porezima“ predviđa da se svega 5% rudarske rente dodjeljuje lokalnoj samoupravi na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to znači da je centralna država iz istog izvora u tom periodu prikupila približno 4,26 milijardi leka (42,6 miliona eura).

Ministarstvo ne raspolaže podacima o sanaciji okoliša, korištenju finansijskih garancija niti o lokalnom reinvestiranju prihoda. Lokalni novinar Sami Curri ističe da su iznosi koje prima opština nedovoljni za bilo kakva ozbiljnija infrastrukturna ulaganja.

Albanija je formalno obavezna da uskladi svoje zakonodavstvo s okolišnim direktivama Evropske unije, uključujući pravila o procjeni uticaja na okoliš (EIA), Direktivu o rudarskom otpadu i Okvirnu direktivu o vodama. Evropska komisija je u više navrata pozivala na jačanje inspekcija i nadzora.

Međutim, slučaj Bulqize pokazuje trajan raskorak između propisa i prakse: izostanak zdravstvenog i okolišnog monitoringa, fragmentirane dozvole, nesigurne radne uslove i ograničenu institucionalnu odgovornost.

Dvostruki paradoks: Zelena tranzicija i okolišni pritisci na Zapadnom Balkanu

Iskustva iz Bosne i Hercegovine i Albanije ukazuju na složen odnos između evropskih ekoloških ciljeva i stvarnosti eksploatacije mineralnih resursa. Hrom je ključna sirovina za savremene tehnologije, uključujući obnovljive izvore energije i električna vozila, ali primjeri poput Bulqize pokazuju da njegova eksploatacija može imati ozbiljne posljedice po vode, šumske ekosisteme i kvalitet vazduha, naročito u odsustvu sistematskih studija i kontinuiranog monitoringa.

Evropska unija u strateškim dokumentima naglašava održive lance snabdijevanja i integraciju regiona u zelenu tranziciju. Međutim, pitanje primjene tih principa na terenu ostaje otvoreno, posebno u sredinama sa slabijim institucijama i ograničenim mehanizmima javnog nadzora.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici. Za razliku od Albanije, koja se decenijama suočava s posljedicama intenzivne eksploatacije hroma, BiH tek ulazi u ovu fazu. To otvara mogućnost za postavljanje jasnih standarda i procedura – ili, u slučaju izostanka nadzora, ponavljanje obrazaca već viđenih u regionu.

Zelena tranzicija nije samo tehničko, već i demokratsko pitanje: koliko su lokalne zajednice uključene u odlučivanje, da li su koncesioni ugovori javni i ko definiše javni interes.

U slučaju Vareša, dostupni podaci ne ukazuju na snažan institucionalni odgovor. Lokalne vlasti podržavaju projekat, ali takođe i kriju ključne podatke od lokalnog stanovništvo koje će u budućnosti možda morati da živi pored rudnika, a takođe lokalna zajednica nije imala skoro nikakvu ili vrlo slabu finansijsku korist od prodaje rudnika Rupice.

Na kantonalnom nivou, institucije se duži vremenski period pozivaju na poslovne tajne prilikom uskraćivanja uvida javnosti Bosne i Hercegovine u koncesioni ugovor, dok su reakcije državnih institucija, uključujući Pravobranilaštvo i Ustavni sud BiH, uslijedile kasno ili su čak  izostale.

Zbog toga organizacije civilnog društva i lokalne zajednice insistiraju da se pitanje hroma posmatra kao sistemsko, a ne lokalno – sa implikacijama na kantonalni, entitetski i državni nivo.

Prije nego što posljedice postanu nepovratne…

Za dio lokalne zajednice i organizacija civilnog društva u Varešu, zahtjev je jasan: raskid koncesije, obustava aktivnosti kompanije „Vareški minerali“ i preispitivanje razvojnih modela koji podrazumijevaju trajne okolišne i zdravstvene rizike.

Za investitora, takav ishod znači gubitak uloženog kapitala i reputacioni rizik. Za kantonalne vlasti, to bi podrazumijevalo priznanje da je koncesioni proces vođen uz ozbiljne proceduralne i pravne propuste, uključujući kršenje rokova i ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.

Za stanovnike doline Krivaje, dilema je manje apstraktna. Ona se svodi na pitanje kvaliteta vode, zemljišta i života u narednim decenijama: da li će rijeka ostati dio svakodnevne upotrebe ili će postati industrijski recipijent; da li će šumski ekosistemi ostati očuvani ili će biti trajno izmijenjeni.

U tom kontekstu, inicijativa 49 organizacija i lokalnih zajednica prevazilazi jedan projekat. Ona postavlja šire pitanje institucionalne odgovornosti i sposobnosti države da upravlja prirodnim resursima u javnom interesu.

Iskustvo Bulqize pokazuje šta se dešava kada eksploatacija traje duže od nadzora.

Hoće li Vareš krenuti istim putem ili će ishod biti drugačiji, ostaje odluka koja se donosi sada — i čije će posljedice trajati znatno duže od jednog koncesionog ugovora.

Ovaj prekogranični tekst nastao je u okviru istraživačkog novinarskog projekta novinara Jone Cenameri (redakcija Faktoje.al Tirana, Albanija) i Dejana Rakite (redakcija Gerila.info Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

The post Bosna, Albanija i hrom: Koliko „zeleno“ je „zeleno rudarstvo“ kada se dešava na Balkanu? first appeared on Gerila.info.

Zanimljivo, iako se o ovom problemu mjesecima piše u medijima, tek sada je neko od političara napokon obratio pažnju na ovo pitanje.

U središtu spora je koncesija koju je Vlada ZDK 2021. godine dodijelila firmi „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, danas preregistrovanoj u „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, sa sjedištem upravo u ovom planinskom gradu. Riječ je o istraživanju i potencijalnoj eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, iznad doline Krivaje, rijeke koja odavno nije samo vodotok, nego identitet čitave regije.

Na press konferenciji u Varešu, ekološki aktivisti, univerzitetski profesori i stanovnici doline Krivaje uputili su dramatičan apel javnosti širom Bosne i Hercegovine. Govorili su o, kako tvrde, grubom kršenju koncesionog ugovora, ignorisanju odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, potpunoj netransparentnosti kantonalnih institucija, ali i o pritiscima na lokalne aktiviste i mještane. Iznad svega, upozorili su na ono što smatraju najvećom prijetnjom: opasnost da sliv Krivaje bude trajno zatrovan heksavalentnim hromom – jednim od najtoksičnijih i najkancerogenijih oblika teških metala.

„Organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama u slivu rijeke Krivaje – njih ukupno 49 – i službeno su uputile premijeru i Vladi Zeničko-dobojskog kantona zahtjev za hitan raskid koncesionog ugovora sa firmom Seven Plus, odnosno Vareški minerali, kako se odnedavno zove“, rekao je eko aktivista Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojničani.

„Mi tražimo raskid koncesionog ugovora zbog grubog kršenja ugovornih obaveza, zato što je koncesionar bio dužan da započne radove do kraja 2022. godine, ali to se nije dogodilo. Koncesionar je čak sam javno objavio da je započeo radove u ljeto ove godine, čime je prekršen jedan od temeljnih elemenata ugovora“, dodao je Šupuković.

Dok javnost još nema uvid u sam koncesioni ugovor – Ministarstvo privrede ZDK odbija da ga objavi, pozivajući se na „komercijalne interese“ investitora – rokovi iz pratećih odluka Vlade govore dovoljno: najprije 12 mjeseci za početak istražnih radova, pa dodatnih 8 mjeseci aneksom. Sve je isteklo krajem 2022. godine, a šuma u Duboštici počela je da se sječe tek sredinom 2025.

„Vidi se iz samog izvještaja o koncesijama Vlade ZDK za 2022. godinu da ovaj rok nije ispoštovan i to je, samo po sebi, bio dovoljan razlog da Vlada ZDK započne proceduru raskida koncesionog ugovora“, upozorava Šupuković.

Ali lokalna zajednica ne problematizuje samo rokove i papire. U pitanju je i ono što bi se, prema tvrdnjama aktivista i stručnjaka, dešavalo ispod i iznad zemlje ako rudnik hroma zaživi.

Dalibor Ballian, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka BiH, podsjeća da se sve dešava usred jedne od najvrednijih šumskih cjelina u BiH.

„Ta šuma nije nikakva ‘šikara’, to su naše najproizvodnije šume i to zbog bogatstva minerala tog tla gdje se nalaze. Kad nestane tih minerala u tlu, tu više nikad neće biti takve šume“, ističe Ballian.

„Šumu možemo uništiti za jednu minutu, a za obnovu je potrebno 200–300 godina. Mi, zahvaljujući koncesijama, imamo tih ‘rekultivisanih’ područja, a to su tzv. industrijske pustinje, oko 100 hiljada hektara. Sada je koncesija za rudnik hroma data na 3.200 hektara površine – 32 kvadratna kilometra – od sadašnjeg rudnika Rupice do budućeg rudnika hroma u Duboštici. Izgradnjom ovog rudnika, stanje u rijeci Krivaji će biti takvo da u njoj ne da neće biti riba i rakova, nego neće biti ni bakterija“, upozorava Ballian.

U igri nije samo šuma. Hidrolog Muriz Spahić, jedan od najeminentnijih stručnjaka za riječna korita i podzemne vode u BiH, već ranije je upozorio da hrom u obliku u kojem bi se mogao pojavljivati kao nusprodukt rudarenja – heksavalentni hrom – predstavlja direktnu prijetnju zdravlju ljudi, ekosistemima i izvorima pitke vode. Hrom VI se akumulira u sedimentima, prolazi kroz pukotine u karbonatnim masivima, stiže do izvorišta i ulazi u lanac ishrane.

„Jednom kontaminirana, voda može dugo ostati opasna za sve – prirodu, poljoprivredu, ljude“, naglasio je Spahić u ranijim upozorenjima, zbog čega i ne čudi što se otpor u dolini Krivaje širi iz sela u selo, iz grada u grad.

Za Azida Kaknjaševića, stanovnika Olova i inženjera rudarstva, paradoks je dodatni razlog za pobunu.

„Apsurdno, ja sam inženjer rudarstva, a u prilici sam da govorim protiv ovih programa vezano za rudarenje. Kada govorimo o planiranom rudniku hroma, u pitanju je ekološka bomba iz različitih aspekata zagađivanja prirode. Ovdje su prekršeni mnogi zakoni, kao i odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika, a najbitnije je da su ovdje ugrožena osnovna ljudska prava. Iz Olova i doline rijeke Krivaje poručujemo da se narod koji tu živi mora ujediniti kako bi se ova koncesija raskinula”, kaže Kaknjašević.

Kada aktivisti govore o „bombi“, ne misle samo na metaforu. Ballian procjenjuje da bi u slučaju otvaranja rudnika i separacije hroma toksična prašina mogla zagađivati krug od 120 kilometara oko Duboštice–Tribije.

„U krugu od 120 kilometara stalno će biti zagađenje koje ulazi u pluća, kožu, hranu, vodu… To znači da će biti ugroženi Sarajevo, Zenica, Doboj, praktično do Tuzle“, posebno upozorava profesor.

U pozadini svega je čovjek čije se ime već godinama vezuje za najkontroverznije rudarske projekte u BiH – Miloš Bošnjaković.

Kao vlasnik firme Seven Plus, danas Vareški minerali, u javnosti je poznat po projektu Rupice, kasnije prodatom stranoj kompaniji za više od milijardu dolara, bez ijedne marke koja je kao direktna korist završila u kasi Vareša.

U Republici Srpskoj, u opštini Petrovo, isti vlasnik je ostao bez istražnih prava nakon što su inspekcije i institucije konstatovale niz nepravilnosti.

„To nam jasno govori kakav je to partner. Neko ko gubi istražna prava u jednoj opštini zbog neregularnosti, a ovdje dobija koncesiju na državnom zemljištu, bez javne rasprave, bez učešća lokalne zajednice“, upozorava Šupuković. Podsjeća i na prijavljene slučajeve zastrašivanja aktivista i mještana u oba entiteta: nezakonita geološka istraživanja iz zraka, prijetnje, ucjene, pokušaji zastrašivanja onih koji se protive „investiciji“.

Za Miroslava Pejčinovića, stanovnika Vareša i predsjednika inicijativnog odbora novoosnovanog udruženja „Opstanak“, obrazac je već viđen: prvo se simboličnim iznosima finansiraju sportski klubovi, kulturna društva, „donacije“, a potom dolaze bageri, kopovi i devastacija.

„Koncesionar koji se pojavio za taj rudnik hroma je isti kao i prvobitni za rudnik u Rupicama i on je vrlo izverziran, jer prvo uđe u sve pore društva i finansira neka sportska društva, kulturna udruženja, pridobije na svoju stranu dio lokalne zajednice time što im ‘zamaže oči’, a u suštini oni dijele naš novac“, kaže Pejčinović.

„Pozivamo vas sve zajedno da se borimo jer Bosnu žele da pretvore u jedan veliki rudnik, a tu ostanka i opstanka onda neće biti.“

U cijeloj priči možda je najglasnije odsustvo – onih institucija koje bi morale da štite javni interes.

Ministarstvo privrede ZDK odbija da objavi koncesioni ugovor, iako je Aarhus centar, u ime više organizacija, tražio uvid pozivajući se na pravo na pristup informacijama. Odgovor je bio da investitor nije dao saglasnost zbog „komercijalnih razloga“ i „reputacijskih rizika“.

„Ja pitam vlasti u Opštini Vareš i u ZDK – zašto se krije koncesioni ugovor?“, poručio je Šupuković na skupu u Varešu.

„Ono što znamo je da je 1,5 KM koncesiona naknada po toni rude, 150 KM po hektaru zemljišta, a to nam govori da je prodavanje prirodnih resursa ove države u bescjenje. To su resursi svih građana BiH, a ne resursi vlade ili opštinskih vlasti”, ističe on.

Jedan od stanovnika Vareša, koji je želio ostati anoniman, brutalno je sažeo ono o čemu mnogi šapuću: „Naše lokalne i kantonalne vlasti ćute, ignorišu sve. Svi su oni uzeli svoj dio da sramno ćute. Ovo treba dići na nacionalni nivo jer se tiče svih građana ove zemlje, a bojim se da mnogi toga još nisu svjesni.“

Dimenzija priče koja ovu koncesiju dodatno izdvaja od drugih je namjena rude. Prema informacijama kojima raspolažu aktivisti, hrom iz Duboštice–Tribije bio bi korišten u vojnoj industriji. „Da li Bosna i Hercegovina, nakon godina krvavog rata, smije i treba da učestvuje u proizvodnji oružja koje će sutra ubijati u Ukrajini, Palestini ili negdje drugdje?“, pita Šupuković.

Potpisnice inicijative podsjećaju da je BiH zemlja sa svježim traumama ratnih stradanja, masovnih zločina i razaranja, te da njeni resursi ne smiju služiti proizvodnji oružja, već miru, razvoju i dobrobiti ljudi.

Upravo zato, inicijativa 49 organizacija i mjesnih zajednica nije ostala samo na saopštenju i press konferenciji.

Upravo danas, na 46. sjednici Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, predsjednik Kluba zastupnika SDP BiH Damir Memić pokrenuo je Inicijativu za raskid koncesionog ugovora o istraživanju i eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, naglasivši da će planirani rudnik najviše pogoditi upravo područja u slivu rijeke Krivaje.

Time je borba mještana i organizacija iz doline Krivaje izašla iz šumskih puteva i mjesnih zajednica na kantonalnu političku scenu. Vlada ZDK više ne odgovara samo aktivistima i lokalnim ljudima, već i zastupnicima u Skupštini – a preko njih i javnosti koja će ovu priču pratiti mnogo pažljivije nego kada su šumske parcele i državna imovina dijeljene tiho, u vrijeme pandemije i pravnog vakuuma.

Redakcija portala Gerila poslala je pitanja kompaniji Vareški minerali, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili; ukoliko ga dobijemo, objavićemo ga u cijelosti.

Hoće li se koncesioni ugovor raskinuti, ili će Duboštica–Tribija postati još jedno „industrijsko pustinjasto polje“ u nizu, zavisi od odluke iste one vlasti koja je šume nazvala „šikarom“, a državnu zemlju tretirala kao privatno dvorište.

Ali ovog puta, ljudi iz Vareša, Olova, Maglaja i čitave doline Krivaje poručuju da neće ćutati.

Dejan Rakita / GERILA

The post Rudnik hroma prijeti Varešu: Inicijativa protiv projekta Miloša Bošnjakovića stiže pred Vladu ZDK first appeared on Gerila.info.

Na zapadnoj strani aktivno je klizište većih razmjera, rijeka Crljenjača je zamućena i kada nema padavina, a korito je, prema svjedočenjima s terena, izmještano bez javno dostupne dokumentacije.

Okružni sud u Banjaluci u dva navrata je poništavao ekološku dozvolu koju je izdavalo Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS: prvi put jer investitor nije imao plan rekultivacije i remedijacije, drugi put jer “nulto stanje” – stanje terena prije početka radova – nikad nije utvrđeno. Sud je eksplicitno prihvatio nalaz da se “sa radovima i eksploatacijom počelo prije nego što je podnesen zahtjev za izdavanje ekološke dozvole i prije nego što je data koncesija”. Uprkos tome, resorno ministarstvo je u oktobru ove godine izdalo novu dozvolu – paradoksalno, šest mjeseci nakon zatvaranju kopa – ali nije objasnilo zašto je dokument izdavan tri puta.

Iz Inspektorata RS navode da su “ranije izvršili kontrole” i da “nema deponovanog uglja”, te da su “počeli radovi na ravnanju terena i zatrpavanju iskopanih površina u skladu s Glavnim rudarskim projektom”. Na osnovu njihovih nalaza, Ministarstvo energetike i rudarstva RS izdalo je rješenje o zatvaranju, uz rok od godinu dana da se završe radovi, nakon čega komisija treba da provjeri sanaciju i mjere zaštite okoliša. Samo ministarstvo – kao i Ministarstvo za prostorno uređenje – nisu odgovorili na pitanja redakcije.

Kraj rudnika koji je otvoren samo na dvije godine potvrdio je za CAPITAL predstavnik ove kompanije Srđan Klječanin Rufi, koji je rekao da su tamo iskopali šta su imali.

“Mi smo sa rudnikom Bistrica sve završili i zemljište je vraćeno u prvobitno stanje. Mnogo je ljepše nego što je izgledalo. Tako je već duže vrijeme. Mi smo to završili i mislim da smo čak i dobili od Ministarstva energetike i rudarstva rješenje da je zatvoren rudnik“, rekao je Klječanin za Capital.

Stanovnici Bistrice opisuju stanje na terenu kao potpunu devastaciju i napušteni rudnički haos.

Danijel Lazić, mještanin i apsolvent rudarstva, za Gerilu kaže da je „očigledno da je Drvo-Export napustio lokalitet“, jer su prošle sedmice demontirali vagu i uklonili svu mehanizaciju. „Tu tek nisam pametan. Mene tako nisu učili da rekultivacija i relativizacija kopa izgleda. Tu više nema ni pristupnog puta za ozbiljniju mehanizaciju. Mislim da će ta lokacija tek na proljeće sablasno da izgleda, poslije kiša, snijega i svih atmosferskih uticaja“, kaže Lazić.

Još dramatičniji opis daje Zoran Ninić, koji navodi da su radnici odvezli mašine, kontejnere i vagu, te potpuno uklonili pristupni put ka rudniku. Prema njegovim riječima, jalovina koju su odlagali vraćena je nazad na mjesto eksploatacije, ali bez ikakve selekcije – zajedno s humusom, pomiješanim ugljem i opasnim otpadom. „Ispod jalovine ostale su desetine kamionskih guma, buradi za gorivo i ulje, prljavi filteri… Sve to će oborinske vode odnijeti u Crljenjaču, pa preko Lušice i Gomjenice u Sanu, a iz Sane u Unu“, upozorava on.

Ninić dodaje da su ogromne količine jalovine nasute uz tok Crljenjače i da će se tokom zime sliti u korito, vjerovatno mijenjajući i sam tok potoka. Uzvodno je, kaže, ostavljena deponija visoka i do 20 metara, na površini od pola hektara, koja će takođe završiti u vodi. Mještanima je u međuvremenu potpuno blokiran pristup njihovim parcelama, šumama i voćnjacima, uništena je vodenica i objekti planiranog etno sela, a lokalni vodovod – koji snabdijeva oko 80% Bistrice – više puta je oštećivan i sada je samo djelimično zatrpan.

„Sve u svemu, stanje podsjeća na scenu apokalipse, na Pobješnjelog Maksa“, kaže Ninić, dodajući da je riječ o „varvarskom i divljačkom činu, zločinu prema prirodi“ u kojem su, osim investitora i pojedinaca iz vlasti, učestvovali i mještani „spremni da za sitan novac unište ono što je stvarano hiljadama godina“. Kako više ne postoji pristupni put za ulazak mašina, zaključuje, „ovo će ovako ostati za vijek vjekova“.

Upravni i sudski zapis ostavio je još nekoliko važnih tragova. Koncesioni ugovor je zaključen tek u septembru 2023, osam mjeseci nakon početka kopanja. Ministarstvo energetike je tada odobrilo upotrebu rudarskog objekta i koncesionu naknadu od 2,6 KM po toni, ali do danas nije javno objavljeno koliko je uglja ukupno izvađeno i izvezeno. U međuvremenu je policija osiguravala prolaz kamionima, dok su mještani i aktivisti mjesecima protestovali; odluka Skupštine grada Prijedora da se kopanje obustavi ostala je bez učinka.

“Jedna interesantna stvar je da je sud oba puta rušio dozvolu – prvo zbog izostanka plana rekultivacije, potom zbog nepostojanja nultog stanja. To govori da remedijacija vjerovatno nikad nije ni bila ozbiljno planirana,” kaže Dragan Ostić iz Centra za životnu sredinu, organizacije koja je zajedno s oko 30 mještana i vodila upravne sporove.

Prema važećim propisima, investitor nakon zatvaranja kopa mora izvršiti rekultivaciju i remedijaciju, stabilizovati klizišta, uspostaviti površinsku drenažu, zaštititi vodotoke i – što je u Bistrici posebno osjetljivo – pratiti kvalitet vode u Crljenjači nizvodno do Lušice, Gomjenice, pa sve do sliva Une. Mještani tvrde da se događa obrnuto: prepuna deponija jalovine “obogaćena otpadom” leži svega 50–100 metara uzvodno od eksploatacije, visine 15–20 metara, a velika količina će “u toku zime završiti u koritu”.

Dok Bistrica čeka komisiju i zvaničnu potvrdu da li je sanacija urađena “u skladu s projektom”, nekoliko kilometara dalje – u Bukovoj Kosi – iskopi i dalje traju. Lokalna zajednica strahuje da će “model Bistrice”, u kojem eksploatacija stigne prije dozvola, a remedijacija poslije papira, postati pravilo, a ne izuzetak.

Ključna pitanja ostaju bez odgovora: ko će i kada stabilizovati klizišta, gdje je završio opasni otpad, ko i kako mjeri kvalitet voda, i koliko je tačno lignita izvađeno iz Bistrice. Do tada, mještani žive uz krhke nasipe jalovine i zamućene potoke – i podsjećaju da je “papir” već dva puta pao pred sudom, a da se teren i dalje sam urušava.

Dejan Rakita / GERILA

The post Zatvoren rudnik Bistrica, problemi otvoreni: Klizišta, zamućene rijeke i tri puta izdavana ekološka dozvola (FOTO, VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Više od 56 miliona evra – toliki je iznos koji Bosna i Hercegovina mora isplatiti slovenačkom preduzeću „Viadukt“, prema odluci arbitražnog suda u Vašingtonu, zbog jednostranog raskida koncesionog ugovora o izgradnji hidroelektrana na Vrbasu 2013. godine. Presuda je izazvala politički zemljotres u BiH, ali i niz novih pitanja o pozadini cijelog projekta, te o poslovnim vezama koje sežu duboko u političko-bezbjednosne strukture Republike Srpske.

Istraživački tekst novinara Primoža Cirmana i Tomaža Modica, objavljen na portalu necenzurirano.si, otkriva da tragovi ovog slučaja vode ka Damjanu Beliču, bivšem predsjedniku Nadzornog odbora Slovenačkog državnog holdinga i vlasniku firme „Centurion“ iz Bijeljine, koja je, prema navodima međunarodnih službi, bila dio paraobavještajne mreže Milorada Dodika.

Kako je „tašna-mašna“ firma dobila višemilionski posao

Priča počinje 2004. godine, kada preduzeće „Viadukt“, tada bez značajnog portfolija i sa simboličnim prihodima, dobija koncesiju vrijednu 165 miliona evra za izgradnju dvije hidroelektrane na Vrbasu. U tom trenutku, firmu su kontrolisali Boris Goljevšček i Vladimir Zevnik, biznismeni povezani sa brodarskim sektorom Slovenije. No, projekat nikada nije zaživio – izostale su ključne dozvole, a planove su blokirali i glasni protesti ekoloških udruženja. Devet godina kasnije, koncesija je povučena, a Republika Srpska dodijelila novi ugovor državnom preduzeću „Elektroprivreda RS“.

To je bio povod da „Viadukt“ pokrene arbitražni postupak pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicionih sporova (ICSID) – što je i dovelo do presude u njegovu korist. Međutim, ono što je bilo u sjeni ovog postupka sada izlazi na vidjelo.

Damjan Belič – spona između Slovenije i Dodikove mreže?

Prema pisanju necenzurirano.si, u procesima oko arbitraže aktivno je učestvovao i Damjan Belič, pravnik i stečajni upravnik koji se na više sastanaka pojavljivao u ime „Viadukta“, ponekad i bez prisustva formalnih vlasnika firme. Iako nije zvanično potvrdio svoju ulogu, Belič nije demantovao ove informacije.

„U skladu sa poslovnom etikom, svoje aktivnosti ne komentarišem u javnosti“, kratko je odgovorio na pitanja novinara.

Pored aktuelnih veza, Belič ima i interesantnu poslovnu prošlost u Republici Srpskoj. Godine 2006. postao je vlasnik firme „Centurion“ iz Bijeljine, koju su međunarodne službe optužile da je bila dio paraobavještajne strukture Republike Srpske, uključujući ilegalno prisluškivanje međunarodnih zvaničnika u Brčko Distriktu.

Uz Beliča, manjinski suvlasnik Centuriona bio je i njegov direktor Niko Sjerić, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini bio visokopozicionirani oficir u Vojsci Republike Srpske, a koji je danas potpredsjednik gradskog odbora SNSD-a u Bijeljini.

Kada se Dodik 2006. godine vratio u vladu Republike Srpske, Belič je, preko svoje slovenačke kompanije VK Holding, postao vlasnik pomenute zaštitarske firme Centurion. Tri godine kasnije, ova firma se našla upletena u međunarodnu aferu visokog profila u Bosni i Hercegovini. Tadašnji zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, Rafi Gregorijan, oduzeo mu je dozvolu za sticanje novih poslova u Brčko Distriktu.

Firma Centurion je, navodno, ilegalno prisluškivala i pratila zaposlenike kancelarije međunarodne zajednice u BiH, a takođe je bila blisko povezana sa sigurnosnom kompanijom Alpha Security, koja se opet dovodi u vezu sa Miloradom Dodikom.

Firmi je zbog toga bilo zabranjeno dalje poslovanje u toj regiji, a samo šest mjeseci nakon što je izgubio licencu za sticanje novih poslova, Belič je prodao Centurion, i to firmi Sector Security po zvanično neobjavljenoj cijeni.

Reakcije iz Republike Srpske: Teške optužbe, bez konkretne istrage

Upravo je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno reagovao na presudu u slučaju „Viadukt“, ocijenivši je „prevarom vijeka“ i tvrdeći da iza nje stoje domaći advokatski klanovi i međunarodni predstavnici.

„To je organizovana pljačka advokata iz Banjaluke i Sarajeva. Učestvuje i Šmit. On pokušava da napravi što veću štetu Republici Srpskoj, koja ga ne priznaje“, izjavio je Dodik prošle sedmice, nakon što je visoki predstavnik Kristijan Šmit, pozivajući se na Bonska ovlaštenja, odlučio da se iz rezervi prikupljenih po osnovu putarina – a koje stoje blokirane još od 2018. godine – isplati dug prema Viaduktu, i to iz pretpostavljenog udjela Republike Srpske. Šmit je naglasio da ovo neće uticati na budžetsku stabilnost RS niti na isplate prema građanima, jer se ta sredstva ionako ne koriste za te namjene.

Paralelno s ovim, Federaciji BiH će biti doznačen jednak iznos iz vlastitog udjela u rezervama, kako bi se ispoštovala ravnoteža između oba entiteta.

Istovremeno, šef Kluba poslanika PDP-a u Narodnoj skupštini RS, Igor Crnadak, zatražio je hitno održavanje posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske o aferi “Vijadukt” te da se prekine praksa nekažnjivosti i političkog prećutkivanja velikih afera.

„Moramo da prekinemo praksu nekažnjivosti. Nećemo prihvatiti stav da ‘niko nije kriv’. Ovo mora biti slučaj u kojem ćemo zajedno utvrditi odgovornost“, poručio je Crnadak, ističući da vlast i opozicija moraju otvoreno raspraviti sve detalje afere.

Crnadak je naglasio da je “potpuno neobično i zabrinjavajuće” da do danas nije pokrenuta istraga o ovom slučaju, uprkos, kako kaže, svim dostupnim informacijama i težini afere.

Neizvjesnost: Ko će platiti, a ko odgovarati?

Pitanje sada nije samo ko će preuzeti odgovornost za više od 110 miliona KM koje BiH mora isplatiti Viaduktu, već i kako je moguće da sporni ugovor iz 2004. godine sa firmom bez kadra i reference dovede do jednog od najskupljih međunarodnih gubitaka u istoriji BiH. Prema posljednjim odlukama visokog predstavnika Kristijana Šmita, sredstva za isplatu presude Viaduktu biće pokrivena iz akciza na zajednički račun, a Centralna banka BiH će preusmjeriti raspodelu dobiti kako bi obezbijedila novac za isplatu, uz dnevno povećanje kamata od oko 18.000 KM.

Iz Federacije BiH, zamjenik ministra finansija Muhamed Hasanović jasno ističe da “ovo nije dug institucija BiH, već rezultat neispunjenih obaveza Republike Srpske”, i insistira da teret ne smije pasti na građane FBiH.

Premijer FBiH Nermin Nikšić je u aprilu ove godine na sjednici Fiskalnog vijeća BiH odbio inicijativu da se izmjenama Globalnog okvira fiskalnog bilansa, koje bi podrazumijevale preraspodjelu dobiti Centralne banke BIH, plaća dug BiH iz arbitražnog postupka Vijadukt protiv BIH.

“Ne damo novac Federacije BiH separatistima iz Republike Srpske za pokrivanje duga i tačka. Kada treba platiti dugove onda im je dobra BiH, onda može i budžet. Prema sporazumu potpisanom 2017. godine Vlada Republike Srpske se bezuslovno obavezala da će isplatiti sve novčane kazne, a sporazum je potpisala tadašnja premijerka entiteta, Željka Cvijanović. Izvolite i ispunite svoju zakonsku obavezu”, rekao je tada Nikšić.

Sa druge strane, ministar finansija i trezora u Savjetu ministara BiH Srđan Amidžić ističe da je račun na koji BiH treba uplatiti novac otvoren na Kanalskim ostrvima i nema nikakve veze s tužiocima iz arbitražnog postupka. Naglasio je da njegova institucija neće učestvovati u tome dok se ne dostavi dokumentacija koja potvrđuje vlasničku strukturu i legitimnost računa te je pozvao Tužilaštvo BiH na hitnu istragu.

“Račun koji smo mi dobili da platimo 110 miliona KM nema nikave veze sa ovim licima koja su bila tužitelji BiH u ovom arbitražnom sporu. Ne postoji poveznica. Firma se nalazi na Kanalskim ostrvima, koja su poreski raj. Pravna forma naziva firme je profesionalno udruženje koje može biti udruženje knjigovođa ili bilo koga”, rekao je Amidžić.

Amidžić je dodao da se radi o dosuđenoj sumi većoj od 110 miliona KM i da stalno raste zbog kamata, a „u Ministarstvu finansija — nisu spremni učestvovati u tome“ dok ne bude jasno ko su stvarni vjerovnici i najavio da će službenim putem zatražiti  od Tužilaštva BiH da ispita ovaj slučaj.

Gerila.info

The post Istraživanje novinara iz Slovenije: Afera Viadukt vodi do mreže povezanih s Dodikom i paraobavještajnim strukturama? first appeared on Gerila.info.

Mreža za zaštitu prirode u Bosni i Hercegovini, koju čini 20 organizacija civilnog društva iz cijele zemlje, uputila je 22. maja – simbolično, na Međunarodni dan biodiverziteta – zvaničnu urgenciju Opštinskom vijeću Žepče, tražeći da se na dnevni red konačno stavi inicijativa za zaštitu Matinskog visa, podnesena još u aprilu 2024. godine. Od tada, ova tema nije ni razmatrana, dok su se u međuvremenu donosile odluke koje direktno ugrožavaju to isto područje.

“Ignorisanje inicijative za zaštitu Matinskog visa, uz istovremeno donošenje odluka koje omogućavaju dalju devastaciju okoliša, više se ne može tumačiti kao običan administrativni propust”, poručuju aktivisti.

Kamenolomi na mjestu prirodnog blaga

Na sjednici održanoj 30. januara 2025. godine, Opštinsko vijeće Žepče usvojilo je odluku o davanju saglasnosti za dodjelu koncesije kamenolomu, ignorišući pritom Odluku Visokog predstavnika o zabrani raspolaganja državnom imovinom, kao i presudu Ustavnog suda BiH kojom je osporena slična odluka o promjeni namjene šumskog zemljišta.

Ni tu se nije stalo. Samo četiri mjeseca kasnije, na sjednici 30. maja, vijećnici su opet dali zeleno svjetlo za još jedan kamenolom – i to uprkos činjenici da se lokacije nalaze u neposrednoj blizini Matinskog visa.

Aktivisti priznaju da nisu protiv koncesija koje su u skladu sa zakonima i prostornim planovima, ali ističu da odluke Opštinskog vijeća pokazuju duboko neuravnotežen pristup razvoju:

“Javne inicijative koje štite prirodu i koriste cijeloj zajednici godinama se ignorišu, dok se one koje idu u korist pojedinaca usvajaju bez zadrške”, naglašavaju iz Mreže.

Matinski vis – potencijal umjesto prijetnje

Matinski vis obuhvata više od 1.300 hektara državnog zemljišta i stanište je čak 45 biljnih vrsta sa Crvene liste Federacije BiH. Uz to, nalazi se u tzv. serpentinskoj zoni – specifičnom geomorfološkom području prepoznatom po velikom broju endemskih vrsta, čije uništavanje ostavlja dugoročne posljedice po biološku raznolikost.

U posljednjih nekoliko godina, na ovom području je kroz različite projekte uloženo preko 500.000 KM, uključujući edukaciju, naučna istraživanja i turističke inicijative. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da se lokalna vlast pokrene.

Dodatnu težinu ignorisanju ove inicijative daje i izmjena Zakona o zaštiti prirode Federacije BiH, prema kojoj općinsko vijeće više nema obavezu dati saglasnost za zaštitu – već samo mišljenje. Drugim riječima, institucionalna volja je sve što stoji između očuvanja prirodnog blaga i njegove eksploatacije.

“Odbijanjem da se ova tema uopšte razmotri, Opštinsko vijeće Žepče šalje poruku da su interesi pojedinaca važniji od opšteg dobra, zdravlja građana i budućnosti zajednice”, upozoravaju organizacije potpisnice urgencije.

Dok drugi štite, Žepče šuti

U kontrastu s inertnošću vlasti u Žepču, susjedne opštine – poput Zavidovića i Maglaja – aktivno rade na proglašenju novih zaštićenih područja, a Zeničko-dobojski kanton pokrenuo je osnivanje javne ustanove za upravljanje njima. Pasivnost Žepča, prema mišljenju ekoloških udruženja, nije samo lokalni problem – ona predstavlja signal da su prioriteti lokalnih vlasti daleko od održivog razvoja i zaštite prirodnih resursa.

“Ako općinska administracija ne želi iskoristiti priliku da zaštiti Matinski vis, onda građani imaju pravo da znaju zašto. A odgovornost za štetu koja se nanosi prirodi i zajednici biće nemoguće izbjeći”,  zaključuju iz Mreže za zaštitu prirode.

GERILA

The post Matinski vis pod prijetnjom: Lokalna vlast u Žepču ignoriše inicijativu za zaštitu prirodnog blaga, ali ubrzano odobrava kamenolome first appeared on Gerila.info.