Prema izvještajima u sjenci, mnoge vlade uvode opsežne zakonodavne izmjene, ali njihova primjena ostaje nedovoljna. Organizacije ukazuju na nedostatak dostupnih informacija, skraćivanje procedura u kojima javnost može učestvovati i sve duže sudske procese. Deset država – među njima Srbija, Francuska i Holandija – nije podnijelo svoje izvještaje o sprovođenju Konvencije za period 2021–2024, što se smatra ozbiljnim kršenjem obaveza.

„Uprkos političkim ili ekonomskim uticajima, Bosna i Hercegovina je postigla izvjestan napredak u ekološkoj demokratiji. Međutim, nedostaje puna implementacija Arhuske konvencije u praksi. Neznanje i nedostatak kapaciteta zvaničnika u pružanju informacija; dugotrajni sudski i upravni postupci; informacije koje nisu dostupne javnosti iako se odnose na projekte od javnog interesa samo su neke od prepreka koje se ponavljaju iz godine u godinu. Samo bliska saradnja između civilnog društva i vlasti može Banja Luka promijeniti situaciju“, poručio je Ratko Pilipović, pravni savjetnik Centra za životnu sredinu u Ženevi na sastanku strana – glavnog tijela nadležnog za sprovođenje Arhuske konvencije kojeg čine sve strane koje sprovode odredbe konvencije.

U izvještajima civilnog društva navode se i primjeri iz drugih država potpisnica. U Gruziji je usvajanje zakona o „stranim agentima“ značajno ograničilo rad nevladinih organizacija i pristup javnosti informacijama. Moldavija, u procesu približavanja EU, mora dodatno ojačati transparentnost i sudsku zaštitu u pitanjima životne sredine. Poljska se i dalje suočava sa ograničenjima u postupcima procjene uticaja na životnu sredinu, dok Ujedinjeno Kraljevstvo, prema navodima eksperata, nije adekvatno prikazalo uticaj novih zakona koji ograničavaju proteste i otežavaju sudske postupke.

Ukrajina je, uprkos ograničenjima uslovljenim ratom, unaprijedila pristup informacijama kroz digitalne platforme poput sistema „Ekosistema“. Istovremeno, u Mađarskoj nije objavljen nijedan izvještaj o sprovođenju Konvencije, što onemogućava procjenu stanja.

Civilno društvo u Ženevi je pozvalo na harmonizaciju i standardizaciju izvještavanja, obavezno uvođenje kvantitativnih podataka i jače smjernice za ministarstva zaštite životne sredine u državama potpisnicama. Preporučeno je i da se proces izvještavanja ne završava na predaji dokumenata, već da uključuje povratne informacije i konkretne mjere za unapređenje sprovođenja Konvencije.

GERILA

The post Primjena Arhuske konvencije stagnira širom Evrope: Civilno društvo upozorava na rastuću netransparentnost first appeared on Gerila.info.

Izvještavajući o ruskim predsjedničkim izborima Radio Televizija Republike Srpske je u samo dva teksta napravila ogroman zaokret u narativu. Ili je u pitanju bila samo “greška”?

Naime, RTRS je sinoć objavio tekst pod naslovom “Putin: Izvor vlasti u Rusiji je narod; Svi smo u istom timu (VIDEO)” u kome je prenio dijelove govora Vladimira Putina nakon pobjede na izborima.

Jutros su pustili drugi tekst pod naslovom “CIK Rusije: Obrađeno 99 odsto glasova, za Putina glasalo 87,32 odsto birača” u kome navode rezultate izbora i još jednom citiraju Vladimira Putina.

Izvor prve vijesti je sputniknews.com, a druge agencije, kako je navedeno na sajtu RTRS-a.

Ono što je zanimljivo u kontekstu teze o promjeni narativa je da je u prvom tekstu navedeno da je Putin u svom govoru posebnu zahvalnost izrazio borcima u specijalnoj vojnoj operaciji, dok se u drugom tekstu navodi da je Putin posebnu zahvalnost izrazio učesnicima rata u Ukrajini.

Pored toga, u prvom tekstu se navodi da se Putin zahvaljuje borcima u specijalnoj vojnoj operaciji, “koji ne žaleći svoje živote, obezbjeđuju odbranu zemlje”, dok se u drugom tekstu Putin zahvaljuje učesnicima rata u Ukrajini “koji pružaju Rusiji uslove za njen razvoj i postojanje”.

Ukoliko izuzmemo mogućnost da je “neko pritisnuo pogrešno dugme” i jednostavno nije obratio pažnju šta postavlja, možemo se zapitati da li se na RTRS-u mijenja pogled na rat u Ukrajini?

Iako većina ljudi ne obraća pažnju na takve detalje, ali promjena narativa može voditi i promjeni stava. U ovom slučaju od teze da Rusija u Ukrajini vodi “specijalnu vojnu operaciju”, na čemu insistira od početka, što je teza kojoj su bliski i vladajući u Republici Srpskoj kao i mediji pod njihovim uticajem, sve do teze da Rusija u Ukrajini vodi rat, i to samo u dva teksta. Ili je sve samo bila greška?

Gerila.info

The post Promjena narativa ili greška u sistemu: Od “specijalne vojne operacije” do “rata” first appeared on Gerila.info.

Naime, Tužilaštvo BiH je od Generalnog tužilaštva Ukrajine dobilo informaciju da se navedena ikona ne nalazi u Državnom registru nacionalne kulturne baštine, kao i da nisu pronađeni dokazi koji bi ukazivali da je navedeno umjetničko djelo nezakonito premješteno ili ukradeno sa teritorije Ukrajine i da ima izuzetnu umjetničku vrijednost.

Takođe se navodi da navedena ikona ne pripada nacionalnom kulturnom nasljeđu Ukrajine niti da je nacionalna vrijednost ove zemlje, nakon čega su istražitelji u Ukrajini zatvorili navedeni postupak, a slijedom toga kao i provedenih dodatnih istražnih radnji u BiH, Tužilaštvo BiH je donijelo naredbu o nesprovođenju istrage.

Podsjećamo, polovinom decembra 2020. godine je tadašnji član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poklonio pozlaćenu ikonu Sergeju Lavrovu, a regionalni i svjetski mediji su danima posali o ikoni koja je navodno bila ukradena iz Ukrajine.

The post TUŽILAŠTVO OBUSTAVILO ISTRAGU: “Dodikova ikona” zatvoren slučaj! first appeared on Gerila.info.

Simiću je, saznajemo nezvanično, ulazak zabranjen na osnovu insistirana SOA (Sigurnosno obavještajna agencija Hrvatske). To znači da u toj agenciji smatraju da on predstavlja opasnost po bezbjednost u Republici Hrvatskoj ali to je uopšteno obrazloženje koje se uvijek koristi u sličnim situacijama.

“Prvo me granična policajka sa šaltera odvojila sa strane. Nakon detaljne policijske kontrole i pretresa vozila, pitali su za ime oca, adresu stanovanja i broj telefona. Nakon toga mi je policijski službenik rekao da će “doći kolege da obave razgovor sa mnom” i da sačekam malo. Ali da “neće iz Zagreba, pa će biti brže’. To malo se rasteglo na dva sata čekanja“, svjedoči Simić a prenosi Frontal.

On navodi i da su ga na granici ispitivali u vezi njegovog odlaska u Ukrajinu gdje je išao kao izvještač RTRS-a ali i na okolnosti njegovog ispitivanja zarobljenog hrvatskog plaćenika u Ukrajini. Njegov razgovor sa zarobljenikom iz Hrvatske koji se borio na ukrajinskojs trani je emitovan na RTRS_u.

Nezvanično, Simić problema ima ili ih tek može imati i zbog načina na koji je ušao u Ukrajinu.

Danijel Simić je, inače, predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske. To udruženje osnovano prije nekoliko godina smatra se za novinarsko udruženje blisko vlastima u Republici Srpskoj i u njemu nema poznatijih novinara iz Republike Srpske. Sam Simić je kao predsjednik tog udruženja različitim novinarima i aktivistima u Republici Srpskoj javno “lijepio” etikete stranih plaćenika i izdajnika.

Zanimljivo, nakon vijesti da je Simiću zabranjen ulazak u Hrvatsku oglasio se predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji je Simićevo zadržavanje i nedozvoljavanje prelaska granice nazvao pritiskom na slobodu medija i kršenjem osnovnih ljudskih prava. Dodik je još pitao zašto na sve ćute medijska udruženja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Paradoks je što to Dodik pita dok se sprema da potpiše ukaz na kriminalizaciju klevete čime će biti ugrožena sloboda medija i sloboda govora u Republici Srpskoj. Milorad Dodik je, inače, neko ko je u Republici Srpskoj najviše sklon napadima na novinare koje vrijeđa, naziva izdajnicima i stranim plaćenicima.

Reagovala je i član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović. Ona je rekla da je ovo primjer bezočnog udara na osnovna ljudska prava novinara. Predsjednik NSRS Nenad Stevandić je takođe osudio odnos prema Simiću. Ni Cvijanovićeva ni Stevandić nikada nisu osudili ni Dodikovo ,prije svega, a ni Simićevo etiketiranje i vrijeđanje novinara u Republici Srpskoj.

GERILA info

The post Zabrana ulaska u Hrvatsku “novinaru” Simiću i Dodikova “odbrana” novinarskih sloboda first appeared on Gerila.info.

“Optuženi Gavrilo Stević oslobođen je optužbe da je kao državljanin Bosne i Hercegovine, dana 8.7.2014. godine, postupajući protivno članu 2. i 3. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, napustio područje Bosne i Hercegovine, te sa Međunarodnog aerodroma Nikola Tesla u Beogradu otputovao za Moskvu, a zatim dalje na područje Ukrajine. Optuženi je oslobođen optužbe da se u Rostovu, područje Luganjska, kao dobrovoljac, zajedno s drugim osobama iz BiH i Srbije, pridružio i postao pripadnik paravojne formacije Odreda – jedinice „Jovan Šević“ koja je djelovala protiv legitimnih snaga Ukrajine, te da je zadužio uniformu i vatreno oružje, obavljao različite vojne dužnosti i bio aktivni pripadnik jedinice sve do polovine septembra 2014. godine”, stoji u obrazloženju Suda BiH.

Ovaj slučaj je bio ujedno i prvi ovakav pred Sudom BiH, pa Sud i nije imao neku praksu po kojoj bi radio, a u odluci o oslobađanju stoji da optužba nije izvela dokaze da li je optuženi bio na području Luganjska, kao ni da li je Stević zaista bio pripadnik jedinice “Jovan Šević”, kao ni da li se Stević uopšte i borio u Ukrajini.

Stević je rođen u Gradačcu 1966. godine, ali već godinama ima prebivalište u Banjaluci. Posljednjih mjeseci, ipak, sreću je potražio na Zapadu, tačnije u Minhenu, Njemačka, gdje, kako kaže za portal Gerila, zarađuje za život.

U opširnoj ispovijesti za portal Gerila, Stević priča o svojim danima provedenim u Ukrajini, zašto je otišao u regiju zahvaćenu ratnim sukobima, svojim motivima ali i ideologijama koje su formirale njegove stavove, ali i svom viđenju sukoba između Rusije i Ukrajine.

“Ja sam 2014. pisao i dnevnik o tome, ne stižem da pripremim knjigu, a ja sam trenutno u Minhenu i zarađujem novac”, počinje razgovor Gavrilo i navodi da trenutno nema ni vremena ni snage i da se iscrpljuje noćnim radom da bi zaradio dovoljno novca za pristojan život.

Gavrilo ističe da je on prvenstveno književnik, ali da se bavio i novinarstvom. Kaže da je u Rusiji pisao na ratištu jedan neuredan dnevnik, “jer mu prilike nisu baš dozvoljavale”, kao i da mu je dnevnik oduzet u Moskvi, ali da nešto materijala ipak ima još uz sebe.

“Pripremam knjigu pod naslovom “Međ Donom i međ Dnjeprom”. Govorim ruski i prilično dobro poznajem stanje tamo. Boravio sam preko dva mjeseca u Lugansku na početku u julu 2014, a par godina kasnije i u Donjecku. Ja se prosto smiješim na mnoge novinarske i izjave analitičara, postove i tekstove, jer ljudi ne poznaju stanje na terenu, odnose između Rusa i Ukrajinaca, istoriju. Tvrdim da sam jedan od najupućenijih u stanje u Ukrajini, što se Donbasa tiče”, ističe Stević.

Kaže da je pokušao dobiti novinarsku akreditaciju od novinske agencije Srna, kao i od drugih medijskih kuća, ali da ih nije uspio dobiti kako bi u Donbasu boravio kao akreditovani novinar.

“Ja sam po političkim ubjeđenjima Jugosloven, a u Rusiji sam postao i panslavista! Veoma teško mi pada ovaj bratoubilački sukob, kao što nas je teško i nesrećno upropastio vojni i ratni raspad Jugoslavije. Moja je misija literarna i humanistička, te ću pokušati da sa vama sarađujem i da malo opširnije zahvatim događaje”, kaže Stević.

On naglašava da već više od 15 godina piše i rusku rodoljubivu poeziju kao književnik, kao i da su neke od njegovih pjesama poput “Poslanice Ukrajini” ili “Poslanice Rusofobima” davno napisane, još u doba “Narandžaste revolucije” 2004. godine.

“Još 2004. su se određeni kozački krugovi i grupe okupljali i raspravljali da treba uzeti oružje u ruke, podići ustanak i otcijepiti Krim od Ukrajine jer na Krimu živi većinsko rusko stanovništvo i Krimljani treba svoju budućnost da grade u savezu sa Rusijom, a ne sa antiruskim i antislovenskim političkim snagama u Kijevu! Ustanak i raspoloženje Krimljana nije dobilo podršku iz Moskve, a promjene na vlasti u Kijevu su dovele do naglog porasta ukrajinske nacionalšovinističke politike, do rehabilitacije Stepka Bandere, procvata fašizma i gušenja svake ruske i slovenske misli u Ukrajini. U Ukrajini je prisutno pljačkanje ukrajinskog bogatstva, rasprodaja u bescijenje najplodnijeg zemljišta na svijetu, uništavanje najrazvijenijih industrijskih regiona i predaja rudnog, mineralnog i prirodnog bogatstva Ukrajine u ruke finansijskih magnata, modernim riječnikom nazvanih tajkuna, u većini slučajeva jevrejskog porijekla ili mafijaški orijentisanih privrednih krugova, koji imaju za cilj ekonomsku pljačku i finansijsko porobljavanje, jedne od najbogatijih zemalja svijeta”, Ističe Stević objašnjavajući svoj pogled na pozadinu sukoba u Ukrajini.

On dodaje da je, prema njemu, Ukrajina kolijevka i majka Rusije i sveta ruska i slovenska zemlja

“Te 2004. u vrijeme prvog pokušaja krimskog vostanja i oformljena opolčenja (opolčenici su u ruskoj tradiciji narodna odbrana koja se organizuje za vrijeme opasnosti u doba kada car i država ne štite narod) i u doba “Narandžaste revolucije” ja sam žarko želio da odem u Kijev, obiđem Krim, Ukrajinu i Rusiju i spoznam šta se tamo zaista događa. Želja mi se ostvarila deset godina kasnije, 2014. kada sam kao novinar, književnik i humanista pokušao da otputujem do Krima i Donjecka jer je tada u ljeto 2014. Krim sa ogromnim narodnim oduševljenjem i demokratskim plebiscitom i bez ijednog ispaljenog metka vraćen u naručje matuške Rusije”, kaže Stević za Gerilu.

On dodaje da je svoj odlazak u Ukrajinu dugo planirao ali i odlagao nekoliko puta zbog finansijskih poteškoća.

“Za agenciju Srna i većinu dnevnih novina u Republici Srpskoj je mnogo važnija tema veličanje postojeće vlasti, produbljivanje unutrašnjih kontradiktornosti u BiH, uporno njegovanje međunacionalnih konflikata i sistematsko unesrećivanje sva tri naroda od sudbinski važnih događaja u Rusiji i Ukrajini i najvažnije tema slovenske istorije i politike. Ja sam se tim temama bavio kao književnik, doživio stradajući raspad najljepše slovenske države u istoriji, lijepe i voljene Jugoslavije i pisao pjesme o tome”, ističe Stević.

“U Moskvu, a po tome u Rostov na Donu doputovao sam prvih dana jula 2014. godine, a u Lugansku sam već bio 10. ili 11. jula. Pokušaj da se angažujem kao novinar je na samom početku propao jer vojne starješine koji se staraju o bezbjednosti su mi odmah lijepo objasnili da inostrani žurnalisti nisu poželjni u vojnim krugovima i da ne mogu dobiti nikakvu akreditaciju i da vodim računa šta i o čemu ću da pišem i da ne ulazim u polje vojnih tajni poput brojnosti i sastava jedinica, vojnih planova, itd”, navodi Stević.

Već prvi dan, kako ističe, dočekala ih je artiljerijska kanonada ukrajinske vojske, kao i teško ranjavanje ruskog komandanta jedinice sa kojim je došao, pogibija doktora i ranjavanje još šest ljudi među kojima je bilo i vojnika i civila.

“Slovensko prokletstvo da brat Sloven ubija brata zbog sumanutih uvjerenja”

“Tu noć nedaleko od nas na par stotina metara i kilometar ili dva dalje, ukrajinska avijacija je u tri navrata raketirala grad i neselektivno gađala vojne ciljeve, a usput pogađala i privatne kuće i stambene blokove, u tako dramatičnim okolnostima te noći i prvih dana boravka u Lugansku, počeo sam da poluskriveno vodim dnevnik, zapisujemo važna događanja i razmišljanja o slovenskom prokletstvu da brat Sloven ubija brata zbog sumanutih uvjerenja, nadajući se ličnoj koristi ili statusno uzdizanju na vlast, a sve u službi neprijatelja slovenskog roda i bogaćenja lihvarske zapadne civilizacije. Tu spoznaju dugujem svojoj mladosti i ličnom iskustvu koje sam doboko proživljavao kao student treće godine sarajevskog Pravnog fakulteta u kojoj mi se dogodilo raspadanje i krvavo čerečenje slovenskog bratstva i jedinstva i uništavanje najljepše slovenske države Jugoslavije”, objašnjava Stević svoje poimanje sukoba u Ukrajini i sličnosti sa ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije.

“Na sva ova bolna događanja u slovenskom svijetu, želio sam i želim da pišem i govorim i to je bio glavni motiv mog dolaska u Ukrajinu. Žao mi je što mi težak i nesređen život i finansijski i lični problemi ne dopuštaju da se tome više i dublje posvetim. Za sada sam ponešto i uspio uraditi na polju kulture u svom književnom radu i misiji. Objavio sam u samo pet primjeraka knjigu poezije pod naslovom “Sve je na ovom svetu malo samo je velika Rusija”, a u pripremi mi je i druga knjiga pod naslovom “Međ Donom i međ Dnjeprom”, dnevnik koji sam vodio u Lugansku i okolini mi je po ulasku u Rusiju oduzet od jednog komandanta srpske dobrovoljačke jedinice i nalazi se na čuvanju u Moskvi”, priča Stević.

Na pitanje našeg novinara da detaljnije opiše ulogu građana BiH koji su bili na ratištu odgovara da o tome ipak ne može da priča.

“Dnevnik i moja zapažanja i istorijsko svjedočenje o događanjima u Lugansku i Novorusiji moraće još neko vrijeme da sačekaju. Meni se ta pitanja ne sviđaju, jer ako javno iznesem imena ljudi koji su bili tamo, to povlači sa sobom krivičnu odgovornost”, odgovara Gavrilo i dodaje da su “novinari, mediji, javne ličnosti i političari ti koji imaju veliku odgovornost” i da smatra da su podjednako krivi za krvoproliće, “kao i oni koji ratuju i ubijaju”.

“Proces mog odlaska u Ukrajinu bio je duboko motivisan još 2004. godine u vrijeme “Narandžaste revolucije” ali se pokušaj odlazaka desio u vrijeme krimske krize u februaru i martu 2014. godine. U doba prisajedinjenja Krima i njegovog povratka u matičnu državu, ja sam ponovo jako poželio da budem tamo i da prisustvujem tim krupnim istorijskim događajima. Zanimalo me je i šta se događa u Kijevu na Majdanu i kakve prirode su politički protesti i sukobi u Kijevu. Zanimala me priroda Janukovičeve korumpirane vladavine, koji jezik se govori u Kijevu, jer je oduvijek tamo bio dominantan ruski jezik, a u zadnjih petnaest godina on se naglo i bezobzirno bezobrazno potiskuje. Dakle kao Jugoslovena i panslavistu me zanimalo šta se tamo dešava. Zanimalo me i kao Srbina, jer sam čitao “Seobe” od Crnjanskog i Simeona Piščevića i njegove veoma dragocjene napise o naseljima Srba u Ukrajini, o Novoj Srbiji i Slavenoserbiji. Motivacije i radoznalosti kao čovjeka upućenog u slovenske teme nije nedostajalo. Problem su bila novčana sredstva i kako i s kime otputovati”, objašnjava Stević.

Ni on, ali ni fotograf koji je trebao ići sa njim, a čije ime neće javno da istakne, nisu imali novac za odlazak u Ukrajinu, odnosno u zonu sukoba. Ističe da su se obraćali upravi novinske agencije Srna i da su ih, kako kaže, zloupotrijebili bivši i tadašnji direktor te novinske agencije.

“Slali su nas u Ukrajinu, a novac i akreditaciju nam nisu davali. Željeli su izvješaje sa terena, a da ništa ne košta i da se nikome ne zamjere. U pitanju su bivši direktor Neđo Đević i tadašnji Nikola Deretić, koji je mudro ćutao i isturio Neđu da nas pošalje u Ukrajinu. Pardon, angažovao Neđu Đevića da nas pošalje u Ukrajinu. Da se ljepše izrazim”, objašnjava Stević ulogu agencija Srna u njegovom boravku u Ukrajini.

“Bolje društvo nisam mogao poželjeti, idealisti, mahom ratni veterani, snajperista iz Knina, Crnogorci koji su ratovali i opkoljavali Dubrovnik, bivši profesionalni vojnici koji su vojevali “Drugi Kosovski boj”, a po tome ih Srbija zbog smanjenja i uništenja borbene moći otpustila. Bivši mornari, pjesnici, ali i neki mutni tipovi među njima, poželjeli su da se priključe ratnim jedinicama u formiranju u Donjecku, Slavjansku i Lugansku. Krimska kriza je već bila srećno i bez krvoprolića završena priča, a počinjali su novi oružani sukobi. Oko Donjecka, Luganska u Kramatorsku se već uveliko ratovalo. Komandant Strelkov, najistaknutiji vođa ruskih ustanika se morao povući iz Slavjanska, a očekivalo se da će Harkov, drevni ruski grad ustati i priključiti se pobunjenim gradovima i provincijama. Grupa dobrovoljaca, njih 15 sa kojima sam otputovao u Moskvu, a po tome i u Rostov na Donu, bila je relativno dobro organizovana. Njima su pomagali i njihov odlazak organizovali Rusi dobrovoljci koji su ratovali u Vojsci Republike Srpske. Sam Vladimir Strelkov, jedan od prvih organizatora ustanka i komandant u Slavjansku je ratovao kao dobrovoljac u BiH i želio je oko sebe da ima srpske dobrovoljce kao ličnu gardu. Zavolio je Srbe tokom proteklih ratova, a nije mnogo vjerovao ljudima koji ga okružuju jer borba za vlast i komandne pozicije uvijek je prisutna, čak i u takvim uslovima. Osim toga, kola su krenula nizbrdo, Slavjansk u koji je Strelkov upao sa grupom od dvadesetak ljudi koji su posjedali u automobile na Krimu i u jednoj izuzetno dramatičnoj noći razoružali lokalnu centralnu policijsku stanicu, preuzeli kontrolu nad bezbijednoššću grada. sutradan im se priključili još 150 domaćih naoružanih pristalica ujedinjenja sa Rusijom, a za par dana nekoliko hiljada. Dakle, taj Vladimir Strelkov je preko svojih prijatelja iz Moskve uspio da organizuje dolazak motivisanih srpskih dobrovoljaca u već ratom zahvaćenu široku teritoriju u kojoj se još nije znalo ni ko šta kontroliše, gdje su naoružani pobunjenici, gdje se nalazi i kuda se kreće ukrajinska vojska. Ustanak pristalica Rusije se u Slavjansku u početku rasplamsao ali su pristizale sa zapada Ukrajine velike i antiruski raspoložene jedinice i nakon početnih uspjeha i širenja teritorije pod kontrolom ustanika, počinje povlačenje slabo naoružane i poluorganizovane ustaničke vojske ispred nadmoćnih ukrajinsih oklopnih jedinica, pomognutih avijacijom i masovnom upotrebom artiljerije. Strelkov je molio i apelovao za pomoć i vlast u Kremlju i lokalne komande u Donjecku, Lugansku, Kramatorsku ali se niko nije odazvao, morao je da se povuče. Interesantno je da se baš u to vrijeme mala srpska dobrovoljačka jedinica spremala i pod komandom Bratislava Živkovića organizovala da krene u Slavjansk, da bude lična garda komandantu Vladimiru Strelkovu u Slavjansku, u tek stvaranoj i sanjanoj Novorusiji, najmlađoj slovenskoj pobunjeničkoj državici”, detaljno objašnjava Stević.

On dodaje da je bio neposredni svjedok tih događaja i u tim prelomnim vremenima te da je time želio sakupiti što više saznanja, proniknuti u narodnu volju, motivaciju ustanika i dobrovoljaca.

Na naše pitanje kada se i zašto vratio sa ratišta, Stević odgovara da se u Moskvu vratio krajem septembra 2014. godine, a Donjeck u Ukrajini je, kako kaže, posjetio tek četiri godine kasnije, odnosno 2018. godine. Ipak, nije se odlučio vratiti u Banjaluku, odnosno u BiH.

“Zadržao sam se nekoliko dana u Donjecku, zatim u Šahtor Kamenskom. Bilo mi je interesantno i potresno i tragično boraviti i posmatrati, zbjegove ogromnog broja ljudi koji su pristizali na granicu sa Rusijom ostavljajući svoju imovinu, zavičaj i cijeli svoj dosadašnji život. Ponavljam, svakodnevno u Donjecku u Ruskoj federaciji se nalazilo oko 25.000 izbjeglih i unesrećenih ljudi. NJihov prijem je bio odlično organizovan, bolje od vojničkog života, rekao bih. Ogromni šatori za spavanje, ishrana, medicinska služba, paketi sa pomoći, čak i novčana pomoć su bili perfektno organizovani. Iako se radi o desetinama hiljada ljudi koji su dolazili i prolazili kroz centar za izbjeglice. NJihov prijem i smještaj bio je svega na nekoliko dana. Tu su se registrovali, uzimali novčanu i drugu pomoć. Porodice sa djecom, starci, spajali su se i sačekivali, dolazeći u Rusiju, očekivali su nešto više od života i bjekstvo od eventualne opasnosti”, opisuje situaciju Stević.

On naglašava da za vrijeme svojih boravaka u Ukrajini i ratnim područjima nije primijetio da se Rusi i Ukrajinci mrze, da nisu postojali nikakvi ubilački nagoni, niti neprijateljski nagoni ni stare mržnje, kao ni kod naroda u BiH.

Ističe i da su njegovi moskovski dani bili jedini od najinteresantnijih i najljepših u njegovom relativno bogatom i avanturama ispunjenom životu.

“Sreo sam na Arbatu, glavnoj umjetničkoj moskovskoj ulici lijepu rusku slikarku Aljonu Mak iz Alma Ate, ona mi je naslikala portret i tako je počelo naše nezaboravno druženje”, ističe Stević.

“Javio sam se porodici i prijateljima iz Rostova na Donu, čim sam se vratio iz Ukrajine ali i tu su postojale poteškoće. Pri polasku u ratnu zonu Ukrajine, svima su bili oduzeti telefoni i pasoši, tako su od nas zahtijevali organi bezbednosti, vojnih dobrovoljačkih jedinica. Pri povratku nastupio je problem i tragedija. Čovjek kome smo predali telefone, tablete i pasoše, izvjesni Timur, u međuvremenu je poginuo u Ukrajini. Te dugo nismo mogli povratiti naša dokumenta i elektronske naprave kojim bi se mogli javiti prijateljima i bližnjima. Čekali smo petnaestak dana dokumenta u Rostovu na Donu, smješteni u jednom motelu na obali rijeke Don”, dodaje Stević.

Stević, iako ističe da je panslavista i humanitarac, ipak ističe samo jednu, ukrajinsku, stranu za krivca u ratu između Rusije i Ukrajine.

“Proruski ustanici u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici su borci protiv probuđenog neofašizma”

“Otvoreno i drsko promovisanje fašističkih i kvislinških simbola, javnih istupanja. Izmjene imena ulica u ukrajinskim gradovima. Ulice i ustanove koje su nosile imena istaknutih ruskih vojskovođa koji su pobijedili fašizam i nacizam, sada mijenjaju imena i daju im se uvredljivo i zlonamjerno imena kvislinga poput Stepka Bandere, Bogdana Šuheviča, njima se podižu spomenici, oni se rehabitiluju i proizvode u nove ukrajinske nacionalne heroje. Dokazani fašisti i ratni zločinci koji su pomagali vojsci Vermahta da poubijaju sve Jevreje koji su se rodili i živjeli u Ukrajini, sada su novi nacionalni Heroji! O tome ćute i poličari i državnici Izraela, SAD, NJemačke! O tome ćute i poličari i državnici države Bosne i Hercegovine, zasnovane na ZAVNOBIH-u. Smatram da su proruski ustanici u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici donekle ili uveliko i borci protiv probuđenog i procvjetalog neofašizma”, naglašava Stević.

Naš sagovornik za ovaj sukob, čije posljednice svi osjećamo, krivi savremeni svijet predvođen Zapadom.

“Savremeni svijet je politički naopako ustrojen, svi služe nečastivim silama, oličenim u savremenoj bankarsko-finansijskoj oligarhiji koja ne preza od izazivanja ratova da bi prodala oružje, ropski finansijski podjarmila siromašne i perverzno i dekadentno trošila u luksuznim životima i taj tako stečeni krvavi život. Svi koji podržavaju ovakav poredak, koji ga pomažu a i oni koji ćute, ili su svjesni a ne žele da se suprotstave, ili svjesno podržavaju narastanje zla u svijetu, krvoprolića i ratove. Jer kao što reče jedan veliki filozof, da bi zlo zavladalo, dovoljno je ćutati. Kada zlo i nepravda zavladaju ljudska dužnost je da se pobunimo. Kada zlo i nepravda zavladaju, ljudska dužnost je da se pobuniš”, zaključio je na kraju za Gerilu Gavrilo Stević.

Prema optužnici, Stević je u Ukrajinu otišao “uz pomoć kozačkih udruženja i u sastavu družine četnika pod komandom Bratislava Živkovića”. Živković se predstavlja kao komandant zvanično neregistrovanog “Četničkog pokreta” i koji je hapšen u Srbiji.

Procjene su da je čak 300 državljana Srbije ratovalo na strani ruskih trupa u Ukrajini tokom 2014. i 2015. godine od kojih je oko 30 osuđeno na uslovne kazne zatvora u trajanju u prosjeku oko godinu dana, dok je upravo Gavrilo Stević prvi i jedan od rijetkih građana BiH kojima se sudilo za ratovanje u Ukrajini. Sa druge strane, za ratovanje u Siriji u BiH je osuđeno ukupno 25 osoba na oko 50 godina zatvora.

Gerila.info

The post Ispovjest Gavrila Stevića: “Zašto sam išao u rat u Ukrajinu” first appeared on Gerila.info.

RTRS je opet “briljirao” kada je riječ o “navlačenju vode na svoj mlin”, odnosno pristrasnom i tendencioznom izvještavanju. Ovaj put su uspjeli u isti tekst “uglaviti” informacije o uslovima za ulazak u Grčku i tezu o podršci grčke javnosti Rusiji u ratu u Ukrajini!

U tekstu pod naslovom “Šta je potrebno za ulazak u Grčku? (Video)”, koji predstavlja isječak iz razgovora sa ambasadorkom Bosne i Hercegovine u Grčkoj Milicom Ristović, RTRS navodi izjavu ambasadorke Ristović o kovid mjerama koje se moraju ispoštovati prilikom ulaska u Grčku.

“Za ulazak u Grčku i dalje je potrebna kovid propusnica ili negativan test, a za boravak u zatvorenom potvrda o vakcinisanju. Za ulazak u restorane, tržne centre i ostale objekte, osim marketa, apoteka i pekara, neophodna je potvrda o vakcinaciji. PCR test vrijedi 72 sata, a brzi antigenski 24 sata pred ulazak u zemlju. Iza Vaskrsa očekujemo da se intenzivnije priča o ljetnoj sezoni, iako ovdje sezona traje 12 mjeseci”, rekla je, između ostalog, ambasadorka Ristović.

Međutim, RTRS se nije tu zaustavio. “Ničim izazvan”, nakon informacija o kovid mjerama u Grčkoj, naveo je riječi ambasadorke Ristović u vezi sa ratom u Ukrajini da “veliki broj građana grčkog porijekla živi u Ukrajini i da je grčka javnost na strani Rusije”.

Dakle, RTRS je “uspio” u isti kontekst staviti kovid mjere za ulazak u Grčku i stav Grka o ratu u Ukrajini! Šta možemo još očekivati? Da nakon prognoze vremena čujemo i konstataciju o podršci stanovnika neke visoravni na kojoj bjesni oluja ruskoj strani u ratu? Da nakon izvještaja o fudbalskoj utakmici čujemo da trener fudbalskog kluba, inače, podržava Rusiju u ratu u Ukrajini? Da se u izvještaj o poskupljenju životnih namirnica nekako “uglavi” i podrška magacionera Rusiji u ratu u Ukrajini?

Postavlja se pitanje da li uopšte ima smisla više raspravljati o principima nepristrasnog, odgovornog i uravnoteženog novinarstva u slučaju RTRS-a.

Gerila.info

The post RTRS i skakanje sa baba na žabe: Od uslova za ulazak u Grčku do rata u Ukrajini first appeared on Gerila.info.

Invazija Rusije na Ukrajinu nije donijela samo sigurnosne probleme i strahove, već i one ekonomske, čije posljedice već osjećamo. Vrtoglave cijene nafte, osnovnih životnih namirnica, ulje od 5 KM, nesnalaženje domaćih vlasti i obećanje da ne treba da brinemo. A brinemo…

Redovi pred benzinskim pumpama, prazne police u tržnim centrima, povremene nestašice brašna, vrtoglave cijene ulja, postali su naša realnost.

Tako su se obistinili strahovi, nakon najave analitičara, da će se posljedice ruske invazije na Ukrajinu i promjene na svjetskom tržištu, odraziti ne samo na našu sigurnost već i na egzistenciju.

U Bosni i Hercegovini ništa novo. Očajno konstatiramo da je litar ulja već oko 5 KM, a najjeftinija vekna hljeba 1,30 KM. Prosječna je plata duplo manja od potrošačke korpe. I to je već tako odavno.

No, najnoviji val poskupljenja donio je drastične razlike, pa je prema najnovijim podacima porodici iz Mostara potrebno čak 3.300 KM za mjesečne troškove. U Banja Luci ili Sarajevu, taj iznos je nešto manji.

S druge strane, prema podacima Agencije za statistiku prosječna plata u decembru bila je 1042 marke.

Bez obzira na ove poražavajuće činjenice cijene rastu gotovo iz sata u sat, što je stavilo u puni pogon inspekcije. Njihov je posao, kako ističe direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove Anis Ajanović da zaštite potrošačka prava građana i minimiziraju posljedice krize na životni standard.

– Ukoliko utvrdimo da je za jedan fening povećana cijena proizvoda u odnosu na onu koja treba biti kada se izvrše sve potrebne kalkulacije, smatrat ćemo to grubim kršenjem zakona i brutalnim odnosom prema građanima. Pozivamo sve privredne subjekte u maloprodaji i veleprodaji da u svom poslovanju primjene maksimalan stepen zakonitosti i odgovornosti prilikom formiranja cijena, te upozoravamo da će sve konstatirane zloupotrebe biti najoštrije sankcionisane – poruio je prošle sedmice Ajdinović.

Ali, ni ova poruka nije spriječila 50 posto trgovaca da se ogluše o Odluku Vlade FBiH o formiranju cijena i marži, te povećaju cijene uprkos kaznama. Koje su doduše simbolične, pa iznose od 1.000 do 10.000 KM za pravna lica, od 250 do 2.500 KM za odgovorno lice u pravnom licu, te od 500 do 1.500 KM za fizičko lice.

Cijene lete u nebo

No, pitanje koje se nameće kao logično, a zbog panike koja se kod građana javlja zbog svakodnevnih poskupljenja, je:  „Koliko se smiju povećavati cijene?“

Odgovor je za Interview.ba dao ekonomski analitičar Muris Čičić.

– Ne postoji granica. Ako dođe do galopirajuće inflacije kakva je bila u bivšoj Jugoslaviji, tamo negdje prije ratova ’88. ili ’89. godine, onda znači da cijene mogu da skaču i po 100 do 200 posto dnevno. Znači da nema mjere. Međutim, postoji nešto što se zove stabilnost tržišta i suštinski, elementarni razlozi za povećanje cijena. U ovoj situaciji kada imate poremećaj na globalnom nivou u energetskom sektoru, a onda i u drugim sektorima, onda dolazi do određenog pomjeranja cijena. To pomjeranje još uvijek nije dramatično. Ono se u zapadnim zemljama kreće oko 5 do 6 posto na godišnjem nivou, ali je zabrinutost velika po pitanju utjecaja događaja u Ukrajini po pitanju rata koji je pokrenula Rusija. To može zaista da izazove nesagledive posljedice – objašnjava Čičić.

On objašnjava do kojih posljedica može dovesti nagomilavanje namirnica, odnosno „pustošenje“ polica u samoposlugama o kojem možemo čitati u medijima.

– To vam je, otprilike, kao stampedo. Ljudi iz nekog razloga u gomili počnu da reaguju i da se kreću neracionalno, te da vrše pritisak na ljude ispred sebe i onda dođe do nekontrolisanog gaženja  i smrti velikog broja ljudi ukoliko je riječ o velikoj gomili. Tako vam je i s ovim cijenama. Sada je veće pitanje da li će doći do stampeda? Iako novinari tako prezentiraju, još nije došlo. Još uvijek imamo normalnu situaciju u prodavnicama i u snabdijevanju. Ali niko ne može reći da li će doći jer je vrlo osjetljiva situacija. Ako svi mi kupimo deset puta više nego što nam treba, onda neće biti dovoljno da kupimo. Realno, u ovoj sada situaciji i ako ne bi došlo do stampeda, histerije i neracionalnog ponašanja onda BiH može samu sebe prehraniti – ističe Čičić.

Prema njegovim riječima u ovoj situaciji bi država trebala da odigra ključnu ulogu, te da zaštiti građane od ekonomskih posljedica. No, to treba biti potpuno drugačije od scenarija koje smo imali priliku gledati.

– Država bi trebala da pomaže ljudima koji su najviše pogođeni povećanjem cijena, znači siromašnima i onim ljudi koji nemaju sredstava da prežive. Prvenstveno njima, a onda i onima koji su na granici siromaštva. To se može uraditi kroz mjere pomoći, subvencije i diferenciranje stanovništva po imovinskom statusu. Apeli koji se čuju u javnosti da se smanje stope ove ili one i da se utječe nekim zabranama, sve je to samo čisti populizam i od njega nema nikakve pomoći. Država treba, kao i uvijek, a pogotovo u ovim uslovima kada dolazi do povećanja cijena, da pomaže onima kojima treba pomoći, a to su siromašni i nemoćni – zaključuje.

Tokom prošle godine svjedočili smo rastu cijena od 6,4 odsto. Od jula do decembra godine, porasle su cijene brašna, šećera, ulja, hljeba, riže, piletine i crvenog mesa, ali i drugih namirnica.

To je i razlog zašto su iz Saveza samostalnih sindikata BiH zatražili od entitetskih i kantonalnih vlada da hitno donesu odluke o dopunjavanju robnih rezervi i tako pomognu najugroženijim.

Ubrzo smo saznali da u Federaciji BiH u rezervama ima roba u vrijednosti od oko 15 miliona eura, a Vlada Republike Srpske je nakon krize tržišta naredila nabavku osnovnih životnih namirnica i nafte u iznosu od 15 miliona KM.

Iz Sindikata su tražili i da konkretno Vlada Federacije BiH donese uredbu o ograničavanju rasta cijena osnovnih životnih namirnica.

Povećanje plata?

– Ako zemlje EU, kao što je Hrvatska, mogu ograničiti cijenu nafte i naftnih proizvoda, onda ne vidimo razlog zašto BiH, koja je daleko siromašnija i nerazvijenija zemlja od Hrvatske, ne može donijeti uredbu o maksimalnoj visini cijena osnovnih životnih namirnica – naveli su.

S druge strane, sindikati iz RS predlažu povećanje plata, kao jednu od prvih i najboljih mjera koja bi se trenutno mogla poduzeti.

– Bilo bi dobro da Vlada RS-a i poslodavci razumiju da je u ovom trenutku povećanje plata jedna od hitnih mjera, a koju mnogi ekonomisti prihvataju kao vrlo realnu, da se sačuva standard građana, odnosno iznos BDP-a – smatra Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS.

Dok se sindikati i vlade dopisuju, u korpama je sve manje namirnica, a novčanici su sve tanje.

Podaci pokazuju da građani BiH najviše novca potroše upravo na prehranu – oko 500 eura u Federaciji i stotinu manje u RS.

U poređenju sa potrošačkim cijenama iz januara prošle godine, sa najnovijim podacima koje je objavila Agencija za statistiku BiH, cijena nekih osnovnih životnih namirnica porasla je i za 100 posto.

Do nedavno smo se šalili s izjavom federalnog premijera Fadila Novalića da bi bilo najbolje kupovati 37 posto manje ulja, no vrag je već odavno odnio šalu. Pa se kupuje bukvalno na grame, posebno kad je u pitanju puter, čija cijena prelazi i 24 KM po kilogramu, pa onda meso, voće, povrće.

Ni piletina više nije dostupna, jer joj je cijena s osam KM prošle godine, sad već i do 10 KM.

Rekordne vrijednosti pšenice

U odnosu na prošlu godinu u cijelom je svijetu, prema podacima Ujedinjenih nacija, hrana poslupila 30 posto i cijene su najviše u posljednjih 60 godina.

Cijena jestivog ulja skočila je za 70, a šećera za 40 posto. Za skoro 40 posto skočila je i pšenica nakon loše žetve u Kanadi, SAD i Rusiji koji su najveći proizvođači dragocjenih zrna.

Rastu troškovi prerade, pakovanja, transporta…

Na sve to došao je rat u Ukrajini i stručnjaci upozoravaju na glad u mnogim dijelovima svijeta, obzirom na vrtoglavi rast cijena pšenice i drugih osnovnih životnih namirnica.

Cijena pšenice svakim danom dostiže nove rekordne vrijednosti. Na berzi u Chicagu, najvažnijem globalnom mjestu trgovanja poljoprivrednim proizvodima, sada je 50 posto viša nego prije ruskog napada na Ukrajinu.

Razlog golemog poskupljenja je to što i Rusija i Ukrajina među najvećim izvoznicima pšenice na svijetu.

– Veliki problemi su još uvijek pred nama. Jer rat ne samo da otežava izvoz postojećih zaliha. Ako se sukobi oduže, barem u Ukrajini neće se moći sijati i žeti u uobičajenom obimu –  dodaju ekonomski analitičari.

No, Rusija i Ukrajina imaju veliki udio i na svjetskom tržištu kukuruza i ječma, te čak 80 posto udjela suncokretovog ulja.

S jedne strane je i rat, s druge sankcije Rusiji, što otežava izvoz, ali i plaćanje zbog isključenosti ruskih banaka iz međunarodnog platnog prometa.

Zato ekonomisti smatraju da je vrijeme da se oozbiljno razgovara o izuzecima kad je u pitanju izvoz hrane.

Svi ovi faktori odavno su poznati našim vlastima. Osim uvjeravanja da imamo dovoljno robnih rezervi i da se ne moramo plašiti gladi, zastupnici Predstavničkog doma državnog Parlamenta prošle su sedmice usvojili Prijedlog zakona o dopuni Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (PDV).

Ukratko, ovaj prijedlog podrazumijeva da se po sniženoj stopi PDV-a od pet posto oporezuje promet dobara i usluga i uvoz dobara, i to lijekova, brašno, hljeb dobijen od svih vrsta brašna, mlijeko i mliječni proizvodi, jestiva ulja, jestive masnoće životinjskog i biljnog porijekla, so, šećer i homogenizovana dječija hrana.

Istom izmjenom podrazumjeva se i to da se povećanim PDV-om od 22 posto oporezuju visokokvalitetna vina i alkoholna pića, visokokvalitetne cigare i cigarilosi, luksuzni parfemi, odjeća i obuća od krzna, nakit i srodni proizvodi, satovi vrhunski električni ili optički aparati, luksuzna vozila, umjetnička djela, oružje.

Prijedlog još treba proći Dom naroda. A do tada? Ko ima kupovaće, ko nema gladovaće!

(Milica BRČKALO GAJIĆ/interview.ba)

The post ŠOKANTAN SKOK CIJENA: Ko ima kupovaće, ko nema gladovaće first appeared on Gerila.info.

Nakon što se cijeli svijet polarizovao i odredio ko će na koju stranu, to su uradili i građani BiH, međutim s obzirom da je riječ o društvu koje je podijeljeno već godinama, tako su i svoje emocije i podršku podijelili i danas.

U Banjaluci je ispred spomenika Caru Nikolaju II održan skup podrške Rusije, u organizaciji društva „Srpsko-ruski most“, a skupu je prisustvovao manji broj građana. Među njima su i bili ministri u Vladi RS Petar Đokić i Duško Milunović.

Jedan od organizatora događaja Zdravko Močević kaže da je cilj današnjeg okupljanja da se ukaže na potrebu da se čuje  i druga strana kada je riječ o rusko- ukrajinskom sukobu.

Tokom obraćanja okupljenim rečeno je da je na sceni neviđena agresija u cijelom svijetu na sve što je rusko, kao da je i Ukrajina postala pogodno tlo za regrutovanje nacista, kao i vojni poligon za formisanje biolaboratorija.

“Mi smo ubijeđeni  što smo danas rekli, da nije baš sve crno bijelo, da ima i druga strana sukoba oko Ukrajine. Meni je žao svih žrtava. Ja ih neću prebrojavati, da li su ruske, ukrajinske ili neke druge. Kažem opet, imamo naše iskustvo ovdje iz ovog regiona i žali Bože sve i jedne žrtve, na bilo kojoj strani i odakle bilo ko dolazi. Prema tome, mi podržavamo mirno rješavanje sukoba uopšte u svijetu kroz institucije skupštine Ujedinjenih naroda, a i kroz evropske institucije, a ne mimo toga, rekao je Močević.

Na skupu je rečeno da srpski narod zbog svega što se dešavalo u prošlosti nikad neće prihvatiti pristupanje NATO savezu.

Posebnu pažnju na ovom skupu su privukli članovi moto grupe Noćni vukovi, organizacije koja se povezuju sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom.

“Ja jutros dok sam putovao, negdje sam čuo, danas se okupljaju rusofili u Banjaluci. Ja želim da kažem, mi nismo rusofili. Mi smo jedan narod. Narod koji se vijekovima voli, poštuje i podržava. Ovo nije skup mržnje ni prema jednom narodu. Ovo je skup jedne bratske ljubavi i bratske podrške ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu” , rekao je Goran Tadić, predsjednik odjeljenja Noćnih vukova iz Republike Srpske.

S druge strane, na Trgu Slobode u Tuzli je održan skup podrške Ukrajini, na koji su došli brojni građani iz cijele BiH.

Kako su poručili, rat mora prestati, jer je on u potpunosti neprihvatljiva opcija u civilizacijskom društvu, te da očekuju ulazak BiH u Evropsku uniju po skraćenom postupku, ali i pridruživanje NATO paktu.

“Ova ratna dešavanja moraju biti što prije okončana, jer se moraju spasiti ljudski životi. S obzirom da smo svjedoci jer smo proživjeli rat, mogu kazati da možete obnoviti zemlju, ali ljudske živote ne možete vratiti. Poruka čitavom svijetu je da se moramo opredijeliti ka tome da gradimo daleko humaniju i bolju budućnost“, riječi su Vehida Šehića, predsjednika Foruma građana Tuzle.

Prisutnima se obratio i Slavo Kukić, univerzitetski profesor koji je izjavio da ako iko u savremenoj Evropi ima potrebu i obavezu solidarisanja sa borbom za slobodu ukrajinskog naroda, onda su to građani BiH.

“Zbog toga sam došao iz Hercegovine. Želim tom solidariziranju dodati vlastiti pečat. Ovdje je prilika i da se pošalje poruka da poruke tipa da u Ukrajini neki banditi uzimaju oružje nisu poruke bh. građana, nego bh. bandita“, naglasio je Kukić.

The post Dvije slike podijeljene države: Skupovi podrške Rusiji i Ukrajini u Banjaluci i Tuzli first appeared on Gerila.info.

Švedski diplomata i bivši visoki predstavnik za BiH Karl Bild je izjavio da je Srbija odbijanjem da osudi invaziju i uvede sankcije Rusiji, sama sebe diskvalifikovala iz pregovora o pristupu u EU.

Ipak, prilikom glasanja u Skupštini UN, Srbija je, zajedno sa BiH, podržala rezoluciju kojom se osuđuje invazija Rusije, što je sa odobravanjem prihvaćeno od strane brojnih međunarodnih predstavnika.

S druge strane, u Bosni i Hercegovini i dalje postoji veoma nejasna slika spram tih događaja, a u fokus je došao i telefonski razgovor između Milorada Dodika i ruskog šefa diplomatije Sergeja Lavrova.

SNSD: Ne postoji zvanični stav o Ukrajini

Nakon glasanja u UN-u iz SNSD-a i dalje poručuju kako BiH nema zvaničan stav o situaciji u Ukrajini.

Portparol stranke Radovan Kovačević je u izjavi za Tanjug rekao da BiH ne može da napravi nijedan spoljnopolitički potez bez odluke Predsjedništva BiH s obzirom da je ta institucija, po Ustavu, jedina nadležna za kreiranje spoljne politike i donošenje svih ključnih odluka koji se tiču spoljne politike.

Kovačević ne isključuje mogućnost da određeni ambasadori iz BiH ignorišu činjenicu da ta zemlja nije zauzela niti usvojila zvaničan stav u vezi sa situacijom u Ukrajini i da samostalno vuku određene poteze.

“Ali, to je nešto što je apsolutno neodrživo s obzirom da, ponavljam, ne postoji zvaničan stav BiH o situaciji u Ukrajini jer Predsjedništvo BiH, koje je po Ustavu jedino nadležno da donosi odluke u oblasti inostranih poslova, uopšte nije razmatralo aktuelnu situaciju u Ukrajini”, rekao je Kovačević.

On je objasnio da Savjet ministara i Ministarstvo inostranih poslova jedino imaju mogućnost da realizuju stavove koje je usvojilo Predsjedništvo i istakao da nijedna odluka Predsjedništva iz oblasti spoljne politike ne može da bude donesena bez konsenzusa.

“Ukoliko konsenzusa nema, ukoliko na primjer druga dva člana pokušaju da preglasaju srpsku stranu Predsjedništva, to ide na Narodnu skupštinu Republike Srpske i to onda bude konačna odluka koju moraju da poštuju svi u BiH“, dodaje Kovačević.

Crnadak: Mudra i dugoročno dobra odluka da se glasa za Rezoluciju

A upravo raspravu u Narodnoj skupštini Republike Srpske traži i opozicija.

Bivši ministar inostranih poslava BiH i potpredsjednik PDP-a Igor Crnadak izjavio je da je za srpski narod mudra i dugoročna dobra odluka da BiH i Srbija glasaju za rezoluciju kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu.

Kaže, ključno pitanje je da se u narednim sedmicama vlast Republike Srpske, koju predvodi SNSD, testira u Narodnoj skupštini. Dodaje da je to važno pitanje za političke odnose u Republici Srpskoj.

„Mislim da treba NSRS da se izjasni da li podržava stav koji je zauzela Srbija i većina zemalja u svijetu ili podržava stav srpskog člana Predsjedništva da RS treba da stane u grupu zemalja u kojima su Sjeverna Koreja, Bjelorusija i Eritreja“, izjavio je Crnadak.

Topić: Ovo je vrijeme kada morate jasno  iskazati stav

Politički analitičar Tanja Topić kaže za Gerilu da je dobro što se BiH ovako opredijelila, a dobrim smatra što je opredijeljenje na isti način iskazano i od strane Srbije

Ovo je vrijeme kada se morate opredijeliti i kada morate jasno iskazati stav. Ono što svakako u jednom ambijentu koji je prevashodno proruski obilježen, gdje je i stanovništvo više naklonjeno Rusiji to može biti protumačeno u smislu da je usmjereno protiv RS i protiv Srba u RS i to ćemo vidjeti da će se od strane aktuelne vlasti u RS koristiti u inpterpretiranju cjelokupne situacije, ali istovremeno izvući će se jedna vrsta argumentacije kako bi se opozicija napala da je izdajnička, kaže Topićeva.

Napominje da je ovo trenutak kada se stvari moraju nazvati pravim imenom jer upravo izmiče ona pozicija sjedenja na dvije stolice ili te vrste taktiziranje.

“Ja ću samo podsjetiti da oni koji su do sada podržavali zvanično rukovodstvo Republike Srpske, među njima ubrajam Hrvatsku, prije svega njenog predsjednika Zorana Milanovića, zatim i Mađarsku, vrlo jasno su izabrali stranu, dakle, odredile se. Sama ta izjava Zorana Milanovića da će nazvati Milorada Dodika, kako bi mu objasnio i sugerisao da je ovo vrijeme kada se moraju donositi jasne odluke i stavove iza kojih će čvrsto stajati govori u prilog da je ovakvo ponašanje rukovodstva Republike Srpske prilično usamljeno i da ostaje u jednoj poziciji suženog prostora, gotovo izolovanog ostrva“, zaključila je Topićeva.

The post Rusko – ukrajinski rat donosi i novo pitanje u RS: Kojem će se prikloniti carstvu? first appeared on Gerila.info.

Iz Ukrajinskog MIP-a su poručili da „Ukrajina ne prihvata jezik ultimatuma o povratku ikone iz Bosne i Hercegovine”.

Naglasili su da je pripadnost drevne ikone Ukrajini nesporna činjenica. Tužilaštvo Ukrajine je već pokrenulo krivični postupak u vezi s ilegalnim izvozom relikvije.

– Očekujemo da bosanskohercegovačka strana neće koristiti ikonu u domaćoj političkoj borbi, već će pružiti pomoć u okviru kriminalističke istrage i ekspertize i u njenom povratku u Ukrajinu – rekao je Oleg Nikolenko, portparol MIP-a Ukrajine i dodao da su Ukrajina i BiH potpisnice Konvencije o mjerama protiv krijumčarenja kulturnih dobara.

Drugim riječima, zabranjeno je uvoziti relikvije ukradene iz muzeja ili crkava, a na zahtjev druge zemlje potpisnice konvencije, moraju se poduzeti koraci za vraćanje kulturnih dobara.

Podsjećamo, Dodik je poklonio ikonu šefu ruske diplomatije Sergeju Lavrovu.

The post Ukrajina: Ne prihvatamo Dodikov ultimatum o povratku ikone first appeared on Gerila.info.