Riječ je o laboratorijskom izvještaju akreditovane laboratorije „Sistem Qualitas“ sa Pala, koji je za potrebe JP „Vodokom“ Kakanj sačinjen nakon uzorkovanja vode sa izvorišta Bukovica 17. aprila ove godine. Analiza je pokazala koncentraciju barijuma od 52,8 miligrama po litru, dok je već narednog mjeseca izmjereno 11,9 mg/L. Iako je došlo do značajnog pada, i ta vrijednost višestruko je veća od svih rezultata zabilježenih tokom 2025. godine, kada su se koncentracije barijuma kretale između 0,3 i 1,7 mg/L.

Laboratorijski nalazi, koji su javno objavljeni na internet stranicama JP „Vodokom“ i Opštine Kakanj, do sada nisu bili predmet javne analize niti su nadležne institucije objasnile zbog čega je uz ovakve izmjerene vrijednosti izdata Izjava o usaglašenosti kojom se navodi da je voda zdravstveno ispravna?!

Iako pravilnik u Bosni i Hercegovini ne propisuje graničnu vrijednost za barijum, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u svojim Smjernicama za kvalitet vode za piće navodi zdravstveno zasnovanu preporučenu vrijednost od 1,3 mg/L!

U dokumentu SZO navodi se i da, kada su koncentracije barijuma u vodi u rasponu od nekoliko miligrama po litru, voda za piće može postati značajan izvor izloženosti stanovništva ovom metalu.

Toksikolog: Dugotrajna izloženost može imati ozbiljne posljedice

Nalaz prema kojem je u vodi za piće sa izvorišta Bukovica izmjerena koncentracija od 52,8 miligrama barijuma po litru može ukazivati na hroničnu izloženost stanovništva ovom metalu, upozorava za Gerilu dr Sandra Đuranović, prvi i jedini klinički toksikolog u Crnoj Gori.

Dr Đuranović, koja je nedavno učestvovala na javnim tribinama o povišenim vrijednostima olova u krvi stanovnika Vareša i rizicima koje teški metali predstavljaju za stanovništvo Ozrena, kaže da se ovako visoke koncentracije barijuma dovode u vezu sa povećanim rizikom od hipertenzije, poremećaja srčanog ritma, smanjenja vrijednosti hemoglobina i trombocita, mišićne slabosti i gastrointestinalnih tegoba.

“U ovom slučaju gdje je vidljivo da je značajno visok skok barijuma u pijaćoj vodi koji nije dozvoljen i iznad je granice koju dozvoljava SZO može se govoriti o hroničnoj ekspoziciji barijumu. Pored toga dokazano je da hronična izloženost barijumu dovodi smanjenja plodnosti, tj. do smanjenog broja spermatozoida i pokretljivosti istih kod muškaraca, a kod žena direktnim dejstvom na ovarijalni ciklus i razvoj jajnih ćelija”, kaže Đuranović.

Ona podsjeća da barijum i njegova ruda barit prirodno prate ležišta olova i cinka, podsjećajući da su kod stanovnika Vareša ranije već utvrđene povišene vrijednosti olova u krvi.

“Barijum i njegova ruda barit su uvijek pratioci ruda olova i cinka. U analizama biološkog materijala stanovnika Vareša su bile, kao što već znamo, povišene vrijednosti olova u krvi”, dodaje Đuranović.

Ističe i da barijum-sulfat, koji se koristi u dijagnostičke svrhe u medicini, ne treba poistovjećivati sa rastvorljivim jedinjenjima barijuma koja mogu predstavljati zdravstveni rizik.

barium-background-jan17 WHO

Inače, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u svojim Smjernicama za kvalitet vode za piće navodi zdravstveno zasnovanu preporučenu vrijednost od 1,3 miligrama barijuma po litru vode. U dokumentu se ističe da, pri koncentracijama od nekoliko miligrama po litru, voda za piće može predstavljati značajan izvor izloženosti stanovništva barijumu.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, čiji važeći Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće ne propisuje graničnu vrijednost za barijum, zemlje regiona imaju jasno definisane maksimalno dozvoljene koncentracije.

Tako je u Srbiji Pravilnikom o higijenskoj ispravnosti vode za piće maksimalno dozvoljena koncentracija barijuma u redovnim uslovima 0,7 mg/L, dok se u vanrednim okolnostima dozvoljava najviše 3,0 mg/L. Isti limit od 0,7 mg/L propisuje i Hrvatska Pravilnikom o parametrima sukladnosti, metodama analiza i monitorinzima vode namijenjene za ljudsku potrošnju.

Poređenja radi, u vodi sa izvorišta Bukovica u aprilu ove godine izmjerena je koncentracija od 52,8 mg/L, što je oko 40 puta više od zdravstveno zasnovane preporučene vrijednosti Svjetske zdravstvene organizacije, oko 75 puta više od maksimalno dozvoljene koncentracije u Srbiji i Hrvatskoj u redovnim uslovima, te gotovo 18 puta više od vrijednosti koja je u Srbiji dozvoljena čak i u vanrednim okolnostima.

Opština Kakanj: Nismo nadležni, pitajte Vodokom

Gerila je uputila pitanja Opštini Kakanj tražeći objašnjenje da li su nakon prijema laboratorijskog nalaza održane konsultacije sa Vodokomom ili zdravstvenim institucijama, da li su zatražene dodatne analize, da li su građani upozoreni na povećane koncentracije barijuma, kao i da li postoji procjena mogućih uzroka ovako visokih vrijednosti.

Umjesto odgovora na konkretna pitanja, iz Opštine su naveli da je za upravljanje vodovodnim sistemom, monitoring kvaliteta vode i preduzimanje svih mjera nadležno JP “Vodokom” Kakanj.

Podsjetili su da je Opštinsko vijeće još u martu 2024. godine zadužilo Vodokom da nastavi aktivnosti na zaštiti izvorišta Bukovica i da putem ovlaštene laboratorije vrši mjesečna ispitivanja prisustva teških metala.

Zbog toga su Gerilu uputili da se za sva pitanja koja se odnose na rezultate analiza, njihovo tumačenje, eventualne dodatne analize i preduzete mjere obrati upravo Vodokomu.

“S tim u vezi, za informacije iz Vašeg zahtjeva koje se odnose na rezultate analiza vode, tumačenje laboratorijskih nalaza, komunikaciju sa akreditovanim laboratorijama, monitoring kvaliteta vode, eventualne dodatne analize i mjere poduzete u vezi sa utvrđenim vrijednostima pojedinih parametara, upućujemo Vas da se obratite JP „Vodokom“ d.o.o. Kakanj kao nadležnom organu“, navodi se u odgovoru Opštine Kakanj koji, inače, niko nije potpisao tako da nije poznato da li je ovo stav Opštine, portarola ili načelnika Kaknja.

Odgovor Opštine posebno je zanimljiv ako se uporedi sa objavom od 5.juna ove godine na zvaničnoj Facebook stranici načelnika Opštine Kakanj.

Zanimljivo je da je Opština u zvaničnom odgovoru Gerili odbila da tumači laboratorijske nalaze, navodeći da je za to nadležan JP „Vodokom“. Međutim, na zvaničnoj Facebook stranici načelnika Opštine isti ti nalazi predstavljeni su javnosti uz poruku da su „rezultati uredni“, a cijela objava označena je kao „odgovor na dezinformacije“. Drugim riječima, institucija koja tvrdi da nije nadležna za ocjenu laboratorijskih rezultata, istovremeno ih je ranie javno okarakterisala kao uredne.

Gerila je zbog toga od JP “Vodokom” zatražila odgovore na pitanja kada su prvi put upoznati sa nalazom od 52,8 mg/L, da li su izvršili kontrolno uzorkovanje, da li su tražili provjeru rezultata, da li su obavijestili zdravstvene institucije, da li smatraju da je voda bila bezbjedna za piće i zbog čega građani nisu obaviješteni o izmjerenim vrijednostima.

Do objavljivanja ovog teksta odgovori nisu dostavljeni.

Bez odgovora je, za sada, ostala i laboratorija “Sistem Qualitas”, kojoj je Gerila uputila pitanja da li rezultat predstavlja ukupnu koncentraciju elementa barijuma ili nekog njegovog jedinjenja, da li je moguće utvrditi u kojem hemijskom obliku se barijum nalazi, kao i na osnovu kojih kriterijuma je uzorak proglašen usaglašenim sa pravilnikom uprkos izmjerenoj koncentraciji.

Bivši direktor Rudnika Kakanj: Širenje rudarskih radova povećava rizik za izvorišta

Rudarski inženjer Fuad Breščić, bivši generalni direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj i Rudnika uglja Srednja Bosna, smatra da intenziviranje rudarskih aktivnosti na području Rupica i planirano širenje eksploatacije zahtijevaju mnogo ozbiljnije praćenje kvaliteta površinskih i podzemnih voda.

Breščićevi navodi odnose se na rudarske aktivnosti na području Rupica, koje se nalaze u okviru rudarskog projekta Vareš.

Rupice su jedno od glavnih ležišta u okviru rudarskog projekta Vareš, na kojem se eksploatišu srebro, cink, olovo, zlato i barit. Projekat je od septembra prošle godine u vlasništvu kanadske kompanije DPM Metals Inc., koja je preuzela Adriatic Metals za oko 1,3 milijarde američkih dolara.

Breščić, koji se godinama bavi istraživanjem istorije rudarstva na području Vareša, kaže da je tokom godina svjedočio značajnim promjenama na Vrućem potoku i Trstionici, za koje smatra da nisu posljedica prirodnih procesa.

“Izričito tvrdim da promjene koje su nastale u Vrućem potoku i Trstionici nisu nikakva posljedica prirodnih geoloških procesa nego baš ukazuju na uticaj rudarskih aktivnosti”, kaže za Gerilu Breščić.

Istovremeno naglašava da Vrući potok nema direktan dodir sa vodozahvatom Bukovica, ali upozorava da bi širenje rudarskih radova prema novim lokalitetima moglo povećati rizik i za druga izvorišta.

“Kretanje podzemnih voda u radijusu od 150 km teško je predvidjeti, ali je sasvim izvjesno da će se zagađenja osjetiti posebno u gravitaciono nižim područjima, što Kakanj dovodi u vrlo težak položaj i traženje rezervnih rješenja dovođenja pitke vode, ali se, po meni, ona trebaju ozbiljno razmotriti i planirati. Drugi dio sliva voda prema Borovičkom Potoku i Bukovici vrlo teško je spriječiti i povećanjem obima radova u Rupicama i Lipničkom brdu rasti će i prisustvo teških metala. Za sada se vlast brani hemijskim analizama koje vrši institut na Palama, a stanovništvo i dalje uglavnom tu vodu pije ne vjerujući upozorenjima ekologa i udruženja tog tipa”, ističe Breščić.

Uprao zato, Breščić smatra da bi zaštiti izvorišta koja snabdijevaju stanovništvo Kaknja pitkom vodom trebalo pristupiti mnogo ozbiljnije.

Iako su laboratorijski nalazi javno objavljeni, nadležne institucije, barem zasad, nisu se oglašavali po pitanju visokih koncentracija barijuma u vodi koju piju stanovnici Kaknja.

Nije poznato ni da li su nakon ovih nalaza urađena dodatna kontrolna uzorkovanja, da li su o rezultatima obaviještene zdravstvene institucije i na osnovu kojih stručnih procjena je građanima poručeno da su rezultati “uredni”.

Dejan Rakita / GERILA

The post Kakanj: Barijum u vodi za piće 40 puta iznad preporuke SZO, nakon objave o „urednim rezultatima“ muk na pitanja Gerile first appeared on Gerila.info.

piše etrafika

Iz „Aarhus” centra u Bosni i Hercegovini ističu da stanovnici Tuzle, Zenice, Sarajeva, Lukavca i drugih industrijskih gradova udišu vazduh koji višestruko prelazi dozvoljene koncentracije štetnih čestica. Dodaju da u nekim dijelovima BiH nadzor uopšte ne postoji ili je ograničen, što znači da mnogi građani ne znaju koliko je vazduh koji udišu opasan po zdravlje.

Iako je BiH potpisnica Aarhuske konvencije (Konvencija o pristupu informacijama, učešću javnosti i pristupu pravdi), ni nakon 22 godine nije ratifikovala PRTR protokol (Protokol o registrima ispuštanja i prenosu zagađujućih materija). Upravo to je razlog zašto nemamo sistemske podatke o zagađivačima, što direktno ugrožava pravo građana na informaciju i onemogućava efikasnu zaštitu životne sredine.

Dvije inicijative za bolju budućnost

Mreža „Aarhus” centara u BiH uputila je dvije važne inicijative nadležnim institucijama s ciljem unapređenja pristupa informacijama o zagađivačima i ispunjavanja međunarodnih obaveza u oblasti zaštite životne sredine.

„Obje inicijative su ključne za unapređenje zaštite okoliša i prava građana. Pristupanje PRTR protokolu bi značilo da javnost ima pristup preciznim informacijama o tome ko, gdje i koliko zagađuje. To je prvi korak ka odgovornosti. S druge strane, Zakon o građanskoj inicijativi za zaštitu aktivista bi omogućio zaštitu onih koji se usude progovoriti – bilo da je riječ o zagađenju, devastaciji rijeka ili ilegalnoj gradnji. Građani bi dobili snažniji mehanizam za učestvovanje i zaštitu svojih sredina. Povratne informacije još uvijek čekamo. Inicijative su proslijeđene nadležnim institucijama, ali formalni odgovori još nisu stigli”, potvrdila je Azra Šehić Kustura iz „Aarhus” centra.

Kako kaže, BiH do sada nije ratifikovala PRTR protokol zbog birokratske neefikasnosti, nedostatka političke volje i pritisaka određenih lobija koji ne žele transparentnost.

„Najveći zagađivači su termoelektrane (Tuzla, Kakanj, Ugljevik, Gacko), cementare, rudnici, metalna industrija (Zenica), kao i pojedine deponije koje zagađuju tlo i vode. Uz njih, i saobraćaj i individualna ložišta značajno doprinose zagađenju zraka. Moguće je stati im u kraj kroz pooštravanje inspekcijskog nadzora, uvođenjem ekoloških taksi, obavezu postavljanja filtera, javnu transparentnost, ali prije svega kroz političku volju i pritisak javnosti” , napominje naša sagovornica.

Pokušali smo dobiti i informacije iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH o tome zašto Protokol do sada nije ratifikovan i kakav je njihov stav  po pitanju inicijativa koje su im upućene, ali nismo dobili odgovor.Republika Srpska, Federacija BiH i Brčko distrikt imaju određene registre i baze podataka. Entitetski hidrometeorološki zavodi prikupljaju veliki broj podataka o kvalitetu vazduha i podaci su javno dostupni. Na mobilnoj aplikaciji i veb portalu zrakubih.ba mogu se naći aktuelni podaci s indeksom kvaliteta vazduha i koncentracijama najvažnijih zagađujućih materija.

Međutim, BiH i dalje nema jedinstven sistem koji omogućava objedinjavanje tih podataka i njihovo izvještavanje prema međunarodnim tijelima poput Evropske agencije za životnu sredinu i Evropske komisije.

Neophodno je što prije donijeti pravilnik ili uputstvo kojim bi se jasno definisale obaveze, rokovi i metode izvještavanja, u cilju usklađivanja s evropskim standardima i olakšanja procesa pristupanja EU.

Samir Lemeš iz Udruženja građana „Eko forum Zenica” ističe da podaci koji nisu javno dostupni su podaci o tome koliko ko doprinosi zagađenju vazduha, što bi trebalo da daju registri zagađivača. Objašnjava da su to onlajn baze podataka u kojima bi se prikupljali podaci od velikih industrijskih zagađivača, termoelektrana i drugih velikih izvora, a podatke o ostalim izvorima (saobraćaj, kotlovnice, kućna ložišta, deponije…) trebalo bi procijeniti ili izračunati na osnovu statističkih podataka.

„Bilo je nekoliko pokušaja da se takve baze podataka uspostave. Posljednji pokušaj bio je prošle godine, kad su uz finansijsku podršku Njemačke kreirane četiri baze podataka (FBiH, RS, Distrikt Brčko i jedna za nivo BiH iz koje bi se podaci slali u evropske i međunarodne registre). Sistem je uspostavljen, nabavljena je oprema, operateri su obučeni za unos podataka, nadležna ministarstva i agencije obučeni su za održavanje tih registara, ali ti podaci još uvijek nisu javno dostupni. Dio tih portala dostupan je na veb stranicama: prtrportal.fmoit.gov.ba i prtrportal.rhmzrs.com”,  pojasnio je Lemeš.

Emina Veljović direktorka „Aarhus” centra u BiH napominje da, Bosnu i Hercegovinu nemar nadležnih svakako udaljava od EU. Ističe da je više riječ o bahatom ponašanju koje se ne kažnjava nego o nemaru.

„Uredno se očekuju nove investicije i programi podrške od EU, dok se ne radi ili se radi na sabotiraju primjene zakona i donošenja novih po uzoru na njih, a koje smo obavezni kao kandidat donositi i uvažavati. EU pokušava reagovati, ali poprilično slabo, odnosno usporeno, jer se sve više koristi mehanizmom ‘soft-power’, što u prevodu znači pružanje javne podrške u cilju promocije nužnosti poštivanja EU pravila, ali ne i nužno poduzimanja konkretnih mjera sankcija za one koje ih krše u BiH”, govori Veljović.

Evropska komisija je Izvještajem iz 2021. o BiH, izvršila pritisak na BiH da uspostavi funkcionalnu mrežu za praćenje vazduha u cijeloj zemlji i provede strategiju dekarbonizacije.  Prema riječima Veljović, za četiri godine, nije se ništa naročito promijenilo.

Krivi zagađivači, ali i nadležni

Naši sagovornici su saglasni da su za trenutno stanje jednako krivi zagađivači, ali i nadležni. Prema riječima Lemeša, zagađivači su krivi jer ispuštaju zagađujuće materije u vazduh, a institucije su krive jer imaju pravo i obavezu da te zagađivače disciplinuju, ali to ne čine.

„To su ministarstva koja izdaju okolinske dozvole, inspekcije koje kontrolišu provođenje propisa, ovlaštena tijela koja vrše mjerenja i održavanje sistema za automatski monitoring, kao i sudovi i tužilaštva koji bi trebalo da kažnjavaju sve koji krše propise. Indirektni krivci su i oni koji se bave provođenjem dokumenata prostornog planiranja i koji odlučuju gdje će se graditi nove betonske građevine, industrijska postrojenja, deponije, svi zagađujući objekti. Oni odlučuju i o uništavanju zelenila i šuma, koji su prirodni prečistači zraka i koji bi mogli barem ublažiti posljedice zagađenja”, govori za eTrafiku.

Dodaje da je složen politički sistem često izgovor za nedjelovanje, jer se prebacuje odgovornost s države na entitete, s entiteta na kantone, s kantona na gradove, i na kraju „niko nije nadležan”.

„Nikako ne možemo reći da se čini dovoljno, jer više energije trošimo na izgovore nego na traženje rješenja. Trud u približavanju EU standardima završava se na usvajanju propisa i njihovim usklađivanjem s EU propisima, ali primjena tih propisa na terenu izostaje iz brojnih razloga. Ti razlozi kreću se od neznanja do korupcije, od nekompetentnosti do nedostatka kapaciteta”, poručuje.

Da je BiH napravila minimalne korake u zaštiti životne sredine, potvrđuju i izvještaji o napretku BiH ka EU. Lemeš govori da se ogromna energija troši na politička prepucavanja i borbu za uske interese, a vrijeme prolazi.

„Proces EU integracija nije obaveza, to je bilo naše opredjeljenje, ali oni koji bi trebalo da provedu procese prilagođavanja EU standardima to ne vide kao prioritet”, iskren je naš sagovornik.

Kako kaže, bh.  zakoni jesu usklađeni sa evropskim, ali je problem u njihovoj primjeni. Smatra da je vrijeme da se prizna da problem postoji te da se utvrde uzroci, prioriteti i da se krene u rješavanje problema.

„Za neke procese su potrebne godine, za neke decenije, ali rezultat neće izostati ako se nešto radi. Ako ne počnemo, ne možemo ni završiti, a mi nikako da počnemo. Čak i kad počnemo, ponekad krenemo i unazad. Pristupanjem Energetskoj zajednici preuzeli smo obaveze da postepeno smanjujemo emisije u zrak iz energetskih objekata, ali skoro ništa nije urađeno da se to provede. Nema ni najave postrojenja za odsumporavanje dimnih plinova, a čak smo prekršili obavezu postepenog gašenja zastarjelih postrojenja, da bi se obezbijedila jeftinija električna energija za industriju”, jasan je Lemeš.

Zagađen vazduh ne ubija odmah

Ukoliko bi se brže prešlo na obnovljivu energiju, ali i pronašlo efikasnije rješenje za zagrijavanje stambenih objekata, u velikoj mjeri bi se riješio i problem zagađenosti vazduha. Time bi se ujedno ispunile i obaveze prema Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama čime bi BiH bila bliže EU.

Prema podacima iz izvještaja Svjetske banke o zagađenosti vazduha u svijetu, u BiH godišnje oko 3.300 ljudi umre prije vremena, a smrtnost se vezuje za zagađenost vazduha, od čega se trećina slučajeva odnosi na Republiku Srpsku.

„To čini otprilike devet odsto svih smrtnih slučajeva, dok su najveći zdravstveni rizici povezani s respiratornim i kardiovaskularnim bolestima, rakom pluća i infekcijama disajnih puteva. Zbog aerozagađenja (prisustvo hemikalija, čestica ili bioloških materijala koji nanose štetu kod čovjeka i drugih živih bića), na nivou čitavog Balkana, očekivani životni vijek stanovništva je smanjen za 1,3 godine”, potvrdio je pulmolog dr Ranko Glamočak.

Govori da većinu vremena provodimo u zatvorenom prostoru, posebno u zimskim mjesecima, te da najštetniji uticaj na respiratorni sistem ima duvanski dim, kao i sagorijevanje čvrstih goriva u ložištima.

„Visoka vlažnost pogoršava zagađenje u zimskim mjesecima jer doprinosi formiranju smoga i magle, koja ‘zarobljava’ zagađujuće čestice blizu tla te ih osobe udišu u većim koncentracijama. Najčešći respiratorni problemi uzrokovani aerozagađenjem su bronhitis i posljedično suženje donjih disajnih puteva koji dovode do pojave otežanog disanja, kašlja, bržeg zamaranja pri izvođenju fizičkih aktivnosti. Kod hroničnih bolesnika, osoba sa astmom, aerozagađenje izaziva pogoršanje postojećih simptoma”, objašnjava dr Glamočak.

Osim navedenog, mogu se javiti i simptomi kao što su: sekrecija iz nosa, suzenje iz očiju, svrab, peckanje i osjećaj suvoće u očima, nosu i grlu. Rjeđe se viđaju simptomi kao što su: mučnina, neobičan okus u ustima, glavobolja  kao i osjećaj težine u grudima. Posljedice hronične izloženosti su hronična oštećenja pluća, veći rizik od respiratornih infekcija, smanjena funkcija pluća kod djece, kardiovaskularne bolesti kao i povećan rizik od nastanka tumora pluća.

„Zagađen vazduh ima ozbiljne štetne efekte na zdravlje, posebno kod djece, starijih osoba i ljudi s hroničnim bolestima. Aerozagađenje nosi rizike i kod trudnica i male djece. Najčešće posljedice izloženosti zagađenom vazduhu u ovim grupama stanovništva su: pojava niske porođajne težine, prijevremeni porod, zaostajanje u razvoju pluća kod djece, kao i veći rizik od pojave alergija i astme u dječijem uzrastu. Trudnice, djeca, starije osobe i osobe s bolestima srca/pluća moraju biti posebno oprezni i po potrebi se posavjetovati s ljekarom za dodatne mjere zaštite”, jasan je Glamočak.

Građanima savjetuje da, u slučaju da se vazduh ocijeni kao „nezdrav”, djeca, stariji i hronični bolesnici izbjegavaju boravak na otvorenom te da se koriste maske sa filterima. Fizičke aktivnosti treba planirati u dijelovima dana kada je vazduh čišći i što manje biti izložen saobraćajnim gužvama. U zatvorenim prostorima, preporuka je da se prozori zatvaraju u slučaju zagađenja vazduha napolju, te da se koriste prečišćivači vazduha s HEPA filterima, posebno u spavaćim sobama i dječijim sobama.„Prvenstveno je potrebno donijeti, na nivou države, zakonska rješenja vezana za kontrolu industrijskih emisija štetnih čestica i termoelektrana, zakonska rješenja o emisiji gasova iz automobila, uvođenje zona bez motornog saobraćaja, ulaganja u čistiji javni prevoz i biciklističke staze, zabranu pušenja u zatvorenim prostorima. Važno je i stalno informisati javnost o zagađenosti vazduha putem javnih medija”, rekao je dr Glamočak.

Ako BiH ne preduzme hitne mjere, predviđa se da će do 2030. godine smrtnost zbog zagađenog vazduha porasti na 4.000 ljudi godišnje.

The post Građani BiH umiru prije vremena zbog zagađenog vazduha first appeared on Gerila.info.

Ovim se riječima može najkraće opisati ispitivanje kvaliteta vazduha na području opštine Modriča koje je, nakon požara na Gudronskoj jami, uradio Insstitut za zaštitu i ekologiju Republike Srpske.

Podsjećamo, Gerila je prije nekoliko dana objavila tekst u kome je navedeno da je vazduh u pojedinim modričkim naseljima, a pogotovo u izbjegličkom naselju Modriča 5, izuzetno opasan, nakon što je planula obližnja gudronska jama.

Mjerenje je urađeno na tri lokacije – pored najbližeg stambenog mjesta, u neposrednoj blizini Gudronske jame i u užem centru grada i pokazalo je da su koncentracije azot-dioksida, benzena, toluena, akroleina i hlorovodonika daleko iznad maksimalno dozvoljene vrijednosti. Ipak, ni u jednom slučaju nije utvrđeno kolika je maksimalna dozvoljena koncentracija ovih jedinjenja za period mjerenja od jednog sata koliko je i iznosilo mjerenje kvaliteta vazduha. U prvim danima nakon požara često se govorilo da je koncentracija benzena osam stotina puta veća od dozvoljene. Visoko izmjerene vrijednosti ovih elemenata, navodi se u zapisniku Instituta, predstavljaju rizik po zdravlje ljudi i po životnu sredinu.

Benzen je bezbojna ili svjetložuta tečna hemikalija na sobnoj temperaturi. Brzo isparava kada je izložen vazduhu. Koristi se prvenstveno kao rastvarač u hemijskoj i farmaceutskoj industriji, kao polazni materijal i međuproizvod u sintezi brojnih hemikalija uključujući plastiku, maziva, gume, boje, deterdžente, lijekove i pesticide. Benzen je prirodna komponenta sirove nafte i benzina.

Hronična izloženost benzenu uglavnom utiče na koštanu srž, kao i na meke, unutrašnje dijelove kostiju gdje se stvaraju nove krvne ćelije. Ovo može dovesti do anemije (nizak broj crvenih krvnih zrnaca), koja je uzrok slabosti i umora, smanjenog broja bijelih krvnih zrnaca, što smanjuje sposobnost tijela da se bori protiv infekcija i različitih vrsta leukemije. Utvrđeni su i štetni efekti na imuni sistem i reproduktivni sistem, kao što je poremećaj menstrualnih ciklusa.

Azot dioksid je crvenkasto-smeđi plin ili žućkasta tekućina, neugodnog i oštrog mirisa. Glavni izvor nastanka azot-dioksida je izgaranje fosilnih goriva (ugalj, plin, nafta). Prosječna godišnja koncentracija azot-dioksida u seoskim sredinama se kreće oko 5 µg/m³, a u gradovima od 20 do 90 µg/m³ (mjerenja u Modriči su pokazala količine od 517, 91 i 309 µg/m³). Azot-dioksid utiče na zdravlje tako što izaziva slabljenje imunološkog sistema, povećane alergijske reakcije, izaziva kašalj i bronhitis. Asmatičari mogu reagovati na oštećenje pluća nakon kratkog izlaganja.

Toluen je hemijski spoj koji pripada grupi aromatskih spojeva. Njegova zastupljenost je velika i upotreba višestruka, pa se koristi za proizvodnju pogonskih goriva, u farmaceutskoj industriji, u prehrambenoj industriji i u grafičkoj industriji. U studijama u kojima su bile proučavane životinje hronično izložene toluenu opažene su neurološke posljedice, poremećaji reproduktivnosti, oštećenje jetre, pogoršanje u radu srca i ostali štetni učinci. Toluen kod ljudi može uzrokovati trenutnu opijenost, glavobolju, vrtoglavicu i narkozu, a veće koncentracije toluena mogu uzrokovati encefalopatiju, pneumonitis, aritmiju, acidozu i dermatitis.

Akrolein je bistra i veoma ljuta mirisa tečnost koja se stvara suvom desitlacijom glicerina i nekih masti. Ovo je toksična i potencijalno kancerogena hemikalija. Hlorovodonik je izuzetno toksičan. Izuzetno je štetan za ljudsku kožu. Oni koji rade sa hlorovodonikom moraju biti veoma oprezni i preduzeti sve mjere zaštite. Ovaj gas ima i otrovno i iritativno dejstvo. Izaziva opekotine i iritaciju respiratornog trakta ako dođe u kontakt s njim.

Podsjećamo, Štab za vanredne situacije opštine Modriča proglasio je prije dva dana vanrednu situaciju na dijelu opštine zbog požara na području gudronske jame. Iz Inspektorata Srpske je preporučeno da se u pomenutoj opštini otkažu sve zakazane aktivnosti i manifestacije na otvorenom.

U Gudronskoj jami se nalazi 25.000-30.000 tona toksičnog i otpada iz Rafinerije ulja Modriča. Od 1967. do 1996. godine u Rafineriji ulja Modriča su prikupljana otpadna motorna i industrijska ulja sa prostora bivše Jugoslavije, nakon čega su tretirana postupkom rerafinacije sa sumpornom kiselinom i aktivnom glinom.

U tom tehnološkom postupku kao nus-proizvod nastajao je opasni rafinerijski otpad (kiseli gudron) koji je odlagan na lokalitetu „Garevac“ u lagunama nastalim iskopavanjem šljunka. Deponija kiselog gudrona nalazi se van kruga Rafinerije ulja Modriča.

Rafinerija ulja Modriča je od 1996. godine prestala da primjenjuje tehnologiju za obradu otpadnih ulja sa sumpornom kiselinom, tako da se od tada u ovom preduzeću više ne produkuje kiseli gudron. Međutim, problem otpada koji je do tada odlagan je ostao neriješen i do danas, a u međuvremenu oko jame su se formirala naselja sa više hiljada porodica sa djecom.

Problem ovog odlagališta otpada do izražaja dolazi posebno ljeti kada se širi nesnosan smrad i dim od požara koji nerijetko izbijaju. Iako se ovo pitanje godinama postavljalo vlasti, ali i vlasnicima rafinerije, konkretnih pomaka nije bilo.

Predsjednik Upravnog odbora Društva za istraživanje i zaštitu biodiverziteta i biolog Jovica Sjeničić danima prati stanje oko jame. On godinama upozorava na opasnost koja dolazi od kiselog gudrona, ali rješenja nema.

„Gudron najviše liči na katran. To je želatinozna, polutečna materija koja se odlagala kao nusprodukt prerade korišćenih motornih ulja u modričkoj Rafineriji ulja. Gudron se u ovoj jami odlagao od 1967. do 1996. godine. Jama se nalazi u Starači koja predstavlja dio starog toka Bosne. Taj potez se popularno zove Kriva bara“, rekao je Sjeničić za Gerilu.

Prije dvadeset i četiri godine prostor oko jame je isparcelisan i, dodaje on, gusto naseljen. Sjeničić kaže kako jama ima dva vlasnika – jedan je Republika Srpska, drugi je Rafinerija. Oba vlasnika brigu oko saniranja jame prepuštaju onom drugom.

„Prema nekim ranijim procjenema, u jami se nalazi između 25.000 i 30.000 tona otpada. Tu postoje dva ili tri bazena, neki silosi, neke cisterne, burad. Treba provjeriti da li je tu odlagano još nešto osim kiselog gudrona“, kaže Sjeničić.

Iako svi peru ruke od sanacije jame, Sjeničić kaže da se ona može uništiti, ali da je za to potrebno vrijeme, volja i novac. Gudronskih jama ima i u regionu, najviše ih je bilo u Hrvatskoj i sve su sanirane. Gudron nije lako uništiti, za to su potrebni određeni uslovi, ali nije nemoguće.

„Gudronska jama ‘Sovjak’ u Hrvatskoj imala je oko 200.000 kubika. Za njenu sanaciju bilo je potrebno 70 miliona maraka. Naša jama ima 20-30 hiljada kubika i za njenu sanaciju bi bilo dovoljno deset miliona maraka. Najbezbolnija sanacija je spaljivanje u koncentrisanim uslovima, ali to mora da se radi na Zapadu, jer na Balkanu ne postoje takve spalionice“, rekao je Sjeničić.

Gerila.info

The post Vazduh nakon požara u Gudronskoj jami opasan po zdravlje first appeared on Gerila.info.

Roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti vode svakodnevnu bitku za zdravlje i život svoje djece. Iako su bolesti koje im otežavaju život rijetke, problemi s kojima se susreću su česti. U istraživanju koje je portal Gerila provodio od maja, roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti su naveli višestruke probleme koji muče njih i njihovu djecu, od institucionalnih, preko finansijskih, do društvenih. Međutim, jedan problem se izdvojio kao posebno zabrinjavajući.

Nedostatak neophodnih lijekova na tržištu Bosne i Hercegovine roditelje dovodi do gotovo nemogućih situacija u kojima su prinuđeni čak i da krijumčare lijekove preko granice kako bi spasili život svoje djece.

Dragoslav Šinik, predsjednik Udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima iz Gradiške, za Gerilu kaže da je za vrijeme pandemije virusa korona organizovao dopremanje više stotina kutija lijekova neophodnih djeci oboljeloj od rijetkih bolesti, što je bio veliki rizik, kako ističe.

Navodeći primjer lijeka diazepam klizma, koji se primjenjuje kao sedativ za smirenje i antikonvulziv za kontrolu napada ili za opuštanje napetih mišića, a može se koristiti i za prekid epi-napada, Šinik navodi da on spada u listu narkotika. Naglašava da je isti zakonski prekršaj za krijumčarenje 100 kutija diazepama i za dva kilograma heroina. „To je bio veliki rizik transporta, organizacije. Ali bila je opcija ili da dijete ima smrtni ishod ili da se rizikuje“, naglašava Šinik.

Inače, samo veledrogerija može legalno da uveze lijek, ističe Šinik.

„Sve što ja radim je ilegalno, ali jednostavno nemam drugog izbora. Život djece je u pitanju. Ne interesuje me. Govorio sam i na televiziji, volio bih da dođe neko da me uhapsi i da kaže uhapšeni ste zato što ste dopremali lijekove za djecu koja boluju od epilepsije, kojih nema u BiH. Pa neka me tuže. Naravno, nije do toga došlo. Svako to vidi, ljudi izađu u susret, okreću glavu, i carinici, i špediteri.“

Statistika kaže da je u BiH malo djece oboljele od rijetkih bolesti koja koriste određene vrste lijekova. To su npr. djeca sa epilepsijom koja koriste lijek frisium. Oko 250 djece u Republici Srpskoj koristi frisium, negdje oko 600 djece u Federaciji BiH, dakle oko 850 djece u cijeloj Bosni i Hercegovini koristi lijek frisium za epilepsiju, ističe Šinik naglašavajući da sada „na scenu stupa“ matematika.

„U Austriji kutija od 100 tableta u maloprodaji košta 13 evra. I neko se sad bavi matematikom. Za veledrogeriju ne postoji lijek na svijetu koji se ne može uvesti. Šta se dešava? Veledrogerija uvozi ono za šta ima interes, na čemu će zaraditi. Ne isplati se nijednoj veledrogeriji uvesti lijek od koga neće zaraditi. U prosjeku tri mjeseca bude ta kutija frisuima. Ako uzmemo cijelo tržište na toliko djece, to je njima jednostavno toliko sitno da oni ne žele.“

Da veledrogerijama nije u interesu da uvoze lijekove za rijetke bolesti potvrđuju i u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine. „Lijekovi za rijetke bolesti su lijekovi za mali broj pacijenata i proizvođači lijekova nemaju interes da ih registruju u malim državama. Dakle, nisu problem procedure Agencije nego interes proizvođača da ove lijekove registruje“, ističe se u dopisu Agencije koji je upućen Gerili.

Sličan odgovor smo dobili i iz Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

„Кada su u pitanju lijekovi za rijetke bolesti, često je problem taj što su to tzv. ”lijekovi siročići” koje koristi mali broj oboljelih, pa oni uglavnom kod nas nisu ni registrovani jer proizvođači nemaju interes da ih registruju na malom tržištu poput našeg.“

Jasno je, dakle, da veletrgovci nemaju ineteresa da uvoze lijekove za mali broj korisnika. Međutim, postavlja se pitanje zdravlja i života osoba oboljelih od rijetkih bolesti, posebno djece. „Navedu da je u pitanju lijek za jedno dijete. Pa šta sad? To jedno dijete treba da umre? Taj lijek mu treba“, kaže Biljana Kotur, predsjednica Saveza za rijetke bolesti Republike Srpske, dodajući da su u vezi s problemom nabavke lijekova u dva navrata imali sastanak sa predstavnicima Fonda i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

„Bio je jedan sastanak u Fondu, poslije toga je bio jedan sastanak u Ministarstvu. Mi smo se poslije toga obratili Ministarstvu da vidimo kako će to dalje biti riješeno. Međutim, nikada nam nisu odgovorili. Na taj sastanak su pozvali Fond, Agenciju za lijekove i podijeljeno je ko šta treba da uradi. Međutim, nismo nikada dobili povratnu informaciju, niti je nešto urađeno. Završilo se sve sa tim sastankom. Ispostavilo se da mi kao udruženje ne možemo uopšte pokrenuti, farmaceuti moraju pokrenuti. Meni je ministar rekao, u vezi sa nekim drugim lijekom, da novim nacrtom zakona, u toku je rad na tom zakonu, predvidjeće se javna apoteka. U smislu da se ne može bazirati samo na tržišni princip već se za neke lijekove za očuvanje ljudskog života mora naći drugo rješenje. Kada će to stupiti na snagu? Ako u septembru opet blokiraju granicu, šta onda?“

Biljana Kotur ističe da je nedostatak lijekova strašan psihički stres, dodajući da je za svoje dijete ipak uspjela nabaviti lijekove u BiH.

„Međutim, kako su zatvarali granice, rastao je strah da će nestati lijeka. Lijek je, inače, bio na recept, ali uspjeli smo samo za mjesec uzeti, nismo mogli uzeti za više. Ja sam nazvala apoteku i rekla da mi naruče lijeka za tri mjeseca, ja ću ga platiti. To je takav psihički stres, misliti da lijek bez koga ne možeš, bez koga ti dijete ne može živjeti, da će nestati. Ja nisam mogla spavati. Imala sam pare da kupim za tri mjeseca, a neko nema ni to. Ja ne mogu ni zamisliti kako je tim ljudima.“

A da je svima teško i da doživljavaju ogroman stres, potvrđuju roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti koji su učestvovali u istraživanju Gerile.

Snježana, majka djevojčice koja ima epilepsiju, ističe da preko deset godina u Austriji kupuje zonisamid i fycompu.

„Dovijamo se na razne načine kako ih transportovati do nas. Nažalost nisu registrovani u BiH. Na sreću, Fond ima razumijevanja i refundira nam sredstva, ali sve je to ipak komplikovano.“

Da je komplikovano i iscrpljujuće dodaju i Ana i Tanja, koje su takođe učestvovale u istraživanju.

„Lijekove nabavljam ilegalno iz evropskih zemalja. Kako znam i umijem se snalazim“, navodi Tanja.

Ana ističe da lijekove takođe nabavlja iz inostranstva, i da je nabavka nerijetko komplikovana.

„Lijekove nabavljam preko više posrednika. Iako Fond zdravstvenog osiguranja refunduira troškove, sve je to veoma iscrpljujuće.“

Iako im je nabavka lijekova komplikovana, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske izlazi u susret djeci, ali i svim osobama oboljelim od rijetkih bolesti i refundira im troškove nabavke lijekova.

„FZO RS je uvijek refundirao troškove lijekova koje su roditelji oboljele djece, odnosno oboljeli od rijetkih bolesti sami kupovali, kao i troškove suplemenata i drugo. Važno je da postoji preporuka ljekara da su određeni lijekovi neophodni u liječenju, te da ne postoji adekvatna terapija dostupna na našim listama. Uz zahtjev za refundaciju, pored medicinske dokumentacije, prilaže se i originalan račun kupljenog lijeka, preparata ili medicinskog sredstva, bez obzira gdje je (u kojoj zemlji) lijek kupljen“, ističu iz Fonda, dodajući da intenzivno sarađuju sa Savezom za rijetke bolesti Republike Srpske s ciljem unapređenja dostupnosti i kvaliteta zdravstvene zaštite za oboljele od rijetkih bolesti.

„Samo u proteklih pet godina, tri puta smo uvažili izmjene Liste A lijekova, upravo na inicijativu Saveza, kao i izmjenu Pravilnika o pravu na medicinska sredstva, a najveći pomak je bio oslobađanje od participacije svih oboljelih od rijetkih bolesti 2018. godine. Pored toga, konstantno nastojimo da obezbjeđujemo adekvatne terapije za oboljele, medicinska sredstva i pomagala, kao i neophodne preparate (dodatke ishrani), te da pojednostavljujemo procedure kako bi se prava ostvarivala na što jednostavniji način.“

Da Fond olakšava situaciju refundirajući troškove nabavke lijekova, potvrđuju i naši sagovornici.

Biljana Kotur ističe da je Fond pokrio rijetke bolesti. „Nama se zaista sve refundira. Ima kartica rijetkih bolkesti kojom dokazujete da je zaista rijetka bolest. Sačeka se malo, ali se refundira.“

I Dragoslav Šinik ističe da Fond refundira troškove nabavke lijekova, naglašavajući da situacija nije ista u cijeloj Bosni i Hercegovini.

„U Republici Srpskoj, kada kupi u Hrvatskoj kutiju od 100 komada frisiuma koja košta 48 KM, majka pošalje recept meni, ja pošaljem apoteci, oni izdaju fiskalni račun na ime djeteta, ovjere ga pečatom apoteke, ja ga dostavim majci, majka odnese u Fond, u roku od 15 dana dobije novac nazad. Ovo ne može u Fedearciji BiH. Tamo se sve plaća. Ja nabavljam jednom djetetu u Bužim jedan lijek. Kutija sa 35 injekcija njemu bude 35 dana i košta 1210 evra, skoro 2400 KM. Njemu je to mjesečna terapija. Majka nema pravo na refundaciju u Federaciji, dijete koje živi u RS ima pravo na refundaciju. U Federaciji svaki kanton ima svoje zakone, neki kantoni imaju refundaciju, neki ne.“

Rješenje problema?

Gdje ima volje, nađe se i način. Ali kad nema volje, ili kad se odgovornost prebacuje sa institucije na instituciju, kao u slučaju nabavke lijekova za oboljele od rijetkih bolesti, svaki način u suštini postaje problem.

U potrazi za rješenjem problema nabavke lijekova za oboljele od rijetkih bolesti, predstavnici udruženja koja okupljaju oboljele od rijetkih bolesti predlagali su razne modele koji bi obezbijedili sigurnu dostavu lijekova.

„Moje neko rješenje, kada sam razgovarao sa ministrom, kada se raspiše tender, npr. naš klinički centar, za infuzije, za citostatike, to su milionske cifre. Zar ne može niko reći toj veledrogeriji uz to što će uvesti, što će biti plaćeno od strane države, dužna je da uveze taj i taj lijek? Nema tu stotinu lijekova“, ističe Dragoslav Šinik.

Biljana Kotur kaže da se nadala da će država uspjeti animirati veledrogerije na neki način da nabave lijekove za oboljele od rijetkih bolesti.

„Država toliko toga snosi i plaća i refundira, veliki su to troškovi. Mi smo mislili da neka pregovaračka moć ministra ili nekog drugog može biti jača u smislu da nam izađu u susret. Ali očigledno da ta registracija i sve to traje. Meni nije jasno da se nije moglo naći neko privremeno rješenje u takvim situacijama. Mislim da se sa državnog nivoa moglo usloviti nečim. Nabavljaju neki lijek i uz to mogu nabaviti određenu količinu nekog drugog lijeka. Kao što se traže donacije u kiseoniku npr. ili u kovid opremi, zar se nije mogla tražiti donacija i u tim lijekovima?“

Dragoslav Šinik navodi da je prije imao problema kada je javno prozivao veledrogerije. Ističe da je farmaceutska industrija prejaka, a da su obični ljudi previše mali. Ipak, smatra da djeca zaslužuju da se za nabavku lijekova moraju pronaći i sredstva i način dostave.

„Šta da mi radimo? Kao da mi volimo što imamo takav problem. Meni ministar kaže u oči da oni nemaju modaliteta da natjeraju veledrogeriju da uveze neki lijek. Pa šta brani Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite da osnuje veledrogeriju? Neka je entitet osnuje, ako ne može BiH. Onda pomislim da se nekome možda ne isplati, da ih ne interesuju životi. To je toliko prebacivanje loptice.“

Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske su nam kratko odgovorili da je postupak uvoza lijekova koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH izdatu od strane Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, uključujući i lijekove potrebne za liječenje rijetkih oboljenja, definisan Zakonom o lijekovima i medicinskim sredstvima i Pravilnikom o uslovima za uvoz lijekova koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH.

„Ovim propisima definisano je, između ostalog, da se lijek koji nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH može uvesti u slučaju hitne medicinske opravdanosti za pojedinačnog ili grupu pacijenata, na prijedlog zdravstvene ustanove.“

Ističu da zahtjev za uvoz takvog lijeka Ministarstvu podnosi pravno lice koje ima dozvolu za obavljanje prometa lijekova na veliko izdatu od strane Agencije, tj. veleprometnik lijekova.

„U vezi s tim, bitno je napomenuti da je procedura uvoza lijeka koji nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH jasna i da je Zakonom definisano donošenje rješenja kojim se odobrava uvoz u roku od sedam dana od dana podnošenja potpunog zahtjeva, te da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srske takve zahtjeve rješava prioritetno, u propisanom roku“, naglašavaju iz Ministarstva.

Dragoslav Šinik podsjeća da Agencija za lijekove kontroliše uvoz lijeka. Kad veledrogerija uvozi, svaki lijek ide preko Agencije, oni daju odobrenje.

„Onda veledrogerija kaže: „Nama je komplikovana procedura da bi mi uvezli neki lijek, jer za svaki lijek mi moramo da platimo“. Pa dobro, koliko moraju da plate registraciju jednog lijeka da se uveze? Da bi neka veledrogerija uvezla frisium i stavila ga na listu treba da plati državi 2000 maraka dozvolu. Evo, mi ćemo platiti za vas. Nećete biti na gubitku. U maloprodaji u Austriji taj lijek košta 13 evra, dok taj isti lijek u Beogradu košta 100 evra. Neko zarađuje na tome. Klizma je puno skuplja kod nas nego u Njemačkoj“, navodi Šinik.

Naglašava da je njemu i ostalim roditeljima djece oboljele od rijetkih bolesti važno da lijekove mogu uzeti na recept, konkretno diazepam klizmu.

„Ali, duša me boli zato što Fond plaća 63 marke svaku tu kutiju toj apoteci, jer apoteka je stavila maržu, stavila zaradu, obračunala PDV na cijenu koju je kupila od veledrogerije. Veledrogerija je uvezla, stavila je svoju maržu. S jedne strane meni je bitno da lijeka ima, ne interesuje koliko će neko zaraditi, ni apoteka ni veledrogerija. Ali kad vidite neku drugu matematiku, tu su astronomske zarade“, ističe Šinik.

U vezi sa uvozom lijekova, Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hecegovine ističe da je njen zadatak zaštita zdravlja pacijenata, i to obezbjeđivanjem kvalitetnih, efikasnih i bezbijednih lijekova na tržištu Bosne i Hercegovine.

Naglašavaju da lijekovi koji nemaju dozvolu za promet mogu biti uvezeni u BiH za potrebe liječenja određenog pacijenta, odnosno određene grupe pacijenata na prijedlog zdravstvene ustanove, a na osnovu odobrenja entitetskih ministarstava nadležnih za poslove zdravlja i Odjela za zdravstvo Brčko distrikta, i taj zahtjev podnosi veleprometnik.

Na kraju, ističu da bi udruženja pacijenata za rijetka oboljenja trebala biti u komunikaciji sa entitetskim ministarstvima zdravlja i na taj način dolaziti do rješenja za nabavku lijekova koji nemaju važeću dozvolu za stavljanje u promet a neophodni su za liječenje jednog ili više pacijenata, čime se opet vraćamo na početak.

Loptica, odnosno odgovornost, samo se prebacuje sa jedne institucije na drugu, sa institucija na udruženja oboljelih, dok djeca oboljela od rijetkih bolesti i njihovi roditelji vode svakodnevnu borbu za goli život. Na kraju se ispostavlja da su interes, zarada i procedure iznad ljudskih života. Ipak se radi o „rijetkim životima“.

Gerila.info

The post Rijetke bolesti – česti problemi: Nedostatak lijekova za oboljelu djecu first appeared on Gerila.info.