Tokom te višednevne svađe Savanović je optuživao Vukanovića za manipulacije, lične obračune i pokušaj diskreditacije, a pogotovo za nepoštenu raspodjelu para poslaničkog kluba. Vukanović je rekao da je tokom cijelog mandata sa svim poslanicima i zaposlenima na kraju godine dijelio sredstva Kluba na šest jednakih dijelova, najčešće kroz uplatu sredstava na kartice za gorivo.

„Početkom ove godine raspodijelio sam preostala sredstva. Uplatio sam karticu sa gorivom po 2.800 maraka, a u prva četiri mjeseca ostalo je po 1.800  maraka da se uplati. Kako je Savanović napustio Klub, a uz to je počeo da nas vrijeđa i napada, odlučio sam da njemu ne uplatim sredstva“, kazao je Vukanović.

Time je otvoreno pitanje koliko para poslanici zapravo troše na ime kluba i da li je trošenje tih para opravdano. Drugim riječima, postoji li kontrola koja će utvrditi da li su poslanici nasuli gorivo zbog rada na terenu ili su gorivo nasuli kada su krenuli s porodicom na ljetovanje ili na zimovanje? Ta kontrola, kako saznaje GERILA, zapravo i ne postoji.

Odluka o načinu i kriterijumima za raspodjelu sredstava za rad poslaničkih klubova i grupa donesena je 2008. godine i tom je odlukom u početku bilo definisano na šta poslanici mogu da troše budžetske pare. Sredstva koja dobijaju poslanički klubovi i grupe mogu da se troše na putne troškove u zemlji i u inostranstvu, na troškove upotrebe vlastitog automobila ako poslanici putuju po nalogu kluba ili grupe, na mobilni telefon i internet, na naknadu licima koja obavljaju tehničke i druge povremene poslove u klubovima, na troškove smještaja i ishrane, na troškove interne i eksterne reprezentacije i na ostale troškove za koje klub, odnosno grupa donese odluku.

Posljednja stavka ove odluke biće proširena 2017. godine kada je predsjednik Administrativne komisije NSRS bila Spomenka Stevanović. Posljednja stavka se tada promijenila i naknada za dodatne poslove se isplaćuje tehničkim sekretarima i vozačima na tekući račun, plaćaju se računi za gorivo i reprezentaciju sekretarima i vozačima. Računaju se i isplate na žiro-račun političkim strankama, isplate na žiro-račun raznim udruženjim i organizacijama, isplate pojedincima za liječenje i zbog teške materijalne situacije, stipendije studentima, plaćanje čitulja u dnevnim novinama, reklamni materijal i vizit-karitce.

„Ukupan iznos novčanih sredstava dijeli se sa brojem poslanika što predstavlja godišnji iznos po poslaniku, zatim se ovaj iznos podijeli na 12 mjeseci, što predstavlja mjesečni iznos novčanih sredstava za pokriće troškova po poslaniku“, navodi se u ovoj odluci.

Ministarstvo finansija je 2015. godine preciziralo i to da poslanici, sekretari u klubovima i vozači za rad u izbornim jedinicama za određene troškove ostvarene na terenu donose gotovinske račune kako bi se izvršio povrat utrošenih sredstava na njihove tekuće račune.

Prvobitna odluka iz 2008. promijenjena je još jednom i to 2019. godine kada je predsjednik Administrativne komisije bio Slavko Gligorić. Tom odlukom u troškove koji se poslanicima pravdaju dodane su i putarine.

„Poslanici imaju pravo na smještaj. Sredstva kluba su godinama iznosila 500 KM, pa su porasla na 800 KM po poslaniku. Najviše tih para ‘pojede’ službeno auto. Klub dijeli gorivo tako što napravi kartice. Šefovi klubova određuju ko će dobiti te kartice i koliko će para biti na njima“, rekao je jedan od poslanika.

Nema nikakve sumnje, tvrdi on, da su zloupotrebe moguće i da se dešavaju, jer niko ne kontroliše kada je, kome i koliko litara dizela ili benzina usuo neki poslanik. Sasvim je moguće da se gorivo sipa članovima porodice ili aktivistima, ali to niko ne može da utvrdi, jer to niko i ne kontroliše. U pitanju su značajna sredstva koja se ne provjeravaju. Računi se dostavljaju, ali nije moguće utvrditi kome je zaista gorivo natočeno.

„U suštini to su lične kartice na koje su prebačena sredstva za gorivo. Kada se gorivo toči u službeno vozilo NSRS, posebno se popunjava papir na pumpi i naplaćuje se direktno sa računa parlamenta. Lakša je varijanta pravdanja (donošenja) fiskalnih računa, ali malo ko to radi. Nekada su često pravljeni falsifikovani računi koje su prije desetak godina koristili mnogi vozači, ministri i direktori javnih preduzeća“, kaže naš sagovornik.

Šef Kluba poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske Srđan Mazalica za GERILU kaže kako ne postoji način da se neki troškovi utvrde. To se, dodaje on, vodi kao opravdan, odnosno logičan trošak. Poslanici su stalno na putu, voze se i moraju sipati gorivo.

„Svi računi moraju biti opravdani. Nema tu nekih troškova, ali moramo ljudima dati ono što im treba. Kada bi poslanici i vozači donosili svaki račun sa terena, to bi bila noćna mora za računovodstvo. Ne mogu ja kontrolisati da li je poslanik išao na teren ili na more. Oni imaju pravo na troškove u svojoj izbornoj jedinici. Naravno da se neće pratiti u koju se svrhu sipa gorivo. Poslanik možda sipa gorivo onima koji mu pomažu u poslaničkim poslovima“, kazao je Mazalica.

Šef Kluba poslanika PDP-a Tanja Vukomanović kaže za naš portal kako svaki poslanički klub, u skladu sa zakonom, dobija sredstva kako bi mogao da funkcioniše i obavlja svoj posao. Jedna od tih stavki su i troškovi goriva. Veliki broj poslanika dolazi iz svih krajeva Republike Srpske, putuje na sjednice, ali i obilazi svoje izborne jedinice i razgovara sa građanima.

„To je sastavni dio poslaničkog mandata i zbog toga ova mogućnost postoji. S druge strane, svaka marka koja dolazi iz budžeta mora biti opravdana. Ako postoje načini da se uvede bolja kontrola i veća transparentnost, zbog mogućih zloupotreba, ja to podržavam. Time štitimo i javni novac i one poslanike koji svoj posao rade časno i odgovorno“, istakla je Vukomanović.

Šef Kluba Socijalističke partije Velibor Stanić kaže da poslanici ove stranke u prethodne četiri godine nisu dobili nijednu jedinu karticu za gorivo. On dodaje da nisu ni tražili te kartice i da su određena sredstva za rad na terenu dodjeljivalji kroz putne naloge i račune za gorivo.

„Ne znam kako to drugi rade, ali mi nismo imali kartice. Dok je Srđan Todorović bio predsjednik Kluba, davali smo pomoć onima koji su bili najugroženiji i to je sve. Ne znam da li smo ranije imali te kartice, ali u prethodne četiri godine ne“, istakao je Stanić.

Lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović kaže da se sve zasniva na povjerenju. On dodaje da neće provjeravati svaku litru nasutog goriva i svaku popijenu kafu na terenu.

„Sve je na bazi povjerenja. Neću gledati ko je gdje sipao litar goriva. Svakoj marki treba ući u trag, ali to su pare za rad klubova. Nekad imamo pare za hotel, odnosno za smještaj kada smo na terenu. Ili za ručak ili za večeru. Te se pare koriste isključivo namjenski za red na terenu. Prešli smo više od 100.000 kilometara službenim autom prošle ili pretprošle godine“, kazao je Vukanović.

Prvi čovjek „ReStarta“ Stefan Blagić kaže da se ovo trošenje para može veoma lako kontrolisati: poslanik mora da ima putni nalog na osnovu kojeg će dokazati gdje je i zbog čega išao i koliko je para potrošio.

„Ako je poslanik išao od Trebinja do Bileće, ne može da sipa 200 maraka goriva, jer se zna tačno u litar koliko taj put može da košta. Ali ovako je lakše, jer svi mogu da na ovaj način zloupotrebljavaju kartice za gorivo, reprezentacije i slične troškove“, rekao je Blagić.

Goran Dakić

The post Kako klubovi i grupe troše pare: Gorivo se toči, računi se ne pravdaju first appeared on Gerila.info.

Nakon testiranja 111 osoba i nalaza da je 16 iznad 5 μg/dL, a da “većina ispitanika ima nivoe olova  koji su unutar očekivanih granica za područja sa industrijskom aktivnošću”, institucije poručuju da „nema mjesta panici“, dok UG „Fojničani“ i inicijativni odbor Ekološkog udruženja “Opstanak” iz Vareša upozoravaju da se problem relativizuje i da se javnosti uskraćuju ključni podaci.

U Varešu, opštini koja posljednjih mjeseci živi između obećanja o „razvoju“ i svakodnevne prašine s industrijskih pogona, ton zvaničnih saopštenja postao je jednako važan kao i same brojke. Jer brojke postoje, ali način na koji se tumače od strane institucija, kao i ono što se prećutkuje, određuje da li će stanovnici dobiti zaštitu ili samo poruku da „ne paniče“.

Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica u saopštenju objavljenom juče, 9. februara, navodi: „Dosadašnja analiza uzoraka (analizirano 111 uzoraka, n=111) pokazuje da većina ispitanika ima nivoe olova koji su unutar očekivanih granica za područja sa industrijskom aktivnošću, dok 16 ispitanika prelazi granicu od pet (5) μg/dL. Sve vrijednosti kod djece su ispod referentne vrijednosti od granice tri i po (3,5) μg/dL.“

“Ne govorimo o zarazi ili trovanju već o izloženosti. Situacija zahtijeva pažnju i preventivu, ali nema mjesta panici”, poručuju iz Instituta,  uz savjete poput „mokro brisanje prašine i pranje ruku“ te „ishrana bogata kalcijem, željezom i vitaminom C“.

Institut poziva medije da rezultate „interpretiraju u kontekstu javnozdravstvene prevencije“ i upozorava da „panika otežava provođenje preventivnih mjera“.

Međutim, upravo promptna reakcija nevladinih udruženja, od kojih je vareški “Opstanak” u osnivanju upravo zbog zaštite zdravlja stanovnika ovog gradića zbog, uglavnom, rudarskih aktivnosti, govori da (zakašnjeli) potezi vlasti i institucija ne doprinose stabilizaciji javnog mnjenja. Naprotiv.

Jer problem nije samo to što je 16 ljudi iznad praga od 5 μg/dL, nego što se javnosti nudi zaključak bez objašnjenja: ko su ti ljudi, koliko su stari, gdje žive, koliko dugo su izloženi i na osnovu kojih standarda se kaže da su vrijednosti „očekivane“.

U reakciji inicijativnog odbora Ekološkog udruženja „Opstanak“ iz Vareša i Udruženja građana „Fojničani“ iz Maglaja, koje aktivno prate slučaj, saopštenje Instituta nazvano je opasnim presedanom: „Saopštenje sadrži niz obmanjujućih formulacija i neutemeljenih ocjena, čime se, slučajno ili namjerno, umanjuje ozbiljnost situacije te javnost i mediji navode na pogrešne zaključke“.

Ključna zamjerka odnosi se na prvu rečenicu saopštenja Instituta — onu o „očekivanim granicama za područja sa industrijskom aktivnošću“.

Opstanak i Fojničani upozoravaju da takva formulacija praktično usmjerava javnost na jedan zaključak: da je olovo u krvi posljedica rudarskih aktivnosti, jer „na području opštine Vareš trenutno ne postoje druge značajnije industrijske aktivnosti“. Istovremeno, tvrde, Institut prećutno sugeriše i nešto drugo: da se radi o profesionalnoj izloženosti radnika, iako su među testiranima i penzioneri i djeca, dok „podaci o razinama olova u krvi Varešana zaposlenih u rudniku i pripadaćim postrojenjima nisu javno dostupni“.

Bez tih podataka, poručuju, nema osnova da se bilo šta proglasi „očekivanim“.

Još jedna tačka spora jeste način na koji se uvode pragovi. Fojničani i Opstanak navode da Institut u izvještaju uvodi nove referentne vrijednosti — „5 μg/dL za odrasle i 3,5 μg/dL za djecu“ — „bez jasnog navođenja izvora tih pragova i bez pozivanja na važeće domaće propise, smjernice ili metodologiju“. Time se, tvrde, zanemaruju referentne vrijednosti iz samih laboratorijskih nalaza, gdje je granična vrijednost definisana na 28 μg/L, odnosno 2,8 μg/dL.

Posljedica je, kako ističu, očigledna: korištenjem viših pragova „Institut značajno umanjuje obim problema i broj osoba s razinama olova u krvi iznad laboratorijskih referentnih vrijednosi“.

U pozadini svega stoji i pitanje koje se u zvaničnim saopštenjima uporno gura u stranu, a to je – hronična izloženost.

Olovo se ne ponaša kao prolazna epizoda, niti kao parametar koji se može smiriti savjetom o vitaminu C. Ono se taloži u organizmu i posljedice ne moraju biti „akutne“ da bi bile ozbiljne.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) navodi da je olovo kumulativni toksin koji utiče na više organskih sistema i može uzrokovati ozbiljnu i trajnu štetu.

“Olovo je toksični metal čija je široka upotreba dovela do rasprostranjenog zagađenja životne sredine i ozbiljnih zdravstvenih problema u mnogim dijelovima svijeta. Riječ je o kumulativnom toksinu koji djeluje na više sistema u organizmu, uključujući nervni, hematološki, gastrointestinalni, kardiovaskularni i bubrežni sistem. Djeca su posebno osjetljiva na neurotoksične efekte olova, a čak i relativno niski nivoi izloženosti mogu izazvati teška, a u pojedinim slučajevima i nepovratna neurološka oštećenja”, jasno se navodi na stranici WHO.

Gerila.info je nedavno već pisala o nalazima koji su izazvali snažne reakcije javnosti, nakon čega su se prvi put zvanično oglasili Opština Vareš i Dom zdravlja. U zajedničkom saopštenju poručili su da demantuju tvrdnje građana koji su se oglašavali po pitanju trovanja, pozvali na „odgovoran pristup“ i najavili da će javnost informisati isključivo putem pisanih izvještaja. Naveli su i da su testiranja organizovana kroz zdravstveni sistem „uz finansijsku podršku kompanije DPMetals BH“, te da su rezultati u javnosti pogrešno interpretirani, dijelom zbog razlika u mjernim jedinicama.

„Prva rečenica u svim smjernicama relevantnih međunarodnih zdravstvenih organizacija jasno kaže da ne postoji sigurna razina olova u krvi, ni kod djece ni kod odraslih. Isto stoji i u službenom izvještaju Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica. U demantu lokalnih institucija o tome nema ni riječi“, navode iz Fojničana.

Ono što dodatno naglašavaju jeste vremenska dimenzija i institucionalna tišina: „Institucije koje sada demantuju trovanje olovom najprije su 14 dana ćutale o rezultatima testiranja, a potom, dva mjeseca nakon što su prvi nalazi bili poznati, pokušavaju relativizovati problem. Vrlo je vjerovatno da se ne bi ni oglasile da ova tema nije dospjela u medije“.

Stanovnici Vareša i aktivisti zahtijevaju „objavu cjelovitih rezultata u anonimiziranom obliku, uključujući pojedinačne izmjerene vrijednosti, osnovne demografske pokazatelje, bez navođenja ličnih podataka, kao i jasno navođenje izvora i metodologije korištene za interpretaciju rezultata“.

„Javnozdravstvena komunikacija mora biti precizna, nedvosmislena i utemeljena na nauci i zakonima, a ne na neodgovornim, neprofesionalnim formulacijama koje, namjerno ili nenamjerno, relativiziraju stvarno stanje i rizike na koje nalazi nedvosmisleno ukazuju“, poručuju Opstanak i Fojničani.

Traže i da, ako se zaista radi o hroničnoj izloženosti, a uzrok nije utvrđen, tvrdnja da je sve „unutar očekivanih granica“ trebalo bi „rezultirati ostavkama odgovornih, kako u Institutu za zdravlje i sigurnost hrane Zenica, tako i u ministarstvu nadležnom za njegov rad“.

A dok se stanovnicima savjetuje da brišu prašinu mokrom krpom i unose vitamin C, ostaje pitanje koliko dugo zajednica može živjeti s neizvjesnošću, bez jasnog odgovora odakle olovo dolazi i ko je zadužen da to spriječi.

Dejan Rakita / GERILA

The post Institucije: „Unutar očekivanih granica“. Građani i aktivisti iz Vareša: Objavite podatke i prestanite obmanjivati javnost first appeared on Gerila.info.

Dok vlasti i investitor govore o radnim mjestima i razvoju, 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje zatražilo je nedavno hitan raskid koncesije, upozoravajući da bi posljedice mogle zahvatiti i područja u okolini. Stručnjaci kažu da bi ugroženo područje obuhvatilo okolinu u radijusu 120 kilometara, zahvatajući sve najveće bosanskohercegovačke gradove.

U tim upozorenjima često se pominje Bulqiza, rudarski grad na istoku Albanije, koji se nalazi na gotovo identičnoj udaljenosti od glavnog grada Tirane kao što je Vareš od bosanske prestonice Sarajeva, oko 40 kilometara vazdušne linije.

Iako se hrom u Bulqizi eksploatiše više od sedam decenija, ovaj slučaj ne služi kao direktna analogija niti predviđanje ishoda u Varešu. Bulqiza se u ovom kontekstu koristi kao dokumentovan primjer iz prakse, odnosno ilustracija rizika koji se otvaraju u situacijama gdje eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje institucionalni nadzor i mehanizme javne odgovornosti.

Važno je naglasiti da Vareš danas nije Bulqiza. Riječ je o različitim državama, zakonima i fazama rudarstva. Upravo zato poređenje ima smisla: ne zbog gradova, već zbog institucionalnih mehanizama. U fokusu ove priče su transparentnost koncesija, postojanje okolišnog i zdravstvenog monitoringa — posebno kada je riječ o heksavalentnom hromu Cr(VI) — upravljanje jalovinom i rudničkim vodama, te odnos između lokalne koristi i lokalnog tereta.

Na papiru, projekat izgleda jednostavno: strateški mineral potreban Evropi i investitor koji obećava nova radna mjesta.

Ključno pitanje, upozoravaju stručnjaci, jeste da li institucije imaju kapacitet da ovakve projekte učine zakonitim, bezbjednim i javno odgovornim.

Od željeza do hroma: Promjena modela rudarstva u Varešu

U planinskom pojasu Duboštica–Tribija, iznad sliva rijeke Krivaje, kompanija „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, do nedavno registrovana kao „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, dobila je koncesiju za geološka istraživanja i buduću eksploataciju rude hroma. U međuvremenu, projekat je prerastao u jedno od najkontroverznijih pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu: od prvih tajnih pregovora i tihog krčenja šume, preko dvostrukih zabrana inspekcijama, do otvorenog poziva da se koncesija hitno raskine.

Vareš je decenijama bio vezan za rudarstvo. Grad se razvijao uz rudnik i željezaru, a infrastruktura i javni prostori građeni su prihodima iz tog sektora. Ta veza i danas je simbolički prisutna — od urbanog nasljeđa do vitraža svete Barbare, zaštitnice rudara, u lokalnoj crkvi.

Sveštenik Leon Pendić, koji godinama služi upravo u toj crkvi u Varešu, smatra da savremeni modeli eksploatacije više ne stvaraju osjećaj dugoročne sigurnosti u zajednici.

„Veoma je tužno kada vidimo da kompanije koje dolaze u naš kraj gledaju isključivo kako da što više eksploatišu resurse i da ih iznesu van zajednice. Kako je moguće da nam se oduzima priroda, zemlja, šume i ruda, a da zauzvrat ne ostaje trajna korist?“, kaže Pendić u razgovoru sa novinarom portala Gerila.

Dio stanovnika Vareša rudarstvo danas doživljava kao proces koji se odvija bez stvarnog učešća lokalne zajednice. Taj osjećaj pojačan je iskustvom sa već postojećeg rudnika Rupice, koji se nalazi na obodu ovog bosanskog gradića, koji je kroz niz vlasničkih promjena prodat u junu ove godine kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals za nevjerovatnih 1,25 milijardi dolara, bez direktne finansijske koristi za opštinu Vareš.

Upravo je priču oko rudnika u Rupicama pokrenuo sadašnji vlasnik „Vareških minerala“ – Miloš Bošnjaković, a koji je to kasnije preprodao. Stanovnici Vareških sela Pržići i Daštansko sumnjaju da su otrovani olovom zbog blizine jalovišta ovog rudnika njihovim kućama, a na to ukazuju i analize urađene početkom decembra ove godine a koje su pokazale prisutnost olova u krvi kod svih 44 testiranih mještana.

Zbog toga dio stručne i ekološke javnosti upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i na području Duboštica–Tribija, uz dodatni rizik: riječ je o rudi hroma, čiji potencijalni okolišni i zdravstveni efekti mogu biti ozbiljniji od onih kod ranijih projekata.

Zato se u razgovoru sa mještanima sve češće čuje pojam „invazivno rudarstvo“, kojim opisuju model u kojem se ekonomska korist ostvaruje u kratkom roku, dok se dugoročne posljedice prebacuju na lokalni prostor i stanovništvo.

Šta znači rudariti hrom?

U izjavama datim ekskluzivno za ovaj istraživački članak, međunarodno priznati stručnjaci iz oblasti toksikologije, okolišne hemije, šumarstva i hidrologije upozoravaju da eksploatacija hroma na području Duboštica–Tribija nosi značajne dugoročne okolišne i zdravstvene rizike.

Profesor emeritus toksikologije dr Jasenko Karamehić, redovni profesor na više međunarodnih univerziteta, upozorava da je šestovalentni hrom Cr(VI) najopasniji oblik ovog metala i dokazani kancerogen.

„Najčešći oblici hroma su metalni, trovalentni i šestovalentni hrom, pri čemu je šestovalentni hrom jako toksičan i razvrstan u kancerogene tvari. Šestovalentni hrom uzrokuje oštećenje genetskog materijala i ne postoji prag sigurne izloženosti“, navodi Karamehić.

On upozorava da tokom rudarenja može doći do transformacije trovalentnog hroma u njegov toksičniji oblik, čak i kada se u rudi inicijalno ne nalazi šestovalentni hrom.

„Izloženost se ne dešava samo na radnom mjestu, već i putem prašine, vode i hrane“, ističe Karamehić, naglašavajući da se rizik ne zadržava nužno na lokaciji kopa.

Sličan stav iznosi i dr Ulla B. Vogel, toksikologinja i profesorica pri Nacionalnom istraživačkom centru za radnu okolinu (NFA) u Kopenhagenu.

Vogel objašnjava da se šestovalentni hrom u biomonitoringu smatra posebno toksičnim i opasnim upravo zbog svoje kancerogenosti.

Ona naglašava da je šestovalentni hrom dokazani humani kancerogen, strogo regulisan u Evropskoj uniji i klasifikovan kao kancerogen bez praga (non-threshold carcinogen).

„To znači da ne postoji siguran nivo izloženosti; umjesto toga, granične vrijednosti zasnivaju se na prihvatljivom nivou rizika“, objašnjava ona.

Takođe upozorava da se rizik ne mora zadržati isključivo na radnim mjestima.

„Ako se šestovalentni hrom oslobađa u vazduh ili vodu, to može predstavljati prijetnju i za opštu populaciju koja živi u blizini industrijskih postrojenja ili rudarskih lokacija“, kaže Vogel, podsjećajući na poznati slučaj kontaminacije podzemnih voda u Hinkleyju u Kaliforniji, koji je široj javnosti postao poznat kroz film Erin Brockovich.

Prema njenim riječima, uzročno-posljedična veza između udisanja šestovalentnog hroma i rizika od raka pluća dobro je dokumentovana, što omogućava procjene rizika za različite nivoe izloženosti. Zbog toga zaključuje da je hemijska procjena rizika neophodna, te da svaka indicija mogućeg ispuštanja šestovalentnog hroma  u okoliš mora biti signal za detaljniju procjenu izloženosti i razmatranje preventivnih mjera.

Dr Dragana Đorđević, glavna istraživačica i rukovoditeljica Centra izvrsnosti za okolišnu hemiju i inženjerstvo pri Univerzitetu u Beogradu, upozorava da se šestovalentni hrom može širiti vodom, vazduhom i zemljištem, uključujući sekundarne hemijske reakcije iz prirodno prisutnog trovalentnog hroma.

„Padavine ispiru jalovišta, zagađenje ulazi u površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane“, navodi Đorđević, upozoravajući da su dugoročne posljedice takve izloženosti često nepovratne.

Dr Đorđević naglašava da je opasnost povezana sa samom prirodom rude hroma, čak i u rudnicima koji podrazumijevaju isključivo vađenje i mljevenje rude.

Posebno upozorava da su stara jalovišta i napuštene deponije često veći izvor zagađenja od aktivnih postrojenja, jer su decenijama izložene kiši, snijegu, vjetru i drugim vremenskim uticajima.

Dugotrajnu izloženost šestovalentnim hromom opisuje kao zdravstveni rizik sa često nepovratnim posljedicama: od karcinoma pluća, sinusa i gastrointestinalnog trakta, do oštećenja jetre, bubrega, DNK, poremećaja štitne žlijezde i razvoja djece.

Rijeka Krivaja kao osjetljiv sistem

Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, upozorava da bi izgradnja rudnika hroma u slivu rijeke Krivaje imala ozbiljne posljedice po lokalne ekosisteme.

„Izgradnjom novog rudnika hroma gubimo floru i faunu, ali i čist vazduh i vodu. Stanje rijeke Krivaje bilo bi takvo da u njoj ne bi bilo ni ribe ni rakova — ne bi bilo čak ni bakterija. Ako se ovaj rudnik izgradi, biće to ekološka atomska bomba za okolno područje i rijeku Krivaju, jer će sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, biti zagađeno heksavalentnim hromom, koji je izuzetno toksičan za ljudsko zdravlje“, naglašava Ballian.

Sa njim je suglasan i profesor Karamehić:

„Kontaminacija se može širiti širokim područjem, Posebno ako se radi o velikom prostoru — od Vareša pa u radijusu od 50, a vjerovatno i do 100 kilometara — gdje bi zagađenje moglo imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš“.

Slična upozorenja dolaze i od Muriza Spahića, jednog od vodećih hidrologa u Bosni i Hercegovini i bivšeg profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On pojašnjava da se šestovalentni hrom može pojaviti kao nusprodukt rudarstva i brzo proširiti kroz karbonatne masive, dospijevajući do izvorišta pitke vode.

„Toksin se taloži u sedimentu, ulazi u lanac ishrane, a šteta može biti dugotrajna i teško popravljiva“, upozorava Spahić.

Ekološke organizacije zbog toga insistiraju da se projekat ne posmatra isključivo kao investicija, već kao pitanje javnog zdravlja za cijeli sliv Krivaje, od Vareša do nizvodnih gradova.

Kritični mineral i kritični prostor

Hrom je ključna sirovina za nerđajući čelik, infrastrukturu obnovljivih izvora energije i električna vozila, ali i za vojnu industriju. Zbog toga je uvršten u paket kritičnih sirovina Evropske unije.

U teoriji, rudnik hroma u Bosni i Hercegovini mogao bi se uklopiti u evropsku razvojnu strategiju. U praksi, upozorava Dalibor Ballian, planirani zahvat nalazi se u jednom od ekološki najvrednijih šumskih područja u zemlji.

„To nisu degradirane površine, već visoko produktivne šume. Kada se mineralna osnova ukloni, njihova obnova traje generacijama“, ističe Ballian.

Prema dostupnim podacima, koncesiono područje obuhvata oko 3.200 hektara između postojećeg rudnika Rupice i planirane lokacije u Duboštici.

U evropskoj praksi, ovakve projekte prate javne koncesije, nezavisni okolišni i zdravstveni monitoring – uključujući mjerenja šestovalentnog hroma te finansijske garancije za sanaciju.

Izostanak tih mehanizama u ranoj fazi često se kasnije pokazuje kao strukturna slabost sistema upravljanja resursima.

Koncesija bez uvida, pitanja bez odgovora

Dok se na terenu probijaju šumski putevi i izvode istražni radovi, koncesioni ugovor za Dubošticu–Tribiju kod bosanskog grada Vareša i dalje nije javno dostupan.

Organizacije civilnog društva i novinari mjesecima pokušavaju da dođu do ugovora potpisanog između kompanije Seven Plus (danas Vareški minerali) i Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Odgovori institucija, od odbijanja do pozivanja na „poslovne tajne“, onemogućili su uvid u dokument koji bi, prema propisima, trebao biti javan.

Zbog toga su 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva Krivaje uputile Otvoreni poziv Vladi ZDK sa zahtjevom za raskid koncesije. Jedan od potpisnika, Davor Šupuković iz eko udruženja „Fojničani“, navodi da je ključni problem nepoštovanje ugovorenih rokova.

„Radovi nisu započeti u ugovorenom roku, a ipak su naknadno predstavljeni kao započeti. To otvara osnov za raskid koncesije“, kaže Šupuković.

Prema njegovim navodima, javnosti je poznato tek da kontinuirana koncesiona naknada iznosi 0,76 eura po toni rude, odnosno jednokratno 76,7 eura po hektaru zemljišta, dok puni sadržaj ugovora ostaje skriven.

Prema odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, raspolaganje državnom imovinom — uključujući šume, zemljište i prirodne resurse — ograničeno je do donošenja državnog zakona o državnoj imovini, a taj režim važi na teritoriji cijele zemlje. OHR ima mandat da interveniše upravo u situacijama u kojima politički dogovor izostaje, što pitanje državne imovine čini jednim od najosjetljivijih ustavno-pravnih problema u BiH.

Uprkos tom okviru, radovi na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu u Varešu započeli su bez saglasnosti Pravobranilaštva BiH. Federalna šumarska inspekcija je 20. avgusta 2025. godine zatražila mišljenje Pravobranilaštva o zakonitosti dozvola za sječu i prenamjenu šumskog zemljišta, ali do trenutka objave ovog članka odgovor nije dostavljen, a investitor je nastavio sa aktivnostima.

Dio pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva ovakav postupak dovodi u vezu sa mogućim kršenjem odluka Ustavnog suda BiH i mandata visokog predstavnika.

„Odluke su donesene bez javne rasprave i bez učešća lokalne zajednice, na osnovu odluke Opštinskog vijeća Vareša, što otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa važećim pravnim okvirom“, navodi Davor Šupuković.

Upiti redakcije Gerila upućeni Ministarstvu privrede ZDK rezultirali su opštim odgovorima bez pojašnjenja ključnih spornih tačaka, Kabinet premijera ZDK, kao ni kompanija „Vareški minerali“, do objave teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Pravna praznina kao obrazac

Za Davora Šupukovića, slučaj Duboštica–Tribija nije izolovan, već dio šireg obrasca u kojem se normativne praznine i slab institucionalni nadzor koriste kao okvir za pokretanje investicija u ekološki osjetljivim područjima.

Prema njegovim riječima, važeći prostorni plan iz perioda bivše države predviđao je zaštitu ovog područja, uključujući rijeku Krivaju, dok novi Prostorni plan Federacije BiH nikada nije usvojen. Taj pravni vakuum, navodi, omogućava različita tumačenja i selektivnu primjenu pravila, posebno kada je riječ o najvrednijim prirodnim resursima.

Šupuković podsjeća da su slični investicioni pokušaji zabilježeni i na drugim lokalitetima, poput planine Ozren, gdje su projekti zaustavljeni nakon otpora lokalne zajednice. U tom kontekstu, pritisci na aktiviste i mještane u pojedinim sredinama već su dokumentovani kroz krivične prijave i službene zabilješke, zbog čega dio sagovornika insistira na anonimnosti.

„Ne osporava se razvoj, već se insistira na zakonitim, transparentnim i institucionalno kontrolisanim investicijama“, zaključuje Šupuković.

Struka i granice „zelenog rudarstva“

Dok kantonalne vlasti projekat predstavljaju kao razvojnu priliku, dio stručne javnosti upozorava da se termini poput „modernog“ i „zelenog rudarstva“ često koriste bez jasnih i provjerljivih mehanizama zaštite okoliša.

Profesor Ballian navodi da Bosna i Hercegovina već ima oko 100.000 hektara zemljišta formalno označenog kao rekultivisano, koje u praksi nosi obilježja industrijski degradiranog prostora. U tom kontekstu, dodatnih 3.200 hektara od Rupica do Duboštice ulazi u novi koncesioni obuhvat.

„Obnova šumskih i vodnih ekosistema nakon rudarenja mjeri se decenijama, a potpuni povratak u prvobitno stanje u postojećim institucionalnim okvirima nije realan“, upozorava Ballian.

Slične rezerve dolaze i iz rudarske struke.

Aziz Kaknjašević, rudarski inženjer iz Olova, ističe da planirani projekat nosi višestruke izvore potencijalnog zagađenja, uz otvorena pitanja zakonitosti i usklađenosti sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Tvrdnje o „kontrolisanom“ ili „zelenom“ rudarenju hroma u osjetljivim ekosistemima su, prema ocjeni stručnjaka, duboko problematične i u praksi gotovo nedostižne. One se, kako upozorava profesorica Dr Dragana Đorđević, zasnivaju na pokušajima tehničkog umanjivanja pojedinih rizika, ali ne i njihove eliminacije – posebno kada je riječ o šestovalentnom hromu.

Čak i u slučajevima kada se eksploatiše samo hromit kao glavni rudni mineral hroma i kada se rudarski otpad formalno „kontrolisano“ odlaže, samo izlaganje minerala vazduhu, vodi i zemljištu pokreće prirodne hemijske reakcije koje se ne mogu zaustaviti. Rudarski otpad, naglašava, ostaje u prostoru desetinama, pa i stotinama godina, dok su projekti „kontrole“ najčešće vremenski ograničeni na nekoliko decenija.

“Garantovati hemijsku stabilnost miliona tona jalovine tokom tako dugog perioda – pod uticajem padavina, mraza, promjena pH vrijednosti i bioloških procesa – nije realno”, ističe Đorđević.

Kontrola erozije i oticanja, dodaje, moguća je samo uz stalno, aktivno održavanje i nadzor i nakon zatvaranja rudnika, što otvara ključno pitanje odgovornosti.

Ko će finansirati i nadzirati takav sistem narednih 100 ili 1.000 godina? Iskustva iz svijeta, navodi, pokazuju da se tzv. „pasivno održavanje“ nakon odlaska investitora često pretvara u napuštanje, naročito u uslovima ekstremnih vremenskih događaja, poplava velikih razmjera, zemljotresa, institucionalnog sloma ili bankrota vlasnika.

„Kad se sve ovo sagleda, postaje jasno da ‘zeleno rudarstvo’ postoji uglavnom na papiru“, zaključuje ona.

Lokalna perspektiva: Iskustvo i nepovjerenje

Zabrinutost da se Bosna i Hercegovina sve češće posmatra kao prostor za intenzivnu eksploataciju resursa prisutna je među stanovnicima Vareša.

Miroslav Pejčinović, predsjednik inicijativnog odbora udruženja „Opstanak“, nastalog upravo iz bojazni zbog posljednica rudarenja hromom, navodi da je protivljenje rudniku hroma proizašlo iz iskustava sa postojećim rudnikom Rupice.

On ukazuje i na obrazac kojim se, prema njegovom mišljenju, pokušava obezbijediti društvena prihvatljivost projekta — kroz donacije lokalnim sportskim i kulturnim kolektivima — uz napomenu da se vrijednost resursa ne vraća zajednici kroz koncesione naknade.

„Ako se ovaj model nastavi, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane prostor u kojem se prioritet daje eksploataciji, a ne dugoročnom razvoju i očuvanju zajednica“, kaže on.

Hrom i vojna industrija: otvoreno pitanje

Pored ekoloških i pravnih aspekata, dio potpisnika inicijative otvara i pitanje krajnje namjene rude. Prema dostupnim informacijama, hrom iz planiranog rudnika mogao bi se koristiti u vojnoj industriji, za proizvodnju specijalnih čelika.

Podaci Američkog geološkog zavoda (USGS) potvrđuju da se hrom i ferohrom smatraju strateškim materijalima zbog primjene u oklopnim vozilima, vojnim konstrukcijama, mlaznim motorima i gasnim turbinama.

Aktivista Davor Šupuković u tom kontekstu postavlja pitanje koje prevazilazi tehničke i ekonomske okvire:

„Treba li Bosna i Hercegovina, kao postratno društvo, učestvovati u lancima proizvodnje vojne industrije?“

Institucionalni odgovor: inicijativa u Skupštini ZDK

Inicijativa za raskid koncesionog ugovora za područje Duboštica–Tribija, koju su pokrenule lokalne zajednice i organizacije civilnog društva iz slivarijeke Krivaje, dobila je nedavno i svoj institucionalni nastavak u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona.

Na 46. sjednici Skupštine ZDK, održanoj 27. Novembra ove godine, Damir Memić, šef Kluba poslanika SDP-a, uputio je inicijativu u skupštinsku proceduru, pozivajući se na zahtjeve građana i dokumentovane primjedbe na postupak dodjele i realizacije koncesije.

Time je pitanje planiranog rudnika hroma prvi put formalno otvoreno na kantonalnom političkom nivou. Dalji tok zavisiće od stava skupštinske većine i procjene nadležnih institucija o zakonitosti postojećeg ugovora.

Šta nam govori Albanija: Bulqiza kao ogledalo budućnosti

Nekoliko stotina kilometara jugoistočno, u albanskoj Bulqizi, eksploatacija hroma traje decenijama i često se navodi kao primjer šta se dešava kada se rudarstvo širi brže od institucionalnog nadzora. Bulqiza nije priča o prošlosti, već o akumuliranim posljedicama dugotrajne eksploatacije u sistemu sa desetinama operatera i složenim mozaikom dozvola.

Po dolasku u grad, najupečatljiviji utisak ne ostavljaju rudarska okna, već lica ljudi.

„Jesi li vidio lica ljudi kad si ulazio u grad?“, pitao je našeg novinara rudar Luli Alla.

„Izborana, umorna, iscrpljena. Gotovo svaka porodica ovdje ima barem jednog člana koji radi u rudniku.“

Rudar opisuje zajednicu u kojoj „skoro svaka porodica“ ima nekoga zaposlenog u rudnicima, dodajući da, prema njegovom iskustvu, mnogi rudari nakon godina teškog rada ne dožive starost.

U oblasti Dibër, ispod grada se nalazi jedno od najvećih nalazišta hroma u Evropi, dok je na površini vidljiv kontrast između mineralnog bogatstva i socijalnih uslova.

Istovremeno, institucionalni kapaciteti za sistematsko praćenje okolišnih i društvenih posljedica ostaju ograničeni: Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi zvanični registar pritužbi građana povezanih s uticajem rudnika na svakodnevni život.

Iako je Albanija otvorila pregovore u okviru Klastera 4, koji uključuje i Poglavlje 27 evropskog zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša – a koje podrazumijeva veću transparentnost, snažniji nadzor nad okolišem i efikasnije inspekcije – slučaj Bulqize pokazuje koliko je ovaj proces složen u sredinama u kojima su rudarske aktivnosti godinama prethodile uspostavljanju mehanizama kontrole.

Bulqiza: Grad i rudnik kao jedan sistem

Bulqiza se nalazi u uskoj dolini Dibarskog gorja, na terenu građenom od ultrabazičnih, serpentinitnih stijena. Rudarske galerije počinju iznad urbanog jezgra, a obronci i prostori između naselja okruženi su jalovinom i sterilnim materijalom koji se taložio decenijama. Poruka terena je jasna: rudnik nije „pored“ grada — on je njegov sastavni dio.

Eksploatacija hroma započela je 1948. godine. Za 75 godina postojanja, iz masiva Bulqize izvađeno je više od 15 miliona tona hromne rude, čime je područje više od pola vijeka bilo glavni rudarski centar Albanije.

Nakon devedesetih, prelaskom na tržišnu ekonomiju, rudarski masiv je fragmentisan na desetine parcela, a vlasti su izdale veliki broj dozvola. Jedan rudarski stručnjak i stanovnik Bulqize (anoniman, zbog profesionalnih i institucionalnih posljedica) taj prelom opisuje ovako:

„Nakon devedesetih rudnik je isjeckan i izgubljen je tehnički lanac. Stare galerije se koriste bez kontrole, sa zajedničkim ulazima, a mnoge firme ne poštuju osnovne protokole. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš.“

Prema njegovim riječima, dijelovi starih galerija ostali su neobilježeni i konstruktivno nesigurni, dok je vodovodna linija Zone D, koja vodi od Galerije B do Galerije A, u izuzetno lošem stanju, sa dotrajalim cijevima koje su duž čitave trase prema gradskim rezervoarima ostavljene izložene. On dodaje da se zagađena voda iz pojedinih tunela ispušta ispod grada bez sistematskog mjerenja, monitoringa ili sanacije.

„Znamo da je hrom osnova ekonomije Bulqize, ali je život u gradu postao sve teži“, dodaje.

127 dozvola na jednom masivu

Nacionalna agencija za prirodne resurse Albanije (AKBN) saopštila je portalu Faktoje.al 12. novembra 2025. godine da je na masivu Bulqize trenutno aktivno 116 rudarskih dozvola. Godine 2018. taj broj je iznosio čak 127.

Analiza izdatih dozvola pokazuje izrazito fragmentisan rudarski sistem. Veliki broj dozvola dodijeljen je u periodu između 1999. i 2008. godine, tokom rane liberalizacije sektora. Danas istovremeno djeluje više operatera unutar istih geoloških tijela i oko zajedničkih rudarskih okana. Nadzor je dodatno otežan kombinovanjem dozvola za eksploataciju rude i dozvola za odlaganje jalovine (sterilnog materijala), čime se odgovornost raspršuje među različitim akterima.

„Kada je rudnik razbijen na male cjeline, tehnički lanac se raspao. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš“, navodi iskusni rudarski stručnjak iz Bulqize, koji je tražio anonimnost zbog profesionalnih i institucionalnih pritisaka.

Institucionalne slijepe tačke: Nadzor bez stvarne kontrole

Na papiru, regulatorni okvir djeluje razrađeno, ali je u praksi nadzor nad rudarstvom fragmentisan i slabo koordinisan.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) nadzire izdavanje dozvola, tehničko-ekonomske planove i finansijske garancije za sanaciju, ali, prema vlastitim navodima, ne prati zagađenje niti upravljanje rudarskim otpadom, već se zadržava na tehničkoj usklađenosti dozvola.

Istovremeno, Nacionalna agencija za okoliš (AKM) nadzire uglavnom operatere sa važećim okolišnim dozvolama, što znači da aktivnosti bez dozvole ostaju izvan institucionalnog nadzora.

Inspekcije rada i socijalne zaštite fokusirane su na bezbjednost na radu i radna prava, bez mandata da procjenjuju ukupni okolišni i zdravstveni uticaj rudarstva.

U takvom sistemu, u kojem nijedna institucija nema uvid u kompletan rudarski lanac, odgovornost je rasuta, a stvarna kontrola ograničena.

Ključni problem je sistemska rasutost odgovornosti: nema institucije sa mandatom da prati kompletan rudarski lanac.

Bez nadzora na terenu: Praznine u okolišnom monitoringu

Podaci Nacionalne agencije za okoliš (AKM) pokazuju da u Bulqizi ne postoje stanice za praćenje kvaliteta vazduha i vode. Istovremeno, prema navodima AKM-a, u posljednjih pet godina izrečene su samo dvije administrativne mjere licenciranim operaterima — kompanijama Albtani 08 Konstruksion i Global Enterprise Group — zbog kršenja uslova dozvola, nedostavljanja obavezne dokumentacije i nepravilnosti u vezi s rudarskim otpadom.

Nasuprot tome, lokalni stručnjak koji je tražio anonimnost tvrdi da se uslovi okolišnih dozvola često krše, te da je oko 80 odsto kontrolisanih kompanija zatečeno u prekršajima ili bez važeće dozvole tokom nadzora Ministarstva okoliša, dok su uprkos tome nastavile s radom.

Tokom posljednjeg kvartala 2024. godine, AKM je izrekla 26 administrativnih mjera kompanijama koje posluju u Bulqizi zbog nepoštovanja okolišnih propisa. Ovaj nagli porast ukazuje i na razmjere problema, ali i na pretežno reaktivan karakter postojećeg nadzora.

Lokalne vlasti: Ograničena uloga

Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi registar prijava zagađenja građana. Opštinske službe navode da se aktivnosti „uglavnom odvijaju u udaljenim planinskim područjima“, zbog čega nemaju evidentirane prijave na lokalnom nivou. Opština nema nadležnost nad okolišnim dozvolama (u nadležnosti Ministarstva turizma i okoliša), niti su organizovane javne rasprave lokalno.

Iz Opština Bulqiza takođe navode da ne raspolažu podacima o zagađenju pitke vode niti o kontaminaciji zemljišta kao posljedici rudarstva. Dodatno potvrđuju da ne postoje planovi hitnog reagovanja, strategije preseljenja stanovništva, niti dugoročna razvojna vizija za period nakon iscrpljivanja rezervi hroma.

Nacionalni inspektorat za teritorijalnu zaštitu (IKMT) navodi da je Direkcija za okolišnu i vodnu inspekciju uspostavljena tek krajem 2020. godine, što znači da je raniji institucionalni nadzor bio vrlo ograničen.

Od osnivanja Direkcije, IKMT je sproveo 12 inspekcijskih nadzora u rudarskoj zoni Bulqize, nakon kojih su administrativne mjere izrečene protiv osam kompanija (npr. zbog nelegalnog odlaganja inertnog otpada i drugih kršenja okolišnih propisa). Istovremeno, inspektorat potvrđuje da nijedan rudarski pogon nikada nije obustavljen zbog zagađenja okoliša ili ugrožavanja bezbjednosti.

Decenija nesreća i slaba zaštita radničkih prava

Najdetaljniji institucionalni uvid u stanje bezbjednosti u rudarstvu Bulqize dolazi iz podataka Inspektorata za rad i socijalne usluge. Prema zvaničnim statistikama, od januara 2016. do septembra 2025. godine sprovedene su 804 inspekcije u sektoru rudarstva i kamenoloma u okrugu Dibër.

Većina inspekcija (73%) bila je planirana, dok je 26% pokrenuto nakon nesreća na radu, a tek 2% po prijavama samih radnika. U istom periodu zabilježene su 194 nesreće na radu, od kojih je 31 bila smrtonosna.

Inspektorat navodi da je nakon nesreća u 85% slučajeva izrečena neka od administrativnih mjera — od upozorenja i privremenih obustava rada do novčanih kazni. Ukupno je izrečeno 596 sankcija, od čega se najveći dio odnosi na upozorenja (63%), dok su obustave rada zbog kršenja bezbjednosnih pravila i teških povreda radnih prava činile oko trećine mjera. Ukupan iznos novčanih kazni iznosio je 7,73 miliona leka (oko 73.000 eura).

Najčešće utvrđeni propusti odnosili su se na nepostojanje ili zastarjele procjene rizika, nefunkcionalne mehanizme zaštite na radu, izostanak medicinske službe i neadekvatnu primjenu zaštitne opreme. Zbirni podaci ukazuju na sistem koji reaguje nakon nesreća, iako je rudarstvo u Bulqizi formalno klasifikovano kao sektor izuzetno visokog rizika.

Ograničen nadzor javnog zdravlja

Institut za javno zdravstvo Albanije (ISHP) potvrđuje da u Bulqizi najmanje deset godina nije rađena analiza pijaće vode na heksavalentni hrom, već isključivo na ukupni hrom, u skladu s nacionalnim standardima. Svi analizirani uzorci, prema tim kriterijima, bili su u dozvoljenim granicama.

ISHP takođe navodi da ne sprovodi sistematske ljekarske preglede rudara, niti programe profesionalnog zdravlja ili rehabilitacije. Epidemiološki nadzor ograničen je na opšte registre nezaraznih bolesti. Dostavljeni podaci pokazuju da u Bulqizi dominiraju kardiovaskularne bolesti i karcinomi, zatim traume i respiratorna oboljenja.

Ministarstvo zdravlja je potvrdilo da ne raspolaže podacima o profesionalnim oboljenjima rudara, navodeći da ta nadležnost spada u domen Inspektorata rada.

Nadzor izostaje tamo gdje je najpotrebniji

Ministarstvo infrastrukture i energetike, nadležno za dozvole, tehničke inspekcije, podizvođače, planove zatvaranja rudnika i procjene rezervi hroma, nije odgovorilo na zahtjeve za pristup informacijama koje je portal Faktoje uputio 29. oktobra 2025. godine.

Time su ostali nedostupni podaci o koncesionarima, operaterima bez okolišnih dozvola, neformalnim podizvođačima, planovima sanacije, tehničkim inspekcijama u posljednjih pet godina i nadzoru nad izvršavanjem ugovornih obaveza. Posmatrano u cjelini, sistem u Bulqizi pokazuje strukturnu fragmentaciju, u kojoj nijedna institucija nema uvid u kompletan ciklus eksploatacije.

Albanski okolišni stručnjak Danjel Bica upozorava da, iako su kompanije zakonski obavezne da plaćaju okolišne takse i finansijske garancije, nijedna galerija niti degradirano područje u Bulqizi nije u potpunosti sanirano nakon decenija eksploatacije. Kao ključne slabosti navodi samoprijavljivanje kompanija, rijetke inspekcije i izostanak nezavisne provjere.

Iako se hrom u Bulqizi pretežno javlja kao trovalentni hrom, nijedna institucija nije analizirala mogućnost njegove oksidacije u heksavalentni hrom u rudničkim vodama — što potvrđuju i podaci ISHP-a.

„Bez ciljane analize na šestovalentni hrom nije moguće procijeniti stvarni uticaj rudarstva na kvalitet vode“, upozorava Bica.

Jalovina kao trajni rizik

Poseban problem predstavlja nekontrolisano odlaganje jalovine, koja se decenijama taložila u blizini okana, na strmim padinama i uz naselja. Takva praksa povećava rizike od erozije, klizišta i zagađenja voda.

Terenska dokumentacija koju je prikupio portal Faktoje pokazuje masivne gomile jalovine koje mijenjaju prirodne površine.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) potvrđuje da su kompanije same odgovorne za nadzor nad otpadom, dok se sistem u velikoj mjeri oslanja na samoprijavljivanje.

Preklapanje nadležnosti dodatno slabi nadzor: AKBN ne procjenjuje zagađenje, AKM nadzire samo operatere s dozvolama, Opština ne vodi evidenciju pritužbi, a IKMT navodi da nikada nije obustavio rad rudnika zbog štete po okoliš.

Lokalni novinar Sami Curri, koji više od decenije prati Bulqizu, opisuje grad u kojem su ekonomska zavisnost, strah i institucionalna nevidljivost oblikovali svakodnevni život.

Prema njegovim riječima, prostor za javno istupanje gotovo da ne postoji, a nesreće se rijetko procesuiraju do kraja. U prosjeku, dva do tri rudara godišnje gube život, a odgovornost se često prebacuje na radnike.

Iako su zdravstvene ustanove dužne da prijave teške povrede, rudari rijetko govore javno zbog straha od gubitka posla ili stigmatizacije. Curri navodi da vidljivo zagađenje vazduha i degradacija zemljišta postoje, ali da nijedna institucija nije izdala formalno upozorenje o teškim metalima u pijaćoj vodi.

Na pitanje da li Bulqiza ima stvarnu korist od rudarstva, njegov odgovor je kratak:

„Ne.“

Prema njegovim riječima, godišnja rudarska renta od 150.000 do 200.000 eura nije dovoljno ni da se izgradi dva kilometra puta.

Zašto ljudi ćute

Naši sagovornici navode da je strah ključni faktor javnog života u Bulqizi. Dugogodišnji rudar Luli Alla objašnjava da se ljudi rijetko oglašavaju jer veliki broj porodica direktno zavisi od rudnika.

„Ovo je mali grad. Ljudi pamte ko je šta rekao.“

Porodice rudara koji su stradali u smrtonosnim nesrećama takođe insistiraju na anonimnosti. Jedna udovica poginulog rudara odbila je razgovor za medije, navodeći da prethodna pažnja javnosti nije dovela do promjena, već je samo ponovo otvorila ličnu traumu.

Ova svjedočenja ukazuju na zajednicu u kojoj se posljedice rudarstva preživljavaju privatno, dok institucionalni odgovori ostaju ograničeni.

Rudari bez pravnog statusa

Više od decenije pokret Together Movement (LB) zagovara usvajanje posebnog pravnog statusa za rudare u Albaniji, s ciljem obezbjeđivanja zakonske i socijalne zaštite radnika u jednom od najopasnijih sektora u zemlji.

„Rudarstvo je najopasnija profesija u Albaniji i neprihvatljivo je da funkcioniše bez posebnih zakonskih garancija“, kaže aktivista LB-a Emiljando Kita.

Situaciju dodatno otežava slaba sindikalna zastupljenost. Kako ističe Xhuljano Bregasi, aktivista pokreta LB, osnivanje Ujedinjenog sindikata rudara Bulqize (SMBB) 2019. godine dočekano je represijom. Nekoliko sindikalnih lidera, uključujući i predsjednika sindikata, dobilo je otkaz u kompaniji AlbChrome ubrzo nakon osnivanja sindikata.

Godine 2020. pokret je parlamentu podnio peticiju sa više od 11.000 potpisa, tražeći prijevremene penzije, zdravstvenu zaštitu i naknade za profesionalna oboljenja. Institucije nikada nisu dale formalan odgovor, a aktivisti opisuju godine prebacivanja odgovornosti između ministarstava.

Prema Kiti, ključni razlog izostanka reforme leži u političkom i fiskalnom trošku, jer bi takav zakon povećao obaveze i za državu i za velike privatne kompanije koje dominiraju sektorom.

Veliki prihodi — ali za koga?

AlbChrome, najveći operater u sektoru rudarenja hroma u Bulqizi, preuzet je u januaru 2022. godine od strane turske kompanije Yıldırım Group, preko svoje rudarske podružnice Yılmaden Holding, nakon što je prethodno bio u vlasništvu albanske BALFIN Group.

Ovim preuzimanjem Bulqiza je snažnije povezana s međunarodnim lancima snabdijevanja Yılmadena, ali radne tenzije nisu prestale. Rudari su i 2025. godine protestovali zbog plata.

Prema podacima Ministarstva finansija Albanije, rudarska renta uplaćena Opštini Bulqiza iznosila je 213 miliona leka (2,13 miliona eura) u periodu od 2015. do septembra 2025. godine. Kako Zakon br. 9975 „O nacionalnim porezima“ predviđa da se svega 5% rudarske rente dodjeljuje lokalnoj samoupravi na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to znači da je centralna država iz istog izvora u tom periodu prikupila približno 4,26 milijardi leka (42,6 miliona eura).

Ministarstvo ne raspolaže podacima o sanaciji okoliša, korištenju finansijskih garancija niti o lokalnom reinvestiranju prihoda. Lokalni novinar Sami Curri ističe da su iznosi koje prima opština nedovoljni za bilo kakva ozbiljnija infrastrukturna ulaganja.

Albanija je formalno obavezna da uskladi svoje zakonodavstvo s okolišnim direktivama Evropske unije, uključujući pravila o procjeni uticaja na okoliš (EIA), Direktivu o rudarskom otpadu i Okvirnu direktivu o vodama. Evropska komisija je u više navrata pozivala na jačanje inspekcija i nadzora.

Međutim, slučaj Bulqize pokazuje trajan raskorak između propisa i prakse: izostanak zdravstvenog i okolišnog monitoringa, fragmentirane dozvole, nesigurne radne uslove i ograničenu institucionalnu odgovornost.

Dvostruki paradoks: Zelena tranzicija i okolišni pritisci na Zapadnom Balkanu

Iskustva iz Bosne i Hercegovine i Albanije ukazuju na složen odnos između evropskih ekoloških ciljeva i stvarnosti eksploatacije mineralnih resursa. Hrom je ključna sirovina za savremene tehnologije, uključujući obnovljive izvore energije i električna vozila, ali primjeri poput Bulqize pokazuju da njegova eksploatacija može imati ozbiljne posljedice po vode, šumske ekosisteme i kvalitet vazduha, naročito u odsustvu sistematskih studija i kontinuiranog monitoringa.

Evropska unija u strateškim dokumentima naglašava održive lance snabdijevanja i integraciju regiona u zelenu tranziciju. Međutim, pitanje primjene tih principa na terenu ostaje otvoreno, posebno u sredinama sa slabijim institucijama i ograničenim mehanizmima javnog nadzora.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici. Za razliku od Albanije, koja se decenijama suočava s posljedicama intenzivne eksploatacije hroma, BiH tek ulazi u ovu fazu. To otvara mogućnost za postavljanje jasnih standarda i procedura – ili, u slučaju izostanka nadzora, ponavljanje obrazaca već viđenih u regionu.

Zelena tranzicija nije samo tehničko, već i demokratsko pitanje: koliko su lokalne zajednice uključene u odlučivanje, da li su koncesioni ugovori javni i ko definiše javni interes.

U slučaju Vareša, dostupni podaci ne ukazuju na snažan institucionalni odgovor. Lokalne vlasti podržavaju projekat, ali takođe i kriju ključne podatke od lokalnog stanovništvo koje će u budućnosti možda morati da živi pored rudnika, a takođe lokalna zajednica nije imala skoro nikakvu ili vrlo slabu finansijsku korist od prodaje rudnika Rupice.

Na kantonalnom nivou, institucije se duži vremenski period pozivaju na poslovne tajne prilikom uskraćivanja uvida javnosti Bosne i Hercegovine u koncesioni ugovor, dok su reakcije državnih institucija, uključujući Pravobranilaštvo i Ustavni sud BiH, uslijedile kasno ili su čak  izostale.

Zbog toga organizacije civilnog društva i lokalne zajednice insistiraju da se pitanje hroma posmatra kao sistemsko, a ne lokalno – sa implikacijama na kantonalni, entitetski i državni nivo.

Prije nego što posljedice postanu nepovratne…

Za dio lokalne zajednice i organizacija civilnog društva u Varešu, zahtjev je jasan: raskid koncesije, obustava aktivnosti kompanije „Vareški minerali“ i preispitivanje razvojnih modela koji podrazumijevaju trajne okolišne i zdravstvene rizike.

Za investitora, takav ishod znači gubitak uloženog kapitala i reputacioni rizik. Za kantonalne vlasti, to bi podrazumijevalo priznanje da je koncesioni proces vođen uz ozbiljne proceduralne i pravne propuste, uključujući kršenje rokova i ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.

Za stanovnike doline Krivaje, dilema je manje apstraktna. Ona se svodi na pitanje kvaliteta vode, zemljišta i života u narednim decenijama: da li će rijeka ostati dio svakodnevne upotrebe ili će postati industrijski recipijent; da li će šumski ekosistemi ostati očuvani ili će biti trajno izmijenjeni.

U tom kontekstu, inicijativa 49 organizacija i lokalnih zajednica prevazilazi jedan projekat. Ona postavlja šire pitanje institucionalne odgovornosti i sposobnosti države da upravlja prirodnim resursima u javnom interesu.

Iskustvo Bulqize pokazuje šta se dešava kada eksploatacija traje duže od nadzora.

Hoće li Vareš krenuti istim putem ili će ishod biti drugačiji, ostaje odluka koja se donosi sada — i čije će posljedice trajati znatno duže od jednog koncesionog ugovora.

Ovaj prekogranični tekst nastao je u okviru istraživačkog novinarskog projekta novinara Jone Cenameri (redakcija Faktoje.al Tirana, Albanija) i Dejana Rakite (redakcija Gerila.info Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

The post Bosna, Albanija i hrom: Koliko „zeleno“ je „zeleno rudarstvo“ kada se dešava na Balkanu? first appeared on Gerila.info.

Minić je istakao kako Vlada planira preduzimanje niza mjera da bi bilo ojačano ekonomsko upravljanje i ostvarena održiva konvergencija, ekonomski rast i zapošljavanje. Opredjeljenje Vlade Republike Srpske jeste, kazao je on, da sve politike koje sprovodi zajednički radi sa poslovnom zajednicom i sindikatom.

On kaže da su Prijedlogom programa ekonomskih reformi Srpske od 2026. do 2028. godine obuhvaćene sve aktivnosti koje su do sada sprovedene, da su definisane 23 mjere, predočen prikaz stanja u oblasti sturkturnih reformi, a određeni su i dalji pravci ekonomske politike i sprovođenja socioekonomskih reformi u Srpskoj.

„Vlada sa cijeni po rezultatima. Bili smo maksimalno otvoreni u prvih sto dana rada  ove Vlade. Servisirane su sve obaveze i predložili najveći budžet Republike za iduću godinu. U iduću godinu krećemo optimistično. Predviđen je rast privrede od 2,6 odsto. Vodimo odgovornu finansijsku politiku i tako će biti i u idućoj godini“, naveo je Minić, koji je najavio iduću sjednicu Vlade u opštine Sokolac.

Ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske Alen Šeranić rekao je da će se u narednoj godini ići u donošenje novog zakona o dječijoj zaštiti sa aspekta relevantnih procjena statusa djece sa razvojnim poremećajima. Šeranić je naveo da su u tom smuslu priključene i aktivnosti akcije “S ljubavlju hrabrim srcima” kroz osnivanje centara za specijalističke usluge u oblasti socijalne zaštite koje bi se bavile tim procjenama.

„Sa tog aspekta definisali bismo način ulaska u kategorizaciju odnosno ostvarivanja prava po novom mehanizmu procjene a to je međunarodna klasifikacija funkcionalnosti. Vjerovatno ćemo raditi i na izmjeni Zakona o socijalnoj zaštiti i utvrditi novo pravo koje će se ticati osoba koje navrše 30 godina a imaju potrebu za produženim njegovanjem“, rekao je Šeranić.

Ministar energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić kazao je kako su stečeni uslovi da se vlasništvo nad koncesijom u Ugljeviku, na eksploatacionom polju „Istok 2“, prenese na Rudnik i Termoelektranu Ugljevik. On je dodao da je sada preduzeće “Gas-Res” vlasnik 74 odsto udjela u kompaniji “Komsar enerdži”.

„Time bi se obezbijedilo nesmetano funkcionisanje elektrane u narednom periodu. Vlada Srpske je obezbijedila sredstva za preuzimanje značajnog udjela u ‘Comsar energy“. Do sada je preuzeto 74 odsto vlasništva. Sada ‘Gas-Res’ može donijeti odluku da se prenese koncesija na RiTE Ugljevik. To će omogućiti nesmetano korišćenje uglja i stvoriće se uslovi da se osiguraju dovoljne količine uglja da bi mogli nesmetano raditi u narednom periodu“, poručio je Đokić.

Glavni i odgovorni urednikposlovnog portala CAPITAL Siniša Vukelić za GERILU kaže kako nije mnogo očekivao od Minićeve vlade. Ona je, podsjeća Vukelić, ionako sastavljena od starih koalicionih partnera predvođenih SNSD-om i kojom upravlja Milorad Dodik.

„Ako govorimo o pomacima, treba pomenuti Minićevu spremnost da razgovara sa medijima. Sjednice Vlade se prenose, ali je i dalje veoma sporno to što se sklanjaju važne informacije od javnosti. Ministri na sjednicama Narodne skupštine izbjegavaju odgovore na poslanička pitanja“, kazao je Vukelić.

Članova Minićevog kabineta, dodaje on, nema u javnosti. Vukelić kaže kako su i dalje na snazi mnogobrojni neriješeni problemi. Građani Srpske i dalje ne znaju od koga je Srpska pozajmila 250 miliona evra početkom godine, kao što ne znaju kako će biti isplaćen „Comsar energy“ Rašida Serdarova.

„Nesređena je situacija u velikim javnim preduzećima. Čini se da postoji drugarčija energija kod Minića u odnosu na Radovana Viškovića, ali javnost interesuje kada će biti riješeni veliki strukturalni problemi. Pozitivno je to što je Vlada odustala od kupovine hotela Monument i što je odustala od kupovine radara. Vidise da premijer i dalje radi sa jednom ruklom zavezanom iza leđa“, smatra Vukelić.

Profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta uz Banjoj Luci Goran Radivojac ističe da je realno očekivati da će se loši pokazatelji iz Evrope odraziti i na domaću ekonomiju. On ocjenjuje da Vlada Srpske u prvih 100 dana zbog prijevremenih izbora nije pokazala pun kapacitet, ali kao pozitivno navodi obilazak lokalnih zajednica, uz potrebu da se analizira poslovanje javnih preduzeća.

„Novi saziv Vlade je neka vrsta kontinuiteta dosadašnjih politika i zapravo problemi s kojima se oni suočavaju u našoj svakodnevici su svima nama manje više poznati. Dakle, nije bilo nekakvih spektakularnih rezultata, što i ne može biti za sto dana, ali ono što zaista iskreno možemo reći ruku na srce, iskreno, dakle, oni jesu a naročito premijer, pokazali izvrsnu dozu ambicije da idu susret javnosti“, rekao je Radivojac.

G. Dakić / GERILA

The post Sto dana Vlade Save Minića: Mnogo obećano, malo ispunjeno first appeared on Gerila.info.

Od svega što je napisano u saopštenju-reakciji UIO BiH koje su dobile mnogobrojne redakcije u BiH, osim portala Gerila gdje je originalno objavljen tekst, tačno je jedino to da navedeni Pravilnik još uvijek nije usvojen, ali je takođe činjenica da je on pred samim usvajanjem, da je prošao postupak e-konsultacija, i preostalo je samo da ga Upravni odbor UIO usvoji i objavi. Na sadržaj Pravilnika više ne može da utiče niko, ni građani, ni bilo koji parlament, niko sem Upravnog odbora koji je, prethodno, “skrojio” ovakav Pravilnik.

Budući da su iz UIO naveli da je u pitanju “netačno i nepotpuno tumačenje”, “stvara zabune”, kao i da je u pitanju “netačno informisanje”, pozabavićemo se samim navedenim saopštenjem UIO BiH. Nije zgoreg ni napomenuti da su pitanja o ovoj temi poslata upravo prema Upravnom odboru UIO BiH sa ciljem pojašnjenja Pravilnika, a do današnjeg dana nismo dobili odgovore a, kao što smo već napisali, nismo dobili ni reakciju UIO na tekst koji je, gle apsurda, objavljen upravo na Gerila.info portalu.

U svom saopštenju, pres služba UIO (iako bi reagovati trebao Upravni odbor UIO), navodi da se “zbog činjenice da se u medijima pojavljuju netačna i nepotupna tumačenja nacrta Pravilnika o izjmenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-U u BiH, vezano za ostavrivanje prava povrata PDV-a na kupovinu prve nekretnine, oglašavaju u cilju potpuno tačnog informisanja
javnosti”. Takođe ukazuju da dodatne zabune i sumnje kod potencijalnih korisnika ovog prava može stvoriti “tumačenje propisa od nenadležnih osoba, posebno u vrijeme kada Pravilnik još nije ni usvojen od strane Upravnog odbora UIO”.

Pravilnik, kako smo naveli, još nije usvojen, ali je prošao sve procedure do usvajanja, i gdje je nakon brojnih primjedbi građana (preko 100), tek djelimično usvojen mali broj dok su na većinu primjedbi davana 3 tipska, maltene identična, odgovora.

Ukoliko tekst Gerile, na koji je UIO BiH reagovao, na kraju doprinese da se pomenuti Pravilnik izmjeni na bolje smatraćemo to za svoju veliku pobjedu, uprkos “saopštenju UIO” gdje se naš tekst naziva netačnim ali i gdje se još jednom pokazalo koliko državne institucije itekako “boli” kada se za njihov (ne)rad zainteresuju mediji, pa je tako i ovo saopštenje poslato naprečac, svim mogućim medijima, bez potpisa autora saopštenja, neuredno (sa nekoliko veličina fonta u samom mailu što je u svijetu modernog PR-a izraz neprofesionalnosti), i sa površnom analizom samog teksta, do te mjere, da sam (nepoznati) autor ovo saopštenja-reagovanja očito nije ni čitao dalje od naslova i prvih par rečenica teksta objavljenog na Gerili.

No, krenimo redom.

U saopštenju UIO se navodi da “umačenje propisa od nenadležnih osoba, posebno u vrijeme kada Pravilnik još nije ni usvojen od strane Upravnog odbora UIO, može samo stvoriti dodatne zabune i sumnje kod potencijalnih korisnika ovog prava”.

Iz UIO BiH “zaboravljaju” da akti koji su postavljeni na portalu eKonsultacije imaju pravo komentarisati pojedinci, organizacije, udruženja i svi zainteresovani građani Bosne i Hercegovine. Upravo je iz tih razloga i otvoren portal kako bi se zainteresovanoj javnosti omogućilo da svojim konstruktivnim prijedlozima i razmjenom mišljenja unaprijedi kvalitet pravnih propisa koji se donose u institucijama Bosne i Hercegovine.

Takođe, svi zainteresovani građani imaju pravo u javnosti iznositi svoje mišljenje o propisima koje donose javni organi, bez obzira jesu li oni usvojeni, ili su u procesu usvajanja. Sloboda misli i sloboda izražavanja garantovane su Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i ne odnose se samo na „nadležne osobe“ već na sve građane. Pogrešno je očekivati od zainteresovane javnosti da se suzdržava od izražavanja mišljenja o propisu koji će uticati na prava i obaveze građana, samo zato što isti još nije usvojen. Pri tom, treba imati u vidu da se radi o propisu koji intrigira građane, te da je postupak javnih konsultacija o tom istom propisu završen.

Čak 112 zainteresovanih lica učestvovalo je u postupku javnih konsultacija, upućena su čak 123 prijedloga, od kojih su usvojena i djelimično usvojena samo 23. Iz Izvještaja o održanim konsultacijama proizilazi da su na sve prijedloge data 3 gotovo identična odgovora, što je, kako saznajemo, izaziva revolt kod građana.

Upravo iz tog razloga bi trebala da postoji potreba da se o temi javno govori i pozivamo odgovorne u UIO BiH da otklone sumnje i zabune za koje tvrde da smo, kao redakcija, izazvali objavom teksta.

Dalje se u Saopštenju UIO navodi da “smatraju bitnim ukazati na odredbe člana 3. Zakona o dopunama Zakonu o porezu na dodatu vrijednost (Službeni glasnik BiH, broj 20/25), kojima je propisano da će “Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine donijeti podzakonske akte za provođenje Zakona nakon stupanja ovog Zakona na snagu, u kojima će se utvrditi uslovi i način pod kojima kupac ostvaruje pravo na povrat PDV-a za kupovinu prvog stambenog objekta, uključujući nadležne organe za izdavanje potvrda kojima se dokazuje ispunjavanje uslova za povrat PDV-a, definiranje minimalnog perioda za otuđenje stambenog objekta od strane korisnika prava na povrat PDV-a, površinu i cijenu stambenog objekta na koju je moguće ostvariti povrat PDV-a, maksimalan iznos povrata PDV-a, broj članova domaćinstva koji ostvaruju ili ne ostvaruju pravo i u kojem obimu, početne rokove u smislu posjedovanja prve nekretnine radi ostvarivanja prava, kao i sve ostale potrebne uslove s ciljem provođenja Zakona.”

Kada već govorimo o članu 3. Zakona o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost važno je da javnost bude upoznata da prvobitni Prijedlog Zakona o dopunama Zakona o pdv-u od 24.09.2024. uopšte nije ni sadržavao ovaj član.

Takođe, važno je da javnost zna da je upravo UIO u Mišljenju na Prijedlog zakona od 25.10.2024. predložila da se doda novi stav kojim se reguliše da kupac može da ostvari pravo na povrat pdv-a ukoliko on i svaki član njegovog domaćinstva u poslednjih deset godina nisu imali u vlasništvu i/ili zajedničkom vlasništvu ili suvlasništvu stambeni ili poslovni objekat u BiH, te da se zalagala da Upravni odbor UIO definiše minimalni period za otuđenje stana od strane korisnika prava na povrat pdv-a i površinu stana na koju je moguće ostvariti pravo na povrat.

Pravo je pitanje, zašto se u UIO BiH nisu zalagali da se zakonom definiše površina stana na koji je moguće ostvariti pravo na povrat PDV-a i minimalni period za otuđenje stana, nego su predložili da isključivo Upravni odbor njihove Uprave definiše ove uslove!?

Istina, Zakon daje ovlaštenja UIO da donosi podzakonske propise u konkretnoj oblasti, ali one kojima će se bliže regulisati uslovi i način povrata pdv-a, a ne one koji će uticati na suštinsko ostvarivanje prava.

Dalje se u saopštenju UIO ističe “da se ovdje ne radi o “derogiranju Zakona” kako to pojedinci tumače, već naglašavaju da je odrebama Zakona upravo data obaveza Upravnom odboru UIO da kroz pravilnik definiše gore pomenute uslove isključivo u cilju propisivanja procedure koja će građanima BiH koji ostvaruju ovo zakonsko pravo, to i omugućiti. Podzakonski akt ima za cilj da ova procedura bude potpuno jasna, transparentna i da spriječi bilo kakve zloupotrebe.

U objavljenom testu nije ni osporavano da je Upravni odbor UIO ovlašten da donosi podzakonske propise, već je navedeno sledeće „Pravilnik je, naime, dodao kriterijume koji ne postoje u zakonu, čime je ovo pravo praktično uskraćeno velikom broju potencijalnih korisnika“. Činjenica je, takođe, da u Zakonu nisu propisani kriterijumi odnosno uslovi za ostvarivanje prava na povrat PDV-a za kupovinu prvog stana u šta se vrlo lako uvjeriti čitanjem zakona. Zakonom je propisano da pravo na povrat PDV-a prilikom kupovine prvog stambenog objekta ima punoljetno fizičko lice koje je državljanin Bosne i Hercegovine sa stalnim mjestom prebivališta u Bosni i Hercegovini, koje je kupac stambenog objekta.

Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine jeste Zakonom ovlašten da donese podzakonske akte za sprovođenje Zakona, u kojima bi se, između ostalog, trebali definisati uslovi i način pod kojima kupac ostvaruje pravo na povrat PDV-a, međutim Pravilnikom se ne bi smjeli propisivati uslovi koji utiču na umanjenje datih prava.

Za razliku od Bosne i Hercegovine u susjednoj Srbiji, Zakon o porezu na dodanu vrednost pored prava propisuje i uslove pod kojim kupac prvog stana može da ostvari pravo na povrat PDV-a, pa samim tim postoji pravni osnov za dalju razradu ovih uslova kroz podzakonske akte.

Činjenica je da je u Bosni i Hercegovini Upravnom odboru UIO dato da propisuje uslove za ostvarivanje prava na povrat PDV-a podzakonskim propisima, umjesto da su ova pitanja uređena zakonom – i to je ono na šta iz UIO BiH uporno izbjegavaju da odgovore, čak i u svom saopštenju-reagovanju!

Činjenica je, takođe, i da se Upravni odbor UIO u postupku donošenja zakona zalagao da mu se daju ova ovlaštenja. O razlozima možemo da nagađamo, ali svjesni smo gdje i u kakvom društvu živimo.

Dalje, u saopštenju UIO BiH se navodi da smatraju “posebno potrebnim pojasniti da naslov Ako vam brat ima garsonjeru, neće vam biti vraćen PDV na stan – nije tačan”.

“Nacrtom Pravilnika je propisano je da kupac može ostvariti pravo na povrat PDV-a na 40 metara kvadratnih i dodatnih 15 m2 na članove domaćinstva. Definisanje članova domaćinstva je izvršeno sa ciljem preciziranja ko su osobe na koje se može iskoristi dodatnih 15 metara kvadratnih, a nikako iz razloga da se kupcu uskraćuje pravo na povrat PDV-a. Ukoliko se utvrdi npr. da „brat“ kao član domaćinstva ima stan (imovinu), a „sestra“ je kupac novog stana (i ona nema imovinu ili nije imala u zadnjih 7 godina), ona će moći da ostvari pravo na povrat PDV-a, ali neće moći iskoristiti pravo na povrat za dodatnih 15 metara kvadratnih na „brata“ kao člana domaćinstva, jer on već ima stan”, navodi se dalje u saopštenju-reagovanju UIO BiH.

Nedopustivo je, zapravo, da se samo na osnovu naslova donosi zaključak da su čitaoci teksta netačno informisani, te da UIO BiH čitaocima dodatno pojašnjava kako se ostvaruje povrat pdv-a na člana domaćinstva. U tekstu je vrlo jasno i precizno navedeno da „Pravilnik, međutim, propisuje da kupac može ostvariti pravo na povrat PDV-a za dodatnih 15m² po članu domaćinstva, ali samo ako taj član u posljednjih sedam godina nije imao u vlasništvu ili suvlasništvu nikakvu nekretninu u BiH – uključujući stan, kuću, apartman ili druge stambene objekte“.

Javnost nije netačno informisana, u objavljenom tekstu javnosti su dostavljene sve informacije i ništa nije sakriveno. Svaka objavljena informacija vrlo lako se može provjeriti jer se radi o prezentovanju činjenica, samo je potrebno tekst pročitati do kraja.

Na kraju iz UIO BiH poručuju – “U cilju daljeg izbjegavanja netačnog informisanja javnosti Uprava za indirektno oporezivanje vam stoji na raspolaganju za bilo kakvo pojašnjenja, s tim da molimo da se sačeka da predmetni Pravilnik prvo bude usvojen od strane Upravnog odbora UIO”.

Nevjerovatno je da iz UIO BiH poručuju javnosti da “treba da sačeka da predmetni pravilnik prvo bude usvojen od strane Upravnog odbora UIO, pa da se tek onda daju pojašnjenja” i to dovoljno govori o shvatanju nadležnih o transparentnosti institucija koje finansiraju svi građani ove zemlje.

Pojašnjenja i obrazloženja potrebno je davati dok propis nije usvojen, jer se samo tako može uticati na njegovo poboljšanje.

I dalje čekamo na odgovore Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH…

Dejan Rakita / GERILA

The post UIO BiH reagovao na tekst Gerile: Gerila reaguje na saopštenje UIO BiH first appeared on Gerila.info.

Vijeće ministara je prije Samita odobrilo nacrt  programa reformi i naložilo usaglašavanje konačnog teksta sa nižim nivoima vlasti u narednih 45 dana.

Šta je program reformi i zašto ga BiH nema?

Kako bi ostvarila pravo na finansijsku podršku iz Plana rasta, država mora usvojiti program reformi, u javnosti poznat kao reformska agenda. To je dokument kojim se jasno definišu prioriteti i objašnjava kako država planira unaprijediti svoj sistem, od pravosuđa i borbe protiv korupcije, preko obrazovanja i zaštite okoliša, do jačanja ekonomije i zapošljavanja.

U kontekstu BiH, reformska agenda obuhvata obaveze koje su već ranije preuzete kroz domaće strategije, međunarodne sporazume i proces evropskih integracija. Ovim programom ti ciljevi dolaze u prvi plan, s jasno utvrđenim rokovima, mjerama i pokazateljima napretka, dok EU osigurava dodatni podsticaj i podršku za njihovu provedbu.

Proces izrade programa reformi u BiH započeo je krajem novembra 2023. godine, a već tada je bilo jasno koja će pitanja biti teško usaglasiti. Vijeće ministara BiH formiralo je Radni tim za pripremu programa reformi, ali je propustilo priliku da jasno definiše svoju ulogu glavnog arbitra za rješavanje potencijalnih sporova koji mogu blokirati ili usporiti rad. Umjesto toga, Radni tim je uspostavljen po uzoru na strukture i način rada postojećeg, ali neefikasnog mehanizma koordinacije za evropske integracije.

Radni tim je svojim Poslovnikom propisao jednoglasno odlučivanje o svim pitanjima, bez obzira na raspodjelu nadležnosti po pojedinačnim mjerama. Posljedica ovakvog modela je da je BiH jedina država koja do isteka roka, u avgustu 2024. godine, nije dostavila usaglašen program reformi Evropskoj komisiji. Time nije ispunjen uslov za pristup predfinansiranju koje je EU predvidjela kao oblik motivacije i podrške za provedbu reformi u okviru Plana rasta.

BiH bi po usvajanju programa reformi i ratifikaciji sporazuma sa EU trebala dobiti okvirno 70 miliona eura, što je tek manji dio u odnosu na ukupna sredstva koja su joj na raspolaganju.

Tačke sporenja

Nezapaženo je prošla činjenica da je Radni tim usaglasio čak 111 od 113 mjera koje je Evropska komisija identifikovala kao neophodne. Te mjere obuhvataju, između ostalog, usvajanje zakona poput onih o VSTV-u i sudovima, digitalizaciju javnog sektora, pojednostavljivanje pravnog okvira za registraciju biznisa, povećanje broja djece koja pohađaju predškolsko obrazovanje i slično.

Mnoge od ovih mjera predstavljaju obaveze na evropskom putu BiH već godinama, pa se mogu očekivati poteškoće ili zastoji u njihovoj implementaciji. Tim više ostaje nejasno zašto nisu usvojene preostale dvije mjere.

Saglasnost nije postignuta u vezi s imenovanjem sudija na upražnjena mjesta u Ustavnom sudu BiH i priznavanjem, odnosno primjenom odluka tog suda na cijeloj teritoriji države. Druga sporna mjera odnosi se na provedbu zakona o konkurencijskoj politici na svim nivoima vlasti, te na usklađivanje s pravnom stečevinom EU kroz ukidanje entitetskog prava veta u donošenju odluka u Vijeću za državnu pomoć i Konkurencijskom vijeću BiH.

Gdje smo sada?

Vijeće ministara BiH je kratkim saopštenjem obavijestilo javnost da je na telefonskoj sjednici održanoj 27. juna 2025. godine usvojilo nacrt programa reformi i zadužilo ministarstva da u narednih 45 dana, zajedno s ministarstvima na drugim nivoima vlasti, nastave aktivnosti na usaglašavanju stavova u cilju finalizacije dokumenta. Ovim je formalno potvrđeno da je Radni tim završio svoj posao i da je postignut politički dogovor o tekstu nacrta. Ipak, riječ je o privremenom političkom dogovoru, a ne o konačno usaglašenom dokumentu.

Prema dostupnim informacijama, sadržaj programa reformi još uvijek mora dobiti saglasnost svih entiteta i kantona, kako bi mogao biti proslijeđen Evropskoj komisiji na odobrenje. Iako su iz Radne grupe ranije najavljivali da će građani putem platforme e-Konsultacije moći uputiti svoje komentare i prijedloge za unapređenje dokumenta, nije jasno hoće li ovaj obavezan korak biti preskočen.

U ovom trenutku nije poznato na koji način će se usaglasiti ranije tačke sporenja, niti šta će se desiti ukoliko neki od nižih nivoa vlasti ne podrže predloženi tekst. Zbog toga postoji realna opasnost da BiH i nakon isteka novog roka uđe u novu fazu političkog nadmudrivanja i prolongiranja usvajanja dokumenta, čime bi se dodatno ugrozila mogućnost korištenja sredstava iz Plana rasta i potvrdila praksa nedostatka jasne političke odgovornosti u provođenju reformi.

Šta dalje?

Bez konačnog usvajanja programa reformi, BiH ostaje bez pristupa sredstvima iz Plana rasta, koja ne predstavljaju samo finansijsku podršku, već i konkretno povjerenje Evropske unije u sposobnost države da ispuni preuzete obaveze. Izostanak političke volje i spremnosti na kompromis dodatno usporava reformske procese i podriva kredibilitet BiH kao ozbiljnog kandidata za članstvo u EU.

Građani, koji bi trebali biti najveći korisnici reformi i investicija, u ovom procesu ostaju potpuno isključeni: javnost nema dovoljno informacija o sadržaju programa, ne postoji jasan plan za organizovanje javnih konsultacija, a ključne informacije najčešće stižu posredno, kroz politička saopštenja, umjesto putem zvaničnih institucija.

U narednih 45 dana, institucije moraju pokazati spremnost da usaglase preostala pitanja, obezbijede punu transparentnost i omoguće građanima uvid u reformske obaveze koje će se provoditi u njihovo ime. Samo na taj način BiH može ispuniti uslove za korištenje sredstava iz Plana rasta i dokazati da reformski procesi nisu isključivo političko pitanje, već pitanje odgovornosti prema građanima. Ako program reformi bude usvojen u novom roku, pred BiH dolazi mnogo važniji zadatak – ispuniti sve preuzete obaveze, uključujući i one čije ispunjenje vlasti BiH izbjegavaju godinama, odnosno decenijama.

(transparentno.ba)

The post Reformska agenda: Šta stoji na putu pristupa BiH dodatnim sredstvima EU? first appeared on Gerila.info.

HT Eronet je jedan od tri telekomunikacijska operatera u BiH čiji većinski vlasnik je Vlada Federacije BiH, te je nosilac dozvola za fiksnu i mobilnu telefoniju, internet i druge usluge koje izdaje RAK BiH, zbog čega se Čerkez imenovanjem u Vijeće našao u direktnom sukobu interesa koji je definisan Zakonom o komunikacijama BiH i Etičkim kodeksom same Agencije.

Ovo znači da, kao član Vijeća RAK-a, Čerkez učestvuje u donošenju odluka koje direktno utiču na kompaniju u kojoj je zaposlen i prima naknadu, što opravdano dovodi u pitanje njegovu nepristranost, te se odražava na stepen povjerenja javnosti u transparentnost i pravičnost regulatornih procesa.

Prema Zakonu o komunikacijama BiH, članovi Vijeća RAK-a ne smiju imati finansijske ili druge odnose s nosiocima dozvola Agencije. Etički kodeks RAK-a dodatno precizira da članovima Vijeća nije dozvoljeno imati bilo kakve finansijske ili druge odnose sa nosiocima dozvola Agencije.

Vjekoslav Čerkez je imenovan za člana Vijeća RAK-a 10.10.2024. godine, a pored njega u novi saziv imenovani su i Iza Razija Mešević, Tomislav Volarić, Tanja Andrić, Damir Šehanović, Alma Čolo i Zoran Žuža. Na zvaničnoj stranici Agencije navedene su biografije članova Vijeća gdje se eksplicitno navodi kako je Čerkez.

Od 2000. godine zaposlen je u JP Hrvatske telekomunikacije d. d., Mostar, u kojem je kroz različite pozicije stekao širok spektar stručnog znanja iz područja telekomunikacija.

TI BiH je RAK-u poslao upit za provjeru informacija o eventualnom sukobu interesa Vjekoslava Čerkeza, odakle je stigao odgovor da ova agencija nije nadležna za provjeru tih navoda i da članovi Vijeća i generalni direktor, po njihovom tumačenju, ne podliježu disciplinskoj odgovornosti, već se to odnosi samo na zaposlene u Agenciji. U odgovoru se navodi kako je komisija koja je vodila proceduru imenovanja članova Vijeća RAK-a razmatrala sva dokumenta te da je Vjekoslav Čerkez u sklopu svoje prijave dostavio Izjavu kako je upoznat sa članom 22. Etičkog kodeksa RAK-a, bez pominjanja daljeg postupanja u vezi sa sukobom interesa u kom se on našao.

TI BiH je istu informaciju uputio na adresu Parlamentarne skupštine BiH koja, po Zakonu o komunikacijama, ima nadležnost da smijeni članove vijeća za koje se utvrdi sukob interesa, ali još uvijek nije dobio nikakvu informaciju o eventualnom postupanju.

Ova i slične situacije ukazuju na to da je sukob interesa u Bosni i Hercegovini sve učestalija pojava koja se toleriše i ne sankcioniše, čemu pogoduju i neusaglašeni i nepotpuni zakoni o sukobu interesa i etičkim standardima, te prebacivanje odgovornosti i nadležnosti između institucija.

(transparentno.ba)

The post Sukob interesa u Vijeću RAK-a i dalje bez odgovora institucija: Imenovani član zaposlen u HT Eronetu first appeared on Gerila.info.

Vjetroelektrana Ivovik predstavlja jedno od najvećih ulaganja u obnovljive izvore energije u BiH, sa kapacitetom od 84 MW i godišnjom proizvodnjom od 259 GWh električne energije a izgradnja ovog postrojenja počela je 2021. godine na zemljištu za koje građani tvrde da im je nezakonito oduzeto zbog čega još uvijek traje sudski spor.

Katastarski ured u Livnu proveo je eksproprijaciju koristeći poziv za usaglašavanje zastarjelih podatka iz 1982. godine koji je upućen putem lokalnog radija i oglasne table opštine. Kako je većina stanovnika ovog područja raseljena, u dijaspori ili ne obilazi redovno zgradu lokalne administracije, mnogi su propustili rok za dostavljanje dokaza o vlasništvu pa su tek početkom radova saznali da je njihovo zemljište prešlo u državno vlasništvo i da se na njemu počinje graditi postrojenje za proizvodnju električne energije pomoću vjetra.

Pred Općinskim sudom u Livnu pokrenut je spor kako bi se dokazalo da je zemlja nezakonito oduzeta privatnim vlasnicima, ali nadležne institucije nisu zaustavile projekat, već su nastavile sa izdavanjem dozvola. Sve je kulminiralo dozvolom Regulatorne komisije za energiju FBiH (FERK) nakon koje je omogućena proizvodnja električne energije iako je imovinski spor još u toku – što bi u pravnim državama automatski zaustavilo projekat.

Problemi oko izgradnje vjetroelektrane, koje je TI BiH detaljnije izložio u najnovijoj studiji slučaja, se protežu od 2008. Godine, kada je Vlada kantona 10 prvobitno dodijelila koncesiju firmi Ivovik d.o.o. čiji vlasnik, pokojni Ivan Matković je bio brat Stjepana Matkovića, tadašnjeg ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u kantonalnoj vladi. Osim ovog potencijalnog sukoba interesa, proces dodjele koncesije za ovaj projekat je sproveden uprkos odluci Ustavng suda Federacije BiH da je Zakon o koncesijama Kantona 10 povrijedio pravo na lokalnu samoupravu te se ne smije primjenjivati, što je ovaj sud ponovio u odluci iz 2024. godine.

Uz to, Vlada je ugovor je sa firmom Ivovik d.o.o., koja je povezana sa visokim funkcionerom u samoj toj vladi, potpisala na period od 30 godina uz naknadu od 20 hiljada evra i uslov da taj rok počinje teći tek danom početka proizvodnje, a ne potpisivanja ugovora. Time se išlo na ruku investitoru koji nije bio u obavezi da odmah realizuje projekat, već je dobio mogućnost da čeka odgovarajući momenat za preprodaju koncesionog prava, praksa poznata kao tzv. „mešetaranje“ koncesijama.

To se na kraju i desilo, pa je 2017. godine Ivovik d.o.o. prodat kompanijama pod kontrolom kineske vlade – CNTIC i Sinohydro za iznos od 8 miliona evra do kog su došli mediji, što je pratio i prenos koncesionog prava na izgradnju vjetroelektrane. Struktura vlasništva je kasnije još više zamagljena prebacivanjem vlasništva na firme u Luksemburgu, da bi izgradnja vjetroparka počela 2021. godine.

Dobijanjem upotrebne dozvole i odobrenjem priključenja na mrežu koje izdaje Elektroprenos BiH, krajem 2024. godine postrojenje počinje sa probnim radom, a u februaru 2025. FERK izdaje dozvolu za proizvodnju električne energije, čime firmi VE Ivovik počinje komercijalni rad.

Od tog datuma počinje i da se obračunava i koncesiona naknada od oko 1,5% prihoda od prodaje električne energije, koja je definisana ugovorom iz 2008. godine – 17 godina nakon dodjele koncesije i nakon što je prvobitni vlasnik preprodao firmu i pravo na izgradnju vjetroparka za višemilionski iznos. U prevodu, Vlada kantona 10 je licima koji su u bliskim srodničkim odnosima sa jednim od svojih članova omogućila da zarade milione preprodajom prava na „vjetar“ dok budžet kantona i lokalnih zajednica lokalne zajednice nisu imale gotovo nikakvu korist.

Ivovik šalje pomiješanu sliku naizgled uspješnog projekta energetske tranzicije, u pozadini kog se nalazi čitav niz neregularnosti. Uslovi koncesije napisani su tako da pogoduju koncesionaru, a ne javnom interesu, dok su nadležni zakazali na svakom koraku: od dodjele ugovora, preko nadzora, do krajnjeg izdavanja dozvola. Uz to, čitav proces, koji se pokazao kao netransparentan, se odvijao pod okriljem zakona koji je neustavan dok su osnovna prava građana, kao što je pravo na imovinu, prekršena od strane institucija upravo zaduženih da ih štite.

Ovaj slučaj oslikava potpuni slom u upravljanju koncesijama u BiH koje se često koriste kao instrument za privatnu dobit nauštrb javnog interesa, na šta je ukazao prvi Registar koncesija u BiH koji je objavio TI BiH.

Pravna nesigurnost, netransparentnost, zloupotrebe i pogodovanje privatnim interesima su sve odlike procesa dodjele koncesija u BiH zbog čega TI BiH poziva na hitnu reformu zakonodavnog i institucionalnog okvira – kako bi javni resursi konačno služili javnom, a ne privatnom interesu.

(transparentno.ba)

The post Zelena tranzicija u sivoj zoni: Zloupotrebe kao pozadina najveće vjetroelektrane u BiH first appeared on Gerila.info.

Ovi podaci nisu ni potpuni, jer 27 opština, gradova, entitetskih i kantonalnih ministarstva nije dostavilo informacije, a sve je prisutniji trend da velike iznose novca za udruženja dijele profitabilna javna preduzeća.

TI BiH je uporedio podatke o udruženjima koja su primala javna sredstva sa Registrom funkcionera i identifikovao 344 udruženja čija odgovorna lica obavljaju javnu funkciju, a na njihovo finansiranje je potrošeno 16 miliona KM u prethodnih pet godina. Od toga, 83 udruženja vode rukovodioci (direktori i članovi nadzornog odbora) javnih preduzeća, dok su na čelu 184 udruženja rukovodioci javnih ustanova. Tu je i 77 udruženja koje vode izabrana i imenovana lica, odnosno obavljaju neku od političkih funkcija.

Zloupotrebe i sukob interesa

Javni novac se u većini slučajeva dijelio bez ikakvih kriterija i javnog poziva, na šta ukazuju revizori iz godine u godinu na svim nivoima, a ovaj problem prepoznat je i u strategijama za borbu protiv korupcije.
Sa druge strane budžetska sredstva se zloupotrebljavaju za finansiranje podobnih udruženja ili čak troškova izbornih kampanja. TI BIH je u proteklom periodu podnosio prijave protiv čelnika udruženja koji su se nalazili u direktnom sukobu interesa, jer su istovremeno obnašali javnu funkciju, ali nije bilo adekvatne reakcije.

Nakon prijave protiv bivšeg savjetnika Predsjednika Republike Srpske Milana Tegletije, vlast u RS je ekspresno izmijenila zakon i ozakonila sukob interesa u finansiranju nevladinih organizacija iz budžeta. Tako je omogućeno svim funkcionerima da imaju svoje NVO i primaju neograničen iznos javnih sredstava, ako za rad u udruženju ne primaju platu. Podsjećamo da je cilj ovog zakona bio da spriječi funkcionere da novac iz budžeta dijele sopstvenim udruženjima i privatnim preduzećima, pa se pojava sukoba interesa nikako nije smjela svoditi na primanje plate, čime je načinjena nesaglediva šteta.

Dodatno, revizori u RS su utvrdili da se sredstva odobravaju udruženjima koja su ih nenamjenski trošila, ali uprkos nekoliko sudskih presuda u korist TI BIH-a i reakciji Ombudsmana, resorno ministarstvo u Vladi RS i dalje skriva ove informacije.

Takođe, u Federaciji BiH od 2013. ne postoji nadležna komisija koja odlučuje o sukobu interesa dok institucije koje dodjeljuju javna sredstva potpuno ignorišu postojanje zakona i činjenicu da je udruženjima koja vodi javni funkcioner zabranjeno primiti više od 10.000 KM godišnje, odnosno 50.000 za udruženja iz oblasti kulture i sporta.

Brčko Distrikt daje najviše novca

Najviše novca podijeli se na lokalnom i kantonalnom nivou, ali značajnu sumu dijelile su u prethodnom periodu i entitetske vlade.

U poređenju sa visinom budžeta, ubjedljivo najveći procenat dijeli Vlada Brčko Distrikta koja za finansiranje NVO izdvaja 16 ,8 miliona KM godišnje. Distrikt su u navedenom periodu potresale brojne afere oko raspodjele ovog novca ali je vlast kasnije značajnu reformu napravila usvajanjem poboljšanog zakona o sukobu interesa.

Takođe iznos sredstava za finansiranje udruženja povećava se iz godine u godinu a jedini pad zabilježen je 2020. kada je zbog COVID-a naplaćeno značajno manje javnih prihoda.

Ovi podaci dovoljno govore koliki je stepen političke kontrole nad finansiranjem civilnog sektora iz budžeta. Sredstva se dijele udruženjima koja često nemaju ni web stranicu, ne objavljuju izvještaje o radu, kao ni to u koje svrhe troše javna sredstva.

Sa druge strane novim zakonom nepodobnim udruženjima u Republici Srpskoj vlast namjerava ograničiti rad i označiti ih “stranim agentima” ukoliko se finansiraju iz evropskih ili drugih fondova. Iste te fondove koristi i sama vlast koja kroz ovaj zakon pokušava, pod krinkom transparentnosti, ograničiti rad nepodobnih udruženja, dok ne postoji ni minimum transparentnosti kod finansiranja “vladinih nevladinih organizacija”.

(transparentno.ba)

The post Vlasti u BiH podijelile 383 miliona KM za 12.200 udruženja, preko 1.800 povezano sa strankama first appeared on Gerila.info.

Na današnjoj stručnoj diskusiji u Sarajevu, koju su organizovali Transparecy International u BiH (TI BIH) i Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT govorili su aktivisti, stručnjaci i predstavnici relevantnih institucija a zaključano je da nastaje ozbiljna šteta po javni interes zbog nedostatka transparentnosti kod dodjele, kontrole i naplate javnih prihoda od koncesija. 

“Zakoni o koncesijama na svim nivoima ne osiguravaju principe transparentnosti, nediskriminacije, integriteta, niti štite javni interes, a značajne koristi koje koncesije mogu donijeti društvu su uglavnom izostale, dok posljedice štetnih ugovora trpe građani i životna sredina. Reforma cjelokupnog BH sistema koncesija podrazumijeva usklađivanja zakonodavstva svih nivoa sa EU direktivom o koncesijama, kao i međusobno, uz uvažavanje ostalih međunarodnih obaveza”, izjavila je Aleksandra Martinović, predsjedavajuća Skupštine Transparency International u BiH te dodala da bi se “svi principi i odredbe Zakona o javnim nabavkama u smislu transparentnosti, e-nabavki, sukoba interesa i pravne zaštite trebale odnositi i na koncesije”.

Lejla Kusturica, direktorica Fondacije ACT, naglasila je važnost učešća javnosti u procesu donošenja odluka o koncesijama. “Mi ne želimo postati koncesiona kolonija ni istoka ni zapada i smatramo da država i svi upravni nivoi moraju što hitnije unaprijediti koncesiono zakonodavstvo na način da koncesioni ugovori štite i javni interes, a ne gotovo u pravilu isključivo interes investitora. Prvi i najvažniji korak je prepoznavanje građana i građanki i organizacija civilnog društva kao zainteresovane strane u koncesionim ugovorima”, rekla je Lejla Kusturica. 

Tokom diskusije, rečeno je da su registri ugovora o koncesijama, koji su zakonska obaveza, uglavnom neažurni, nepotpuni ili uopšte ne postoje te su uslovi dobijanja koncesionih prava i obavljanja djelatnosti uglavnom netransparentni,  što dodatno otežava praćenje i kontrolu. 

Na ovaj način je javnost u BiH uglavnom uskraćena za informacije o tome koju korist budžeti i društvo imaju od eksploatacije prirodnih resursa, zbog čega je TI BiH kreirao Registar koncesija koji obuhvata podatke o koncesionarima, koncesionim ugovorima, načinu obračuna naknada, plaćenim obavezama i dugovima koje koncesionari imaju prema entitetima, kantonima i lokalnim zajednicama.  

Aktivisti i građani suočeni su sa velikim problemima u pokušaju da zaštite javni interes i životnu sredinu posebno nakon zaključivanja koncesionog ugovora. Na to je ukazao i Robert Oroz, aktivista iz Ekološko-humanitarne udruge “Gotuša“, Fojnica, koji ističe da  gotovo nemoguće poništiti ugovor ako niste jedna od ugovornih strana.

“To se mora promijeniti, a mišljenja sam i da su koncesione naknade uglavnom jako mizerne u odnosu na štetu koja nastaje po prirodu”, poručio je Oroz. 

Zbog nedostatka transparentnosti u dodjeli, kontroli i naplati javnih prihoda od koncesija, neophodna je hitna integracija sistema koncesija u jedinstveni sistem javnih nabavki te da svi principi i odredbe Zakona o javnim nabavkama, uključujući transparentnost, e-nabavke, sukob interesa i pravnu zaštitu, odnose i na koncesije.  Ovaj pristup bi omogućio vođenje jedinstvenog elektronskog registra, kreiranje jedinstvenih planova koncesija i uvođenje standardiziranih metoda obračuna naknada, kako bi se osigurala efikasna zaštita javnog interesa i očuvanje prirodne sredine u Bosni i Hercegovini. 

(ti-bih.org)

The post 14 nivoa netransparentnosti: Podaci o koncesijama se kriju od javnosti, posljedice su korupcija i uništavanje životne sredine first appeared on Gerila.info.