Prva slika: Roditelji u tišini protesta

“Mi ne tražimo milostinju. Samo želimo da budemo prepoznati”, rekla je Bobana Miljević dok je držala sina Ognjena za ruku na nedavnim protestima na Trgu Krajine u Banjaluci.

Njen sin je dijete s poteškoćama u razvoju, a zbog odredbi Zakona o dječijoj zaštiti RS, Bobana je izgubila pravo na naknadu jer Ognjen ide u školu.

“Znači li to da dijete sa invaliditetom ne može imati pravo na obrazovanje i roditeljsku njegu u isto vrijeme?” pitala je ogorčena institucijama koje ćute.

Prava roditelja djece s poteškoćama u razvoju nisu ni približno ista u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, zbog čega su roditelji prinuđeni da se, poput Bobane, bore protiv odredbi, koje ih, kako kažu, diskriminišu.

Velikim dijelom za diskriminaciju i nejednakost kriv je i postojeći Ustav Bosne i Hercegovine koji  ne poznaje pravo na posebnu zaštitu osoba s invaliditetom, ni pravo njihovih porodica na podršku. Ni kao minimum.

Zato zakoni koji ih isključuju prolaze bez prepreka. Zato se prava gase zakonskim amandmanima – bez ustavne zaštite da ih spriječi.

Ova scena nije jedina.

U martu 2023. godine, u istoj Banjaluci, aktivisti LGBTQ+ zajednice pokušali su održati javnu šetnju, te diskusiju u okviru planiranog događaja “Bh. povorka ponosa – Banja Luka 2023“.

Umjesto bezbjednosti i ustavnog prava na slobodu izražavanja, dočekale su ih šake. Pripadnici desničarskih grupa, bez reakcije policije, premlatili su organizatore i goste. Među njima su bili i novinari.

Ni tada Ustav nije imao šta da kaže. Jer pravo na seksualnu orijentaciju i  rodni identitet  nije eksplicitno zaštićeno u ustavnom tekstu.

Ustav BiH – dokument mira, a ne ljudskih prava

“Prava koja nisu zapisana – ne važe. Ljudi koji nisu imenovani – ne postoje. A društvo koje to prihvata – ne napreduje“, jedna je od ključnih rečenica iz Platforme ženskih prioriteta za ustavne promjene.

Ustav Bosne i Hercegovine, kao Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, pisan je s ciljem da zaustavi rat. I to je uspio. Ali ono što nije uspio i što i danas ne uspijeva,  jeste da garantuje prava svim ljudima u zemlji.

Iako se najviši pravni akt u BiH oslanja na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, sam tekst ne prepoznaje ni osnovne potrebe savremenog društva – rodnu jednakost, pravo na vodu, stan, zdravlje ili jednako obrazovanje.

Zbog toga se u praksi dešava da porodiljske naknade variraju u zavisnosti od grada, entiteta ili kantona, da osobe sa invaliditetom nemaju ustavno priznatu posebnu zaštitu, da građani bivaju izloženi zagađenju zraka i vode bez prava da traže pravnu zaštitu, i da djeca nemaju jednako pravo na obrazovanje.

U mnogim ruralnim sredinama, više od 30% domaćinstava i dalje nema stabilan pristup pitkoj vodi, dok su javne kuhinje svakodnevna potreba za gotovo 20.000 ljudi u zemlji.

Izostaju i eksplicitne ustavne garancije jednakih prava za žene i muškarce, prava na privatnost i zaštitu podataka u digitalnom dobu, kao i prava na slobodu izražavanja i okupljanja bez političke obstrukcije.

Ustav BIH ne sadrži ni odredbe koje bi osigurale univerzalni pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, niti prepoznaje pojedince koji se izjašnjavaju kao “Ostali“ ili koji žive izvan entitetskih granica kao ravnopravne u političkom sistemu.

Zato Inicijativa “Građanke za ustavne promjene“ vodi kampanju koja traži jasno proširenje ustavnog kataloga prava.

Na temelju godina istraživanja i policy briefova, ova Inicijativa predlaže konkretne amandmane koji bi Ustav BiH približili modernim standardima ljudskih prava i uskladili ga s međunarodnim konvencijama koje BiH već priznaje, ali još uvijek ne primjenjuje kroz najviši pravni akt.

Neka od tih prava i postoje u zakonima, neka su i spomenuta u konvencijama koje BiH priznaje.

Ali ako ih nema u Ustavu,  ona su podložna ukidanju. Ona nisu temelj, već zavise od političke volje.

Žena ima više nego muškaraca u BiH, ali žena nema u Ustavu

Žene čine više od 50 odsto stanovništva Bosne i Hercegovine.

Ima ih više nego muškaraca, ali su, ako je suditi po Ustavu BiH, nevidljive i nezaštićene u odnosu na muški rod.

Ustav BiH, na primjer, ne koristi jezik koji prepoznaje žene. Termini u Ustavu se koriste  isključivo u muškom rodu.

U preporuci Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH iz aprila 2025. jasno se navodi da je rodno neutralan jezik u Ustavu Federacije BiH diskriminatoran jer isključuje žene iz simboličkog i pravnog prostora najvišeg pravnog akta.

Diskriminacija žena u Ustavu ne zaustavlja se na jeziku. Ne postoji eksplicitno ustavno priznanje rodne ravnopravnosti, niti garancija prava žena na porodiljsku zaštitu, na zabranu diskriminacije u zapošljavanju, na posebnu zaštitu trudnica i samohranih majki.

U policy briefovima Platforme ženskih prioriteta za ustavne promjene naglašava se da žene u BiH trpe institucionalnu diskriminaciju zbog nedostatka rodno osjetljivih odredbi u Ustavu.

Ističu kako u “Ustavu BiH ne postoji nijedna formulacija koja bi obavezivala državu na proaktivne mjere u oblasti rodne ravnopravnosti, niti priznaje socioekonomski položaj žena u tranzicionom društvu.“

Kao odgovor na ovu situaciju, Platforma predlaže jasne amandmane kojima bi se osigurala:

• Rodna ravnopravnost u jeziku Ustava;
• Pravo žena na jednak pristup zapošljavanju i jednakost u platama;
• Ustavna garancija posebne zaštite trudnica, majki i samohranih roditelja;
• Rodno osjetljiva politika socijalne zaštite.

Rodna diskriminacija u BiH se ne iscrpljuje samo kroz socijalne politike. Ustav ne prepoznaje rodni identitet, niti obavezuje vlasti na aktivne mjere za ravnopravnost.

Prema preporuci ombudsmena iz 2025, ova vrsta institucionalne šutnje predstavlja trajno isključenje žena iz ustavnog jezika.

Zakon o ravnopravnosti spolova postoji, ali nema ustavnu podršku, pa ga je lako zanemariti u praksi.

I dok druge zemlje, poput Slovenije, Portugala ili Njemačke, eksplicitno u svojim ustavima garantuju ravnopravnost i rodnu zaštitu, Bosna i Hercegovina ostaje bez ijedne rečenice koja bi jasno priznala žene kao ustavne subjekte.

Reproduktivna prava i ustavna tišina

“Pitao me je planiram li rađati. Kada sam rekla da planiram, rekao je da ne želi da me primi jer želi ženu na tom radnom mjestu koja ‘nema tih problema’”, ispričala je Nikolina M. iz Banjaluke, navodeći samo jedan od razgovora za posao u butiku kroz koji je prošla sa stresom.

Ističe kako je za nju “šok” da je doživljavaju praktično “kao dio inventara” u butiku koji bi trebao “samo da sluša, osmjehuje se i prodaje odjeću”.

Ispričala je kako joj je drugi poslodavac rekao da, ako bude primljena i rodi dijete, da “treba da zna da ne može stalno na bolovanje ako se dijete razboli”.

“To njega ne zanima, zamislite! Na to sam ja njega upitala ima li djecu, šta ako se razbole, vodi li ih on doktoru? Nije odgovorio, samo je dodao kako je ‘rekao svoje’”, ispričala je ova mlada djevojka.

U Ustavu BiH ne postoji nijedna odredba koja priznaje pravo žene da slobodno odlučuje o svom tijelu, pristupu kontracepciji ili abortusu.

Policy brief br. 2, koji se bavi ovom temom, predlaže da se u Ustav uvrsti formulacija: “Žena i muškarac imaju pravo odlučivanja o svojim reproduktivnim pravima i reproduktivnom zdravlju, bez diskriminacije, prisile ili nasilja.”

Ova formulacija se temelji na međunarodnim standardima, uključujući Pekingšku platformu za akciju i Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW).

U praksi, žene u BiH suočene su i sa brojnim preprekama kada je riječ o pristupu uslugama reproduktivnog zdravlja.

U mnogim ruralnim područjima ne postoje ginekološke ambulante, a edukacija o seksualnom zdravlju je gotovo nepostojeća.

“Od poroda, punih osam godina nisam išla ginekologu na pregled. A da ima doktor, otišla bih nekad.”

Ovako je nedavno za Radio Slobodna Evropa (RSE) ispričala  Jasminka iz okoline Potočara u Srebrenici.

Ona je samo jedna od nekoliko hiljada žena u ovom mjestu na istoku Bosne i Hercegovine koja, da bi došla do prvog ginekologa, mora ići u 10 kilometara udaljeni Bratunac, ili 50-ak kilometara daleki Zvornik.

Jasminka kaže da se udala sa 18 godina, rodila bebu u Zvorniku i od tada nije posjetila ginekologa.

Dodatno, žene u različitim dijelovima BiH imaju i različita porodiljska prava.

Naknade iznose od 150 do 1000 maraka, u zavisnosti u kom dijelu zemlje porodilje žive.

Nezaposlene, samohrane majke i žene na selu često ostaju bez ikakve zaštite.

Pored zdravlja i pravo na abortus, iako zakonski dozvoljeno do desete sedmice trudnoće, često je opterećeno moralnim i institucionalnim barijerama.

Žene nerijetko bivaju osuđivane, usmjeravane ka “alternativama” bez informisanog pristanka, ili im se nameće dodatna procedura koja nije zakonom propisana.

Bez ustavne garancije, ova prava ostaju krhka i lako osporiva.

Obrazovanje za sve – osim za neke

U Jajcu, učenici A. i T.  idu u istu zgradu škole – ali ne i u istu školu. Jedan uči na bosanskom, a drugi na hrvatskom jeziku. Ne dijele učionice, ni časove, a uče i iz različitih udžbenika.

No, u školskom dvorištu kažu da se igraju zajedno. Roditelj jednog od dvojice učenika priča da ih djeca često pitaju zbog čega su razdvojeni, ali da je to “teško objasniti” djeci.

Dvije škole pod jednim krovom – izraz koji je postao simbol institucionalne segregacije u obrazovanju u BiH, uspostavljen  na kraju rata kao “privremena mjera” u mjestima ratnog sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

Praksa “dvije škole pod jednim krovom“, prisutna je u najmanje 50 škola širom bh. entiteta Federacija BiH. Djeca se razdvajaju na osnovu nacionalnosti, od predškolskog uzrasta.

Oni koji nisu Bošnjaci ni Hrvati, moraju se “uklopiti” u jednu od škola.

Ukidanju segregacije nisu pomogle ni presude sudova o diskriminatornoj prirodi ovakvih škola, ali ni pozivi Evropske unije.

No, u Ustavu BiH nema ništa o ovom fenomenu. Ustav BiH predviđa pravo na obrazovanje, ali ne prepoznaje pravo na inkluzivno, jednako i nediskriminatorno obrazovanje. Ne poznaje ni jezička prava djece.

Ustav ne obavezuje državu da striktno obrazovanje učini dostupnim svoj djeci – bez obzira na njihovu etničku pripadnost, adresu ili ekonomski status.

Romi, koji su najdiskriminisanija manjinska grupa u zemlji, posebno trpe. Prema podacima UNICEF-a, manje od 25% romske djece završi osnovnu školu. Djeca žive na marginama obrazovnog sistema, često bez prevoza, udžbenika, bez podrške.

Romska djeca su i dalje često predmet segregacije u obrazovnim ustanovama, gdje ih se smješta u posebna odjeljenja ili škole za djecu sa posebnim potrebama, iako za to ne postoje stručne osnove. Bez ustavne zabrane ovakve prakse – sve ostaje moguće.

“Ustav BiH ne sadrži eksplicitnu garanciju prava na obrazovanje, niti načela dostupnosti, jednakosti i zabrane segregacije. Ova praznina omogućava zakonima i praksama da budu neujednačeni, diskriminatorni i selektivni,” – navodi se u Policy briefovima Platforme ženskih prioriteta.

Borba za čist zrak, pitku vodu i zaštićenu prirodu

Izrovana zemlja, zagađena voda, uništena imanja, sumpor koji se osjeti kilometrima. Slika je to rada rudnika uglja otvorenih u okolini Prijedora, pod, najblaže rečeno, sumnjivim okolnostima.

Prijedorčani, te mještani naselja Bukova Kosa i Bistrica, svake sedmice uporno protestvuju tražeći da se zaštite neka od najljepših sela u tom kraju, da se prestane sa kopanjem i zagađivanjem.

Mještani kažu da im voda više nije za piće, da je sve zasuto prašinom od mašina i kamiona, a da  zrak više ne miriše na šumu već na sumpor. Pitaju se zašto im država ne daje zaštitu, a odgovor je – zato što Ustav to ne predviđa.

“Znate li da ljudi nemaju pitke vode? Znate li da pčele umiru u ovim selima? Prijeti opasnost za život i biljaka i životinja”, poručivali su okupljeni sa jednih od protesta u Prijedoru.

Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži eksplicitnu odredbu koja garantuje pravo na zdravu životnu sredinu. Iako je BiH potpisnica konvencija, koje nalažu zaštitu okoline kao ljudsko pravo, ova odredba nikada nije pretočena u tekst Ustava.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH je među pet najzagađenijih zemalja Evrope. Termoelektrane u BiH možda su i najveći evropski zagađivači.

U gradovima poput Tuzle, Zenice i Sarajeva, zagađenje zraka prelazi dozvoljene granice tokom više od 100 dana godišnje.

Prosječna godišnja koncentracija opasnih čestica često dostiže vrijednosti koje su četiri do pet puta veće od preporučenih granica.

Ustav Slovenije, proglažene za najčistiju zemlju Evrope, u članu 72. kaže da “svako ima pravo na zdravu životnu sredinu.“

Ustav Norveške takođe prepoznaje životnu sredinu kao međugeneracijsko pravo. U BiH,  životna sredina je sporedna tema, zaglavljena između sprege politike, biznisa i korupcije.

Pravo na stan, vodu i hranu – privilegija, ne pravo

Ustav BiH građankama i građanima, u zemlju u kojoj je oko 700.000 ljudi na rubu siromaštva ne garantuje pravo na hranu, na vodu i na stanovanje.

Svaki šesti stanovnik zaspi gladan. U istom vremenu, 140.000 tona hrane se godišnje baci.

Ustav, na primjer, Južnoafričke Republike garantuje pravo na stanovanje i zaštitu od iseljenja. Ustav Brazila pravo na hranu, a Ustav Portugala pravo na dom. Ustav BiH – ćuti.

U vrijeme digitalnog doba, BiH nema ni ustavnu odredbu o zaštiti ličnih podataka.

Ustav ne garantuje zaštitu privatnosti, ni digitalnu sigurnost. Djeca, pacijenti, građani – svi su izloženi potencijalnim zloupotrebama bez najviše pravne zaštite.

Šta građani i građanke misle o Ustavu BiH?

Više od 70 odsto građanki i građana smatra da Ustav BiH treba mijenjati, pokazalo je možda i jedino sveobuhvatno istraživanje javnog mnijenja o Ustavu Bosne i Hercegovine, sprovedeno 2022. godine od strane Inicijative “Građanke za ustavne promjene“.

Istraživanje je obuhvatilo građane i građanke iz svih dijelova BiH, različite etničke pripadnosti, starosne dobi i socioekonomskog statusa.

Gotovo 60 odsto ispitanih smatra da ih Ustav BIH ne štiti dovoljno, a samo 18% vjeruje da trenutni sistem jednako tretira sve građane i građanke.

Najčešći razlozi koje su učesnici navodili za nezadovoljstvo bili su nejednakost prava u zavisnosti od etničke pripadnosti, diskriminacija po osnovu prebivališta, nepregledna i nefunkcionalna politička struktura, te nepostojanje socijalnih i ekonomskih prava u tekstu Ustava.

U zaključku izvještaja navodi se kako “građani i građanke Bosne i Hercegovine osjećaju da Ustav nije njihov,  već i zato što ih ne štiti u svakodnevnim situacijama – od prava na obrazovanje i rad, do pristupa zdravstvenim i socijalnim uslugama.“

I ovo istraživanje potvrđuje ono što svakodnevica pokazuje, da je promjena Ustava ne samo političko, već duboko ljudsko pitanje.

Zato ova kampanja nije o političkoj volji.

Ona je o prepoznavanju svakog čovjeka kao jednakog, kao građanku i građanina zaštićenima Ustavom garantovanim ljudskim pravima.

Analiza pripremeljena u saradnji sa Inicijativom “Građanke za ustavne promjene”

The post Tišina između redova: Priče koje Ustav BiH ne prepoznaje first appeared on Gerila.info.

Da li je prostor osvijetljen noću? Da li je prolaz dovoljno širok za dječija kolica? Da li postoje sigurnosne kamere na mjestima gdje se ne kreće veliki broj ljudi? – neka su od pitanja na koja su Banjalučanke pokušale dati odgovor tokom šetnji za procjenu bezbjednosti javnih prostra, organizovanih u sklopu šire inicijative “Sigurni gradovi i sigurni javni prostori u Banjaluci” koju, uz podršku Švedske, realizuje UN Women BiH u partnerstvu sa Gradom Banja Luka i lokalnim nevladinim organizacijama. Riječ je o prvoj takvoj inicijativi u BiH, koja, pored toga što radi na promjeni stavova o seksualnom uznemiravanju, posebnu pažnju posvećuje i inkluzivnom, rodno osviještenom urbanizmu.

Šetnje, od kojih je jedna održana u noćnim satima na prostoru glavne željezničke i autobuske stanice, a druga tokom dana, u blizini fakultetskih zgrada, u budućnosti će rezultirati konkretnim nalazima i preporukama za poboljšanje sigurnosti ovih javnih prostora. Preporuke će UN Women predstaviti Gradu Banja Luka, objašnjava Nađa Hasanović, koordinatorica za prevenciju nasilja nad ženama pri UN Women BiH.

“Namjera nam je da Grad Banja Luka prepozna važnost dokumenta i provede ga tako što će narednih godina uvrstiti budžetska sredstva za provedbu određenih preporuka. U nastavku ćemo razviti i smjernice za korištenje šetnji kao alata za procjenu sigurnosti i prilagođavanje javnih prostora potrebama žena s ciljem da ih gradska administracija i ostali akteri koji se bave urbanim planiranjem dugoročno koriste kao  svakodnevnu praksu u promišljanju i dizajniranju javnih prostora.” Hasanović dodaje i kako je plan da se u budućnosti inicijativa proširi i na druge gradove u BiH.

U šetnjama su učestvovale predstavnice nevladinih organizacija i studentice Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta u Banjaluci. Jedna od njih, 22-godišnja Jelena Mamlić, vjeruje da arhitekti i arhitektice mogu učiniti mnogo na kreiranju bezbjednih prostora za sve građane i građanke. Ipak, na njenom fakultetu segment rodno odgovornog planiranja je često zanemaren.

“Svaki put kada započinjemo neki projekat pričamo o toj temi, ali se ona kroz samu realizaciju negdje zametne, zaboravi. Uglavnom se fokusiramo na sam estetski izgled objekta, a izgubi se vizija kakav je to prostor za ženu.”

Gradove su gradili muškarci po mjeri muškaraca

Kako bi ključni akteri dobili što više informacija o rodno osviještenom urbanom planiranju, šetnjama je prethodio i trening za predstavnike i predstavnice gradske uprave, nevladinog sektora i Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta. Glavna predavačica na treningu, Kathryn Travers, stručnjakinja za pitanja roda, sigurnosti i urbanog razvoja koja radi kao specijalistkinja pri odjelu za sprečavanje nasilja nad ženama u UN Women u New Yorku, objašnjava da bi za rodno osviješteno planiranje bilo važno, na prvom mjestu, imati više žena na pozicijama odlučivanja.

“U historiji izgradnje gradova, većina osoba koje su bile uključene u taj proces kao inžinjeri, arhitekte, političari, donosioci odluka, osobe koje su odlučivale o budžetu, su bili muškarci. Na taj način, nenamjerno, gradove su izgradili muškarci za muškarce.”

Travers objašnjava da je u procesu transformacije gradova u sigurne i inkluzivne zajednice važno paralelno osnaživati žene i djevojčice, kao i druge važne aktere.

“Trebamo graditi kapacitete lokalnih aktera i donosioca odluka, uključujući izabrane predstavnike, da razumiju zašto je važno uključiti žene i djevojčice, i to je zaista paralelan rad koji vodi do tačke u kojoj ćemo imati komunikaciju i otvorenost za promjene”, zaključuje Travers.

Učesnica treninga, Marija Dejanović Vilhelm, iz Odjeljenja za komunalne poslove Grada Banjaluka smatra kako su potrebe svih korisnika javnog prostora neprikosnovena stavka u procesu planiranja. U svom dosadašnjem radu na pozicijama planiranja, urbanizma, projektovanja a trenutno i nadzora, imala je priliku da ukazuje na važnost i koriguje prostorne elemente prema kriterijumima opće sigurnosti.

„Trening je bio zanimljiv u delu otvorenih debata i grupnog rada gde smo i praktično mogli da pokažemo kako pristupamo rešavanju navedene problematike kroz prizmu javne ustanove, a ostali učesnici kroz prizme obrazovne ustanove i običnih građana.“Banjaluka je izabrana kao prvi grad u BiH za pilot testiranje inicijative zbog već prepoznate posvećenosti ovog grada javnoj sigurnosti, pitanjima rodne ravnopravnosti, institucionalnih mehanizama zaštite od rodno zasnovanog nasilja, ali i jake mreže nevladinih organizacija koje se bave pravima žena. Upravo u saradnji sa jednom od organizacija, Udružene žene Banja Luka, u ranijoj fazi inicijative razvijena su dva važna dokumenta: Smjernice za pružaoce usluga u adresiranju seksualnog uznemiravanja i nasilja u javnom prostoru i Mapiranje potreba, usluga i dostupnih servisa podrške u Banjaluci.

Aktivnosti koje se realizuju u Bosni i Hercegovini dio su globalne UN Women incijative “Sigurni gradovi i sigurni javni prostori“. Uključivanjem u ovu značajnu inicijativu Banjaluka je postala jedan od više od 50 gradova širom svijeta koji dijele viziju da će javni prostor budućnosti biti inkluzivan i pripadati svima.

The post Javni prostor mora biti siguran za žene first appeared on Gerila.info.

Ćutanje nas neće zaštititi. Noseća je to poruka ovogodišnjeg Osmomartovskog marša u Banjaluci. Žene u Republici Srpskoj su žrtve nasilja, neravnopravnosti i mobinga na radnim mjestima. Žene u Republici Srpskoj se nerijetko posmatraju kao sredstvo za rađanje a uglavnom ćute o nasilju koje trpe.

Jasno je da se o svemu mora pričati jer ćutanje ne štiti žene žrtve nasilja već samo pogoršava probleme, jasni su učesnici ovogodišnjeg Osmomartovskog marša u najvećem gradu Srpske.

“Okupili smo se danas deveti put u Banjaluci da marširamo i da simboličnim sloganom šutnja nas ne štiti poručimo svim ženama da nas šutnja neće zaštititi ni od jedne vrste nasilja i takođe želimo da ohrabrimo sve žene koje su doživjele neki oblik nasilja ili su svjedoci da se nekome u njihovoj porodici ili prijateljima desilo nasilje da danas marširaju sa nama i da danas marširamo za sve žene koje nisu skupile dovoljno hrabrosti da progovore.”-rekla je Milica Pralica iz Udruženja građana “Oštra nula”.

“Žene u RS žive vrlo teško kao uostalom u cijelom regionu Zapadnog Balkana i nije to ništa novo na žalost. Još uvijek smo suočeni sa činjenicom da zapravo nema tih bitnih pomaka, žene su žrtve i obiteljskog i institucionalnog nasilja i mobinga na poslu i koliko god se mi kao građanske aktivistice i aktivisti borimo da mijenjamo nešto bez stvarne podrške institucija neće se ništa promijeniti.”-rekla je Gordana Katana, dugogodišnja banjalučka novinarka i jedan od organizatora Marša.

Što se institucija tiče zanimljivo je da se na Osmomartovskom maršu nije pojavio niko ni od predstavnika gradske ni republičke vlasti. Na Maršu za prava žena u RS nije se pojavila ni jedna od žena ministara u Vladi Republike Srpske. Zanimljivo je i da je marš za prava žena izazvao nekoliko podrugljivih komenatara prolaznika među kojima su neki bili i žene.

GERILA info

The post Osmomartovski marš za prava žena. Predstavnici institucija nisu marširali. first appeared on Gerila.info.

Davidovićeva je istakla da je nasilje u porodici destruktivno društveno neprihvatljivo ponašanje i da je Republika Srpska još na početku borbe protiv njega.

Svi zajedno, kao društvo, moramo mijenjati svijest i prijavljivati svaki oblik nasilja za koji čujemo iza tuđih vrata jer se to nasilje ne tiče samo te porodice, nego svih nas.

Od januara do novembra prošle godine na području Srpske evidentirano je 910 slučajeva nasilja u porodici nad 1.124 žrtve, a ona je navela da Ministarstvo u ovoj godini planira izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa ciljem povećanja nivoa zaštite, pomoći i podrške žrtvama.

“Osnovni cilj mjera koje se preduzimaju kada je riječ o nasilju u porodici je zaštita žrtava sprečavanjem i suzbijanjem nasilja u porodici kojim se krše ustavom i zakonom zagarantovana osnovna ljudska prava i slobode”, rekla je Davidovićeva.

Ona je napomenula da žrtve koje su preživjele nasilje u porodici imaju višestruke i kompleksne potrebe, uključujući zdravstvenu zaštitu, siguran smještaj, psiho-socijalno savjetovanje, te policijsku zaštitu i pravni savjet.

Budući da je nemoguće da jedna institucija, ustanova ili organizacija pruži sve usluge odgovarajućeg kvaliteta i specijalizacije, potreban je multisektorski odgovor, uz koordinaciju djelovanja svih relevantnih aktera.

Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo, dodala je ona, žrtve nasilja u porodici su u najvećem broju žene i djeca.

“Prilikom analize podatka primjećena je pojava međugeneracijskog nasilja, koje uključuje bilo koja dva člana ili više članova porodice različitih generacija, a najčešće između oca i sina ili sina prema ocu”, rekla je Davidovićeva.

Prema njenim riječima, muškarci i lica starije životne dobi su ipak u manjem broju zabilježeni kao žrtve nasilja u porodici, što potvrđuje da se radi, još uvijek, o skrivenom fenomenu koji utiče na toliki broj porodica, a samim tim i cjelokupno društvo, da se ne može zanemariti.

Davidovićeva je rekla i da trenutno u Republici Srpskoj funkcionišu tri sigurne kuće, u kojima ima ukupno 55 smještajnih kapaciteta.

Sigurne kuće vode pravna lica, upisana u Registar sigurnih kuća koji vodi Ministarstvo porodice, omladine i sporta i to su Organizacija žena `Lara` u Bijeljini, Fondacija `Udružene žene` u Banjaluci i Udruženje građana `Budućnost` u Modriči.

U Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske Srni je rečeno da su u 11 mjeseci prošle godine prema učiniocima nasilja u porodici podnesena 344 izvještaja nadležnim tužilaštvima i 405 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a izdata su i 33 prekršajna naloga.

Počinioci nasilja su 90,8 odsto bili muškog pola, a prema starosti najbrojniji učinioci su lica starosti od 31 do 40 godina.

U toku 2018. godine na području Republike Srpske evidentirana su tri ubistva unutar porodične zajednice i to jedno ubistvo supruge i dva ubistva roditelja, majke i oca, koje su ubili sinovi, dok slučajevi ubistva djece nisu evidentirani.

Jasno je da nasilje u porodici predstavlja veliki društveni problem. Međutim, nije dovoljno samo reaktivno djelovati. Odnosno, sanirati posljedice nasilja. Inicijativa državnih institucija je pohvalna, štaviše neophodna. Ali, za efikasniju borbu protiv nasilja u porodici neophodno je ući u suštinu problema, spoznati uzroke nasilničkog ponašanja muškaraca.

Kako bi pokušali spoznati suštinu problema možemo se poslužiti teorijom maskuliniteta. Profesorka Teorije kulture na FPN u Beogradu Jelena Đorđević ističe da promjene koje savremeni svijet doživljava u procesu dugotrajnog rasturanja čvrstih struktura i normi ponašanja, apsolutnog monopola potrošačke kulture, promjene u načinu organizacije rada i proizvodnje, forsiranju značaja životnih stilova, gubljenja čvrste granice među rodnim ulogama, u velikoj mjeri mijenjaju i položaj muškarca i stereotip o mjestu i ulozi muškosti u savremenom društvu.

Bez pretenzije za relativizacijom problema, ona naglašava da je nemoguće govoriti o direktnom nasilju i opresiji prema ženama, budući da u mnogim aspektima života muškarci gube autoritet i kontrolu.

S tim u vezi, teorija maskuliniteta polazi od pretpostavke da je u savremenom društvu došlo do krize identiteta muškaraca, onako kako ih je zamišljao tradicionalni patrijahalni poredak.

Novo pozicioniranje žene u okviru društvenog, ekonomskog i političkog života uzdrmalo je sliku muškarca kao racionalnog, aktivnog zaštitnika. Pored toga, potrošačka kultura je dovela do “feminizacije” uključujući sada i muškarca u svakodnevne potrošačke rituale koji su se dugo smatrali povlaštenim ženskim domenom.

Profesor socioloških teorija na Univerzitetu Goldsmiths u Londonu Viktor Sidler smatra da je prosvetiteljski vrijednosni sistem podjednako degradirao ženu i osiromašio muškarca. Koliko god da je osjećajnost, pasivnost i sklonost ka iracionalnosti, na ljestvici kulturnih vrijednosti, ženu stavljalo u inferioran položaj, toliko je apsolutna superiornost racionalnosti i uvjerenje da su muškarci moćni da kontrolišu svijet svelo muškarce na puko ispoljavanje moći. U savremenom društvu je, međutim, ta moć uzdrmana i muškarci na različite načine upadaju u krizu identiteta: muškarci su skloniji zloupotrebama alkohola i droga, samoubistvima, nesrećama na poslu, u saobraćaju i slično.

Feministkinja i novinarka Suzan Faludi misli da je paradigma modernog maskuliniteta, koja se svodi na ideju da su muškarci gospodari univerzuma, uzdrmana društvenim i kulturnim silama koje su pokazale da taj univerzum i nije dobar kao što se nekad mislilo. Muškarci danas ne samo da su suočeni sa nedostacima svijeta koji su stvarali već i sa nedostatkom svrhe i gubitkom dominantne uloge u njemu. Pod pritiskom potrošačke kulture, muškarci postaju objekti, kao i žene. Muškost, kao i ženstvenost, lišena je svake plemenitosti, odgovornosti, ozbiljnosti i unutrašnje snage, svodeći se na golu sliku društva u kome osnovno dobro predstavlja mladost, novac i puka snaga koje danas sve više počinju da definišu muškarca.

Prijetnja tradicionalnom muškarcu dolazi sa svih strana prema Džonatanu Radefordu, profesoru kulturoloških studija, koji smatra da je čvrstina muških heteroseksualnih identiteta zavisila od niza struktura i institucija i da njihova kriza ili rušenje duboko ugrožavaju muški identitet. Opadanje značaja manuelnog rada, povećanje zaposlenosti žena, gubitak uloge zaštitnika i onoga ko obezbjeđuje život porodici, povećan broj razvoda koji iniciraju žene dovode u pitanje mušku seksualnost, razum i racionalnost. To izaziva defanzivne strategije koje se svode na oživljavanje tradicionalnih modela muškosti u novim uslovima, uglavnom na osnovu iskazivanja nasilja nad ženama, djecom, na sportskim terenima, u kriminalnim organizacijama i slično.

Bezrazložno nasilje je svojevrsni “odbrambeni mehanizam” muškaraca, preokretanje moći u silu destrukcije. Povratak na “arhetipski model” muškosti dovodi do pojave grubog mačizma koji do krajnjih granica osiromašuje muški identitet, smatra Stiven Vajthed, autor mnogobrojnih studija iz oblasti seksualnosti, maskuliniteta i roda.

Radikalni poremećaj u odnosima muškaraca i žena i degradacija muškosti posljedica je rušenja patrijarhata i uloge feminizma u tom procesu. Veliko prisustvo žena na tržištu rada, preuzimanje uloge u ekonomiji i politici, sve viši stepen obrazovanosti žena, potrošačko društvo okrenuto prevashodno ženi i njenim potrebama, kao i medijska eksploatacija muških i ženskih tijela, dovodi do sumnje muškaraca u vlastiti identitet, do anksioznosti i osjećaja neadekvatnosti, navodi profesorka Đorđević.

Naposlijetku, politička aktivistkinja Barbara Arenrajh ističe da je rušenje patrijarhata u velikoj mjeri ugrozilo žene, zbog toga što su muškarci emocionalno, fizički i materijalno počeli sve više da se oslanjaju na ženski rad i učestvovanje žene u društvenim poslovima, odustajući od svoje uloge “hranitelja”, što je proizvelo velike posljedice.

Zbog svega navedenog, društvena uloga muškaraca, ali i žena, radikalno se promijenila. Što se muškaraca tiče, gubitak dominantne uloge u društvu su “nadomjestili” izraženim nasiljem prema ženama i djeci, fizički inferironijim od sebe. U novom sistemu vrijednosti u kome muškarac više nema ulogu zaštitnika i hranitelja, svoju nekadašnju moć je preokrenuo u destrukciju i bezrazložno nasilje.

Spoznajom suštine, odnosno uzroka nasilničkog ponašanja muškaraca u savremenom društvu – gubitka moći i promjene uloga u društvu, kao i boljim razumijevanjem i saradnjom između muškaraca i žena radi prevazilaženja društvene krize i saniranja posljedica degradacije rodova, i to od najranijih dana i na svim nivoima – od porodice, preko škole do šireg društva, može se postići dobitna kombinacija: sklonost muškaraca pokazivanju nježnosti i slabosti ali istovremeno i očuvanje esencijalne muškosti.

The post Nasilje u porodici: Spoznaja suštine radi prevazilaženja problema first appeared on Gerila.info.