PIŠE: Đorđe Vujatović

Pravo na pristup informacijama u Bosni i Hercegovini formalno je jedno od ključnih demokratskih načela. U praksi, međutim, ono se sve češće svodi na birokratsku proceduru u kojoj institucije odlučuju kada će, kako i da li će uopšte odgovoriti na novinarske upite.

Između zakonskog roka od 15 dana i realnih potreba medija da informacije dobiju odmah, nastaje prostor koji administracija koristi – za odgađanje, selektivno odgovaranje ili potpuno ignorisanje zahtjeva.

Za razliku od većine redakcija, koje nemaju kapacitete da sistematski prate ishode svojih zahtjeva, BIRN BiH je jedna od rijetkih medijskih kuća koja vodi preciznu statistiku.

Manje novinarske redakcije najčešće ni ne bilježe koliko puta su odbijene ili im nije odgovoreno, što dodatno otežava sagledavanje razmjera problema na nivou cijele države.

Njihovi preliminarni podaci pokazuju razmjere problema: Samo u 2025. godini od oko 454 zahtjeva za slobodan pristup informacijama, potpuni odgovori stigli su u 298 slučajeva, djelimični u 24, dok su u najmanje 13 slučajeva informacije odbijene. U tri slučaja institucije su tvrdile da ne posjeduju tražene podatke, a za oko 115 zahtjeva nije ni evidentiran konačan ishod.

Ovi podaci ukazuju ne samo na sporost sistema, već i na nedostatak odgovornosti institucija koje često ne snose nikakve posljedice zbog nepostupanja.

Ipak, ni ovi brojevi ne oslikavaju u potpunosti realnost – jer „odgovor“ često ne znači i „informaciju“.

„U velikom broju slučajeva institucije probijaju zakonski rok od 15 dana za odgovor. Ponekad nas kontaktiraju i kažu da je zahtjev preobiman i da im treba više vremena, ali najčešće se dešava da uopšte ne dobijemo odgovor jedno vrijeme. A i kada odgovor stigne, rijetko je potpun i ne zadovoljava ono što smo tražili“, kaže Džana Brkanić, urednica portala Detektor, čiji je izdavač BIRN BiH.

Ona dodaje da institucije često formalno odgovore, ali bez suštine.

„Imate situacije da odgovor postoji, ali zapravo ne dobijete informaciju. Morate dodatno tražiti, žaliti se, ponovo slati zahtjeve. U međuvremenu, tema koju radite gubi na aktuelnosti“, napominje Brkanićeva.

Između ignorisanja i “praznih” odgovora

U praksi se izdvajaju dvije dominantne strategije institucija: potpuni izostanak odgovora i slanje formalnih, ali beskorisnih odgovora.

„U ogromnom broju slučajeva – rekao bih i do 90 posto – ne dobijem nikakav odgovor na pitanja koja postavim. I onda ste primorani da šaljete urgencije, da se obraćate ombudsmanu, što sve traje predugo u odnosu na potrebe novinarskog posla“, kaže Ljupko Mišeljić, novinar iz Banjaluke.

Ako i kada odgovori stignu, često su uopšteni.

„Dobijete odgovor da nešto ‘nije dozvoljeno’ i da se ‘ne bi trebalo dešavati’, ali nema konkretnih podataka niti reakcije institucije. To je formalno odgovor, ali suštinski – ništa niste dobili“, naglašava Mišeljić.

Problem dodatno komplikuje praksa da se novinarski upiti tretiraju kao predstavke građana, posebno kada uključuju zahtjeve za postupanje institucija, čime se izbjegava obaveza pravovremenog informisanja javnosti.

Zakonski okvir postoji, ali ne funkcioniše

Zakoni jasno propisuju rok od 15 dana za odgovor, ali u praksi to često ostaje nepoštovano. Kada institucija ne odgovori, nastupa tzv. „ćutanje administracije“.

Ovaj mehanizam postoji još od prvih zakona o slobodi pristupa informacijama koji su u BiH doneseni početkom 2000-ih godina, ali se njegova primjena u praksi i dalje pokazuje kao spora i neefikasna.

„Zakon kaže da se organ mora izjasniti u roku od 15 dana. Ako se ne izjasni, to se tretira kao da je zahtjev odbijen i tada imate pravo na žalbu. Ali problem je što taj proces ide dalje – žalba, urgencija, pa sud – i to traje mjesecima, pa i godinama“, objašnjava i advokat iz Banjaluke Đorđe Knežević.

On upozorava da pravni mehanizmi postoje, ali nisu prilagođeni novinarskoj praksi.

„Novinari često izbjegavaju da se odmah pozovu na zakon, jer znaju da će onda biti vezani za rok od 15 dana. Njima informacija treba odmah, a ne za dvije sedmice. Ali s pravne strane, uvijek je sigurnije imati taj formalni osnov, jer tek tada možete dalje reagovati“, dodaje on.

Iskustva Transparency International BiH, organizacije koja sistemski prati rad institucija, dodatno potvrđuju sistemski problem.

„Transparency International u BiH ima dugogodišnju praksu u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti. Posjedujemo više od 300 sudskih odluka u ovoj oblasti, a preko 80 posto tih odluka doneseno je u korist naše organizacije. To je najbolji pokazatelj koliko često institucije krše zakon“, izjavila je za Gerilu Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći u borbi protiv korupcije Transparency Internationala u BiH.

Administrativne barijere kao alat

Osim neodgovaranja, institucije koriste i niz administrativnih prepreka kako bi otežale pristup informacijama.

„Nerijetko moramo i plaćati dokumente jer ih žele dostaviti u štampanoj formi, umjesto elektronski. Praksa se razlikuje od institucije do institucije i to dodatno komplikuje proces“, kaže Brkanić.

S druge strane, civilni sektor bilježi i otvoreno nezakonite prakse:

„Imali smo situaciju da nam je jedan javni organ postavio ultimatum da će odlučiti po našem zahtjevu samo ako ga podnesemo na obrascu koji je objavljen na njihovoj web stranici. To nije u skladu sa zakonom i predstavlja lošu praksu prema podnosiocima zahtjeva“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodatni problem je pravna nesigurnost oko odgovora putem e-maila.

„Dešava se da institucija odgovori mailom, bez potpisa i pečata, i dostavi samo dio informacija. Onda se postavlja pitanje da li je to uopšte upravni akt na koji možete izjaviti žalbu ili ne. Sudska praksa po tom pitanju još nije ujednačena“, objašnjava jednu od zabilježenih praksi i advokat Knežević.

Granica između privatnog i javnog interesa

Institucije često odbijaju dostaviti informacije pozivajući se na zaštitu ličnih podataka ili poslovne tajne.

„Uvijek postoji ta vaga između prava na privatnost i prava javnosti da zna. Ali u praksi se ta vaga često koristi kao izgovor da se informacije ne dostave“, kaže Knežević.

U praksi, to znači da i podaci koji su očigledno od javnog interesa ostaju nedostupni, što novinarima, posebno kod rada na složenijim istraživačkim temama, stvara dodatne probleme.

Dodatno, institucije se često pozivaju na nedostatak kapaciteta za anonimizaciju podataka, što u praksi postaje još jedan razlog za odgađanje ili odbijanje zahtjeva.

„Imate situacije gdje se podaci o subjektima koji učestvuju u javnim poslovima proglašavaju tajnim, iako bi trebali biti dostupni javnosti“, napominje i advokat Ljupko Mišeljić.

Zastarjeli zakoni i spora primjena

Iako je na državnom nivou donesen novi zakon, entitetski propisi i dalje zaostaju.

„Entitetski zakoni ne sadrže odredbe o proaktivnoj transparentnosti i nisu usklađeni sa međunarodnim standardima, zbog čega bi ih trebalo mijenjati i osavremeniti“, kaže Ena Kljajić Grgić.

Dodaje da problem nije samo u zakonima, nego i u njihovoj primjeni:

„Građani nam se najčešće žale na ćutanje administracije, dok novinari i organizacije civilnog društva ukazuju na pogrešnu primjenu zakona – i proceduralno i suštinski“, ističe Kljajić Grgić.

Sistem koji zavisi od volje institucija

Sve navedeno ukazuje na to da pristup informacijama u BiH ne funkcioniše kao pravo, već kao privilegija.

„Institucije često računaju na to da će novinari odustati. Mi ne odustajemo, ali to znači dodatno vrijeme, dodatne žalbe i dodatni rad“, podsjeća i Džana Brkanić.

Rješenje postoji, ali zahtijeva dodatni angažman.

„Pokretanje postupaka pravne zaštite protiv odluka kojima se krši zakon je jedini mehanizam koji može promijeniti situaciju. Problem je što građani često nisu upoznati s tim mehanizmima“, zaključuje Ena Kljajić Grgić.

U takvom sistemu, gdje institucije biraju kada će odgovoriti, a zakon se primjenjuje selektivno, ćutanje administracije postaje pravilo – a pravo javnosti da zna kolateralna šteta.

Dodatni problem koji novinari sve češće prepoznaju jeste selektivan odnos institucija prema medijima.

U praksi je uočeno da pojedine institucije odgovaraju samo određenim redakcijama i novinarima, dok druge ignorišu, čime se stvara nejednak pristup informacijama. Takav pristup otvara prostor za kontrolu narativa i upravljanje informacijama koje dolaze u javnost.

Istovremeno, novinari ukazuju na obrazac prema kojem, nakon što istraživački mediji pošalju upit institucijama, vrlo brzo u pojedinim medijima bliskim vlastima izlaze tekstovi sa istom tematikom, ali u ublaženoj i „ispeglanoj“ verziji.

U tim tekstovima često nedostaju ključni elementi problema, odgovornost institucija ili kritički ton, što upućuje na koordinisano plasiranje informacija.

Takva praksa predstavlja klasičnu PR metodu ublažavanja potencijalne štete – prije nego što istraživački tekst bude objavljen, javnosti se plasira kontrolisana verzija priče, čime se unaprijed oblikuje percepcija i smanjuje prostor za ozbiljnu javnu raspravu.

The post Informacije na čekanju: Kako administracija namjerno usporava novinare i javnost first appeared on Gerila.info.

Iza onoga što je trebalo biti velika pozitivna priča o obnovljivim izvorima i “zelenoj tranziciji” u društvu koje postiže “šampionske rezultate” na međunarodnim  ljestvicama korupcije, prepliću se privatni interesi i nedozvoljeni politički uticaji.

Pojedincima siguran profit

Ključ razumijevanja solarnih investicija u RS jeste u modelu koncesije – podsticaji – garantovani otkup. Ova tri parametra, međutim, ovdje često tvore svojevrstan “Bermudski trougao” u kome korist koju bi prije svega trebalo da  ima zajednica, netragom nestaje za razliku od sigurne dobiti pojedinca. Redom dobro politički umreženih.

Elektroprivreda Republike Srpske (EPRS) u tom sistemu ima centralnu ulogu. Zahvaljujući  partnerstvu s privatnim investitorima, ali i obavezama otkupa proizvedene električne energije, čime osigurava stabilan prihod za investitore.

Primjer takvog modela je projekat „Trebinje 1“, gdje EPRS učestvuje kao manjinski partner, dok privatni investitor obezbjeđuje kapital i realizaciju. U praksi to znači da javno preduzeće preuzima dio rizika i istovremeno garantuje isplativost projekta.

Upravo ovaj model, kako upozoravaju stručnjaci, čini solarne projekte izuzetno privlačnim za ulaganje, ali i ostavlja prostor za mahinacije.

Damjan Ožegović iz Transparency Internationala upozorava da su obnovljivi izvori energije „primamljivi ponajviše zbog zagarantovane zarade i dobrog sistema podsticaja“, te dodaje da ne čudi što su investitori često lica povezana s vlastima ili oni koji imaju pristup ključnim informacijama.

Konkurencije nema

Iako zakon predviđa javno nadmetanje, u praksi se veliki broj projekata pokreće putem tzv. samoinicijativne ponude.

To znači da investitori sami identifikuju lokacije i projekte, a institucije naknadno formalizuju postupak. Takav pristup ovdje nije izuzetak nego nepisano pravilo.

„To već dovoljno govori o tome koliko investitori imaju dobro predznanje o javnim resursima i lokacijama u koje vrijedi ulagati“, upozorava Ožegović, dodajući da takav sistem dovodi u pitanje jednakost tržišne utakmice.

Jedna od najzastupljenijih kompanija u ovom sektoru je „Etmax“ iz Banjaluke, koja je učestvovala u nizu projekata – od manjih solarnih elektrana do velikih investicija poput planiranog solarnog parka u Nevesinju.

Jake veze “Etmaxa” s Elektroprivredom RS, naročito njenim v.d. direktorom Lukom Petrovićem, nisu nikakva tajna.

Impuls je i ranije pisao o tome kako je ova kompanija dobijala poslove od javnih preduzeća, uključujući Elektroprivredu RS, a pojedini postupci javnih nabavki izazvali su sumnje zbog nelogičnosti i naglih promjena cijena tokom e-aukcija.

Kada je o “Etmaxovim” investicijama riječ, posebnu pažnju izazvao je slučaj u Podnovlju kod Doboja, gdje je zemljište, koje je prethodno bilo u posjedu Zemljoradničke zadruge, na sumnjiv način prešlo u vlasništvo grada, a potom ekspresno prodato kompaniji “Etmax” za oko 1,4 miliona KM.

Do danas nije jasno da li je ta uplata izvršena, s obzirom na to da ni vlasnik firme Siniša Maksimović, niti gradonačelnik Doboja Boris Jerinić nisu odgovorili na novinarske upite.

Zbog ovog slučaja formiran je predmet u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Istovremeno je i Pravobranilaštvo BiH pokrenulo postupak radi zaštite državne imovine, nakon inicijative Aarhus centara iz Sarajeva.

Iz Pravobranilaštva BiH nam je rečeno da problem predstavlja to što im nadležne institucije Republike Srpske nisu dostavile traženu dokumentaciju, čime usporavaju ovaj postupak.

Nema koncesija za suprugu gradonačelnika

I supruga gradonačelnika Trebinja Mirka Ćurića odlučila se investirati u solarne panele, s čim gradonačelnik kako je više puta javno ponovio “nema nikakve veze”.

Ćurić je poznat i kao jedan od najbližih saradnika Luke Petrovića, koga je svojevremeno i zamijenio na poziciji gradonačelnika.

“XT Company” u vlasništvu Sofije Ćurić, prema dostupnim podacima, posjeduje dvije male solarne elektrane instalisane snage 147 kW i 117,6 kW, što ukupno iznosi oko 264 kW. Obje elektrane nalaze se na u Zaušju kod Bileće i spadaju u kategoriju malih solarnih elektrana.

Prema važećem zakonu projekti snage do 250 kW ne podliježu obavezi plaćanja koncesione naknade. Dakle, podjelom na dvije manje elektrane, gradonačelnikova supruga je vješto izbjegla plaćenje koncesione naknade, tako da koristi od prihoda koji je njoj garantovan podsticajima, nema ni RS, a ni lokalna zajednica na čijem je čelu njen suprug.

Interesanto je da su u početnoj fazi projekta podsticaji bili odobreni samo za jednu elektranu, dok je druga odbijena zbog popunjenih kvota. Međutim, kasnije je Regulatorna komisija za energetiku RS donijela odluku kojom su podsticaji odobreni i za drugu elektranu.

Tako su obje elektrane uključene u sistem garantovanog otkupa električne energije u trajanju od 15 godina, što predstavlja značajan finansijski benefit za investitora.

Na sve ovo gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić izjavio je medijima da su elektrane finansirane kreditnim sredstvima, te da njegova supruga, zaposlena u privatnom sektoru, ima pravo da se kreditno zaduži i investira.

Ministarstvo ili koncesija

Slučaj firme „Energy of the Future“ iz Bijeljine konkretna je ilustracija veze političara i investitora. Vlasnica kompanije je Nela Mitrović, supruga donedavnog ministra privrede RS Vojina Mitrovića. Ova kompanija je dobila koncesiju za izgradnju solarne elektrane „Bileća – Solar 1“ vrijedne više od 230 miliona KM.

Iako je postupak koncesije formalno pokrenut i predviđa javno nadmetanje, činjenica da se radi o firmi povezanoj s političkim strukturama izazvala je posebnu pažnju javnosti.

Bivši ministar, međutim, u izjavi Impulsu, negira da je na bilo koji način pomogao porodični biznis koristeći politički uticaj.

“Ispoštovane su sve zakonske procedure, a od moje supruge su traženi uslovi koji od drugih investitora koji imaju veze u vladi nisu”, kratko je rekao Mitrović, ne otkrivajući ko to sve od investitora “ima veze u Vladi RS”.

Dodao je i da su ti uslovi povezani s Regulacionim planom opštine Bileća.

Interesantno je da je Vojin Mitrović jedan od rijetkih ministara koji nije nastavio mandat nakon imenovanja druge Vlade RS na čelu sa Savom Minićem u januaru ove godine. Tada se po kuloarima moglo čuti da je jedan od razloga zbog kojih je ostao bez mandata navodni sukob s kolegama oko dodjele koncesija za solarne elektrane. Na pitanje koliko istine ima u tim pričama, kratko je odgovorio: “To nije pitanje za mene, to pitajte one koji su tako odlučili, ja to zaista ne znam”.

Sumnjiva lica

U Ministarstvu energetike i rudarstva Republike Srpske u Banjaluci 10. oktobra 2023. godine potpisana su dva ugovora o koncesiji za izgradnju solarnih elektrana na području opštine Nevesinje, objavio je Akta.ba.

Riječ je o projektima „M SOLAR“ i „MDD ENERGY“, čiji su investitori dobili koncesije za elektrane instalisane snage po 30 megavata, uz procijenjenu vrijednost investicije od oko 44 miliona KM po projektu. Koncesije su dodijeljene na period od 50 godina, a elektrane bi trebalo da proizvode oko 45 GWh električne energije godišnje.

Obje pomenute firme registrovane su na istoj adresi u Nevesinju.

Prema podacima iz registra, kompanija „MDD ENERGY“ povezuje se sa “MDD Group Nevesinje”, čiji je osnivač bio i pokojni Duško Đurasović.

U ranijim medijskim izvještajima navodi se da je protiv Đurasovića 2020. godine vođena istraga u vezi sa zapljenom oko 50 kilograma kokaina, koja je kasnije obustavljena nakon njegove smrti.

Iz Tužilaštva BiH je za ovaj slučaj potvrđeno da je predmet ranije bio u radu, nakon čega je obustavljen, u skladu sa zakonom.

Navedeni su samo neki od primjera sumnjivih investicija i investitora u sektoru proizvodnje električne energije iz solarnih elektrane u RS.

Ovi primjeri svjedoče kako solarna ernergija od investicije za sigurnu budućnost u korumpiranom društvu može postati primjer zloupotrebe na štetu zajednice, a u korist pojedinca. I naravno, bar formalno, sve u skladu sa zakonom.

impuls portal

The post Ko su sve investitori solarne energije u RS: Političari, rodbina i sumnjiva lica first appeared on Gerila.info.

Na spisku donatora koji su novčanim donacijama pomogli izgradnju “Kuće predah” nalazi se dvadeset i jedno ime, privatnih lica i kompanija. Svako od njih donirao je određen iznos novca kako bi pomogao izgradnju objekta koji treba da služi za privremeno i dugoročno zbrinjavanje djece, mladih i odraslih sa smetnjama u razvoju. Na tom spisku, makar zvanično, nema prnjavorske kompanije “Gradip”.

Kamen temeljac za izgradnju Kuće predah položen je u oktobru 2024. godine, dva dana prije izbora. Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković je Odluku o najboljem ponuđaču potpisao 18. avgusta prošle godine. Tako je prihvaćen prijedlog Komisije za javnu nabavku. Ono što je u čitavoj priči sporno jeste to što je kao najbolji ponuđač odabrana kompanija čije ime se našlo na oglasnoj tabli na gradilištu prilikom polaganja kamena temeljca gotovo godinu dana prije odabira najpovoljnijeg ponuđača.

Zbog svega su iz Transparency internationala Bosne i Hercegovine banjalučkom Okružnom javnom tužilaštvu podnijeli krivičnu prijavu.

“Na ovaj način postoji opravdana sumnja da je posao izgradnje dogovoren i prije raspisivanja postupka javne nabavke, suprotno odredbama i pravilima Zakona o javnim nabavkama BiH, te da je počinjeno krivično djelo Nezakonito davanje pogodnosti privrednim subjektima iz člana 325 Krivičnog zakona RS, kojim je propisano da službeno ili odgovorno lice koje pogoduje jednom od privrednih subjekata prilagođavanjem uslova javne nabavke kazniće se kaznom zatvora od jedne do pet godina, i novčanom kaznom”, piše u krivičnoj prijavi koju je OJT Banjaluka, u septembru prošle godine, predao Transparency international.

U Transparency internationalu BiH naveli su da je ključno pitanje, na koje Tužilaštvo treba dati odgovor, kako je moguće da je neko znao da će Gradip pobijediti na javnom konkursu za izbor najpovoljnijeg ponuđača. U Transparensiju navode kako je sumnjivo i to što na e-aukciji nije bilo promjena ponuđenih cijena, a što nije uobičajeno.

“Krivična je podnesena pod sumnjom na zloupotrebu položaja i eventualnog zabranjenog dogovaranja ponuđača prilikom izgradnje ‘Kuće predah’ jer je gradska uprava više od devet mjeseci prije tenderske procedure i izbora najpovoljnijeg ponuđača znala zapravo ko će biti izabran na tenderu, koji još u tom trenutku nije bio raspisan“, rekao je, ranije za Gerila info, Damjan Ožegović iz Transparensija.

Gerila info je prošle godine pisala kako izgradnju “Kuće predah” prati i sporan finansijski momenat. Izgradnja će, zvanično, da košta gotovo milion maraka dok je u budžetu obezbijeđeno pola miliona.

Iz banjalučke Gradske uprave odgovorili su da ime preduzeća “Gradip” na oglasnoj tabli nije značilo i da će ta kompanija biti izvođač radova.

“U oktobru 2024. godine završen je idejni projekat za izgradnju Kuće predah kada je isti i predstavljen javnosti. Tada su na predmetnoj parceli izvršeni pripremni radovi kako bi se mogao snimiti teren, postaviti kamen temeljac, a za koje je preduzeće Gradip jedan od donatora. Podsjećamo da tadašnja tabla nije ispunjavala elemente, građevinske table, nego je ista prikazivala idejno rješenje i izvođača radova-poravnanja i uređenja terena za pripremu realizacije samog glavnog projekta”, odgovorili su iz grada Banjaluka Gerili info prošle godine.

Odbornica Narodnog Fronta u banjalučkoj gradskoj skupštini Dijana Ješić, za Gerilu, kaže da bi “Kuća Predah” trebao biti jedan od najvažnijih projekata Grada, a da ga od samog početka prati niz nelogičnosti, nedostatak transparentnosti i kontradiktornost u izjavama nadležnih.

“Podsjećam da je u trenutku polaganja kamena temeljca već bila postavljena tabla sa imenom izvođača radova iako javna nabavka nije bila sprovedena. Na sva pitanja gradonačelnik i gradska administracija su ćutali. Tek nakon što je podnešena krivična prijava, oglasili su se sa izjavom da je tabla stajala tu, jer je Gradip najveći donator u toj akciji. U Konsolidovanom izvještaju o izvršenju budžeta za 2024. godinu na spisku donatora se ne nalazi Gradip. Ne samo da nije najveći donator, nego nije donator uopšte. Ovo dovodi u sumnju zakonitosti izgradnje ne samo ovog projekta, nego svih projekata koji se grade u gradu, kao i istinitost bilo koje gradonačelnikove izjave“, kaže Ješić.

Zanimljivo je i to da u javnim nastupima predstavnici gradske uprave, kada govore o Kući predah, govore i o trajnom zbrinjavanju djece sa poteškoćama u razvoju. To, međutim, trenutno nije moguće, jer to ne dozvoljava zakon. Na to je upozoravao i ministar zdravlja Republike Srpske Alen Šeranić. Najavljen je kapacitet od petnaestak mjesta. Generalno nedostaju sistemska rješenja jer samo u Banjaluci živi oko pet stotina djece mlađe od osamnaest godina a koja imaju poteškoće u razvoju.

Inače, prnjavorski Gradip pobijedio je na javnom tenderu za izgradnju Kuće predah, sa najnižom ponudom od 999.178 maraka.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Uprkos tvrdnjama Stanivukovićeve administracije “Gradip” nije na spisku donatora za “Kuću predah”! first appeared on Gerila.info.

Sud je presudom poništio akt ministasrtva saobraćaja kojim je odbijen zahtjev Centra za životnu sredinu, Osporenim aktom ministarstva, inače, odbijen je zahtjev Centra za pristup informacijama a kojim je zahtjevana dostava kopije Priloga 23 (finansijski model) koji je sastavni dio Ugovora o koncesiji za izgradnju autoputa Banjaluka-Prijedor-Novi Grad. Ranijom presudom Okružnog suda ministarstvu je naloženo da ponovi upravni postupak i donese novi akt a što nije učinjeno već je doneseno isto rješenje kao u prethodnom postupku.

Pred istim sudom vođeno je već šest istih postupaka i svi su okončani u korist tužioca a na štetu tuženog ministarstva saobraćaja.

Vidljivo je da Vlada Republike Srpske godinama odbija da izvrši presude Suda i javnosti da na uvid kompletan ugovor zaključen sa kineksom kompanijom Shandong.

Gerila info je ranije u nekoliko navrata pisala o tome kako ekonomisti sumnjaju da postoji ekonomska opravdanost za izgradnju autoputa Banjaluka- Prijedor. Pisali smo i o tome kako Vlada odbija da javnosti na uvid da koncesioni ugovor. Predsjednik Vlade Radovan Višković je izjavio kako objavu ugovora ne dozvoljava kineski partner.

Uvid u ugovor tražio je i Transaparency international BiH ali ni njima to nije dozvoljeno. I oni su zbog toga vodili sudski spor koji su dobili ali za sada, ipak, ne uspijevaju da pročitaju sporni ugovor.

U januaru je kineska kompanija zatražila povećanje cijene izgradnje u iznosu gotovo 90 miliona evra. Tako cijena sada raste, budući da je Vlada odobrila povećanje iznosa, na vrtoglavih 388 miliona evra.

Kako Vlada odbija da objavi ugovor u potpunosti nije poznato na šta se sve Republika Srpska obavezala kineskom investitoru. Bivši predsjednik Vlade Radovan Višković je, u više navrata, tvrdio da se radi o koncesionom ugovoru na 30 godina dok su ekonomski stručnjaci tvrdili da se radi o javno privatnom partnerstvu.

Višković je tvrdo da Vlada ništa ne garantuje kineskom investitoru ali je priznao i da će Republika Srpska plaćati naknadu za raspoloživost autoputem 30 miliona maraka godišnje.

Aktuelni ministar saobraćaja i veza u Vladi Republike Srpske Zoran Stevanović danas je, odgovarajući na pitanje novinara Gerila info, rekao da on nema problem da ugovor bude u potpunosti objavljen ali da mora da provjeri da li na ugovoru ima oznaka tajnosti jer to, kako je rekao, može biti slučaj kada su ovakvi ugovori u pitanju. U prevodu, Stevanović na drugačiji način ponavlja ono što je govorio Višković. Ugovor ne može biti objavljen jer ne dozvoljavaju Kinezi iako se radi o novcu građana Republike Srpske.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Nova presuda u korist javnosti u slučaju autoputa Banjaluka-Prijedor first appeared on Gerila.info.

„Transparency International u BiH upozorio je Centralnu izbornu komisiju da postoje indicije da je najmanje osam lica povezanih sa SNSD-om imenovano na čelo biračkih odbora u Doboju. To predstavlja direktno kršenje Izbornog zakona koji jasno navodi da predsjednici biračkih odbora i njihovi zamjenici ne smiju biti uključeni u bilo kakve aktivnosti političkih stranaka.“, navedeno je iz ove organizacije.

Iz TI BiH podsjećaju da je ova zakonska zabrana uvedena kako bi se osigurala nezavisnost izborne administracije, ali da se slične situacije ponavljaju godinama.

„Ova mjera trebala je osigurati nezavisnost izborne administracije, ali se i ranije dešavalo da stranačka lica prođu na konkursima CIK-a koji ih je potom naknadno uklanjao sa tih pozicija po prijavama TI BiH i drugih organizacija.“

Problem je, kako navode, ovaj put dodatno otežan zbog izuzetno kratkog roka za provjeru dostavljenih imena.

„Ipak, ovaj put nema dovoljno vremena za provjeru velikog broja imena koja su dostavljena TI BiH-u manje od dva dana prije održavanja izbora.“

TI BiH je zbog toga Centralnoj izbornoj komisiji ukazao na javno dostupne dokaze.

„TI BiH je zbog toga ukazao CIK-u na javne objave dobojskog SNSD-a u kojima se “nestranačka lica“ imenovana na čelo biračkih odbora pominju kao funkcioneri lokalnog odbora ove partije.“

Odluka o imenovanju predsjednika biračkih odbora za ponovljene izbore na 136 biračkih mjesta donesena je krajem januara.

„Odluka o imenovanju predsjednika biračkih odbora za ponovljene izbore na 136 biračkih mjesta donesena je 28. januara, a TI BiH je već sutradan zatražio dostavljanje njihovih imena vodeći računa o velikom interesu javnosti zbog masovnih izbornih prevara 23. novembra zbog kojih su i poništeni izbori.“

Zahtjev je razmatran na dvije sjednice Centralne izborne komisije.

„CIK je zahtjev TI BiH razmatrao na dvije jučerašnje sjednice 5. februara i kako na prvoj nije bilo konsenzusa, održana je još jedna na kojoj je većinom glasova odlučeno da se podaci ipak dostave”

Međutim, podaci su dostavljeni prekasno da bi se mogla izvršiti detaljna provjera.

„Imena predsjednika i njihovih zamjenika koje je imenovao CIK, dostavljena su na adresu TI BiH tek 6. februara u 11:44 odnosno 43 sata prije održavanja izbora, tako da nema dovoljno vremena za bilo kakvu temeljnu provjeru.“

TI BiH navodi i dodatne okolnosti koje dovode u pitanje postupanje CIK-a.

„Imena ostalih članova dostavljena su tokom dana od strane gradskih izbornih komisija. Treba napomenuti da je članica CIK-a na sjednici izjavila da je ovo pitanje razmatrano na kolegijumu CIK-a još 3. februara.“

U saopštenju se podsjeća i na razloge zbog kojih su izbori na ovim biračkim mjestima uopšte poništeni.

„TI BiH podsjeća da su izbori za predsjednika RS poništeni na 136 biračkih mjesta zbog masovnog dopisivanja glasova birača koji nisu izašli na izbore, a prema informacijama koje je iznio jedan član CIK-a na nekim mjestima dopisano je preko 50% glasova.“

Zbog toga, kako navode, nezavisnost biračkih odbora je od ključnog značaja.

„Zbog toga je bilo važno osigurati nezavisnost izborne administracije na ponovljenim izborima jer stranačka kontrola nad biračkim odborima i naduvani birački spiskovi ostavljaju ogroman prostor za izborne prevare.“

Na kraju, TI BiH poziva pravosudne institucije da reaguju.

„TI BiH poziva pravosudne institucije da istraže dokaze o izbornim manipulacijama koje je CIK prikupio, jer se po istom obrascu izborna volja građana prekrajala u više izbornih ciklusa što je dokazano brojnim sudskim presudama.“

The post SNSD-ova lica na čelu nekoliko biračkih odbora u Doboju? first appeared on Gerila.info.

“Na osnovu podnesene prijave formiran je predmet i dodjeljen u rad postupajućem tužiocu. Nakon upoznavanja sa navodima prijave postupajući tužilac je uputio zahtjev Policijskoj upravi Banjaluka za prikupljanjem potrebnih obavještenja“, navode iz OJT Banjaluka.

Kamen temeljac za izgradnju Kuće predah položen je u oktobru 2024. godine, dva dana prije izbora. Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković je Odluku o najboljem ponuđaču potpisao 18. avgusta ove godine. Tako je prihvaćen prijedlog Komisije za javnu nabavku. Ono što je u čitavoj priči sporno jeste to što je kao najbolji ponuđač odabraa kompanija čije ime se našlo na oglasnoj tabli na gradilištu prilikom polaganja kamena temeljca gotovo godinu dana prije dabira najpovoljnijeg ponuđača.

“Na ovaj način postoji opravdana sumnja da je posao izgradnje dogovoren i prije raspisivanja postupka javne nabavke, suprotno odredbama i pravilima Zakona o javnim nabavkama BiH, te da je počinjeno krivično djelo Nezakonito davanje pogodnosti privrednim subjektima iz člana 325 Krivičnog zakona RS, kojim je propisano da službeno ili odgovorno lice koje pogoduje jednom od privrednih subjekata prilagođavanjem uslova javne nabavke kazniće se kaznom zatvora od jedne do pet godina, i novčanom kaznom”, piše u krivičnoj prijavi koju je OJT Banjaluka predao Transparency international.

U Transparency internationalu BiH navode da je ključno pitanje na koje Tužilaštvo treba dati odgovor je to kako je moguće da je neko znao da će Gradip pobijediti na javnom konkursu za izbor najpovoljnijeg ponuđača. U Transparensiju navode kako je sumnjivo i to što na e-aukciji nije bilo promjena ponuđenih cijena, a što nije uobičajeno.

“Krivična je podnesena pod sumnjom na zloupotrebu položaja i eventualnog zabranjenog dogovaranja ponuđača prilikom izgradnje ‘Kuće predah’ jer je gradska uprava više od devet mjeseci prije tenderske procedure i izbora najpovoljnijeg ponuđača znala zapravo ko će biti izabran na tenderu, koji još u tom trenutku nije bio raspisan“, kaže Damjan Ožegović iz Transparensija.

Inače, izgradnju “Kuće predah” prati i sporan finansijski momenat. Izgradnja će, zvanično, da košta gotovo milion maraka dok je u budžetu obezbijeđeno pola miliona.

“Ne znam odakle se planira uzeti iznos koji nije planiran budžetom. Kao odgovor na svoje odborničko pitanje koliko je skupljeno novca putem humanitarnog broja, rečeno mi je da je oko 53.000, što je zaista mali iznos za devet mjeseci i za jaku kampanju koja se vodila u medijima. S obzirom na dosadašnje iskustvo sa humantiranim brojevima, smatram da nije realno da je skupljen tako mali iznos“, rekla je, nedavno, odbornica Narodnog Fronta Dijana Ješić.

Ova odbornica navodi i da odbornici nikada nisu dobili odgovore na pitanja koja udruženja su bila nosilac humanitarnog broja koji je bio otvoren kako bi se skupila sredstva za izgradnju ovog objekta. Inače, humanitarnim brojem prikupljeno je oko 50 000 maraka.

Iz banjalučke Gradske uprave odgovaraju da ime preduzeća “Gradip” na oglasnoj tabli nije značilo i da će ta kompanija biti izvođač radova.

“U oktobru 2024. godine završen je idejni projekat za izgradnju Kuće predah kada je isti i predstavljen javnosti. Tada su na predmetnoj parceli izvršeni pripremni radovi kako bi se mogao snimiti teren, postaviti kamen temeljac, a za koje je preduzeće Gradip jedan od donatora. Podsjećamo da tadašnja tabla nije ispunjavala elemente, građevinske table, nego je ista prikazivala idejno rješenje i izvođača radova-poravnanja i uređenja terena za pripremu realizacije samog glavnog projekta”, navode iz banjalučke Gradske uprave.

Zanimljivo, u Gradskoj upravi u svom odgovoru priznaju da je jedan od donatora u projektu “Kuća predah” na kraju izabran za izvođača radova na glavnom dijelu projekta.

Vladimir Kovačević, Gerila info

The post Kako je jedan od donatora postao glavni izvođač radova na projektu banjalučke Gradske uprave!? first appeared on Gerila.info.

Skoro pet godina nakon poništavanja Lokalnih izbora u Doboju 2020. i dalje traju suđenja za najveći slučaj izborne prevare kojim se bavilo domaće pravosuđe. Podignuto je 67 optužnica protiv 350 lica, a Osnovni sud u Doboju,  prema posljednjim informacijama, donio je 27 oslobađajućih presuda za 139 lica i samo jednu uslovnu osudu protiv dva lica. Većina presuda je donesena po istom obrascu: izborne prevare su dokazane, ali nema dokaza da su za to krivi članovi biračkih odbora.

U 22 prvostepene presude koje je analizirao Transparency International u BiH potvrđuje se da je Tužilaštvo u svim slučajevima uspjelo materijalnim dokazima i iskazima svjedoka dokazati da se izborna volja građana najčešće prekrajala po dva scenarija:

1. Glasanjem u ime birača koji nisu izašli na izbore – najčešće onih koji žive u inostranstvu,

2. Glasanjem u ime umrlih lica koja nisu izbrisana sa biračkog spiska.

Suđenju je porethodilo poništavanje izbora od strane CIK-a, nakon čega su uslijedile krivične prijave, istragе i podizanje optužnicа. Sumnja se pojavila zbog rekordne izlaznosti od skoro 70%, a na pojedinim biračkim mjestima prema računici CIK-a  utvrđeno je da je svakih 50 sekundi glasao jedan glasač.

Nakon ponovnog brojanja glasova CIK je ušao u postupak u kojem su urađena grafološka vještačenja potpisa birača i njihovo poređenje sa podacima IDEEA-e, i tom prilikom je utvrđeno da  krivotovreno 10-20% potpisa birača. Najčešće se, prema ovom nalazu, radi o krivotvorenju sličnih ili istih potpisa od strane jedne osobe za više rubrika na različita imena ili dodavanjem inicijala u više rubrika.

Šta je dokazano na Sudu?

Tužilaštvo je, u većini slučajeva koje je analizirao TI BiH, dokazivalo krađu od jednog do sedam glasova po biračkom mjestu, na način da je izvodilo svjedoke koji su potvrdili da oni ili njihovi bliski srodnici nisu izlazili na izbore i da su njihovi potpisi krivotvoreni. Dokazivanje je otežavala činjenica da jedan broj ljudi čiji su glasovi ukradeni nije dolazio u BiH godinama, policija ih nije mogla pronaći na adresi, a svjedočenja komšija da rijetko dolaze nisu mogla biti prihvaćena kao dokaz da nisu glasali. Isto tako, podaci Granične policije da ta lica nisu ulazila u BiH u tom periodu nisu mogla biti dokaz na Sudu, jer ne postoji obaveza evidentiranja svakog prelaska granice.

Zbog toga su relevantni dokazi uglavnom bili svjedočenja birača koji su jasno potvrdili da nisu izašli na izbore. Takođe, prihvaćeni su i dokazi u slučajevima gdje se radilo o glasanju umrlih lica i gdje se moglo jasno potvrditi da je smrt prijavljena prije održavanja izbora. Tužilaštvo je, dakle, u svim presudama uspjelo dokazati ovu pojavu, a u jednoj od njih se navodi:

Iz izvedenih dokaza tužilaštva, svjedočenja svjedoka tužilaštva V. A., G. S. i D. G. koja su izričiti u svjedočenju da nisu izlazili kritične prilike na izbore, te uvidom u Izvod iz matične knjige umrlih za lica V. J. i D. M., Tužilaštvo je izvedenim dokazima dokazalo da pomenutih 5 lica kritične prilike nisu izlazila na glasanje i nisu se potpisala u navedene rubrike, već je to učinio neko drugi, navodi se u presudi.

Gotovo isti zaključak ponavlja se u većini presuda.  Sud je u nekim slučajevima odbio prijedlog za grafološko vještačenje kako bi se utvrdilo da li su članovi biračkih odbora stavljali sporne potpise. U nekim slučajevima oni nisu pristali dati rukopis, a smatralo se da time ne bi bilo dokazano djelo za koje se terete.

Ko je kriv?

Zbog svega je nadležni sud smatrao da tužilaštvo nije dokazalo da su članovi biračkih odbora krivi jer se neko potpisao u ime glasača koji nisu izašli na izbore, a sve je, između ostalog, pravdano činjenicom da su se izbori odvijali u vrijeme pandemije i da je nošenje maski otežavalo identifikaciju birača.

U većini presuda Sud navodi da utvrđena činjenica da je došlo do falsifikovanja izbornih rezultata ne može automatski značiti krivičnu odgovornostčlanova izborne administracije.

Tužilaštvo nije dokazalo koji član biračkog odbora je utvrdio identitet u tom slučaju, koji je dozvolio da se to lice potpiše, a koji je predao listiće za glasanje, niti kome od kandidata je navedeni glas pripao, jer na tu okolnost nisu uopšte provođeni dokazi, a što je bila obaveza Tužilaštva, a sve to u uslovima kada birači moraju da nose zaštitne maske koje pokrivaju veći dio lica, držeći distancu, usljed pomenutih pravila Covid-a, stoji u jednoj od presuda.

Sud je smatrao da je sasvim moguće da “neko drugo lice približnih karakteristika lica koja nisu glasala pojavi se i glasa u ime istih, bez da za to članovi biračkih odbora uopšte znaju, a kamoli kako to OJT navodi da su omogućili svi zajedno i to istovremeno i željeli”. Takođe, po navodima Suda nedokazana ostaje i činjenica da je promijenjen izborni rezultat, obzirom da je “nemoguće utvrditi kojem kandidatu su pripali navedeni glasovi”.

Šta su radili posmatrači?

Sud dodatno argumentuje presude iskazima pojedinih svijedoka koji su bili posmatrači na dan izbora, kao i činjenicom da na brojnim mjestima niko od posmatrača iz različitih stranaka nije imao primjedbe na izborni proces. Činjenica da velikom broju posmatrača nije bilo omogućeno da uđu na biračka mjesta nije bila predmet dokazivanja, a dodatni argument je i da su sami članovi biračkih odbora predloženi iz “suprotstavljenih političkih opcija”.

Tako se u jednoj od presuda kao argument u korist optuženih navodi da “pet članova biračkog odbora koji su u istom se našli ispred potpuno različitih političkih subjekata, odnosno P. B. ispred SDA-SBIH-HB, B. R. ispred HDZ BIH, B. B. ispred SPS, K. M. ispred GOJKOVIĆ NENAD-nezavisni kandidat, K. B. ispred SEKULIĆ SLAVKO-nezаvisni kandidat, odnosno ispred politički suprotstavljenih opcija”.

Ipak, u ovim zaključcima se potpuno ignoriše apsurd da su većinu posmatrača i članova biračkih odbora činili predstavnici opcija koje nisu dobile ni jedan glas. Naime, na izbore se prijavilo 85 subjekata, a njih 66 imalo je manje od 10 glasova i njihova namjera je očigledno bila zauzimanje mjesta u biračkim odborima. Zato nije jasno iz čega je izveden zaključak da su pomenute opcije “suprotstavljene” i da nisu bile dio iste unaprijed dogovorene igre jer su npr. na ponovljenim izborima pomenuti Sekulić Slavko i Gojković Nenad u cijelom Doboju imali po jedan glas.

Na jednom biračkom mjestu, gdje je dokazano da su glasala umrla lica, posmatrač SNSD-a “nije primijetio ništa neobično”. Na drugom, gdje je dokazano da su glasala lica koja su bila u inostranstvu, posmatrač “Pokreta Most 21”  koji je u cijelom Doboju imao jedan glas, navodi da nije primijetio nepravilnosti, dok u korist odbrane svjedoči i posmatrač SNSD-a na istom mjestu, koji negira je da je u “toku prebrojavanja glasova neko od članova biračkog odbora ubacivao naknadno glasačke listiće ili dopisivao imena”.

Problemi biračkog spiska

Upravo ova činjenica  da se cijela izborna prevara odigrala pred očima posmatrača i članova biračkih odbora, koji su nominalno pripadali različitim političkim opcijama, otvara brojna druga pitanja i dodatno potkopava integritet izbornog procesa. Iz samih iskaza evidentno je da je postojalo više mogućnosti – od onih da su sporni glasovi dopisani nakon prebrojavanja, do toga da je veliki broj lica prošao proces utvrđivanja identiteta i glasao u tuđe ime.

Podatak CIK-a o 10-20% potpisa za koji se moglo sa sigurnošću utvrditi da su krivotvoreni ilustruje razmjere izborne prevare, a ko su bili nalogodavci i organizatori u ovim postupcima nije ni bilo predmet dokazivanja. Ipak, presude potvrđuju da je neažurnost biračkog spiska glavni izvor izbornih neregularnosti, jer pored  neažurnog vođenja podataka iz matičnih knjiga umrlih, činjenica da desetine hiljada ljudi svake godine napuštaju BiH, a istovremeno ostaju prijavljeni za glasanje na redovnom biračkom mjestu, otvara dodatni prostor za zloupotrebe.

Same presude otvaraju i druga pitanja poput onih da li su osobe zadužene za organizovanje izborne prevare raspolagale podacima institucija prije Centra za birački spisak. Ovi primjeri pokazuju neophodnost uvođenja izbornih tehnologija, prije svega kod elektronske identifikacije birača putem otiska prsta, kao i skenera za brojanje glasova kako bi se vratilo povjerenje građana u izborni proces.

Pored toga, ključno je da pravosuđe u procesuiranju krivičnih djela povezanih s izbornim prevarama ispita i zahtijeva odgovornost nalogodavaca, odnosno osoba uključenim u planiranje i organizaciju ovih djela, jer su dosadašnje optužnice uglavnom bile ograničene samo na članove biračkih odbora, dok stranački funkcioneri u čije ime se prevare provode nikada nisu procesuirani.

Transparentno.ba

The post Presude za izbornu krađu u Doboju: Dokazano da su masovno glasali mrtvi i oni koji nisu izašli na izbore, optuženi oslobođeni first appeared on Gerila.info.

„Prijedlog Zakona o zaštiti ustavnog uređenja, kojim vlast u Republici Srpskoj želi uspostaviti paraobavještajne službe sa ciljem zastrašivanja, predstavlja zvanični prelazak ovog entiteta u otvoreni oblik diktature“, navodi Transparency International BiH u saopštenju.

Organizacija upozorava da zakon sadrži niz odredbi koje su duboko problematične sa stanovišta ustavnosti i vladavine prava, među kojima je i osnivanje „Službe za zaštitu ustavnog uređenja“ pod direktnom kontrolom predsjednika Republike Srpske. Ova služba imala bi ovlaštenja da „istražuje, prikuplja, obrađuje i analizira obavještajne podatke“, što, kako ističu, „ostavlja prostor za proizvoljan progon pojedinaca za koje se smatra da mogu biti prijetnja vladajućem sistemu u RS“.

Posebno je sporna činjenica da bi direktora ove službe imenovao predsjednik RS, što Transparency vidi kao pokušaj da se zakon iskoristi „isključivo radi očuvanja režima Milorada Dodika, pod krinkom zaštite ustavnog uređenja, što je odlika vojne hunte, a ne demokratskog režima“.

Zakon takođe predviđa osnivanje Specijalnog tužilaštva Republike Srpske za zaštitu ustavnog uređenja, koje bi procesuiralo niz krivičnih djela već obuhvaćenih postojećim zakonima. Međutim, Transparency upozorava da bi tužioce imenovala Narodna skupština RS, čime se „krši važeći zakonski okvir i stvara paralelni pravosudni sistem otvoren za direktni politički uticaj“.

Podsjećaju i da je ovaj zakon već jednom izglasan u Narodnoj skupštini RS u martu ove godine, ali ga je Ustavni sud RS vratio na doradu jer „ne predviđa proporcionalnu zastupljenost svih konstitutivnih naroda“.

Transparency International BiH navodi da je riječ o kulminaciji niza represivnih zakonskih inicijativa vlasti u RS, među kojima su i oni kojima se „suzbijaju slobode medija, izražavanja, udruživanja i javnog okupljanja“. Organizacija ističe da takvo postupanje ima jasan cilj – „gušenje kritike i neistomišljenika, kao i onih koji ukazuju na zloupotrebe i potencijalne slučajeve korupcije“.

„U Republici Srpskoj već odavno vlada atmosfera linča, progona opozicije, nezavisnih medija i civilnog društva“, upozorava TI BiH, dodajući da su „direktni pozivi na nasilje i instrumentalizacija pravosuđa za obračun sa opozicijom stvorili ambijent nesigurnosti za sve koji upućuju kritike na račun javne vlasti“.

Na kraju, TI BiH poziva vlast da hitno odustane od donošenja ovog i sličnih zakonskih rješenja i da se „osigura temeljna zaštita osnovnih prava svih građana“.

The post Reakcije na novi zakon: Paraobavještajne službe kao znak otvorene diktature first appeared on Gerila.info.

Pomenuti zakon je stigao kao odgovor nakon odluke Kristijana Šmita da zabrani finansiranje iz budžeta SNSD-u i Ujedinjenoj Srpskoj.

Stranke iz Republike Srpske najviše budžetskih sredstava dobijaju iz budžeta Republike i iz budžeta gradova i opština. Međutim, stranke se finansiraju i na druge načine – preko donacija, članarina, izdavaštva. Nema nikakve sumnje da će izmjene ovog zakona najviše pogoditi opozicione stranke, ali i manje SNSD-ove „satelite“.

– Zakon propisuje nekoliko načina finansiranja stranaka, ali finansiranje iz budžeta jeste najdominantnije. Prošle godine stranke su prijavile oko 21 milion maraka, a 16 miliona maraka došlo je iz budžeta. Oko četiri ili pet miliona su donacije i članarine, a ostalo je gotovo zanemarivo. To su zvanični izvori finansiranja, dok su oni nezvanični svakako u mnogo većim iznosima – kaže za GERILU Damjan Ožegović iz Transparency International BiH.

Ne treba, dodaje on, zaboraviti da stranke koje su na vlasti imaju pod svojim kontrolom javna preduzeće, javne ustanove i druge institucije iz kojih crpe sredstva. Najčešće se to dešava kroz postupke javnih nabavki, ali i putem javno-privatnih partnerstava, koncesija, izvođenja različitih radova.

– Donacije pravnih lica se rijetko prijavljuju, a upravo su oni, indirektno ili prikriveno, najveći finansijeri političkih partija kroz crne fondove i kroz neprijavljene donacije. Zakon o finansiranju političkih partija govori do kojeg iznosa se mogu finansirati stranke iz budžeta. Upravo zbog tih limita, koji strankama nikada nisu dovoljni, i postoji ova „siva zona“ finansiranja stranaka – rekao je Ožegović.

Poslanik Liste Za pravdu i red u parlamentu Srpske Đorđe Vučinić ističe kako se i male stranke iz vladajuće koalicije finansiraju dobrim dijelom iz budžeta, ali i izvlačenjem para iz javnih preduzeća.

– Ja mogu transparentno sve pokazati i dokazati kako naša Lista radi. Jasno je kako smo izašli na prošle izbore i kako smo u trku ušli sa svega 15.000 konvertibilnih maraka. „Izgurali“ smo četiri poslanika u NSRS i poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. I da imamo priliku i da smo na nekim rukovodećim pozicijama, ne bismo nikada radili kako ovi koji su na vlasti rade – rekao je Vučinić.

Opozicija će, dodaje on, biti uzdrmana usvajanjem ovog zakona. Partije imaju redovne kampanje, prostorije, račune i sve to se plaća zahvaljujući parama koje dobijaju iz budžeta, a to je sada eliminisano.

– Trebaju nam pare za redovnu političku kampanju. Kako ćemo da platimo posmatrače? Ame prijave na izbore koštaju nekoliko hiljada ili nekoliko desetina hiljada maraka. Samo u Trebinju imamo gotovo pedeset izbornih mjesta. Treba nam najmanje sedam-osam hiljada maraka da „pokrijemo“ posmatrače. Plus da im kupimo da nešto jedu i da piju – istakao je Vučinić.

U politici, dodaje on, sve košta: prostorije, zaposleni, medijski prostor. Iznajmljivanje sale za tribinu tokom kampanje negdje košta 200, negdje 300, a negdje 500 maraka, ali košta. Ozvučenje košta par stotina maraka, kao i bina. A ako je centralna tribina na otvorenom, to košta najmanje par hiljada maraka.

– Morate platiti obezbjeđenje… Milion sitnih stvari koje su na prvi pogled bezazlene, a bez kojih se ne može. Ovi na vlasti se bore za svaku marku. Njima je potpuno nebitno hoće li se graditi negdje put ili se neće graditi. Ako se i gradi, njih ne zanima da li će cijena biti sedam puta veća ili će kasniti radovi 12 godina – kazao je Vučinić.

Finansiranje stranaka iz budžeta je, dodaje Ožegović, uvedeno kao dio antikoruptivnog mehanizma. Zahvaljujući tom obliku finansiranja stranke ne moraju da se dovijaju kako da prežive svaku budžetsku godinu.

– Međutim, to nije primjenjivo na društvo kao što je Bosna i Hercegovina. Zbog velike kontrole javnih resursa to se pokazalo kao veoma neefikasno, jer velike stranke bivaju samo veće, a manje stranke ne dobijaju ništa što bi im pomoglo da pariraju velikim strankama. Manjim strankama koje su na vlasti takođe ne odgovara ovo ukidanje, jer ne mogu da prežive sa jednom ili dvije institucije koje su dobile, iako smo vidjeli da se iz jedne banje može izvući sasvim dovoljno novca – dodao je Ožegović.

OPŠIRNIJE U VIDEU

G.Dakić

The post Damjan Ožegović i Đorđe Vučinić: Udar na opozicione džepove (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Prema dokumentima, Komisija je 2021. godine tražila dokaze da “SE Trebinje 1” ispunjava uslove za koncesiju. U to vrijeme, preduzeće je imalo tri zaposlena i prihod od svega 800 KM. Umjesto dokaza o opremi i kapacitetima, Komisiji je dostavljena kratka izjava direktora Milutina Mastilovića u kojoj on navodi da trenutno nemaju tehničku opremu, ali da će je obezbijediti u budućnosti putem javnih nabavki. Na osnovu te izjave, Komisija je zaključila da su uslovi ispunjeni i donijela rješenje o prenosu koncesije.

Mastilović, tadašnji odbornik SNSD-a u Trebinju, našao se i u sukobu interesa, jer je kao odbornik imenovan za direktora javnog preduzeća, što je zakonom zabranjeno. Istovremeno, u firmi je na poziciji izvršnog direktora bila imenovana Maja Kolak, tada sekretarka izbornog štaba lokalnog odbora SNSD-a. Sve to ukazuje na direktnu političku kontrolu nad projektom.

Preduzeće je ubrzo prodato mađarskoj firmi Lugos Renewables, bez javnog tendera, što je omogućeno jer je koncesija prvobitno dodijeljena javnoj firmi, a potom prenesena na novo preduzeće koje je dalje prodatom, a o čemu je Gerila info ranije pisala. Ovo je već viđeni obrazac: kako je ranije otkrila Gerila.info, sličan mehanizam korišten je u slučaju hidroelektrane Bistrica, gdje je koncesija takođe prenesena i preprodata, pri čemu je javni interes višestruko oštećen.

Kompanija Lugos Renewables već duže se suočava s finansijskim problemima – 2022. godine prijavila je gubitak od 2,3 miliona eura, broj zaposlenih smanjen je na tri, a njihova matična firma Optimum Solar ZRT u Mađarskoj se nalazi u procesu likvidacije. U Trebinju, projekat još uvijek nije realizovan, iako je prvobitni rok iz koncesionog ugovora istekao još u oktobru 2022. godine. Krajem 2024. godine mađarski investitor podnio je zahtjev za povećanje snage elektrane i pokrenuo novu procjenu uticaja na životnu sredinu.

Gerila.info je još u januaru 2024. izvještavala o sastanku Milorada Dodika i šefa mađarske diplomatije Petera Szijjarta u Banjaluci, koji nije bio otvoren za medije. U to vrijeme, vlasti Republike Srpske najavljivale su intenziviranje saradnje s Vladom Mađarske, koja je više puta iskazala otvorenu podršku Miloradu Dodiku, uključujući i blokiranje evropskih sankcija protiv njega. Mađarska nije članica Evropske kancelarije javnog tužioca (EPPO), što znači da ni jedan euro koji mađarska vlada potencijalno ulaže u ovakve projekte ne podleže evropskom nadzoru nad trošenjem sredstava.

U analizi Transparency International BiH navodi se da je čitav proces netransparentan, nezakonit i potencijalno štetan za javni interes. Pored činjenice da javnost nema uvid u uslove pod kojima je mađarska firma preuzela projekat, ni Komisija za koncesije ni Elektroprivreda RS do danas nisu dostavili sve informacije koje je TI BiH zvanično zatražio, zbog čega su pokrenuti novi sudski postupci.

Saga oko solarne elektrane u Trebinju je počela u oktobra 2020. godine, kada je Vlada Republike Srpske dodijelila koncesiju za izgradnju solarne elektrane u Trebinju preduzeću Elektroprivreda RS (ERS), pozivajući se na zakonsku mogućnost da se koncesija bez javnog poziva dodijeli javnom preduzeću od strateškog značaja. Međutim ERS nije imala namjeru da sama realizuje ovaj projekat. Već deset dana nakon dobijanja koncesije, ERS je osnovala novo preduzeće – SE Trebinje 1.

U maju 2021. godine, Komisija za koncesije Republike Srpaske donosi odluku kojom ustupa koncesiju SE Trebinje 1 nakon čega je uslijedila već spominjana izjava direktora Milutina Mastilovića, a komisija, uprkos tome, zaključuje da su ispunjeni svi uslovi.

Ovakva praksa je direktno u suprotnosti s pravilnikom koji definiše da koncesionar mora imati tehničke uslove u trenutku odlučivanja. Bez ikakvih stvarnih provjera, Komisija donosi rješenje o ustupanju koncesije.

Samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja, 70% vlasništva SE Trebinje 1 ustupljeno je mađarskom investitoru Lugos Renewables (LREN), i to bez javnog tendera i bez objelodanjivanja uslova pod kojima je privatna kompanija stekla većinsko vlasništvo. Transparency International BiH je od Komisije za koncesije tražio objašnjenje o osnovanosti prenosa koncesije, ali bezuspješno – institucija odbija da dostavi dokumentaciju, zbog čega je TI BiH ponovo pokrenuo tužbu.

U međuvremenu se ispostavilo da firma Lugos Renewables ima svojevrsnu istoriju kontroverzi – u Mađarskoj je naložena likvidacija firme Optimum Solar ZRT, koju je vodio Roland Lugos, a LREN je u 2022. godini zabilježila gubitak od 2,3 miliona eura. Broj zaposlenih im je smanjen sa 22 na 3 radnika. Investitor koji je trebao da izgradi elektranu od 100 miliona maraka dakle nema ni kapacitete ni stabilnu pozadinu.

Gerila.info je još u januaru 2024. godine izvještavala o dolasku mađarskog ministra spoljnih poslova Petera Sijarta u Banjaluku i njegovom susretu s Miloradom Dodikom. Tom prilikom nije odgovarao na pitanja novinara, a Dodik je najavio nastavak saradnje sa Vladom Mađarske.

Mađarski novinari i analitičari tvrde da je Orbanu u interesu da uspostavi klijentelističke odnose sa liderima poput Dodika, Janeza Janše ili Vučića. Dio mađarskih investicija na Balkanu zapravo je podstaknut unutrašnjom politikom – stabilizacijom energetskog sektora i pokušajem Orbana da stvori lojalne saveznike u regionu. Orban je već odlikovan najvišim priznanjem Republike Srpske, a mađarska vlada je Republici Srpskoj u odobrila kredit od 214 miliona KM.

Poslanik Liste za pravdu i red, Đorđe Vučinić, upozorio je da se mađarski krediti realizuju po modelu kineskih – uslovljeni su angažovanjem firmi iz te zemlje. Vučinić smatra da je cijela saradnja plod privatnih dogovora i da javnost iz nje nema nikakve koristi.

Iako je koncesioni rok istekao u oktobru 2022. godine, elektrana još nije izgrađena. Posljednja informacija odnosi se na zahtjev LREN-a za povećanje snage postrojenja, predat krajem 2024. godine. Istovremeno, Transparency International objavljuje studiju slučaja koja ukazuje da je ovakav model netransparentnog upravljanja koncesijama već doveo do milionskih gubitaka po budžet RS.

Slučaj solarne elektrane u Trebinju tako je još jedan u nizu primjer političke trgovine, zloupotrebe zakona i interesa stranih igrača povezanih sa vrhom vlasti u Srpskoj.

Nadležne institucije na pitanja novinara ćute ili izbjegavaju odgovore, dok su građani, čiji se novac decenijama troši na ovakve i slične projekte, skoro pa u potpunosti nezainteresovani za ovakve teme. Sve do nekog novog “Vijadukta”.

The post Solarna elektrana Trebinje: Kako je koncesija vrijedna 100 miliona dodijeljena bez tendera, a zatim prepuštena Mađarima first appeared on Gerila.info.