Ugovor vrijedan 35 miliona KM dobila je grupa ponuđača koju čine „Končar“ d.d. Zagreb (vodeći član grupe ponuđača), „Somborelektro“ d.o.o. Sombor, „Aviator Group“ d.o.o. Beograd i „Dema & S“ d.o.o. Mostar a, prema tenderskoj dokumentaciji.

Detalj koji ovu nabavku čini spornom je što idejni projekat i studija ekonomske opravdanosti procjenjuju vrijednost radova na oko 13 miliona KM sa rokom realizacije od 6 mjeseci. I pored toga, Grad Banja Luka je u javnom pozivu predvidio je otplatu u 180 mjesečnih rata (15 godina) u iznosu većem od 35 miliona KM.

Međutim, pitanje stvarne prirode ugovora i zakonitosti postupka je dodatno izraženo time da je od ponuđača tražen dokaz tehničke sposobnosti odnosno potvrda o realizaciji više ugovora slične vrste kao što su postavljanje LED svjetiljki, posjedovanje odgovarajućih licenci, kvalifikovanog osoblja i potrebne opreme.

U sklopu ponude grupe ponuđača koja je dobila ugovor, „Aviator Group“ je priložio reference koje je izdao „Elgra Vision“ d.o.o. Beograd, i to za tri posla u Majdanpeku, Nišu i Čačku. Međutim, uvidom u javno dostupne podatke na portalu javnih nabavki Srbije, TI BiH je utvrdio da „Elgra Vision“ nije mogao izdati te potvrde jer je u tim poslovima bio podizvođač ili član grupe ponuđača kojima, po ugovoru, nije dozvoljeno podugovaranje.

U sva tri slučaja, ova firma nije bila nosilac ugovora – što znači da navedene poslove nije izvodila samostalno, te stoga nije mogla dostaviti potvrde o realizaciji ugovora slične vrste koje su tražene u tenderu za izgradnju javne rasvjete u Banja Luci.

Osim ovoga, TI BiH ukazuje i na to da je cijeli postupak, vrijedan preko 35 miliona KM, trebalo voditi kao projekat javno-privatnog partnerstva, a ne kao klasičnu javnu nabavku radova.

ESCO model, po kom se odvija ova nabavka, predviđa da privatna kompanija finansira i održava mjere energetske efikasnosti i jasno je definisan Zakonom o energetskoj efikasnosti Republike Srpske kao oblik javno-privatnog partnerstva. Ovakav oblik saradnje predviđa kompleksniju proceduru i uključivanje više nadležnih tijela kao što su mišljenja Ministarstva finansija RS, nadležnog resornog ministarstva i Skupštine Grada

Sklapajući ovaj posao kroz postupak javne nabavke, a ne kao JPP, gradska uprava Grada Banja Luka je zadržala potpunu kontrolu nad postupkom definisanja uslova tendera, procesom izbora najpovoljnijeg ponuđača te ocjene realizacije ovog posla.

Zbog svega ovoga TI BiH je od Agencije za javne nabavke BiH tražio da sprovede monitoring postupka i provjeri da li su prekršene odredbe Zakona o javnim nabavkama BiH, a od nadležnih ministarstva ocjenu da li se u ovom slučaju zapravo radi o projektu javno-privatnog partnerstva koji je izuzet iz sistema javnih nabavki.

transparentno.ba

The post TI BiH traži nadzor nad milionskim tenderom u Banjoj Luci: Sumnjive reference i model nabavke prijavljene Agenciji za javne nabavke BiH first appeared on Gerila.info.

U slučaju incidenta u osnovnoj školi u Zagrebu, gdje je mlađi muškarac nožem napao učiteljicu i nekoliko učenika, prilikom čega je jedno dijete podleglo, medijski pristup je, kao i mnogo puta do sada, predmet ozbiljne rasprave. Postavlja se pitanje da li su senzacionalistički naslovi i prekomjerno iznošenje detalja u interesu javnosti ili samo alat za povećanje čitanosti.

Naslovi kao što su „Horor u zagrebačkoj školi“ ili „Čuli su se vrisci, bilo je strašno“ dominiraju medijima, pozivajući na klikove i dijeljenje na društvenim mrežama. I dok je javnost imala pravo da bude informisana o ovako ozbiljnom događaju, postavlja se pitanje gdje je granica između informisanja i eksploatacije tragedije.

Prekomjerno fokusiranje na detalje incidenta, bez pružanja šireg konteksta, može doprinijeti dehumanizaciji učesnika, dodatno traumatizovati zajednicu, ali i relativizovati i normalizovati nasilje u očima onih koji su na ivici sličnog ponašanja. Prečesto prikazivanje nasilnih scena ili čitanje detaljnih opisa tragedija može podstaći slično ponašanje, upozoravaju stručnjaci.

Profesionalno novinarstvo zahtijeva više od pukog prenošenja činjenica. Ono uključuje postavljanje pravih pitanja i prikazivanje složenosti događaja bez pretjerane dramatizacije.

U slučaju tragedije u Zagrebu, primjeri dobrih praksi bi mogli uključivati fokus na sistemske probleme koji su možda doveli do ovog incidenta, poput problema mentalnog zdravlja, kao i izjave stručnjaka koji mogu objasniti šta zajednica i institucije mogu učiniti kako bi se spriječile slične tragedije.

Izvještaji koji detaljno opisuju oružje, način napada i emocionalno stanje napadača ne doprinose razmijevanju problema, već mogu izazvati strah i neprijatnost kod publike, dok potencijalno mogu inspirisati ranjive pojedince.

Neprofesionalni pristupi izvještavanju o tragedijama mogu imati dalekosežne posljedice. Osim što mogu retraumatizovati žrtve i njihove porodice, ovakvi medijski izvještaji često skreću pažnju s pravih uzroka problema, poput nasilja u školama, mentalnog zdravlja mladih ili nedostatka podrške u obrazovnom sistemu. Umjesto traženja odgovora, senzacionalizam traži krivca, i često ga pronalazi u pojedincima, umjesto u sistemu.

Takođe, postoji opasnost od širenja stigme prema problemu mentalnog zdravlja, posebno kada mediji naglašavaju da je počinilac bio „mentalno nestabilan“, bez dubljeg uvida u stvarno stanje i kontekst.

Novinari imaju odgovornost prema zajednici koju informišu. Svaki tekst mora proći kroz filtere etike i profesionalizma. Jedno od ključnih pitanja prilikom izvještavanja o tragedijama, koje se nerijetko zanemaruje, jeste pitanje da li je informacija od javnog interesa ili samo zadovoljava znatiželju publike. Takođe, da li izvještaj doprinosi razmumijevanju problema ili samo izaziva emocije poput straha ili bijesa. Naposlijetku, može li izvještavanje o tragediji retraumatizovati žrtve ili inspirisati druge na slične postupke.

U postojećem medijskom okruženju, u kome je brzina često važnija od kvaliteta, novinari se moraju prisjetiti svoje osnovne uloge – služenja javnosti, a ne algoritmima.

Događaji poput ovog u Zagrebu podsjećaju nas na delikatnost novinarskog posla. Profesionalno izvještavanje nije samo pitanje tehničke tačnosti, odnosno faktografskog iznošenja podataka, već i etičke odgovornosti. Tragedije su, prije svega, ljudske priče koje zahtijevaju pažljivo pristupanje s velikim poštovanjem. Senzacije nisu potrebne javnosti, nego jasnoća, kontekst i potencijalna rješenja.

Gerila.info

The post Tragedija u Zagrebu: Odgovornost medija u izvještavanju o osjetljivim događajima first appeared on Gerila.info.

Presuđeni pedofil Ivica Mišković je u bijegu od 7. oktobra kada je pobjegao kroz prozor zgrade Osnovnog suda u Banjaluci, a neposredno nakon što je osuđen na četiri godine zatvora zbog polne zloupotrebe djeteta.

Desetak dana nakon bijega, Miškovića je na području Zagreba locirao MUP Hrvatske. Mišković, inače, pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Hrvatske.

Mišković se toliko slobodno ponaša u Hrvatskoj da je čak ušetao u redakciju TV Nova kako bi iznio “svoju stranu priče”.

Na pitanje novinara zašto je pobjegao, odgovorio je: “Pobjegao? Pa šta ću drugo, šta bih trebao? Kako mislite, sada što sam pobjegao? Pa četiri godine sam osuđen, kako neću pobjeći? Na pravdi boga osuđen sam na četiri godine”.

Mišković ističe mu je lakše da sa slobode sve rješava.

“Tamo bih samo ležao i ništa, ovako će advokat to rješavati”, navodi Mišković.

Na konstataciju novinara da je protivzakonito pobjeći, s razlogom ili bez njega, odgovara: “Protivzakonito, a šta ja trebam, trpiti nekoga tamo? Pa i protivzakonito sam suđen, ja sam suđen protivzakonito”.

Na pitanje da li je nekome platio da mu pomogne da pobjegne, Mišković odgovara da nije nikome platio.

“Pa nisam nikoga, na sudu sam iskočio kroz prozor i pobjegao.”

Ističe da je granicu prešao biciklom.

“Biciklom sam prešao na crno, do Novog sam vozio, išao sam na Prijedor, pa u Dvoru prešao.”

Mišković tvrdi kako su svi svjedoci bili na njegovoj strani, i uvjeren je da će to dokazati na kraju.

“Da sam kriv, meni ne bi bilo krivo, ja bih odležao i gotovo, ali na pravdi boga kada nisam kriv… Hvala bogu, vjerujem u boga, bog mi je pomogao da pobjegnem, bog će sve dokazati i gotovo. I advokat i sud”, kaže Mišković.

Na konstataciju novinara da je osuđen za jedno krivično djelo, a sad zato što je pobjegao opet će krivično odgovarati i za bijeg, Mišković ističe da “nije pobjegao bezveze”.

“Ja za bijeg neću moći odgovarati zato što će advokat dokazati da sam nevin, da su me nevinog osudili i da sam pobjegao s razlogom. Nisam pobjegao bez razloga. Šta sam trebao, ležati tamo četiri godine i nikom ništa?”, ističe Mišković, naglašavajući da nema namjeru da se preda, a ne boji se ni izručenja.

The post Presuđeni pedofil u bijegu dao izjavu za medije: “Kako mislite, što sam pobjegao? Pa četiri godine sam osuđen, kako neću pobjeći?” first appeared on Gerila.info.

Na izborima za Evropski parlament koji su održani krajem maja iz Hrvatske će u evropski parlament šest političkih subjekata. Najveći broj mandata osvojili su HDZ i SDP, po četiri. SDSS kao najveća stranka Srba u Hrvatskoj ostao je bez evropskog mandata iako je predsjednik te stranke Milorad Pupovac predviđao 60000 glasova koji bi bili dovoljni za jedan mandat. Gerili je prije nekoliko dana pisao čitalac iz Zagreba koji je analizirao učešće SDSSA na evropskim izborima. Pismo prenosimo u cjelosti.

Kako  je Pupovac pomagao Plenkoviću (HDZ) na Europskim izborima?  

Predsjednik Srpske demokratske samostalne stranke (SDSS) dr. sc. Milorad Pupovac na konferenciji za novinare pri predstavljanju kandidacijske liste za  izbore za Europski parlament izjavio je 9. travnja 2019.g. i sljedeće: „SDSS računa da na temelju aktualnog stanja može osvojiti jedan mandat na izborima za Europski parlament, što bi bilo veliko postignuće ne samo za Srbe u Hrvatskoj već i za Srbe na području bivše Jugoslavije jer bi to bio prvi Srbin ili Srpkinja u Europskom parlamentu“.

U analizi navedene izjave trebalo bi postaviti i pokušati valjani odgovoriti na sljedeća tri pitanja:

Koliko su realni izgledi da kandidacijska lista SDSS-a prijeđe izborni prag i osvoji mandat,  koji su još osim javno deklariranih politički motivi i ciljevi SDSS-a da izađe na Europske izbore i što je po nacionalnosti dosadašnja SDP-ova zastupnica u Europskom parlamentu dr. Biljana Borzan?

Koalicijski partner i važan nosivi stup ne samo HDZ-ove Vlade nego čak i državne međunarodne političke strategije Republike Hrvatske dr. sc. Milorad Pupovac, izjavio je da bi za osvajanje mandata na EU-izborima trebalo dobiti oko 60.000 glasova birača. Podatak s Europskih izbora održanih 2014.g. pokazuje da je kandidacijska lista izborne koalicije Savez za Hrvatsku dobila 63.437 glasova birača ili 6,88 posto od ukupne brojke birača koji su glasovali, prešla izborni prag i nije osvojila mandat jer je najmanja brojka koja je je za to bila potrebna  iznosila 63.640 glasova. Što znači da je stvarni izborni prag bio viši od onog zakonskog od 5 posto dobivenih glasova! Zašto je to bilo tako?

Stvarni izborni prag može biti viši ili niži od zakonskog praga, a to ovisi o kvantitativnom odnosu između visine zakonskog izbornog praga i broja mandata u izbornoj jedinici. Što je zakonski prag viši a broj mandata u izbornoj jedinici manji, to se povećava mogućnost da stvarni izborni prag bude viši od zakonskog, smanjuje se mogućnost da liste prijeđu taj prag, manji broj listâ sudjeluje u raspodjeli mandata te se povećava i mogućnost da najmanji broj glasova birača koji je potreban za osvajanje mandata bude niži. I obrnuto, što je zakonski prag niži a broj mandata u izbornoj jedinici veći, to se povećava mogućnost da stvarni prag ostane na razini zakonskog a teorijski čak i da bude niži od zakonskog praga;  povećava se mogućnost da liste prijeđu prag, ali veći broj listi koje sudjeluju u raspodjeli mandata povećava najmanji broj glasova koji je potreban i time otežava osvajanje mandata.

No, na mogućnost da se osvoji mandat utječe i još nekoliko varijabli, tako da nije jednostavno ni lako predvidjeti koliki bi približno mogao biti najmanji broj glasova  birača koje je potrebno dobiti da bi se mogao osvojiti mandat. Povećana opća izlaznost birača na izbore ima potencijal da poveća broj lista koje mogu prijeći prag, a to povećava broj lista koje sudjeluju u raspodjeli mandata te povećava i najmanji broj glasova birača koji je potrebno dobiti da bi se mogao osvojiti mandat. Selektivno pak povećana izlaznost birača pod čime se misli da je povećana izlaznost samo dobro organiziranih i discipliniranih članova/birača tzv. „stranačkih vojski“ velikih stranaka,  smanjuje mogućnost da izborni prag prijeđu liste malih i srednjih stranaka. Pri svemu tome D´Hondtova metoda pretvaranja glasova u mandate nema izravnog utjecaja, a njezina „ugrađena“ greška u smislu odstupanja od idealnotipski ekvivalentnog pretvaranja glasove u mandate sama po sebi nema toliko dominantan uticaj na rezultate izbora kao što se to često misli i zbog te navodne „nepravednosti“ optužuje.

Što se pak tiče glasova lista koje nisu prešle izborni prag i stoga ne sudjeluju u podjeli madata, oni se ne „pripisuju“, ne „prelijevaju“ i ne dodaju listama s najvećim brojem glasova koje su prešle prag kako se to ponekad misli i piše, nego su doslovno izgubljeni i simbolički se može kazati da su „propali“. Što ne znači da liste koje su prešle prag nemaju od toga koristi, jer im ostaje za raspodjelu veći broj mandata nego što bi ih bilo da je više lista prešlo prag i osvojilo po mandat ili dva, a povećao bi se i najmanji broj glasova koji je potreban za osvajanje mandata.                              Zbog svega prethodno navedenog kao hipotetski najmanji broj glasova birača koji bi na predstojećim Europskim izborima mogao biti potreban za osvajanje mandata, uzet će se polovica od brojke koja se dobije kada se zbroje najmanja brojka glasova koja je bila potrebna da se na EU-izborima 2014.g. osvoji mandat a to je 63.640, i najmanja brojka glasova koju je predvidio dr. sc. Milorad Pupovac – 60.000 glasova što je sve zajedno 123.640 glasova. Polovica pak od toga je 61.820 i to je taj hipotetski najmanji broj glasova koju bi kandidacijska lista SDSS-a morala dobiti od birača da bi  na izborima 26. svibnja 2019.g. mogla osvojiti  jedan mandat!

Pa kakve su mogućnosti i izgledi da SDSS-ova lista dobije toliki broj glasova birača i osvoji mandat? U procjeni toga poslužit će kao empirijski pokazatelj rezultati koje je SDSS postigao na prijevremenim izborima za Hrvatski sabor 11. rujna 2016. godine. Od 138.539 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koliko ih je ukupno bilo upisano u popis birača, u XII. izbornoj jedinici za nacionalne manjine  glasovalo ih je 19.561 ili samo 14,12 posto. U preostalim „općim“ izbornim jedinicama glasovalo je 50.990 birača srpske nacionalnosti.

U  referendumskim inicijativama te raspravama i polemikama o potrebi promjene izbornog zakona  iznijete su i tvrdnje da saborski zastupnici koji se biraju po posebnom biračkom pravu, bivaju izabrani s manjim brojem glasova birača od zastupnika koji se biraju po općem biračkom pravu te da stoga imaju manji izborni legitimitet, a u Saboru imaju jednak tj. opći politički mandat. U rujnu 2017.g. na te je tvrdnje odgovorio dr. sc. Milorad Pupovac i ustvrdio da su SDSS-ovi zastupnici među ukupno 151 saborskim zastupnikom  po brojki dobivenih preferencijskih glasova u skupini 25 prvih zastupnika te po izbornom legitimitetu ravnopravni pa i bolji od mnogih ostalih tj. „općih“ zastupnika, pri čemu je dr. sc. Milorad Pupovac dobio 16.166 preferencijskih glasova, Mile Horvat 12.175 i Boris Milošević 11.479 preferencijskih glasova birača. Što znači da su navedeni SDSS-ovi zastupnici zajedno dobili 39.820 preferencijskih glasova birača, što budi nedoumicu i dvojbu kako je to moguće kada je na tim izborima u XII. izbornoj jedinici glasovalo ukupno samo 19.561 birača iz popisa birača srpske nacionalne manjine?

Odgovor na to pitanje je manipulacija kojom je dr. sc. Milorad Pupovac obmanuo i prevario javnost jer je zatajio činjenicu da birači srpske nacionalne manjine u XII. izbornoj jedinici imaju pravo na glasačkom listiću preferencijski zaokružiti do tri kandidata, što znači da jedan birač ima tri  preferencijska glasa za razliku od birača u „općim“ izbornim jedinicama koji imaju samo po jedan preferencijski glas što znači da iza tog svakog preferencijskog glasa stoji i jedan stvarni birač po načelu „jedan birač – jedan preferencijski glas“!

To također znači i da iza prethodno navedenih  brojki preferencijskih glasova SDSS-ovih zastupnika ne stoji i odgovarajuća nego znatno manja brojka birača, jer ih je glasovalo ukupno 19.561 a SDSS-ovi zastupnici su zajedno dobili dvostruko više preferencijskih glasova tj. 39.820! Kako su birači srpske nacionalnosti u XII. jedinici mogli glasovati i za još četiri kandidata koji nisu bili kandidati SDSS-a, ne postoje podatci o tome koliko je birača po načelu „jedan birač – jedan preferencijski glas“ glasovalo za SDSS-ove kandidate i sadašnje saborske zastupnike. Zbog toga će se za daljnju analizu hipotetski uzeti kao da je za SDSS-ove kandidate glasovalo svih 19.561 birača koliko ih je ukupno izašlo na te izbore. Kao što je to prethodno navedeno, 61.820 je hipotetski najmanji broj glasova birača koji bi na EU-izborima morala dobiti SDSS-ova kandidacijska lista da bi mogla osvojiti jedan zastupnički mandat. A na izborima za Hrvatski sabor u rujnu 2016.g. SDSS je „dobio“ hipotetskih 19.561 glasova birača, što znači da bi tu brojku glasova na predstojećim EU-izborima morao utrostručiti odnosno povećati za 200 posto da bi dobio potreban hipotetski broj od 61.820 glasova birača koji bi mu moguće bio dostatan da osvoji jedan mandat! No, je li to realno moguće ostvariti?

Izbori se održavaju u jednoj izbornoj jedinici na području cijele države što je povoljna okolnost, a na saborskim izborima u rujnu 2016.g. 50.990 birača srpske nacionalnosti glasovalo je u „općim“ tj. izvan XII. izborne jedinice za nacionalne manjine najvećim dijelom vjerojatno za SDP, i oni su SDSS-ov birački potencijal za predstojeće EU-izbore. Logično, ne smije se ostati fiksiran samo na etničkom principu glasovanja jer on može biti i politički, pa i taj dio birača možda može biti izvor glasova SDSS-u. No, u kontekstu svega navedenog pro et contra, mala je realna mogućnost i vjerojatnost da će SDSS moći na izborima utrostručiti  odnosno povećati  broj dobivenih glasova birača za stvarno potrebnih i više od 200 posto, koliko je hipotetski potrebno da bi lista prešla izborni prag i mogla osvojiti jedan euromandat!  Pa, ako je to tako, a vrlo je vjerojatno da jest, zašto SDSS uopće izlazi na izbore za Europski parlament kad to k tome i nije očekivano i standardno za političku stranku nacionalne manjine?

KOJI SU JOŠ OSIM DEKLARIRANIH CILJEVI IZLASKA SDSS-A NA EU-IZBORE?

U vrlo izazovno, provokativno i agresivno na samom rubu (priželjkivanog?) incidenta konceptualiziranoj izbornoj promidžbi i kampanji u pretežito etničkom i međunacionalnom sadržaju i kontekstu, SDSS logično nastoji senzibilizirati, motivirati i mobilizirati za EU-izbore njegovo etničko biračko tijelo; te poglavito onih 50.990 birača srpske nacionalnosti koji su na saborskim izborima 2016.g. glasovali u „općim“ izbornim jedinicama. No, je li to i jedini cilj te i takve pomno planirane i koncipirane izborne kampanje?

Podaci o mnogim prethodnim saborskim izborima pokazuju da veliki broj birača iz srpske nacionalne manjine koji glasuju izvan XII. izborne jedinice, nisu iznimka nego kontinuitet u više izbornih ciklusa. Pri tome i to je već ustaljena izborna preferencija, većina njih glasuje za SDP-ove kandidacijske liste na kojima su tradicionalno zastupljeni i kandidati srpske nacionalnosti. Pa u izbornome procesu oduzeti te birače i glasove kandidacijskoj listi SDP-a i time neizravno pomoći HDZ-u, još je jedan, istina prikriven ali važan razlog i motiv izlaska SDSS-a na izbore. Naime, svaki birač kojeg će SDSS-ova kandidacijska lista oduzeti kandidacijskoj listi SDP-a i tako pridonijeti da osvoji manje mandata nego što ih je osvojila na izborima 2014.g., neizravna je pomoć i potpora HDZ-u i Andreju Plenkoviću, te izravna korist njihovoj kandidacijskoj listi! Drugi put i način na koji SDSS neizravno pomaže i podupire HDZ je financijski, medijski i logistički vrlo zahtjevna i na međunacionalnoj razini krajnje provokativna i agresivna izborna kampanja, koju prikriveno i neizravno potiče i podupire nitko drugi doli sâm – HDZ! A s kojom je nakanom i ciljem servisira i podupire? S očekivanjem i ciljem da će ta i takva nacio(nalistički)nalno i parapolitički koncipirana kampanja pobuditi i motivirati mnoge neodlučne a potencijalne birače HDZ-a da izađu na izbore kako bi time spriječili da „mrski“ Srbi Milorada Pupovca te još k tome i svi Srbi s područja bivše Jugoslavije kako to promišljeno i provoktivno u izbornoj kampanji neumorno ponavlja i naglašava dr. sc. Milorad Pupovac, osvoje zastupnički mandat i uđu u Europski parlament!

KOJE JE NACIONALNOSTI SDP-OVA EUROPRLAMENTARKA DR. BILJANA BORZAN?

Kao jedan od više razloga i motiva sudjelovanja SDSS-a na izborima za Europski parlament predsjednik SDSS-a dr. sc. Milorad Pupovac istaknuo je i kako  bi: „Osvajanje jednog mandata bilo veliko postignuće ne samo za Srbe u Hrvatskoj već i za Srbe na području bivše Jugoslavije, jer bi to bio prvi Srbin ili Srpkinja u Europskom parlamentu“.                                                                      Poslije lova, pred vjenčanje i pred izbore se navodno najviše laže, pa u surječju tog i takvog narodnog iskustva kako shvatiti i protumačiti prethodno navedenu izjavu dr. sc. Milorada Pupovca?

Naime, na izborima koji su održani 2014.g. na kandidacijskoj listi SDP-a izabrana je u Europski parlament dr. Biljana Borzan. Kako je ona po profesiji liječnica svoje stručno znanje primijenila je te se vrlo zauzela u parlamentarnim inicijativama da se ujednači kvaliteta prehrambenih artikala i sa zdravstvenog aspekta u državama „starim“ i novim članicama Europske unije, a ukazala je i na pojavu da se mnogi tehnički uređaji koji se upotrebljavaju u domaćinstvu kvare odmah nakon što im istekne jamstveni rok. U tome je bila vrlo uspješna te zapažena, priznata i poznata ne samo u hrvatskoj nego i u europskoj javnosti!

U domaćoj je pak javnosti poznato da je dr. Biljana Borzan rođena u Hrvatskoj tako da joj je Republika Hrvatska i domovina i politička država. U kontekstu navedenih činjenica, stoga se logično nameće pitanje: kako, zašto i s kojim ciljem dr. sc. Milorad Pupovac javno tvrdi da bi osvajanje mandata na EU-izborima bilo veliko postignuće općenito za sve Srbe jer bi to bio „prvi Srbin ili Srpkinja u Europskom parlamentu“?

Znači li to da njemu nije poznato da je SDP-ova europarlamentarka dr. Biljana Borzan po nacionalnosti Srpkinja? Ili on možda srpski nacionalni identitet priznaje samo Srbima koji su njegovi politički istomišljenici  ili i članovi njegove političke stranke SDSS-a? Ili je to pak treća mogućnost detekcije i interpretacije te i takve tvrdnje, prema kojoj kad se zbog neznanja i zablude ne govori istina onda su to neistine. Ali kad se neistine govore namjerno te i s društveno i etički neprihvatljivim ciljem, onda je to – laž! Što je od te tri mogućnosti detekcije i interpretacije navedene tvrdnje dr. sc. Milorada Pupovca – istina: neznanje, osporavanje i nijekanje nacionalnog identiteta; ili jednostavno podmetanje i opaka laž?

Erih  Lesjak 

The post Pismo čitaoca iz Zagreba: Kako  je Pupovac pomagao Plenkoviću na Europskim izborima?        first appeared on Gerila.info.

„Zovem se E.O. (identitet poznat redakciji). U Zagreb sam preselio 2014. godine kao maloljetnik. S početkom posljednje godine mog srednjoškolskog obrazovanja primio sam poziv od dotičnog Zvonke, uposlenika Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske (SOA). Našli smo se u ulici Petrinjska 30 u Zagrebu. Od mene je traženo da isključim telefon“.

I tako je ovaj Zavidovićanin postao „saradnik“ hrvatske obavještajne službe SOA. Mjesecima su ga, tvrdi u ispovijesti za Žurnal, ispitivali o selefijama u BiH, o naseljima u Zavidovićima i o osobama u zagrebačkoj džamiji.

„Nalazili smo se na kavi u Leggieru u Lastovskoj ulici, bili smo često u MC Donaldsu. Nudio mi je ponekad novac, a nerijetko je na mene vršio pritisak. Prijetio mi je protjerivanjem iz Hrvatske. Tražio je od mene šifru mog Facebook profila“, kaže E.O. u razgovoru za Žurnal.

ODBIO ODLAZAK U MAOČU

„Koja ti je nova lozinka za FB, trebam nešto provjeriti“, napisao je službenik SOA-e, koji je se predstavio kao Zvonko, našem sagovorniku u januaru 2016. godine.

Uslijedila je, potom, poruka: „đe ba zapelo“, pa onda poziv. E.O. nije odgovarao. No, kasnije se, ipak, našao sa izvjesnim Zvonkom i njegovim kolegom.

„Tražili su od mene da idem u mesdžid Oaza u Zavidovićima gdje se okupljaju selefije. Tražili su od mene da idem u Gornju Maoču i Bočinju, pa da boravim tamo određeni period. Odbio sam“, kaže E.O.

Nedugo nakon toga, pozvali su ga u policiju. Uručili su mu rješenje da u roku šest dana mora napustiti Hrvatsku, jer, prema procijeni SOA-e, predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili, u prevodu, da je „radikalni islamista blizak terorističkim skupinama“.

E.O. danas živi u Sarajevu. Njegovi roditelji su u Zagrebu. I njima je prijećeno protjerivanjem u trenucima kada je njihov sin tjeran da radi za SOA-u. Ovaj mladić u Hrvatsku danas može ući samo kao turista. Bez prava boravka.

OPASNI TESAR

Semir Aganović iz Travnika u Hrvatsku ne može ući naredne tri godine. Prvo je u oktobru 2018. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska postaja Sinj izdala „dozvolu za boravak i rad“ bh državljana Semira Aganovića i to kao tesara u kompaniji Jukić-dam d.o.o..

Dozvola za boravak mu je vrijedila do 22. oktobra 2019. godine. Ipak, petnaest dana nakon što je MUP procijenio da nema smetnji za njegov boravak i rad u Hrvatskoj, pozvali su ga pripadnici Hrvatske obavještajne službe.

„Dva puta po dva sata su me saslušavali. Tražili su od mene informacije o bradonjama, vehabijama. Pitali gdje se kreću. Ja sam rekao da nemam pojma o tome. Pitali su o teroristima u BiH. Kada sam rekao da ne znam ništa, donijeli su rješenje da sam opasnost za nacionalnu sigurnost Hrvatske. Protjeran sam“, ispričao je za Žurnal Semir Aganović.

U zapisniku Policijske postaje Sinj, od 16. 11. 2018. godine , navedeno je da je postupak protjerivanja pokrenut „na temelju zahtjeva SOA“. Dakle, ista policijska stanica je samo 20 dana ranije tvrdila da nema nikakvih smetnji za boravak Semira Aganovića na teritoriji Hrvatske. No, nakon što je Aganović kazao da ništa ne zna o „teroristima i vehabijama u BiH“, postao je opasnost po nacionalnu sigurnost Hrvatske. U prevodu – terorista.

H.M. je zavarivač iz Zenice. Četrnaest godina je živio na teritoriji Hrvatske, gdje je 2014. godine stekao status „stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvaskoj“. Onda su ga pozvali u SOA-u.

„Dvaput su me saslušavali. I na kraju svakog razgovora su od mene tražili da radim za njih. Ja sam odbio. Nakon toga sam protjeran“, kazao je H.M. u razgovoru za Žurnal.

Rješenje o protjerivanju doneseno je 4. maja 2018. godine. Ovaj Zeničanin je proglašen „opasnošću po nacionalnu sigurnost Hrvatske“. Dakle, osoba koja se može dovesti u vezu sa terorizmom.

„Hoćete li jednu rakijicu“, pita ekipu Žurnala Sabahudin Jašarević, još jedan Zeničanin koji je postao opasnost „za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske“.

IMA LI U ZENICI BRADONJA

Trinaest godina Jašarević je živio i radio u Zagrebu. Nikada, do oktobra prošle godine, nije imao problema sa produžavanjem boravka. Onda su ga pozvali iz SOA-e i stavili mu papir na sto.

„Tražili su od mene spisak mojih saboraca iz rata. I tražili su informacije o bradonjama. Pitali su ima li u Zenici bradonja. Ja sam rekao da ih ima i u Zenici i u Zagrebu. Dvaput sam bio na ispitivanju. Tražili su od mene informacije o ratu, o borcima Armije R BiH, oficirima, gdje je ko djelovao… Kada im nisam dao ono što su očekivali – protjeran sam“, ispričao je Jašarević u razgovoru za Žurnal.

Svi naši sagovornici zatražili su pomoć i od bezbjednosnih agencija BiH. Svako od njih tvrdi da poznaje najmanje po pet bh. državljana koji su na isti način tokom 2018. godine protjerani iz Hrvatske, iako niko nije napravio nikakav prekršaj. Jedini problem je bio što nisu zadovoljili očekivanja hrvatske obavještajne službe SOA.

Državljanin BiH H.Č. nije radio u Hrvatskoj. Ipak, zbog posla na teritoriji EU često je prolazio kroz Hrvatsku. Od januara prošle godine pripadnici SOA-e pokušali su ga vrbovati. Prijetili su mu zadržavanjem na granici, raspitivali se o njegovom djelovanju unutar selefijskog pokreta.

Beubjednosnim agencijama BiH je prijavljeno da su H.Č. na jednom od sastanaka, održanim krajem aprila, nudili da prebaci paket sa naoružanjem iz Doboja do Zenice.

Plan je bio da se, nakon prebacivanja oružja, o svemu obavijeste bh. policijske agencije koje bi presrele paket, te bi, time, bilo potvrđeni navodi o radikalizaciji u BiH. Akcija je trebala biti provedena u koordinaciji sa MUP-om RS-a, te odabranim kadrovima u SIPA-i.

Upravo je u tom periodu, jedan od visokopoziconiranih hrvatskih kadrova u SIPA-u obavještavao svoje kolege u Tuzli da bi pripadnici selefijskog pokreta mogli na području Doboja prenositi određenu količinu naoružanja.

Izvor: ŽURNAL

The post ŽURNAL: Hrvatska protjerala bh. građane koji su odbili špijunirati za SOA first appeared on Gerila.info.