Dok se u javnosti raspravlja o energetskoj neovisnosti Bosne i Hercegovine, u pozadini se odvija daleko kompleksnija priča koja uključuje američke političke i sigurnosne krugove, obavještajni milje, privatne investitore, country pjevačicu, MAGA pokret, Putinovog ideologa i zakon koji unaprijed određuje pobjednika.

U središtu svega nalazi se kompanija AAFS Infrastructure and Energy, firma bez široko poznatih referenci u regiji, ali s izravnim putem do jednog od najvažnijih energetskih projekata u zemlji.

Od Washingtona, preko X-a na Moskvu, pa u FBiH: Wilkins, teorije i politički krugovi

Cijela priča dobiva neobičan javni okvir kroz istupe američke političke komentatorice i country pjevačice Alexis Wilkins, koja je na društvenim mrežama iznijela tvrdnje o međunarodnim utjecajima, mreži stvorenoj za rušenje Donalda Trumpa i MAGA pokreta koje uključuju i ime putinovog ideologa Alexandera Dugina, kao i dodikovog lobista, generala Michaela Flynna.

Wilkins je uz to javnosti poznata i kao djevojka Kasha Patela, direktora FBI-a, s kojim je u vezi od 2023. godine. Njihov odnos privukao je značajnu pažnju američkih medija, osobito nakon što je Patel preuzeo čelnu poziciju u FBI-ju, a Wilkins se počela pojavljivati u javnosti uz njega, uključujući i ceremoniju njegova imenovanja.

Zbog njihove veze Wilkins je bila predmet javnih polemika i sigurnosnih procjena, pa joj je u jednom trenutku dodijeljena i zaštita FBI-a, što je dodatno otvorilo pitanja o preplitanju privatnog i institucionalnog u vrhu američkog sigurnosnog aparata.

Njezine objave dodatno su dobile na vidljivosti nakon što ih je podijelio Yair Netanyahu, sin izraelskog premijera Benjamina, dok ih je komentirala i poznata američka komentatorica s desnog spektra Candace Owens, koja je cijeli narativ nazvala “objektivno smiješnim” i pozvala javnost da ga “pažljivo pročita kao primjer apsurda”.

Owens je pritom sarkastično sažela Wilkinsinu teoriju, navodeći kako ona tvrdi da ruski ideolog Alexander Dugin vodi operaciju rušenja Donalda Trumpa preko generala Michaela Flynna, Joea Kenta i Katoličku crkvu.

Zaključujući svoju objavu, Owens je poručila kako je riječ o “potpuno neozbiljnoj i sramotnoj priči na svjetskoj razini”.

Iako same tvrdnje ostaju u sferi političkog spektakla, imena koja se pojavljuju u toj komunikaciji vode prema stvarnim akterima – prije svega prema braći Flynn, koja se u posljednje vrijeme pojavljuju kao bitni akteri u BiH.

Ko su braća Flynn i zašto su važni

U središtu američkog dijela priče nalazi se Michael Flynn, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Donalda Trumpa i nekadašnji direktor DIA-e.

Flynn je 2017. priznao krivnju za davanje lažnih izjava FBI-u u kontekstu istrage o kontaktima s ruskim dužnosnicima, no kasnije ga je pomilovao Donald Trump. No njegov angažman nije završio u sigurnosnom sektoru.

Prema dostupnim podacima iz američkog registra stranih agenata (FARA), Flynn je bio uključen u aktivnosti povezane s lobiranjem za interese Republike Srpske, uključujući pitanja ukidanja sankcija Miloradu Dodiku.

Nedavno je boravio u Banjoj Luci na poziv vlasti RS-a. Danas, zajedno s bivšim guvernerom Rodom Blagojevichem, koji je također pomilovan nakon presude za korupciju, ima status jednog od ključnih lobista Republike Srpske u Washingtonu.

Tijekom boravka u Banjoj Luci Flynn je iznosio niz kontroverznih geopolitičkih stavova o Iranu, Europi i islamu, kritizirajući Europsku uniju, Daytonski sporazum i međunarodne institucije te zagovarajući redefiniranje globalnog poretka pod vodstvom velikih sila.

Njegov brat, Joseph Flynn, djeluje u poslovnom sektoru i povezuje se s infrastrukturnim i energetskim projektima. Upravo kroz njega otvara se poslovni krak priče koji vodi prema drugom entitetu u Bosni i Hercegovini, konkretno Federaciji BiH.

Posebno zanimljiv sloj cijele priče otvara činjenica da se braća Flynn pojavljuju na suprotnim stranama istog geopolitičkog pitanja u maloj i kompleksnoj balkanskoj državi.

Dok se Michael Flynn dovodi u vezu s lobiranjem za interese Republike Srpske, koja tradicionalno ima bliske odnose s Rusijom, njegov brat Joseph sudjeluje u poslovnom projektu Južne interkonekcije, čiji je cilj upravo smanjenje ovisnosti o ruskom plinu.

Dodatnu dimenziju daje činjenica da je Alexis Wilkins u svojim javnim istupima Michaela Flynna povezivala s ruskim utjecajem, čime se otvara paradoks u kojem se unutar iste obitelji isprepliću suprotni geopolitički i energetski interesi.

AAFS: Firma bez javnog traga, ali s velikim ambicijama

Svježe osnovana kompanija AAFS Infrastructure and Energy LLC pojavljuje se kao zainteresirani investitor za ključne infrastrukturne projekte u Federaciji BiH. O njoj je portal Hercegovina.info pisao i ranije.

Prema informacijama koje je Hercegovina.info pokušala provjeriti s Vladom FBiH, ova kompanija poslala je pismo namjere koje, osim Južne interkonekcije, potencijalno obuhvaća i druge projekte, uključujući infrastrukturu zračnih luka u Sarajevu i Mostaru.

Dodatnu dimenziju daje činjenica da se AAFS u Bosni i Hercegovini pojavljuje kroz lokalnu firmu registriranu dosta ranije u Sarajevu, čime dobiva operativnu prisutnost na domaćem tržištu.

U Bosni i Hercegovini AAFS djeluje kroz sarajevsku firmu AAFS d.o.o., čiji je zastupnik i direktor Amer Bekan, bivši političar i osnivač opskurne Prve stranke, koji se posljednjih godina profilirao u području investicija i povezivanja stranog kapitala s domaćim projektima.

Jedan od predstavnika te kompanije uz Jospeha Flynna je Jesse Binnall, američki odvjetnik poznat po bliskosti s političkim krugovima Donalda Trumpa.

Binnall je sudjelovao u nizu pravnih postupaka kojima su osporavani rezultati američkih izbora 2020. u pojedinim saveznim državama, zastupajući stavove o nepravilnostima u izbornom procesu. Iako ti pokušaji nisu rezultirali promjenom ishoda izbora, njegovo ime ostalo je vezano uz širi politički i pravni krug oko Trumpove administracije.

Uz to, Binnall se povezuje s političko-savjetničkim i lobističkim aktivnostima, a njegovo pojavljivanje u kontekstu AAFS-a dodatno ukazuje na to da projekt Južne interkonekcije ima i izraženu političku dimenziju, a ne isključivo investicijsku.

Američka ambasada u BiH javno je podržala izmjene zakona kojima se otvara prostor za ulazak kompanije AAFS u projekt Južne interkonekcije, ocijenivši ih “velikim korakom ka diverzifikaciji energije i jačanju odnosa sa SAD-om”.

Zakon koji bira investitora

Ključni moment cijele priče nalazi se u prijedlogu izmjena Zakona o Južnoj interkonekciji.

U dokumentu Vlade Federacije BiH jasno se navodi:

“Za nositelja investicije projekta izgradnje gasovoda ‘Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska’ određuje se kompanija AAFS Infrastructure and Energy d.o.o. sa sjedištem u Sarajevu.”

Time se praktično unaprijed određuje investitor, izostavlja javni natječaj te eliminira konkurencija.

AAFS bi, prema istom dokumentu, imao ulogu u izgradnji ključnih dionica plinovoda kroz Federaciju BiH, uključujući pravce prema Mostaru, Travniku i Tuzli, kao i niz regionalnih odvojaka.

Glavna trasa predviđena je na pravcu od granice s Republikom Hrvatskom preko Posušja i Tomislavgrada prema središnjoj Bosni, s nastavkom prema Travniku, čime bi se osigurala povezanost s postojećim i planiranim energetskim čvorištima. Paralelno s tim, planiran je i krak koji ide prema zapadnoj Hercegovini i Mostaru, čime bi se plinska infrastruktura po prvi put ozbiljnije spustila i u Hercegovinu.

Uz glavne pravce, projekt uključuje i niz regionalnih odvojaka prema gradovima poput Livna, Uskoplja, Jajca, Čapljine i Tuzle, čime bi se stvorila šira distribucijska mreža s ciljem povećanja potrošnje plina i širenja tržišta.

Takva konfiguracija mreže pokazuje da projekt nije zamišljen samo kao tranzitni plinovod, već kao temelj za razvoj unutarnjeg plinskog sustava Federacije BiH, s potencijalnim dugoročnim utjecajem na industriju, energetiku i lokalne zajednice.

Dok zakon precizno definira investitora i trasu plinovoda, izostaje odgovor na ključno pitanje – tko će i kako trošiti plin koji bi trebao opravdati investiciju vrijednu stotine milijuna eura.

Energetika i(li) geopolitika

Južna interkonekcija zamišljena je kao strateški energetski projekt kojim bi Bosna i Hercegovina dobila alternativni pravac opskrbe prirodnim plinom, neovisan o postojećem sustavu koji u velikoj mjeri ovisi o ruskom plinu i ulaznoj točki preko Srbije.

Projekt predviđa povezivanje plinskog sustava Federacije BiH s plinskom mrežom Republike Hrvatske, čime bi se omogućio pristup europskom tržištu plina, uključujući i ukapljeni prirodni plin (LNG) koji u Europu dolazi putem LNG terminala na otoku Krku.

Time bi Bosna i Hercegovina dobila mogućnost diverzifikacije izvora opskrbe, što je jedan od ključnih energetskih prioriteta Europske unije, posebno nakon poremećaja na tržištu plina izazvanih ratom u Ukrajini i smanjenjem isporuka iz Rusije.

Osim sigurnosnog aspekta, projekt ima i ekonomsku dimenziju jer bi omogućio stabilniju i konkurentniju opskrbu plinom za industriju i kućanstva, kao i potencijalno širenje plinske mreže na područja koja trenutno nisu obuhvaćena postojećom infrastrukturom.

U širem geopolitičkom kontekstu, Južna interkonekcija predstavlja dio nastojanja zapadnih partnera da se energetski sustavi zemalja zapadnog Balkana integriraju u europsko tržište i smanji utjecaj ruskih energetskih tokova u regiji.

No pitanje koje se nameće jest tko zapravo kontrolira taj projekt i pod kojim uvjetima.

U trenutku kada se u priči pojavljuju bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, lobiranje povezano s Republikom Srpskom, privatna kompanija bez jasnih referenci, te dosad neviđen zakon koji direktno imenuje investitora, energetski projekt prestaje biti samo infrastrukturno pitanje i postaje tema političkog i sigurnosnog značaja.

Hercegovina.info uputila je službeni upit Vladi Federacije BiH, tražeći pojašnjenja o pismu namjere AAFS-a, vlasničkoj strukturi kompanije, provjeri povezanih osoba, planovima dodjele koncesije i eventualnim sastancima s predstavnicima vlasti, a odgovori još nisu dostavljeni.

U trenutku kada zakon već definira investitora, a javnost nema uvid u kriterije po kojima je odabran, ostaje otvoreno pitanje radi li se o strateškom energetskom projektu ili o unaprijed složenoj konstrukciji u kojoj se politika, kapital i međunarodni utjecaj preklapaju daleko od očiju javnosti.

Ključno pitanje koje zasad ostaje bez odgovora jest postoji li uopće javno dostupna studija ekonomske opravdanosti projekta u njegovom aktualnom obliku, koji uz plinovod uključuje i izgradnju plinskih elektrana bez kojih sam projekt teško može biti financijski održiv.

hercegovina info

The post Priča o Južnoj interkonekciji koja spaja Washington, Moskvu, brata Dodikovog lobista, Vladu FBiH i djevojku šefa FBI-ja first appeared on Gerila.info.

U tekstu koji je objavio Financial Times, izraelski filozof i istoričar Juval Noa Harari upozorava na opasnu mutaciju savremene politike: povratak vizije “svijeta-tvrđave”, u kojem se granice ne postavljaju samo prema drugima, već i prema sopstvenim građanima.

Riječ je o konceptu političkog zatvaranja koji potkopava ideju globalne saradnje, univerzalnih prava i otvorenih društava – koji su temelji liberalnog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata. Harari jasno prepoznaje: strategija Donalda Trampa nije naprosto ekscentrična ili populistička, već sistematski napad na moderni, povezani svijet.

Ali ono što je Harari precizno dijagnostifikovao u SAD-u, jednako važi i za političku agendu Milorada Dodika. Samo što, za razliku od Trampa, Dodik ne pokušava razoriti međunarodni liberalni poredak spolja, već ga sabotira iznutra, kao izabrani predstavnik entiteta unutar države koja se još uvijek pokušava održati na postulatima demokratskog društva.

Dodikov antiliberalizam: Kultura straha kao osnova vlasti

U središtu Dodikove političke filozofije ne nalazi se ni ideja progresa, ni ekonomski razvoj, ni inkluzivnost, već strah. Taj strah ima mnoge oblike: od “ugroženosti srpskog naroda”, preko prijetnji koje navodno dolaze iz Sarajeva, do globalnih zavjera koje navodno spremaju zapadne ambasade. Riječ je o pažljivo konstruiranom narativu u kojem građani nisu akteri, već objekti manipulacije, a vođa je jedina figura koja ih može zaštititi.

Za razliku od klasičnih autoritarnih režima koji koriste silu kao osnovni instrument kontrole, Dodik se oslanja na emocionalnu mobilizaciju – on ne vlada samo zakonima, već atmosferom. Kroz medije pod svojom kontrolom, stalno proizvodi osjećaj krize i vanjske prijetnje. U tom narativu, svi koji ne podržavaju njegovu politiku automatski su “izdajnici”, “strani plaćenici”, “bošnjački igrači” ili “sluge Šmita”.

Ovakva politika konstantne mobilizacije služi dvostrukoj svrsi: s jedne strane neutralizuje unutrašnju kritiku jer svako ko postavlja pitanja automatski postaje neprijatelj; s druge strane, guši potrebu za reformama jer se narod ne poziva na napredak već na odbranu. Na taj način, kultura straha postaje sredstvo produžavanja vlasti, a ne privremeno sredstvo kontrole.

Antiliberalizam koji Dodik zagovara nije puka negacija liberalnih vrijednosti – on predstavlja dubinsko odbacivanje svega što liberalna tradicija nosi: slobode mišljenja, nezavisnog pravosuđa, nezavisnih medija, civilnog društva, zaštite manjina, i otvorenog dijaloga. U njegovom sistemu vrijednosti, sloboda govora nije vrlina, već problem; pluralizam nije bogatstvo, već slabost; transparentnost nije obaveza, već prijetnja.

Upravo zato se Dodik toliko grčevito bori protiv svakog oblika unutrašnje kontrole ili nadzora – bilo da je riječ o istraživačkim novinarima, međunarodnim sudovima, nevladinim organizacijama ili čak opozicionim političarima. Sve su to, u njegovom narativu, „agenti destabilizacije“, a ne esencijalni elementi demokratskog društva.

Ono što ovu politiku čini posebno opasnom jeste njena sistemska narav. Nije riječ o stihijskim ispadima ili slučajnim izjavama, već o dugoročnoj strategiji vladanja u kojoj se strah institucionalizuje, a antiliberalizam normativizira. U tom sistemu, građani ne biraju viziju budućnosti, već se opredjeljuju za „manje zlo“ – za stabilnost po svaku cijenu, makar cijena bila vlastiti glas, vlastita prava, vlastita odgovornost.

Konačan cilj nije samo političko preživljavanje, već preoblikovanje društva po mjeri autoriteta. Dodik ne želi samo biti vlast – on želi biti izvor istine, tumač prošlosti, granica budućnosti i mjera stvarnosti. Takav poredak više nema veze s demokratijom, već s iliberalnim, autoritarnim modelom koji koristi elemente demokratije kao dekor, a suštinski funkcioniše kao sistem vladanja putem straha i poslušnosti.

Koalicija neliberalnih: Od Moskve do Laktaša

U savremenom političkom pejzažu, gdje su granice između ideologije i interesa sve mutnije, Milorad Dodik se jasno pozicionirao kao član neformalne, ali vrlo realne koalicije neliberalnih lidera – političke mreže koja povezuje autokrate, revizioniste i suvereniste od Moskve do Budimpešte, od Ankare do Pekinga. Ta koalicija ne funkcioniše putem formalnih ugovora ni međunarodnih organizacija, već kroz zajednički set vrijednosti i političkih taktika: kult ličnosti, eliminaciju političkih protivnika, kontrolu nad medijima, i sistemsku delegitimizaciju liberalne demokratije.

Za Dodika, Vladimir Putin nije samo saveznik – on je politički arhetip. Lider koji koristi ideologiju tradicionalnih vrijednosti da bi opravdao represiju; koji se poziva na suverenitet da bi gasio slobode; i koji međunarodno pravo priznaje samo kada mu odgovara. Dodik preuzima ne samo retoriku ruskog predsjednika – o „spoljnom neprijatelju“, „stranim agentima“, „nelegitimnim institucijama“ – već i njegove metode. U njegovoj viziji, Rusija je zaštitnik „slovenske i pravoslavne civilizacije“, dok je Zapad simbol dekadencije i duhovne propasti.

Ta identifikacija sa Moskvom nije samo ideološka, već i strateška. Kada god se Dodik nađe pod pritiskom, bilo zbog secesionističkih poteza, sankcija ili istraga, njegovi politički refleksi vuku ka istoku. Bilo da je riječ o susretima sa Lavrovom, podršci ruskoj invaziji na Ukrajinu, ili najavama ekonomskih i energetskih partnerstava, Dodik koristi Moskvu kao geopolitički štit i simbolički kapital protiv međunarodne zajednice.

Međutim, Moskva nije jedina tačka ove neliberalne mreže. Budimpešta igra podjednako važnu ulogu. Viktor Orban, premijer Mađarske, uspio je ono što Dodik priželjkuje – transformisati članicu EU u zemlju s autoritarnim manirima, gdje se izbori održavaju, ali ne znače mnogo, gdje je opozicija formalno prisutna, ali suštinski marginalizovana, i gdje se nacionalni suverenitet koristi kao izgovor za obračun s kritičkim glasovima. Orban Dodiku nudi model „iliberalne demokratije“ koji funkcioniše unutar EU, ali se aktivno suprotstavlja njenim vrijednostima.

Osim političkih saveznika, Dodik se oslanja i na propagandne infrastrukture koje podržavaju antiliberalni narativ – ruski mediji poput RT i Sputnjika, desničarski portali iz Evrope i SAD-a, ali i mreže domaćih medija koje plasiraju “alternativne istine” i teorije zavjere. Kroz te kanale se stvara slika svijeta u kojoj je Dodik branilac naroda, a svi koji ga kritikuju su izdajnici, plaćenici ili neprijatelji „srpske slobode“.

Ova transnacionalna neliberalna koalicija funkcioniše i na simboličkom nivou. Sastanci se ne dešavaju u multilateralnim tijelima, već u salonima, privatnim avionima i direktnim porukama. Ona ne teži stabilnosti svijeta, već destabilizaciji liberalnog poretka. I tu se Dodik odlično uklapa – kao glasnogovornik ideje da su multilateralizam, ljudska prava i građanske slobode „strani proizvodi“ koje treba odbaciti.

Ali, ono što ovu koaliciju neliberalnih čini posebno opasnom nije njena snaga, već njena prilagodljivost. Dodik, poput svojih saveznika, vješto koristi zapadne institucije – od izbora do međunarodnih finansijskih tokova – kako bi se učvrstio na vlasti, dok istovremeno radi na njihovom urušavanju iznutra. On može primiti kredit EU, a dan kasnije proglasiti EU neprijateljem. Može sarađivati s međunarodnim organizacijama ujutro, a poslijepodne najaviti otcjepljenje.

Zato je iluzorno misliti da je riječ o privremenoj taktici ili retoričkom ekscesu. Dodik dosljedno i dugoročno gradi iliberalni projekat unutar BiH, oslanjajući se na podršku globalne neliberalne mreže. Od Moskve do Laktaša, od Orbanove Mađarske do Vučićeve Srbije, Dodik se pozicionira kao jedan od ključnih čvorišta tog globalnog sistema otpora liberalizmu – sistema koji ne priznaje granice, ali ih neumorno podiže.

Demokratija kao dekoracija, revizionizam kao strategija

U političkom režimu Milorada Dodika, demokratija postoji, ali samo kao scenografija. Institucije funkcionišu, ali njihova svrha nije da štite vladavinu prava, već da pružaju legitimitet već unaprijed donesenim odlukama. Izbori se održavaju redovno, ali ne da bi se omogućila smjena vlasti, već da bi se učvrstila njena apsolutna dominacija. Skupštine, sudovi, komisije i javne rasprave postoje kao fasade – da pokažu „formu“, dok je „suština“ u rukama nekolicine lojalnih kadrova koji sprovode volju vođe.

Ova forma “simulirane demokratije” karakteristična je za autoritarne sisteme s demokratskim legitimitetom. Ključni element te simulacije jeste selektivna primjena zakona, gdje politički poslušnici ostaju netaknuti, dok se neistomišljenici izlažu institucionalnom progonu, diskreditaciji i nadzoru. Mediji su podijeljeni na dva tabora: propagandne kanale koji veličaju vlast i “neprijateljske” medije koji se targetiraju, ismijavaju ili guše ekonomskim mjerama i regulatornim pritiscima.

Revizionizam je centralna komponenta tog poretka. Za razliku od prošlih vlasti koje su možda pokušavale ignorisati teška pitanja prošlosti, Dodik se aktivno bavi revidiranjem istorijskih narativa – ne iz naučne, već iz političke potrebe. Negiranje genocida u Srebrenici, relativizacija ratnih zločina, promocija ratnih komandanata kao „heroja“, kao i otvoreno omalovažavanje presuda međunarodnih sudova, nisu incidenti. To su strateški utemeljeni potezi čiji cilj nije samo proizvodnja alternativne verzije prošlosti – već proizvodnja političke lojalnosti kroz zajedničku “kolektivnu amneziju”.

Ovakav revizionizam nije samo pitanje istorijske istine, već pitanje kontrole nad sadašnjošću. Jer, kako je pisao Orvel, „ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“. U Dodikovoj interpretaciji, suočavanje s istinom predstavlja prijetnju stabilnosti, dok njeno poricanje postaje čin “patriotizma”. Tako se kolektivna trauma pretvara u političku platformu, a žrtve u neprijatelje naroda.

Revizionizam služi još jednoj svrsi: mobilizaciji i homogenizaciji. Ukoliko se prošlost redefiniše tako da ne uključuje odgovornost, onda sadašnjost može funkcionisati bez stida, bez potrebe za pomirenjem, bez opraštanja. Takvo društvo postaje savršeno tlo za proizvodnju političke poslušnosti, jer se oslanja na emocije kolektivne uvrijeđenosti i odbrambene mitologije. Revizija prošlosti tako postaje i revizija savjesti.

Pored toga, ovakva praksa djeluje kao destabilizirajući faktor unutar Bosne i Hercegovine. Poricanje zločina nije samo retorički izazov, to je otvoreni napad na međuetničke odnose, institucionalno povjerenje i mogućnost bilo kakvog suživota. Dodik koristi revizionizam kao oružje protiv države u kojoj djeluje: iznutra urušava temeljni narativ zajedničkog pamćenja i nastoji uspostaviti paralelni istorijski kanon unutar entiteta – takozvanu „istinu Republike Srpske“.

Na poslijetku, kada demokratija postane ritual bez sadržaja, a istorija oružje propagande, tada se društvo pretvara u zarobljeni sistem, ne zato što je formalno ukinuta sloboda, već zato što je iznutra ispražnjena od značenja. I upravo to jeste suština Dodikovog modela vladavine: društvo u kojem je sve naizgled dozvoljeno, ali ništa stvarno moguće; država u kojoj se sve zna, ali ništa ne smije izgovoriti.

Dodik kao balkanski prorok zatvorenog svijeta

Milorad Dodik nije puki balkanski političar s lokalnim ambicijama. On je, svjesno i sistematski, sebe pozicionirao kao ideološkog proroka jednog specifičnog poretka: svijeta koji odbacuje liberalizam, osporava univerzalnost ljudskih prava, omalovažava međunarodne norme i romantizira ideju kolektivnog identiteta zatvorenog unutar etničkih, kulturnih i teritorijalnih granica.

U vremenu globalne nesigurnosti, Dodik nudi “sigurnost” – ne kroz vladavinu prava, ekonomski razvoj ili regionalnu saradnju, već kroz regresivnu sigurnost etničkog ekskluziviteta, političke kontrole i selektivnog pamćenja. Njegova politička filozofija nije moderna, već anti-modernistička. To je povratak ne osamnaestom, već devetnaestom vijeku, kada su nacije bile definisane krvlju i tlom, a lideri mitovima i silom.

Dodik je savladao ključnu lekciju svih uspješnih iliberalnih lidera: demokratiju ne moraš ukinuti da bi je uništio. Dovoljno je da je isprazniš od sadržaja, obesmisliš institucije, ugušiš kritiku i redefinišeš prošlost. U tom sistemu, sloboda postoji samo u deklaracijama, a realnost se oblikuje unutar strogo kontrolisanih narativa.

Njegovo umrežavanje s neliberalnim liderima, od Putina i Orbana do Vučića, nije samo pragmatično, već duboko ideološko. Ono ukazuje na pokušaj stvaranja „globalnog juga Evrope“, zone otpornosti na liberalne vrijednosti, gdje je demokratija dekor, a vladavina prava smetnja. U toj zoni, kao što Harari upozorava, zidovi zamjenjuju mostove, strah zamjenjuje solidarnost, a identitet zamjenjuje građanstvo.

Dodik, u toj konstrukciji, igra ključnu ulogu. On nije samo lokalni destruktivac, već aktivni saboter evropskog projekta u regionu. On ne ruši Dejton da bi ga reformisao, već da bi ga zamijenio nečim znatno opasnijim: etnonacionalističkom tvorevinom bez demokratske kontrole, zasnovanom na isključivosti, autoritetu i permanentnom sukobu s neistomišljenicima. U njegovoj viziji, Bosna i Hercegovina nije prostor koegzistencije, već tempirana bomba razdvajanja.

Ono što ga čini posebno opasnim jeste činjenica da njegova strategija ne izgleda kao nasilna revolucija – ona se odvija tiho, sistematski, kroz zakonske izmjene, kontrolu javnog prostora, postepenu eroziju povjerenja u institucije, kroz normalizaciju govora mržnje i kult ličnosti. To nije nagli pad u autoritarizam – to je puzajući slom društvenog ugovora.

Ako se nastavi sa podcjenjivanjem ideološke dubine Dodikove politike, BiH bi se mogla naći u situaciji u kojoj se više ne govori o “krizi”, već o krajnosti – o post-demokratskom entitetu unutar formalno demokratske države. U tom scenariju, Dodik više neće biti samo vođa Republike Srpske, već simbol onoga što dolazi kad se liberalni poredak povuče: zatvoreni svijet, tvrđava etnosa, i hladna tišina pod šapatom autoriteta.

Gerila.info

The post “Svijet-tvrđava” – ideološki model iliberalne ere: Od Trumpa do Dodika first appeared on Gerila.info.