Sjećate se afere s olovom u krvi stanovnika Vareša i zabrinutosti ljudi koji žive u blizini rudnika Rupice? Iz istog grada sada stižu nove zabrinjavajuće brojke, ovog puta iz Duboštice, gdje kompanija „Vareški minerali“ istražuje nalazište hroma. U krvi troje testiranih mještana izmjereno je više od 50 mikrograma olova po litru, a među objavljenim rezultatima je i nalaz djeteta sa 37,5 mikrograma po litru. U uzorcima vode sa česmi pronađene su bakterije koje u vodi za piće nisu dozvoljene.

Podatke je objavila sama Opština Vareš, u izvještaju od danas, 6. novembra, nastalom nakon provođenja takozvanog nultog monitoringa stanovništva i okoliša.

Nalazi potvrđuju probleme koji zahtijevaju zdravstveno i institucionalno postupanje. Ne utvrđuju, međutim, odakle potiče olovo niti ko je odgovoran za mikrobiološko zagađenje vode, ali je problem nesumnjivo prisutan.

Riječ je o projektu Duboštica–Tribija, za koji je 2021. godine zaključena koncesija na 30 godina, na prostoru od približno 1.063 hektara. Koncesionar je tada bio „Seven Plus“, današnji “Vareški minerali”, čiji je direktor i vlasnik Zoran Živković. Kompanija istraživanjima provjerava količinu i kvalitet rude te isplativost eventualnog otvaranja rudnika. Ovaj projekat treba razlikovati od već aktivnog rudnika Rupice, u kojem se eksploatiše ruda koja sadrži srebro, olovo, cink i zlato, a kojim upravlja kanadska kompanija DPM. Ona je u septembru 2025. preuzela posao od dotadašnjeg vlasnika rudnika, Adriatic Metals, u poslu čija je vrijednost prilikom ugovaranja procijenjena na oko 1,3 milijarde američkih dolara.

“Provedena testiranja pokazala su da stanovnici Duboštice već imaju zabrinjavajuće koncentracije olova u krvi. A sada se upravo to postojeće zagađenje pokušava iskoristiti kao opravdanje za novo! Umjesto da se utvrde izvori zagađenja, zaštiti zdravlje ljudi i spriječi daljnja izloženost, postojeće stanje koristi se kao argument za nove rudarske aktivnosti. To što su ljudi već izloženi olovu ne može biti opravdanje za dodatno zagađenje, nego razlog da se ono konačno zaustavi“, kaže za Gerilu Davor Šupuković iz UG “Fojničani” i ekološki aktivista koji od početka prati ovaj projekat.

Direktor Vareških minerala tvrdi da kompanija ima potrebna odobrenja i da istraživanja ne ugrožavaju stanovništvo.

Ekološka aktivistkinja Hajrija Čobo, koja je pripremala zahtjev za ocjenu ustavnosti raspolaganja državnom imovinom u Varešu, u novoj objavi na Facebooku optužuje lokalne vlasti i inspekciju za prikrivanje problema i pokušaj lažnog predstavljanja „nultog stanja“.

Olovo je izmjereno, ali gdje su medicinsko tumačenje i mjere?

U okviru ispitivanja uzeto je 26 uzoraka krvi. Prema tabeli koju je Opština Vareš objavila danas, 20 testiranih evidentirano je pod Dubošticom, tri pod Vijakom, a po jedna osoba pod Varešom, Vareš Majdanom i Brezom. Tribija nije posebno navedena u pregledu broja testiranih, iako se nalazi u nazivu izvještaja.

Pet osoba ima koncentraciju olova u krvi iznad 50 mikrograma po litru. Troje je iz upravo iz naselja Duboštice, dok su po jedna osoba iz Vijake i iz Vareša. Najviše vrijednosti, 62,6 i 62,1 mikrogram po litru, evidentirane su upravo u Duboštici.

Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, kada koncentracija olova u krvi dostigne 50 mikrograma po litru ili više, treba utvrditi odakle ono dospijeva u organizam i preduzeti mjere da se spriječi njegovo dalje unošenje. Niže vrijednosti se ne mogu smatrati bezopasnim, odnosno nije utvrđena koncentracija olova u krvi koja je sigurna za zdravlje.

Čobo upozorava da u objavljenoj tabeli nema referentnih medicinskih vrijednosti. Tvrdi da je ta kolona namjerno izbrisana kako građani ne bi razumjeli ozbiljnost nalaza.

Referentne vrijednosti i medicinsko tumačenje zaista nisu prikazani. Za tvrdnju da su namjerno uklonjeni, međutim, potrebno je poređenje s izvornim laboratorijskim izvještajima, koje nije predočeno uz ovu objavu.

U tabeli je i dijete iz Duboštice rođeno 2012. godine, sa 37,5 mikrograma olova po litru krvi, odnosno 3,75 po decilitru.

Za Davora Šupukovića iz Udruženja građana „Fojničani“, taj nalaz je upozorenje da se testiranje djece mora proširiti.

„Nalaz četrnaestogodišnjeg djeteta, kod kojeg je utvrđena koncentracija olova u krvi koja zahtijeva medicinsko postupanje, jasno upozorava na nužnost hitnog i sveobuhvatnog testiranja djece, posebno one koja svakodnevno putuju u školu kroz potencijalno zagađena područja“, navodi Šupuković.

Tvrdi i da su roditeljima odbijani zahtjevi za testiranje djece na olovo, zbog čega najavljuje mogućnost podnošenja posebnih krivičnih prijava.

Opštinski izvještaj ne donosi ni nikakve podatke o ljekarskoj procjeni pojedinačnih nalaza, daljem praćenju testiranih niti mjerama za pronalaženje izvora izloženosti.

Hrom ispod navedene granice, bakterije koje nisu dozvoljene

Posebno se u izvještajima izdvaja razliku između hroma u vodi Duboštice i Vijake. U tri prikazana uzorka vode za piće iz Duboštice izmjereno je 9,75, 9,44 i 10,52 mikrograma hroma po litru. U uzorku iz bazena pitke vode u Vijaci rezultat je ispod 0,5 mikrograma po litru.

Najviša vrijednost iz Duboštice tako jeste više od dvadeset puta veća od nivoa ispod kojeg je iskazan rezultat za Vijaku. Ali nijedna od tih vrijednosti ne prelazi granicu od 50 mikrograma po litru navedenu u izvještaju. Dokument ne objašnjava razloge ove razlike niti utvrđuje izvor hroma.

Mikrobiološki nalazi pokazuju neposredniji problem: u sva četiri prikazana nalaza vode sa česmi u Duboštici evidentirane su koliformne bakterije, u tri i enterokoki, a u jednom i Escherichia coli. Za ove parametre u tabelama piše: „Nisu dozvoljene“.

Čobo upozorava i na jamsku vodu, opisanu kao vodu koja izvire u neposrednoj blizini geoloških bušotina u Duboštici. I u tom uzorku evidentirani su Escherichia coli i enterokoki, ali izvještaj ne utvrđuje porijeklo tog mikrobiološkog zagađenja.

Direktor i vlasnik Vareških minerala Zoran Živković je u današnjem razgovoru za Hrvatski radio Bobovac i sam naveo da je analizama utvrđena mikrobiološka neispravnost vode, ali tvrdi da ona nije posljedica geoloških istraživanja njegove kompanije.

Naglašava da kompanija trenutno istražuje, kao i da otvaranje rudnika još nije izvjesno i da bi za eksploataciju bili potrebni novi postupci i odobrenja.

„Ja kažem da želim da to jednog dana postane rudnik, ali je to dug, mukotrpan, skup i neizvestan put“, rekao je Živković.

U ranijim pisanim odgovorima, dostavljenim autoru ovog teksta za istraživanje objavljeno na Valteru 22. oktobra, tvrdio je da kompanija ima sve potrebne dozvole, koristi samo vodu za bušenje i propisno zbrinjava isplaku.

„Sve što radimo je po zakonu i u skladu sa odobrenjima federalnih, kantonalnih i lokalnih vlasti“, poručio je tada.

„Nulto stanje“ nakon četiri bušotine

U Duboštici su prvo došle bušilice, a tek onda plan za „nulto stanje“. Sama kompanija navodi da je četiri bušotine na Rakovcu izbušila između 7. novembra i 11. decembra 2025. Sada planira još četiri, s postojećih platformi.

Načelnik Vareša Malik Rizvanović plan za provjeru zdravlja stanovnika i stanja okoliša donio je 29. septembra 2026, gotovo jedanaest mjeseci nakon početka bušenja.

Opština ipak objašnjava da se sve radi radi zaštite zdravlja ljudi „prije bilo kakvih geoloških istraživanja“, ali nije jasno kako – kada su u Duboštici istraživanja već počela, četiri bušotine su završene, a kompanija najavljuje nove.

Upravo je taj redoslijed jedan od razloga nepovjerenja mještana. Dio se odazvao testiranju, dok je Ekološka udruga „Opstanak“ pozvala na bojkot, smatrajući da se pod okriljem zaštite zdravlja priprema teren za nastavak projekta.

Samir Lemeš, profesor Politehničkog fakulteta Univerziteta u Zenici, stručnjak za mjernu tehniku i standardizaciju te predsjednik Upravnog odbora Eko foruma Zenica, objašnjava zašto mjerenja poslije radova ne mogu jednostavno pokazati kako je bilo prije njihovog početka.

„Monitoring može pružiti podatke o trenutnoj izloženosti stanovništva olovu i hromu, kvalitetu okoliša i mogućim zdravstvenim rizicima, ali rezultati se ne mogu automatski smatrati prikazom stanja prije početka rudarskih aktivnosti. Stanje zatečeno nakon početka radova ne smije se predstavljati ni kao dokaz da prethodnog uticaja nije bilo, niti kao dokaz da je rudarski projekat prihvatljiv“, upozorava Lemeš.

Sumnje oko testiranja dodatno je podgrijala objava „Opstanka“ da su, prema informacijama očevidaca, rashladni spremnici s uzorcima krvi unošeni u prostorije Vareških minerala, a potom vraćani u automobil. Iz udruženja su zatražili objašnjenje zašto se uzorci uopšte unose u prostorije privatne kompanije zainteresovane za otvaranje rudnika i ko njima raspolaže.

Živković je u današnjem gostovanju Radiju Bobovac rekao da je laboratorijska ekipa 19. oktobra najprije u kancelariji kompanije uzela krv troje zaposlenih, a zatim otišla u Dubošticu i Vijaku, gdje je uzorkovala krv mještana. Tvrdi da kompanija nije birala laboratoriju niti određivala način uzorkovanja i da su uzorci sve vrijeme bili pod kontrolom laboratorije.

U ranijem pisanom odgovoru Valteru Živković je potvrdio finansijsku ulogu kompanije: „Troškove analiza krvi, vode i zraka snose Vareški Minerali d.o.o., a ostatak finansira Općina Vareš iz sredstava Vlade FBiH.“

Opština Vareš je na pitanje ko finansira ispitivanja i u kojim iznosima odgovorila da analize tla i poljoprivrednih proizvoda provode nadležne institucije u okviru aktivnosti Vlade FBiH. Navela je i da ne raspolaže podacima o ukupnim iznosima finansiranja, upućujući novinara drugim institucijama.

Upravo je taj javno finansirani dio sporan za udruženje „Fojničani“ iz kojeg tvrde tvrde da je podrška prvobitno bila namijenjena praćenju mogućih posljedica rada rudnika Rupice, a da je sada uključena u pripreme za novi projekat hroma. Traže odluku iz koje bi se vidjelo ko je takvu upotrebu sredstava odobrio.

Federalni zavod za agropedologiju u odgovoru od 29. oktobra opisuje širi program: Duboštica i Tribija obuhvaćene su trogodišnjim monitoringom poljoprivrednog zemljišta za period 2026–2028. Zavod navodi da obrada oktobarskih uzoraka još traje i da ne raspolaže sporazumom s Vareškim mineralima o tim ispitivanjima. Iz odgovora institucija i javno dostupnih informacija nije jasno koliko cijeli plan košta, koliko plaća svaki učesnik i kako je širi program praćenja zemljišta uklopljen u općštnski plan za projekat hroma.

Na koji se ugovor kompanija poziva?

Spor oko zdravlja i monitoringa prati neriješeno pitanje korištenja državnog zemljišta.

Vlada Zeničko-dobojskog kantona u odgovoru našem portalu navela je da je ministarstvima privrede i poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede naložila pojedinačno preispitivanje osporenih akata. Provjera obuhvata vlasništvo nad zemljištem, nadležnost organa koji su donosili odluke, koncesije, služnosti i povezane ugovore.

„Napominjemo da je ovo početna faza provođenja navedene odluke Ustavnog suda BiH“, navela je kantonalna Press služba ZDK.

Nije dostavljen spisak konkretnih akata za Dubošticu-Tribiju sa statusom provjere, niti odgovor jesu li naložena ograničenja radova.

Živković je ranije tvrdio da se odluka Ustavnog suda BiH U-2/26 ne odnosi na njegovu kompaniju. Međutim, Sud je 24. septembra 2026. među neustavnim aktima naveo i akt Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od 3. novembra 2022, koji se odnosi na istraživanja hroma na državnom šumskom zemljištu Duboštice–Tribije. Obuhvaćeni su i rješenje o služnosti od 3. marta i ugovor o služnosti od 10. aprila 2023., kojima je omogućen pristup istražnim bušotinama.

Sud u obrazloženju navodi da izgradnja tih pristupnih puteva podrazumijeva i bušenje zemljišta, krčenje i sječu šume te zaključuje da je osporenim aktima zadirano u vlasnička prava države.

U obrazloženju Sud razmatra i odluku Vlade ZDK o dodjeli koncesije za Dubošticu–Tribiju iz 2020. te koncesioni ugovor iz 2021, kojim je za dijelove u državnom vlasništvu predviđen model „projektuj, izgradi, koristi, vrati“. Sud navodi da ugovor nije osporen zahtjevom, ali podsjeća da o izdavanju koncesija na državnoj imovini odlučuje Komisija za koncesije BiH.

Zakon propisuje ništavost akata kojima se državnom imovinom raspolaže suprotno zabrani. Nadležnima je naloženo preispitivanje osporenih akata i preduzimanje aktivnosti da se neusklađeni stave van snage, uz obavezno uključivanje Pravobranilaštva BiH.

Akt iz novembra 2022. i odobrenje za geološka istraživanja koje je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije izdalo 15. marta 2023. dva su različita dokumenta. Odobrenje iz marta 2023. nije pojedinačno navedeno u izreci odluke. Emina Veljović iz Resursnog Aarhus centra u BiH ranije je za Valter upozorila:

„Samo postojanje ranije izdatog odobrenja ne može predstavljati opravdanje za nastavak aktivnosti kojima se krši zabrana raspolaganja državnom imovinom.“

Predstavnici federalnih i kantonalnih institucija, Opštine Vareš, Pravobranilaštva BiH i OHR-a sastali su se 4. novembra u sjedištu Vlade FBiH u Sarajevu radi provođenja odluke. Sastanak je organizovalo Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. U objavljenom saopštenju nisu navedeni konkretni ukinuti akti ni mjere obustave radova u Duboštici–Tribiji.

Živković najavljuje nova bušenja i govori o ulaganjima, zapošljavanju i koristi koju bi rudnik donio Varešu, ali osnovni koncesioni ugovor ne obavezuje kompaniju da uloži određeni minimalni iznos niti da zaposli garantovan broj ljudi. Mještani tako slušaju obećanja o razvoju, dok u ugovoru nema konkretnih obaveza na osnovu kojih bi mogli znati koliko će njihovih komšija dobiti posao i kakva su ulaganja zaista zagarantovana.

Za svaku tonu izvađene rude ugovorena je naknada od najmanje 1,50 KM, koja ne prati automatski cijenu rude na svjetskom tržištu. Ako ruda poskupi, kompanija bi od iste količine mogla ostvarivati veće prihode, a zajednica po toj toni ne bi automatski dobijala više novca. Kompanija jeste dužna sanirati zemljište nakon radova, ali ugovor ne traži posebnu bankarsku garanciju iz koje bi se taj posao mogao platiti ako investitor ne ispuni svoju obavezu.

Trideset godina koncesije dug je period za ljude koji već danas moraju razmišljati smiju li piti vodu sa svoje česme i odakle olovo u njihovoj krvi. Kompanija je najavila naredne četiri bušotine, a u opštinskom izvještaju nema podataka o tome šta je poslije zabrinjavajućih nalaza preduzeto za stanovnike. Upravo bi o tim mjerama javnost sada morala biti obaviještena barem jednako precizno kao o planovima za nastavak istraživanja.

Dejan Rakita / GERILA

The post VAREŠKI HROM: Novi nalazi olova u krvi, bakterije u vodi i „nulto stanje“ poslije bušenja first appeared on Gerila.info.

Kada su početkom 2020. godine počele borbu za očuvanje rijeke uz koju su odrasle, Sara Tuševljak i Sunčica Kovačević bile su studentkinje prava. Dvije godine kasnije, zbog javnog govora o posljedicama izgradnje malih hidroelektrana, investitor ih je tužio za klevetu. Nakon gotovo pet godina sudskih postupaka, Osnovni sud u Sokocu, Odjeljenje u Palama, odbio je tužbene zahtjeve kompanije „BUK“ iz Istočnog Novog Sarajeva, u vlasništvu belgijskog Green Investa.

Ishod je prvostepen, ali za aktivistkinje i organizacije koje su ih podržavale predstavlja važnu pobjedu slobode izražavanja i prava građana da javno govore o zaštiti životne sredine.

Protiv Sare podnesene su dvije tužbe, kojima je traženo ukupno 10.000 KM, dok je od Sunčice zahtijevano 5.000 KM. Postupci su se odnosili na njihove izjave o uticaju izgradnje hidroelektrana i pristupnih puteva na Kasindolsku rijeku, odrone i štete nakon velikih poplava koje su u novembru 2021. pogodile Istočno Sarajevo.

Prema saopštenju povodom prvostepene presude od 3. novembra, sud je u Sarinom predmetu utvrdio da su njene izjave predstavljale „opravdanu zabrinutost i vrijednosne sudove o vidljivim oštećenjima, odronima i nepoštivanju šumskog reda na terenu“.

Njen iskaz ocijenjen je kao uvjerljiv, iskren, dosljedan i potkrijepljen materijalnom dokumentacijom. Kako je navedeno u saopštenju, sud je zaključio da nije postupala s namjerom narušavanja poslovnog ugleda kompanije, već u dobroj vjeri, kao zabrinuta građanka i aktivistkinja koja želi zaštititi životnu sredinu, vodu i imovinu stanovništva.

„Ova presuda za nas predstavlja mnogo više od sudske pobjede. Nakon gotovo pet godina postupka, dobile smo potvrdu da se vrijedi boriti za svoja prava i da zaštita javnog interesa ne smije biti razlog za zastrašivanje i pritiske. Umjesto da se sve ove godine bavimo isključivo zaštitom Kasindolske rijeke, morale smo da branimo i sebe“, izjavila je Sara Tuševljak.

U postupku protiv Sunčice Kovačević sud je, prema istom saopštenju, takođe utvrdio da su njene izjave predstavljale vrijednosne sudove i doprinos javnoj raspravi o pitanju od opšteg značaja. Njenom iskazu poklonjena je puna vjera, uz ocjenu da je logičan, dosljedan i saglasan s provedenim materijalnim dokazima.

„Sa 23 godine krenule smo u borbu za zaštitu rijeke na kojoj smo odrasle. Na tom putu nikada nismo bile same, ali smo hrabro stale u prvi red odbrane zajedničkog dobra. To je često izazivalo emocije brige i straha i zahtijevalo je puno odricanja, hrabrosti i dosljednosti“, poručila je Sunčica.

Gotovo pet godina postupaka i skupa vještačenja

Tužbe su pokrenute početkom 2022. godine. Dok su aktivistkinje pokušavale osporiti projekte koje smatraju štetnim za rijeku, morale su izdvajati vrijeme i energiju za vlastitu odbranu.

Na dugotrajnost i finansijsko opterećenje postupaka upozoravao je i Front Line Defenders. Organizacija je u oktobru objavila da je u Sunčicinom predmetu vještačenje već plaćeno 14.973,66 KM, a da je sud odbio zahtjev za dodatni predujam od 13.897 KM. U Sarinom predmetu odbijen je prijedlog za sveobuhvatno tehničko vještačenje, koje je sud ocijenio nepotrebnim za odlučivanje u sporu zbog klevete. Prema toj objavi, sud je upozorio da bi takvo vještačenje neopravdano produžilo postupak i finansijski opteretilo stranke.

Front Line Defenders ove je tužbe označio kao SLAPP postupke, odnosno strateške tužbe protiv učešća javnosti. Njima se javni kritičari izlažu sudskom i finansijskom pritisku koji može obeshrabriti i druge građane da govore o pitanjima od zajedničkog interesa. To je ocjena organizacije za zaštitu ljudskih prava, odvojena od objavljenih sudskih zaključaka o osnovanosti konkretnih zahtjeva za naknadu štete.

Investitor je ranije odbacivao takve ocjene, tvrdeći da sudskim putem želi zaustaviti ono što smatra klevetama o korupciji, lošem upravljanju i nepoštovanju propisa i dozvola. Kompanija je negirala da vodi neosnovane SLAPP postupke i projekte predstavljala kao ulaganje u održivi razvoj.

Na značaj ishoda za slobodu izražavanja ranije je ukazivao i Centar za životnu sredinu, koji je u postupcima učestvovao kao umješač na strani aktivistkinja. Njegov pravni predstavnik Redžib Skomorac učestvovao je u ispitivanju stranaka i iznio završno izlaganje u Sunčicinom predmetu.

Centar je tada upozorio da bi nepovoljna odluka protiv Kovačević predstavljala štetan presedan za demokratske vrijednosti u BiH. Naglašavali su da sloboda izražavanja predstavlja uslov i za njihov rad te pozvali sud da pažljivo odmjeri to pravo i pravo tužioca na sudsku zaštitu.

Uz Centar, status umješača imale su Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT, Ekološko-humanitarna udruga „Gotuša“ i Aarhus centar u BiH.

Direktorica ACT-a Lejla Kusturica istakla je da sudski ishod predstavlja poruku ljudima koji brane prirodu, ali i investitorima koji pokreću postupke protiv njih.

„Ako je cilj bio naše ušutkivanje, nisu uspjeli“, poručila je Kusturica, naglašavajući značaj zajedništva i podrške tokom višegodišnjeg procesa.

Aktivistkinje su zahvalile organizacijama, medijima i pojedincima koji su ih podržavali, posebno umješačima, advokatici Biljani Radulović, Riverwatchu, Centrima civilnih inicijativa i Pravnom timu Kuće ljudskih prava Banjaluka.

Sunčica upozorava da zaštita ljudi koji istupaju u javnom interesu ostaje otvoreno pitanje.

„Ono što nam ostaje kao cilj i želja je usvajanje zakonskog okvira za zaštitu onih koji istupaju u javnom interesu i koji su zbog tog svog djelovanja često meta napada, pritisaka i sudskih postupaka“, istakla je Sunčica.

Borba za rijeku se nastavlja

Ipak, prvostepeni ishod sporova za klevetu ne rješava pitanje budućnosti Kasindolske rijeke.

Sara i Sunčica dio su inicijative „STOP izgradnji MHE na Kasindolskoj rijeci“, koja se suprotstavila izgradnji hidroelektrana na rijeci koja izvire na padinama Jahorine. Na njoj je izgrađena MHE „Podivič“, dok su dodatni projekti „Samar“ i „Slapi“ godinama predmet protivljenja građana i upravnih sporova.

GERILA je ranije izvještavala o sudskom poništavanju akata za „Samar“, a u oktobru 2025. i o rješenju Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS kojim je utvrđen prestanak važenja ekoloških dozvola za „Samar“ i „Slapi“. Aktivisti su tada naglašavali da trajnu zaštitu očekuju kroz raskid koncesionih ugovora i proglašenje zaštićenog područja „Kanjon Kasindolske rijeke“.

Investitor je, međutim, nastavio s postupcima za dobijanje novih odobrenja. GERILA je u januaru ove godine pisala o novom zahtjevu kompanije „BUK“ za prethodnu procjenu uticaja na životnu sredinu za MHE „Slapi“, planirane snage 0,925 megavata.

O iskustvu odbrane rijeke i pritiscima kroz sudske postupke Sara i Sunčica govore i u dokumentarnom filmu „Rijeke na ivici: Bitka za vodu Bosne i Hercegovine“, autora Dejana Rakite i Vladimira Kovačevića, nastalom u produkciji GERILE.

Nakon presude, Sara je na Facebooku opisala šta za njih znači ovaj trenutak:

„Pet godina smo branile sebe, umjesto da svu energiju posvetimo rijeci. Danas slavimo ovu pobjedu, ali borba za Kasindolsku rijeku se nastavlja!“

Dejan Rakita / GERILA

The post Branile Kasindolsku rijeku, pa morale braniti sebe: Sara i Sunčica dobile prvostepene sporove! first appeared on Gerila.info.

Od Plive, Ugra i Kruščice u BiH, pa do Luse i Sete u Albaniji ista pitanja vraćaju se iz godine u godinu: koliko vrijedi nekoliko megavata, zašto projekti preživljavaju proteste i sudske presude i ko na kraju plaća cijenu energije proizvedene iz rijeka?

U nedjelju 16. avgusta 2026. Jovan Todorović nije došao na Plivu da protestuje. Sa suprugom Bogdanom i grupom prijatelja i ljubitelja prirode, među kojima su, između ostalih, bili Mišel iz Francuske, Miloš koji živi u Srbiji i jedan par iz Njemačke, ušao je u korito da iz rijeke izvlači smeće.

Naizgled obična akcija čišćenja okupila je ljude koje je Pliva povezala na različite načine, ali je za Todorovića imala i jasnu poruku: rijeka prve kategorije, čija snažna kraška vrela izbijaju nekoliko kilometara uzvodno kod Pljeve i čiju vodu lokalni stanovnici i danas piju direktno iz toka, ne može se braniti samo onda kada se na obali pojave mašine.

Godinu i četiri mjeseca ranije Todorović je na istom prostoru bio jedan od organizatora velikog protesta protiv planirane male hidroelektrane „Jovići“. U aprilu 2025. u Šipovu se okupilo više od 500 ljudi iz Šipova, Jajca i okolnih mjesta. Todorović je tada naglasio da iza protesta ne stoji nijedna politička opcija, već ljudi koji su odrasli uz Plivu i Janj i koji u očuvanim rijekama vide jedan od glavnih oslonaca budućeg razvoja ovog kraja, posebno turizma. Poručio je i da će se izgradnji hidroelektrane suprotstaviti pravnim i drugim sredstvima i da Plivu žele sačuvati za generacije koje dolaze.

„Nema više šta da se uzme, mi smo zemlja resursa. Mi se ovdje borimo protiv države, jer ovo što hoće da urade je legalno, da je nelegalno mi bismo lako. Je li treba to neko da skrnavi gore, da pravi hidrocentrale u svjetskoj baštini? Pliva nije naša, mi imamo samo sreću da izvire u Šipovu“, rekao je Todorović na protestu.

Od tog protesta do akcije čišćenja Plive prošlo je manje od godinu i po, ali je projekat “Jovići” u međuvremenu prošao kroz nekoliko novih preokreta. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske nastavilo je da izdaje ekološke dozvole, Okružni sud u Banjoj Luci ih je poništavao, a postupak se ponavljao. Do ljeta 2026. tri ekološke dozvole za isti projekat bile su poništene dok je Ministarstvo početkom jula prekinulo novi postupak i odlučilo da sačeka odluke Vrhovnog suda Republike Srpske o zahtjevima za vanredno preispitivanje ranijih presuda. Projekat je tako ostao bez važeće ekološke dozvole, ali ne i bez koncesije, koja opstaje dvije decenije nakon prvog ugovora.

Na nekoliko stotina metara do oko kilometar nizvodno od planirane lokacije “Jovića” nalazi se razlog zbog kojeg su stanovnici Šipova ovaj put odlučili da reaguju prije nego što bageri dođu do vode. Mala hidroelektrana “Glavica” izgrađena je na Plivi nakon protesta koji su postali ozbiljni tek kada je mehanizacija već bila u koritu. Mještani Sarića su u oktobru 2018. fizički zaustavljali mašine, upozoravajući da se riječna postelja produbljuje i mijenja i da bi radovi mogli ugroziti most i kuće. Elektrana je ipak završena 2019.godine i od tada je u funkciji. Poučeni tim iskustvom, protivnici “Jovića” ovaj put nisu čekali da gradnja počne.

Za sada – jedina mHE na Plivi – mHE Glavica

Među onima koji su se uključili bio je i Miloš Mitrić, jedan od osnivača neformalne grupe Čuvari Plive. Iako već decenijama živi u Beogradu, redovno se vraća u Šipovo i kaže da je prijetnja novom hidroelektranom bila trenutak kada su odlučili da se organizuju ozbiljnije.

„Kada smo vidjeli šta se dešava sa mogućom izgradnjom male hidroelektrane ‘Jovići’, odlučili smo da se uključimo i pokušamo to zaustaviti. Htjeli smo i kroz pozitivne akcije ljudima skrenuti pažnju na Plivu i pomoći da polako shvate šta zapravo ovdje imamo“, kaže Mitrić.

Protivljenje projektu nije ostalo samo na neformalnim grupama. Skupština opštine Šipovo je još 2022. usvojila zaključak prema kojem se budući projekti malih hidroelektrana i korištenja voda ne mogu razmatrati bez posebne rasprave i odluke lokalne skupštine, uz mogućnost uključivanja građana kroz lokalne mehanizme odlučivanja. U septembru 2024. Skupština je dala i negativno mišljenje na zahtjev za ekološku dozvolu za “Joviće”. Time je nastao dodatni raskorak između lokalnog protivljenja i činjenice da projekat na republičkom nivou nastavlja prolaziti kroz procedure.

BiH je izgubila 266 kilometara prirodnih tokova, a male hidroelektrane daju svega 2,41 odsto struje

Ono što se događa na Plivi dio je mnogo šireg procesa. Najnovija hidromorfološka analiza balkanskih rijeka, State of Balkan Rivers 2025, pokazala je da je Bosna i Hercegovina između 2012. i 2025. izgubila 266 kilometara gotovo prirodnih dionica većih rijeka. “Gotovo prirodnih” rijeka znači da je na njima ostvaren minimalan uticaj čovjeka kropz blizinu stanovanja ili na neki drugi način koji nije vezan za industriju i drugi oblik eksploatacije. Njihova ukupna dužina pala je sa 1.170 na 904 kilometra, odnosno smanjena je za 23 odsto, a autori istraživanja cijene da je glavni pokretač tog pada, uz druge zahvate poput regulacija korita i eksploatacije sedimenta, upravo razvoj hidroenergetskih postrojenja snage do deset megavata.

Energetska korist malih hidroelektrana, međutim, ostaje skromna u odnosu na obim zahvata na rijekama. Prema podacima Državne regulatorne komisije za električnu energiju, na distributivnu mrežu u Bosni i Hercegovini na kraju 2025. bilo je priključeno 126 malih hidroelektrana ukupne snage 171,27 MW. One su proizvele 350,79 GWh električne energije, što je činilo svega 2,41 odsto ukupne proizvodnje u zemlji. Tržišna vrijednost te električne energije, prema zvaničnom podatku Državne regulatorne komisije za električnu energiju (DERK) da su mHE 2025. godine proizvele 350,79 GWh struje po prosječnoj cijeni od 108,51 eura po megavat-satu na mađarskoj berzi HUPX (jer BiH nema vlastitu berzu električne energije) je oko 74,4 miliona KM.  Poređenja radi, u istom periodu solarne elektrane proizvele su približno 1.156 GWh, tri puta više od malih hidroelektrana zajedno.

Ministar energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić ne smatra da se značaj ovih projekata može mjeriti samo količinom proizvedene energije. Govoreći o malim hidroelektranama, rekao je da je u Republici Srpskoj izgrađeno oko 35 takvih postrojenja, od kojih mnoga zbog manjka vode rade malo ili uopšte ne rade, ali da je u njih uloženo oko 270 miliona konvertibilnih maraka i da takve investicije pokreću niz drugih ekonomskih aktivnosti.

„To povećava bruto društvenu vrijednost Republike Srpske i podstiče investicionu aktivnost u tim krajevima. Neke kompanije angažuju radnike kao izvođače na tim projektima i to stvara lanac direktnih i indirektnih efekata. Mislim da razvoj nikada ne treba sprečavati, mi se borimo za razvoj“, rekao je Đokić.

Ekonomista i stručnjak za energetiku Damir Miljević na računicu gleda potpuno drugačije.

„Male hidroelektrane niti daju značajan doprinos proizvodnji električne energije u zemlji, niti značajno doprinose dekarbonizaciji elektroenergetskog sektora, niti donose bilo kakvu ozbiljnu socio-ekonomsku korist društvu“, kaže Miljević.

Profesor ekonomije Aziz Šunje problem svodi na pitanje javnog interesa, koji se često navodi kao opravdanje za korištenje riječnih resursa u energetske svrhe.

„Ne vidim način da se ovakva vrsta koncesije opravda javnim interesom“, ističe Šunje.

Rok je bio 21 mjesec, ali koncesija za „Joviće“ traje već dvije decenije

Prvi ugovor za malu hidroelektranu “Jovići” Vlada Republike Srpske potpisala je 16. februara 2006. sa preduzećem “Duga” iz Kneževa. U njemu su bili precizno navedeni rokovi: šest mjeseci za izradu projektne dokumentacije, 12 mjeseci za izgradnju i još tri mjeseca za probni rad. Elektrana je, dakle, prema prvobitnom planu trebalo da bude završena za 21 mjesec. Dvadeset godina kasnije nije izgrađena.

Koncesija je 29. decembra 2016. trostranim sporazumom prenesena na “Prirodnu energiju” iz Šipova. U ime Vlade Republike Srpske dokument je potpisao Petar Đokić, ministar energetike i rudarstva. Novi koncesionar preuzeo je prava i obaveze iz prvobitnog ugovora, ali nije zaključen novi aneks kojim bi bio određen drugi rok završetka projekta. U sporazumu o prenosu postoji i važna klauzula: novi koncesionar prihvata da neće tužiti koncedenta ukoliko ne uspije pribaviti potrebne dozvole i realizovati projekat.

Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske ranije je navodilo da novi rokovi nisu utvrđeni zbog neriješenih imovinsko-pravnih pitanja i drugih postupaka, te da eventualni raskid zahtijeva utvrđivanje odgovornosti za kašnjenje. I stari i važeći Zakon o koncesijama RS predviđaju raskid zbog neispunjavanja ugovornih obaveza ili nepreduzimanja aktivnosti u ugovorenom roku.

Na najnovija pitanja o tome da li su u međuvremenu ispunjeni uslovi za novi rok, da li je razmatran raskid i kako Ministarstvo danas procjenjuje odgovornost za dvadesetogodišnje kašnjenje, Ministarstvo energetike i rudarstva nije odgovorilo do završetka ovog teksta, iako je nakon više kontakata najavljeno da će odgovor biti dostavljen. Suštinski odgovor nije stigao ni od Komisije za koncesije Republike Srpske; poslije više kontakata od novinara je zatraženo da pitanja pošalju redovnom poštom, iako sve institucije u Republici Srpskoj i inače odgovaraju na elektronsku poštu.

Formalni koncesionar, “Prirodna energija”, registrovan je u Šipovu. Kada su novinari ranije posjetili adresu na kojoj je kompanija prijavljena, na toj lokaciji radio je ugostiteljski objekat bez vidljive oznake firme. Direktor Petar Srbljanović tada je odgovorio samo da kompanija posluje u skladu sa zakonima i ekološkim standardima Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i Evropske unije. Poslovni trag vodi dalje do Praga, gdje kompanija V-SPIN, u vlasništvu Jiříja Vyskočila, na svojoj internet stranici predstavlja “Prirodnu energiju” kao kompaniju usmjerenu na hidro i solarnu energiju. Na pitanja o konkretnom statusu projekta “Jovići” iz V-SPIN-a su nas ponovo uputili na upravu kompanije u Šipovu.

Takva praksa nije ostala samo na pojedinačnim slučajevima. Centar za istraživačko novinarstvo dokumentovao je da su firme „Hidroinvest“ i „Strajko“, koje su još 2006. dobile koncesije za tri male hidroelektrane na Prači i Bregavi, deset godina kasnije prodate braći Tihomiru i Robertu Brajkoviću čime su novi vlasnici preuzeli i koncesiona prava. Na Ugru je koncesiju za mHE „Zapeće“, prvobitno dodijeljenu „Metalotehni“ iz Kneževa, preuzela firma “EHE” u vlasništvu slovenačkog “Interenerga”. Tadašnji vlasnik “Metalotehne” govorio je da su strani investitori za ovakve projekte nudili oko 200.000 KM po megavatu.

Tri ekološke dozvole poništene su pred sudom, ali projekat nije ugašen

Dok je za koncesiju nadležno Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske, ekološke dozvole izdaje Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju. Upravo je to ministarstvo tokom 2025. čak tri puta izdalo ekološku dozvolu za isti projekat. Prva, izdata 19. marta, poništena je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 23. jula. Nova je izdata 21. avgusta i poništena 27. novembra, a treća je uslijedila 26. decembra, manje od mjesec dana nakon druge presude. Sud je i nju poništio 8. juna 2026.

U tim postupcima sud je, između ostalog, ukazivao na probleme u obrazloženju odluka, pitanja remedijacije i rekultivacije i način na koji je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju postupalo nakon ranijih presuda. Ministarstvo je ostalo pri drugačijem tumačenju, tvrdeći da se poseban projekat remedijacije i rekultivacije zahtijeva samo kada je utvrđeno zagađenje zemljišta kao i da za “Joviće”, zbog snage od 0,6 MW i drugih karakteristika, nije bila potrebna puna studija uticaja na životnu sredinu.

Biolog Nataša Mazalica iz Centra za životnu sredinu upozorava da se upravo kumulativni efekat često izgubi u administrativnim procedurama koje svaki projekat posmatraju izolovano.

„Problem kod male hidroelektrane ‘Jovići’ je što potpuno prekida kontinuitet rijeke, odnosno prekida se stanište i usporava tok. Uzvodno, gdje žive organizmi povezani sa drugim vrstama u lancu ishrane, dolazi do zamuljivanja korita“, kaže Mazalica podsjećajući i na iskustvo sa postojećom hidroelektranom “Glavica” i njenim “ribljim prolazom” kroz koji riba ne može proći.

Hidrolog Muriz Spahić dilemu postavlja mnogo jednostavnije.

„Nikakva cijena električne energije koja bi se proizvodila u planiranoj hidroelektrani ne može nadoknaditi ono što bi bilo uništeno u Plivi kao prirodnom ambijentu“, kaže on, posebno ukazujući na sedru kao jednu od karakteristika Plive i indikator čistoće vode.

Profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Dalibor Ballian dodaje da se cijela rasprava može svesti na izbor između pitke vode i nekoliko stotina kilovata.

„Pitanje je da li nam je važnija pitka voda ili nekoliko malih kilovata iz hidroelektrane. Smatram da je pitka voda izuzetno važna. Nemojmo je uništiti. Trebaće nam u budućnosti – nama, našoj djeci i našim unucima“, kaže Ballian.

Granica buduće zaštite promijenjena je prije nego što je završena studija

Pliva i Janj već godinama čekaju formalnu zaštitu. Inicijativa za proglašenje zaštićenog područja pokrenuta je još prije nekoliko godina, a prostorno-planska dokumentacija Republike Srpske predviđa budući zaštićeni pejzaž “Rijeka Pliva, rijeka Janj sa rezervatom Janjske otoke”. Prvobitno razmatrana granica obuhvatala je i lokaciju planirane hidroelektrane “Jovići”.

U stručnom mišljenju iz 2023. Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa naveo je da će, ukoliko Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju zauzme pozitivan stav prema hidroelektrani, predložena granica zaštite biti redefinisana. Vlada Republike Srpske je 1. decembra iste godine prihvatila izmjenu, pa je lokacija “Jovića” ostala izvan budućeg zaštićenog područja. U odgovoru dostavljenom tokom ovog istraživanja Vlada je potvrdila da je postojeća koncesija bila jedan od faktora uzetih u obzir prilikom promjene granice.

Međutim, u trenutku kada je granica izmijenjena, stručna Studija zaštite još nije bila završena. Terenska istraživanja okončana su tek u septembru 2026. godine, a Zavod je mjesec dana kasnije potvrdio da je Studija i dalje u izradi. Tako je lokacija „Jovića“ ostala izvan predložene zaštite prije nego što je završen dokument koji bi trebalo da utvrdi stručne osnove i granice budućeg zaštićenog područja.

Na drugoj strani Balkana Amfora.al, nezavisni albanski online medij fokusiran na istraživačko novinarstvo, dokumentovao je gotovo identičan slučaj. Kod planiranih hidroelektrana “Guri i Bardhë 1 i 2” u dolini Mata, prvobitni obuhvat jednog projekta ulazio je u zaštićeno područje Mali me Gropa–Bizë–Martanesh, dok je kasnija verzija pomjerena izvan granice. U Albaniji je, dakle, mijenjan obuhvat projekta, a na Plivi je predložena granica zaštite. U oba slučaja hidroenergetski projekat ostaje izvan zaštićenog prostora što je jedan od najupečatljivijih zajedničkih obrazaca ove istrage.

Bukejlovićeva 2006. ostavila je desetine koncesija koje se i danas vraćaju

Da bi se razumjelo zašto se jedan projekat iz 2006. i danas vraća kroz institucije i sudove, potrebno je vratiti se u godinu u kojoj je Republika Srpska širom otvorila vrata malim hidroelektranama. Vlada je 2005. raspisala javni poziv za dodjelu koncesija, a postupak je završen početkom naredne godine, u završnici mandata premijera Pere Bukejlovića, donošenjem više od stotinu odluka i saglasnosti za projekte malih hidroelektrana. U javnosti se godinama navodi broj od 106 projekata obuhvaćenih tadašnjim paketom odluka među kojima su bili i projekti na posebno osjetljivim područjima uključujući prostor Nacionalnog parka Sutjeska i njegovu neposrednu okolinu.

Kasniji izvještaji Komisije za koncesije Republike Srpske pokazuju koliko je 2006. bila izuzetak. Te godine zaključena su 92 ugovora o koncesiji za male hidroelektrane, daleko više nego bilo koje druge godine. Još važnije – sama Komisija je naknadno konstatovala da su neki ugovori zaključivani bez adekvatne studije ekonomske opravdanosti, bez odgovarajuće revizije takvih studija i bez dovoljno kvalitetne procjene uticaja na životnu sredinu. Uočavani su i problemi sa lokacijskim uslovima i neusklađenost pojedinih projekata sa prostorno-planskom dokumentacijom.

Mnogi od tih projekata nikada nisu realizovani. Do kraja 2020. raskinuta su ukupno 62 koncesiona ugovora za male hidroelektrane, a najveći broj odnosio se upravo na ugovore zaključene 2006. Ipak, pojedine koncesije nastavile su da preživljavaju promjene vlasti, investitora, zakona i administrativnih rokova. “Jovići” su među najupornijim primjerima tog nasljeđa.

Sličan obrazac ranije se mogao pratiti i na Sani gdje je izgradnja mHE “Medna” izazvala dugogodišnje protivljenje Koalicije za Sanu i drugih organizacija. Poslije prvobitne koncesije kasnije vlasti su kroz različite postupke odobravale studiju uticaja, ekološku dozvolu i dio građevinske dokumentacije iako su lokalna zajednica i ekološke organizacije upozoravale na posljedice po rijeku. U Federaciji BiH politički pravac je u međuvremenu promijenjen i 2022. su nova odobrenja za male hidroelektrane do deset megavata snažno ograničena zakonom uz izuzetke i prijelazne odredbe za ranije projekte. U Republici Srpskoj slična opšta zabrana nije uvedena, pa se glavni sporovi danas često vode upravo oko starih koncesija.

MHE Oštrac na Ugru: Sud je rušio dozvole, a radovi završeni uprkos potvrđenoj šteti po rijeku

Ako se na Plivi još uvijek može govoriti o projektu koji nije izgrađen, rijeka Ugar pokazuje kako izgleda kraj priče kada se administrativni postupci ponavljaju sve dok gradnja ne bude završena. Koncesija za malu hidroelektranu “Oštrac”, na području Travnika i Dobretića, dodijeljena je 2015. godine investitoru V.N.T. za postrojenje snage 890 kW. Od početka su joj se protivili travnički ribolovci i ekološki aktivisti upozoravajući da radovi uništavaju riječno korito i ekosistem, a inspekcijski nalaz iz oktobra 2020. potvrdio je štetu ribljem fondu i uništavanje flore i faune kojima se riba hrani.

Klub sportskih ribolovaca Travnik, grupa „Dižimo glas za naše rijeke“ i Udruženje „Resursni Aarhus centar u BiH“, nevladina organizacija koja se bavi zaštitom prava građana u oblasti okoliša, godinama su osporavali dozvole i način na koji su zainteresovani građani bili isključivani iz postupaka. Vrhovni sud Federacije BiH je u novembru 2023. poništio urbanističku saglasnost, a mjesec kasnije i odobrenje za građenje. Tokom 2024. poništeno je i kantonalno rješenje u postupku okolinske dozvole. Na papiru je to bio niz važnih pravnih pobjeda. U praksi su postupci ponovljeni.

Kantonalno ministarstvo je 2024. ponovo pokrenulo postupak izdavanja urbanističke saglasnosti, a Vlada Srednjobosanskog kantona je u avgustu 2025. odobrila osmi aneks koncesionog ugovora, kojim su investitoru ponovo produženi rokovi za izgradnju i puštanje elektrane u komercijalni rad. Posljednje informacije sa terena iz ljeta 2026. pokazivale su da su radovi završeni i da se očekuje priključenje postrojenja na mrežu. Ugar, koji je nekada slobodno tekao planinskim krajolikom Vlašića, na tom dijelu danas je velikim dijelom sveden na vodu koja prolazi kroz cjevovod.

Za Roberta Oroza iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT, “Oštrac” je upozorenje koliko malo sudska presuda može značiti ako se institucija nakon poništenja akta samo vrati u novu proceduru i ponovo izda dokument. Povodom završetka radova u julu 2026. upozorio je i na širu sliku.

„Prema našim informacijama još 20-ak ovih objekata je u nekoj fazi izgradnje što znači da ćemo za godinu ili dvije doći do brojke od gotovo 150 mHE u pogonu u Bosni i Hercegovini. Ako uzmemo da je prosječna dužina cjevovoda oko dva kilometra, dolazimo do strašnog podatka da je oko 300 kilometara naših divljih, planinskih rijeka završilo u investitorskim cijevima. Ovakve pogrešne razvojne pravce ne smijemo dozvoliti da se ponove na našim prirodnim dobrima“, rekao je Oroz.

U Albaniji se isti spor vodi oko vode, dozvola i vremena koje radi za investitora

Nekoliko stotina kilometara jugoistočno od Plive, u albanskom selu Kurdari, pitanje male hidroelektrane takođe se ne vodi samo kroz dokumente. Tokom razgovora s novinarima Rexhepu Kuleniju zazvonio je telefon. Kada je čuo da su se predstavnici kompanije koja planira hidroelektranu “Doma” približili selu prekinuo je intervju i sa drugim mještanima krenuo prema potoku Lusa. Automobili i motocikli brzo su se okupili na prilazu selu u prizoru koji se, prema njihovim riječima, ponavlja svaki put kada dobiju informaciju da kompanija ponovo pokušava prići gradilištu.

Kurdari se smatra poljoprivrednim srcem područja Mat, a Lusa, koja teče oko 18 kilometara od jezera Balgjaj do rijeke Mat, snabdijeva rezervoar za navodnjavanje poljoprivredne površine nekoliko sela. Stanovnici se od 2020. protive projektu “Doma” snage 1,695 MW, organizuju dežurstva, napuštaju poslove na njivama kada stignu informacije o dolasku kompanije i tvrde da su zaustavljali mašine koje su pokušavale ući u korito. Tokom manje od godinu dana organizovali su najmanje sedam protesta i javnih okupljanja, a prema njihovim navodima peticija protiv hidroenergetskih projekata prikupila je 705 potpisa.

„Zakleli smo se da nećemo dozvoliti izgradnju hidroelektrana u Kurdariju, jer voda je život. Čak nas gledaju djeca u vrtiću i školi. I ona razmišljaju o budućnosti. Bez vode nema života“, kaže Kuleni.

Otpor, međutim, nije zaustavio administrativni napredak projekta. “Doma” je dobila odluku o preliminarnoj procjeni uticaja, vodnu i građevinsku dozvolu, dok je albanski energetski regulator ERE u avgustu 2026. kompaniji “Global Interprise Group” odobrio 30-godišnju licencu za proizvodnju električne energije. Stanovnici su još 2025. pokrenuli sudski spor protiv više odluka lokalnih vlasti i ugovora o korištenju javnog zemljišta, ali je projekat u međuvremenu nastavljao da napreduje kroz druge procedure.

Ekološka aktivistkinja Besjana Guri takav odnos opisuje kao sistem u kojem lokalne zajednice često posljednje saznaju šta se planira na njihovoj rijeci dok kompanije imaju pristup informacijama i administrativnim mehanizmima potrebnim za nastavak projekta.

„S jedne strane – zajednice ostaju u mraku, niti ih konsultuju niti ih slušaju. S druge strane – kompanije koje razvijaju projekte imaju sav potreban pristup i informacije i mogu doći do dozvola zaobilazeći zajednicu ili barem stvarajući privid da je zajednica konsultovana“, kaže Guri.

Širenje malih hidroelektrana na Balkanu naziva „epidemijom“ koja pogađa rijeke i potoke širom regiona.

„Dok druge evropske zemlje rade na obnovi rijeka i uklanjanju brana, na Balkanu se nastavlja trend izgradnje hidroelektrana“, kaže Guri i upozorava da se takvi projekti često planiraju upravo na nekim od posljednjih relativno očuvanih riječnih sistema.

Albanski ekonomista Klodian Muço upozorava da se korist hidroelektrana mora posmatrati i kroz dugoročne troškove i sve neizvjesniju proizvodnju u uslovima klimatskih promjena.

„Klimatske promjene čine proizvodnju sve neizvjesnijom, jer instalisana snaga hidroelektrane ne garantuje da ona može proizvoditi istu količinu električne energije tokom cijele godine“, kaže Muço.

Inženjer zaštite životne sredine Danjel Bica dodaje da je lokalni ekonomski učinak često vrlo ograničen.

„Kada je hidroelektrana izgrađena možda se zaposle dvije ili tri osobe. Nije da su te elektrane potrebne zato što donose prihod lokalnim zajednicama“, pojašnjava Bica.

Sličnu nemoć sudske pobjede osjetili su stanovnici Çidhëna u slučaju “Seta 4”. Jedanaest mještana više od sedam godina vodilo je spor sve dok Administrativni apelacioni sud u oktobru 2024. nije djelimično poništio šest administrativnih i koncesionih akata među kojima i građevinsku i ekološku dozvolu, dio koncesionog ugovora i vodne dozvole. Sud je utvrdio, između ostalog, da je jednu vodnu dozvolu izdao organ bez potrebne nadležnosti i da procjena uticaja nije dovoljno uzela u obzir zaštitu prirodnih spomenika. Predmet je potom završio pred Vrhovnim sudom dok mještani tvrde da ni nakon njihove pravne pobjede problem nije nestao.

„Proveli smo gotovo osam godina na sudu. Isušili su rijeku Setu, a mi smo se borili da spasimo vodopad Sopanika“, rekao je Mexhit Tola iz Çidhëna.

Da Seta nije izolovan slučaj pokazuju podaci Upravnog apelacionog suda koje je analizirala Amfora: među 127 predmeta povezanih sa hidroenergetskim sektorom identifikovano je najmanje 20 koji su direktno vezani za lokalne zajednice u sedam odvojenih konflikata. U 54 predmeta sa potpunim datumima, postupci pred apelacionim sudom trajali su u prosjeku 33,4 mjeseca dok je četrnaest trajalo duže od pet godina. Za zajednicu koja zavisi od rijeke to su godine neizvjesnosti, a za projekat često još vremena za nove procedure.

Kruščica je pokazala da se projekat može zaustaviti prije nego što rijeka završi u cijevi

Ipak, bosanskohercegovačka iskustva pokazuju da ishod nije uvijek isti. U ljeto 2017. žene iz Kruščice kod Viteza stale su na lokalni most i tijelima zaustavile prolazak građevinskih mašina prema lokacijama planiranih hidroelektrana “Kruščica 1” i “Kruščica 2”. Na mostu su ostale 503 dana i noći, po kiši, snijegu i hladnoći, dok je paralelno vođena pravna borba protiv dozvola koje su omogućavale gradnju.

Specijalna policija ih je 24. avgusta 2017. nasilno uklonila, a neke od žena su povrijeđene. Ipak, vratile su se i nastavile dežurstva. U decembru 2018. Kantonalni sud u Novom Travniku uvažio je četiri tužbe i poništio građevinske i urbanističke dozvole za obje elektrane. Za razliku od Ugra gdje su nakon sudskih poništenja postupci ponavljani sve dok elektrana nije završena, na Kruščici se mašine nisu vratile i rijeka je ostala bez planiranih hidroelektrana.

Borba Hrabrih žena Kruščice postala je jedan od najpoznatijih primjera zaštite rijeka u regionu. Dobitnice su EuroNatur nagrade 2019, a njihova borba je 2021. dobila i Goldmanovu nagradu za zaštitu životne sredine kroz priznanje jednoj od predvodnica protesta. Njihov uspjeh danas je važan upravo zato što pokazuje koliko je trenutak otpora presudan: kada se fizička odbrana rijeke, pravna borba i javni pritisak spoje prije nego što projekat postane svršen čin ishod može biti drugačiji.

“Drago nam je što smo podstakli ljude iz cijele BiH, ali i regiona, da se bore za svoje rijeke. Išli smo i davali podršku svuda u regiji, čak i u Albaniju, u Dedince, gdje smo im ispričali svoju priču kako mogu da zaštite svoju vodu”, kaže Amela Zukan iz udruženja Hrabre žene Kruščice.

To je i razlog zbog kojeg se ljudi na Plivi stalno vraćaju iskustvu “Glavice”. Tamo je otpor postao masovan tek kada su bageri već bili u vodi. Kod “Jovića” pokušavaju uraditi suprotno – natjerati institucije da odgovore na pitanja prije nego što se pojavi gradilište.

Plavo srce Evrope gubi prirodne dionice brže nego što ih institucije štite

Prema istraživanju State of Balkan Rivers 2025, Balkan je između 2012. i 2025. izgubio oko 2.450 kilometara gotovo prirodnih riječnih dionica dok je njihov udio pao sa 30 na 23 odsto. Hidroenergetski projekti navedeni su među glavnim pokretačima degradacije. Albanija je u tom periodu zabilježila najizraženiji pad u regionu: udio gotovo prirodnih tokova smanjen je sa 68 na 40 odsto, a samo između 2018. i 2025. nestalo je 1.144 kilometra takvih dionica.

Ulrich Eichelmann, direktor Riverwatcha i koordinator kampanje Save the Blue Heart of Europe, kaže da su balkanske rijeke globalno važne upravo zato što se mnoge od njih još nalaze u stanju koje je zapadna Evropa odavno izgubila.

„Rijeke Balkana su globalno važne. One su još uvijek u prirodnom stanju kakvo smo u ostatku Evrope izgubili prije mnogo vremena. To znači da su još žive, mogu slobodno da teku i dom su mnogim pticama i ribama – ogromnom bogatstvu živog svijeta“, kaže Eichelmann.

„Zato rijeke Balkana nazivamo Plavim srcem Evrope. I ono kuca upravo ovdje, na Balkanu”, ističe ovaj Austrijanac koji je svojim radom, aktivizmom i posvećenošću dokazao da rijeke Balkana voli više od bilo kojeg rođenog Balkanca.

Na Plivi se taj argument još može vidjeti u svakodnevnom životu. U Pljevi Slobodan Vasić u svom “Domaćinstvu na kraju svijeta” gostima ne donosi flaširanu vodu jer je voda koju piju iz Plive dio onoga zbog čega ljudi dolaze. Njegova porodica je uz rijeku više od jednog vijeka – nekada su bili mlinari, a danas pokušavaju od iste vode živjeti kroz turizam.

„Treba da sačuvamo ovu vodu jer se svijet bori za pitku vodu. Mislim da svi možemo živjeti od ove vode kroz turizam, a da je ne ugrozimo projektima kao što su male hidroelektrane“, kaže Vasić.

Mišel Senović, rođen u Francuskoj, došao je u Pljevu sa suprugom i djecom i odlučio ostati. Za njega vrijednost rijeke nije apstraktna.

„Svaki dan kada se probudite druga je slika, nikada nije isto. Sve je prirodno. Voda je čista, možete je piti, u njoj ima ribe. Prošao sam svuda i malo je ovakvih mjesta. Tamo gdje smo živjeli u Francuskoj ovoga više nema“, naglašava Mišel.

Sličan izbor napravio je i Stefan Veljko koji se sa suprugom vratio iz Majamija u Sjedinjenim Američkim Državama i danas sa dvoje djece živi u Pljevi, oko kilometar od lokacije planirane hidroelektrane „Jovići“. Bavi se ugostiteljstvom i organizuje off-road ture po okolnim planinama i krajolicima, a kaže da mu gosti dolaze iz svih dijelova svijeta, od Južne Koreje do Brazila. Upravo u očuvanoj prirodi vidi najveću vrijednost ovog kraja.

„Neshvatljivo je da nešto što se ovdje nalazi hiljadama godina netaknuto sada bude prepušteno pojedincima koji će to eksploatisati. Ljudi su napokon shvatili da su mašine na korak od toga da uđu u Plivu i da počnu da kopaju i zato se i probudila javnost i podigao glas protiv ove najavljene hidroelektrane“, kaže Veljko.

Dvadeset godina nakon što je potpisan prvi ugovor za “Joviće”, elektrane još nema, ali ugovor postoji. Prvobitni rok od 21 mjesec odavno je istekao, tri ekološke dozvole su poništene pred sudom, a granica budućeg zaštićenog područja promijenjena je tako da lokacija projekta ostane izvan nje. Dok se čekaju nove sudske odluke i odlučuju hoće li stari projekat dobiti još jednu administrativnu priliku, ljudi u Pljevi i dalje piju istu vodu, love ribu, dočekuju turiste i pokušavaju očuvanu prirodu pretvoriti u razlog da ostanu.

Na drugoj strani Balkana Rexhep Kuleni ovu borbu vezuje i za djecu koja odrastaju uz rijeku Lusu. Prisjeća se da ga je jedan školarac jednom pitao: „Djede, gdje ideš?“ Kada mu je odgovorio da ide na protest, dijete je uzvratilo: „Je li Doma uzima našu vodu?“

„I prema toj djeci imamo odgovornost, prema generacijama koje dolaze jer ako danas napravimo grešku – sutra će biti mnogo prekasno“, kaže Kuleni.

Na Plivi Mile Kerkez, fly fisher koji peca već sedam decenija, istu ideju izgovara samo malo drugačije.

Poštujem rijeku i rijeka poštuje mene. Smatram vodu živim bićem“, kaže on.

Između te dvije rečenice nalazi se suština sporova koji se od Albanije do Bosne i Hercegovine ponavljaju godinama. Na jednoj strani su megavati, koncesije, dozvole i investicije, a na drugoj rijeke i zajednice koje od njih zavise. Razlika je u tome što se izgubljeni megavati mogu nadoknaditi iz drugog izvora energije dok se jednom promijenjen ili isušen prirodni tok ne vraća jednako lako.

Ovaj tekst podržan je od Journalismfund Evropa. / This article/investigation was supported by Journalismfund Europe

The post BITKA ZA PLAVO SRCE EVROPE: Zarobljavanje rijeka u BiH i Albaniji first appeared on Gerila.info.

Termoelektrana Ugljevik ponovo je danas, 5. novembra, ispala sa mreže, svega nekoliko dana nakon obnavljanja proizvodnje i obećanja direktora ERS Luke Petrovića da će neprekidno raditi do 25. decembra. Novi zastoj zvanično je izazvalo pucanje cijevi na kotlovskom postrojenju, dok snabdijevanje ugljem ostaje neizvjesno.

„Jutros oko četiri časa došlo je do kvara na kotlovskom postrojenju, odnosno pukla je cijev. Riječ je o kvarovima koji se dešavaju decenijama unazad“, rekao je za „Nezavisne novine“ Mikica Lukić, izvršni direktor za korporativne poslove RiTE Ugljevik.

Lukić je naveo da se kupljeni ugalj obezbjeđuje u ograničenim količinama, a da je loše vrijeme prethodnih dana otežalo i proizvodnju u vlastitom rudniku i dovoz iz Prijedora. BN televizija je, pozivajući se na neimenovani izvor, objavila da preostalog uglja ima za približno pola dana rada, ali taj podatak, barem zasad, nije zvanično potvrđen.

Direktor RiTE Ugljevik Žarko Novaković najavio je za CAPITAL da će kvar biti saniran u roku od 48 do 72 sata, ali da će nastavak proizvodnje zavisiti od zaliha uglja, koje su trenutno na minimumu. Objasnio je da je prije početka popravke potrebno najmanje 24 časa da se postrojenje ohladi.

Iako nema objavljenog stručnog nalaza koji bi posljednji kvar povezao sa korištenjem uglja sa Bukove Kose, novi prekid proizvodnje električne energije ponovo otvara pitanje koliko je održivo termoelektranu snabdijevati stotinama kamionskih isporuka, dok u njenom rudniku postoje rezerve uglja kojima nije na vrijeme omogućen pristup.

Stručnjak iz oblasti rudarstva, dobro upućen u rudarski sektor Republike Srpske, za Gerilu objašnjava da današnja nestašica predstavlja posljedicu višegodišnjeg kašnjenja sa nabavkom mehanizacije, otkupom zemljišta i uklanjanjem slojeva iznad uglja.

Prema njegovoj ocjeni, vlasti i rukovodstva energetskog sektora sada skupom kupovinom goriva pokušavaju nadoknaditi poslove koji su morali biti završavani godinama ranije.

Ni nakon otkupa Comsara nisu na vrijeme završeni eksproprijacija, nabavka opreme i priprema ležišta „Istok 2“

Sagovornik Gerile navodi da, najmanje od 2019. i 2020. godine, nije odgovarajućom dinamikom ulagano u opremu, naročito rudarske kamione. Nedovoljni kapaciteti usporavali su uklanjanje otkrivke, odnosno zemlje i stijene iznad ugljenih slojeva, tsako da je rudnik zaostajao u pripremi uglja za eksploataciju.

Istovremeno se, prema njegovim riječima, malo ili nedovoljno ulagalo u eksproprijaciju i izmještanje regionalnog i lokalnih puteva. Posljedica je nedostatak prostora za rad mehanizacije i nemogućnost pravovremenog pristupa gorivu.

Naglašava da ugalj postoji i na „Istoku 2“ i na „Istoku 1“, ali da njegovo postojanje u geološkim rezervama ne znači da je spreman za iskopavanje.

Kao primjer navodi ovogodišnji otkup zemljišta.

„Ove godine je bilo potrebno otkupiti nekoliko imanja i platiti negdje oko 5 miliona KM, kako bi se otkrilo i pristupilo količinama uglja koje bi uglavnom bile dovoljne za ovu godinu. To, naravno, nije urađeno“, kaže naš sagovornik za Gerilu.

Riječ je o njegovoj procjeni potrebnog izdvajanja i količina kojima bi se otvorio pristup. Ona, ipak, stavlja u prvi plan pitanje zašto taj posao nije završen prije nego što je termoelektrana ostala bez dovoljnog snabdijevanja.

U međuvremenu je CAPITAL objavio da je „Drvo-Eksport“ iz Teslića, povezan sa odbornikom SNSD-a Srđanom Klječaninom Rufijem, sa Elektroprivredom Republike Srpske sklopio ugovor za isporuku milion tona uglja po cijeni od 100 evra po toni sa PDV-om.

Ako bi posao bio realizovan u punoj količini po toj cijeni, njegova vrijednost iznosila bi 100 miliona evra, odnosno približno 195,6 miliona KM.

Dodatni okvir za poređenje daje najavljena nabavka pet novih rudarskih dampera vrijednih 18,2 miliona KM, odnosno vozilima nosivosti 136 tona, za čiju se nabavku koriste kreditna sredstva uz garanciju Vlade Republike Srpske.

Upravo je danas, na sjednici Vlade RS donijeta odluku o davanju saglasnosti za izdavanje garancije Republike Srpske za kreditno zaduženje MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ MP a.d. Trebinje – ZP „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik za kreditno
zaduženje kod poslovne banke u iznosu od 18.000.000 KM.

Iz Vlade su naveli da su “sredstva obezbijeđena navedenim kreditnim zaduženjem namijenjena su za finansiranje kapitalne investicije”.

Procijenjenih pet miliona KM za određenu eksproprijaciju i najavljenih 18,2 miliona KM za pet dampera zajedno iznose 23,2 miliona KM. Objavljena vrijednost ugovora za kupovinu uglja približno je osam i po puta veća.

Upravo je izgubljeno vrijeme, prema analizi sagovornika Gerile, jedan od ključnih propusta. Kada termoelektrana već ostane bez goriva, ni novac koji se naknadno obezbijedi ne može odmah nadoknaditi godine zakašnjelih radova.

Za godišnji rad ugljevičke termoelektrane, procjenjuje, potrebno je približno 1,8 do dva miliona tona uglja. Takvo snabdijevanje zahtijeva stalnu pripremu rudnika i ulaganja koja prethode proizvodnji.

Podsjećamo, Republika Srpska je prethodno preko „Gas-RES-a“ izdvojila oko 240 miliona KM za preuzimanje kompanije „Comsar Energy RS“ ruskog biznismena Rašida Serdarova. Vraćanje koncesije za ležište „Ugljevik Istok 2“ predstavljano je kao potez koji će osigurati budućnost rudnika i termoelektrane. Međutim, ni nakon tog milionskog otkupa nisu na vrijeme završeni eksproprijacija zemljišta, nabavka potrebne mehanizacije i pripremni radovi koji bi omogućili dovoljan iskop uglja.

Direktor RiTE Ugljevik Žarko Novaković i sam je ranije rekao da imovinskopravne odnose za ovakav energetski objekat treba rješavati najmanje pet godina unaprijed.

Stotine kamionskih tura i 2,6 KM naknade po toni

Kupovina uglja iz Prijedora otvara i pitanje stvarne cijene njegovog dopremanja do Ugljevika.

„Tolika dužina transporta svakako nije dugoročno ekonomski opravdana“, ocjenjuje stručnjak za Gerilu.

Prema njegovoj procjeni, transport trenutno čini približno petinu cijene uglja. Uz trošak prevoza, upozorava i na opterećenje putne infrastrukture kroz koju svakodnevno treba proći hiljade tona tereta.

Direktor RiTE Ugljevik Žarko Novaković najavio je da dobavljač treba isporučivati između 5.000 i 8.000 tona uglja dnevno. Generalni direktor Elektroprivrede Republike Srpske Luka Petrović naveo je da termoelektrani za dnevni rad treba oko 6.000 tona.

Za dopremanje tih 6.000 tona, uz teret od 25 tona po kamionu na kojem stručnjak zasniva računicu, potrebno je 240 kamionskih tura dnevno. Tokom 60 dana to bi značilo približno 14.400 natovarenih dolazaka, uz povratne vožnje.

Petrović je, uz istu dnevnu količinu uglja, pominjao najmanje 150 kamiona. Ako bi se snabdijevanje obavljalo u samo 150 tura, svaki kamion morao bi prevoziti prosječno 40 tona uglja, umjesto 25 tona iz računice stručnjaka koji je dao svoju analizu za naš portal.

Sagovornik Gerile upravo upozorava na prevoz većih količina po kamionu, navodeći terete od preko 30, pa i do 40 tona. Bez podataka o vaganju, ukupnoj masi vozila i osovinskom opterećenju nije moguće utvrditi stvarni obim eventualnog pretovara, ali razlika između navedenih količina pokazuje zašto je kontrola transporta važna.

Stručnjak upozorava da bi intenzivan prevoz, naročito tokom kišnog i hladnog perioda, mogao ubrzati oštećivanje puteva. Trošak takvih posljedica upoređuje sa prihodom od ustupanja mineralne sirovine.

Za svaku tonu lignita koju iskopa, koncesionar prema važećem Pravilniku o koncesionim naknadama i garancijama u oblasti elektroenergetike, energenata, rudarstva i geologije plaća dvije marke i 60 feninga za korištenje rudnog bogatstva.

Tako bi za milion tona uglja, koliko prema objavljenim informacijama obuhvata ugovor za snabdijevanje Ugljevika, koncesiona naknada iznosila 2,6 miliona KM. Vrijednost tog posla istovremeno dostiže približno 195,6 miliona KM sa PDV-om.

„Drvo-Export“ iz novca naplaćenog za ugalj pokriva troškove iskopa, prevoza, poreze i ostale obaveze. Za korištenje samog lignita, međutim, propisana je naknada od svega 2,6 KM po toni. Taj iznos utvrđen je Pravilnikom o koncesionim naknadama i garancijama u oblasti elektroenergetike, energenata, rudarstva i geologije, koji je 2018. godine potpisao ministar Petar Đokić.

Prema računici stručnjaka koji govori za Gerilu, čak i kada bi na Bukovoj Kosi bilo iskopano ukupno milion i po do dva miliona tona uglja, koncesiona naknada po toj stopi iznosila bi između 3,9 i 5,2 miliona KM tokom čitavog perioda eksploatacije.

On procjenjuje da taj novac teško može pokriti i jednu potpunu obnovu puta od Bukove Kose prema Prijedoru, kojim se odvozi ugalj iz rudnika. Upozorava da svakodnevni prolazak teških kamiona ubrzava propadanje puteva, pa postavlja pitanje koliko koristi od eksploatacije ostaje državi i lokalnoj zajednici kada se uračunaju i troškovi popravke infrastrukture.

„Koja dužina puta se može sa tim novcem popraviti i rekonstruisati i gdje je tu uopšte ‘javni interes’, odnosno interes države i lokalne zajednice da se uopšte kopa i transportuje ugalj sa Bukove Kose?“, pita stručnjak.

Visok sumpor i neizvjesni uslovi sagorijevanja

Uz ekonomsku i logističku održivost nabavke, ostaje pitanje karakteristika goriva.

Iako naš sagovornik naglašava da nije imao uvid u novije analize uglja iz Bukove Kose koji se trenutno proizvodi i isporučuje, ističe da je radio analizu koja se zasniva na podacima iz dokumentacije o ležištu.

U tabeli koju je dostavio, a koju identifikuje kao podatke iz geološkog elaborata iz 2023. godine, prosječan sadržaj ukupnog sumpora iznosi 7,98 odsto, vlage 26,14 odsto, a pepela 32,16 odsto. Donja toplotna vrijednost navedena je kao 9.652 kilodžula po kilogramu.

Prema njegovoj ocjeni, toplotna vrijednost približna je ugljevičkom uglju, ali ključni problem vidi u sumporu i mogućnosti postrojenja da takvo gorivo koristi bez povećanog rizika. 

Navodi da su ugljevičko termopostrojenje i sistem za odsumporavanje projektovani za karakteristike domaćeg uglja, sa sadržajem sumpora do približno pet odsto. U pojedinim partijama uglja sa Bukove Kose, prema ranijim istraživanjima na koja se poziva, zabilježeni su i znatno viši udjeli, do približno 14 odsto.

„Moguće su niskotemperaturne i visokotemperaturne korozije, češće prljanje, smanjenje korisnog dejstva i dodatni negativni uticaji na životnu sredinu“, upozorava.

Visok sadržaj sumpora, dodaje, bio je poznat i prije sadašnje eksploatacije. Navodi da je RŽR Ljubija tokom istraživanja osamdesetih godina utvrdio prosječan sadržaj od približno deset odsto, a da ni kasnija istraživanja preduzeća „Terex“ nisu dovela do otvaranja rudnika.

Prema njegovim riječima, podzemna eksploatacija postojala je između dva svjetska rata, dok je početkom pedesetih godina obustavljena, između ostalog zbog ograničenih rezervi i visokog sumpora.

Srđan Klječanin je ranije za CAPITAL odbacio upozorenja o visokom sadržaju sumpora, a nabavku predstavio kao pomoć termoelektrani uz malu zaradu dobavljača.

„Cijena je minimalna, kao i dobit firme na ovom poslu. Sve ostaje u Republici Srpskoj, a samo je to bitno, i koncesiona naknada i ugalj“, rekao je.

Važan dio te procjene jeste sistem za odsumporavanje. Proizvođač Mitsubishi je prilikom njegovog ugovaranja naveo da je predviđeno uklanjanje 99 odsto sumpor-dioksida i postizanje koncentracije ispod 200 miligrama po normalnom kubnom metru dimnog gasa.

Nikola Dakić, stanovnik Ugljevika i lokalni opozicioni političar, za Gerilu tvrdi da sistem nije u upotrebi i da tokom najvećeg dijela vremena od izgradnje nije radio. 

Dakić smatra da je vraćanje koncesije moralo pratiti obezbjeđivanje svih uslova za proizvodnju, od mehanizacije i eksproprijacije do izmještanja regionalnog puta R-459.

„Danas gledamo da se zbog nemogućnosti iskopa uglja u Istoku 2 kupuje ugalj iz drugog izvora“, kaže Dakić za Gerilu.

Ugalj u Ugljeviku postoji, ali se do njega nije stiglo (i ne stiže) na vrijeme. Sada se milioni maraka izdvajaju za kupovinu uglja iz Prijedora, a za njegovo redovno dopremanje potrebne su stotine kamionskih tura dnevno.

I dalje je neizvjesno hoće li uglja biti dovoljno za rad do obećanog 25. decembra i kako će ga postrojenje podnijeti.

Prema analizi sagovornika Gerile, ono što je trebalo godinama ulagati u vlastiti rudnik danas se plaća kroz hitne nabavke, a stabilan rad termoelektrane i dalje nije obezbijeđen.

Kako sada stvari stoje, mnogo je izvjesnije da ćemo cijenu ovih propusta platiti svi, možda i kroz veće račune za struju, nego da će neko za ovo odgovarati.

Dejan Rakita / GERILA

The post Obećali rad do 25. decembra, TE Ugljevik ponovo stao: Godine propusta stižu na naplatu first appeared on Gerila.info.

Nijedan od sedam analiziranih kantonalnih zakona o koncesijama u Federaciji BiH ne propisuje jasnu proceduru utvrđivanja javnog interesa, dok pet kantona omogućava dodjelu koncesija bez obaveznog javnog nadmetanja nakon samoinicijativne ponude dok se lokalne zajednice protestima bore protiv spornih projekata.

U isto vrijeme, koncesionari širom BiH duguju milione maraka, a institucije ne pružaju potpun uvid u naplatu naknada, pokazuje to nova analiza Transparency Internationala u BiH, koja upozorava na široka ovlaštenja vlasti i slabe mehanizme učešća građana u odlučivanju o korištenju prirodnih resursa.

O javnom interesu bez učešća javnosti

U pet kantona, TK, USK, PK, BPK i SBK nije obavezno javno nadmetanje nakon samoinicijativne ponude investitora, čime se otvara mogućnost dodjele javnih resursa bez konkurencije. Istovremeno, samo Tuzlanski i Unsko-sanski kanton predviđaju pravnu zaštitu protiv odluka komisija za koncesije, dok Zeničko-dobojski kanton ne propisuje učešće lokalnih zajednica i javnosti u postupku dodjele.

Analiza je obuhvatila zakone o koncesijama Zeničko-dobojskog, Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Posavskog, Bosansko-podrinjskog, Srednjobosanskog i Kantona Sarajevo ukazavši da u šest kantona odluku o pokretanju postupka dodjele koncesije donosi Vlada, dok jedino u Kantonu Sarajevo o tome odlučuje Skupština.

Ovakva zakonska rješenja ostavljaju institucijama širok prostor za odlučivanje, bez jasnih i provjerljivih kriterijuma za procjenu javnog interesa, dok građanima ograničavaju mogućnost da utiču na odluke koje neposredno pogađaju njihove zajednice. Zbog toga se nezadovoljstvo odlukama o korištenju prirodnih resursa sve češće izražava izvan institucija.

Protestima protiv eksploatacije

Protesti i građanske inicijative protiv eksploatacije prirodnih resursa postaju sve vidljiviji širom BiH, naročito kada lokalne zajednice smatraju da su odluke o koncesijama donesene bez njihovog stvarnog učešća. U Nevesinju su građani prikupili približno 5.000 potpisa protiv planirane gradnje solarnih elektrana na poljoprivrednom zemljištu, nakon čega lokalna skupština nije usvojila predloženi prostorni plan.

Slično više od 1.700 građana Gacka podržalo je inicijativu protiv izgradnje solarne elektrane na području Stepena, koju je lokalna skupština prihvatila u martu 2026. godine. Ovakvi slučajevi pokazuju da čak i tamo gdje postoje zakonske osnove da mještani učestvuju u proces donošenja odluka, ti mehanizmi nisu dovoljni ili se sprovode samo formalnu, čime se građanima uskraćuje mogućnost uticaja na projekte koji mijenjaju način korištenja zemljišta, voda i drugih javnih dobara.

Sličan slučaj TI BiH je dokumentovao u Livnu, gdje su se građani usprotivili koncesiji za eksploataciju podzemnih voda na izvorištu Mandek. Iako je Gradsko vijeće Livna povuklo ranije datu uslovnu saglasnost, nadležne kantonalne institucije nisu pružale informacije o preispitivanju spornog ugovora.

Zbog uskraćivanja informacija TI BiH je pokrenuo sudske postupke, a u aprilu 2025. dobio dvije presude protiv Vlade i Ministarstva gospodarstva Kantona 10, a prema informaciji nadležnog tužilaštva, po prijavi građana otvorena je i istraga o mogućim nezakonitostima povezanim s ovom koncesijom.

Iako su ove inicijative dovele do reakcija lokalnih vlasti, one pokazuju koliko je teško zaštititi interese zajednice kada građani tek naknadno pokušavaju uticati na projekte o kojima su institucije već donosile odluke. Pritom, učešće javnosti nije samo pitanje ispunjavanja zakonske forme, već prava lokalnih zajednica da utiču na odluke o tome ko će ostvarivati ekonomsku korist od eksploatacije prirodnih resursa, a ko snositi njene negativne posljedice.

Koncesionari prihoduju milijarde, a duguju milione

Upravo je raspodjela koristi i troškova eksploatacije jedno od ključnih pitanja koje otvaraju protesti i građanske inicijative protiv koncesionih projekata. Dok lokalne zajednice upozoravaju na moguće zagađenje, degradaciju zemljišta i druge posljedice po životnu sredinu, preduzeća koja koriste prirodne resurse ostvaruju značajne prihode, a javnost često nema potpun uvid u to koliko se te vrijednosti kroz koncesione naknade vraća u javne budžete.

Prema analizi TI BiH, 159 preduzeća koja imaju koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina i kamena u Republici Srpskoj ostvarilo je u 2025. godini 1,53 milijarde KM prihoda i 287 miliona KM zbirne neto dobiti. U odnosu na 2021. godinu, njihovi prihodi porasli su za gotovo 50 odsto, a neto dobit se više nego udvostručila.

Sa druge strane ova preduzeća uplatila su 11,17 miliona KM na ime koncesionih naknada u 2025. godini a prema podacima Registra koncesija TI BiH, koncesionari u Bosni i Hercegovini za 2024. godinu dugovali su više od 9 miliona KM po ovom osnovu.

Treba imati u vidu da su ovo samo parcijalni i podaci, te je dugovanja i stvarne prihode ostvarene od obavljanja koncesionih djelatnosti nemoguće utvrditi, što je potvrdila i Poreska uprava Republike Srpske navodom da uplate i obaveze evidentira zbirno po poreskom obvezniku, ali ne i po svakom pojedinačnom koncesionom ugovoru. Time je otežana provjera da li preduzeća koja koriste više prirodnih resursa uredno ispunjavaju obaveze po svim dodijeljenim koncesijama.

U Federaciji BiH javni nadzor dodatno otežavaju podijeljene nadležnosti i nedostupnost podataka. Vlade Kantona 10 i Zapadnohercegovačkog kantona nisu dostavile tražene informacije o naplati koncesionih naknada, dok je TI BiH zbog uskraćivanja podataka od Vlade Kantona Sarajevo podnio tužbu.

Na probleme u naplati koncesionih naknada TI BiH je upozoravao i ranije, podnoseći krivičnu prijavu protiv odgovornih u Srednjobosanskom kantonu zbog nenaplaćenih potraživanja većih od 1,7 miliona KM. Nakon pritužbe TI BiH, Federalno tužilaštvo vratilo je predmet Kantonalnom tužilaštvu na dalje postupanje. Prema dostavljenim podacima, u SBK je tokom 2025. evidentirano oko 267 hiljada KM uplata i 65 hiljada KM dugovanja, što, uz nepotpune evidencije drugih kantona, dodatno otežava javni nadzor nad naplatom.

Udio prihoda od koncesija u ukupnim prihodima javnih budžeta obuhvaćenih monitoringom TI BiH tokom prethodnog petogodišnjeg perioda smanjen je sa 1,2 na 1,02 odsto a nepotpune evidencije i problemi u naplati otežavaju utvrđivanje stvarne finansijske koristi od ustupanja javnih resursa.

Javni interes se ne može svesti na proste procedure i zakonitost dodjele koncesija, već i pravednu raspodjelu koristi i troškova eksploatacije jer bez stvarnog učešća građana postoji rizik da dobit ostane koncesionarima, a posljedice po životnu sredinu lokalnim zajednicama.

TI BiH traži izmjene zakona u tri kantona

Kako bi se smanjio prostor za netransparentnu dodjelu koncesija, nadležnim institucijama Hercegovačko-neretvanskog, Zapadnohercegovačkog i Kantona 10 upućene su inicijative za izmjene zakona o koncesijama, zasnovane na ranijoj analizi zakonodavstva ovih kantona koju je izradio Centar za građansku suradnju.

Inicijativama se traži ukidanje mogućnosti dodjele koncesija bez javnog nadmetanja, uvođenje jasnih kriterijuma za utvrđivanje javnog interesa te veće učešće građana i lokalnih zajednica u odlučivanju. Predloženo je i javno objavljivanje podataka o koncesionim ugovorima i naknadama, strože ograničavanje njihovog produženja, te sprečavanje dijeljenja energetskih projekata radi izbjegavanja zakonskih obaveza.

The post Koncesije bez javnog interesa: Građani protestima brane prirodne resurse, koncesionari duguju milione first appeared on Gerila.info.

Sarajevska kompanija BBM dobila je koncesiju da istraži zlato u Bakovićima kod Fojnice. Trinaest godina kasnije, u sudskom sporu s kantonalnim vlastima, gotovo 377 miliona maraka potražuje na ime izmakle koristi od projekta čije istraživanje nije završeno, a eksploatacija nije odobrena.

Prema nalazu rudarskog vještaka Zaima Hrvata, prenesenom u presudi Opštinskog suda u Travniku, BBM nije završio istraživanja u potrebnom obimu niti ishodovao rješenje o potvrđivanju količine i kvaliteta rezervi. Vještak navodi i da kompanija nema dozvolu za eksploataciju zlata.

BBM je imao koncesiju da istraži koliko zlata ima u Bakovićima, ali nije imao dozvolu da ga vadi. Međutim, od Kantona traži gotovo 377 miliona maraka za zaradu koju je očekivao od tog zlata.

Kada se tom iznosu dodaju prijavljena šteta i troškovi zastoja, ukupan odštetni zahtjev BBM-a iznosi nešto preko 393 miliona KM!

Opštinski sud u Travniku je prošlog petka, 30. septembra, naložio Srednjebosanskom kantonu da BBM-u produži koncesiju za još 31 mjesec i plati 138.744 KM sudskih troškova. Sud je, dakle, prihvatio zahtjev za produženje koncesije, dok odštetu od 393 miliona KM nije dosudio. Ako presuda postane pravosnažna, Kanton će imati 30 dana da potpiše produženje ugovora. Ukoliko to odbije, koncesija će biti produžena na osnovu same presude, bez potpisa Kantona.

Drugim riječima, Sud o odšteti od 393 miliona KM nije odlučivao i taj zahtjev nije ni usvojio ni odbio. BBM je isplatu tog novca tražio kao rezervnu opciju, samo ako sud odbije produženje koncesije. Pošto je sud prihvatio produženje, nije razmatrao da li kompaniji pripada odšteta i u kojem iznosu.

Produženje kao zaštita budžeta

BBM je u postupku tvrdio da istraživanja nije mogao završiti zbog administrativnih zastoja i blokada pristupnog puta. Sud je prihvatio da kompanija nije odgovorna za nemogućnost realizacije ugovora u predviđenim rokovima, a odgovornost Kantona povezao s preuzetim ugovornim obavezama.

Kantonalni pravobranilac Nevzet Mulić, koji je pred sudom zastupao Kanton, predložio je da se prihvati produženje koncesije BBM-u, a da se žalba uloži samo na 138.744 KM dosuđenih sudskih troškova.

U dopisu od 28. oktobra naveo je da „nije ekonomično pobijati istu presudu u glavnoj stvari“. Procijenio je da bi osporavanje produženja koncesije moglo ponovo otvoriti pitanje odštete od 393 miliona KM, pa je prihvatanje produženja smatrao manjim finansijskim rizikom za Kanton.

Istog dana ministar privrede Sedžad Milanović zatražio je od Vlade da odobri produženje koncesije i poslao joj već pripremljeni nacrt Aneksa 4.

Među ministrima, međutim, nije bilo saglasnosti. Vlada je narednog dana najavila da će se žaliti na presudu.

„Nismo imali jedinstven stav. Nije došlo do preglasavanja jer nismo imali devetu ruku u Vladi“, izjavio je premijer Tahir Lendo.

Ko je smio raspolagati zemljištem?

Za Roberta Oroza, aktivistu Fondacije ACT i člana lokalne zajednice, prije novog produženja mora se razjasniti zakonitost početne dodjele koncesije.

„Zato smatramo da se pitanje produženja koncesije ne može posmatrati samo kao spor između jedne kompanije i Kantona. Prije svega, mora se ispitati zakonitost osnovnog ugovora o koncesiji, svih njegovih aneksa, odluka o dodjeli koncesije i akata kojima je vršena prenamjena državnog šumskog zemljišta“, kaže Oroz za Gerilu.

Da je zemljište u državnom vlasništvu, navodio je i sam BBM tokom ranijeg sudskog spora, što je zabilježeno u presudi iz 2020. godine. U istoj presudi navodi se da je u maju 2015. odobrena prenamjena dijela šumskog zemljišta u građevinsko za potrebe projekta.

Oroz zato upućuje na odluku Ustavnog suda BiH U-2/26, donesenu u septembru povodom koncesija i drugih akata na području Vareša. Sud je utvrdio neustavno raspolaganje državnom imovinom i naložio preispitivanje osporenih akata uz obavezno uključivanje Pravobranilaštva BiH.

Odluka se, naravno, odnosi na Vareš, a za Bakoviće i Fojnicu tek treba utvrditi da li su Kanton i Federacija dozvolili korištenje i prenamjenu zemljišta kojim nisu imali pravo da raspolažu.

Pravnica i aktivistkinja Hajrija Čobo u podnescima od 30. i 31. oktobra traži da Kanton u žalbi ospori zakonitost osnovnog ugovora. Prema njenom tumačenju, ako se utvrdi da je ugovor ništav zbog nedozvoljenog raspolaganja državnom imovinom, BBM na njemu ne može zasnivati ni zahtjev za produženje koncesije ni pravo na traženu odštetu. Sud takvu odluku za Bakoviće još nije donio.

Čobo tvrdi da značaj odluke Ustavnog suda prevazilazi Vareš. Iako je Sud odlučivao o tamošnjim aktima, smatra da se njegovi pravni stavovi moraju primijeniti na sve projekte u BiH koji podrazumijevaju raspolaganje državnom imovinom. To bi značilo provjeru ko je izdavao dozvole, čije je zemljište i da li su institucije koje su odobravale njegovo korištenje za to imale pravo.

U Bakovićima su mještani na posljedice radova upozoravali još 2016. godine, a naredne godine organizovali su blokade pristupnog puta.

„Presijecaju vodu koja i sad nije u funkciji. To traje već godinu dana. Smeta nam buka“, govorio je tada za Žurnal Vlado Kuliš, tadašnji predsjednik mjesne zajednice. BBM je tvrdio da posjeduje potrebne dozvole i da istraživanja ne ugrožavaju stanovništvo.

Oroz danas traži da se u slučaj uključi Pravobranilaštvo BiH i da se prije novog produženja provjeri zakonitost ugovora.

„Stanovnici Bakovića i okoline ne traže privilegije. Traže da se zakoni primjenjuju jednako na sve, odnosno i na građane i na investitore. Naša šuma, naša voda i naš prostor nisu ničija privatna imovina. O njihovoj sudbini ne može se odlučivati zanemarujući javni interes i prava ljudi koji ovdje žive“, poručuje Oroz.

Dejan Rakita / GERILA

The post Fojnica: BBM traži 377 miliona KM izgubljene zarade, a za rudnik zlata nema dozvolu za eksploataciju! first appeared on Gerila.info.

Dok stanovnici Podnovlja kod Doboja upozoravaju da su radovi na polaganju elektroenergetskih kablova iza sebe ostavili raskopanu saobraćajnicu i oštećene automobile, JP „Putevi Republike Srpske“ prvi put je Gerili dostavilo dokumentaciju iz koje se precizno vidi šta Elektrodoboj gradi na ovom području i pod kojim uslovima.

Riječ je o izgradnji podzemnog dalekovoda 2×35 kV „Kožuhe–Podnovlje“, za koji su Putevi RS izdali saglasnost još 10. juna 2025. godine, na zahtjev Elektrodoboja od 23. maja iste godine.

Prema dostavljenom rješenju, odobreno je polaganje instalacija uz magistralni put M-I 105, na dionici Podnovlje–Šešlije, u dužini od 1.063 metra, te dodatnih 40 metara uz regionalni put Polje–Podnovlje. Saglasnost obuhvata i podbušivanje trupa puta na dvije lokacije.

Ovi podaci posebno su značajni jer su radovi, započeti 19. oktobra uz prisustvo velikog broja policijskih službenika, izazvali protivljenje mještana koji su strahovali da će kablovi biti položeni preko privatnih imanja. Riječ je o području na kojem kompanija ETMAX gradi kompleks od preko stotinu solarnih elektrana, dok je spor oko načina prenosa zemljišta na Grad Doboj i dalje otvoren.

Saglasnost propisuje znakove, mještani tvrde da ih nema

U odgovoru dostavljenom Gerili 27. oktobra, Putevi RS navode da je Elektrodoboj investitor radova, a da je saglasnost izdata za polaganje instalacija unutar putnog pojasa.

Međutim, sama saglasnost sadrži i niz obaveza koje se odnose na bezbjednost saobraćaja, izvođenje radova i sanaciju eventualne štete.

U tački 6. rješenja izričito je navedeno: „Gradilište treba pravilno obilježiti sa svim potrebnim saobraćajnim znacima iz oba smjera“.

Upravo na to sada upozoravaju stanovnici Podnovlja, koji tvrde da duž raskopane trase nema odgovarajućih znakova upozorenja.

„Kod pumpe Slavuljice svaki dan neko naleti s autom i ošteti auto. Nigdje znaka postavljenog. Prije 15–20 minuta čovjek je uletio na iskopani dio i zvao saobraćajnu policiju, dobro je oštetio auto“, navodi jedan od mještana u poruci dostavljenoj Gerili 27. oktobra.

Prema njihovim tvrdnjama, problem nije ograničen samo na jednu lokaciju, već su neobilježeni dijelovi saobraćajnice ostali duž trase na kojoj su izvođeni radovi.

Saglasnost Puteva RS propisuje i da troškove izgradnje, budućeg održavanja, uređenja okoline, kao i eventualnu štetu na putu, instalacijama ili imovini trećih lica izazvanu radovima snosi investitor, odnosno izvođač radova.

Dokumentom je predviđeno i da se eventualne izmjene projekta tokom izvođenja radova moraju prethodno usaglasiti sa Putevima RS.

Ovaj uslov je posebno važan jer je porodica Bogdanović ranije tvrdila da su geometri obilježavali mjesta za kopanje unutar njihovog imanja, dok su radovi 19. oktobra ipak započeti uz put. Ostalo je nejasno da li je trasa u međuvremenu promijenjena i da li su Putevi RS dali saglasnost za eventualne izmjene.

Rješenje sadrži još jedan važan uslov – saglasnost prestaje da važi ukoliko radovi ne počnu u roku od godinu dana od njenog izdavanja. Kako je izdata 10. juna 2025. godine, to znači da su radovi morali početi najkasnije 10. juna ove godine. Iz dokumentacije koju su Putevi RS dostavili Gerili nije moguće utvrditi kada su radovi zaista započeli, odnosno da li je ovaj uslov ispunjen.

Putevi RS osporavaju važenje zakupa, policija otkrila ko je tražio asistenciju

U odgovoru Gerili Putevi RS osvrnuli su se i na spor sa porodicom Bogdanović, čije se imanje nalazi uz trasu radova.

Navode da Dušanka Bogdanović više nema važeći ugovor o zakupu putnog zemljišta koje je korišteno kao prilaz ugostiteljskom objektu. Kao dokaz dostavili su dokumente iz 2022. godine, uključujući zahtjev za raskid ugovora i obavještenje prema kojem je zakup prestao 31. jula te godine.

Tvrde i da planirana trasa prolazi kroz zemljište magistralnog puta, čiji je nosilac prava Republika Srpska, te da nemaju saznanja o sudskom postupku utvrđivanja međe niti o dopisu advokata porodice Bogdanović.

Međutim, advokat Nebojša Milanović ranije je za Gerilu potvrdio da se pred Osnovnim sudom u Doboju vodi postupak utvrđivanja granice između parcele puta i susjednog privatnog zemljišta. On je 16. oktobra uputio dopis Elektrodoboju i Putevima RS, navodeći da njegova klijentkinja ne pristaje na izvođenje radova dok se pitanje međe ne riješi u sudskom postupku.

„Nismo saglasni da bilo ko osim sudskog vještaka geodetske struke, a koga će imenovati sud u vanparničnom postupku, vrši pokazivanje granice međa“, naveo je Milanović.

Dokumenti o raskidu zakupa iz 2022. godine ne rješavaju zasebno pitanje granice privatnih parcela, koje je predmet sudskog postupka.

U međuvremenu je stigao i odgovor Policijske uprave Doboj, iz kojeg je potvrđeno ko je tražio asistenciju policije tokom radova 19. oktobra.

„Policijska uprava Doboj zaprimila je zahtjev ODS ‘Elektro Doboj’ za pružanje pomoći prilikom izvođenja radova na izgradnji srednjenaponskog priključka u zaštitnom pojasu magistralnog puta“, navodi se u odgovoru koji potpisuje portparol PU Doboj.

Iz policije posebno naglašavaju da je asistencija pružena Elektrodoboju, u čijoj su nadležnosti radovi, a ne kompaniji ETMAX.

Navode da su policajci bili angažovani radi očuvanja javnog reda i mira i zaštite bezbjednosti građana i imovine, te da tokom njihovog prisustva nije evidentirano narušavanje javnog reda i mira niti je bilo privođenja.

Ipak, nisu precizirali koliko je policajaca bilo angažovano, niti zbog kojih konkretnih bezbjednosnih okolnosti je procijenjeno da je njihovo prisustvo neophodno.

Dokumenti stižu, radovi se nastavljaju

Podsjećamo, tokom radova 19. oktobra oštećena je cijev lokalnog vodovoda, zbog čega je dio Podnovlja ostao bez vode. Mještani su tada spriječili kopanje po privatnim imanjima, a radnici su nastavili radove uz saobraćajnicu.

Sada upozoravaju i na posljedice radova po bezbjednost saobraćaja, dok dokumentacija Puteva RS pokazuje da su uslovi za obilježavanje gradilišta i odgovornost za nastalu štetu bili jasno propisani prije početka kopanja.

Iz Grada Doboja, Elektrodoboja i nadležne gradske inspekcije odgovori na pitanja Gerile o dozvolama, nadzoru i izvođenju radova još nisu stigli. Kompanija ETMAX nije odgovarala ni na ranija obraćanja našeg portala.

I dok Putevi RS potvrđuju da su dali saglasnost za izgradnju dalekovoda, otvorena su pitanja kada su radovi zvanično započeli, da li se izvode po odobrenoj trasi i ko kontroliše poštovanje uslova iz rješenja.

U Podnovlju su kablovi već položeni na dijelu trase, ali građani i dalje traže odgovore na pitanja o dozvolama, granicama zemljišta i šteti koju radovi ostavljaju za sobom.

Dejan Rakita / GERILA

The post Podnovlje: Putevi RS otkrili detalje radova Elektrodoboja za solarne elektrane, mještani prijavljuju štetu na raskopanom putu first appeared on Gerila.info.

Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske ponovo se suočilo sa sudskim poništenjem jednog od svojih rješenja za geološka istraživanja u dolini Plive. Ovoga puta riječ je o odobrenju treće izmjene i dopune projekta na istražnom prostoru „Sinjakovo“, koji obuhvata dijelove opština Jezero, Mrkonjić Grad i Šipovo.

Po tužbi Centra za životnu sredinu, Okružni sud u Banjaluci poništio je to rješenje zbog nedostataka u zahtjevu investitora i obrazloženju odluke, saopšteno je iz Centra.

Prema njihovom saopštenju, investitor u zahtjevu nije naveo koje će pravno lice izvoditi istražne radove, iako je taj podatak morao dostaviti. U rješenju nisu obrazloženi ni razlozi za treću izmjenu projekta, niti je navedeno da su se radovi promijenili za više od 25 odsto, što Centar navodi kao zakonski uslov za takvu izmjenu.

Time je otvoreno pitanje kako je Ministarstvo odobrilo promjenu projekta bez podataka o izvođaču i obrazloženja uslova za njeno odobravanje.

Sud je tužbu dostavio na odgovor i opštinama na čijoj teritoriji se nalazi istražni prostor. Mrkonjić Grad i Šipovo nisu odgovorili, dok je Opština Jezero navela da se ne može izjasniti jer nije učestvovala u donošenju osporenog rješenja, navodi Centar.

„Nastavljamo da koristimo sve dostupne pravne mehanizme kako bismo zaštitili javni interes i pravo zajednica da odlučuju o svojoj budućnosti“, poručili su iz ove organizacije.

Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu u izjavi za Gerilu kaže da nova presuda potvrđuje nepravilnosti u procedurama izdavanja dozvola. Navodi da je Centar i ranije dokazivao nepravilnosti na terenu za koje odgovornim smatra kompaniju Lykos i institucije Republike Srpske, posebno kada je riječ o skrivanju informacija od građana o bušotinama i odlaganju otpadnih voda.

„Mnogo je mana u čitavom tom procesu, te se građani osnovano pitaju šta li bi tek sutra pravo rudarenje donijelo u dolini Plive ako je ovaj proces pun mana“, kaže Topić.

On ocjenjuje da se životna sredina već devastira, a da institucije, umjesto da štite stanovništvo, štite investitore. Zbog toga, poručuje, građani moraju ustajati u odbranu svoje vode, zemlje i prava.

Dva istražna polja, trenutna bušenja su blizu kuća i Plive

Dok Centar novu sudsku odluku ocjenjuje kao važnu pobjedu, na Otomalju, koje se nalazi prekoputa Sinjakova i sa druge strane rijeke Plive, istraživanja traju. Gerila je juče, 25. oktobra, zabilježila radove na staroj bušotini, upravo na istražnom polju „Sinjakovo“, nedaleko od kuća, rijeke Plive i obližnjih potoka.

Snimak pokazuje koliko je prostor na kojem se buši povezan sa naseljem i vodotocima zbog čije zaštite mještani godinama protestuju.

VIDEO GERILE SA OTOMALJA, SNIMLJEN 25. OKTOBRA 2026.

Istovremeno, ispred zgrade Opštine Jezero bio je parkiran džip Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS. Ova institucija nadležna je za premjer, katastarske evidencije i imovinsko-pravne poslove, pa bi eventualni angažman na istražnim projektima mogao obuhvatati podatke o parcelama, vlasništvu i geodetskim podlogama.

Gerila, međutim, nema potvrdu da je dolazak službenika bio povezan sa geološkim istraživanjima, niti se takav zaključak može izvesti samo iz prisustva vozila, ali je zanimljivo da je ovo vozilo bilo parkirano ispred zgrade Opštine Jezero u nedjelju, odnosno neradnim danom, istovremeno dok su na Otomalju trajali radovi na geološkim istraživanjima.

Za razumijevanje situacije važno je razlikovati dva istražna prostora. „Sinjakovo“ se prostire na teritoriji opština Mrkonjić Grad, Jezero i Šipovo i jednim dijelom zahvata brdo Otomalj. Drugo polje, „Jezero“, nalazi se na teritoriji istoimene opštine i obuhvata područje Otomalja, osim dijela koji se odnosi na istražno polje Sinjakovo. Zbog njihovog položaja, sam podatak da se buši na Otomalju nije dovoljan da se utvrdi kojem projektu radovi pripadaju.

Nosilac istražnih prava na oba polja, „Sinjakovo“ i „Jezero“, jeste SNK Metali iz Bijeljine, firma u vlasništvu Lykos Balkan Metalsa. Obje kompanije pripadaju australijskoj grupaciji Yugo Metals Limited, koja je do jula 2025. nosila naziv Lykos Metals Limited. Promjena imena odnosila se na australijsku kompaniju, dok domaća firma Lykos Balkan Metals i dalje posluje pod tim nazivom. Iza istraživanja na oba polja, dakle, stoji ista grupacija.

Iako imaju istog nosioca istražnih prava, „Sinjakovo“ i „Jezero“ vode se kao odvojeni istražni prostori, sa zasebnim rješenjima Ministarstva.

Sadašnja sudska odluka odnosi se na treću izmjenu projekta za Sinjakovo, a radovi koje je Gerila zabilježila na video upravo se dešavaju na tom polju.

Važno je napomenuti da ista grupacija stoji i iza istraživanja na Ozrenu. Tamo je nosilac prava Lykos Balkan Metals, kojem je Ministarstvo 11. marta 2026. odobrilo detaljna istraživanja olova, cinka, bakra, srebra, zlata i pratećih metala na prostoru „Petrovo“, na području Sočkovca.

Protiv tog rješenja Opština Petrovo pokrenula je sudski spor, dok se na referendumu 17. maja protiv istraživanja izjasnilo 97,9 odsto izašlih mještana Sočkovca.

Dolinu Plive i Ozren tako povezuju isti vlasnički lanac i protivljenje lokalnog stanovništva projektima te grupacije.

Nepovjerenje koje traje godinama

Istraživanja naistražnim poljima Sinjakovo i Jezero godinama prate sudski sporovi, protesti i sukob dijela stanovništva sa lokalnom vlašću predvođenom načelnicom Snežanom Ružičić.

Mještani su još na protestima 2023. upozoravali da ne žele rudnik u dolini Plive. U aprilu ove godine ponovo su se okupili građani Jezera i susjednih opština, uz podršku aktivista iz drugih krajeva BiH, tražeći objavljivanje dokumentacije i zaštitu rijeke.

Radica Milanović, odbornica i aktivistkinja iz Jezera, ranije je upozoravala na nedostatak povjerenja i informacija.

„Ljudi su u strahu za svoj lični opstanak i nemaju povjerenja u sve ovo do sada što se radilo. Sve je nešto pod velom tajne“, rekla je Milanović.

Ona i drugi aktivisti govorili su i o pritiscima zbog transparenata „Yugo Metals go home“ na privatnim posjedima. Opštinske službe pozivale su se na propise o komunalnim taksama, dok su mještani isticali da transparenti izražavaju protest i nemaju reklamnu svrhu.

Suzana Rajković, poput Radice, tvrdi da trpi pritiske lokalnih vlasti u Jezeru predvođenih načelnicom Jezera Snežanom Ružičić, članicom SNSD-a Milorada Dodika. Kaže da su odnosi između vlasti i građana dodatno zaoštreni od početka geoloških istraživanja.

„Narod ima veliki problem jer načelnica targetira stanovništvo. Svi koji su od početka protiv istraživanja postali su njeni protivnici“, kaže ona.

Ružičić je ranije odbacivala kritike, tvrdeći da Opština postupa transparentno i da dozvole izdaje Ministarstvo. 

Nepovjerenje su produbila i svjedočenja mještana o zamućenju rijeke Jošavke koja se ulijeva u Plivu, tokom ranijih istraživanja na Kovačevcu. Inspekcija je potvrdila korištenje riječne vode za bušenje ali u tome nije našla ništa sporno, dok su aktivisti upozoravali da nisu dobili jasne odgovore o tretmanu otpadnih voda.

Ministar energetike i rudarstva u Vladi RS Petar Đokić ranije je tvrdio da istraživanja „ne predstavljaju opasnost po građane i životnu sredinu“.

„Zašto bismo bježali od korištenja prirodnih resursa? Na rudarstvu su nastali Prijedor i Ugljevik, i cijeli taj kraj živi od toga“, rekao je Đokić.

Stanovnici koji se protive projektu svoju budućnost, međutim, vezuju za očuvanje rijeka, poljoprivredu i turizam. Sa drugre strane, geološka istraživanja za njih otvaraju pitanje otvaranja mogućeg rudnika i posljedica po dolinu Plive, ma koliko javnost Srpske ministar Đokić i investitori uvjeravali da istraživanje ne znači neminovno – i rudnik.

Presuda za Sinjakovo dolazi dok se na drugom istražnom polju, nedaleko od kuća u Jezeru i Plive, bušenje nastavlja. Mještani koji se protive istraživanjima tako godinama prate dva procesa istovremeno: osporavaju odluke institucija pred sudovima i nadziru šta se dešava na terenu. Dobijeni spor donosi važnu pobjedu, ali i dalje ostaje neizvjesnost o budućnosti doline u kojoj žive.

Vladimir Topić kaže da očekuje da će investitori nastaviti sa novim bušenjima. U tome vidi i dalje podrivanje državnog sistema, čije institucije, kako upozorava, štite investitore umjesto građana. Poručuje da će se nastavku istraživanja suprotstavljati i pravnim putem i na terenu.

„U svemu tome, ni mi ne odustajemo. Nastavljamo dalje i na terenu i na sudu“, kaže Topić.

Dejan Rakita / GERILA

The post Jezero: Sud poništio rješenje za Sinjakovo, na Otomalju se nastavlja bušenje uz Plivu (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Sunčica Kovačević očekuje prvostepenu presudu nakon gotovo pet godina postupka zbog navodne klevete, koji je protiv nje pokrenuo investitor malih hidroelektrana na Kasindolskoj rijeci. U njenom predmetu  je juče, 20. oktobra, zaključena glavna rasprava, dok je danas počela glavna rasprava protiv Sare Tuševljak, njene saborkinje u odbrani rijeke uz koju su odrasle.

Obje je za klevetu tužila firma „BUK“ iz Istočnog Sarajeva, u vlasništvu belgijske kompanije Green Invest. Od Sunčice traži 5.000 KM, a od Sare, protiv koje su podnesene dvije tužbe, ukupno 10.000 KM. Uz odštetne zahtjeve, postupke su obilježili dugotrajno čekanje, skupa vještačenja i međunarodna upozorenja da tužbe imaju obilježja pritiska na građanski aktivizam.

„Protiv mene i Sare vode se dva odvojena postupka. U mom je juče održano saslušanje parničnih stranaka, odnosno direktora firme BUK doo Istočno Sarajevo, Davora Jovića i mene. Zaključili smo dokazni postupak, dali završna izlaganja i presudu očekujemo u narednih 30 dana“, rekla je Sunčica Kovačević za GERILU.

U Sarinom predmetu glavna rasprava zakazana je do petka, 23. oktobra. Prema najavljenom rasporedu, nakon saslušanja stranaka i svjedoka slijede svjedoci tužene i završna izlaganja. Kovačević kaže da poslije toga i u ovom predmetu očekuju presudu.

„Postupci su pokrenuti početkom 2022. godine zbog navodne klevete i radujemo se što im napokon naziremo kraj“, navodi ona.

Za aktivistkinje, međutim, godine provedene u sudskim postupcima već predstavljaju posljedicu njihovog javnog djelovanja, nezavisno od budućih presuda.

„Tužbe vidimo kao sredstvo zastrašivanja i odvraćanja od našeg djelovanja koje je usmjereno na obustavljanje nezakonitih i štetnih projekata po životnu sredinu“, kaže Kovačević u razgovoru za naš portal.

Takvu ocjenu dijele i organizacije koje im pružaju podršku. Amnesty International i Front Line Defenders upozoravali su na obilježja SLAPP tužbi, odnosno strateških tužbi protiv učešća javnosti, kojima se kritičari izlažu sudskim i finansijskim pritiscima. Slučajem su se bavili i specijalni izvjestioci Ujedinjenih nacija.

Investitor je takve ocjene ranije odbacivao i tvrdio da tužbom želi zaustaviti ono što smatra klevetama o korupciji, lošem upravljanju i nepoštovanju propisa i dozvola. Kompanija je tada negirala da se radi o neosnovanom SLAPP postupku i branila projekat kao ulaganje u održivi razvoj.

Godine čekanja i skupa vještačenja

Dugotrajnost postupaka posebno je došla do izražaja kroz vještačenja. Kako je Žurnal izvijestio u decembru 2024. godine, vještaci angažovani 2023. godine izašli su na teren tek u junu 2024, a nalaz je sudu dostavljen u septembru te godine. Cijena vještačenja iznosila je 14.973,66 KM.

Sunčica i njena odbrana osporavale su, između ostalog, vremenski razmak između događaja o kojima je govorila i izlaska vještaka na teren, kao i dokumentaciju na kojoj je nalaz zasnovan.

Prema objavi Front Line Defendersa od 16. oktobra ove godine, sud je 12. juna odbio prijedlog Centra za vještačenje i procjenjivanje „Zenit“ iz Banjaluke za sveobuhvatno tehničko vještačenje u Sarinom predmetu, ocijenivši ga nepotrebnim za odlučivanje u sporu zbog klevete. U Sunčicinom predmetu odbijen je i zahtjev za dodatni predujam od 13.897 KM.

Organizacija navodi da je sud takva dodatna vještačenja smatrao neopravdanim produžavanjem postupka i finansijskim opterećivanjem stranaka.

U Sunčicinom postupku učestvovao je i Centar za životnu sredinu, kao umješač na strani tužene. Pravni predstavnik Centra Redžib Skomorac učestvovao je u ispitivanju stranaka i iznio završno izlaganje.

Iz Centra poručuju da imaju poseban pravni interes za zaštitu slobode izražavanja i uspjeh tužene, jer su te slobode neophodne i za njihov rad. Smatraju da bi nepovoljna odluka po Kovačević predstavljala štetan presedan za demokratske vrijednosti u BiH, te pozivaju sud da odmjeri pravo na slobodu izražavanja i pravo tužioca na sudsku zaštitu.

Centar za životn u sredinu je umješač i u postupku protiv Sare Tuševljak. Podsjećaju i da su u maju ove godine Narodnoj skupštini Republike Srpske dostavili nacrt Zakona o zaštiti lica koja promiču ljudska prava i slobode, kao posebnog propisa protiv SLAPP tužbi. Prema njihovim navodima, nacrt se nalazi na razmatranju kod Vlade RS.

Azra Berbić iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT za GERILU naglašava da aktivisti moraju moći javno govoriti bez straha da će ih borba za prirodu dovesti do finansijskog iscrpljivanja i sudskog progona.

„Ovaj postupak nije samo pitanje zaštite prava dvije mlade aktivistkinje. Njegov ishod važan je za sve građane i građanke koji se usuđuju suprotstaviti ekonomskim interesima i javno govoriti o ugrožavanju prirodnih dobara. Sloboda izražavanja ne smije postati privilegija onih koji imaju dovoljno novca i moći da se brane pred sudovima“, kaže Berbić za naš portal.

Prema njenoj ocjeni, slučaj ima sva obilježja klasične SLAPP tužbe, usmjerene na zastrašivanje i ućutkivanje kritičkih glasova.

„Zato očekujemo da sud zaštiti ovo temeljno pravo i pošalje jasnu poruku da se građanski aktivizam i borba za javni interes ne smiju kažnjavati“, poručuje Berbić.

Dozvole prestale da važe, borba za Kasindolsku rijeku i dalje traje

Sunčica i Sara dio su inicijative „STOP izgradnji MHE na Kasindolskoj rijeci“, koja je okupila građane protiv izgradnje novih hidroelektrana na rijeci koja izvire na padinama Jahorine. Na njoj je već izgrađena MHE „Podivič“, dok su planirane još dvije elektrane – „Samar“ i „Slapi“.

Njihovu borbu pratili su protesti, peticije i upravni sporovi. Okružni sud u Banjaluci je tokom 2021. godine poništavao akte za MHE „Samar“, uključujući obnovljenu ekološku i građevinsku dozvolu.

Kako je GERILA izvještavala u oktobru 2025. godine, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS donijelo je rješenje o prestanku važenja ekoloških dozvola za „Samar“ i „Slapi“. Aktivisti su tada naglasili da konačnu zaštitu očekuju kroz raskid koncesionih ugovora i proglašenje zaštićenog područja „Kanjon Kasindolske rijeke“.

Već u januaru ove godine GERILA je pisala o novom zahtjevu firme „BUK“ za prethodnu procjenu uticaja na životnu sredinu za MHE „Slapi“, snage 0,925 megavata. Prestanak važenja ranijih dozvola tako, ipak, nije značio i odustajanje investitora od projekta.

O borbi za Kasindolsku rijeku i tužbama s kojima se suočavaju, Sara i Sunčica govore i u dokumentarnom filmu „Rijeke na ivici: Bitka za vodu Bosne i Hercegovine“, autora Dejana Rakite i Vladimira Kovačevića, nastalom u produkciji GERILE.

Film kroz priče sa sedam rijeka prikazuje iskustva ljudi koji su se suprotstavili projektima što ugrožavaju njihovu životnu sredinu. U više navrata emitovan je na javnim servisima Radioteleviziji Bosne i Hercegovine (BHRT) i Federalnoj televiziji (FTV), pa je bio dostupan publici širom BiH i regiona, a može se pogledati i na našem youtube kanalu.

Sunčica Kovačević kaže za GERILU da u širem ekološkom pokretu svjedoče pritiscima na ljude koji se usude objelodaniti loše upravljanje, korupciju i druge nepravilnosti. Takvo iskustvo, dodaje, nije promijenilo njihovu odluku da djeluju.

„Uprkos tome ne želimo okretati glavu i prihvatiti da živimo u ovakvom sistemu, želimo ga mijenjati, kako radi nas, tako i radi svih onih koji u ovoj zemlji tek trebaju da žive.“

Dejan Rakita / GERILA

The post Gotovo pet godina na sudu zbog Kasindolske rijeke: Sunčica čeka presudu, Sari počela glavna rasprava first appeared on Gerila.info.

Omladinska organizacija „Podosoje“ saopštila je da je Skupštini opštine Bileća predala inicijativu za izradu zoning plana kojim bi se prostor Vlahinje, Hadžbegovog brda, Modropca, Dubovca, Iline glave i Tuhora zaštitio od izgradnje industrijskih energetskih objekata, posebno solarnih parkova i vjetroelektrana. Traže da plan važi 50 godina i da se njime dugoročno sačuvaju zemljište, prirodni resursi i uslovi za život lokalnog stanovništva.

Zahtjev za pola vijeka zaštite dolazi nakon što je ministar energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić 30. septembra ove godine sa firmom „Solar Agroland“ potpisao ugovor o koncesiji za solarnu elektranu „Bileća 1“, takođe na 50 godina. Stanovnici koji su početkom oktobra pred Opštinu doveli traktore i stoku sada traže da se prostor od kojeg žive zaštiti planskim dokumentom.

Predsjednik Omladinske organizacije „Podosoje“ Božo Trklja za Gerilu objašnjava da su za pripremu inicijative okupili tim u kojem su inženjeri arhitekture i građevine, pravnici, ekonomisti i magistri geologije.

“Naš tim je pripremio prijedlog zaštite neposredne okoline urbanog dijela Bileće, koji bi se naslonio na postojeći urbanistički plan”, rekao je Trklja za Gerilu.

Inicijativa za plansku zaštitu prostora se, prema Trkljinim riječima, oslanja na podršku više od 3.000 punoljetnih građana Bileće koji su potpisali peticiju protiv izgradnje solarne elektrane „Bileća 1“. Organizatori su taj broj potpisa saopštili još na protestu održanom 2. oktobra, a sada traže da Skupština opštine uvaži zahtjeve građana pokretanjem izrade zoning plana.

Inicijativa Omladinske organizacije „Podosoje“ za izradu zoning plana predata je na protokol Skupštinu opštine Bileća i Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove prije dva dana, 19.oktobra. Organizacija njome traži pokretanje izrade plana kojim bi se na šest predloženih lokaliteta izričito zabranila izgradnja industrijskih energetskih objekata.

Uz inicijativu je dostavljena karta na kojoj su označene površine predložene za zaštitu uz grad i prigradska naselja. Riječ je o prijedlogu obuhvata budućeg plana, o kojem bi nadležne opštinske institucije tek trebalo da odlučuju.

„Cilj je da se na ozbiljan i dugoročan način zaštite prostor, prirodni resursi i interesi građana, uz izričitu zabranu izgradnje industrijskih energetskih objekata. Tražimo odgovorna planska rješenja koja će sačuvati zemlju, vodu, poljoprivredu i budućnost naših sela“, poručuju iz „Podosoja“.

Podnosioci prostor obuhvaćen inicijativom opisuju kao prirodni, poljoprivredni i izletnički pojas uz Bileću, izložen pritiscima za promjenu namjene zemljišta. Upozoravaju na posljedice koje bi industrijska gradnja mogla imati po stočarstvo, pčelarstvo, zemljoradnju i mogućnosti razvoja ruralnog turizma.

„Zaštita prostora mora biti jasno definisana planom, a ne prepuštena naknadnim odlukama o promjeni njegove namjene“, dodaje Trklja ispred ove organizacije za Gerilu

Inspekcija utvrdila nepravilnosti i naredila obustavu izrade plana

Pored inicijative za zaštitu prostora, organizacija je podnijela i prijavu republičkoj urbanističko-građevinskoj inspekciji zbog nepravilnosti prilikom izrade regulacionog plana za solarnu elektranu „Bileća 1“.

Odgovor inspekcije potvrđuje da su u tom postupku utvrđene nepravilnosti i da je naložena obustava izrade plana do njihovog otklanjanja.

U obavještenju Inspekcije od 16. oktobra, upućenom Omladinskoj organizaciji „Podosoje“, navodi se da su utvrđene nepravilnosti kojima se krše odredbe Zakona o uređenju prostora i građenju i Pravilnika o načinu izrade, sadržaju i formiranju dokumenata prostornog uređenja. 

Vanredna inspekcijska kontrola obavljena je 12. oktobra, a kontrolisano je opštinsko Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove, u oblasti sadržaja i postupka donošenja regulacionog plana „Solarna elektrana Bileća 1“.

Zbog toga je, prema obavještenju, postupajući inspektor donio rješenje kojim je nadležnom opštinskom odjeljenju „naređena obustava izrade predmetnog plana do otklanjanja utvrđenih nepravilnosti“.

Organizacija Podosoje je u ranijoj prijavi upozoravala na prekoračenje rokova, neobavještavanje vlasnika, netačnu imovinsku dokumentaciju i nedostajuće saglasnosti.

Nalog se odnosi na obustavu izrade regulacionog plana do otklanjanja nepravilnosti, ali, barem zasad, u obavještenju nema odluke o raskidu ranije zaključene koncesije.

Načelnik Bileće najavljuje nastavak investicije

Prema saznanjima Gerile, načelnik Bileće Miodrag Parežanin na sjednici Skupštine opštine održanoj 20. oktobra poručio je da se nastavlja sa investicijom, uz pomjeranje granica njenog obuhvata.

Inicijativom „Podosoja“ zahtijeva se dugoročna zaštita imenovanih lokaliteta, kroz plansku zabranu industrijskih energetskih objekata na tom području.

„Sada ostaje da vidimo da li će Skupština opštine da uvaži ovu inicijativu“, poručuju iz organizacije Podosoje i dodaju da su uputili dodatne predstavke na više adresa te da čekaju odgovore nadležnih.

Kako je Gerila ranije izvijestila, ugovor za „Bileću 1“ potpisan je dok regulacioni plan još nije bio završen, a stanovnici su upozoravali na neriješene imovinsko-pravne odnose, zaštitu izvorišta Oko i blizinu aktivnog vojnog strelišta.

Ministarstvo energetike i rudarstva RS najavilo je elektranu snage 270 megavata, sa baterijskim sistemom za skladištenje energije, i investiciju procijenjenu na 277,7 miliona KM. Prema ranije dostavljenom kartografskom prikazu, planirani obuhvat elektrane iznosi 312,9 hektara.

Miloš Bošnjak, stanovnik Podosoja, ranije je za Gerilu upozorio da taj obuhvat uključuje privatne parcele i veliki zemljišni blok u suvlasništvu Republike Srpske, Opštine Bileća i više od 140 fizičkih lica. Prema njegovim navodima, za privatne suvlasnike nisu razjašnjeni udjeli niti položaj i površina zemljišta koje im pripada.

Tek nakon potpisivanja ugovora o koncesiji za „Bileću 1“, ministar Petar Đokić najavio je da tek slijedi procjena uticaja na životnu sredinu uz učešće stanovnika te poručio da će projekat morati biti izmijenjen, a elektrana udaljena od vodozaštitne zone, ako se potvrde upozorenja o ugrožavanju izvorišta Oko, iz kojeg se Bileća snabdijeva pitkom vodom.

Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu ranije je za Gerilu kritikovao odluku da se koncesija dodijeli uprkos zahtjevima stanovnika da se sporna pitanja prvo riješe.

„Bez jasne koncesione politike i bez jasnog plana u pogledu izgradnje solarnih elektrana na području Republike Srpske, Vlada pravi novi problem i dodjeljuje koncesiju“, rekao je Topić.

Za domaćinstva koja koriste to zemljište, posljedice odluka o njegovoj namjeni imaju sasvim konkretno značenje. Novica Šešlija, stočar iz Podosoja, na protestu 2. oktobra rekao je da ima 35 grla goveda i da se ponovo kreditno zadužio kako bi kupio još deset.

„Ako se na ovom prostoru izgradi solarna elektrana, ja više nemam gdje da napasam stoku. Za mene i moju porodicu to znači da više nemamo uslove za opstanak“, upozorio je tada Šešlija.

Pred opštinskim vlastima sada su inspekcijski nalog za obustavu izrade regulacionog plana do otklanjanja nepravilnosti i zahtjev stanovnika za dugoročnu zaštitu prostora. Iz „Podosoja“ očekuju da se podrška više od 3.000 građana pretoči u odluku o pokretanju izrade zoning plana.

Dejan Rakita / GERILA

The post Bilećani traže 50 godina zaštite prostora, inspekcija naredila obustavu izrade plana za „Bileću 1“ first appeared on Gerila.info.