U utorak, 5. maja, u Omladinskom kreativnom centru, biće organizovano javno potpisivanje krivičnih prijava protiv odgovornih osoba iz kompanija Eastern Mining, Adriatic Metals i DPM Metals, ali i protiv nadležnih institucija Federacije Bosne i Hercegovine i Zeničko-dobojskog kantona. Organizatori – Udruženje „Opstanak“ i Vareška eko inicijativa – tvrde da postoje osnovane sumnje da je dugogodišnje rudarenje ostavilo ozbiljne posljedice po zdravlje stanovništva i životnu sredinu.

„Želimo skrenuti pažnju javnosti na dugogodišnji problem zagađenja teškim metalima i ozbiljne posljedice koje ono ima na životnu sredinu, kao i na neodgovorno i neadekvatno postupanje nadležnih institucija“, navode organizatori, uz poziv tužilaštvima da hitno reaguju nakon zaprimanja prijava.

Podrška ovoj inicijativi dolazi i izvan Vareša – predstavnici Aarhus centra u BiH i Udruženja građana Fojničani najavili su da će takođe potpisati prijave, čime ovaj slučaj prerasta lokalne okvire i postaje pitanje od šireg javnog interesa.

Razlog za ovakav potez leži u podacima koji posljednjih mjeseci sve više zabrinjavaju. Prema dostupnim informacijama, kod više od 300 građana Vareša potvrđeno je prisustvo olova u krvi. Samo u posljednjem krugu testiranja, olovo je pronađeno kod još 85 osoba. Posebno alarmantan podatak odnosi se na djecu – prisustvo ovog teškog metala potvrđeno je i kod mališana mlađih od šest godina.

Olovo, kao jedan od najopasnijih teških metala, može izazvati trajna oštećenja zdravlja, naročito kod djece, trudnica i starijih osoba. Uprkos tome, reakcija nadležnih institucija – prije svega ministarstava zdravlja Federacije BiH i Zeničko-dobojskog kantona – izostaje.

Još u decembru prošle godine testirane su 44 osobe različitih starosnih grupa i kod svih je utvrđeno prisustvo olova, dok je kod 17 osoba zabilježena koncentracija iznad graničnih vrijednosti. Naknadna, privatno organizovana testiranja samo su potvrdila trend – problem nije izolovan, već sistemski.

U međuvremenu, roditelji oko 250 djece koja pohađaju osnovnu školu u Varešu traže hitno testiranje, strahujući da bi razmjere problema mogle biti daleko veće od onoga što je do sada otkriveno.

Paralelno s tim, rudarski projekti u ovom kraju se nastavljaju. Vareš, nekada simbol industrijskog razvoja, danas se nalazi u novom ciklusu eksploatacije – ovaj put polimetaličnih ruda poput olova, cinka i barita, uz planove za otvaranje rudnika hroma na lokalitetu Duboštica-Tribija. Upravo taj plan dodatno produbljuje strah lokalnog stanovništva.

Istraživanja na lokalitetu Duboštica–Tribija već su u toku, a iza projekta stoji firma „Vareški minerali“, ranije poznata kao „Seven plus“, povezana sa Milošem Bošnjakovićem, koji se dovodi u vezu s nizom sličnih projekata u regionu. Istovremeno, prodaja rudnika u Rupicama kanadskoj kompaniji za više od milijardu dolara prošla je bez direktne finansijske koristi za lokalnu zajednicu – što dodatno produbljuje nepovjerenje.

Sumnje u sukob interesa dodatno komplikuju situaciju. Firma GeoAVAS, angažovana na istražnim radovima, povezuje se s osobama koje se nalaze i na listi eksperata Vlade ZDK – tijela koje bi trebalo da nadzire eksploataciju mineralnih sirovina. Takva preplitanja uloga otvaraju pitanje ko uopšte kontroliše procese koji direktno utiču na zdravlje građana.

Dok investitori tvrde da posluju u skladu s najvišim ekološkim standardima, svakodnevica Varešana govori drugačije. Između laboratorijskih nalaza, nedorečenih odgovora institucija i sve intenzivnijih rudarskih aktivnosti, jaz između zvaničnih tvrdnji i stvarnog stanja na terenu postaje sve dublji.

Dejan Rakita / GERILA

The post Vareš na ivici: Građani podnose krivične prijave zbog teških metala u krvi, institucije i dalje bez odgovora first appeared on Gerila.info.

Posebno zabrinjava podatak da je olovo pronađeno i u nalazima petoro djece mlađe od šest godina, dok najnovija testiranja ukazuju da su kod nekih osoba zabilježene izrazito visoke koncentracije iznad referentnih vrijednosti, koje zahtijevaju posebnu medicinsku pažnju.

Olovo je teško metal koji može da uzrokuje trajna oštećenja zdravlja, posebno kod djece, trudnica i starijih osoba.

„Prisustvo olova u krvi predstavlja izuzetno kompleksan zdravstveni problem, jer u ljudskom organizmu ne postoji fiziološka potreba za olovom. Savremena medicina zastupa stav da ne postoji ‘sigurna’ doza olova u organizmu“, ističu stručnjaci iz Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica.

Ovo nije prvi put da se alarm pali, ali jeste prvi put da broj testiranih i geografski raspon nalaza jasno ukazuju da problem više ne može biti tretiran kao “lokalna smetnja” uz industrijsku zonu.

Još u decembru prošle godine testirane su 44 osobe različitih starosnih grupa i kod svih je zabilježeno prisustvo olova u krvi, a kod njih 17 iznad granične vrijednosti. U međuvremenu je, u privatnom aranžmanu, testirano još devet osoba, a rezultati su – kako navode Fojničani–Maglaj – samo potvrdili alarmantne pokazatelje.

Još u decembru prošle godine upućene su urgencije svim relevantnim institucijama – ministarstvima zdravlja FBiH i ZDK-a, Zavodu za javno zdravstvo FBiH, Institutu za zdravlje i sigurnost hrane Zenica, kao i ministarstvima zaduženim za rad i socijalnu politiku.

Predsjednik Mjesne zajednice Pržići Mario Mirčić podsjeća da su mještani na potrebu zdravstvene kontrole upozoravali godinama. Pristanak na eksploataciju i preradu rude olova, cinka i barita dat je 2020. godine, ali uz jasno definisane uslove, među kojima je bilo i obavezno uzorkovanje krvi stanovništva i konstatovanje “nultog” stanja.

„To nikada nije urađeno. Ni tada, ni kasnije, kada je proizvodnja počela. Da jeste, danas bismo znali kada je i kako došlo do ovakvog stanja“, kaže Mirčić.

Međutim, uprkos nalazima koji se gomilaju i strahu koji raste, ključne odluke loklanih i kantonalnih, pa i entitetskih, vlasti izostaju. Vanredno stanje u Varešu, iako se, realno, odavno stekli svi uslovi, još uvijek nije proglašeno. Nije poznato ni da li je Tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona uopšte pokrenulo istragu o trovanju, navodi se u saopštenju.

U takvom ambijentu, dodatnu težinu dobija politički narativ koji se posljednjih dana pokušava nametnuti – da je problem moguće “upravljati” kroz finansijske aranžmane i dogovore, umjesto kroz hitne mjere zaštite zdravlja, utvrđivanje odgovornosti i eventualnu obustavu aktivnosti koje dovode do zagađenja.

Vršitelj dužnosti načelnika Opštine Vareš Malik Rizvanović izjavio je u intervjuu za lokalni radio da će mu, ukoliko osvoji mandat na predstojećim vanrednim izborima, zdravlje građana biti prioritet. Međutim, istovremeno je govorio i o inicijativi koja je u javnosti dočekana s gorčinom:

„U petak je ispred DPM Metali zvanično upućena inicijativa Ministarstvu privrede Zeničko-dobojskog kantona i u narednim mjesecima doći će do povećanja koncesije. Ono što sam uspio dogovoriti s kompanijom jeste da, nakon potpisivanja novog ugovora, koncesiona naknada bude isplaćena retroaktivno od 1. januara 2026. godine“, izjavio je Rizvanović.

U normalnim okolnostima, tema koncesione naknade bila bi dio rasprave o ekonomskim efektima eksploatacije. U Varešu, međutim, to je postalo pitanje tajminga i poruke: dok se objavljuju nalazi o trovanju, javni prostor se puni pričom o novcu – kao da se iznosima može neutralisati činjenica da su u krvi građana, uključujući malu djecu, pronađeni opasni nivoi teškog metala.

Stanovnici Pržića i Daštanskog ovakav pristup čitaju kao pokušaj “kupovine mira”.

„Ako se radi o pokušaju kompanije da ovim potezom kupi socijalni mir, jasno poručujemo da zdravlje građana nema cijenu i da je krajnje neprimjereno razgovarati o koncesionim naknadama u trenutku kada su životi ljudi u Varešu ozbiljno ugroženi“, poručuju mještani.

U cijeloj priči postoji i vrlo jasna pravna linija koja se, barem zasad, ignoriše. Zakon o rudarstvu Federacije BiH propisuje da nadležno federalno ministarstvo mora ukinuti dozvolu za eksploataciju mineralnih sirovina ukoliko rudarski radovi ugrožavaju život i zdravlje zaposlenih i drugih građana, a druge mjere nisu dovoljne da se takvo ugrožavanje spriječi. Ako se u Varešu radi o masovnom trovanju i nalazima koji prelaze iz naselja uz jalovište u centar grada – postavlja se pitanje šta je još potrebno da bi se taj član zakona uopće primijenio.

Umjesto toga, institucije Zeničko-dobojskog kantona i Federacije BiH i dalje nemaju jasan, javno saopšten plan: ko vodi zdravstveni nadzor, ko organizuje sistematska testiranja, ko utvrđuje izvor kontaminacije, ko preuzima odgovornost i koje mjere se uvode da bi se spriječilo dalje izlaganje stanovništva.

Dok se na jednoj strani govori o retroaktivnim uplatama i koncesijama, na drugoj strani ostaje velika praznina: odgovor na pitanje kako je moguće da se u sredini koja živi od priče o “razvoju” i “investicijama” istovremeno razvije situacija u kojoj se djeci u krvi nalazi olovo – i zašto država (ne) reaguje tek kada je šteta već vidljiva na laboratorijskim papirima.

Podsjećamo, Gerila.info je nedavno objavila istraživački tekst „Bosna, Albanija i hrom: Koliko ‘zeleno’ je rudarstvo kada se dešava na Balkanu“, u kojem je detaljno obrađen slučaj planiranog rudarenja hroma u Varešu, uz poređenje s praksama u Albaniji. Tekst je ukazao na ozbiljne okolišne i zdravstvene rizike, izostanak transparentnosti i marginalizaciju lokalnih zajednica u procesima donošenja odluka.

Dejan Rakita / GERILA

The post Olovom zatrovani Vareš: Više od 100 testiranih, olovo pronađeno i u centru grada, institucije i dalje bez vanrednih mjera first appeared on Gerila.info.

Sud je uvažio tužbu Resursnog Aarhus centra u Bosni i Hercegovini, utvrdivši da je Ministarstvo nezakonito uskratilo pristup traženim dokumentima, pozivajući se na navodne „povjerljive komercijalne informacije“ i „zaštitu privatnosti“, bez provođenja obaveznog testa javnog interesa.

Presudom je poništeno i drugostepeno i prvostepeno rješenje Ministarstva za privredu ZDK, a predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, uz jasnu obavezu da se u novom postupku primijene odredbe Zakona o slobodi pristupa informacijama u Federaciji BiH i principi Aarhuske konvencije.

Sud: Informacije su javno dobro, izuzeci se moraju dokazati

U obrazloženju presude, sud navodi da su osporena rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni zakona, jer Ministarstvo nije obrazložilo zašto bi objavljivanje ugovora i prateće dokumentacije stvarno nanijelo štetu trećem licu, niti je razmotrilo da li u konkretnom slučaju preovladava javni interes.

Sud podsjeća da Zakon o slobodi pristupa informacijama polazi od principa da su informacije koje posjeduju javni organi javno dobro, a da su izuzeci dozvoljeni samo ako su jasno, konkretno i proporcionalno obrazloženi. Čak i u slučaju postojanja povjerljivih podataka, organ je dužan razdvojiti informacije i učiniti dostupnim one dijelove dokumentacije koji nisu izuzeti, što u ovom slučaju nije učinjeno.

Posebno je naglašeno da Ministarstvo nije moglo paušalno primijeniti izuzetke, pozivajući se na zaštitu privatnosti i komercijalnih interesa koncesionara, bez ozbiljne analize i provođenja testa javnog interesa, naročito imajući u vidu da se radi o raspolaganju prirodnim resursima i javnom zemljištu.

Šta se krije iza koncesije za hrom kod Vareša

Projekt istraživanja i potencijalne eksploatacije hroma na lokalitetima Duboštica–Tribija, u slivu rijeke Krivaje kod Vareša, inicirala je firma Seven Plus d.o.o. Sarajevo (danas Vareški minerali d.o.o.), povezana s investitorom Milošem Bošnjakovićem, koji planira otvaranje rudnika na tom području.

Ugovor o koncesiji za geološka istraživanja hroma dodijeljen je 2021. godine, iako su lokalni aktivisti i stručnjaci upozoravali da nedostaju ključne dozvole i saglasnosti, uključujući vodne akte, a radovi su započeli i bez važećih pravnih uslova. Pripremni radovi, uključujući uklanjanje šume i probijanje pristupnih puteva, bili su dva puta obustavljeni od nadležnih inspekcija, ali su se nastavili uprkos protivljenju i zabrinutosti mještana zbog mogućeg utjecaja na rijeku Krivaju, vodne resurse i ekosisteme. Ekolozi i civilne grupe upozoravaju da projekt krši zakonske procedure, uključujući zakon o zabrani prenamjene državnog šumskog zemljišta bez pravnog rješenja, i da bi oslobađanje heksavalentnog hroma moglo imati ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš.

Portal Gerila ranije je, zajedno sa portalom Faktoje iz Tirane, istraživao slučaj u Varešu, moguće posljedice potencijalnog rudarenja, kao i trenutno stanje jednog od rijetkih aktivnih rudnika hroma u Evropi – Bulkizi u Albaniji.

Građani: „Ugovore kriju, resurse rasprodaju“

Presudu Kantonalnog suda u Zenici pozdravile su brojne ekološke organizacije i građanske inicijative. Udruženje građana Fojničani u javnom reagovanju ocjenjuje da je sudska odluka „mala, ali važna pobjeda“, uz upozorenje da ostaje gorčina zbog odnosa vlasti prema prirodnim resursima i zdravlju ljudi.

„Doista je nevjerovatno da Vlada Zeničko-dobojskog kantona protuustavno ustupa državno, odnosno naše, šumsko zemljište i u bescjenje prodaje naše prirodne resurse privatnoj firmi, a kada javnost zatraži uvid u ugovor, kantonalne institucije pokušavaju sve to sakriti“, navode iz ovog udruženja.

Posebno ukazuju na to da su vlasti i koncesionar koristili gotovo identičnu argumentaciju protiv objavljivanja ugovora, pozivajući se na zaštitu komercijalnih interesa kompanije, dok se interesi građana i pravo javnosti na informacije sistematski zanemaruju.

„Da bi javnost dobila uvid u koncesioni ugovor, potrebna je tužba i sudska presuda. Mi, građani, moramo tužiti Vladu koju smo sami izabrali, samo da bismo dobili dokument o raspolaganju našim prirodnim resursima“, poručuju iz UG Fojničani.

Presedan sa širim posljedicama

Ova presuda ima širi značaj, jer potvrđuje da se ugovori o koncesijama, koji se odnose na eksploataciju prirodnih resursa, ne mogu automatski tretirati kao poslovna tajna, niti se javni interes može potisnuti u korist privatnih ekonomskih interesa.

Sud je jasno poručio da su institucije dužne da transparentno postupaju, naročito u slučajevima koji se tiču okoliša, javnog zdravlja i upravljanja prirodnim bogatstvima. U ponovljenom postupku, Ministarstvo za privredu ZDK moraće da otkloni utvrđene nezakonitosti i donese novu, zakonitu odluku o zahtjevu za pristup informacijama.

Hoće li to značiti i stvarno otvaranje ugovora o koncesiji prema javnosti – ili tek novo administrativno odugovlačenje – tek treba da se vidi. Ono što je izvjesno jeste da se borba za transparentnost i odgovornost u upravljanju prirodnim resursima u Bosni i Hercegovini nastavlja, i to pred sudovima.

Dejan Rakita / GERILA

The post Sud u Zenici poništio odluku Vlade ZDK: Javnosti uskraćen uvid u ugovor o koncesiji za hrom kod Vareša first appeared on Gerila.info.

Dok vlasti i investitor govore o radnim mjestima i razvoju, 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje zatražilo je nedavno hitan raskid koncesije, upozoravajući da bi posljedice mogle zahvatiti i područja u okolini. Stručnjaci kažu da bi ugroženo područje obuhvatilo okolinu u radijusu 120 kilometara, zahvatajući sve najveće bosanskohercegovačke gradove.

U tim upozorenjima često se pominje Bulqiza, rudarski grad na istoku Albanije, koji se nalazi na gotovo identičnoj udaljenosti od glavnog grada Tirane kao što je Vareš od bosanske prestonice Sarajeva, oko 40 kilometara vazdušne linije.

Iako se hrom u Bulqizi eksploatiše više od sedam decenija, ovaj slučaj ne služi kao direktna analogija niti predviđanje ishoda u Varešu. Bulqiza se u ovom kontekstu koristi kao dokumentovan primjer iz prakse, odnosno ilustracija rizika koji se otvaraju u situacijama gdje eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje institucionalni nadzor i mehanizme javne odgovornosti.

Važno je naglasiti da Vareš danas nije Bulqiza. Riječ je o različitim državama, zakonima i fazama rudarstva. Upravo zato poređenje ima smisla: ne zbog gradova, već zbog institucionalnih mehanizama. U fokusu ove priče su transparentnost koncesija, postojanje okolišnog i zdravstvenog monitoringa — posebno kada je riječ o heksavalentnom hromu Cr(VI) — upravljanje jalovinom i rudničkim vodama, te odnos između lokalne koristi i lokalnog tereta.

Na papiru, projekat izgleda jednostavno: strateški mineral potreban Evropi i investitor koji obećava nova radna mjesta.

Ključno pitanje, upozoravaju stručnjaci, jeste da li institucije imaju kapacitet da ovakve projekte učine zakonitim, bezbjednim i javno odgovornim.

Od željeza do hroma: Promjena modela rudarstva u Varešu

U planinskom pojasu Duboštica–Tribija, iznad sliva rijeke Krivaje, kompanija „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, do nedavno registrovana kao „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, dobila je koncesiju za geološka istraživanja i buduću eksploataciju rude hroma. U međuvremenu, projekat je prerastao u jedno od najkontroverznijih pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu: od prvih tajnih pregovora i tihog krčenja šume, preko dvostrukih zabrana inspekcijama, do otvorenog poziva da se koncesija hitno raskine.

Vareš je decenijama bio vezan za rudarstvo. Grad se razvijao uz rudnik i željezaru, a infrastruktura i javni prostori građeni su prihodima iz tog sektora. Ta veza i danas je simbolički prisutna — od urbanog nasljeđa do vitraža svete Barbare, zaštitnice rudara, u lokalnoj crkvi.

Sveštenik Leon Pendić, koji godinama služi upravo u toj crkvi u Varešu, smatra da savremeni modeli eksploatacije više ne stvaraju osjećaj dugoročne sigurnosti u zajednici.

„Veoma je tužno kada vidimo da kompanije koje dolaze u naš kraj gledaju isključivo kako da što više eksploatišu resurse i da ih iznesu van zajednice. Kako je moguće da nam se oduzima priroda, zemlja, šume i ruda, a da zauzvrat ne ostaje trajna korist?“, kaže Pendić u razgovoru sa novinarom portala Gerila.

Dio stanovnika Vareša rudarstvo danas doživljava kao proces koji se odvija bez stvarnog učešća lokalne zajednice. Taj osjećaj pojačan je iskustvom sa već postojećeg rudnika Rupice, koji se nalazi na obodu ovog bosanskog gradića, koji je kroz niz vlasničkih promjena prodat u junu ove godine kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals za nevjerovatnih 1,25 milijardi dolara, bez direktne finansijske koristi za opštinu Vareš.

Upravo je priču oko rudnika u Rupicama pokrenuo sadašnji vlasnik „Vareških minerala“ – Miloš Bošnjaković, a koji je to kasnije preprodao. Stanovnici Vareških sela Pržići i Daštansko sumnjaju da su otrovani olovom zbog blizine jalovišta ovog rudnika njihovim kućama, a na to ukazuju i analize urađene početkom decembra ove godine a koje su pokazale prisutnost olova u krvi kod svih 44 testiranih mještana.

Zbog toga dio stručne i ekološke javnosti upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i na području Duboštica–Tribija, uz dodatni rizik: riječ je o rudi hroma, čiji potencijalni okolišni i zdravstveni efekti mogu biti ozbiljniji od onih kod ranijih projekata.

Zato se u razgovoru sa mještanima sve češće čuje pojam „invazivno rudarstvo“, kojim opisuju model u kojem se ekonomska korist ostvaruje u kratkom roku, dok se dugoročne posljedice prebacuju na lokalni prostor i stanovništvo.

Šta znači rudariti hrom?

U izjavama datim ekskluzivno za ovaj istraživački članak, međunarodno priznati stručnjaci iz oblasti toksikologije, okolišne hemije, šumarstva i hidrologije upozoravaju da eksploatacija hroma na području Duboštica–Tribija nosi značajne dugoročne okolišne i zdravstvene rizike.

Profesor emeritus toksikologije dr Jasenko Karamehić, redovni profesor na više međunarodnih univerziteta, upozorava da je šestovalentni hrom Cr(VI) najopasniji oblik ovog metala i dokazani kancerogen.

„Najčešći oblici hroma su metalni, trovalentni i šestovalentni hrom, pri čemu je šestovalentni hrom jako toksičan i razvrstan u kancerogene tvari. Šestovalentni hrom uzrokuje oštećenje genetskog materijala i ne postoji prag sigurne izloženosti“, navodi Karamehić.

On upozorava da tokom rudarenja može doći do transformacije trovalentnog hroma u njegov toksičniji oblik, čak i kada se u rudi inicijalno ne nalazi šestovalentni hrom.

„Izloženost se ne dešava samo na radnom mjestu, već i putem prašine, vode i hrane“, ističe Karamehić, naglašavajući da se rizik ne zadržava nužno na lokaciji kopa.

Sličan stav iznosi i dr Ulla B. Vogel, toksikologinja i profesorica pri Nacionalnom istraživačkom centru za radnu okolinu (NFA) u Kopenhagenu.

Vogel objašnjava da se šestovalentni hrom u biomonitoringu smatra posebno toksičnim i opasnim upravo zbog svoje kancerogenosti.

Ona naglašava da je šestovalentni hrom dokazani humani kancerogen, strogo regulisan u Evropskoj uniji i klasifikovan kao kancerogen bez praga (non-threshold carcinogen).

„To znači da ne postoji siguran nivo izloženosti; umjesto toga, granične vrijednosti zasnivaju se na prihvatljivom nivou rizika“, objašnjava ona.

Takođe upozorava da se rizik ne mora zadržati isključivo na radnim mjestima.

„Ako se šestovalentni hrom oslobađa u vazduh ili vodu, to može predstavljati prijetnju i za opštu populaciju koja živi u blizini industrijskih postrojenja ili rudarskih lokacija“, kaže Vogel, podsjećajući na poznati slučaj kontaminacije podzemnih voda u Hinkleyju u Kaliforniji, koji je široj javnosti postao poznat kroz film Erin Brockovich.

Prema njenim riječima, uzročno-posljedična veza između udisanja šestovalentnog hroma i rizika od raka pluća dobro je dokumentovana, što omogućava procjene rizika za različite nivoe izloženosti. Zbog toga zaključuje da je hemijska procjena rizika neophodna, te da svaka indicija mogućeg ispuštanja šestovalentnog hroma  u okoliš mora biti signal za detaljniju procjenu izloženosti i razmatranje preventivnih mjera.

Dr Dragana Đorđević, glavna istraživačica i rukovoditeljica Centra izvrsnosti za okolišnu hemiju i inženjerstvo pri Univerzitetu u Beogradu, upozorava da se šestovalentni hrom može širiti vodom, vazduhom i zemljištem, uključujući sekundarne hemijske reakcije iz prirodno prisutnog trovalentnog hroma.

„Padavine ispiru jalovišta, zagađenje ulazi u površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane“, navodi Đorđević, upozoravajući da su dugoročne posljedice takve izloženosti često nepovratne.

Dr Đorđević naglašava da je opasnost povezana sa samom prirodom rude hroma, čak i u rudnicima koji podrazumijevaju isključivo vađenje i mljevenje rude.

Posebno upozorava da su stara jalovišta i napuštene deponije često veći izvor zagađenja od aktivnih postrojenja, jer su decenijama izložene kiši, snijegu, vjetru i drugim vremenskim uticajima.

Dugotrajnu izloženost šestovalentnim hromom opisuje kao zdravstveni rizik sa često nepovratnim posljedicama: od karcinoma pluća, sinusa i gastrointestinalnog trakta, do oštećenja jetre, bubrega, DNK, poremećaja štitne žlijezde i razvoja djece.

Rijeka Krivaja kao osjetljiv sistem

Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, upozorava da bi izgradnja rudnika hroma u slivu rijeke Krivaje imala ozbiljne posljedice po lokalne ekosisteme.

„Izgradnjom novog rudnika hroma gubimo floru i faunu, ali i čist vazduh i vodu. Stanje rijeke Krivaje bilo bi takvo da u njoj ne bi bilo ni ribe ni rakova — ne bi bilo čak ni bakterija. Ako se ovaj rudnik izgradi, biće to ekološka atomska bomba za okolno područje i rijeku Krivaju, jer će sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, biti zagađeno heksavalentnim hromom, koji je izuzetno toksičan za ljudsko zdravlje“, naglašava Ballian.

Sa njim je suglasan i profesor Karamehić:

„Kontaminacija se može širiti širokim područjem, Posebno ako se radi o velikom prostoru — od Vareša pa u radijusu od 50, a vjerovatno i do 100 kilometara — gdje bi zagađenje moglo imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš“.

Slična upozorenja dolaze i od Muriza Spahića, jednog od vodećih hidrologa u Bosni i Hercegovini i bivšeg profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On pojašnjava da se šestovalentni hrom može pojaviti kao nusprodukt rudarstva i brzo proširiti kroz karbonatne masive, dospijevajući do izvorišta pitke vode.

„Toksin se taloži u sedimentu, ulazi u lanac ishrane, a šteta može biti dugotrajna i teško popravljiva“, upozorava Spahić.

Ekološke organizacije zbog toga insistiraju da se projekat ne posmatra isključivo kao investicija, već kao pitanje javnog zdravlja za cijeli sliv Krivaje, od Vareša do nizvodnih gradova.

Kritični mineral i kritični prostor

Hrom je ključna sirovina za nerđajući čelik, infrastrukturu obnovljivih izvora energije i električna vozila, ali i za vojnu industriju. Zbog toga je uvršten u paket kritičnih sirovina Evropske unije.

U teoriji, rudnik hroma u Bosni i Hercegovini mogao bi se uklopiti u evropsku razvojnu strategiju. U praksi, upozorava Dalibor Ballian, planirani zahvat nalazi se u jednom od ekološki najvrednijih šumskih područja u zemlji.

„To nisu degradirane površine, već visoko produktivne šume. Kada se mineralna osnova ukloni, njihova obnova traje generacijama“, ističe Ballian.

Prema dostupnim podacima, koncesiono područje obuhvata oko 3.200 hektara između postojećeg rudnika Rupice i planirane lokacije u Duboštici.

U evropskoj praksi, ovakve projekte prate javne koncesije, nezavisni okolišni i zdravstveni monitoring – uključujući mjerenja šestovalentnog hroma te finansijske garancije za sanaciju.

Izostanak tih mehanizama u ranoj fazi često se kasnije pokazuje kao strukturna slabost sistema upravljanja resursima.

Koncesija bez uvida, pitanja bez odgovora

Dok se na terenu probijaju šumski putevi i izvode istražni radovi, koncesioni ugovor za Dubošticu–Tribiju kod bosanskog grada Vareša i dalje nije javno dostupan.

Organizacije civilnog društva i novinari mjesecima pokušavaju da dođu do ugovora potpisanog između kompanije Seven Plus (danas Vareški minerali) i Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Odgovori institucija, od odbijanja do pozivanja na „poslovne tajne“, onemogućili su uvid u dokument koji bi, prema propisima, trebao biti javan.

Zbog toga su 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva Krivaje uputile Otvoreni poziv Vladi ZDK sa zahtjevom za raskid koncesije. Jedan od potpisnika, Davor Šupuković iz eko udruženja „Fojničani“, navodi da je ključni problem nepoštovanje ugovorenih rokova.

„Radovi nisu započeti u ugovorenom roku, a ipak su naknadno predstavljeni kao započeti. To otvara osnov za raskid koncesije“, kaže Šupuković.

Prema njegovim navodima, javnosti je poznato tek da kontinuirana koncesiona naknada iznosi 0,76 eura po toni rude, odnosno jednokratno 76,7 eura po hektaru zemljišta, dok puni sadržaj ugovora ostaje skriven.

Prema odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, raspolaganje državnom imovinom — uključujući šume, zemljište i prirodne resurse — ograničeno je do donošenja državnog zakona o državnoj imovini, a taj režim važi na teritoriji cijele zemlje. OHR ima mandat da interveniše upravo u situacijama u kojima politički dogovor izostaje, što pitanje državne imovine čini jednim od najosjetljivijih ustavno-pravnih problema u BiH.

Uprkos tom okviru, radovi na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu u Varešu započeli su bez saglasnosti Pravobranilaštva BiH. Federalna šumarska inspekcija je 20. avgusta 2025. godine zatražila mišljenje Pravobranilaštva o zakonitosti dozvola za sječu i prenamjenu šumskog zemljišta, ali do trenutka objave ovog članka odgovor nije dostavljen, a investitor je nastavio sa aktivnostima.

Dio pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva ovakav postupak dovodi u vezu sa mogućim kršenjem odluka Ustavnog suda BiH i mandata visokog predstavnika.

„Odluke su donesene bez javne rasprave i bez učešća lokalne zajednice, na osnovu odluke Opštinskog vijeća Vareša, što otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa važećim pravnim okvirom“, navodi Davor Šupuković.

Upiti redakcije Gerila upućeni Ministarstvu privrede ZDK rezultirali su opštim odgovorima bez pojašnjenja ključnih spornih tačaka, Kabinet premijera ZDK, kao ni kompanija „Vareški minerali“, do objave teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Pravna praznina kao obrazac

Za Davora Šupukovića, slučaj Duboštica–Tribija nije izolovan, već dio šireg obrasca u kojem se normativne praznine i slab institucionalni nadzor koriste kao okvir za pokretanje investicija u ekološki osjetljivim područjima.

Prema njegovim riječima, važeći prostorni plan iz perioda bivše države predviđao je zaštitu ovog područja, uključujući rijeku Krivaju, dok novi Prostorni plan Federacije BiH nikada nije usvojen. Taj pravni vakuum, navodi, omogućava različita tumačenja i selektivnu primjenu pravila, posebno kada je riječ o najvrednijim prirodnim resursima.

Šupuković podsjeća da su slični investicioni pokušaji zabilježeni i na drugim lokalitetima, poput planine Ozren, gdje su projekti zaustavljeni nakon otpora lokalne zajednice. U tom kontekstu, pritisci na aktiviste i mještane u pojedinim sredinama već su dokumentovani kroz krivične prijave i službene zabilješke, zbog čega dio sagovornika insistira na anonimnosti.

„Ne osporava se razvoj, već se insistira na zakonitim, transparentnim i institucionalno kontrolisanim investicijama“, zaključuje Šupuković.

Struka i granice „zelenog rudarstva“

Dok kantonalne vlasti projekat predstavljaju kao razvojnu priliku, dio stručne javnosti upozorava da se termini poput „modernog“ i „zelenog rudarstva“ često koriste bez jasnih i provjerljivih mehanizama zaštite okoliša.

Profesor Ballian navodi da Bosna i Hercegovina već ima oko 100.000 hektara zemljišta formalno označenog kao rekultivisano, koje u praksi nosi obilježja industrijski degradiranog prostora. U tom kontekstu, dodatnih 3.200 hektara od Rupica do Duboštice ulazi u novi koncesioni obuhvat.

„Obnova šumskih i vodnih ekosistema nakon rudarenja mjeri se decenijama, a potpuni povratak u prvobitno stanje u postojećim institucionalnim okvirima nije realan“, upozorava Ballian.

Slične rezerve dolaze i iz rudarske struke.

Aziz Kaknjašević, rudarski inženjer iz Olova, ističe da planirani projekat nosi višestruke izvore potencijalnog zagađenja, uz otvorena pitanja zakonitosti i usklađenosti sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Tvrdnje o „kontrolisanom“ ili „zelenom“ rudarenju hroma u osjetljivim ekosistemima su, prema ocjeni stručnjaka, duboko problematične i u praksi gotovo nedostižne. One se, kako upozorava profesorica Dr Dragana Đorđević, zasnivaju na pokušajima tehničkog umanjivanja pojedinih rizika, ali ne i njihove eliminacije – posebno kada je riječ o šestovalentnom hromu.

Čak i u slučajevima kada se eksploatiše samo hromit kao glavni rudni mineral hroma i kada se rudarski otpad formalno „kontrolisano“ odlaže, samo izlaganje minerala vazduhu, vodi i zemljištu pokreće prirodne hemijske reakcije koje se ne mogu zaustaviti. Rudarski otpad, naglašava, ostaje u prostoru desetinama, pa i stotinama godina, dok su projekti „kontrole“ najčešće vremenski ograničeni na nekoliko decenija.

“Garantovati hemijsku stabilnost miliona tona jalovine tokom tako dugog perioda – pod uticajem padavina, mraza, promjena pH vrijednosti i bioloških procesa – nije realno”, ističe Đorđević.

Kontrola erozije i oticanja, dodaje, moguća je samo uz stalno, aktivno održavanje i nadzor i nakon zatvaranja rudnika, što otvara ključno pitanje odgovornosti.

Ko će finansirati i nadzirati takav sistem narednih 100 ili 1.000 godina? Iskustva iz svijeta, navodi, pokazuju da se tzv. „pasivno održavanje“ nakon odlaska investitora često pretvara u napuštanje, naročito u uslovima ekstremnih vremenskih događaja, poplava velikih razmjera, zemljotresa, institucionalnog sloma ili bankrota vlasnika.

„Kad se sve ovo sagleda, postaje jasno da ‘zeleno rudarstvo’ postoji uglavnom na papiru“, zaključuje ona.

Lokalna perspektiva: Iskustvo i nepovjerenje

Zabrinutost da se Bosna i Hercegovina sve češće posmatra kao prostor za intenzivnu eksploataciju resursa prisutna je među stanovnicima Vareša.

Miroslav Pejčinović, predsjednik inicijativnog odbora udruženja „Opstanak“, nastalog upravo iz bojazni zbog posljednica rudarenja hromom, navodi da je protivljenje rudniku hroma proizašlo iz iskustava sa postojećim rudnikom Rupice.

On ukazuje i na obrazac kojim se, prema njegovom mišljenju, pokušava obezbijediti društvena prihvatljivost projekta — kroz donacije lokalnim sportskim i kulturnim kolektivima — uz napomenu da se vrijednost resursa ne vraća zajednici kroz koncesione naknade.

„Ako se ovaj model nastavi, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane prostor u kojem se prioritet daje eksploataciji, a ne dugoročnom razvoju i očuvanju zajednica“, kaže on.

Hrom i vojna industrija: otvoreno pitanje

Pored ekoloških i pravnih aspekata, dio potpisnika inicijative otvara i pitanje krajnje namjene rude. Prema dostupnim informacijama, hrom iz planiranog rudnika mogao bi se koristiti u vojnoj industriji, za proizvodnju specijalnih čelika.

Podaci Američkog geološkog zavoda (USGS) potvrđuju da se hrom i ferohrom smatraju strateškim materijalima zbog primjene u oklopnim vozilima, vojnim konstrukcijama, mlaznim motorima i gasnim turbinama.

Aktivista Davor Šupuković u tom kontekstu postavlja pitanje koje prevazilazi tehničke i ekonomske okvire:

„Treba li Bosna i Hercegovina, kao postratno društvo, učestvovati u lancima proizvodnje vojne industrije?“

Institucionalni odgovor: inicijativa u Skupštini ZDK

Inicijativa za raskid koncesionog ugovora za područje Duboštica–Tribija, koju su pokrenule lokalne zajednice i organizacije civilnog društva iz slivarijeke Krivaje, dobila je nedavno i svoj institucionalni nastavak u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona.

Na 46. sjednici Skupštine ZDK, održanoj 27. Novembra ove godine, Damir Memić, šef Kluba poslanika SDP-a, uputio je inicijativu u skupštinsku proceduru, pozivajući se na zahtjeve građana i dokumentovane primjedbe na postupak dodjele i realizacije koncesije.

Time je pitanje planiranog rudnika hroma prvi put formalno otvoreno na kantonalnom političkom nivou. Dalji tok zavisiće od stava skupštinske većine i procjene nadležnih institucija o zakonitosti postojećeg ugovora.

Šta nam govori Albanija: Bulqiza kao ogledalo budućnosti

Nekoliko stotina kilometara jugoistočno, u albanskoj Bulqizi, eksploatacija hroma traje decenijama i često se navodi kao primjer šta se dešava kada se rudarstvo širi brže od institucionalnog nadzora. Bulqiza nije priča o prošlosti, već o akumuliranim posljedicama dugotrajne eksploatacije u sistemu sa desetinama operatera i složenim mozaikom dozvola.

Po dolasku u grad, najupečatljiviji utisak ne ostavljaju rudarska okna, već lica ljudi.

„Jesi li vidio lica ljudi kad si ulazio u grad?“, pitao je našeg novinara rudar Luli Alla.

„Izborana, umorna, iscrpljena. Gotovo svaka porodica ovdje ima barem jednog člana koji radi u rudniku.“

Rudar opisuje zajednicu u kojoj „skoro svaka porodica“ ima nekoga zaposlenog u rudnicima, dodajući da, prema njegovom iskustvu, mnogi rudari nakon godina teškog rada ne dožive starost.

U oblasti Dibër, ispod grada se nalazi jedno od najvećih nalazišta hroma u Evropi, dok je na površini vidljiv kontrast između mineralnog bogatstva i socijalnih uslova.

Istovremeno, institucionalni kapaciteti za sistematsko praćenje okolišnih i društvenih posljedica ostaju ograničeni: Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi zvanični registar pritužbi građana povezanih s uticajem rudnika na svakodnevni život.

Iako je Albanija otvorila pregovore u okviru Klastera 4, koji uključuje i Poglavlje 27 evropskog zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša – a koje podrazumijeva veću transparentnost, snažniji nadzor nad okolišem i efikasnije inspekcije – slučaj Bulqize pokazuje koliko je ovaj proces složen u sredinama u kojima su rudarske aktivnosti godinama prethodile uspostavljanju mehanizama kontrole.

Bulqiza: Grad i rudnik kao jedan sistem

Bulqiza se nalazi u uskoj dolini Dibarskog gorja, na terenu građenom od ultrabazičnih, serpentinitnih stijena. Rudarske galerije počinju iznad urbanog jezgra, a obronci i prostori između naselja okruženi su jalovinom i sterilnim materijalom koji se taložio decenijama. Poruka terena je jasna: rudnik nije „pored“ grada — on je njegov sastavni dio.

Eksploatacija hroma započela je 1948. godine. Za 75 godina postojanja, iz masiva Bulqize izvađeno je više od 15 miliona tona hromne rude, čime je područje više od pola vijeka bilo glavni rudarski centar Albanije.

Nakon devedesetih, prelaskom na tržišnu ekonomiju, rudarski masiv je fragmentisan na desetine parcela, a vlasti su izdale veliki broj dozvola. Jedan rudarski stručnjak i stanovnik Bulqize (anoniman, zbog profesionalnih i institucionalnih posljedica) taj prelom opisuje ovako:

„Nakon devedesetih rudnik je isjeckan i izgubljen je tehnički lanac. Stare galerije se koriste bez kontrole, sa zajedničkim ulazima, a mnoge firme ne poštuju osnovne protokole. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš.“

Prema njegovim riječima, dijelovi starih galerija ostali su neobilježeni i konstruktivno nesigurni, dok je vodovodna linija Zone D, koja vodi od Galerije B do Galerije A, u izuzetno lošem stanju, sa dotrajalim cijevima koje su duž čitave trase prema gradskim rezervoarima ostavljene izložene. On dodaje da se zagađena voda iz pojedinih tunela ispušta ispod grada bez sistematskog mjerenja, monitoringa ili sanacije.

„Znamo da je hrom osnova ekonomije Bulqize, ali je život u gradu postao sve teži“, dodaje.

127 dozvola na jednom masivu

Nacionalna agencija za prirodne resurse Albanije (AKBN) saopštila je portalu Faktoje.al 12. novembra 2025. godine da je na masivu Bulqize trenutno aktivno 116 rudarskih dozvola. Godine 2018. taj broj je iznosio čak 127.

Analiza izdatih dozvola pokazuje izrazito fragmentisan rudarski sistem. Veliki broj dozvola dodijeljen je u periodu između 1999. i 2008. godine, tokom rane liberalizacije sektora. Danas istovremeno djeluje više operatera unutar istih geoloških tijela i oko zajedničkih rudarskih okana. Nadzor je dodatno otežan kombinovanjem dozvola za eksploataciju rude i dozvola za odlaganje jalovine (sterilnog materijala), čime se odgovornost raspršuje među različitim akterima.

„Kada je rudnik razbijen na male cjeline, tehnički lanac se raspao. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš“, navodi iskusni rudarski stručnjak iz Bulqize, koji je tražio anonimnost zbog profesionalnih i institucionalnih pritisaka.

Institucionalne slijepe tačke: Nadzor bez stvarne kontrole

Na papiru, regulatorni okvir djeluje razrađeno, ali je u praksi nadzor nad rudarstvom fragmentisan i slabo koordinisan.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) nadzire izdavanje dozvola, tehničko-ekonomske planove i finansijske garancije za sanaciju, ali, prema vlastitim navodima, ne prati zagađenje niti upravljanje rudarskim otpadom, već se zadržava na tehničkoj usklađenosti dozvola.

Istovremeno, Nacionalna agencija za okoliš (AKM) nadzire uglavnom operatere sa važećim okolišnim dozvolama, što znači da aktivnosti bez dozvole ostaju izvan institucionalnog nadzora.

Inspekcije rada i socijalne zaštite fokusirane su na bezbjednost na radu i radna prava, bez mandata da procjenjuju ukupni okolišni i zdravstveni uticaj rudarstva.

U takvom sistemu, u kojem nijedna institucija nema uvid u kompletan rudarski lanac, odgovornost je rasuta, a stvarna kontrola ograničena.

Ključni problem je sistemska rasutost odgovornosti: nema institucije sa mandatom da prati kompletan rudarski lanac.

Bez nadzora na terenu: Praznine u okolišnom monitoringu

Podaci Nacionalne agencije za okoliš (AKM) pokazuju da u Bulqizi ne postoje stanice za praćenje kvaliteta vazduha i vode. Istovremeno, prema navodima AKM-a, u posljednjih pet godina izrečene su samo dvije administrativne mjere licenciranim operaterima — kompanijama Albtani 08 Konstruksion i Global Enterprise Group — zbog kršenja uslova dozvola, nedostavljanja obavezne dokumentacije i nepravilnosti u vezi s rudarskim otpadom.

Nasuprot tome, lokalni stručnjak koji je tražio anonimnost tvrdi da se uslovi okolišnih dozvola često krše, te da je oko 80 odsto kontrolisanih kompanija zatečeno u prekršajima ili bez važeće dozvole tokom nadzora Ministarstva okoliša, dok su uprkos tome nastavile s radom.

Tokom posljednjeg kvartala 2024. godine, AKM je izrekla 26 administrativnih mjera kompanijama koje posluju u Bulqizi zbog nepoštovanja okolišnih propisa. Ovaj nagli porast ukazuje i na razmjere problema, ali i na pretežno reaktivan karakter postojećeg nadzora.

Lokalne vlasti: Ograničena uloga

Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi registar prijava zagađenja građana. Opštinske službe navode da se aktivnosti „uglavnom odvijaju u udaljenim planinskim područjima“, zbog čega nemaju evidentirane prijave na lokalnom nivou. Opština nema nadležnost nad okolišnim dozvolama (u nadležnosti Ministarstva turizma i okoliša), niti su organizovane javne rasprave lokalno.

Iz Opština Bulqiza takođe navode da ne raspolažu podacima o zagađenju pitke vode niti o kontaminaciji zemljišta kao posljedici rudarstva. Dodatno potvrđuju da ne postoje planovi hitnog reagovanja, strategije preseljenja stanovništva, niti dugoročna razvojna vizija za period nakon iscrpljivanja rezervi hroma.

Nacionalni inspektorat za teritorijalnu zaštitu (IKMT) navodi da je Direkcija za okolišnu i vodnu inspekciju uspostavljena tek krajem 2020. godine, što znači da je raniji institucionalni nadzor bio vrlo ograničen.

Od osnivanja Direkcije, IKMT je sproveo 12 inspekcijskih nadzora u rudarskoj zoni Bulqize, nakon kojih su administrativne mjere izrečene protiv osam kompanija (npr. zbog nelegalnog odlaganja inertnog otpada i drugih kršenja okolišnih propisa). Istovremeno, inspektorat potvrđuje da nijedan rudarski pogon nikada nije obustavljen zbog zagađenja okoliša ili ugrožavanja bezbjednosti.

Decenija nesreća i slaba zaštita radničkih prava

Najdetaljniji institucionalni uvid u stanje bezbjednosti u rudarstvu Bulqize dolazi iz podataka Inspektorata za rad i socijalne usluge. Prema zvaničnim statistikama, od januara 2016. do septembra 2025. godine sprovedene su 804 inspekcije u sektoru rudarstva i kamenoloma u okrugu Dibër.

Većina inspekcija (73%) bila je planirana, dok je 26% pokrenuto nakon nesreća na radu, a tek 2% po prijavama samih radnika. U istom periodu zabilježene su 194 nesreće na radu, od kojih je 31 bila smrtonosna.

Inspektorat navodi da je nakon nesreća u 85% slučajeva izrečena neka od administrativnih mjera — od upozorenja i privremenih obustava rada do novčanih kazni. Ukupno je izrečeno 596 sankcija, od čega se najveći dio odnosi na upozorenja (63%), dok su obustave rada zbog kršenja bezbjednosnih pravila i teških povreda radnih prava činile oko trećine mjera. Ukupan iznos novčanih kazni iznosio je 7,73 miliona leka (oko 73.000 eura).

Najčešće utvrđeni propusti odnosili su se na nepostojanje ili zastarjele procjene rizika, nefunkcionalne mehanizme zaštite na radu, izostanak medicinske službe i neadekvatnu primjenu zaštitne opreme. Zbirni podaci ukazuju na sistem koji reaguje nakon nesreća, iako je rudarstvo u Bulqizi formalno klasifikovano kao sektor izuzetno visokog rizika.

Ograničen nadzor javnog zdravlja

Institut za javno zdravstvo Albanije (ISHP) potvrđuje da u Bulqizi najmanje deset godina nije rađena analiza pijaće vode na heksavalentni hrom, već isključivo na ukupni hrom, u skladu s nacionalnim standardima. Svi analizirani uzorci, prema tim kriterijima, bili su u dozvoljenim granicama.

ISHP takođe navodi da ne sprovodi sistematske ljekarske preglede rudara, niti programe profesionalnog zdravlja ili rehabilitacije. Epidemiološki nadzor ograničen je na opšte registre nezaraznih bolesti. Dostavljeni podaci pokazuju da u Bulqizi dominiraju kardiovaskularne bolesti i karcinomi, zatim traume i respiratorna oboljenja.

Ministarstvo zdravlja je potvrdilo da ne raspolaže podacima o profesionalnim oboljenjima rudara, navodeći da ta nadležnost spada u domen Inspektorata rada.

Nadzor izostaje tamo gdje je najpotrebniji

Ministarstvo infrastrukture i energetike, nadležno za dozvole, tehničke inspekcije, podizvođače, planove zatvaranja rudnika i procjene rezervi hroma, nije odgovorilo na zahtjeve za pristup informacijama koje je portal Faktoje uputio 29. oktobra 2025. godine.

Time su ostali nedostupni podaci o koncesionarima, operaterima bez okolišnih dozvola, neformalnim podizvođačima, planovima sanacije, tehničkim inspekcijama u posljednjih pet godina i nadzoru nad izvršavanjem ugovornih obaveza. Posmatrano u cjelini, sistem u Bulqizi pokazuje strukturnu fragmentaciju, u kojoj nijedna institucija nema uvid u kompletan ciklus eksploatacije.

Albanski okolišni stručnjak Danjel Bica upozorava da, iako su kompanije zakonski obavezne da plaćaju okolišne takse i finansijske garancije, nijedna galerija niti degradirano područje u Bulqizi nije u potpunosti sanirano nakon decenija eksploatacije. Kao ključne slabosti navodi samoprijavljivanje kompanija, rijetke inspekcije i izostanak nezavisne provjere.

Iako se hrom u Bulqizi pretežno javlja kao trovalentni hrom, nijedna institucija nije analizirala mogućnost njegove oksidacije u heksavalentni hrom u rudničkim vodama — što potvrđuju i podaci ISHP-a.

„Bez ciljane analize na šestovalentni hrom nije moguće procijeniti stvarni uticaj rudarstva na kvalitet vode“, upozorava Bica.

Jalovina kao trajni rizik

Poseban problem predstavlja nekontrolisano odlaganje jalovine, koja se decenijama taložila u blizini okana, na strmim padinama i uz naselja. Takva praksa povećava rizike od erozije, klizišta i zagađenja voda.

Terenska dokumentacija koju je prikupio portal Faktoje pokazuje masivne gomile jalovine koje mijenjaju prirodne površine.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) potvrđuje da su kompanije same odgovorne za nadzor nad otpadom, dok se sistem u velikoj mjeri oslanja na samoprijavljivanje.

Preklapanje nadležnosti dodatno slabi nadzor: AKBN ne procjenjuje zagađenje, AKM nadzire samo operatere s dozvolama, Opština ne vodi evidenciju pritužbi, a IKMT navodi da nikada nije obustavio rad rudnika zbog štete po okoliš.

Lokalni novinar Sami Curri, koji više od decenije prati Bulqizu, opisuje grad u kojem su ekonomska zavisnost, strah i institucionalna nevidljivost oblikovali svakodnevni život.

Prema njegovim riječima, prostor za javno istupanje gotovo da ne postoji, a nesreće se rijetko procesuiraju do kraja. U prosjeku, dva do tri rudara godišnje gube život, a odgovornost se često prebacuje na radnike.

Iako su zdravstvene ustanove dužne da prijave teške povrede, rudari rijetko govore javno zbog straha od gubitka posla ili stigmatizacije. Curri navodi da vidljivo zagađenje vazduha i degradacija zemljišta postoje, ali da nijedna institucija nije izdala formalno upozorenje o teškim metalima u pijaćoj vodi.

Na pitanje da li Bulqiza ima stvarnu korist od rudarstva, njegov odgovor je kratak:

„Ne.“

Prema njegovim riječima, godišnja rudarska renta od 150.000 do 200.000 eura nije dovoljno ni da se izgradi dva kilometra puta.

Zašto ljudi ćute

Naši sagovornici navode da je strah ključni faktor javnog života u Bulqizi. Dugogodišnji rudar Luli Alla objašnjava da se ljudi rijetko oglašavaju jer veliki broj porodica direktno zavisi od rudnika.

„Ovo je mali grad. Ljudi pamte ko je šta rekao.“

Porodice rudara koji su stradali u smrtonosnim nesrećama takođe insistiraju na anonimnosti. Jedna udovica poginulog rudara odbila je razgovor za medije, navodeći da prethodna pažnja javnosti nije dovela do promjena, već je samo ponovo otvorila ličnu traumu.

Ova svjedočenja ukazuju na zajednicu u kojoj se posljedice rudarstva preživljavaju privatno, dok institucionalni odgovori ostaju ograničeni.

Rudari bez pravnog statusa

Više od decenije pokret Together Movement (LB) zagovara usvajanje posebnog pravnog statusa za rudare u Albaniji, s ciljem obezbjeđivanja zakonske i socijalne zaštite radnika u jednom od najopasnijih sektora u zemlji.

„Rudarstvo je najopasnija profesija u Albaniji i neprihvatljivo je da funkcioniše bez posebnih zakonskih garancija“, kaže aktivista LB-a Emiljando Kita.

Situaciju dodatno otežava slaba sindikalna zastupljenost. Kako ističe Xhuljano Bregasi, aktivista pokreta LB, osnivanje Ujedinjenog sindikata rudara Bulqize (SMBB) 2019. godine dočekano je represijom. Nekoliko sindikalnih lidera, uključujući i predsjednika sindikata, dobilo je otkaz u kompaniji AlbChrome ubrzo nakon osnivanja sindikata.

Godine 2020. pokret je parlamentu podnio peticiju sa više od 11.000 potpisa, tražeći prijevremene penzije, zdravstvenu zaštitu i naknade za profesionalna oboljenja. Institucije nikada nisu dale formalan odgovor, a aktivisti opisuju godine prebacivanja odgovornosti između ministarstava.

Prema Kiti, ključni razlog izostanka reforme leži u političkom i fiskalnom trošku, jer bi takav zakon povećao obaveze i za državu i za velike privatne kompanije koje dominiraju sektorom.

Veliki prihodi — ali za koga?

AlbChrome, najveći operater u sektoru rudarenja hroma u Bulqizi, preuzet je u januaru 2022. godine od strane turske kompanije Yıldırım Group, preko svoje rudarske podružnice Yılmaden Holding, nakon što je prethodno bio u vlasništvu albanske BALFIN Group.

Ovim preuzimanjem Bulqiza je snažnije povezana s međunarodnim lancima snabdijevanja Yılmadena, ali radne tenzije nisu prestale. Rudari su i 2025. godine protestovali zbog plata.

Prema podacima Ministarstva finansija Albanije, rudarska renta uplaćena Opštini Bulqiza iznosila je 213 miliona leka (2,13 miliona eura) u periodu od 2015. do septembra 2025. godine. Kako Zakon br. 9975 „O nacionalnim porezima“ predviđa da se svega 5% rudarske rente dodjeljuje lokalnoj samoupravi na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to znači da je centralna država iz istog izvora u tom periodu prikupila približno 4,26 milijardi leka (42,6 miliona eura).

Ministarstvo ne raspolaže podacima o sanaciji okoliša, korištenju finansijskih garancija niti o lokalnom reinvestiranju prihoda. Lokalni novinar Sami Curri ističe da su iznosi koje prima opština nedovoljni za bilo kakva ozbiljnija infrastrukturna ulaganja.

Albanija je formalno obavezna da uskladi svoje zakonodavstvo s okolišnim direktivama Evropske unije, uključujući pravila o procjeni uticaja na okoliš (EIA), Direktivu o rudarskom otpadu i Okvirnu direktivu o vodama. Evropska komisija je u više navrata pozivala na jačanje inspekcija i nadzora.

Međutim, slučaj Bulqize pokazuje trajan raskorak između propisa i prakse: izostanak zdravstvenog i okolišnog monitoringa, fragmentirane dozvole, nesigurne radne uslove i ograničenu institucionalnu odgovornost.

Dvostruki paradoks: Zelena tranzicija i okolišni pritisci na Zapadnom Balkanu

Iskustva iz Bosne i Hercegovine i Albanije ukazuju na složen odnos između evropskih ekoloških ciljeva i stvarnosti eksploatacije mineralnih resursa. Hrom je ključna sirovina za savremene tehnologije, uključujući obnovljive izvore energije i električna vozila, ali primjeri poput Bulqize pokazuju da njegova eksploatacija može imati ozbiljne posljedice po vode, šumske ekosisteme i kvalitet vazduha, naročito u odsustvu sistematskih studija i kontinuiranog monitoringa.

Evropska unija u strateškim dokumentima naglašava održive lance snabdijevanja i integraciju regiona u zelenu tranziciju. Međutim, pitanje primjene tih principa na terenu ostaje otvoreno, posebno u sredinama sa slabijim institucijama i ograničenim mehanizmima javnog nadzora.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici. Za razliku od Albanije, koja se decenijama suočava s posljedicama intenzivne eksploatacije hroma, BiH tek ulazi u ovu fazu. To otvara mogućnost za postavljanje jasnih standarda i procedura – ili, u slučaju izostanka nadzora, ponavljanje obrazaca već viđenih u regionu.

Zelena tranzicija nije samo tehničko, već i demokratsko pitanje: koliko su lokalne zajednice uključene u odlučivanje, da li su koncesioni ugovori javni i ko definiše javni interes.

U slučaju Vareša, dostupni podaci ne ukazuju na snažan institucionalni odgovor. Lokalne vlasti podržavaju projekat, ali takođe i kriju ključne podatke od lokalnog stanovništvo koje će u budućnosti možda morati da živi pored rudnika, a takođe lokalna zajednica nije imala skoro nikakvu ili vrlo slabu finansijsku korist od prodaje rudnika Rupice.

Na kantonalnom nivou, institucije se duži vremenski period pozivaju na poslovne tajne prilikom uskraćivanja uvida javnosti Bosne i Hercegovine u koncesioni ugovor, dok su reakcije državnih institucija, uključujući Pravobranilaštvo i Ustavni sud BiH, uslijedile kasno ili su čak  izostale.

Zbog toga organizacije civilnog društva i lokalne zajednice insistiraju da se pitanje hroma posmatra kao sistemsko, a ne lokalno – sa implikacijama na kantonalni, entitetski i državni nivo.

Prije nego što posljedice postanu nepovratne…

Za dio lokalne zajednice i organizacija civilnog društva u Varešu, zahtjev je jasan: raskid koncesije, obustava aktivnosti kompanije „Vareški minerali“ i preispitivanje razvojnih modela koji podrazumijevaju trajne okolišne i zdravstvene rizike.

Za investitora, takav ishod znači gubitak uloženog kapitala i reputacioni rizik. Za kantonalne vlasti, to bi podrazumijevalo priznanje da je koncesioni proces vođen uz ozbiljne proceduralne i pravne propuste, uključujući kršenje rokova i ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.

Za stanovnike doline Krivaje, dilema je manje apstraktna. Ona se svodi na pitanje kvaliteta vode, zemljišta i života u narednim decenijama: da li će rijeka ostati dio svakodnevne upotrebe ili će postati industrijski recipijent; da li će šumski ekosistemi ostati očuvani ili će biti trajno izmijenjeni.

U tom kontekstu, inicijativa 49 organizacija i lokalnih zajednica prevazilazi jedan projekat. Ona postavlja šire pitanje institucionalne odgovornosti i sposobnosti države da upravlja prirodnim resursima u javnom interesu.

Iskustvo Bulqize pokazuje šta se dešava kada eksploatacija traje duže od nadzora.

Hoće li Vareš krenuti istim putem ili će ishod biti drugačiji, ostaje odluka koja se donosi sada — i čije će posljedice trajati znatno duže od jednog koncesionog ugovora.

Ovaj prekogranični tekst nastao je u okviru istraživačkog novinarskog projekta novinara Jone Cenameri (redakcija Faktoje.al Tirana, Albanija) i Dejana Rakite (redakcija Gerila.info Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

The post Bosna, Albanija i hrom: Koliko „zeleno“ je „zeleno rudarstvo“ kada se dešava na Balkanu? first appeared on Gerila.info.

Iako su nalazi su alarmantni i ne ostavljaju prostor za relativizaciju, kako ističu mještani ovih sela, iz Zeničko-dobojskog kantona i Federacije BiH, još uvijek, nije saopštena nijedna mjera, nijedno upozorenje javnosti, niti je proglašena vanredna zdravstvena situacija.

Olovo je teško metal koji može da uzrokuje trajna oštećenja zdravlja, posebno kod djece, trudnica i starijih osoba.

Direktor Doma zdravlja Vareš Ahmed Memić potvrđuje da je postupio u skladu s profesionalnim i zakonskim obavezama. Nakon što su rezultati stigli, obaviješteni su ispitanici i sazvan interni sastanak, a zatim su upućene urgencije svim relevantnim institucijama – ministarstvima zdravlja FBiH i ZDK-a, Zavodu za javno zdravstvo FBiH, Institutu za zdravlje i sigurnost hrane Zenica, kao i ministarstvima zaduženim za rad i socijalnu politiku.

„Tražio sam hitno propisivanje mjera za upravljanje ovom situacijom. Na lokalnom nivou mi na to ne možemo sami odgovoriti“, kaže Memić. Do danas su stigla tek dva odgovora, bez konkretnih koraka koji bi odgovarali ozbiljnosti nalaza.

Prema njegovom mišljenju, prvi i neodložni korak mora biti testiranje cjelokupnog stanovništva šireg ugroženog područja, zatim uzorkovanje tla i identifikacija puteva intoksikacije. Bez toga, upozorava, izloženost se nastavlja.

Dosadašnje analize obuhvatile su uglavnom stanovnike sela Pržići i Daštansko, koji žive u neposrednoj blizini deponije jalovine rudnika DPM Metali. Testiranje je provedeno u dogovoru s investitorom koji je prije nekoliko mjeseci preuzeo rudnik i kompaniju Adriatic Metals, u transakciji procijenjenoj na oko 1,3 milijarde američkih dolara.

Od tog višemilijardnog posla, lokalna zajednica u Varešu, Zeničko-dobojski kanton, Federacija BiH i država BiH nisu uprihodili ništa. Umjesto koristi, stanovnici danas imaju nalaze koji ukazuju na ozbiljnu prijetnju zdravlju.

Predsjednik Mjesne zajednice Pržići Mario Mirčić podsjeća da su mještani na potrebu zdravstvene kontrole upozoravali godinama. Pristanak na eksploataciju i preradu rude olova, cinka i barita dat je 2020. godine, ali uz jasno definisane uvjete, među kojima je bilo i obavezno uzorkovanje krvi stanovništva.

„To nikada nije urađeno. Ni tada, ni kasnije, kada je proizvodnja počela. Da jeste, danas bismo znali kada je i kako došlo do ovakvog stanja“, kaže Mirčić.

Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica, zasad jedina institucija koja je reagovala konkretnim potezom, analizirao je vodu s dva glavna izvorišta za područje Pržića i Daštanskog.

U vodi nije utvrđena prisutnost olova, što dodatno sužava krug mogućih izvora zagađenja i usmjerava sumnje na lebdeće čestice u zraku i prašinu nastalu kamionskim transportom rude i jalovine, a na šta stanovnici ovih sela upozoravaju već duže vrijeme.

Pokušaji da se odgovornost prebaci na prijeratni rudnik ne stoje jer dio testiranih osoba nije bio ni rođen u vrijeme njegovog zatvaranja.

Na području opštine Vareš planira se i novi rudarski projekat – eksploatacija hroma na lokalitetima Duboštica–Tribija. Više od 50 organizacija civilnog društva i mjesnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje već je zatražilo raskid koncesije, upozoravajući na zdravstvene i okolišne rizike, kao i na kršenje odluka Ustavnog suda BiH i zakona o državnoj imovini.

Ni na te zahtjeve nije bilo odgovora.

Redakcija portala Gerila.info kontaktirala je kancelariju kompanije DPM Metali u Varešu. Iz kompanije su potvrdili da su upoznati s informacijama o nalazima prisutnosti olova u krvi stanovnika, ali nisu željeli da ih komentarišu putem telefonskog razgovora, uputivši nas da pitanja dostavimo elektronskom poštom. Na pitanje da li imaju pripremljeno zvanično obavještenje ili plan obraćanja javnosti, s obzirom na alarmantnu zdravstvenu situaciju, predstavnik kompanije s kojim smo razgovarali nije želio da komentariše. Odgovori kompanije biće objavljeni na portalu Gerila.info čim budu dostavljeni.

U Varešu se danas više ne govori o potencijalnim rizicima, već o potvrđenom trovanju. Institucije ćute na trovanje olovom, kao što ćute i na pitanja građana šte se dešava u selima Duboštica i Tribija gdje firma Miloša Bošnjakovića krči državnu šumu a na šta mu je konceiju dala Vlada ZDK koja je ugovor o tome krila mjesecima, da bi tek nakon odluke suda javnosti postao dostupan, ali sa mnogo više sakrivenih, nego javnih informacija.

Do kad će ta tišina trajati, zasad se ne zna. Zasad znamo samo da njenu cijenu plaćaju stanovnici Vareša.

Dejan Rakita / GERILA

The post Alarm u Varešu: Trovanje olovom u krvi mještana uz jalovište rudnika koji je nedavno prodan za dvije milijarde maraka! first appeared on Gerila.info.

Zanimljivo, iako se o ovom problemu mjesecima piše u medijima, tek sada je neko od političara napokon obratio pažnju na ovo pitanje.

U središtu spora je koncesija koju je Vlada ZDK 2021. godine dodijelila firmi „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, danas preregistrovanoj u „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, sa sjedištem upravo u ovom planinskom gradu. Riječ je o istraživanju i potencijalnoj eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, iznad doline Krivaje, rijeke koja odavno nije samo vodotok, nego identitet čitave regije.

Na press konferenciji u Varešu, ekološki aktivisti, univerzitetski profesori i stanovnici doline Krivaje uputili su dramatičan apel javnosti širom Bosne i Hercegovine. Govorili su o, kako tvrde, grubom kršenju koncesionog ugovora, ignorisanju odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, potpunoj netransparentnosti kantonalnih institucija, ali i o pritiscima na lokalne aktiviste i mještane. Iznad svega, upozorili su na ono što smatraju najvećom prijetnjom: opasnost da sliv Krivaje bude trajno zatrovan heksavalentnim hromom – jednim od najtoksičnijih i najkancerogenijih oblika teških metala.

„Organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama u slivu rijeke Krivaje – njih ukupno 49 – i službeno su uputile premijeru i Vladi Zeničko-dobojskog kantona zahtjev za hitan raskid koncesionog ugovora sa firmom Seven Plus, odnosno Vareški minerali, kako se odnedavno zove“, rekao je eko aktivista Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojničani.

„Mi tražimo raskid koncesionog ugovora zbog grubog kršenja ugovornih obaveza, zato što je koncesionar bio dužan da započne radove do kraja 2022. godine, ali to se nije dogodilo. Koncesionar je čak sam javno objavio da je započeo radove u ljeto ove godine, čime je prekršen jedan od temeljnih elemenata ugovora“, dodao je Šupuković.

Dok javnost još nema uvid u sam koncesioni ugovor – Ministarstvo privrede ZDK odbija da ga objavi, pozivajući se na „komercijalne interese“ investitora – rokovi iz pratećih odluka Vlade govore dovoljno: najprije 12 mjeseci za početak istražnih radova, pa dodatnih 8 mjeseci aneksom. Sve je isteklo krajem 2022. godine, a šuma u Duboštici počela je da se sječe tek sredinom 2025.

„Vidi se iz samog izvještaja o koncesijama Vlade ZDK za 2022. godinu da ovaj rok nije ispoštovan i to je, samo po sebi, bio dovoljan razlog da Vlada ZDK započne proceduru raskida koncesionog ugovora“, upozorava Šupuković.

Ali lokalna zajednica ne problematizuje samo rokove i papire. U pitanju je i ono što bi se, prema tvrdnjama aktivista i stručnjaka, dešavalo ispod i iznad zemlje ako rudnik hroma zaživi.

Dalibor Ballian, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka BiH, podsjeća da se sve dešava usred jedne od najvrednijih šumskih cjelina u BiH.

„Ta šuma nije nikakva ‘šikara’, to su naše najproizvodnije šume i to zbog bogatstva minerala tog tla gdje se nalaze. Kad nestane tih minerala u tlu, tu više nikad neće biti takve šume“, ističe Ballian.

„Šumu možemo uništiti za jednu minutu, a za obnovu je potrebno 200–300 godina. Mi, zahvaljujući koncesijama, imamo tih ‘rekultivisanih’ područja, a to su tzv. industrijske pustinje, oko 100 hiljada hektara. Sada je koncesija za rudnik hroma data na 3.200 hektara površine – 32 kvadratna kilometra – od sadašnjeg rudnika Rupice do budućeg rudnika hroma u Duboštici. Izgradnjom ovog rudnika, stanje u rijeci Krivaji će biti takvo da u njoj ne da neće biti riba i rakova, nego neće biti ni bakterija“, upozorava Ballian.

U igri nije samo šuma. Hidrolog Muriz Spahić, jedan od najeminentnijih stručnjaka za riječna korita i podzemne vode u BiH, već ranije je upozorio da hrom u obliku u kojem bi se mogao pojavljivati kao nusprodukt rudarenja – heksavalentni hrom – predstavlja direktnu prijetnju zdravlju ljudi, ekosistemima i izvorima pitke vode. Hrom VI se akumulira u sedimentima, prolazi kroz pukotine u karbonatnim masivima, stiže do izvorišta i ulazi u lanac ishrane.

„Jednom kontaminirana, voda može dugo ostati opasna za sve – prirodu, poljoprivredu, ljude“, naglasio je Spahić u ranijim upozorenjima, zbog čega i ne čudi što se otpor u dolini Krivaje širi iz sela u selo, iz grada u grad.

Za Azida Kaknjaševića, stanovnika Olova i inženjera rudarstva, paradoks je dodatni razlog za pobunu.

„Apsurdno, ja sam inženjer rudarstva, a u prilici sam da govorim protiv ovih programa vezano za rudarenje. Kada govorimo o planiranom rudniku hroma, u pitanju je ekološka bomba iz različitih aspekata zagađivanja prirode. Ovdje su prekršeni mnogi zakoni, kao i odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika, a najbitnije je da su ovdje ugrožena osnovna ljudska prava. Iz Olova i doline rijeke Krivaje poručujemo da se narod koji tu živi mora ujediniti kako bi se ova koncesija raskinula”, kaže Kaknjašević.

Kada aktivisti govore o „bombi“, ne misle samo na metaforu. Ballian procjenjuje da bi u slučaju otvaranja rudnika i separacije hroma toksična prašina mogla zagađivati krug od 120 kilometara oko Duboštice–Tribije.

„U krugu od 120 kilometara stalno će biti zagađenje koje ulazi u pluća, kožu, hranu, vodu… To znači da će biti ugroženi Sarajevo, Zenica, Doboj, praktično do Tuzle“, posebno upozorava profesor.

U pozadini svega je čovjek čije se ime već godinama vezuje za najkontroverznije rudarske projekte u BiH – Miloš Bošnjaković.

Kao vlasnik firme Seven Plus, danas Vareški minerali, u javnosti je poznat po projektu Rupice, kasnije prodatom stranoj kompaniji za više od milijardu dolara, bez ijedne marke koja je kao direktna korist završila u kasi Vareša.

U Republici Srpskoj, u opštini Petrovo, isti vlasnik je ostao bez istražnih prava nakon što su inspekcije i institucije konstatovale niz nepravilnosti.

„To nam jasno govori kakav je to partner. Neko ko gubi istražna prava u jednoj opštini zbog neregularnosti, a ovdje dobija koncesiju na državnom zemljištu, bez javne rasprave, bez učešća lokalne zajednice“, upozorava Šupuković. Podsjeća i na prijavljene slučajeve zastrašivanja aktivista i mještana u oba entiteta: nezakonita geološka istraživanja iz zraka, prijetnje, ucjene, pokušaji zastrašivanja onih koji se protive „investiciji“.

Za Miroslava Pejčinovića, stanovnika Vareša i predsjednika inicijativnog odbora novoosnovanog udruženja „Opstanak“, obrazac je već viđen: prvo se simboličnim iznosima finansiraju sportski klubovi, kulturna društva, „donacije“, a potom dolaze bageri, kopovi i devastacija.

„Koncesionar koji se pojavio za taj rudnik hroma je isti kao i prvobitni za rudnik u Rupicama i on je vrlo izverziran, jer prvo uđe u sve pore društva i finansira neka sportska društva, kulturna udruženja, pridobije na svoju stranu dio lokalne zajednice time što im ‘zamaže oči’, a u suštini oni dijele naš novac“, kaže Pejčinović.

„Pozivamo vas sve zajedno da se borimo jer Bosnu žele da pretvore u jedan veliki rudnik, a tu ostanka i opstanka onda neće biti.“

U cijeloj priči možda je najglasnije odsustvo – onih institucija koje bi morale da štite javni interes.

Ministarstvo privrede ZDK odbija da objavi koncesioni ugovor, iako je Aarhus centar, u ime više organizacija, tražio uvid pozivajući se na pravo na pristup informacijama. Odgovor je bio da investitor nije dao saglasnost zbog „komercijalnih razloga“ i „reputacijskih rizika“.

„Ja pitam vlasti u Opštini Vareš i u ZDK – zašto se krije koncesioni ugovor?“, poručio je Šupuković na skupu u Varešu.

„Ono što znamo je da je 1,5 KM koncesiona naknada po toni rude, 150 KM po hektaru zemljišta, a to nam govori da je prodavanje prirodnih resursa ove države u bescjenje. To su resursi svih građana BiH, a ne resursi vlade ili opštinskih vlasti”, ističe on.

Jedan od stanovnika Vareša, koji je želio ostati anoniman, brutalno je sažeo ono o čemu mnogi šapuću: „Naše lokalne i kantonalne vlasti ćute, ignorišu sve. Svi su oni uzeli svoj dio da sramno ćute. Ovo treba dići na nacionalni nivo jer se tiče svih građana ove zemlje, a bojim se da mnogi toga još nisu svjesni.“

Dimenzija priče koja ovu koncesiju dodatno izdvaja od drugih je namjena rude. Prema informacijama kojima raspolažu aktivisti, hrom iz Duboštice–Tribije bio bi korišten u vojnoj industriji. „Da li Bosna i Hercegovina, nakon godina krvavog rata, smije i treba da učestvuje u proizvodnji oružja koje će sutra ubijati u Ukrajini, Palestini ili negdje drugdje?“, pita Šupuković.

Potpisnice inicijative podsjećaju da je BiH zemlja sa svježim traumama ratnih stradanja, masovnih zločina i razaranja, te da njeni resursi ne smiju služiti proizvodnji oružja, već miru, razvoju i dobrobiti ljudi.

Upravo zato, inicijativa 49 organizacija i mjesnih zajednica nije ostala samo na saopštenju i press konferenciji.

Upravo danas, na 46. sjednici Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, predsjednik Kluba zastupnika SDP BiH Damir Memić pokrenuo je Inicijativu za raskid koncesionog ugovora o istraživanju i eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, naglasivši da će planirani rudnik najviše pogoditi upravo područja u slivu rijeke Krivaje.

Time je borba mještana i organizacija iz doline Krivaje izašla iz šumskih puteva i mjesnih zajednica na kantonalnu političku scenu. Vlada ZDK više ne odgovara samo aktivistima i lokalnim ljudima, već i zastupnicima u Skupštini – a preko njih i javnosti koja će ovu priču pratiti mnogo pažljivije nego kada su šumske parcele i državna imovina dijeljene tiho, u vrijeme pandemije i pravnog vakuuma.

Redakcija portala Gerila poslala je pitanja kompaniji Vareški minerali, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili; ukoliko ga dobijemo, objavićemo ga u cijelosti.

Hoće li se koncesioni ugovor raskinuti, ili će Duboštica–Tribija postati još jedno „industrijsko pustinjasto polje“ u nizu, zavisi od odluke iste one vlasti koja je šume nazvala „šikarom“, a državnu zemlju tretirala kao privatno dvorište.

Ali ovog puta, ljudi iz Vareša, Olova, Maglaja i čitave doline Krivaje poručuju da neće ćutati.

Dejan Rakita / GERILA

The post Rudnik hroma prijeti Varešu: Inicijativa protiv projekta Miloša Bošnjakovića stiže pred Vladu ZDK first appeared on Gerila.info.

Delegacija Vlade Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) nedavno je bez ikakve prethodne najave ili zvaničnih informacija otputovala u Japan na međunarodnu izložbu EXPO.

Ovo putovanje izazvalo je veliku pažnju javnosti, najviše u ovom kantonu, prvenstveno zbog činjenice da su po pravilu državne institucije i zvaničnici ti koji predstavljaju državu na EXPO-u, čime se postavlja pitanje legitimnosti i svrhe ovog „službenog putovanja“ u Osaku.

Informacije o putovanju bile su dostupne isključivo na privatnom Facebook profilu supruga ministrice finansija ZDK Dženane Čišije. Osim nje, na fotografijama se može vidjeti i njen suprug, Edin Čišija, kandidat za vijećnika Demokratske fronte (DF) na lanjskim lokalnim izborima u Visokom, te njihova dva sina.

KAKVA JE ULOGA U JAPANU MINISTRICINOG SUPRUGA

Njegov status u ovoj delegaciji nije zvanično objašnjen, što dodatno povećava sumnju u transparentnost i zakonitost putovanja.

Odluku o službenom putovanju ministrice potpisao je premijer ZDK, Nezir Pivić, međutim, javnosti do danas nije dostavljena nijedna zvanična informacija o svrsi putovanja, troškovima ili planiranim i ostvarenim rezultatima, te ostalim članovima delegacije.

Premijer Pivić nije odgovorio na upite Valtera, dok se Demokratska fronta Visoko ograđuje od ovog putovanja.

„Na EXPO je učestvovala zvanična delegacija Vlade ZDK, koja je i donijela odluku o učešću i sastavu onih koji će predstavljati. Niko od članova Demokratske fronte nije u Japanu putovao po stranačkoj dužnosti, niti je po tom osnovu bio dio zvanične delegacije. Ukoliko je neko od naših kandidata u isto vrijeme boravio u Japanu, vjerujemo da se radi o privatnom putovanju, finansiranom ličnim sredstvima“, odgovorili su uz ostalo iz DF Visoko.

„Sad me brine ovo putovanje čitave Vlade u Japan prvenstveno iz sigurnosnog aspekta i ratova koji se vode širom svijeta. Jedini opravdani razlog za ovako skupo i hrabro putovanje, obzirom na informacije da naša jabuka nije baš rodila ove godine, jeste japanska jabuka. Vjerujem da će poslije ovog poduhvata cijena jabuka biti kao i cijena trešanja. Ali, da li je japanska jabuka vrijedna rizika? Da li baš moramo jesti i jabuke?“, napisala je na svom FB profilu zastupnica u Skupštini ZDK Sanja Renić, i tako javnost upoznala s ovim službenim putem delegacije Vlade tog kantona.

Zastupnica Renić za naš portal pojašnjava kako je čak raspisan javni poziv za angažman fizičkog lica, vodiča za Japan:

„To još nismo ni vidjeli niti čuli. Ako neko pozove članove Vlade ili kompletnu Vladu, onda vam obezbjeđuje vodiča i prevodioca.“

Dodala je da je to pitanje pripremila za narednu sjednicu Skupštine ZDK na kojoj će tražiti sve detalje i finansijske troškove ovog putovanja za koje je saznala preko privatnog FB profila ministrice finansija.

„Samo znamo da je s njom putovala i njena obitelj“, navodi Renić za naš portal.

Također, nepoznato je da li su Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i ministar Konaković upoznati s tim da je ministrica finansija iz ZE-DO kantona službeno prisutna na EXPO-u i da li su kantonalne vlasti imale njihovu suglasnost, ili neku vrstu koordinacije. 

NEVIDLJIVI REZULTATI POSJETE KINI I „SAJMU TREŠNJE“

Japan, kao zemlja domaćin EXPO-a, simbol je tehnološkog i ekonomskog napretka. Međutim, bez zvanične podrške Bosne i Hercegovine na državnom nivou, nastup kantonalne delegacije izgleda kao paralelna i nesinhronizovana aktivnost, koja je ujedno iskorištena za putovanje cijele porodice kantonalne ministrice.

Uloga ambasadora Bosne i Hercegovine u Japanu Mate Zeke, jedinog bivšeg HDZ diplomate kojeg je najprije u Jordanu ostavio Željko Komšić a kasnije imenovao u Japan, također u ovom slučaju nije jasno definisana. Nije poznato ni da li je njegova ambasada imala bilo kakvu ulogu u organizaciji putovanja.

Inače, ovo putovanje u Japan nije izolovani slučaj. Slične kritike bile su upućene i ranije, kada je delegacija ZDK putovala u Kinu, navodno na Sajam trešnje, ali bez jasnih ciljeva i konkretnih rezultata. Takva praksa ostavlja utisak da se službena putovanja koriste više kao privatni izleti na račun poreskih obveznika nego kao sredstvo za promociju kantona i jačanje međunarodnih veza.

„Ako za putovanja članova Vlade ZDK saznajemo sa njihovih ličnih FB profila, onda smatram da su ta putovanja turističkog karaktera, a ne u interesu Kantona. Sajam trešnje u Kini evidentno nije polučio rezultate s obzirom na cijenu trešnje ove godine, kao ni to da smo imali priliku čuti i vidjeti možda neke planove i strategije koje bi se implementirale u našem kantonu, barem po brendiranju trešnje“, zaključuje Sanja Renić.

Netransparentnost, političke manipulacije i odsustvo jasnih rezultata putovanja Vlade ZDK u Japan otvaraju ozbiljna pitanja o odgovornosti, zakonitosti i opravdanosti trošenja javnih sredstava. Građani imaju pravo znati ko putuje, zašto putuje, pod kojim uslovima i kakve koristi kanton i država ostvaruju.

valter portal

The post KO PREDSTAVLJA BIH NA EXPO: Ministrica finansija ZDK u Japan povela supruga i sinove first appeared on Gerila.info.

Mreža za zaštitu prirode u Bosni i Hercegovini, koju čini 20 organizacija civilnog društva iz cijele zemlje, uputila je 22. maja – simbolično, na Međunarodni dan biodiverziteta – zvaničnu urgenciju Opštinskom vijeću Žepče, tražeći da se na dnevni red konačno stavi inicijativa za zaštitu Matinskog visa, podnesena još u aprilu 2024. godine. Od tada, ova tema nije ni razmatrana, dok su se u međuvremenu donosile odluke koje direktno ugrožavaju to isto područje.

“Ignorisanje inicijative za zaštitu Matinskog visa, uz istovremeno donošenje odluka koje omogućavaju dalju devastaciju okoliša, više se ne može tumačiti kao običan administrativni propust”, poručuju aktivisti.

Kamenolomi na mjestu prirodnog blaga

Na sjednici održanoj 30. januara 2025. godine, Opštinsko vijeće Žepče usvojilo je odluku o davanju saglasnosti za dodjelu koncesije kamenolomu, ignorišući pritom Odluku Visokog predstavnika o zabrani raspolaganja državnom imovinom, kao i presudu Ustavnog suda BiH kojom je osporena slična odluka o promjeni namjene šumskog zemljišta.

Ni tu se nije stalo. Samo četiri mjeseca kasnije, na sjednici 30. maja, vijećnici su opet dali zeleno svjetlo za još jedan kamenolom – i to uprkos činjenici da se lokacije nalaze u neposrednoj blizini Matinskog visa.

Aktivisti priznaju da nisu protiv koncesija koje su u skladu sa zakonima i prostornim planovima, ali ističu da odluke Opštinskog vijeća pokazuju duboko neuravnotežen pristup razvoju:

“Javne inicijative koje štite prirodu i koriste cijeloj zajednici godinama se ignorišu, dok se one koje idu u korist pojedinaca usvajaju bez zadrške”, naglašavaju iz Mreže.

Matinski vis – potencijal umjesto prijetnje

Matinski vis obuhvata više od 1.300 hektara državnog zemljišta i stanište je čak 45 biljnih vrsta sa Crvene liste Federacije BiH. Uz to, nalazi se u tzv. serpentinskoj zoni – specifičnom geomorfološkom području prepoznatom po velikom broju endemskih vrsta, čije uništavanje ostavlja dugoročne posljedice po biološku raznolikost.

U posljednjih nekoliko godina, na ovom području je kroz različite projekte uloženo preko 500.000 KM, uključujući edukaciju, naučna istraživanja i turističke inicijative. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da se lokalna vlast pokrene.

Dodatnu težinu ignorisanju ove inicijative daje i izmjena Zakona o zaštiti prirode Federacije BiH, prema kojoj općinsko vijeće više nema obavezu dati saglasnost za zaštitu – već samo mišljenje. Drugim riječima, institucionalna volja je sve što stoji između očuvanja prirodnog blaga i njegove eksploatacije.

“Odbijanjem da se ova tema uopšte razmotri, Opštinsko vijeće Žepče šalje poruku da su interesi pojedinaca važniji od opšteg dobra, zdravlja građana i budućnosti zajednice”, upozoravaju organizacije potpisnice urgencije.

Dok drugi štite, Žepče šuti

U kontrastu s inertnošću vlasti u Žepču, susjedne opštine – poput Zavidovića i Maglaja – aktivno rade na proglašenju novih zaštićenih područja, a Zeničko-dobojski kanton pokrenuo je osnivanje javne ustanove za upravljanje njima. Pasivnost Žepča, prema mišljenju ekoloških udruženja, nije samo lokalni problem – ona predstavlja signal da su prioriteti lokalnih vlasti daleko od održivog razvoja i zaštite prirodnih resursa.

“Ako općinska administracija ne želi iskoristiti priliku da zaštiti Matinski vis, onda građani imaju pravo da znaju zašto. A odgovornost za štetu koja se nanosi prirodi i zajednici biće nemoguće izbjeći”,  zaključuju iz Mreže za zaštitu prirode.

GERILA

The post Matinski vis pod prijetnjom: Lokalna vlast u Žepču ignoriše inicijativu za zaštitu prirodnog blaga, ali ubrzano odobrava kamenolome first appeared on Gerila.info.

Od “besperspektivne šikare” do svjetske berze

Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić prošlog je proljeća podržao rudnik riječima: “Neki očito misle da je bolje da ostane besperspektivna šikara koja će se zvati državna, nego perspektivna investicija”, komentarišuću odluku Ustavnog suda BiH kojom je van snage stavljena odluka Vlade FBiH o prenamjeni šumskog zemljišta.

Dvanaest mjeseci kasnije ta “šikara” postala je predmet milijarderskog ugovora – bez novog zakona o rudarenju, bez povećanih naknada i bez urađenih studija kumulativnog uticaja na okoliš.

Podsjećamo, u martu 2024.godine sa radom je počeo rudnik Rupice britanske kompanije Adriatik Metals BiH u Tisovcima kod Vareša, a u rudniku se iskopavaju rude cinka, barita i olova.

Nikšićeva izjava uslijedila je neposredno nakon što je Ustavni sud BiH privremenom mjerom suspendovao odluku Vlade FBiH o prenamjeni šumskog zemljišta u Varešu, upozorivši da bi daljnji radovi mogli nanijeti “nesrazmjernu štetu” javnom interesu.  

Nikšićevoj izjavi prethodila je sječa oko 3.000 m² državne šume u Varešu od strane kompanije Adriatic Metalsa, čime je ukonjeno više od stotinu stabala, zbog čega je Kantonalna uprava za šumarstvo ZDK početkom oktobra 2023. podnijela dvije krivične prijave. Kantonalno tužilaštvo, međutim, tvrdi da te prijave nikada nisu zaprimljene, pa je umjesto sankcije uslijedila “nagrada” – Vlada FBiH je već u decembru odobrila Adriatic Metalsu legalno krčenje dodatnih 7,2 hektara šume unutar eksploatacionog polja. Tom odlukom Nikšićeva Vlada je, suprotno zakonu o državnoj imovini, ukinula obavezu pribavljanja saglasnosti Pravobranilaštva BiH.

Zanimljivo je da je u jeku žestokih političkih sukoba na relaciji Milorad Dodik – Kristijan Šmit oko državne imovine, upravo Visoki predstavnik u BiH dao saglasnost za isključivanje Pravobranilaštva BIH iz procesa odlučivanja o davanju državnog zemljišta na raspolaganje, odnosno o promjeni namjene državnog zemljišta.

Šta (ni)je dobio Vareš

U stvarnosti, mještani Vareša dobili su tek par kilometara asfaltiranog puta i nekoliko desetina privremenih poslova, dok su prijavljene emisije buke i zagađenja vode rasle iznad projektnih procjena.

U selima nizvodno od glavne flotacije mještani su prošle zime, uz podršku pravnika Aarhus-mreže, podnijeli pritužbu Berneškoj konvenciji tvrdeći da se u potocima bilježe povišeni kadmij i mutnoća nakon svakog ispiranja jalovišta. Radio Slobodna Evropa je ranije dokumentovala da su neki stanovnici počeli kupovati flaširanu vodu jer “više ne vjeruju bunarima”, a u izvještaju EBRD-ovog nezavisnog mehanizma za pritužbe navodi se da projekat crpi vodu iz slivova koji prirodno gravitiraju opštini Kakanj, čije vlasti tvrde da ih niko nije pitao za dozvolu.

Istovremeno je Reuters u aprilu 2024. ukazao da nova pruga ka rudniku služi isključivo za izvoz koncentrata, dok je lokalni putni i željeznički prevoz za stanovnike ostao neobnovljen . Kompanija Adriatic Metals na kritikama gradi PR kampanju “Mining Done Differently”, ali mjesni sastanci na kojima se, kako piše ESG Adria, “više sluša nego obećava” nisu promijenili činjenicu da koncesiona renta ostaje svega 3–5 % bruto prihoda.

Ekološko udruženje UG Fojničani iz Maglaja zato poručuje: “U tišini, iza kulisa, rasprodaje se prirodno bogatstvo ove zemlje… Šutnja naših političara nije nesposobnost, to je saučesništvo.”

Gdje nestaje novac

Prema analizi portala Mining.com, DPM je akviziciju finansirao kombinacijom gotovine i dionica, procjenjujući internu stopu povrata na 17 % uz cijenu srebra od 23 USD/oz.

Na drugoj strani, Zeničko-dobojskom kantonu pripada samo 30 % koncesione naknade; ostatak odlazi Federaciji BiH. Iako prihod DPM-a iz Vareša može premašiti 200 miliona dolara godišnje, lokalni budžet dobiće manje od dva miliona maraka – iznos koji rudnik plaća za dva sata rada drobilice?!

Ekonomista Admir Čavalić u intervjuu za Večernji list napominje da bi isti projekat, pod stopama rudne rente u Srbiji ili Hrvatskoj, „budžetima kantona donio najmanje tri puta veći priliv”.

Dodaje i da „bez hitnih korekcija Zakona o rudarstvu, BiH ostaje kolonija sirovina – investitori dijele dividende, a opštine čekaju donaciju za dječije igralište”.

Poređenje sa regionom

Za razliku od Srbije, koja je prošle godine podigla rudnu rentu na 7 % bruto prihoda, i Hrvatske, gdje rudarima uz osnovnih 10 % ide još 5 % ekološke naknade, u bosanskohercegovačkim entitetima stope ostaju znatno niže. U Federaciji BiH koncesija se i dalje obračunava fiksno – само 3 % za olovo i cink и 5 % za srebro – dok Republika Srpska propisuje raspon од 3,6 % до 5 % prihoda, ali ga je pravilnicima spustila на чак 0,5 % за pojedine energetske projekte.  Ekonomisti zato upozoravaju да је ukupna naknada за eksploataciju mineralnih sirovina u BiH najniža u jugoistočnoj Evropi, pа svaka naredna preprodaja rudnika može proći gotovo bez ikakvog dodatnog prihoda za državne budžete.

“Strane kompanije će provoditi zeleno rudarenju na način da će uzimati sirovinu, plaćati mizernu koncesionu naknadu, a oni će zarađivati milijarde, tako što će preprodavati tu sirovinu i plasirati je na određeno tržište. U Varešu je otvoren rudnik, gdje je iznos koncesione naknade prvobitno planiran u iznosu od 1.500 KM (750 EUR) po hektaru, da bi se na kraju to smanjilo na 150 KM (75 EUR) po hektaru. Već sada to nije mjerilo, već sada neko zarađuje ekstra profit dok opštine, lokalne zajednice i entiteti ne zarađuju u takvoj mjeri  u kojoj bi trebalo”, ocjenjuje Vladimir Topić iz Centra za životnu okolinu.

Majda Ibraković iz organizacije Eko Forum Zenica u razgovoru za GERILU ističe da je “rudarstvo je iznimno profitabilan biznis, što možemo vidjeti iz aktuelne prodaje rudnika u Varešu uz inkasiranje 2 milijarde KM”.

“To je dobro uhodan biznis model u svim zemljama gdje su regulacije slabe i gdje one takoreći indirektno zavise od slobodne volje investitora. Teren za ovaj projekat pripreman je preko 10 godina, najprije ulaskom domaćeg juniora i jednog čovjeka kao posrednika za veće kompanije i dilove. Bilo je jasno da je jak, drugačiji i pozitivan marketing krucijalan u ovom projektu radi podizanja vrijednosti i prodaje na berzama – tako da aktualna preprodaja rudnika DPM  kao nekom mlađem rudarskom senioru nije iznenađenje”, ističe Ibraković u razgovoru za naš portal.

Ona dodaje da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona u protekloj deceniji načinila niz “grešaka”, odnosno “ustupaka koje su pogodovale investitoru, od neopravdanog smanjenja iznosa koncesione naknade, preko izmjena površine koncesionog polja, produžavanja rokova, dodavanja pratećih ruda koje će se kopati i slično, a sve bez transparentnosti i konsultovanja javnosti”.

Pri tome, ističe Ibraković, vlasti i kantonalne i entitetske grade vrlo otvoreno grade prijateljski odnos i servilnost kompaniji Adriatic Metals, “uz ignorisanje i opravdavanje utvrđenih šteta po okoliš, kao što je recimo slučaj sa  presudom Ustavnog suda BiH o raspolaganju državnim zemljištem”.

“Za svo to vrijeme, lokalna zajednica je takođe manje-više uspješno “pripremana” raznoraznim korporativnim mehanizmima i komunikacijskim strategijama, kako bi kasnije bilo što manje protivljenja i kako bi se glasovi koji negoduju takoreći “prirodno”ugušili unutar same zajednice. Sve je to dobro uhodan sistem odnosa moći i kontrole resursa i diskursa”, dodaje ona i ističe da je zasad neizvjesno u kojem će smjeru nastaviti novi vlasnik, odnosno kanadska kompanija koja je kupila rudnik.

Međutim, trebamo imati na umu njihove dosadašnje pristupe i manipulacije prilikom ekoloških incidenata u rudnicima u Namibiji, Bugarskoj te susjednoj Srbiji na planini Homolje, gdje je u narednoj godini planirano otvaranje rudnika zlata”, zaključuje u razgovoru za Gerilu Majda Ibraković.

Eko aktivisti su upozoravali i još upozoravaju

Hajrija Čobo, istaknuta građanska aktivistkinja iz Kaknja, u razgovoru za GERILU kaže da je situacija sa rudnikom u Varešu upravo ono kako se u javnosti predstavlja – preprodaja.

“Strane kompanije preprodaju ono što su naši korumpirani predstavnici u vlasti nezakonito, protivustavno i netransparetntno prodali i to za mizernu šaku kikirikija. Kilogam šumskih jagoda/borovnica/gljiva košta minimalno 20KM, a tona rude 3.90KM s tim da kad tu tonu iskopate plodove šume više nikad nemate. Ovaj narod da ima pameti branio bi ovaj raj na zemlji zvani Bosna i Hercegovina, ali se i narod proda za malo muzike i reklamni balon”, objašnjava Hajrija u razgovoru za naš portal.

Dodaje da država ćuti “jer nju predstavljaju upravo prodavači, pa ne mogu reklamaciju slati sami sebi”.

“Bezbroj puta sam rekla i opet ću ponoviti: koncesija u Varešu je nezakonita, neustavna i protivna konvencijama čija je BiH potpisnica. Sam ugovor o koncesiji je pravno ništavan iz više razloga, a kome to nije jasno neka se informiše detaljnije. Zahtjev za ocjenu ustavnosti ne može predati savjestan građanin, nego samo određeni predstavnici u vlasti. Pitam javno: Jeste li svi prodavači ili će nam ipak neko dokazati svoj patriotizam kroz predaju Zahtjeva za ocjenu ustavnosti dodjele koncesija u Varešu?”, ističe Hajrija u razgovoru za Gerilu.

Hajrija ističe da je paradoksalno, ali da treba razmisliti i o uključivanju Milorada Dodika u ovaj proces, upravo zbog manjkavosti Ustava BiH u kojem se navodi da spor pred Ustavnim sudom BiH može pokrenuti samo određeni krug ovlaštenih pokretača. To su član Predsjedništva BiH, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. Budući da političari iz Federacije BiH, barem oni u institucijama i na pozicijama da mogu da upute ocjenu ustavnosti, to neće da urade, zašto se ne okrenuti i drugim rješenjima, dodaje Hajrija.

“Zaista razmišljam da možda čak kontaktiram i Dodika i pitam ga da neko od pripadnika njegove političke opcije, a koji mogu predati Zahtjev za ocjenu ustavnosti, to i urade u slučaju procedure dodjele koncesije u Varešu. To bi palo na Ustavnom sudu BiH kao zrela kruška i to bi bio šah mat tom nezakonitom pljačkaškom projektu”, zaključuje Hajrija.

Ekološko udruženje UG Fojničani reagovalo je najglasnije – u statusu objavljenom prije dva dana pod naslovom „Zmija je vijest, prodaja rudnika nije!“ nazvali su šutnju institucija saučesništvom i poručili da je rasprodaja prirodnog bogatstva „šamar svima nama koji još vjerujemo da je država čuvar zajedničkih dobara“.

“U tišini, iza kulisa, rasprodaje se prirodno bogatstvo ove zemlje. I to pod velom medijskog smeća koje nam se svakodnevno servira da ne gledamo gdje treba. Gdje su sada ti silni „čuvari nacionalnih interesa“ i “državne imovine”? Gdje su velike parole o „ugroženosti“, „suverenitetu“, „razvoju“, „narodu“, jednom, drugom, trećem… i „ostalima“? Gdje su sada mediji da naprave ozbiljnu analizu i pozovu na odgovornost? Gdje su pozivi na istrage, zahtjevi za hapšenjem odgovornih? Gdje su sastanci s ambasadorima, pritisci na visokog predstavnika, izvanredne sjednice, izvanredne presice? Apsolutno ništa”, ističe Davor Šupuković iz ovog udruženja.

Boris Britvar, ugledni zenički arhitekta i društveni aktivista, napisao je na svom FB profilu da “kad vam neko kaže da je Bosna i Hercegovina suverena država, samo mu pokažite rudnik u Varešu”.

Za sada bez dobrog zaključka…

Prodaja rudnika Vareš za oko 2 milijarde maraka mogla je biti presedan za pametno upravljanje mineralnim resursima. Umjesto toga, ostala je još jedna “zatvorena” transakcija u kojoj strani investitori i brokerske kuće ubiru profit, a Bosna i Hercegovina – uz sav politički aplauz – gleda kako bogatstvo odlazi, sa jedne strane, gotovo besplatno, a, sa druge, po veoma visokoj cijeni.

Cijeni plaćenoj zdravljem i budućnosti nas i naše djece, kao i generacija koje će tek da naslijede ovu zemlju.

Ako budu imali šta da naslijede.

Dejan Rakita/GERILA

The post Kako je Nikšićeva besperspektivna “šikara”, rudnik u Varešu, postala zlatna koka od dvije milijarde maraka first appeared on Gerila.info.