Najava dolazi u paketu s planom da minimalna plata za zaposlene sa srednjom stručnom spremom poraste sa 900 na 1.100 KM, a za visoku spremu na 1.400 KM – „bez obzira na stanje u privredi“. Dodik tvrdi da podizanje minimalca poboljšava ekonomiju i da se društvo „ne može graditi na jeftinoj i neplaćenoj radnoj snazi“. No, ekonomske kazaljke i reakcije s terena pričaju drugačiju priču.

Ovo nije prvi put da se crta magična brojka. Još 2018. Dodik je najavljivao skok prosjeka na 500 eura do 30. juna 2019, pa potom poduplavanje na 1.000 evra „u narednih godinu dana“. Prvi prag dostignut je s oko dvije godine zakašnjenja. Drugi iz mjeseca u mjesec ostaje – „iduće godine“. U međuvremenu, realne plate stalno sustižu rast cijena, a javni sektor i javna preduzeća nose sve teži balast.

„Ne znam da li da se prekrstim ili da se smijem“

Ekonomistkinja Svetlana Cenić poruku komentariše bez rukavica.

„Sva njegova obećanja se sastoje u slici javnih preduzeća, opšte propasti, finansijskog stanja Republike Srpske, ali i u činjenici da se donose zakoni koji se ne poštuju. Nema nijednog zakona koji su oni ispoštovali! … On kad priča o ekonomiji, ja ne znam da li da se svečano obučem i krstim… ili da sjednem i da se smijem?“ kaže Cenić, ocjenjujući da „cijeli ekonomski program Milorada Dodika stane u jednu riječ: propast“.

Podsjeća i da je „20 godina na vlasti“, te da je „on sve bogatiji, a RS sve siromašnija“.

Poslodavci: 22% skok na papiru – skok cijena u praksi

U Uniji poslodavaca RS telefoni su se „usijali“ odmah nakon Dodikove objave.

Njihova računica kaže: predloženo povećanje minimalca znači rast od oko 22%.

„Smatramo da je ovo povećanje koje izlazi iz ekonomskih parametara te da je potpuno nerealno“, kaže predsjednik Unije Zoran Škrebić u izjavi za Capital. Podsjeća da je kriza u prerađivačkoj industriji proteklih mjeseci dublja, sa padom obima proizvodnje i zaposlenosti, i da bi udar najviše pogodio izvoznike u lon poslovima i drvoprerađivače.

Poslovna zajednica traži da se o minimalcu pregovara u Ekonomsko-socijalnom savjetu, a ne da se privatni sektor dovodi pred svršen čin. Jer, ako rast troškova rada pretekne produktivnost – razlika se preliva u cijene.

Suvlasnik i direktor „Krajinaklasa“ Saša Trivić ne okoliša: „Hljeb će odmah poskupjeti za sedam odsto, jer nam plate u ukupnim troškovima učestvuju sa 36 odsto.“ Veći rast očekuje u uslugama, gdje je učešće rada još veće. „Sve će ovo na kraju platiti krajnji kupac“, kaže Trivić (Capital).

To je i suština: bez rasta produktivnosti, izvoza i investicija, administrativno podizanje plata najčešće završava na fiskalnim računima budžeta i računima potrošača – kroz inflaciju.

Između parole i plate

Da li je potrebna veća plata? Naravno. Problem je kako do nje stići.

Srpska danas nema luksuz da ignoriše realnost: prezadužena i neučinkovita javna preduzeća, skupi dug, izvozna industrija koja posustaje, pad produktivnosti i odlazak radne snage. U takvom okruženju, svako „skakanje“ minimalca bez pratećih reformi – rasterećenja doprinosa, rezanja parafiskala, profesionalizacije upravljanja javnim preduzećima i ozbiljne borbe protiv korupcije – više liči na političku kampanju nego na ekonomski plan.

Zato se Dodikove najave ponovo doživljavaju kao – rokovi bez pokrića. U međuvremenu, građani već žive posljedice: skuplje korpe, sve tanji realni dohoci, i beskrajan niz „idućih godina“.

GERILA

The post „Hiljadu evra, ali dogodine“: Dodik ponovo diže očekivanja, poslodavci upozoravaju na inflaciju, ekonomisti na – stvarnost first appeared on Gerila.info.