Sjećate se afere s olovom u krvi stanovnika Vareša i zabrinutosti ljudi koji žive u blizini rudnika Rupice? Iz istog grada sada stižu nove zabrinjavajuće brojke, ovog puta iz Duboštice, gdje kompanija „Vareški minerali“ istražuje nalazište hroma. U krvi troje testiranih mještana izmjereno je više od 50 mikrograma olova po litru, a među objavljenim rezultatima je i nalaz djeteta sa 37,5 mikrograma po litru. U uzorcima vode sa česmi pronađene su bakterije koje u vodi za piće nisu dozvoljene.

Podatke je objavila sama Opština Vareš, u izvještaju od danas, 6. novembra, nastalom nakon provođenja takozvanog nultog monitoringa stanovništva i okoliša.

Nalazi potvrđuju probleme koji zahtijevaju zdravstveno i institucionalno postupanje. Ne utvrđuju, međutim, odakle potiče olovo niti ko je odgovoran za mikrobiološko zagađenje vode, ali je problem nesumnjivo prisutan.

Riječ je o projektu Duboštica–Tribija, za koji je 2021. godine zaključena koncesija na 30 godina, na prostoru od približno 1.063 hektara. Koncesionar je tada bio „Seven Plus“, današnji “Vareški minerali”, čiji je direktor i vlasnik Zoran Živković. Kompanija istraživanjima provjerava količinu i kvalitet rude te isplativost eventualnog otvaranja rudnika. Ovaj projekat treba razlikovati od već aktivnog rudnika Rupice, u kojem se eksploatiše ruda koja sadrži srebro, olovo, cink i zlato, a kojim upravlja kanadska kompanija DPM. Ona je u septembru 2025. preuzela posao od dotadašnjeg vlasnika rudnika, Adriatic Metals, u poslu čija je vrijednost prilikom ugovaranja procijenjena na oko 1,3 milijarde američkih dolara.

“Provedena testiranja pokazala su da stanovnici Duboštice već imaju zabrinjavajuće koncentracije olova u krvi. A sada se upravo to postojeće zagađenje pokušava iskoristiti kao opravdanje za novo! Umjesto da se utvrde izvori zagađenja, zaštiti zdravlje ljudi i spriječi daljnja izloženost, postojeće stanje koristi se kao argument za nove rudarske aktivnosti. To što su ljudi već izloženi olovu ne može biti opravdanje za dodatno zagađenje, nego razlog da se ono konačno zaustavi“, kaže za Gerilu Davor Šupuković iz UG “Fojničani” i ekološki aktivista koji od početka prati ovaj projekat.

Direktor Vareških minerala tvrdi da kompanija ima potrebna odobrenja i da istraživanja ne ugrožavaju stanovništvo.

Ekološka aktivistkinja Hajrija Čobo, koja je pripremala zahtjev za ocjenu ustavnosti raspolaganja državnom imovinom u Varešu, u novoj objavi na Facebooku optužuje lokalne vlasti i inspekciju za prikrivanje problema i pokušaj lažnog predstavljanja „nultog stanja“.

Olovo je izmjereno, ali gdje su medicinsko tumačenje i mjere?

U okviru ispitivanja uzeto je 26 uzoraka krvi. Prema tabeli koju je Opština Vareš objavila danas, 20 testiranih evidentirano je pod Dubošticom, tri pod Vijakom, a po jedna osoba pod Varešom, Vareš Majdanom i Brezom. Tribija nije posebno navedena u pregledu broja testiranih, iako se nalazi u nazivu izvještaja.

Pet osoba ima koncentraciju olova u krvi iznad 50 mikrograma po litru. Troje je iz upravo iz naselja Duboštice, dok su po jedna osoba iz Vijake i iz Vareša. Najviše vrijednosti, 62,6 i 62,1 mikrogram po litru, evidentirane su upravo u Duboštici.

Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, kada koncentracija olova u krvi dostigne 50 mikrograma po litru ili više, treba utvrditi odakle ono dospijeva u organizam i preduzeti mjere da se spriječi njegovo dalje unošenje. Niže vrijednosti se ne mogu smatrati bezopasnim, odnosno nije utvrđena koncentracija olova u krvi koja je sigurna za zdravlje.

Čobo upozorava da u objavljenoj tabeli nema referentnih medicinskih vrijednosti. Tvrdi da je ta kolona namjerno izbrisana kako građani ne bi razumjeli ozbiljnost nalaza.

Referentne vrijednosti i medicinsko tumačenje zaista nisu prikazani. Za tvrdnju da su namjerno uklonjeni, međutim, potrebno je poređenje s izvornim laboratorijskim izvještajima, koje nije predočeno uz ovu objavu.

U tabeli je i dijete iz Duboštice rođeno 2012. godine, sa 37,5 mikrograma olova po litru krvi, odnosno 3,75 po decilitru.

Za Davora Šupukovića iz Udruženja građana „Fojničani“, taj nalaz je upozorenje da se testiranje djece mora proširiti.

„Nalaz četrnaestogodišnjeg djeteta, kod kojeg je utvrđena koncentracija olova u krvi koja zahtijeva medicinsko postupanje, jasno upozorava na nužnost hitnog i sveobuhvatnog testiranja djece, posebno one koja svakodnevno putuju u školu kroz potencijalno zagađena područja“, navodi Šupuković.

Tvrdi i da su roditeljima odbijani zahtjevi za testiranje djece na olovo, zbog čega najavljuje mogućnost podnošenja posebnih krivičnih prijava.

Opštinski izvještaj ne donosi ni nikakve podatke o ljekarskoj procjeni pojedinačnih nalaza, daljem praćenju testiranih niti mjerama za pronalaženje izvora izloženosti.

Hrom ispod navedene granice, bakterije koje nisu dozvoljene

Posebno se u izvještajima izdvaja razliku između hroma u vodi Duboštice i Vijake. U tri prikazana uzorka vode za piće iz Duboštice izmjereno je 9,75, 9,44 i 10,52 mikrograma hroma po litru. U uzorku iz bazena pitke vode u Vijaci rezultat je ispod 0,5 mikrograma po litru.

Najviša vrijednost iz Duboštice tako jeste više od dvadeset puta veća od nivoa ispod kojeg je iskazan rezultat za Vijaku. Ali nijedna od tih vrijednosti ne prelazi granicu od 50 mikrograma po litru navedenu u izvještaju. Dokument ne objašnjava razloge ove razlike niti utvrđuje izvor hroma.

Mikrobiološki nalazi pokazuju neposredniji problem: u sva četiri prikazana nalaza vode sa česmi u Duboštici evidentirane su koliformne bakterije, u tri i enterokoki, a u jednom i Escherichia coli. Za ove parametre u tabelama piše: „Nisu dozvoljene“.

Čobo upozorava i na jamsku vodu, opisanu kao vodu koja izvire u neposrednoj blizini geoloških bušotina u Duboštici. I u tom uzorku evidentirani su Escherichia coli i enterokoki, ali izvještaj ne utvrđuje porijeklo tog mikrobiološkog zagađenja.

Direktor i vlasnik Vareških minerala Zoran Živković je u današnjem razgovoru za Hrvatski radio Bobovac i sam naveo da je analizama utvrđena mikrobiološka neispravnost vode, ali tvrdi da ona nije posljedica geoloških istraživanja njegove kompanije.

Naglašava da kompanija trenutno istražuje, kao i da otvaranje rudnika još nije izvjesno i da bi za eksploataciju bili potrebni novi postupci i odobrenja.

„Ja kažem da želim da to jednog dana postane rudnik, ali je to dug, mukotrpan, skup i neizvestan put“, rekao je Živković.

U ranijim pisanim odgovorima, dostavljenim autoru ovog teksta za istraživanje objavljeno na Valteru 22. oktobra, tvrdio je da kompanija ima sve potrebne dozvole, koristi samo vodu za bušenje i propisno zbrinjava isplaku.

„Sve što radimo je po zakonu i u skladu sa odobrenjima federalnih, kantonalnih i lokalnih vlasti“, poručio je tada.

„Nulto stanje“ nakon četiri bušotine

U Duboštici su prvo došle bušilice, a tek onda plan za „nulto stanje“. Sama kompanija navodi da je četiri bušotine na Rakovcu izbušila između 7. novembra i 11. decembra 2025. Sada planira još četiri, s postojećih platformi.

Načelnik Vareša Malik Rizvanović plan za provjeru zdravlja stanovnika i stanja okoliša donio je 29. septembra 2026, gotovo jedanaest mjeseci nakon početka bušenja.

Opština ipak objašnjava da se sve radi radi zaštite zdravlja ljudi „prije bilo kakvih geoloških istraživanja“, ali nije jasno kako – kada su u Duboštici istraživanja već počela, četiri bušotine su završene, a kompanija najavljuje nove.

Upravo je taj redoslijed jedan od razloga nepovjerenja mještana. Dio se odazvao testiranju, dok je Ekološka udruga „Opstanak“ pozvala na bojkot, smatrajući da se pod okriljem zaštite zdravlja priprema teren za nastavak projekta.

Samir Lemeš, profesor Politehničkog fakulteta Univerziteta u Zenici, stručnjak za mjernu tehniku i standardizaciju te predsjednik Upravnog odbora Eko foruma Zenica, objašnjava zašto mjerenja poslije radova ne mogu jednostavno pokazati kako je bilo prije njihovog početka.

„Monitoring može pružiti podatke o trenutnoj izloženosti stanovništva olovu i hromu, kvalitetu okoliša i mogućim zdravstvenim rizicima, ali rezultati se ne mogu automatski smatrati prikazom stanja prije početka rudarskih aktivnosti. Stanje zatečeno nakon početka radova ne smije se predstavljati ni kao dokaz da prethodnog uticaja nije bilo, niti kao dokaz da je rudarski projekat prihvatljiv“, upozorava Lemeš.

Sumnje oko testiranja dodatno je podgrijala objava „Opstanka“ da su, prema informacijama očevidaca, rashladni spremnici s uzorcima krvi unošeni u prostorije Vareških minerala, a potom vraćani u automobil. Iz udruženja su zatražili objašnjenje zašto se uzorci uopšte unose u prostorije privatne kompanije zainteresovane za otvaranje rudnika i ko njima raspolaže.

Živković je u današnjem gostovanju Radiju Bobovac rekao da je laboratorijska ekipa 19. oktobra najprije u kancelariji kompanije uzela krv troje zaposlenih, a zatim otišla u Dubošticu i Vijaku, gdje je uzorkovala krv mještana. Tvrdi da kompanija nije birala laboratoriju niti određivala način uzorkovanja i da su uzorci sve vrijeme bili pod kontrolom laboratorije.

U ranijem pisanom odgovoru Valteru Živković je potvrdio finansijsku ulogu kompanije: „Troškove analiza krvi, vode i zraka snose Vareški Minerali d.o.o., a ostatak finansira Općina Vareš iz sredstava Vlade FBiH.“

Opština Vareš je na pitanje ko finansira ispitivanja i u kojim iznosima odgovorila da analize tla i poljoprivrednih proizvoda provode nadležne institucije u okviru aktivnosti Vlade FBiH. Navela je i da ne raspolaže podacima o ukupnim iznosima finansiranja, upućujući novinara drugim institucijama.

Upravo je taj javno finansirani dio sporan za udruženje „Fojničani“ iz kojeg tvrde tvrde da je podrška prvobitno bila namijenjena praćenju mogućih posljedica rada rudnika Rupice, a da je sada uključena u pripreme za novi projekat hroma. Traže odluku iz koje bi se vidjelo ko je takvu upotrebu sredstava odobrio.

Federalni zavod za agropedologiju u odgovoru od 29. oktobra opisuje širi program: Duboštica i Tribija obuhvaćene su trogodišnjim monitoringom poljoprivrednog zemljišta za period 2026–2028. Zavod navodi da obrada oktobarskih uzoraka još traje i da ne raspolaže sporazumom s Vareškim mineralima o tim ispitivanjima. Iz odgovora institucija i javno dostupnih informacija nije jasno koliko cijeli plan košta, koliko plaća svaki učesnik i kako je širi program praćenja zemljišta uklopljen u općštnski plan za projekat hroma.

Na koji se ugovor kompanija poziva?

Spor oko zdravlja i monitoringa prati neriješeno pitanje korištenja državnog zemljišta.

Vlada Zeničko-dobojskog kantona u odgovoru našem portalu navela je da je ministarstvima privrede i poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede naložila pojedinačno preispitivanje osporenih akata. Provjera obuhvata vlasništvo nad zemljištem, nadležnost organa koji su donosili odluke, koncesije, služnosti i povezane ugovore.

„Napominjemo da je ovo početna faza provođenja navedene odluke Ustavnog suda BiH“, navela je kantonalna Press služba ZDK.

Nije dostavljen spisak konkretnih akata za Dubošticu-Tribiju sa statusom provjere, niti odgovor jesu li naložena ograničenja radova.

Živković je ranije tvrdio da se odluka Ustavnog suda BiH U-2/26 ne odnosi na njegovu kompaniju. Međutim, Sud je 24. septembra 2026. među neustavnim aktima naveo i akt Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od 3. novembra 2022, koji se odnosi na istraživanja hroma na državnom šumskom zemljištu Duboštice–Tribije. Obuhvaćeni su i rješenje o služnosti od 3. marta i ugovor o služnosti od 10. aprila 2023., kojima je omogućen pristup istražnim bušotinama.

Sud u obrazloženju navodi da izgradnja tih pristupnih puteva podrazumijeva i bušenje zemljišta, krčenje i sječu šume te zaključuje da je osporenim aktima zadirano u vlasnička prava države.

U obrazloženju Sud razmatra i odluku Vlade ZDK o dodjeli koncesije za Dubošticu–Tribiju iz 2020. te koncesioni ugovor iz 2021, kojim je za dijelove u državnom vlasništvu predviđen model „projektuj, izgradi, koristi, vrati“. Sud navodi da ugovor nije osporen zahtjevom, ali podsjeća da o izdavanju koncesija na državnoj imovini odlučuje Komisija za koncesije BiH.

Zakon propisuje ništavost akata kojima se državnom imovinom raspolaže suprotno zabrani. Nadležnima je naloženo preispitivanje osporenih akata i preduzimanje aktivnosti da se neusklađeni stave van snage, uz obavezno uključivanje Pravobranilaštva BiH.

Akt iz novembra 2022. i odobrenje za geološka istraživanja koje je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije izdalo 15. marta 2023. dva su različita dokumenta. Odobrenje iz marta 2023. nije pojedinačno navedeno u izreci odluke. Emina Veljović iz Resursnog Aarhus centra u BiH ranije je za Valter upozorila:

„Samo postojanje ranije izdatog odobrenja ne može predstavljati opravdanje za nastavak aktivnosti kojima se krši zabrana raspolaganja državnom imovinom.“

Predstavnici federalnih i kantonalnih institucija, Opštine Vareš, Pravobranilaštva BiH i OHR-a sastali su se 4. novembra u sjedištu Vlade FBiH u Sarajevu radi provođenja odluke. Sastanak je organizovalo Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. U objavljenom saopštenju nisu navedeni konkretni ukinuti akti ni mjere obustave radova u Duboštici–Tribiji.

Živković najavljuje nova bušenja i govori o ulaganjima, zapošljavanju i koristi koju bi rudnik donio Varešu, ali osnovni koncesioni ugovor ne obavezuje kompaniju da uloži određeni minimalni iznos niti da zaposli garantovan broj ljudi. Mještani tako slušaju obećanja o razvoju, dok u ugovoru nema konkretnih obaveza na osnovu kojih bi mogli znati koliko će njihovih komšija dobiti posao i kakva su ulaganja zaista zagarantovana.

Za svaku tonu izvađene rude ugovorena je naknada od najmanje 1,50 KM, koja ne prati automatski cijenu rude na svjetskom tržištu. Ako ruda poskupi, kompanija bi od iste količine mogla ostvarivati veće prihode, a zajednica po toj toni ne bi automatski dobijala više novca. Kompanija jeste dužna sanirati zemljište nakon radova, ali ugovor ne traži posebnu bankarsku garanciju iz koje bi se taj posao mogao platiti ako investitor ne ispuni svoju obavezu.

Trideset godina koncesije dug je period za ljude koji već danas moraju razmišljati smiju li piti vodu sa svoje česme i odakle olovo u njihovoj krvi. Kompanija je najavila naredne četiri bušotine, a u opštinskom izvještaju nema podataka o tome šta je poslije zabrinjavajućih nalaza preduzeto za stanovnike. Upravo bi o tim mjerama javnost sada morala biti obaviještena barem jednako precizno kao o planovima za nastavak istraživanja.

Dejan Rakita / GERILA

The post VAREŠKI HROM: Novi nalazi olova u krvi, bakterije u vodi i „nulto stanje“ poslije bušenja first appeared on Gerila.info.

Za DPM Metals proizvodnja u Varešu nastavlja se „normalno“. Za Hajriju Čobo, šest mjeseci koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ostavio institucijama „nije bonus vrijeme za iskopavanje ruda“. Dok kompanija i aktivisti različito tumače posljedice odluke kojom je utvrđena neustavnost koncesionog ugovora i drugih akata o državnom šumskom zemljištu, institucije koje su ih donosile moraju preispitati vlastite odluke.

Hajrija Čobo, aktivistkinja iz Kaknja koja je i pripremila zahtjev za ocjenu ustavnosti, za Gerilu kaže da su institucijama dostavljene prijave i hitni zahtjevi za privremene mjere osiguranja i inspekcijsko pečaćenje. Od Pravobranilaštva BiH traži zaštitu državne imovine kroz sudske postupke, a od Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Uprave za indirektno oporezivanje BiH postupanje povodom nastavka eksploatacije i izvoza.

„PR strategija kompanije DPM Metals je očekivana, ali je u direktnoj suprotnosti sa obavezujućim presudama Ustavnog suda BiH i elementarnom pravnom logikom“, kaže Čobo.

Svoj zahtjev za hitnu obustavu zasniva na zakonskoj odredbi prema kojoj su akti o raspolaganju državnom imovinom suprotno zabrani ništavi. Smatra da rok ostavljen institucijama služi uklanjanju spornih akata, a ne nastavku eksploatacije.

„Sud je taj rok dao organima uprave da administrativno stave van snage ništavne ugovore i anekse, ali i sve druge vezane akte“, navodi ona.

Čobo dodaje da institucijama zasigurno treba vremena da formiraju predmete i razmotre prijave, ali od njih traži da što prije nalože obustavu rada i zaštite državnu imovinu.

DPM Metals, istovremeno, ostaje pri stavu da odluka Suda ne suspenduje koncesiju i poručuje da nastavlja proizvodnju.

Najavljuju saradnju s Pravobranilaštvom BiH i nadležnim organima, ali smatraju da je „preuranjeno komentarisati moguće posljedice“ prije završetka preispitivanja spornih akata.

Damir Nikšić, zastupnik koji je učestvovao u prikupljanju potpisa za zahtjev za ocjenu ustavnosti akata o raspolaganju državnom imovinom u Varešu, kaže za Gerilu da je nakon što je Ustavni sud BiH utvrdio njihovu neustavnost pisao svim potpisnicima zahtjeva, pozivajući ih da se angažuju u medijima i upozore javnost na potrebu hitne obustave rudarenja.

Nikšić tvrdi da nastavak eksploatacije i izvoza rude “donosi milionsku dnevnu štetu Bosni i Hercegovini”.

“Ta kompanija, kako čujem, izvlači iz naše zemlje rude u vrijednosti od nevjerovatnih 1,54 miliona američkih dolara“, kaže za Gerilu, navodeći da taj iznos smatra minimalnom dnevnom štetom i razlogom za hitno postupanje institucija.

Nikšić kaže da je prethodno prikupio potpise i za tematsku sjednicu o ekološkim katastrofama i ekološkoj sigurnosti u Federaciji BiH. Tvrdi da ga je federalna ministarka Nasiha Pozder, nekoliko dana prije isteka roka za najavu sjednice, zamolila da preuzme njenu organizaciju, ali da sjednica potom nije održana.

„Na kraju me prevarila jer, evo, mandat je na isteku, a ona tu sjednicu nikada nije upriličila“, rekao je Nikšić za Gerilu.

Prema Nikšićevim riječima, jedinu povratnu informaciju dobio je od Dennisa Gratza, zastupnika Demokratske fronte u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, koji mu je obećao da će se pitanjem nastaviti baviti u narednom mandatu. Nikšić smatra da se s djelovanjem ne može čekati.

Prikupljanje potpisa, objašnjava, bilo je dobrovoljno, a zastupnici koji nisu željeli potpisati nisu bili dužni obrazlagati odluku. Nikšić sada podršku svom zahtjevu nastoji pretvoriti u zahtjeve institucijama za konkretno postupanje.

„U svemu ovome i ja, kao zastupnik, slijedim i proslijeđujem ono što radi Hajrija Čobo i nastojim njene apele raznim agencijama i ministarstvima ‘podebljati’ kao ‘ovlašteni predlagač’ službenom korespondencijom koja će ostati arhivirana kao dokaz naše borbe“, navodi Nikšić.

U saopštenju iz Toronta od 1. oktobra DPM Metals navodi da je Sud utvrdio neusklađenost koncesionog ugovora, njegovih aneksa i povezanih odluka s Ustavom BiH. Istovremeno tvrdi da odluka ne raskida niti suspenduje koncesiju i da pogon nastavlja normalno raditi.

Kompanija u istom saopštenju ističe da zapošljava više od 600 ljudi iz BiH i da je najveći izvoznik u Zeničko-dobojskom kantonu. Gerili je ova kompanija navela ranije da joj je cilj dostizanje kapaciteta od 850.000 tona rude godišnje.

U prvih šest mjeseci 2026. godine, prema podacima koje je kompanija DP Metals BiH dostavila Gerili, u Varešu je proizvedeno približno 34.000 tona koncentrata srebra, olova i zlata te srebra i cinka. Proizvodnja i prodaja koncentrata počele su još 2024. godine, dok je 10. avgusta 2026. kompanija proglasila dostizanje svojih kriterijuma za komercijalnu proizvodnju. Ruda se prerađuje u vareškom postrojenju, a koncentrati željeznicom odlaze do Luke Ploče u Hrvatskoj, odakle se otpremaju međunarodnim kupcima na dalju metaluršku preradu.

Damjan Ožegović, viši istraživač i saradnik za pravne poslove u Transparency International BiH, sa druge strane za Gerilu kaže da nije siguran da se može tražiti privremena obustava rudarskih radova u Varešu. Prema njegovom tumačenju odluke, Ustavni sud ukazao je na nedovoljno učešće Pravobranilaštva BiH u prethodnim postupcima, zbog čega Ožegović sumnja da će se ono sada angažovati u većem obimu.

„Nisam siguran da se može tražiti privremena obustava, jer je Ustavni sud zaključio da je ovo maksimalni potreban rok za usklađivanje odluka, a imajući u vidu i druge okolnosti poput finansijskih gubitaka“, navodi Ožegović.

On upozorava i da krivična odgovornost zbog nepoštovanja zakona ili nepostupanja po sudskoj odluci mora biti utvrđena u pravosudnom postupku. Podsjeća da je Sud slična pitanja razmatrao i ranije, pa su organi vlasti morali voditi računa o mogućim štetnim posljedicama.

Hajrija Čobo, međutim, smatra da tužilaštva treba da ispitaju odgovornost kantonalnih vlada i ministarstava koja su dodjeljivala koncesije i potpisivala anekse, federalnih organa koji su odobravali prenamjenu državnog šumskog zemljišta, kao i premijera, ministara, načelnika i službenika koji su potpisivali sporne dokumente.

Šta je Sud utvrdio, a šta institucije tek moraju uraditi

Predmet U-2/26 pokrenut je zahtjevom 27 zastupnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, a odluka je donesena na septembarskoj plenarnoj sjednici. Sud je utvrdio da su federalni, kantonalni i opštinski organi raspolagali državnom imovinom bez potrebnog ovlaštenja, suprotno Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i bez uključivanja Pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika države.

Među osporenim aktima je ugovor o koncesiji od 12. marta 2013. za istraživanje i eksploataciju olova, cinka i barita na ležištima Veovača i Rupice, čiji je nosilac danas DPMetals BH, sa šest aneksa zaključenih do jula 2022. godine.

Ugovor o služnosti od 10. aprila 2023. odnosi se na drugi projekat: istraživanje hroma na području Duboštice i Tribije. Zaključen je sa kompanijom Seven Plus, danas Vareški minerali, radi izgradnje i korištenja pristupnih puteva do bušotina na državnom šumskom zemljištu. Obuhvaćeni su i akti o prenamjeni i korištenju šumskog zemljišta te šest odluka Vlade Zeničko-dobojskog kantona, donesenih između 2012. i 2023. godine.

Promjene vlasnika i naziva nisu izbrisale obaveze lokalne kompanije. DPM Metals je Gerili naveo da je Adriatic Metals preuzeo 3. septembra 2025. godine. Lokalna kompanija nastavila je poslovati kao isto pravno lice, uz promjenu naziva iz Adriatic Metals BH u DPMetals BH, „sa istim pravima i obavezama“.

Zakonska zabrana obuhvata državne šume i šumsko zemljište. Član 2. propisuje ništavost odluka, ugovora i drugih pravnih instrumenata kojima se tom imovinom raspolaže suprotno Zakonu. Upravo na toj odredbi Čobo zasniva stav da koncesionari nemaju osnov za nastavak rada tokom ostavljenog roka.

Sud je odbacio argument da sporni akti mogu biti opravdani time što su doneseni prije odluke U-3/24 iz 2024. godine, kojom je već utvrđena neustavnost federalne odluke o promjeni namjene i privremenom korištenju šumskog zemljišta. Zakonska zabrana postojala je i ranije.

Sada su Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, nadležna služba Opštine Vareš, Vlada ZDK te kantonalna ministarstva privrede i poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede dužni preispitati sporne akte uz uključivanje Pravobranilaštva BiH. Naloženo im je da preduzmu aktivnosti za stavljanje van snage akata koji nisu usklađeni sa zakonom i u roku od šest mjeseci od dostavljanja odluke obavijeste Sud o mjerama.

Neustavnost je već utvrđena, provođenje odluke sada je obaveza institucija koje su sporne akte donosile. Pečaćenje lokacija i blokada izvoza dodatne su mjere koje aktivisti traže kroz sudske i inspekcijske postupke.

Duboštica i Tribija: Radovi vidljivi, ugovori nedostupni

Spor, međutim, se ne završava na Rupicama, kada govorimo o Varešu. Na lokalitetima Duboštica i Tribija projekat istraživanja hroma vodi kompanija Vareški minerali, ranije Seven Plus. Prema pisanju Valtera, firmu je u junu 2026. od Miloša Bošnjakovića preuzeo Zoran Živković, beogradski privrednik i bivši pukovnik koji je radio na zaštiti komunikacija državnog vrha Srbije.

Bošnjaković, “otac” mnogih kontraverznih geoloških projekata, je povezan i s razvojem projekta Rupice, osnivač je Eastern Mininga i suosnivač Adriatic Metalsa. Osnovao je i Lykos Balkan Metals, čije su kompanije pokrenule geološka istraživanja na području Sinjakova, Jezera, Sočkovca na Ozrenu i Čajniča. Danas Rupice i projekat hroma imaju različite koncesionare, ali ih povezuje spor oko raspolaganja državnom šumom.

Zoran Živković, direktor Vareških minerala, za Oslobođenje tvrdi da kompanija posluje u skladu sa zakonima BiH i da bi obustavljanje radova značilo nepoštovanje važećih koncesionih ugovora. Ukoliko akti na kojima zasnivaju svoja prava budu poništeni, najavljuje obraćanje domaćim sudovima, a potom i međunarodnoj arbitraži ako zaštitu ne ostvare u BiH.

„Do sada su utrošena velika sredstva na osnovu važećih ugovora“, navodi Živković, upozoravajući na moguće velike odštetne zahtjeve.

Ekološka udruženja uporno su tražila uvid u koncesioni ugovor za istraživanje i eksploataciju hroma na području Duboštice i Tribije. Prema navodima Udruženja građana Fojničani, Ministarstvo za privredu Zeničko-dobojskog kantona više puta je odbijalo zahtjeve za pristup informacijama. Mještani su gledali radove, a nisu mogli dobiti ugovor na osnovu kojeg su omogućeni.

„Smeta mi što je oko ovoga rudnika sve tajna, ništa nemamo podataka nikakvih“, rekao je Jozo Matošević, nekadašnji direktor Željezare Vareš, komentarušiću radove u Duboštici.

Spor oko radova vezanoh na potencijalno rudarenja hroma (i ne samo hroma) je stigao i pred Kantonalni sud u Zenici, koji je poništio rješenja o uskraćivanju pristupa koncesionim dokumentima bez obaveznog testa javnog interesa. Zbog povreda postupka poništeno je i rješenje kojim je odbačena žalba Aarhus centra u BiH na prenamjenu zemljišta i služnost u Duboštici i Tribiji.

Zabrinutost se proširila niz dolinu Krivaje. Aktivisti iz zavidovićkog Kluba ATOM upozoravali su na moguće posljedice istraživanja i budućeg rudarenja po rijeku i stanovništvo njenog sliva. Agencija za vodno područje rijeke Save izdala je Vareškim mineralima vodnu saglasnost 19. februara 2026, dok aktivisti tvrde da se bušilo i prije njenog izdavanja.

Za aktiviste iz UG Fojničani, odluka Ustavnog suda predstavlja potvrdu dugogodišnjih upozorenja da se državnom imovinom u Varešu raspolagalo protivno zakonskoj zabrani. Podsjećaju da su među osporenim aktima koncesioni ugovor i rješenja različitih nivoa vlasti povezana s rudnikom Rupice i istraživanjima na području Tribije i Duboštice.

U reakciji ističu da su ekološke organizacije i građani uporno zahtijevali poštovanje zakona, dok su institucije izdavale rješenja i otvarale prostor za dalje rudarske aktivnosti.

„Upozoravali smo, tražili poštivanje zakona i nismo odustajali. Sada je Ustavni sud BiH samo potvrdio opravdanost te borbe“, poručuju iz udruženja.

„Borba za Vareš još nije završena“, upozoravaju, najavljujući da će nakon odluke Suda nastaviti još odlučnije insistirati na zaštiti prirodnih resursa i poštovanju zakona.

Širu sliku ovakvih sporova daje Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT, koja je u septembru objavila publikaciju „Geološka istraživanja u Bosni i Hercegovini: trendovi, upravljanje i kontekst kritičnih mineralnih sirovina“. Analiza propisa o koncesijama i dozvolama u oba entiteta ukazuje na sistemski nedostatak transparentnosti i rizik da se odluke o projektima velike vrijednosti i dugoročnih posljedica donose izvan javne kontrole.

Autori publikacije u zaključku podsjećaju da se “odlučuje o dobru koje pripada zajednici, dok posljedice rudarskih projekata mogu trajati decenijama”.

“Eksploatacija mineralnih sirovina po svojoj prirodi podrazumijeva projekte koji traju decenijama, koji trajno mijenjaju kvalitet vode, vazduha i zemljišta i koji utiču na osnovna ljudska prava lokalnih zajednica. Ukoliko se uzme u obzir da je u postupcima dodjele koncesija i izdavanja dozvola za eksploataciju predmet odlučivanja dobro koje je u vlasništvu zajednice, a ne privatnog subjekta koji ga eksploatiše, jasno je da postojeći zakonodavni okvir ne odgovara težini odluka koje se u njemu donose”, poentira se na kraju publikacije.

Na olovo u krvi smo zaboravili? Ili nismo?

U Varešu se nepovjerenje u institucije dodatno produbilo nalazima povišenih vrijednosti olova u krvi dijela stanovnika. Dom zdravlja Vareš i Opština potvrdili su rezultate iznad laboratorijske reference, nakon čega su pokrenuta dodatna ispitivanja.

U aprilskom internom dopisu Kantonalne bolnice Zenica obrazloženo je zadržavanje odluke da se u Varešu do daljnjeg ne organizuju akcije darivanja krvi zbog mogućih rizika za primaoce.

Miroslav Pejčinović iz vareškog udruženja Opstanak govorio je da i sam ima povišene vrijednosti olova u krvi, iako ne živi uz rudnik ili deponiju. Nakon odluke Suda podsjetio je da su građani upozoravali i na pravni osnov korištenja zemljišta.

„Mi smo upozoravali da se radi o državnom zemljištu, ali niko nas ozbiljno nije uzimao za sagovornika“, rekao je Pejčinović.

Odluka Ustavnog suda je konačna i obavezujuća. Institucije koje su izdavale koncesije i odobravale korištenje državne šume sada moraju preispitati svoje akte, staviti van snage one koji krše zakon i izvijestiti Sud o preduzetim mjerama.

DPM Metals poručuje da proizvodnja nastavlja „normalno“. Varešani, uz provođenje sudske odluke, čekaju i odgovor odakle olovo u krvi dijela njihovih sugrađana.

Izborni plakati uskoro će nestati. Tragovi krčenja šuma ostaće mnogo duže. Vareš će živjeti s posljedicama odluka koje su vlasti potpisivale, kompanije provodile, a građani pokušavali osporiti. Čobo i Nikšić uspjeli su dio te borbe prenijeti pred Ustavni sud.

Odluka je sada pred institucijama. A pred nama pitanje – koliko dugo ćemo još ljude koji traže poštovanje zakona ostavljati da tu borbu vode gotovo sami?

Dejan Rakita / GERILA

The post Neustavna koncesija, DPM Metals najavio „normalan“ rad: Zašto rudnik u Varešu i dalje radi? first appeared on Gerila.info.

Tačno u 11.55, simbolično „pet do dvanaest“, u Međugorju je počela VII konferencija Mreže za zaštitu prirode u Bosni i Hercegovini. Predstavnici organizacija civilnog društva, stručne i naučne zajednice te nadležnih institucija tokom trodnevnog programa razgovaraju o zaštiti rijeka, posljedicama geoloških istraživanja i rudarenja te očuvanju prirodne i kulturne baštine.

Konferenciju, koja traje od 11. do 13. septembra, organizuje Udruženje građana „Fojničani“ iz Maglaja uz podršku Udruge „Dinarica“ iz Mostara.

Prof. dr. Dalibor Ballian, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, upozorio je da se stanje prirodnih resursa više ne može posmatrati odvojeno, odnosno da nestanak šuma direktno utiče na količinu i kvalitet vode, ali i na sposobnost prirode da se obnovi.

„Ekološkim aktivizmom bavim se više od 20 godina. Bez šume nemamo rijeka ni vode, jer je šuma filter, a šume gubimo. Samo ove godine, do 24. avgusta, imali smo više od 39.000 hektara opožarenih šumskih površina. Posljednji požar između Tomislavgrada i Kupresa zahvatio je više od 14.000 hektara“, rekao je Ballian.

Prema njegovim riječima, priroda više ne može proizvesti dovoljno pitke vode i čistog vazduha u odnosu na količinu resursa koju ljudi troše.

„Trošimo mnogo više nego što nam priroda daje, a prirodi ne dajemo ništa. Sada smo na raskrsnici: hoćemo li nastaviti prema ponoru ili ćemo učiniti nešto da bude dobro i nama i našoj djeci“, upozorio je Ballian.

Ipak, kaže, odnos javnosti prema ekološkim problemima danas je drugačiji nego prije dvije decenije.

„Kada sam 2005. godine počeo da se borim protiv malih hidroelektrana, medije to nije interesovalo. Danas mediji i javnost prepoznaju taj problem. Imamo dovoljno mladih i obrazovanih ljudi i vjerujem da će to dati rezultate“, rekao je Ballian.

Davor Šupuković, sekretar UG „Fojničani“, kaže da su u fokusu konferencije očuvanje rijeka i posljedice rudarskih projekata, koji su posljednjih godina sve brojniji i intenzivniji.

„Rijeke su zaista na udaru, počevši od Neretve, Une i Krivaje, pa do mnogih drugih. Krivaja je jedna od rijetkih rijeka bez betonskih prepreka i brana, a danas je ugrožena mogućim otvaranjem rudnika hroma na lokalitetu Duboštica–Tribija“, rekao je Šupuković.

Iza tog upozorenja stoji konkretan projekat: pritoke Krivaje, Duboštica i Tribija, prolaze kroz područje na kojem firma „Vareški minerali“, ranije „Seven Plus“, planira istraživanje i moguću eksploataciju hroma i pratećih minerala.

Koncesija je dodijeljena još 2020. godine, a nakon što su tokom 2025. počeli krčenje šume, izgradnja pristupnih puteva i bušenja, inspekcija je utvrdila da su najmanje četiri probne bušotine izvedene bez potrebnih vodnih akata, koje je kompanija naknadno pribavila.

Projekat je u međuvremenu otvorio i sudske sporove zbog uskraćivanja pristupa koncesionom ugovoru, kao i zbog puta koji prelazi preko više od 36.000 kvadratnih metara šume i državnog šumskog zemljišta. Eko forum Zenica upozorio je i na rupe u federalnim propisima, dok stručnjaci navode da bi hrom iz rudarskih radova preko površinskih i podzemnih voda mogao dospjeti u Krivaju, a zatim i u Bosnu.

„Razmatraćemo i biodiverzitet Krivaje, jer smo kao Mreža za zaštitu prirode radili istraživanje biodiverziteta ove rijeke“, rekao je Šupuković.

Stručnjaci okupljeni u Mreži na konferenciji predstavljaju rezultate istraživanja biološke raznolikosti sliva Krivaje, kao i bogatstvo vrsta i staništa Une. Krivaja je ranije zahvaljujući protivljenju lokalnog stanovništva sačuvana od planiranih hidroelektrana, ali se sada suočava s drugačijom vrstom pritiska.

Pored Krivaje, poseban dio konferencije posvećen je zaštiti Bune, Bunice i Bunskih kanala. Mreža za zaštitu prirode priprema stručnu podlogu za proglašenje ovog područja zaštićenim, dok mu istovremeno prijete izgradnja autoputa, projekat „Gornji horizonti“, urbanizacija i zahvati u riječnim koritima.

„Ovo područje generalno se susreće s brojnim prijetnjama, kao što su izgradnja autoputa, projekat Gornji horizonti, urbanizacija i devastacija korita“, rekao je Šupuković.

Adnan Đuliman iz Omladinskog kluba „Novi Val“ iz Blagaja kaže da su Buna i Bunica prirodni biseri, ali da se zaštita ne smije ograničiti samo na pojedinačne rijeke.

„Moramo voditi računa o svim rijekama u Bosni i Hercegovini, jer smo upravo ove godine vidjeli šta se dešava s rijekama i kakve su posljedice klimatskih promjena. Borićemo se da sačuvamo naše rijeke, koje su pod ogromnim pritiskom“, rekao je Đuliman.

On upozorava da se širom Bosne i Hercegovine pripremaju veliki projekti povezani s rudarenjem, zbog čega će jedan dio konferencije biti posvećen njihovim posljedicama po prirodu, zdravlje i društvo.

„Mi u Mreži za zaštitu prirode ovaj problem shvatamo ozbiljno. Na konferenciji ćemo razgovarati o tim temama i upozoriti javnost na štetnost i rizike takvih projekata“, kazao je Đuliman.

Sanela Popović, stručna savjetnica u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma, izrazila je nadu da će konferencija pokazati da je moguća saradnja između institucija i civilnog društva.

„Postoje mogućnosti da uskladimo zaštitu prirode s korištenjem prirodnih resursa. Želimo pokazati da prirodu želimo očuvati zajedno s Mrežom za zaštitu prirode, koja nam predstavlja veliku podršku. Nadamo se da ćemo kroz inicijative koje smo pokrenuli uspjeti da što više područja proglasimo zaštićenim i spasimo rijeke od sve veće devastacije i pritisaka kojima su izložene posljednjih 30 godina“, rekla je Popović.

Program konferencije obuhvata i panel o posljedicama geoloških istraživanja i rudarenja na životnu sredinu, zdravlje i društvo, predstavljanje arheoloških istraživanja lokaliteta Gradić na Ozrenu te razgovor o uključivanju mladih u naučnoistraživački rad.

Konferencija se održava u okviru projekta BOOST Balkans, koji provodi Evropska asocijacija za lokalnu demokratiju – ALDA, uz podršku Francuske razvojne agencije – AFD.

Dejan Rakita / GERILA

The post Rijeke pod pritiskom rudarenja: Od Bune i Bunice do Krivaje, aktivisti upozoravaju da je vrijeme za zaštitu first appeared on Gerila.info.

Nakon mjeseci upozorenja od strane eko aktivista i lokalnog stanovništva u slivu Krivaje, stigla je i zvanična potvrda – „Vareški Metali“ d.o.o., firma Miloša Bošnjakovića, izvodila je geološka istraživanja bez zakonom propisanih vodnih akata. Kantonalni vodni inspektor utvrdio je da su na lokalitetima Duboštica i Tribija tokom oktobra i novembra prošle godine izvedene najmanje četiri probne bušotine bez potrebnih dozvola, zbog čega su sada, napokon, izrečene mjere zabrane i predmet proslijeđen Federalnoj upravi za inspekcijske poslove.

Drugim riječima – radovi su bili nelegalni.

Ovaj nalaz dodatno komplikuje ionako kontroverzan projekat planiranog rudnika hroma u Varešu, o kojem je Gerila već ranije pisala. Još u prethodnim mjesecima 50 organizacija civilnog društva iz cijele Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama iz sliva Krivaje, zatražilo je hitni raskid ovog koncesionog ugovora.

U međuvremenu, Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije odbija staviti na uvid rješenje o odobrenju geoloških istraživanja na Duboštici i Tribiji. Aktivisti najavljuju da će i to pitanje završiti pred sudom.

„Pa potvrdile su se naše sumnje da su radovi na Duboštici obavljani bez valjanih dozvola, odnosno vodnih akata. Problem je što je već počinjena velika šteta na šumi, koja je isječena za potrebe bušotina“, poručili su iz UG „Fojničani“.

Prema dokumentaciji koju je Gerila imala na uvid, zahtjevi za inspekcijski nadzor slani su još tokom ljeta 2025. godine. U zahtjevu Mreže Aarhus centara upućenom Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove ZDK 30. jula 2025. godine tražen je „hitan inspekcijski nadzor“ nad radovima na lokalitetu Duboštica–Tribija . U dokumentu se navodi da se sječa šume i devastacija terena vrše „bez njihovog znanja i saglasnosti i bez obaveznih dozvola“.

Ipak, vodni inspektor je na teren izašao tek 5. februara 2026. godine – dva dana nakon što je zaprimljen zahtjev za pristup informacijama kojim je zatraženo da se precizira da li je postupano po ranijim prijavama i, ako nije, zašto nije. Prethodne prijave, prema dostupnoj dokumentaciji, upućivane su još u julu i novembru prošle godine. Na obe prijave, saznajemo, nije izašla nadležna vodna inspekcija.

Šest mjeseci bez reakcije, a onda nadzor – i potvrda da vodne dozvole nisu postojale.

Ovakav slijed događaja otvara pitanje institucionalne odgovornosti: da li bi nadzor bio izvršen da nije bilo formalnog zahtjeva za pristup informacijama? I koliko je radova već izvedeno prije nego što je inspekcija utvrdila ono na šta su lokalne zajednice upozoravale?

Projekat rudnika hroma u Varešu već mjesecima izaziva zabrinutost zbog mogućeg uticaja na šumske ekosisteme, vodotokove i izvorišta u slivu Krivaje, a prvenstveno za zdravlje stanovništva u radijusu od 120 km od planiranog mjesta istraživanja i potencijalne eksploatacije. Riječ je o području koje ima izuzetan značaj za lokalno stanovništvo, ali i širi ekološki kontekst.

Pitanje koje sada nadilazi sam projekat jeste – kako je moguće da istražni radovi započnu bez osnovnih vodnih akata? I ko je u institucijama bio dužan da reaguje ranije?

Investitor i dalje ćuti, a nadležna ministarstva selektivno odgovaraju na zahtjeve za informacijama, a ostaju činjenica da su bušotine izvedene, šuma posječena, a zakon, prema nalazu inspekcije, sada i zvanično, prekršen.

U zemlji u kojoj se koncesije često dodjeljuju bez ozbiljne javne rasprave i uključivanja lokalne zajednice u porocese odlučivanja, a inspekcije reaguju tek pod pritiskom, slučaj „Vareških Metala“ mogao bi postati presedan – ili još jedna potvrda da sistem funkcioniše tek kada ga neko natjera da radi.

Dejan Rakita / GERILA

The post Šest mjeseci bez reakcije, pa zabrana: Radovi za rudnik hroma u Varešu izvođeni bez vodnih dozvola first appeared on Gerila.info.

Odgovor Federalne uprave za inspekcijske poslove na poslaničko pitanje zastupnika Damira Nikšića, koji se odnosi na aktivnosti firme „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo (od skora “Vareški minerali”) na lokalitetu Duboštica–Tribija kod Vareša, otvorio je više pitanja nego što je ponudio odgovora. Iako se u zvaničnom aktu navodi da je preduzeće, nakon niza inspekcijskih nadzora, pribavilo „svu potrebnu dokumentaciju“ za sječu šume i izgradnju pristupnog puta prema rudniku, pažljivim čitanjem dokumenata postaje jasno da je čitav postupak sproveden mimo važećih zakonskih zabrana koje se odnose na državnu imovinu – uključujući šume i šumsko zemljište.

Federalna uprava za inspekcijske poslove potvrđuje da je tokom augusta 2025. godine izvršen zajednički inspekcijski nadzor glavnog federalnog šumarskog inspektora i kantonalne šumarske inspekcije Zeničko-dobojskog kantona, i to na odjelima 173 i 174 Šumsko-gospodarske jedinice Tribija–Duboštica. Nadzor je sproveden nad radovima koje je izvodila firma „Seven Plus“, koja je u međuvremenu promijenila ime u “Vareški minerali”.

U dokumentu se navodi da je kantonalni šumarski inspektor ranije već izdao rješenje o privremenoj zabrani rada, jer preduzeće u tom trenutku nije posjedovalo rješenje za izvođenje radova u šumarstvu. U međuvremenu, firma je pribavila traženo rješenje, nakon čega su inspekcije nastavile postupanje.

Međutim, ključni problem ne leži u tome da li je „Seven Plus“ naknadno prikupio pojedinačna odobrenja, već u činjenici da su sve institucije uključene u postupak ignorisale postojanje Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, čiju su primjenu dodatno potvrdile i odluke visokog predstavnika, a koji se primjenjuje i na šume i šumsko zemljište kao dio državne imovine.“

U samom aktu Federalne uprave za inspekcijske poslove priznaje se da u Federaciji BiH ne postoji Zakon o šumama, zbog čega su upravne mjere donosile kantonalne institucije. No, upravo tu nastaje pravni paradoks: nepostojanje entitetskog zakona ne suspenduje primjenu državnog zakona, posebno onog koji zabranjuje raspolaganje državnom imovinom bez odluke na nivou BiH.

Dokumentacija pokazuje da su u postupku izdavanja dozvola pribavljeni: odluka o dodjeli koncesije, ugovor o koncesiji, urbanistička saglasnost, rješenja o pravu služnosti, saglasnosti za sječu i izvoz drvne mase, pa čak i odobrenje za detaljna geološka istraživanja rude hroma. Međutim, nijedna od institucija koje su izdavale ove akte nije uvažila činjenicu da je raspolaganje državnim šumskim zemljištem u tom periodu bilo zabranjeno zakonom.

Posebno zabrinjava dio dokumentacije koji se odnosi na komunikaciju sa državnim pravosudnim institucijama.

Nakon zajedničkog inspekcijskog nadzora 19. augusta 2025. godine, Federalna uprava za inspekcijske poslove zatražila je mišljenje Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva BiH.

Odgovor Tužilaštva BiH, kako stoji u aktu, glasi:

„Izvršenim uvidom u sadržaj dopisa utvrđeno je da ne postoji zakonski osnov za postupanje Tužilaštva BiH.“

Pravobranilaštvo BiH, s druge strane, uopšte nije odgovorilo za skoro 4 i po mjeseca. Federalna uprava za inspekcijske poslove navodi da je 22. oktobra 2025. godine uputila urgenciju za odgovor, ali do dana sastavljanja odgovora zastupniku Nikšiću – odgovor Pravobranilaštva nije stigao.

Uprkos tome, po žalbi firme „Seven Plus“ na rješenje kantonalnog šumarskog inspektora, upravni postupak je obustavljen do „rješavanja prethodnog pitanja“, odnosno do eventualnog odgovora Pravobranilaštva BiH, dok su radovi na terenu u međuvremenu nastavljeni.

Drugim riječima, institucije su svjesne da postoji ozbiljno pravno pitanje, ali su istovremeno dozvolile nastavak postupaka koji uključuju sječu šume i izgradnju infrastrukture na zemljištu koje je, prema važećem državnom zakonu, pod privremenom zabranom raspolaganja.

Paradoksalno, u praksi se primjena zabrane raspolaganja državnom imovinom pokazuje selektivnom i to na nevjerovatan način. Kada je riječ o velikim infrastrukturnim projektima poput pojedinih dionica Koridora Vc u Federaciji BiH, realizacija se usporava upravo zbog obaveze poštovanja odluka Ustavnog suda BiH i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, na što su Autoceste FBiH upozorile u januaru 2025. godine. Istovremeno, u slučaju projekta privatne kompanije u Varešu, iste te zabrane u praksi se zanemaruju, pa se državne šume i zemljište faktički stavljaju na raspolaganje bez reakcije nadležnih institucija.

Podsjećamo, Gerila.info je nedavno objavila istraživački tekst „Bosna, Albanija i hrom: Koliko ‘zeleno’ je rudarstvo kada se dešava na Balkanu“, u kojem je detaljno obrađen slučaj planiranog rudarenja hroma u Varešu, uz poređenje s praksama u Albaniji. Tekst je ukazao na ozbiljne okolišne i zdravstvene rizike, izostanak transparentnosti i marginalizaciju lokalnih zajednica u procesima donošenja odluka.

Ako je pitanje državne imovine u BiH bilo dovoljno ozbiljno da izazove višegodišnju političko-pravnu krizu pa čak i bezbjednosnu krizu, sukobe na relaciji Milorad Dodik – Kristija Šmit, a zatim i intervencije visokog predstavnika i odluke Ustavnog suda, kako je moguće da se danas ista ta državna imovina – konkretno šume i šumsko zemljište – faktički stavlja na raspolaganje privatnoj kompaniji kroz administrativne dozvole, bez ikakve reakcije državnih institucija?

Drugim riječima, da li je zabrana raspolaganja državnom imovinom obavezujući zakon ili selektivno primjenjivo slovo na papiru?

Dejan Rakita / GERILA

The post Selektivna država: Zašto zabrana raspolaganja državnom imovinom važi za Koridor Vc, ali ne i za Vareš? first appeared on Gerila.info.

In the areas of the villages Duboštica and Tribija, in the forested hills above this Bosnian town, chromium extraction is planned, a metal the European Union considers strategically important for the green transition. For parts of the local community, however, the project carries the risk of permanent impacts on water resources, forest ecosystems, and public health.

While authorities and the investor speak of jobs and development, 49 organizations and local communities from the Krivaja River basin have recently called for the immediate termination of the concession, warning that the consequences could extend to surrounding areas. Experts say the affected zone could span a radius of up to 120 kilometers, encompassing all major cities in Bosnia and Herzegovina.

In these warnings, Bulqiza is often mentioned, a mining town in eastern Albania located at nearly the same distance from the capital Tirana as Vareš is from Bosnia’s capital Sarajevo, approximately 40 kilometres in a straight line.

Although chromium has been mined in Bulqiza for more than seven decades, this case does not serve as a direct analogy or a prediction of outcomes in Vareš. Instead, Bulqiza is used here as a documented case from practice, an illustration of the risks that emerge when natural resource extraction advances faster than institutional oversight and mechanisms of public accountability.

It is important to emphasize that Vareš today is not Bulqiza. These are different countries, with different legal frameworks and different stages of mining development. Precisely for that reason, the comparison is meaningful, not because of the towns themselves, but because of the institutional mechanisms involved. The focus of this investigation is on the transparency of concessions, the existence of environmental and health monitoring , particularly regarding hexavalent chromium Cr(VI), the management of tailings and mine water, and the balance between local benefits and local burdens.

On paper, the project appears straightforward: a strategic mineral needed by Europe and an investor promising new jobs.

The key question, experts warn, is whether institutions have the capacity to make such projects lawful, safe, and publicly accountable.

From Iron to Chromium: A Shift in the Mining Model in Vareš

In the mountainous Duboštica–Tribija area, above the Krivaja River basin, the company “Vareški minerali” d.o.o. Vareš, until recently registered as “Seven Plus” d.o.o. Sarajevo, was granted a concession for geological exploration and future chromium ore extraction. In the meantime, the project has become one of the most controversial issues in the Zenica-Doboj Canton: from initial secret negotiations and quiet forest clearing, through repeated inspection bans, to an open call for the concession to be urgently terminated.

For decades, Vareš was closely tied to mining. The town developed alongside the mine and ironworks, with infrastructure and public spaces built from revenues generated by the sector. This connection remains symbolically present today, from the urban heritage to the stained-glass window of Saint Barbara, the patron saint of miners, in the local church.

Priest Leon Pendić, who has served for many years at that very church in Vareš, believes that contemporary models of resource extraction no longer provide a sense of long-term security for the local community.

“It is deeply sad to see companies that come to our area focus solely on extracting as many resources as possible and taking them out of the community. How is it possible that our nature, land, forests, and ore are taken away, while no lasting benefit remains in return?” Pendić says in an interview with a journalist from the Gerila portal.

Today, some residents of Vareš now perceive mining as a process carried out without any meaningful involvement of the local community. This sense has been further reinforced by the experience with the existing Rupice mine, located on the outskirts of the town, which, after a series of ownership changes, was sold in June this year to the Canadian company Dundee Precious Metals for a staggering USD 1.25 billion, without any direct financial benefit for the Municipality of Vareš.

It was the current owner of “Vareški minerali”, Miloš Bošnjaković, who initiated the mining project in Rupice, which he later resold. Residents of the Vareš villages of Pržići and Daštansko suspect that they have been poisoned by lead due to the proximity of the mine’s tailings dump to their homes, a concern supported by analyses conducted in early December this year, which revealed the presence of lead in the blood of all 44 tested residents.

As a result, segments of the expert and environmental community warn that a similar pattern could be repeated in the Duboštica–Tribija area, with an additional risk: chromium ore, whose potential environmental and health impacts may be more severe than those associated with previous projects.

That is why, in conversations with local residents, the term “invasive mining” is being heard more and more often, used to describe a model in which economic benefits are achieved in the short term, while the long-term consequences are shifted onto the local area and its population.

What Does Chromium Mining Actually Mean?

In statements given exclusively for this investigative article, internationally recognised experts in toxicology, environmental chemistry, forestry, and hydrology warn that chromium mining in the Duboštica-Tribija area carries significant long-term environmental and public-health risks.

Professor Emeritus of Toxicology Dr. Jasenko Karamehić, a full professor at several international universities, warns that hexavalent chromium Cr(VI) is the most dangerous form of this metal and a proven carcinogen.

“The most common forms of chromium are metallic, trivalent and hexavalent chromium, with hexavalent chromium being highly toxic and classified as a carcinogenic substance. Hexavalent chromium causes damage to genetic material, and there is no safe threshold of exposure,” Karamehić states.

He cautions that mining activities can lead to the transformation of trivalent chromium into its more toxic hexavalent form, even when Cr(VI) is not initially present in the ore.

“Exposure does not occur only in the workplace, but also through dust, water, and food,” Karamehić emphasizes, noting that the risk does not necessarily remain confined to the mining site.

A similar assessment is offered by Dr. Ulla B. Vogel, a toxicologist and professor at the National Research Centre for the Working Environment (NFA) in Copenhagen.

Vogel explains that hexavalent chromium is considered particularly toxic and hazardous in biomonitoring precisely because of its carcinogenicity.

She stresses that Cr(VI) is a proven human carcinogen, strictly regulated within the European Union, and classified as a non-threshold carcinogen.

“This means that there is no safe level of exposure; instead, limit values are based on an acceptable level of risk,” she explains.

She also warns that the danger is not limited to occupational settings.

“If hexavalent chromium is released into the air or water, it can pose a threat to the general population living near industrial facilities or mining sites,” Vogel says, recalling the well-known case of groundwater contamination in Hinkley, California, which became widely known through the film Erin Brockovich.

According to Vogel, the causal link between inhalation of hexavalent chromium and the risk of lung cancer is well documented, allowing for risk assessments at different exposure levels. She therefore concludes that chemical risk assessment is essential, and that any indication of potential Cr(VI) release into the environment must trigger a more detailed exposure assessment and consideration of preventive measures.

Dr. Dragana Đorđević, lead researcher and head of the Centre of Excellence for Environmental Chemistry and Engineering at the University of Belgrade, warns that hexavalent chromium can spread through water, air, and soil, including through secondary chemical reactions originating from naturally occurring trivalent chromium.

“Rainfall washes tailings, contamination enters surface and groundwater, and then moves into the food chain,” Đorđević explains, warning that the long-term consequences of such exposure are often irreversible.

She emphasizes that the risk is inherent to the very nature of chromium ore, even in mines limited to extraction and crushing.

In particular, she warns that old tailings sites and abandoned waste dumps are often a greater source of pollution than active facilities, because they have been exposed for decades to rain, snow, wind, and other weather conditions.

She describes long-term exposure to hexavalent chromium as a health risk with often irreversible consequences, ranging from cancers of the lungs, sinuses, and gastrointestinal tract to damage to the liver, kidneys, and DNA, as well as thyroid disorders and impaired child development.

The Krivaja River as a Sensitive Ecosystem

Dalibor Ballian, professor at the Faculty of Forestry of the University of Sarajevo and a corresponding member of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina, warns that the construction of a chromium mine in the Krivaja River basin would have serious consequences for local ecosystems.

“With the construction of a new chromium mine, we would lose flora and fauna, as well as clean air and water. The state of the Krivaja River would be such that there would be neither fish nor crayfish in it, there would not even be bacteria. If this mine is built, it will be an ecological atomic bomb for the surrounding area and the Krivaja River, because everything within a radius of about 120 kilometres, including all major cities in Bosnia and Herzegovina, would be contaminated with hexavalent chromium, which is extremely toxic to human health,” Ballian emphasizes.

Professor Karamehić agrees with him:

“Contamination can spread across a wide area, especially when it concerns a large territory, from Vareš within a radius of 50, and probably up to 100 kilometres, where pollution could have serious and long-term consequences for human health and the environment.”

Similar warnings come from Muriz Spahić, one of the leading hydrologists in Bosnia and Herzegovina and a former professor at the Faculty of Science of the University of Sarajevo. He explains that hexavalent chromium can appear as a by-product of mining and spread rapidly through carbonate rock formations, reaching drinking water sources.

“The toxin accumulates in sediments, enters the food chain, and the damage can be long-lasting and difficult to reverse,” Spahić warns.

Environmental organizations therefore insist that the project should not be viewed merely as an investment, but as a public health issue affecting the entire Krivaja basin, from Vareš to downstream communities.

A Critical Mineral in a Critical Landscape

Chromium is a key raw material for stainless steel, renewable energy infrastructure, electric vehicles, and the military industry, which is why it has been included in the European Union’s list of critical raw materials.

In theory, a chromium mine in Bosnia and Herzegovina could fit into the EU’s development strategy. In practice, Ballian warns, the planned project is located in one of the country’s most ecologically valuable forest areas.

“These are not degraded lands, but highly productive forests. Once the mineral base is removed, their recovery takes generations,” Ballian emphasizes.

According to available data, the concession area covers approximately 3,200 hectares between the existing Rupice mine and the planned site in Duboštica.

In European practice, projects of this kind are accompanied by publicly accessible concessions, independent environmental and health monitoring, including measurements of hexavalent chromium,and financial guarantees for remediation.

The absence of these mechanisms in the early stages often later proves to be a structural weakness in natural resource governance.

A Concession Without Access, Questions Without Answers

While forest roads are being cut through the terrain and exploration works are underway on the ground, the concession contract for Duboštica-Tribija near the Bosnian town of Vareš remains unavailable to the public.

Civil society organizations and journalists have for months attempted to obtain the contract signed between Seven Plus (now Vareški minerali) and the Government of the Zenica-Doboj Canton. Institutional responses, ranging from outright refusals to references to “business secrets”, have prevented access to a document that, under the law, should be public.

As a result, 49 organizations and local communities from the Krivaja basin submitted an Open Letter to the cantonal government, demanding the termination of the concession. One of the signatories, Davor Šupuković from the eco association Fojničani, says that the key issue is the failure to meet contractual deadlines.

“The works did not begin within the agreed timeframe, yet were later presented as having started. This provides clear grounds for terminating the concession,” Šupuković says.

According to his statements, the public is only aware that the ongoing concession fee amounts to €0.76 per tonne of ore, and a one-time payment of €76.7 per hectare of land, while the full content of the contract remains undisclosed.

Under decisions of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina and the High Representative, the disposal of state property, including forests, land, and natural resources,is restricted until a state law on state property is adopted, a regime that applies across the entire country. The Office of the High Representative (OHR) has a mandate to intervene precisely in situations where political agreement is lacking, making state property one of the most sensitive constitutional issues in BiH.

Despite this framework, works on state-owned forest land in Vareš began without the consent of the BiH State Attorney’s Office. On 20 August 2025, the Federal Forestry Inspectorate requested a legal opinion from the State Attorney’s Office regarding the legality of permits for logging and land-use conversion. By the time of publication, no response had been issued, while the investor continued its activities.

Some legal experts and civil society organizations link this situation to potential violations of Constitutional Court decisions and the mandate of the High Representative.

“Decisions were made without public hearings and without the participation of the local community, based solely on a decision of the Vareš Municipal Council. This raises serious questions about compliance with the existing legal framework,” Šupuković states.

Inquiries sent by the editorial team to the Ministry of Economy of the Zenica-Doboj Canton resulted only in general responses, without clarification of key disputed issues. The Office of the Cantonal Prime Minister, as well as Vareški minerali, had not responded to our questions by the time of publication.

A Legal Vacuum as a Pattern

For Davor Šupuković, the Duboštica–Tribija case is not an isolated incident, but part of a broader pattern in which legal gaps and weak institutional oversight are used as a framework for launching investments in environmentally sensitive areas.

According to him, the valid spatial plan dating back to the former Yugoslavia designated this area,including the Krivaja River, for protection, while a new Spatial Plan of the Federation of BiH has never been adopted. This legal vacuum, he argues, allows for divergent interpretations and selective application of rules, especially when it comes to the most valuable natural resources.

Šupuković recalls that similar investment attempts were recorded at other sites, such as Mount Ozren, where projects were halted following resistance from local communities. In this context, pressures on activists and residents in certain areas have already been documented through criminal complaints and official records, which is why some sources insisted on anonymity.

“Development itself is not being challenged; what is being insisted on are lawful, transparent, and institutionally controlled investments,” Šupuković concludes.

Expert Assessments and the Limits of “Green Mining”

While cantonal authorities present the project as a development opportunity, parts of the expert community warn that terms such as “modern” and “green mining” are often used without clear and verifiable mechanisms for environmental protection.

Professor Dalibor Ballian notes that Bosnia and Herzegovina already has around 100,000 hectares of land formally designated as reclaimed, which in practice bears the characteristics of industrially degraded terrain. In that context, an additional 3,200 hectares, stretching from Rupice to Duboštica, would be brought under a new concession.

“The restoration of forest and aquatic ecosystems after mining is measured in decades, and a full return to their original state is not realistic within existing institutional frameworks,” Ballian warns.

Similar reservations are expressed by mining professionals.

Aziz Kaknjašević, a mining engineer from Olovo, points out that the planned project entails multiple potential sources of pollution, alongside unresolved questions regarding legality and compliance with decisions of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina.

According to experts, claims of “controlled” or “green” chromium mining in sensitive ecosystems are deeply problematic and, in practice, almost unattainable. As Dr Dragana Đorđević explains, such claims are based on attempts to technically reduce certain risks rather than eliminate them, particularly when it comes to hexavalent chromium.

Even in cases where only chromite is extracted as the primary chromium-bearing mineral, and where mining waste is formally disposed of in a “controlled” manner, the mere exposure of the mineral to air, water, and soil triggers natural chemical reactions that cannot be stopped. Mining waste, she emphasizes, remains in the environment for decades or even centuries, while so-called control measures are typically designed for only a few decades.

“Guaranteeing the chemical stability of millions of tons of tailings over such long periods, under the influence of precipitation, frost, changes in pH, and biological processes, is unrealistic”, Đorđević stresses.

Erosion and runoff control, she adds, is only feasible with continuous, active maintenance and oversight even after mine closure, raising a fundamental question of responsibility.

Who will finance and supervise such systems for the next 100 or 1,000 years? International experience, she notes, shows that so-called “passive maintenance” after investors leave often turns into abandonment, especially in the face of extreme weather events, large-scale floods, earthquakes, institutional collapse, or corporate bankruptcy.

“At that point, it becomes clear that ‘green mining’ exists mostly on paper,” she concludes.

Local Perspective: Experience and Distrust

Concerns that Bosnia and Herzegovina is increasingly being treated as a space for intensive resource extraction are widely shared among residents of Vareš.

Miroslav Pejčinović, president of the initiative committee of the association Opstanak, which emerged precisely out of fears related to chromium mining, says that opposition to the project stems from experiences with the existing Rupice mine.

He also points to what he sees as a pattern aimed at securing social acceptance of the project, through donations to local sports and cultural organizations, while noting that the value of extracted resources is not returned to the community through concession fees.

“If this model continues, Bosnia and Herzegovina risks becoming a place where priority is given to exploitation rather than long-term development and the preservation of communities,” he says.

Chromium and the Military Industry: An Open Question

Beyond environmental and legal concerns, some signatories of the initiative also raise the question of the final use of the ore. According to available information, chromium from the planned mine could be used in the military industry, particularly for the production of specialized steels.

Data from the U.S. Geological Survey (USGS) confirm that chromium and ferrochromium are considered strategic materials due to their use in armored vehicles, military structures, jet engines, and gas turbines.

In this context, activist Davor Šupuković poses a question that goes beyond technical and economic considerations:

“Should Bosnia and Herzegovina, as a post-war society, participate in military production supply chains?”

Institutional Response: An Initiative in the Zenica-Doboj Cantonal Assembly

The initiative to terminate the concession agreement for the Duboštica-Tribija area, launched by local communities and civil society organizations from the Krivaja River basin, has recently gained an institutional follow-up in the Assembly of the Zenica-Doboj Canton.

At the 46th session of the Cantonal Assembly, held on 27 November, Damir Memić, head of the SDP parliamentary caucus, formally submitted the initiative into parliamentary procedure, citing citizen demands and documented objections regarding the process of granting and implementing the concession.

This marked the first time that the planned chromium mine was formally addressed at the cantonal political level. The further course of events will depend on the stance of the parliamentary majority and the assessment of competent institutions regarding the legality of the existing contract.

What Albania Tells Us: Bulqiza as a Mirror of the Future

Several hundred kilometers to the southeast, in Bulqiza, Albania, chromium mining has been ongoing for decades and is often cited as an example of what happens when extraction expands faster than institutional oversight. Bulqiza is not a story of the past, but of accumulated consequences of long-term exploitation within a system characterized by dozens of operators and a complex mosaic of permits.

Upon arriving in the town, the most striking impression is not left by the mine shafts, but by the people’s faces.

“Did you see people’s faces when you drove into town?” miner Luli Alla asked our reporter as soon as they sat down.

“Wrinkled, tired, drained. Everyone here has at least one family member working in the mine.”

The miner describes a community in which “almost every family” has someone working in the mines, adding that, in his experience, many miners do not reach old age after years of hard labor.

In the Dibër region, beneath the town lies one of the largest chromium deposits in Europe, while on the surface a stark contrast is visible between mineral wealth and social conditions.

At the same time, institutional capacity for systematic monitoring of environmental and social impacts remains limited. The Municipality of Bulqiza confirms that it does not maintain an official registry of citizen complaints related to the mine’s impact on daily life.

Although Albania has opened negotiations under Cluster 4, including Chapter 27 of the EU acquiswhich requires greater transparency, stronger environmental oversight, and more effective inspectionsBulqiza demonstrates how complex this process is in environments where mining activities have long preceded control mechanisms.

Bulqiza: A City and a Mine as One System

Bulqiza lies in a narrow valley of the Dibër mountain range, on terrain composed of ultrabasic serpentinite rocks. Mining galleries begin directly above the urban core, while slopes and spaces between neighborhoods are surrounded by tailings and sterile material accumulated over decades. The message of the landscape is clear: the mine is not next to the cityit is an integral part of it.

Chromium mining began in 1948. In 75 years, more than 15 million tonnes of chromite ore were extracted from the Bulqiza massif, making the area Albania’s main mining center for more than half a century.

After the 1990s, with the transition to a market economy, the mining massif was fragmented into dozens of parcels and a large number of licenses were issued. A mining expert and Bulqiza residentwho requested anonymity due to professional and institutional repercussionsdescribes this turning point as follows:

“After the 1990s, the mine was broken up and the technical chain collapsed. Old galleries are used without control, with shared entrances, and many companies fail to comply with basic protocols. This has increased risks for both workers and the environment.”

According to him, parts of the old galleries remain unmarked and structurally unsafe, while the Zone D water-collection line running from Gallery B down to Gallery A is in extremely poor condition, with deteriorated pipes left exposed along the entire route to the city’s reservoirs. He adds that polluted water from certain tunnels is discharged beneath the city without systematic measurement, monitoring, or remediation.

“We know that chromium is the backbone of Bulqiza’s economy, but life in the city has become increasingly difficult,” he adds.

127 Licenses on a One Single Massif

The National Agency of Natural Resources (AKBN) told Faktoje.al on 12 November 2025 that there are currently 116 active mining licenses in the Bulqiza massif. In 2018, this figure reached as high as 127.

An analysis of the issued licenses reveals a highly fragmented mining system. A large number of permits were granted between 1999 and 2008, during the early liberalization of the mining sector. Today, multiple operators work simultaneously within the same geological bodies and around shared mine shafts. Oversight is further complicated by the combination of licenses for ore extraction and permits for the disposal of sterile material, dispersing responsibility among different actors.

“When the mine was divided into small units, the technical chain collapsed. This increased risks for both workers and the environment,” says an experienced mining expert from Bulqiza, who requested anonymity due to professional and institutional pressure.

Institutional Blind Spots: Oversight Without Real Control

On paper, the regulatory framework appears comprehensive, but in practice oversight of mining is fragmented and poorly coordinated.

The National Agency of Natural Resources (AKBN) oversees the issuance of licenses, technical and economic plans, and financial guarantees for site remediation. However, according to its own statements, it does not monitor pollution or the management of mining waste, limiting its role to checking technical compliance with licenses.

At the same time, the National Environmental Agency (AKM) primarily supervises operators holding valid environmental permits, meaning that activities carried out without permits remain outside institutional oversight.

Labor and social protection inspections focus on workplace safety and labor rights, without a mandate to assess the overall environmental or public health impacts of mining. In such a system, where no single institution has oversight over the entire mining chain, responsibility is dispersed and effective control remains limited.

The core problem is systemic fragmentation of responsibility: there is no institution mandated to oversee the full mining cycle.

No Eyes on the Ground: Gaps in Environmental Monitoring

Data from the National Environmental Agency (AKM) show that there are no stations for monitoring air and water quality in Bulqiza. At the same time, according to AKM, only two administrative measures have been imposed on licensed operators over the past five year, sagainst the companies Albtani 08 Konstruksion and Global Enterprise Groupfor violations of permit conditions, failure to submit documentation and for mining waste.

By contrast, a local expert who requested anonymity claims that environmental permit conditions are frequently violated, and that around 80 % of inspected companies have been found in breach of regulations or without a license when monitored by the Ministry of the Environment, and they are still wokring.

During the last quarter of 2024, 26 administrative measures were imposed by AKM on companies operating in Bulqiza for non-compliance with environmental regulations. This sharp increase points both to the scale of the problem and to the predominantly reactive nature of existing oversight.

Local Authorities: A Limited Role

The Municipality of Bulqiza states that no local public hearings have been organized by them with the citizens regarding mining in the area. The municipality claims that mining activities “mostly take place in remote mountainous areas,” which, according to them, explains the absence of recorded complaints at the local level. The municipality has no authority over environmental permits, which fall under the jurisdiction of the Ministry of Tourism and Environment.

The Municipality of Bulqiza also states that it has no data on drinking-water pollution or soil contamination resulting from mining activity. It further confirms that there are no emergency response plans, population relocation strategies, or long-term development visions exist for the period following the depletion of chromium reserves.

The National Inspectorate for Territorial Protection (IKMT) notes that its Directorate for Environmental and Water Inspection was established only at the end of 2020, meaning that earlier institutional oversight was extremely limited.

Since the Directorate’s establishment, IKMT has carried out 12 inspections in the Bulqiza mining zone, resulting in administrative measures against eight companiesfor violations such as illegal disposal of inert waste and other breaches of environmental regulations. At the same time, the Inspectorate confirms that no mining operation has ever been suspended due to environmental pollution or safety risks.

A Decade of Accidents and Weak Protection of Workers’ Rights

The most detailed institutional insight into safety conditions in Bulqiza’s mining sector comes from data provided by the Labour and Social Services Inspectorate. According to official statistics, 804 inspections were carried out in the mining and quarrying sector in the Dibër district between January 2016 and September 2025.

Most inspections (73%) were planned, while 26% were conducted following workplace accidents, and only 2% were initiated based on reports filed by workers themselves. During the same period, 194 workplace accidents were recorded, 31 of them fatal.

The Inspectorate reports that administrative measures were imposed in 85% of cases following accidentsranging from warnings and temporary work stoppages to financial penalties. In total, 596 sanctions were issued, the majority of which were warnings (63%), while work suspensions due to safety violations and serious breaches of labour rights accounted for roughly one third of all measures. The total value of fines amounted to 7,73 million lek (approximately €73,000).

The most common violations included the absence or outdated risk assessments, non-functional occupational safety mechanisms, lack of medical services, and inadequate use of protective equipment. Taken together, the data point to a system that responds after accidents occur, even though mining in Bulqiza is formally classified as a high-risk sector.

Limited Public Health Oversight

Albania’s Institute of Public Health (ISHP) confirms that no testing of drinking water for hexavalent chromium has been conducted in Bulqiza for at least ten years. Instead, analyses have been limited to total chromium, in line with national standards. According to ISHP, all tested samples fell within permitted limits under those criteria.

ISHP also states that it does not conduct systematic medical examinations of miners, nor does it implement occupational health or rehabilitation programs. Epidemiological monitoring is limited to general registries of non-communicable diseases. The available data indicate that cardiovascular diseases and cancers are most prevalent in Bulqiza, followed by injuries and respiratory illnesses.

The Ministry of Health confirmed that it does not possess data on occupational diseases among miners, stating that this responsibility falls under the jurisdiction of the Labour Inspectorate.

Oversight Absent Where It Is Most Needed

The Ministry of Infrastructure and Energy, responsible for licenses, technical inspections, subcontractors, mine closure plans, and assessments of chromium reserves, failed to respond to freedom of information requests submitted by the Faktoje portal on 29 October 2025.

As a result, data on concession holders, operators without environmental permits, informal subcontractors, remediation plans, technical inspections conducted over the past five years, and oversight of contractual obligations remain unavailable. Viewed as a whole, the system in Bulqiza reflects structural fragmentation, in which no single institution oversees the full extraction cycle.

Albanian environmental expert Danjel Bica warns that although companies are legally required to pay environmental fees and provide financial guarantees, not a single gallery or degraded area in Bulqiza has been fully rehabilitated after decades of mining. He identifies company self-reporting, rare inspections, and the absence of independent verification as key weaknesses.

Although chromium in Bulqiza is predominantly present in its trivalent form, no institution has assessed the possibility of its oxidation into hexavalent chromium in mine watersa fact also confirmed by ISHP data.

“Without targeted analysis of hexavalent chromium, it is impossible to assess the real impact of mining on water quality,” Bica warns.

Tailings as a Permanent Risk

A particularly serious issue is the uncontrolled disposal of mining tailings, which have accumulated for decades near mine shafts, on steep slopes, and close to residential areas. Such practices significantly increase the risks of erosion, landslides, and water contamination.

Field documentation collected by the Faktoje portal shows massive piles of tailings altering natural surfaces.

The National Agency of Natural Resources (AKBN) confirms that companies are responsible for monitoring their own waste, with the system relying heavily on self-reporting.

Overlapping mandates further weaken oversight: AKBN does not assess pollution, AKM supervises only permitted operators, the municipality keeps no record of complaints, and IKMT confirms that it has never suspended mining operations due to environmental damage.

Local journalist Sami Curri, who has covered Bulqiza for more than a decade, describes a city shaped by economic dependence, fear, and institutional invisibility.

According to him, space for public dissent is extremely limited, and workplace accidents are rarely fully investigated. On average, two to three miners die each year, while responsibility is often shifted onto the workers themselves.

Although health institutions are required to report serious injuries, miners rarely speak publicly for fear of losing their jobs or being stigmatized. Curri notes that air pollution and land degradation are visible, but that no institution has ever issued a formal warning regarding heavy metals in drinking water.

Asked whether Bulqiza derives any real benefit from mining, his answer is brief: “No.”

According According to Curri, an annual mining royalty of 150-200 thousand Euro is not enough to pave even 2 km of road.

Why People Remain Silent

Our sources say that fear is a defining feature of public life in Bulqiza. Longtime miner Luli Alla explains that people rarely speak out because a large number of families depend directly on the mine.

“This is a small town. People remember who said what.”

The families of miners who were victims of fatal accidents also maintain their silence. One widow of a miner declined to speak to us, saying that previous media attention had not led to change, but only reopened personal trauma.

These testimonies point to a community in which the consequences of mining are borne privately, while institutional responses remain limited.

Miners Without Legal Status

For more than a decade, the Together Movement (LB), has advocated for the adoption of a special legal status for miners in Albania, aimed at providing statutory and social protection for workers in one of the country’s most hazardous sectors.

“Mining is the most dangerous profession in Albania, and it is unacceptable for it to function without specific legal guarantees,” says the activist of the LB, Emiljando Kita.

The situation is compounded by weak union representation. As Xhuljano Bregasi the activist of the LB, points out, the 2019 founding of the United Miners’ Union of Bulqizë (SMBB) was met with repression. Several union leaders, including its president, were fired by AlbChrome shortly after the union’s establishment.

In 2020, the Together Movement and The United Miners’ Union of Bulqizë submitted a petition with more than 11 thousand signatures to parliament, calling for early retirement, healthcare coverage, and compensation for occupational diseases. The institutions never issued a formal response, and activists describe years of responsibility being passed between ministries.

According to Kita, the key reason for the lack of reform is the political and fiscal cost, as such legislation would increase obligations for both the state and the large private companies dominating the sector.

Large Revenues, But for Whom?

AlbChrome, the largest operator in the chromium mining sector in Bulqizë, was acquired in January 2022 by Turkey’s Yıldırım Group through its mining subsidiary Yılmaden Holding, after previously being owned by Albania’s BALFIN Group.

The takeover linked Bulqizë more directly to Yılmaden’s broader international supply chain; however, labour tensions have continued, In 2025, miners protested over wages, including demands for a 10% increase that they said had not been delivered.

According to Albania’s Ministry of Finance, the mining royalty transferred to the Municipality of Bulqiza totalled 213 million lek (€2,13 million) from 2015 to September 2025. Since Law No. 9975 “On National Taxes” allocates only 5% of mining-royalty revenue to the local government where extraction occurs, this implies that the central state collected has been roughly 4.26 billion lek (€42,6 million) from the same royalty stream over that period.

The Ministry does not have data on environmental remediation, the use of financial guarantees, or local reinvestment of revenues. Local journalist Sami Curri notes that the amounts received by the municipality are insufficient for any meaningful infrastructure investment.

Albania is formally obliged to align its legislation with EU environmental directives, including Environmental Impact Assessment (EIA) rules, the Mining Waste Directive, and the Water Framework Directive. The European Commission has repeatedly called for stronger inspections and oversight.

However, the Bulqiza case reveals a persistent gap between regulation and practice: the absence of health and environmental monitoring, fragmented permits, unsafe working conditions, and limited institutional accountability.

A Double Paradox: Green Transition and Environmental Pressure in the Western Balkans

Experiences from Bosnia and Herzegovina and Albania highlight the complex relationship between Europe’s environmental ambitions and the realities of mineral extraction. Chromium is a key raw material for modern technologies, including renewable energy systems and electric vehicles, yet examples such as Bulqiza show that its exploitation can have serious consequences for water resources, forest ecosystems, and air quality, especially in the absence of systematic studies and continuous monitoring.

In strategic documents, the European Union emphasizes sustainable supply chains and the integration of the region into the green transition. In practice, however, the application of these principles on the ground remains uncertainparticularly in environments with weaker institutions and limited mechanisms of public oversight.

In this context, Bosnia and Herzegovina stands at a crossroads. Unlike Albania, which has faced the consequences of intensive chromium mining for decades, BiH is only entering this phase. This creates an opportunity to establish clear standards and proceduresor, if oversight fails, to repeat patterns already seen elsewhere in the region.

The green transition is therefore not only a technical issue, but also a democratic one: how much local communities are involved in decision-making, whether concession contracts are public, and who defines the public interest.

In the case of Vareš, the available data do not indicate a strong institutional response. Local authorities support the project, but at the same time withhold key information from the local population, which may in the future have to live next to the mine. Moreover, the local community has had almost no, or very limited, financial benefit from the sale of the Rupice mine.

At the cantonal level, institutions have for a prolonged period invoked business secrecy to deny the public in Bosnia and Herzegovina access to the concession contract, while the responses of state-level institutions, including the BiH Attorney’s Office and the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, came late or, in some cases, were entirely absent.

For these reasons, civil society organizations and local communities insist that chromium mining must be treated as a systemic issue, not a local oneone with implications at the cantonal, entity, and state levels.

Before the Consequences Become Irreversible…

For part of the local community and civil society organizations in Vareš, the demand is clear: termination of the concession, suspension of all activities by the company “Vareški minerali”, and a reconsideration of development models that entail long-term environmental and public health risks.

For the investor, such an outcome would mean loss of invested capital and reputational damage. For the cantonal authorities, it would imply acknowledging that the concession process was conducted with serious procedural and legal shortcomings, including missed deadlines and the disregard of decisions by the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina.

For the residents of the Krivaja River valley, the dilemma is far less abstract. It comes down to the quality of water, land, and life in the decades ahead: whether the river will remain part of everyday use or become an industrial receptacle; whether forest ecosystems will remain intact or be permanently altered.

In this sense, the initiative launched by 49 organizations and local communities goes beyond a single project. It raises a broader question of institutional accountability and the state’s capacity to manage natural resources in the public interest.

The experience of Bulqiza shows what happens when extraction outpaces oversight.

Whether Vareš will follow the same pathor whether the outcome will be differentremains a decision being made now, one whose consequences will last far longer than a single concession agreement.

Authors: Jona Cenameri and Dejan Rakita

December 2025

The post Bosnia, Albania and Chromium: How “Green” Is “Green Mining” in the Balkans? first appeared on Gerila.info.

Na području sela Duboštica i Tribija, u prelijepim šumama iznad ovog bosanskog gradića, predviđena je eksploatacija hroma — metala koji Evropska unija smatra strateški važnim za zelenu tranziciju. Za dio lokalne zajednice, međutim, projekat nosi rizik trajnih posljedica po vodne resurse, šumske ekosisteme i javno zdravlje.

Dok vlasti i investitor govore o radnim mjestima i razvoju, 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje zatražilo je nedavno hitan raskid koncesije, upozoravajući da bi posljedice mogle zahvatiti i područja u okolini. Stručnjaci kažu da bi ugroženo područje obuhvatilo okolinu u radijusu 120 kilometara, zahvatajući sve najveće bosanskohercegovačke gradove.

U tim upozorenjima često se pominje Bulqiza, rudarski grad na istoku Albanije, koji se nalazi na gotovo identičnoj udaljenosti od glavnog grada Tirane kao što je Vareš od bosanske prestonice Sarajeva, oko 40 kilometara vazdušne linije.

Iako se hrom u Bulqizi eksploatiše više od sedam decenija, ovaj slučaj ne služi kao direktna analogija niti predviđanje ishoda u Varešu. Bulqiza se u ovom kontekstu koristi kao dokumentovan primjer iz prakse, odnosno ilustracija rizika koji se otvaraju u situacijama gdje eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje institucionalni nadzor i mehanizme javne odgovornosti.

Važno je naglasiti da Vareš danas nije Bulqiza. Riječ je o različitim državama, zakonima i fazama rudarstva. Upravo zato poređenje ima smisla: ne zbog gradova, već zbog institucionalnih mehanizama. U fokusu ove priče su transparentnost koncesija, postojanje okolišnog i zdravstvenog monitoringa — posebno kada je riječ o heksavalentnom hromu Cr(VI) — upravljanje jalovinom i rudničkim vodama, te odnos između lokalne koristi i lokalnog tereta.

Na papiru, projekat izgleda jednostavno: strateški mineral potreban Evropi i investitor koji obećava nova radna mjesta.

Ključno pitanje, upozoravaju stručnjaci, jeste da li institucije imaju kapacitet da ovakve projekte učine zakonitim, bezbjednim i javno odgovornim.

Od željeza do hroma: Promjena modela rudarstva u Varešu

U planinskom pojasu Duboštica–Tribija, iznad sliva rijeke Krivaje, kompanija „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, do nedavno registrovana kao „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, dobila je koncesiju za geološka istraživanja i buduću eksploataciju rude hroma. U međuvremenu, projekat je prerastao u jedno od najkontroverznijih pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu: od prvih tajnih pregovora i tihog krčenja šume, preko dvostrukih zabrana inspekcijama, do otvorenog poziva da se koncesija hitno raskine.

Vareš je decenijama bio vezan za rudarstvo. Grad se razvijao uz rudnik i željezaru, a infrastruktura i javni prostori građeni su prihodima iz tog sektora. Ta veza i danas je simbolički prisutna — od urbanog nasljeđa do vitraža svete Barbare, zaštitnice rudara, u lokalnoj crkvi.

Sveštenik Leon Pendić, koji godinama služi upravo u toj crkvi u Varešu, smatra da savremeni modeli eksploatacije više ne stvaraju osjećaj dugoročne sigurnosti u zajednici.

„Veoma je tužno kada vidimo da kompanije koje dolaze u naš kraj gledaju isključivo kako da što više eksploatišu resurse i da ih iznesu van zajednice. Kako je moguće da nam se oduzima priroda, zemlja, šume i ruda, a da zauzvrat ne ostaje trajna korist?“, kaže Pendić u razgovoru sa novinarom portala Gerila.

Dio stanovnika Vareša rudarstvo danas doživljava kao proces koji se odvija bez stvarnog učešća lokalne zajednice. Taj osjećaj pojačan je iskustvom sa već postojećeg rudnika Rupice, koji se nalazi na obodu ovog bosanskog gradića, koji je kroz niz vlasničkih promjena prodat u junu ove godine kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals za nevjerovatnih 1,25 milijardi dolara, bez direktne finansijske koristi za opštinu Vareš.

Upravo je priču oko rudnika u Rupicama pokrenuo sadašnji vlasnik „Vareških minerala“ – Miloš Bošnjaković, a koji je to kasnije preprodao. Stanovnici Vareških sela Pržići i Daštansko sumnjaju da su otrovani olovom zbog blizine jalovišta ovog rudnika njihovim kućama, a na to ukazuju i analize urađene početkom decembra ove godine a koje su pokazale prisutnost olova u krvi kod svih 44 testiranih mještana.

Zbog toga dio stručne i ekološke javnosti upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i na području Duboštica–Tribija, uz dodatni rizik: riječ je o rudi hroma, čiji potencijalni okolišni i zdravstveni efekti mogu biti ozbiljniji od onih kod ranijih projekata.

Zato se u razgovoru sa mještanima sve češće čuje pojam „invazivno rudarstvo“, kojim opisuju model u kojem se ekonomska korist ostvaruje u kratkom roku, dok se dugoročne posljedice prebacuju na lokalni prostor i stanovništvo.

Šta znači rudariti hrom?

U izjavama datim ekskluzivno za ovaj istraživački članak, međunarodno priznati stručnjaci iz oblasti toksikologije, okolišne hemije, šumarstva i hidrologije upozoravaju da eksploatacija hroma na području Duboštica–Tribija nosi značajne dugoročne okolišne i zdravstvene rizike.

Profesor emeritus toksikologije dr Jasenko Karamehić, redovni profesor na više međunarodnih univerziteta, upozorava da je šestovalentni hrom Cr(VI) najopasniji oblik ovog metala i dokazani kancerogen.

„Najčešći oblici hroma su metalni, trovalentni i šestovalentni hrom, pri čemu je šestovalentni hrom jako toksičan i razvrstan u kancerogene tvari. Šestovalentni hrom uzrokuje oštećenje genetskog materijala i ne postoji prag sigurne izloženosti“, navodi Karamehić.

On upozorava da tokom rudarenja može doći do transformacije trovalentnog hroma u njegov toksičniji oblik, čak i kada se u rudi inicijalno ne nalazi šestovalentni hrom.

„Izloženost se ne dešava samo na radnom mjestu, već i putem prašine, vode i hrane“, ističe Karamehić, naglašavajući da se rizik ne zadržava nužno na lokaciji kopa.

Sličan stav iznosi i dr Ulla B. Vogel, toksikologinja i profesorica pri Nacionalnom istraživačkom centru za radnu okolinu (NFA) u Kopenhagenu.

Vogel objašnjava da se šestovalentni hrom u biomonitoringu smatra posebno toksičnim i opasnim upravo zbog svoje kancerogenosti.

Ona naglašava da je šestovalentni hrom dokazani humani kancerogen, strogo regulisan u Evropskoj uniji i klasifikovan kao kancerogen bez praga (non-threshold carcinogen).

„To znači da ne postoji siguran nivo izloženosti; umjesto toga, granične vrijednosti zasnivaju se na prihvatljivom nivou rizika“, objašnjava ona.

Takođe upozorava da se rizik ne mora zadržati isključivo na radnim mjestima.

„Ako se šestovalentni hrom oslobađa u vazduh ili vodu, to može predstavljati prijetnju i za opštu populaciju koja živi u blizini industrijskih postrojenja ili rudarskih lokacija“, kaže Vogel, podsjećajući na poznati slučaj kontaminacije podzemnih voda u Hinkleyju u Kaliforniji, koji je široj javnosti postao poznat kroz film Erin Brockovich.

Prema njenim riječima, uzročno-posljedična veza između udisanja šestovalentnog hroma i rizika od raka pluća dobro je dokumentovana, što omogućava procjene rizika za različite nivoe izloženosti. Zbog toga zaključuje da je hemijska procjena rizika neophodna, te da svaka indicija mogućeg ispuštanja šestovalentnog hroma  u okoliš mora biti signal za detaljniju procjenu izloženosti i razmatranje preventivnih mjera.

Dr Dragana Đorđević, glavna istraživačica i rukovoditeljica Centra izvrsnosti za okolišnu hemiju i inženjerstvo pri Univerzitetu u Beogradu, upozorava da se šestovalentni hrom može širiti vodom, vazduhom i zemljištem, uključujući sekundarne hemijske reakcije iz prirodno prisutnog trovalentnog hroma.

„Padavine ispiru jalovišta, zagađenje ulazi u površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane“, navodi Đorđević, upozoravajući da su dugoročne posljedice takve izloženosti često nepovratne.

Dr Đorđević naglašava da je opasnost povezana sa samom prirodom rude hroma, čak i u rudnicima koji podrazumijevaju isključivo vađenje i mljevenje rude.

Posebno upozorava da su stara jalovišta i napuštene deponije često veći izvor zagađenja od aktivnih postrojenja, jer su decenijama izložene kiši, snijegu, vjetru i drugim vremenskim uticajima.

Dugotrajnu izloženost šestovalentnim hromom opisuje kao zdravstveni rizik sa često nepovratnim posljedicama: od karcinoma pluća, sinusa i gastrointestinalnog trakta, do oštećenja jetre, bubrega, DNK, poremećaja štitne žlijezde i razvoja djece.

Rijeka Krivaja kao osjetljiv sistem

Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, upozorava da bi izgradnja rudnika hroma u slivu rijeke Krivaje imala ozbiljne posljedice po lokalne ekosisteme.

„Izgradnjom novog rudnika hroma gubimo floru i faunu, ali i čist vazduh i vodu. Stanje rijeke Krivaje bilo bi takvo da u njoj ne bi bilo ni ribe ni rakova — ne bi bilo čak ni bakterija. Ako se ovaj rudnik izgradi, biće to ekološka atomska bomba za okolno područje i rijeku Krivaju, jer će sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, biti zagađeno heksavalentnim hromom, koji je izuzetno toksičan za ljudsko zdravlje“, naglašava Ballian.

Sa njim je suglasan i profesor Karamehić:

„Kontaminacija se može širiti širokim područjem, Posebno ako se radi o velikom prostoru — od Vareša pa u radijusu od 50, a vjerovatno i do 100 kilometara — gdje bi zagađenje moglo imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš“.

Slična upozorenja dolaze i od Muriza Spahića, jednog od vodećih hidrologa u Bosni i Hercegovini i bivšeg profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On pojašnjava da se šestovalentni hrom može pojaviti kao nusprodukt rudarstva i brzo proširiti kroz karbonatne masive, dospijevajući do izvorišta pitke vode.

„Toksin se taloži u sedimentu, ulazi u lanac ishrane, a šteta može biti dugotrajna i teško popravljiva“, upozorava Spahić.

Ekološke organizacije zbog toga insistiraju da se projekat ne posmatra isključivo kao investicija, već kao pitanje javnog zdravlja za cijeli sliv Krivaje, od Vareša do nizvodnih gradova.

Kritični mineral i kritični prostor

Hrom je ključna sirovina za nerđajući čelik, infrastrukturu obnovljivih izvora energije i električna vozila, ali i za vojnu industriju. Zbog toga je uvršten u paket kritičnih sirovina Evropske unije.

U teoriji, rudnik hroma u Bosni i Hercegovini mogao bi se uklopiti u evropsku razvojnu strategiju. U praksi, upozorava Dalibor Ballian, planirani zahvat nalazi se u jednom od ekološki najvrednijih šumskih područja u zemlji.

„To nisu degradirane površine, već visoko produktivne šume. Kada se mineralna osnova ukloni, njihova obnova traje generacijama“, ističe Ballian.

Prema dostupnim podacima, koncesiono područje obuhvata oko 3.200 hektara između postojećeg rudnika Rupice i planirane lokacije u Duboštici.

U evropskoj praksi, ovakve projekte prate javne koncesije, nezavisni okolišni i zdravstveni monitoring – uključujući mjerenja šestovalentnog hroma te finansijske garancije za sanaciju.

Izostanak tih mehanizama u ranoj fazi često se kasnije pokazuje kao strukturna slabost sistema upravljanja resursima.

Koncesija bez uvida, pitanja bez odgovora

Dok se na terenu probijaju šumski putevi i izvode istražni radovi, koncesioni ugovor za Dubošticu–Tribiju kod bosanskog grada Vareša i dalje nije javno dostupan.

Organizacije civilnog društva i novinari mjesecima pokušavaju da dođu do ugovora potpisanog između kompanije Seven Plus (danas Vareški minerali) i Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Odgovori institucija, od odbijanja do pozivanja na „poslovne tajne“, onemogućili su uvid u dokument koji bi, prema propisima, trebao biti javan.

Zbog toga su 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva Krivaje uputile Otvoreni poziv Vladi ZDK sa zahtjevom za raskid koncesije. Jedan od potpisnika, Davor Šupuković iz eko udruženja „Fojničani“, navodi da je ključni problem nepoštovanje ugovorenih rokova.

„Radovi nisu započeti u ugovorenom roku, a ipak su naknadno predstavljeni kao započeti. To otvara osnov za raskid koncesije“, kaže Šupuković.

Prema njegovim navodima, javnosti je poznato tek da kontinuirana koncesiona naknada iznosi 0,76 eura po toni rude, odnosno jednokratno 76,7 eura po hektaru zemljišta, dok puni sadržaj ugovora ostaje skriven.

Prema odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, raspolaganje državnom imovinom — uključujući šume, zemljište i prirodne resurse — ograničeno je do donošenja državnog zakona o državnoj imovini, a taj režim važi na teritoriji cijele zemlje. OHR ima mandat da interveniše upravo u situacijama u kojima politički dogovor izostaje, što pitanje državne imovine čini jednim od najosjetljivijih ustavno-pravnih problema u BiH.

Uprkos tom okviru, radovi na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu u Varešu započeli su bez saglasnosti Pravobranilaštva BiH. Federalna šumarska inspekcija je 20. avgusta 2025. godine zatražila mišljenje Pravobranilaštva o zakonitosti dozvola za sječu i prenamjenu šumskog zemljišta, ali do trenutka objave ovog članka odgovor nije dostavljen, a investitor je nastavio sa aktivnostima.

Dio pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva ovakav postupak dovodi u vezu sa mogućim kršenjem odluka Ustavnog suda BiH i mandata visokog predstavnika.

„Odluke su donesene bez javne rasprave i bez učešća lokalne zajednice, na osnovu odluke Opštinskog vijeća Vareša, što otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa važećim pravnim okvirom“, navodi Davor Šupuković.

Upiti redakcije Gerila upućeni Ministarstvu privrede ZDK rezultirali su opštim odgovorima bez pojašnjenja ključnih spornih tačaka, Kabinet premijera ZDK, kao ni kompanija „Vareški minerali“, do objave teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Pravna praznina kao obrazac

Za Davora Šupukovića, slučaj Duboštica–Tribija nije izolovan, već dio šireg obrasca u kojem se normativne praznine i slab institucionalni nadzor koriste kao okvir za pokretanje investicija u ekološki osjetljivim područjima.

Prema njegovim riječima, važeći prostorni plan iz perioda bivše države predviđao je zaštitu ovog područja, uključujući rijeku Krivaju, dok novi Prostorni plan Federacije BiH nikada nije usvojen. Taj pravni vakuum, navodi, omogućava različita tumačenja i selektivnu primjenu pravila, posebno kada je riječ o najvrednijim prirodnim resursima.

Šupuković podsjeća da su slični investicioni pokušaji zabilježeni i na drugim lokalitetima, poput planine Ozren, gdje su projekti zaustavljeni nakon otpora lokalne zajednice. U tom kontekstu, pritisci na aktiviste i mještane u pojedinim sredinama već su dokumentovani kroz krivične prijave i službene zabilješke, zbog čega dio sagovornika insistira na anonimnosti.

„Ne osporava se razvoj, već se insistira na zakonitim, transparentnim i institucionalno kontrolisanim investicijama“, zaključuje Šupuković.

Struka i granice „zelenog rudarstva“

Dok kantonalne vlasti projekat predstavljaju kao razvojnu priliku, dio stručne javnosti upozorava da se termini poput „modernog“ i „zelenog rudarstva“ često koriste bez jasnih i provjerljivih mehanizama zaštite okoliša.

Profesor Ballian navodi da Bosna i Hercegovina već ima oko 100.000 hektara zemljišta formalno označenog kao rekultivisano, koje u praksi nosi obilježja industrijski degradiranog prostora. U tom kontekstu, dodatnih 3.200 hektara od Rupica do Duboštice ulazi u novi koncesioni obuhvat.

„Obnova šumskih i vodnih ekosistema nakon rudarenja mjeri se decenijama, a potpuni povratak u prvobitno stanje u postojećim institucionalnim okvirima nije realan“, upozorava Ballian.

Slične rezerve dolaze i iz rudarske struke.

Aziz Kaknjašević, rudarski inženjer iz Olova, ističe da planirani projekat nosi višestruke izvore potencijalnog zagađenja, uz otvorena pitanja zakonitosti i usklađenosti sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Tvrdnje o „kontrolisanom“ ili „zelenom“ rudarenju hroma u osjetljivim ekosistemima su, prema ocjeni stručnjaka, duboko problematične i u praksi gotovo nedostižne. One se, kako upozorava profesorica Dr Dragana Đorđević, zasnivaju na pokušajima tehničkog umanjivanja pojedinih rizika, ali ne i njihove eliminacije – posebno kada je riječ o šestovalentnom hromu.

Čak i u slučajevima kada se eksploatiše samo hromit kao glavni rudni mineral hroma i kada se rudarski otpad formalno „kontrolisano“ odlaže, samo izlaganje minerala vazduhu, vodi i zemljištu pokreće prirodne hemijske reakcije koje se ne mogu zaustaviti. Rudarski otpad, naglašava, ostaje u prostoru desetinama, pa i stotinama godina, dok su projekti „kontrole“ najčešće vremenski ograničeni na nekoliko decenija.

“Garantovati hemijsku stabilnost miliona tona jalovine tokom tako dugog perioda – pod uticajem padavina, mraza, promjena pH vrijednosti i bioloških procesa – nije realno”, ističe Đorđević.

Kontrola erozije i oticanja, dodaje, moguća je samo uz stalno, aktivno održavanje i nadzor i nakon zatvaranja rudnika, što otvara ključno pitanje odgovornosti.

Ko će finansirati i nadzirati takav sistem narednih 100 ili 1.000 godina? Iskustva iz svijeta, navodi, pokazuju da se tzv. „pasivno održavanje“ nakon odlaska investitora često pretvara u napuštanje, naročito u uslovima ekstremnih vremenskih događaja, poplava velikih razmjera, zemljotresa, institucionalnog sloma ili bankrota vlasnika.

„Kad se sve ovo sagleda, postaje jasno da ‘zeleno rudarstvo’ postoji uglavnom na papiru“, zaključuje ona.

Lokalna perspektiva: Iskustvo i nepovjerenje

Zabrinutost da se Bosna i Hercegovina sve češće posmatra kao prostor za intenzivnu eksploataciju resursa prisutna je među stanovnicima Vareša.

Miroslav Pejčinović, predsjednik inicijativnog odbora udruženja „Opstanak“, nastalog upravo iz bojazni zbog posljednica rudarenja hromom, navodi da je protivljenje rudniku hroma proizašlo iz iskustava sa postojećim rudnikom Rupice.

On ukazuje i na obrazac kojim se, prema njegovom mišljenju, pokušava obezbijediti društvena prihvatljivost projekta — kroz donacije lokalnim sportskim i kulturnim kolektivima — uz napomenu da se vrijednost resursa ne vraća zajednici kroz koncesione naknade.

„Ako se ovaj model nastavi, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane prostor u kojem se prioritet daje eksploataciji, a ne dugoročnom razvoju i očuvanju zajednica“, kaže on.

Hrom i vojna industrija: otvoreno pitanje

Pored ekoloških i pravnih aspekata, dio potpisnika inicijative otvara i pitanje krajnje namjene rude. Prema dostupnim informacijama, hrom iz planiranog rudnika mogao bi se koristiti u vojnoj industriji, za proizvodnju specijalnih čelika.

Podaci Američkog geološkog zavoda (USGS) potvrđuju da se hrom i ferohrom smatraju strateškim materijalima zbog primjene u oklopnim vozilima, vojnim konstrukcijama, mlaznim motorima i gasnim turbinama.

Aktivista Davor Šupuković u tom kontekstu postavlja pitanje koje prevazilazi tehničke i ekonomske okvire:

„Treba li Bosna i Hercegovina, kao postratno društvo, učestvovati u lancima proizvodnje vojne industrije?“

Institucionalni odgovor: inicijativa u Skupštini ZDK

Inicijativa za raskid koncesionog ugovora za područje Duboštica–Tribija, koju su pokrenule lokalne zajednice i organizacije civilnog društva iz slivarijeke Krivaje, dobila je nedavno i svoj institucionalni nastavak u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona.

Na 46. sjednici Skupštine ZDK, održanoj 27. Novembra ove godine, Damir Memić, šef Kluba poslanika SDP-a, uputio je inicijativu u skupštinsku proceduru, pozivajući se na zahtjeve građana i dokumentovane primjedbe na postupak dodjele i realizacije koncesije.

Time je pitanje planiranog rudnika hroma prvi put formalno otvoreno na kantonalnom političkom nivou. Dalji tok zavisiće od stava skupštinske većine i procjene nadležnih institucija o zakonitosti postojećeg ugovora.

Šta nam govori Albanija: Bulqiza kao ogledalo budućnosti

Nekoliko stotina kilometara jugoistočno, u albanskoj Bulqizi, eksploatacija hroma traje decenijama i često se navodi kao primjer šta se dešava kada se rudarstvo širi brže od institucionalnog nadzora. Bulqiza nije priča o prošlosti, već o akumuliranim posljedicama dugotrajne eksploatacije u sistemu sa desetinama operatera i složenim mozaikom dozvola.

Po dolasku u grad, najupečatljiviji utisak ne ostavljaju rudarska okna, već lica ljudi.

„Jesi li vidio lica ljudi kad si ulazio u grad?“, pitao je našeg novinara rudar Luli Alla.

„Izborana, umorna, iscrpljena. Gotovo svaka porodica ovdje ima barem jednog člana koji radi u rudniku.“

Rudar opisuje zajednicu u kojoj „skoro svaka porodica“ ima nekoga zaposlenog u rudnicima, dodajući da, prema njegovom iskustvu, mnogi rudari nakon godina teškog rada ne dožive starost.

U oblasti Dibër, ispod grada se nalazi jedno od najvećih nalazišta hroma u Evropi, dok je na površini vidljiv kontrast između mineralnog bogatstva i socijalnih uslova.

Istovremeno, institucionalni kapaciteti za sistematsko praćenje okolišnih i društvenih posljedica ostaju ograničeni: Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi zvanični registar pritužbi građana povezanih s uticajem rudnika na svakodnevni život.

Iako je Albanija otvorila pregovore u okviru Klastera 4, koji uključuje i Poglavlje 27 evropskog zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša – a koje podrazumijeva veću transparentnost, snažniji nadzor nad okolišem i efikasnije inspekcije – slučaj Bulqize pokazuje koliko je ovaj proces složen u sredinama u kojima su rudarske aktivnosti godinama prethodile uspostavljanju mehanizama kontrole.

Bulqiza: Grad i rudnik kao jedan sistem

Bulqiza se nalazi u uskoj dolini Dibarskog gorja, na terenu građenom od ultrabazičnih, serpentinitnih stijena. Rudarske galerije počinju iznad urbanog jezgra, a obronci i prostori između naselja okruženi su jalovinom i sterilnim materijalom koji se taložio decenijama. Poruka terena je jasna: rudnik nije „pored“ grada — on je njegov sastavni dio.

Eksploatacija hroma započela je 1948. godine. Za 75 godina postojanja, iz masiva Bulqize izvađeno je više od 15 miliona tona hromne rude, čime je područje više od pola vijeka bilo glavni rudarski centar Albanije.

Nakon devedesetih, prelaskom na tržišnu ekonomiju, rudarski masiv je fragmentisan na desetine parcela, a vlasti su izdale veliki broj dozvola. Jedan rudarski stručnjak i stanovnik Bulqize (anoniman, zbog profesionalnih i institucionalnih posljedica) taj prelom opisuje ovako:

„Nakon devedesetih rudnik je isjeckan i izgubljen je tehnički lanac. Stare galerije se koriste bez kontrole, sa zajedničkim ulazima, a mnoge firme ne poštuju osnovne protokole. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš.“

Prema njegovim riječima, dijelovi starih galerija ostali su neobilježeni i konstruktivno nesigurni, dok je vodovodna linija Zone D, koja vodi od Galerije B do Galerije A, u izuzetno lošem stanju, sa dotrajalim cijevima koje su duž čitave trase prema gradskim rezervoarima ostavljene izložene. On dodaje da se zagađena voda iz pojedinih tunela ispušta ispod grada bez sistematskog mjerenja, monitoringa ili sanacije.

„Znamo da je hrom osnova ekonomije Bulqize, ali je život u gradu postao sve teži“, dodaje.

127 dozvola na jednom masivu

Nacionalna agencija za prirodne resurse Albanije (AKBN) saopštila je portalu Faktoje.al 12. novembra 2025. godine da je na masivu Bulqize trenutno aktivno 116 rudarskih dozvola. Godine 2018. taj broj je iznosio čak 127.

Analiza izdatih dozvola pokazuje izrazito fragmentisan rudarski sistem. Veliki broj dozvola dodijeljen je u periodu između 1999. i 2008. godine, tokom rane liberalizacije sektora. Danas istovremeno djeluje više operatera unutar istih geoloških tijela i oko zajedničkih rudarskih okana. Nadzor je dodatno otežan kombinovanjem dozvola za eksploataciju rude i dozvola za odlaganje jalovine (sterilnog materijala), čime se odgovornost raspršuje među različitim akterima.

„Kada je rudnik razbijen na male cjeline, tehnički lanac se raspao. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš“, navodi iskusni rudarski stručnjak iz Bulqize, koji je tražio anonimnost zbog profesionalnih i institucionalnih pritisaka.

Institucionalne slijepe tačke: Nadzor bez stvarne kontrole

Na papiru, regulatorni okvir djeluje razrađeno, ali je u praksi nadzor nad rudarstvom fragmentisan i slabo koordinisan.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) nadzire izdavanje dozvola, tehničko-ekonomske planove i finansijske garancije za sanaciju, ali, prema vlastitim navodima, ne prati zagađenje niti upravljanje rudarskim otpadom, već se zadržava na tehničkoj usklađenosti dozvola.

Istovremeno, Nacionalna agencija za okoliš (AKM) nadzire uglavnom operatere sa važećim okolišnim dozvolama, što znači da aktivnosti bez dozvole ostaju izvan institucionalnog nadzora.

Inspekcije rada i socijalne zaštite fokusirane su na bezbjednost na radu i radna prava, bez mandata da procjenjuju ukupni okolišni i zdravstveni uticaj rudarstva.

U takvom sistemu, u kojem nijedna institucija nema uvid u kompletan rudarski lanac, odgovornost je rasuta, a stvarna kontrola ograničena.

Ključni problem je sistemska rasutost odgovornosti: nema institucije sa mandatom da prati kompletan rudarski lanac.

Bez nadzora na terenu: Praznine u okolišnom monitoringu

Podaci Nacionalne agencije za okoliš (AKM) pokazuju da u Bulqizi ne postoje stanice za praćenje kvaliteta vazduha i vode. Istovremeno, prema navodima AKM-a, u posljednjih pet godina izrečene su samo dvije administrativne mjere licenciranim operaterima — kompanijama Albtani 08 Konstruksion i Global Enterprise Group — zbog kršenja uslova dozvola, nedostavljanja obavezne dokumentacije i nepravilnosti u vezi s rudarskim otpadom.

Nasuprot tome, lokalni stručnjak koji je tražio anonimnost tvrdi da se uslovi okolišnih dozvola često krše, te da je oko 80 odsto kontrolisanih kompanija zatečeno u prekršajima ili bez važeće dozvole tokom nadzora Ministarstva okoliša, dok su uprkos tome nastavile s radom.

Tokom posljednjeg kvartala 2024. godine, AKM je izrekla 26 administrativnih mjera kompanijama koje posluju u Bulqizi zbog nepoštovanja okolišnih propisa. Ovaj nagli porast ukazuje i na razmjere problema, ali i na pretežno reaktivan karakter postojećeg nadzora.

Lokalne vlasti: Ograničena uloga

Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi registar prijava zagađenja građana. Opštinske službe navode da se aktivnosti „uglavnom odvijaju u udaljenim planinskim područjima“, zbog čega nemaju evidentirane prijave na lokalnom nivou. Opština nema nadležnost nad okolišnim dozvolama (u nadležnosti Ministarstva turizma i okoliša), niti su organizovane javne rasprave lokalno.

Iz Opština Bulqiza takođe navode da ne raspolažu podacima o zagađenju pitke vode niti o kontaminaciji zemljišta kao posljedici rudarstva. Dodatno potvrđuju da ne postoje planovi hitnog reagovanja, strategije preseljenja stanovništva, niti dugoročna razvojna vizija za period nakon iscrpljivanja rezervi hroma.

Nacionalni inspektorat za teritorijalnu zaštitu (IKMT) navodi da je Direkcija za okolišnu i vodnu inspekciju uspostavljena tek krajem 2020. godine, što znači da je raniji institucionalni nadzor bio vrlo ograničen.

Od osnivanja Direkcije, IKMT je sproveo 12 inspekcijskih nadzora u rudarskoj zoni Bulqize, nakon kojih su administrativne mjere izrečene protiv osam kompanija (npr. zbog nelegalnog odlaganja inertnog otpada i drugih kršenja okolišnih propisa). Istovremeno, inspektorat potvrđuje da nijedan rudarski pogon nikada nije obustavljen zbog zagađenja okoliša ili ugrožavanja bezbjednosti.

Decenija nesreća i slaba zaštita radničkih prava

Najdetaljniji institucionalni uvid u stanje bezbjednosti u rudarstvu Bulqize dolazi iz podataka Inspektorata za rad i socijalne usluge. Prema zvaničnim statistikama, od januara 2016. do septembra 2025. godine sprovedene su 804 inspekcije u sektoru rudarstva i kamenoloma u okrugu Dibër.

Većina inspekcija (73%) bila je planirana, dok je 26% pokrenuto nakon nesreća na radu, a tek 2% po prijavama samih radnika. U istom periodu zabilježene su 194 nesreće na radu, od kojih je 31 bila smrtonosna.

Inspektorat navodi da je nakon nesreća u 85% slučajeva izrečena neka od administrativnih mjera — od upozorenja i privremenih obustava rada do novčanih kazni. Ukupno je izrečeno 596 sankcija, od čega se najveći dio odnosi na upozorenja (63%), dok su obustave rada zbog kršenja bezbjednosnih pravila i teških povreda radnih prava činile oko trećine mjera. Ukupan iznos novčanih kazni iznosio je 7,73 miliona leka (oko 73.000 eura).

Najčešće utvrđeni propusti odnosili su se na nepostojanje ili zastarjele procjene rizika, nefunkcionalne mehanizme zaštite na radu, izostanak medicinske službe i neadekvatnu primjenu zaštitne opreme. Zbirni podaci ukazuju na sistem koji reaguje nakon nesreća, iako je rudarstvo u Bulqizi formalno klasifikovano kao sektor izuzetno visokog rizika.

Ograničen nadzor javnog zdravlja

Institut za javno zdravstvo Albanije (ISHP) potvrđuje da u Bulqizi najmanje deset godina nije rađena analiza pijaće vode na heksavalentni hrom, već isključivo na ukupni hrom, u skladu s nacionalnim standardima. Svi analizirani uzorci, prema tim kriterijima, bili su u dozvoljenim granicama.

ISHP takođe navodi da ne sprovodi sistematske ljekarske preglede rudara, niti programe profesionalnog zdravlja ili rehabilitacije. Epidemiološki nadzor ograničen je na opšte registre nezaraznih bolesti. Dostavljeni podaci pokazuju da u Bulqizi dominiraju kardiovaskularne bolesti i karcinomi, zatim traume i respiratorna oboljenja.

Ministarstvo zdravlja je potvrdilo da ne raspolaže podacima o profesionalnim oboljenjima rudara, navodeći da ta nadležnost spada u domen Inspektorata rada.

Nadzor izostaje tamo gdje je najpotrebniji

Ministarstvo infrastrukture i energetike, nadležno za dozvole, tehničke inspekcije, podizvođače, planove zatvaranja rudnika i procjene rezervi hroma, nije odgovorilo na zahtjeve za pristup informacijama koje je portal Faktoje uputio 29. oktobra 2025. godine.

Time su ostali nedostupni podaci o koncesionarima, operaterima bez okolišnih dozvola, neformalnim podizvođačima, planovima sanacije, tehničkim inspekcijama u posljednjih pet godina i nadzoru nad izvršavanjem ugovornih obaveza. Posmatrano u cjelini, sistem u Bulqizi pokazuje strukturnu fragmentaciju, u kojoj nijedna institucija nema uvid u kompletan ciklus eksploatacije.

Albanski okolišni stručnjak Danjel Bica upozorava da, iako su kompanije zakonski obavezne da plaćaju okolišne takse i finansijske garancije, nijedna galerija niti degradirano područje u Bulqizi nije u potpunosti sanirano nakon decenija eksploatacije. Kao ključne slabosti navodi samoprijavljivanje kompanija, rijetke inspekcije i izostanak nezavisne provjere.

Iako se hrom u Bulqizi pretežno javlja kao trovalentni hrom, nijedna institucija nije analizirala mogućnost njegove oksidacije u heksavalentni hrom u rudničkim vodama — što potvrđuju i podaci ISHP-a.

„Bez ciljane analize na šestovalentni hrom nije moguće procijeniti stvarni uticaj rudarstva na kvalitet vode“, upozorava Bica.

Jalovina kao trajni rizik

Poseban problem predstavlja nekontrolisano odlaganje jalovine, koja se decenijama taložila u blizini okana, na strmim padinama i uz naselja. Takva praksa povećava rizike od erozije, klizišta i zagađenja voda.

Terenska dokumentacija koju je prikupio portal Faktoje pokazuje masivne gomile jalovine koje mijenjaju prirodne površine.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) potvrđuje da su kompanije same odgovorne za nadzor nad otpadom, dok se sistem u velikoj mjeri oslanja na samoprijavljivanje.

Preklapanje nadležnosti dodatno slabi nadzor: AKBN ne procjenjuje zagađenje, AKM nadzire samo operatere s dozvolama, Opština ne vodi evidenciju pritužbi, a IKMT navodi da nikada nije obustavio rad rudnika zbog štete po okoliš.

Lokalni novinar Sami Curri, koji više od decenije prati Bulqizu, opisuje grad u kojem su ekonomska zavisnost, strah i institucionalna nevidljivost oblikovali svakodnevni život.

Prema njegovim riječima, prostor za javno istupanje gotovo da ne postoji, a nesreće se rijetko procesuiraju do kraja. U prosjeku, dva do tri rudara godišnje gube život, a odgovornost se često prebacuje na radnike.

Iako su zdravstvene ustanove dužne da prijave teške povrede, rudari rijetko govore javno zbog straha od gubitka posla ili stigmatizacije. Curri navodi da vidljivo zagađenje vazduha i degradacija zemljišta postoje, ali da nijedna institucija nije izdala formalno upozorenje o teškim metalima u pijaćoj vodi.

Na pitanje da li Bulqiza ima stvarnu korist od rudarstva, njegov odgovor je kratak:

„Ne.“

Prema njegovim riječima, godišnja rudarska renta od 150.000 do 200.000 eura nije dovoljno ni da se izgradi dva kilometra puta.

Zašto ljudi ćute

Naši sagovornici navode da je strah ključni faktor javnog života u Bulqizi. Dugogodišnji rudar Luli Alla objašnjava da se ljudi rijetko oglašavaju jer veliki broj porodica direktno zavisi od rudnika.

„Ovo je mali grad. Ljudi pamte ko je šta rekao.“

Porodice rudara koji su stradali u smrtonosnim nesrećama takođe insistiraju na anonimnosti. Jedna udovica poginulog rudara odbila je razgovor za medije, navodeći da prethodna pažnja javnosti nije dovela do promjena, već je samo ponovo otvorila ličnu traumu.

Ova svjedočenja ukazuju na zajednicu u kojoj se posljedice rudarstva preživljavaju privatno, dok institucionalni odgovori ostaju ograničeni.

Rudari bez pravnog statusa

Više od decenije pokret Together Movement (LB) zagovara usvajanje posebnog pravnog statusa za rudare u Albaniji, s ciljem obezbjeđivanja zakonske i socijalne zaštite radnika u jednom od najopasnijih sektora u zemlji.

„Rudarstvo je najopasnija profesija u Albaniji i neprihvatljivo je da funkcioniše bez posebnih zakonskih garancija“, kaže aktivista LB-a Emiljando Kita.

Situaciju dodatno otežava slaba sindikalna zastupljenost. Kako ističe Xhuljano Bregasi, aktivista pokreta LB, osnivanje Ujedinjenog sindikata rudara Bulqize (SMBB) 2019. godine dočekano je represijom. Nekoliko sindikalnih lidera, uključujući i predsjednika sindikata, dobilo je otkaz u kompaniji AlbChrome ubrzo nakon osnivanja sindikata.

Godine 2020. pokret je parlamentu podnio peticiju sa više od 11.000 potpisa, tražeći prijevremene penzije, zdravstvenu zaštitu i naknade za profesionalna oboljenja. Institucije nikada nisu dale formalan odgovor, a aktivisti opisuju godine prebacivanja odgovornosti između ministarstava.

Prema Kiti, ključni razlog izostanka reforme leži u političkom i fiskalnom trošku, jer bi takav zakon povećao obaveze i za državu i za velike privatne kompanije koje dominiraju sektorom.

Veliki prihodi — ali za koga?

AlbChrome, najveći operater u sektoru rudarenja hroma u Bulqizi, preuzet je u januaru 2022. godine od strane turske kompanije Yıldırım Group, preko svoje rudarske podružnice Yılmaden Holding, nakon što je prethodno bio u vlasništvu albanske BALFIN Group.

Ovim preuzimanjem Bulqiza je snažnije povezana s međunarodnim lancima snabdijevanja Yılmadena, ali radne tenzije nisu prestale. Rudari su i 2025. godine protestovali zbog plata.

Prema podacima Ministarstva finansija Albanije, rudarska renta uplaćena Opštini Bulqiza iznosila je 213 miliona leka (2,13 miliona eura) u periodu od 2015. do septembra 2025. godine. Kako Zakon br. 9975 „O nacionalnim porezima“ predviđa da se svega 5% rudarske rente dodjeljuje lokalnoj samoupravi na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to znači da je centralna država iz istog izvora u tom periodu prikupila približno 4,26 milijardi leka (42,6 miliona eura).

Ministarstvo ne raspolaže podacima o sanaciji okoliša, korištenju finansijskih garancija niti o lokalnom reinvestiranju prihoda. Lokalni novinar Sami Curri ističe da su iznosi koje prima opština nedovoljni za bilo kakva ozbiljnija infrastrukturna ulaganja.

Albanija je formalno obavezna da uskladi svoje zakonodavstvo s okolišnim direktivama Evropske unije, uključujući pravila o procjeni uticaja na okoliš (EIA), Direktivu o rudarskom otpadu i Okvirnu direktivu o vodama. Evropska komisija je u više navrata pozivala na jačanje inspekcija i nadzora.

Međutim, slučaj Bulqize pokazuje trajan raskorak između propisa i prakse: izostanak zdravstvenog i okolišnog monitoringa, fragmentirane dozvole, nesigurne radne uslove i ograničenu institucionalnu odgovornost.

Dvostruki paradoks: Zelena tranzicija i okolišni pritisci na Zapadnom Balkanu

Iskustva iz Bosne i Hercegovine i Albanije ukazuju na složen odnos između evropskih ekoloških ciljeva i stvarnosti eksploatacije mineralnih resursa. Hrom je ključna sirovina za savremene tehnologije, uključujući obnovljive izvore energije i električna vozila, ali primjeri poput Bulqize pokazuju da njegova eksploatacija može imati ozbiljne posljedice po vode, šumske ekosisteme i kvalitet vazduha, naročito u odsustvu sistematskih studija i kontinuiranog monitoringa.

Evropska unija u strateškim dokumentima naglašava održive lance snabdijevanja i integraciju regiona u zelenu tranziciju. Međutim, pitanje primjene tih principa na terenu ostaje otvoreno, posebno u sredinama sa slabijim institucijama i ograničenim mehanizmima javnog nadzora.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici. Za razliku od Albanije, koja se decenijama suočava s posljedicama intenzivne eksploatacije hroma, BiH tek ulazi u ovu fazu. To otvara mogućnost za postavljanje jasnih standarda i procedura – ili, u slučaju izostanka nadzora, ponavljanje obrazaca već viđenih u regionu.

Zelena tranzicija nije samo tehničko, već i demokratsko pitanje: koliko su lokalne zajednice uključene u odlučivanje, da li su koncesioni ugovori javni i ko definiše javni interes.

U slučaju Vareša, dostupni podaci ne ukazuju na snažan institucionalni odgovor. Lokalne vlasti podržavaju projekat, ali takođe i kriju ključne podatke od lokalnog stanovništvo koje će u budućnosti možda morati da živi pored rudnika, a takođe lokalna zajednica nije imala skoro nikakvu ili vrlo slabu finansijsku korist od prodaje rudnika Rupice.

Na kantonalnom nivou, institucije se duži vremenski period pozivaju na poslovne tajne prilikom uskraćivanja uvida javnosti Bosne i Hercegovine u koncesioni ugovor, dok su reakcije državnih institucija, uključujući Pravobranilaštvo i Ustavni sud BiH, uslijedile kasno ili su čak  izostale.

Zbog toga organizacije civilnog društva i lokalne zajednice insistiraju da se pitanje hroma posmatra kao sistemsko, a ne lokalno – sa implikacijama na kantonalni, entitetski i državni nivo.

Prije nego što posljedice postanu nepovratne…

Za dio lokalne zajednice i organizacija civilnog društva u Varešu, zahtjev je jasan: raskid koncesije, obustava aktivnosti kompanije „Vareški minerali“ i preispitivanje razvojnih modela koji podrazumijevaju trajne okolišne i zdravstvene rizike.

Za investitora, takav ishod znači gubitak uloženog kapitala i reputacioni rizik. Za kantonalne vlasti, to bi podrazumijevalo priznanje da je koncesioni proces vođen uz ozbiljne proceduralne i pravne propuste, uključujući kršenje rokova i ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.

Za stanovnike doline Krivaje, dilema je manje apstraktna. Ona se svodi na pitanje kvaliteta vode, zemljišta i života u narednim decenijama: da li će rijeka ostati dio svakodnevne upotrebe ili će postati industrijski recipijent; da li će šumski ekosistemi ostati očuvani ili će biti trajno izmijenjeni.

U tom kontekstu, inicijativa 49 organizacija i lokalnih zajednica prevazilazi jedan projekat. Ona postavlja šire pitanje institucionalne odgovornosti i sposobnosti države da upravlja prirodnim resursima u javnom interesu.

Iskustvo Bulqize pokazuje šta se dešava kada eksploatacija traje duže od nadzora.

Hoće li Vareš krenuti istim putem ili će ishod biti drugačiji, ostaje odluka koja se donosi sada — i čije će posljedice trajati znatno duže od jednog koncesionog ugovora.

Ovaj prekogranični tekst nastao je u okviru istraživačkog novinarskog projekta novinara Jone Cenameri (redakcija Faktoje.al Tirana, Albanija) i Dejana Rakite (redakcija Gerila.info Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

The post Bosna, Albanija i hrom: Koliko „zeleno“ je „zeleno rudarstvo“ kada se dešava na Balkanu? first appeared on Gerila.info.

Dok bageri uveliko obaraju šumu iznad sela Duboštica kod Vareša, 49 organizacija civilnog društva, kao i mjesnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje povuklo je potez koji bi mogao presjeći planove za još jedan rudnik u srcu Bosne. Dan nakon što su u Varešu održali konferenciju za medije i premijeru te Vladi Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) uručili zahtjev za hitan raskid koncesije za istraživanje i eksploataciju hroma na lokalitetu Duboštica–Tribija, pitanje je završilo i u skupštinskim klupama: Klub zastupnika SDP-a u Skupštini ZDK zatražio je da se koncesioni ugovor – raskine!

Zanimljivo, iako se o ovom problemu mjesecima piše u medijima, tek sada je neko od političara napokon obratio pažnju na ovo pitanje.

U središtu spora je koncesija koju je Vlada ZDK 2021. godine dodijelila firmi „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, danas preregistrovanoj u „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, sa sjedištem upravo u ovom planinskom gradu. Riječ je o istraživanju i potencijalnoj eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, iznad doline Krivaje, rijeke koja odavno nije samo vodotok, nego identitet čitave regije.

Na press konferenciji u Varešu, ekološki aktivisti, univerzitetski profesori i stanovnici doline Krivaje uputili su dramatičan apel javnosti širom Bosne i Hercegovine. Govorili su o, kako tvrde, grubom kršenju koncesionog ugovora, ignorisanju odluka Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, potpunoj netransparentnosti kantonalnih institucija, ali i o pritiscima na lokalne aktiviste i mještane. Iznad svega, upozorili su na ono što smatraju najvećom prijetnjom: opasnost da sliv Krivaje bude trajno zatrovan heksavalentnim hromom – jednim od najtoksičnijih i najkancerogenijih oblika teških metala.

„Organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine, zajedno s mjesnim zajednicama u slivu rijeke Krivaje – njih ukupno 49 – i službeno su uputile premijeru i Vladi Zeničko-dobojskog kantona zahtjev za hitan raskid koncesionog ugovora sa firmom Seven Plus, odnosno Vareški minerali, kako se odnedavno zove“, rekao je eko aktivista Davor Šupuković iz Udruženja građana Fojničani.

„Mi tražimo raskid koncesionog ugovora zbog grubog kršenja ugovornih obaveza, zato što je koncesionar bio dužan da započne radove do kraja 2022. godine, ali to se nije dogodilo. Koncesionar je čak sam javno objavio da je započeo radove u ljeto ove godine, čime je prekršen jedan od temeljnih elemenata ugovora“, dodao je Šupuković.

Dok javnost još nema uvid u sam koncesioni ugovor – Ministarstvo privrede ZDK odbija da ga objavi, pozivajući se na „komercijalne interese“ investitora – rokovi iz pratećih odluka Vlade govore dovoljno: najprije 12 mjeseci za početak istražnih radova, pa dodatnih 8 mjeseci aneksom. Sve je isteklo krajem 2022. godine, a šuma u Duboštici počela je da se sječe tek sredinom 2025.

„Vidi se iz samog izvještaja o koncesijama Vlade ZDK za 2022. godinu da ovaj rok nije ispoštovan i to je, samo po sebi, bio dovoljan razlog da Vlada ZDK započne proceduru raskida koncesionog ugovora“, upozorava Šupuković.

Ali lokalna zajednica ne problematizuje samo rokove i papire. U pitanju je i ono što bi se, prema tvrdnjama aktivista i stručnjaka, dešavalo ispod i iznad zemlje ako rudnik hroma zaživi.

Dalibor Ballian, redovni profesor Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka BiH, podsjeća da se sve dešava usred jedne od najvrednijih šumskih cjelina u BiH.

„Ta šuma nije nikakva ‘šikara’, to su naše najproizvodnije šume i to zbog bogatstva minerala tog tla gdje se nalaze. Kad nestane tih minerala u tlu, tu više nikad neće biti takve šume“, ističe Ballian.

„Šumu možemo uništiti za jednu minutu, a za obnovu je potrebno 200–300 godina. Mi, zahvaljujući koncesijama, imamo tih ‘rekultivisanih’ područja, a to su tzv. industrijske pustinje, oko 100 hiljada hektara. Sada je koncesija za rudnik hroma data na 3.200 hektara površine – 32 kvadratna kilometra – od sadašnjeg rudnika Rupice do budućeg rudnika hroma u Duboštici. Izgradnjom ovog rudnika, stanje u rijeci Krivaji će biti takvo da u njoj ne da neće biti riba i rakova, nego neće biti ni bakterija“, upozorava Ballian.

U igri nije samo šuma. Hidrolog Muriz Spahić, jedan od najeminentnijih stručnjaka za riječna korita i podzemne vode u BiH, već ranije je upozorio da hrom u obliku u kojem bi se mogao pojavljivati kao nusprodukt rudarenja – heksavalentni hrom – predstavlja direktnu prijetnju zdravlju ljudi, ekosistemima i izvorima pitke vode. Hrom VI se akumulira u sedimentima, prolazi kroz pukotine u karbonatnim masivima, stiže do izvorišta i ulazi u lanac ishrane.

„Jednom kontaminirana, voda može dugo ostati opasna za sve – prirodu, poljoprivredu, ljude“, naglasio je Spahić u ranijim upozorenjima, zbog čega i ne čudi što se otpor u dolini Krivaje širi iz sela u selo, iz grada u grad.

Za Azida Kaknjaševića, stanovnika Olova i inženjera rudarstva, paradoks je dodatni razlog za pobunu.

„Apsurdno, ja sam inženjer rudarstva, a u prilici sam da govorim protiv ovih programa vezano za rudarenje. Kada govorimo o planiranom rudniku hroma, u pitanju je ekološka bomba iz različitih aspekata zagađivanja prirode. Ovdje su prekršeni mnogi zakoni, kao i odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika, a najbitnije je da su ovdje ugrožena osnovna ljudska prava. Iz Olova i doline rijeke Krivaje poručujemo da se narod koji tu živi mora ujediniti kako bi se ova koncesija raskinula”, kaže Kaknjašević.

Kada aktivisti govore o „bombi“, ne misle samo na metaforu. Ballian procjenjuje da bi u slučaju otvaranja rudnika i separacije hroma toksična prašina mogla zagađivati krug od 120 kilometara oko Duboštice–Tribije.

„U krugu od 120 kilometara stalno će biti zagađenje koje ulazi u pluća, kožu, hranu, vodu… To znači da će biti ugroženi Sarajevo, Zenica, Doboj, praktično do Tuzle“, posebno upozorava profesor.

U pozadini svega je čovjek čije se ime već godinama vezuje za najkontroverznije rudarske projekte u BiH – Miloš Bošnjaković.

Kao vlasnik firme Seven Plus, danas Vareški minerali, u javnosti je poznat po projektu Rupice, kasnije prodatom stranoj kompaniji za više od milijardu dolara, bez ijedne marke koja je kao direktna korist završila u kasi Vareša.

U Republici Srpskoj, u opštini Petrovo, isti vlasnik je ostao bez istražnih prava nakon što su inspekcije i institucije konstatovale niz nepravilnosti.

„To nam jasno govori kakav je to partner. Neko ko gubi istražna prava u jednoj opštini zbog neregularnosti, a ovdje dobija koncesiju na državnom zemljištu, bez javne rasprave, bez učešća lokalne zajednice“, upozorava Šupuković. Podsjeća i na prijavljene slučajeve zastrašivanja aktivista i mještana u oba entiteta: nezakonita geološka istraživanja iz zraka, prijetnje, ucjene, pokušaji zastrašivanja onih koji se protive „investiciji“.

Za Miroslava Pejčinovića, stanovnika Vareša i predsjednika inicijativnog odbora novoosnovanog udruženja „Opstanak“, obrazac je već viđen: prvo se simboličnim iznosima finansiraju sportski klubovi, kulturna društva, „donacije“, a potom dolaze bageri, kopovi i devastacija.

„Koncesionar koji se pojavio za taj rudnik hroma je isti kao i prvobitni za rudnik u Rupicama i on je vrlo izverziran, jer prvo uđe u sve pore društva i finansira neka sportska društva, kulturna udruženja, pridobije na svoju stranu dio lokalne zajednice time što im ‘zamaže oči’, a u suštini oni dijele naš novac“, kaže Pejčinović.

„Pozivamo vas sve zajedno da se borimo jer Bosnu žele da pretvore u jedan veliki rudnik, a tu ostanka i opstanka onda neće biti.“

U cijeloj priči možda je najglasnije odsustvo – onih institucija koje bi morale da štite javni interes.

Ministarstvo privrede ZDK odbija da objavi koncesioni ugovor, iako je Aarhus centar, u ime više organizacija, tražio uvid pozivajući se na pravo na pristup informacijama. Odgovor je bio da investitor nije dao saglasnost zbog „komercijalnih razloga“ i „reputacijskih rizika“.

„Ja pitam vlasti u Opštini Vareš i u ZDK – zašto se krije koncesioni ugovor?“, poručio je Šupuković na skupu u Varešu.

„Ono što znamo je da je 1,5 KM koncesiona naknada po toni rude, 150 KM po hektaru zemljišta, a to nam govori da je prodavanje prirodnih resursa ove države u bescjenje. To su resursi svih građana BiH, a ne resursi vlade ili opštinskih vlasti”, ističe on.

Jedan od stanovnika Vareša, koji je želio ostati anoniman, brutalno je sažeo ono o čemu mnogi šapuću: „Naše lokalne i kantonalne vlasti ćute, ignorišu sve. Svi su oni uzeli svoj dio da sramno ćute. Ovo treba dići na nacionalni nivo jer se tiče svih građana ove zemlje, a bojim se da mnogi toga još nisu svjesni.“

Dimenzija priče koja ovu koncesiju dodatno izdvaja od drugih je namjena rude. Prema informacijama kojima raspolažu aktivisti, hrom iz Duboštice–Tribije bio bi korišten u vojnoj industriji. „Da li Bosna i Hercegovina, nakon godina krvavog rata, smije i treba da učestvuje u proizvodnji oružja koje će sutra ubijati u Ukrajini, Palestini ili negdje drugdje?“, pita Šupuković.

Potpisnice inicijative podsjećaju da je BiH zemlja sa svježim traumama ratnih stradanja, masovnih zločina i razaranja, te da njeni resursi ne smiju služiti proizvodnji oružja, već miru, razvoju i dobrobiti ljudi.

Upravo zato, inicijativa 49 organizacija i mjesnih zajednica nije ostala samo na saopštenju i press konferenciji.

Upravo danas, na 46. sjednici Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, predsjednik Kluba zastupnika SDP BiH Damir Memić pokrenuo je Inicijativu za raskid koncesionog ugovora o istraživanju i eksploataciji rude hroma na području Duboštica–Tribija, naglasivši da će planirani rudnik najviše pogoditi upravo područja u slivu rijeke Krivaje.

Time je borba mještana i organizacija iz doline Krivaje izašla iz šumskih puteva i mjesnih zajednica na kantonalnu političku scenu. Vlada ZDK više ne odgovara samo aktivistima i lokalnim ljudima, već i zastupnicima u Skupštini – a preko njih i javnosti koja će ovu priču pratiti mnogo pažljivije nego kada su šumske parcele i državna imovina dijeljene tiho, u vrijeme pandemije i pravnog vakuuma.

Redakcija portala Gerila poslala je pitanja kompaniji Vareški minerali, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili; ukoliko ga dobijemo, objavićemo ga u cijelosti.

Hoće li se koncesioni ugovor raskinuti, ili će Duboštica–Tribija postati još jedno „industrijsko pustinjasto polje“ u nizu, zavisi od odluke iste one vlasti koja je šume nazvala „šikarom“, a državnu zemlju tretirala kao privatno dvorište.

Ali ovog puta, ljudi iz Vareša, Olova, Maglaja i čitave doline Krivaje poručuju da neće ćutati.

Dejan Rakita / GERILA

The post Rudnik hroma prijeti Varešu: Inicijativa protiv projekta Miloša Bošnjakovića stiže pred Vladu ZDK first appeared on Gerila.info.

Krivaja — jedna od posljednjih većih rijeka slobodnog toka u BiH — dobija novu liniju odbrane i istovremeno novi udar. Dok je Federalna uprava za inspekcijske poslove dvaput zaustavila pripremne radove za geološka istraživanja za rudnik hroma na području Duboštica–Tribija kod Vareša, kompanija Seven Plus pokrenula je postupak pribavljanja prethodne vodne saglasnosti za isti projekat. Paralelno, Mreža za zaštitu prirode u BiH okupila je desetine istraživača u Zavidovićima i Olovu kako bi dokumentovali biološku raznolikost Krivaje kao osnov za trajnu zaštitu sliva planiranog za nacionalni park.

Naučno-istraživački kamp održava se u bazi GSS Zavidovići u Dištici do 21. septembra, sa ciljem prikupljanja „relevantnih i pouzdanih informacija o biološkoj raznolikosti rijeke Krivaje“, te da važeći prostorni plan predviđa zaštitu područja u rangu nacionalnog parka. Naglašeno je i da je Krivaja „jedna od rijetkih preostalih rijeka slobodnog toka, bez brana“, a da je potencijalno ugrožavaju planirani rudarski zahvati na pritokama Tribija i Duboštica. 

S druge strane, uprkos inspekcijskim mjerama i odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika kojima je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom, Seven Plus je 13. septembra podnio Agenciji za vodno područje rijeke Save (AVP) zahtjev za prethodnu vodnu saglasnost za detaljna geološka istraživanja rude hroma i pratećih minerala na istražnom prostoru Duboštica–Tribija. U javnoj obavijesti AVP navedeno je da zainteresovani mogu u roku od sedam dana podnijeti primjedbe i sugestije, uz taksativno pobrojane katastarske parcele obuhvaćene zahtjevom. Organizacije iz Mreže, koje su ranije alarmirale javnost zbog probijanja pristupnih puteva na državnoj šumi te sječe, ističu da o ovoj proceduri nisu bile službeno obaviještene.

„Ekološka vrijednost rijeke Krivaje višestruko nadmašuje vrijednost planiranog rudarskog projekta u njenom slivu“, poručuju iz Mreže za zaštitu prirode u BiH, naglašavajući da je za zajednice nizvodno Krivaja „više od resursa – dio identiteta i zdravlja, pitanje javnog interesa koje traži hitnu i odgovornu reakciju institucija“.

Sličan stav iznosi i Udruženje Fojničani: „Krivaja je život, identitet i zdravlje lokalne zajednice. Njena zaštita važnija je od bilo kojeg rudnika. Zato smo za Krivaju – bez kompromisa!“

Hronologija pritisaka govori sama za sebe: federalni i kantonalni inspektori su pri ranijim izlascima na teren u GJ Duboštica–Tribija utvrdili nepravilnosti pri „pripremnim radovima“, među kojima i zahvate na šumskom državnom zemljištu bez valjane pravne osnove, pa su radovi zaustavljeni. Ipak, nakon zabrane uslijedilo je administrativno „guranje“ kroz druge procedure – sada preko vodoprivrednih akata – što kod lokalne zajednice i struke podiže sumnju da se pravila selektivno primjenjuju, a javnost, pogotovo lokalnu u Varešu i Zavidovićima, drži izvan ključnih odluka koje trajno mijenjaju lice sliva Krivaje.

U narednim danima fokus će biti dvostruk: u Dištici i duž toka Krivaje naučni timovi prikupljaće podatke o endemskim i zaštićenim vrstama, staništima i ekološkim funkcijama rijeke, dok će se Seven Plus pokušati prikupiti dozvole koje je, zapravo, trebao prikupiti prije početka radova.

Ishod te dvije „procedura“ – naučne i upravne – uticaće na isto pitanje: hoće li Krivaja ostati ono što jeste, rijeka slobodnog toka i kandidat za nacionalni park, ili će njene pritoke postati ulazna tačka za industrijski projekat s neizvjesnim posljedicama.

GERILA

The post Krivaja pod pritiskom: Uprkos zabranama, investitor traži vodnu saglasnost, a naučnici izlaze na teren first appeared on Gerila.info.