Piše: Slobodan Golubović

Prema posljednjem dostupnom izvještaju Državne regulatorne komisije za električnu energiju (DERK) u 2019. godini proizvedeno je ukupno 16.074 GWh električne energije. Termoelektrane su proizvele 9.613 GWh, hidroelektrane 5.650 GWh, vjetroelektrane 254 GWh, manji obnovljivi izvori (male hidroelektrane, vjetroelektrane priključene na distributivni sistem, solarne i elektrane na biogoriva) 536,94 GWh i elektrane industrijskih proizvođača 20,82 GWh.

Kineski krediti i investicije u prljavu energiju

Elektroenergetsku mrežu u BiH snabdijeva pet termoelektrana, ukupne instalisane snage 2.073 MW. Četiri termoelektrane su u državnom vlasništvu, i to: TE Tuzla (723 MW), TE Kakanj (450 MW), TE Ugljevik (300 MW) i Gacko (300 MW), a jedna termoelektrana je u vlasništvu privatne kompanije – TE Stanari (300 MW). Iako su najveći proizvođači struje, državne termoelektrane, prema dostupnim revizorskim i finansijskim izvještajima, imaju istovremeno i najveće gubitke koji su uzrokovani zastarjelom tehnologijom. Gubici nastaju zbog češćeg održavanja postrojenja, s jedne strane, ali i zbog nedomaćinskog poslovanja, prekomjernog zapošljavanja i drugih neregularnosti. Nasuprot državnim, TE Stanari, koja je u vlasništvu privatne kompanije EFT, srbijanskog biznismena Vuka Hamovića, iz godine u godinu ostvaruje profit zahvaljujući povlasticama dobijenim od strane vlasti u Republici Srpskoj o čemu je Žurnal pisao.

Postojeće termoelektrane na ugalj suočavaju se sa brojnim problemima, a najistaknutiji jezagađenje zbog koga će BiH biti pod sankcijma Evropske energetske zajednice (EEZ). Planovi Evropske unije idu u pravcu zatvaranja svih termoelektrana na ugalj do 2050. godine i potpuni prelazak na ekološki prihvatljive izvore energije. Međutim, iako načelno usmjerene ka EU integracijama, vlasti u Bosni i Hercegovini nemaju istu viziju, a o tome govori najmanje pet planiranih projekata vezanih za termoelektrane na ugalj (Kamengrad, Ugljevik III, Gacko II, Banovići, Tuzla VII). Njihova izgradnja je još neizvjesna, a planirana je kreditnim zaduživanjem kod banaka iz Kine ili investicijama stranih biznismena čiji je kapital sumnjivog porijekla.

Izgradnja TE Kamengrad kod Sanskog Mosta je od strane Vlade FBiH 2016. godine proglašena strateški važnim projektom u energetici u BiH. Procijenjena vrijednost ove investicije je više od milijardu KM, a vlasnik projekta je vlastima bliska firma Lager iz Posušja. Tokom 2017. godine, u organizaciji Agencije za unapređenje stranih investicija BiH (FIPA), firma Lager i kineska kompanija Energy China Group imali su više sastanaka na kojima su dogovarani detalji. Na kraju godine, u Budimpešti je potpisan Memorandum o suradnji na realizaciji projekta Termoelektrane Kamengrad čija je snaga 430 MW, odnosno dva bloka po 215 MW. Iako je načelnik opštine Sanski Most Faris Hasanbegović pokušavao ubijediti cjelokupnu javnost da će ova investicija donijeti 1.000 novih radnih mjesta, nije uspio u to uvjeriti lokalno stanovništvo. Pod pritiskom građana, u novembru 2019. godine, otkazana je sjednica opštinskog vijeća Sanski Most na kojoj se trebalo raspravljati o pismu namjere za izradnju TE Kamengrad. Stoga možemo konstatovati da je ova kineska investicija u prljavu energiju za sada onemogućena.

Izgradnja TE Ugljevik III donedavno je bila aktuelna kao investicija ruskog milijardera Rašida Serdarova, odnosno njegove firme Comsar Energy Group, a planirana je izgradnja dva bloka ukupne snage 600 MW.

Prema pisanju portala Capital.ba, nakon dugogodišnjeg zastoja u realizaciji projekta zbog nepoštovanja evropskih standarda, kompanija Comsar Energy Group je u julu 2018. tražila da se koncesija produži sa 30 na 45 godina. Prema obrazloženju, investicija je neisplativa na 30 godina zbog niske cijene električne energije. Također, u  TE Ugljevik 3 treba bude instalisane snage 350 MW umjesto planiranih 600 MW. Krajem maja 2019. pojavile su se informacije o tome da Elektroprivreda RS planira otkupiti koncesije od Comsar Energy Group za 180 miliona KM, odnosno da će Rašid Serdarov napustiti BiH sa oko 150 miliona KM više nego što je objektivno uložio. Svi računi ove kompanije u BiH su blokirani krajem 2020. godine, a sudbina dodijeljenih koncesija je i dalje neizvjesna.

Planovi o izgradnji TE Gacko II aktuelni su još od maja 2006. godine godine kada je Milorad Dodik, tada predsjednik Vlade RS, potpisao ugovor sa Češkom Elektroprivredom (ČEZ) o osnivanju zajedničkog preduzeća Nove elektrane Republike Srpske (NERS), o čemu je Žurnal detaljno istraživao u dokumentarnom filmu Terma.

Tri godine kasnije, u januaru 2009. godine pojavljuju se informacije o tome da ČEZ napušta zajedničko preduzeće, a sve se završilo 2014. godine arbitražnim postupkom u kome je presuđeno da Elektroprivreda RS plati 15 miliona KM odštete ČEZ-u.

Priča je obnovljena 2015. godine, a kao novi partneri su predstavljeni Kinezi, s obzirom da je tada bila aktuelna izgradnja TE Stanari, koju je gradila firma Dongfang Electric Corporation. Početkom aprila 2017. godine Vlada RS je potpisala Sporazum o saradnji na realizaciji projekta TE Gacko II sa kineskom firmom CMEC, a planirana je izgradnja termoelektrane instalisane snage 300 MW vrijedne oko milijardu maraka.

Nedugo zatim, Vlada RS potpisuje dva ugovora sa tri kineske kompanije (CAIDC, CMEC i Poli) o gradnji TE Gacko II snage 350 MW, a početak gradnje je planiran za 2018. godinu. Međutim, do današnjeg dana sudbina ovoga u medijima ekskluzivno najavljenog projekta je nepoznata.

Krajem 2016. godine tadašnji direktor Rudnika mrkog uglja (RMU) Banovići Munever Čergić najavio je da će gradnja TE Banovići započeti  2017. godine, a da će biti puštena u rad krajem 2019. godine. Ugovor o gradnji jednog bloka snage 350 MW je usaglašen sa kineskom kompanijom Dongfang Electric Corporation.

Žurnal je 2018. godine objavio da je na ovaj projekat potrošeno 12 miliona KM, a da on nije dobio dozvole za gradnju. Kao i kod svih prethodno pobrojanih projekata realizacija ni ovoga projekta još uvijek nije započeta.

Za sada je najizvjesnija izgradnja Bloka 7 TE Tuzla koji se finansira kreditom kineske Uvozno-izvozne banke (CEXIM) u iznosu od 641 milion eura, uprkos protivljenju Evropske energetske zajednice (EEZ) koja provodi energetska pravila Evropske unije (EU).

EEZ u posljednjem izvještaju, koji je objavljen 30.11.2020. godine, ističe da se protiv Bosne i Hercegovine vodi osam prekršajnih postupaka zbog kršenja obaveza i zakona u gotovo svim oblastima koje obuhvata sporazum o osnivanju EEZ.

Za EEZ je jedan od ključnih problema to što je nastavljeno sa aktivnostima na izgradnji Bloka 7 TE Tuzla u vremenu kada zemlje EU nastoje da se odreknu energije čiji je izvor ugalj. Vlada FBiH je garantovala za kredit Elektroprivredi BiH, čiji je vlasnik, a finansiranje Bloka 7 dolazi od kredita kineske CEXIM banke. Potpisivanje ove garancije od strane Vlade FBiH dovelo je do prekida pregovora sa Sekretarijatom EEZ vezanih za ovaj projekat.

Prema riječima Janeza Kopača, direktora Sekretarijata EEZ, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa, ovo bi moglo dovesti do sankcija poput uskraćivanja glasačkih prava Bosni i Hercegovini u EEZ-u, te uskraćivanje sredstava Evropske unije za pomoć u svim drugim oblastima.

U suštini, prema milšljenju brojnih stručnjaka iz oblasti ekonomije i geopolitike, kineska ulaganja u ‘’prljavu energiju’’ (termoelektrane) su jedan od modela na kojem oni ‘’grade svoju ekonomiju’’, ali i politički uticaj. Kinezi zadužuju zemlje i od toga imaju finansijsku korist, a pored toga imaju i politički uticaj na odluke budućih članica EU.

Potemkinove hidroelektrane

Hidroelektrane (HE) su drugi po značaju segment elektroenergetskog sektora BiH. Sve postojeće velike hidroelektrane su u državnom vlasništvu. Iako u manjoj mjeri u odnosu na termoelektrane, hidroelektrane takođe bilježe gubitke u poslovanju. Potpuno je ista situacija vezano za izgradnju novih hidroenergetskih objekta kao i sa termoelektranama. Decenijama se pred izbore obećava izgradnja novih objekata, organizuju se ceremonije polaganja ‘’kamena temeljca’’, ali to ne rezultira proizvodnjom električne energije.

Trenutno najaktuelniji hidroenergetski projekti su HE Dabar, HE Bistrica i HE Buk Bijela, a praćeni su brojnim sumnjivim poslovima.

Nakon višedecenijskih obećanja i otvaranja radova, Elektroprivreda RS u maju 2020. godine potpisala je ugovor o izgradnji HE Dabar sa kineskom kompanijom China Energy Gezhouba Group, po modelu ‘’ključ u ruke’’. Prvobitno planirana vrijednost ovoga projekta bila je 352 miliona KM, nakon nekoliko godina je porasla na 488 miliona KM, a posljednja informacija koju je objavio portal Capital.ba jeste da je vrijednost ove investicije porasla na 661 milion KM.

Ugovor o gradnji HE Bistrica u vrijednosti 235 miliona KM potpisan je u decembru 2019. godine između Elektroprivrede RS i kineske kompanije AVIC. Nakon toga, osim informacija o problemima oko finansiranja, nije bilo značajnijih aktivnosti na ovom projektu.

Objekat oko koga se diže najviše prašine u javnosti je svakako HE Buk Bijela. Projekat je osmišljen još sedamdesetih godina 20. vijeka i predstavnici svih vlasti od tada pa do danas obećavaju početak radova. Tokom 2017. i 2018. godine Elektroprivreda RS je vodila pregovore i potpisala sporazume vezano za ovaj projekat sa dvije kineske kompanije Dongfang Electric Corporation i AVIC, ali je izgradnja ostala u magli iznad rijeke Drine.

U martu 2019. godine predstavnici Vlade Srbije i Vlade RS obavijestili su javnost da zajedno ulaze u projekat izgradnje HE Buk Bijela, kao i HE FOČA i HE PAUNCI, a sve to u okviru hidroenergetskog sistema (HES) Gornja Drina. Posljednja informacija iz oktobra 2020. godine jeste da gradnja HES Gornja Drina instalisane snage ukupno 180 MW počinje 2021. godine. Većinski vlasnik će biti Elektroprivreda Srbije (EPS) – 51%, dok će Elektroprivreda RS upravljati sa 49%, što je pokrenulo brojne rasprave o nadležnostima, ali i zaobilaženju Zakona o javnim nabavkama.

Osim neispunjenih obećanja, najava kineskih kredita za izgradnju i sporazuma sa potencijalnim izvođačima radova, hidroelektrane koje još nisu izgrađene karakteriše i to da im vlasti u Republici Srpskoj imenuju direktore i zapošljavaju radnike iako se pokretanju agregata i početku proizvodnje električne energije ne nazire početak. 

Vjetroelektrane i solarne elektrane kao alternetiva ‘’prljavoj energiji’’

Potencijal za gradnju vjetroelektrana u BiH je veoma veliki i značajan. Studenti Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu 2011. godine objavili su stručni rad prema kome postoji potencijal za izgradnju vjetroelektrana u BiH na oko 30 lokacija širom BiH, a ukupna procijenjena snaga tih objekata je oko 900 MW, što je jednako snazi tri termoelektrane snage po 300 MW.

Dvije jedine vjetroelektrane (VE) u BiH koje su priključene na mrežu su VE Mesihovina i VE Jelovača. VE Mesihovina je u vlasništvu Elektroprivrede HZHB i izgradnja je finansirana iz kreditnih sredstava, a VE Jelovača je investicija firme F.L. Wind d.o.o, kćerke firme FEAL d.o.o. čije je poslovanje vezano za mostarski Aluminij.  Aluminij je, podsjetimo, uništen tako što je kupovao skupu struju od firme PPD povezane sa ruskim kapitalom, o kojoj je Žurnal pisao u više navrata.

Elektroprivreda BiH je izgradila VE Podveležje instalisane snage 48 MW i trenutno je u testnoj fazi. Elektroprivreda RS je pokrenula projekat izgradnje VE Hrgud snage takođe 48 MW, međutim, još uvijek je neizvjesna njegova realizacija.

Korištenje solarne energije u BiH je u samom začetku i trenutno nijedan ovakav objekat nije priključen na elektromrežu. Do sada se u javnosti pominjala izgradnja 3 solarne elektrane na krajnjem jugu Bosne i Hercegovine. Koncesiju za SE Bileća dobila je firma EFT International Investments Holdings Limited u vlasništvu Vuka Hamovića. Vlasnik koncesije za SE Trebinje 1 je Elektroprivreda RS, a dok za SE Ljubinje koncesija još nije dodijeljena.

Ukupna instalisana snaga planiranih solarnih elektrana je skoro 200 MW, a potencijali za ovakve projekte na krajnjem jugu BiH su zasigurno mnogo veći, pa ostaje neodgovoreno pitanje zašto donosioci odluka na njih ne usmjeravaju državne, ali i strane investicije.

zurnal.info

The post ELEKTROENERGETSKI SEKTOR: Investicije u prljavu energiju u interesu Kineza i tajkuna first appeared on Gerila.info.

Tuzla i Lukavac imaju možda i najlošiji kvalitet vazduha u BiH, ali i šire. Egzaktnih podataka o emisija polutanata koji dolaze iz Termoelektrane Tuzla i lukavačkog GIKIL-a nema. Istovremeno, sve je veći broj oboljelih od karcinoma i srčanih bolesti.

Goran Stojak živi samo nekoliko stotina metara udaljen od tuzlanske Termoelektrane. Pola svog života je potrošio na borbu protiv nepodnošljivog zagađenja koje dolazi iz ove termoelektrane. On i žitelji Bukinja više od dvije decenije bezuspješno pokušavaju da zaustave nekontrolisano zagađenje i ispuštanje po život opasnih polutanata koje svakodnevno, u ekstremnim količinama, moraju da udišu. Najteže je, kaže Stojak, tokom jeseni i zime kada je, zbog maksimalnog rada svih blokova, ispuštanje štetnih polutanata i nekontrolisano zagađenje alarmantno.

„45 godina dole živim, ne znam osobu koja je umrla prirodnom smrću. Kada dođe zima, djeca 15 dana ne izlaze napolje, jer ne mogu uhvatiti vazduh. Toliko je zagađeno da smrdi, a kiselina ujeda za oči. Najveći je broj karcinoma pluća, gotovo svi ljudi umiru mladi“, priča Stojak.

Egzaktne podatke o emisiji polutanata u Bukinju koji dolaze iz Termoelektrane niko ne zna. Monitoring kvaliteta vazduha Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona ne pokazuje relevantne podatke. Mjerna stanica u Bukinju je često u kvaru. Na web stranici Monitoring kvaliteta vazduha piše da kontinuirani podaci mogu sadržavati nevalidne vrijednosti zbog moguće trenutne neispravnosti analizatora. Kontinuirani satni podaci sumpordioksida, koji najviše ugrožava zdravlje stanovništva Bukinja, ne postoje, a nema podataka ni za suspendovane čestice PM 2,5.

„Dešava se da pojedini analizatori ne rade. Pokušavamo da tempiramo da svi analizatori rade u zimskim uslovima kada su veća zagađenja, a ljeti pokušavamo da ih servisiramo“, naglašava Goran Mišić, pomoćnik ministra za zaštitu okolice i prirode Tuzlanskog kantona.

VRIJEDNOSTI PM-A DVOSTRUKO VIŠE OD DOZVOLJENIH

Centar za ekologiju i energiju Tuzla u saradnji s lokalnom zajednicom izvršio je nezavisna mjerenja zagađenja vazduha u Bukinju. Instalirali su uređaj za kontinuirani monitoring još većih čestica PM 10 koji je krajem prošle i početkom ove godine 174 dana mjerio polutante u zraku.

Prosječne vrijednosti PM 10 su iznosile 87,3 µg/m kubnih, dvostruko više od zakonske godišnje granične vrijednosti od 40 µg/m kubnih i četiri puta više od preporučene godišnje vrijednosti Svjetske zdravstvene organizacije od 20 µg/m kubnih.

„Zagađenje PM 10 česticama je bilo iznad graničnih vrijednosti koje su definisane direktivama EU, Svjetske zdravstvene organizacije i koje su u krajnjoj liniji transplantirane u našu legislativu. Ja mislim da je po zakonu 20 i nešto dana dozvoljeno prekoračenje tih graničnih vrijednosti. To znači da smo tri mjeseca, ne uključujući drugi dio zime, bili, praktično, u stalnom prekoračenju tih vrijednosti. Oprema koju smo mi koristili je baždarena u Federalnom hidrometerološkom zavodu, ona je u skladu s opremom koju koristi taj zavod“, navodi Denis Žiško, koordinator u Centru za ekologiju i energiju Tuzla za program energija i klimatske promjene.

„Taj dim napravi se kao jedan oblak. Jedva dolaziš do vazduha. Čim je pala noć, do ujutro sve je otišlo u tačku. Apsolutno se nisu slagale mjerne stanice Bukinje i naša. Totalno, nije mogla da mjeri, non-stop se začepljavala, filteri su bili blokirani“, ističe Stojak.

Mjerenje PM 10 čestica je značajno, navode u Centru za ekologiju i energiju Tuzla, zbog zakonske obaveze koju imaju nadležne institucije kada je u pitanju reagovanje u alarmantnim situacijama.

„Jedino u TK se ne mjeri PM 10, nego se mjeri PM 2,5 koji nije detaljno obrađen u našoj legislativi. Za PM 2,5 ne postoje dnevne i satne granične vrijednosti definisane u našim pravilnicima i zakonima. Postoje nekakve prosječne godišnje vrijednosti koje se praktično ne mogu koristiti u planovima interventnih mjera. Kada bi se mjerio PM 10, kao i u ostalim kantonima, to bi se moglo uključiti u planove interventnih mjera i reagovati kada se prekorači to zagađenje koje je definisano u našim pravilnicima“, upozorava Žiško.

Suprotno mišljenje imaju u resornom kantonalnom ministarstvu: „Mi imamo takvu opremu koja mjeri PM 2,5. Tačno je da nemamo satne granične vrijednosti, ali isto tako nemamo za PM 10. Ne bi se tu, kada bi se proglasile pojedine epizode upozorenja, ništa promijenilo kada bi mjerili PM 10. Mjerenje PM 2,5 tako se mjeri u čitavom svijetu, to su manje čestice, to je povoljno za građane“, pojašnjava Mišić.

Prije tri godine Vlada Tuzlanskog kantona je sačinila plan interventnih mjera koji je precizirao uslove proglašenja epizoda pripravnosti, upozorenja i uzbune. Utvrđene su granične vrijednosti samo za sumpordioksid, azotdioksid i ozon, ali ne i za suspendovane čestice PM 2,5 koje su najopasnije za zdravlje stanovništva. Kada se udahnu, ove čestice štete plućima i srcu, a mogu čak ući i u krvotok, upozoravaju zdravstveni stručnjaci i navode da njihovo toksično djelovanje može izazvati moždane udare i prerane smrti.

MORTALITET VEĆI ZA 50 POSTO

Uticaj polutanata i teških metala koji se emituju iz Termoelektrane Tuzla i njenih odlagališta šljake na zdravlje stanovništva koje živi u neposrednoj blizini u naseljima Bukinje, Šićki Brod, Plane i Divkovići je mnogo veći nego na stanovništvo u naselju Solina koje je udaljeno desetak kilometara od Termoelektrane, pokazale su stručne analize. Morbiditet i mortalitet stanovništva u naseljima koja se nalaze u okolini Termoelektrane veći je za čak 50 posto.

„Radili smo analizu Soline i ova četiri područja uz Termoelektranu, sve ove bolesti su češće u tim mjestima, nego u Solini. To je jasno“, zaključuje Nurka Pranjić, koordinatorica Federalnog ministarstva zdravstva u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

Postojeći blokovi u Termoelektrani Tuzla koji koriste mrki ugalj i lignit emituju oko 2000 tona PM 10 čestica godišnje. Znatno više, oko 50 hiljada tona godišnje, emituju sumpordioksida. Izgradnjom novog modernog bloka s evropskom tehnologijom, Bloka 7, emisija štetnih polutanata mogla bi biti smanjena za osam puta, predviđaju stručnjaci.

Prekomjerno zagađenje će biti nastavljeno, nakon što je Federalno ministarstvo okoline i turizma prekinulo postupak izdavanja okolinske dozvole za postrojenja odsumporavanja na blokovima 5 i 6 koji najviše zagađuju okolinu. Studija procjene uticaja na okoliš nije dobila zeleno svjetlo jer nije adekvatno riješeno pitanje otpada postrojenja za odsumporavanje.

„Elektroprivredi je na neki način jeftinije nastaviti trovati građane od ulaganja u smanjenje zagađenja. Ulaganjem u takvo postrojenje neminovno je sljedeći korak je da mora poskupjeti električna energija“, smatra Žiško.

„Taj gips kao neopasni otpad je bilo predviđeno da se odlaže na postojećim šljačištima, to je bilo neprihvatljivo nevladinim organizacijama i lokalnoj zajednici. Neshvatljivo je da udišemo sumpordioksid, mogli smo ga imati izdvojenog iz vazduha, odloženog na neškodljiv način kako se radi u čitavom svijetu. Velika je greška da su se EP BiH i TE Tuzla povukle, zbog čega mi, svi građani, trpimo“, pojašnjava Mišić.

Najzagađeniji grad poslije Tuzle, koja prema interaktivnoj mapi Svjetske zdravstvene organizacije ima najlošiji kvalitet zraka u BiH i Zapadnom Balkanu, na području Tuzlanskog kantona je Lukavac. Najveći zagađivači su velika industrijska postrojenja Global Ispat Koksna Industrija, Sisecam soda i Cementara Lukavac.

Zijad Kasumović je od 1981. godine radnik GIKIL-a, nekadašnje lukavačke Koksare. S olakšanjem je, kaže, gledao izuzimanje dokumentacije o organizovanom kriminalu i hapšenje britansko-indijskog milijardera Pramoda Mitala kojem je vlast poklonila upravljanje ovom kompanijom, iako nikada nije uložio 45 miliona maraka na koje se obavezao ugovorom o osnivanju GIKIL-a.

Od 111 miliona maraka koje je GIKIL morao uložiti u ekološke projekte iz okolišne dozvole, investirano je samo oko pet miliona maraka. Nehumani uslovi rada, bez minimalne zaštite od otrovnih polutanata i hemijskih materija, jedan su od glavnih uzroka pojave raka glasne žice od kojeg Kasumović boluje.

„Imam karcinom desne glasne žice. Imao sam tri operacije, poslije treće čekam PH nalaz. Doktori koji su me liječili rekli su mi da mi u Lukavcu imamo najviše karcinoma grla. Vjerovatno je od fabrika. Nas četvorica imamo isti karcinom glasnih žica. Karcinoma drugih vrsta ima koliko hoćeš, po tome smo prvi na kantonu“, kaže Kasumović.

U posljednjih pet godina je zabilježeno oko 35 oboljelih od svih vrsta karcinoma u GIKIL-u, a u prošloj godini je registrovano oko 15 slučajeva.

„Koksara je davno trebala biti zatvorena, zato što u Koksari ima puno oboljelih ljudi od karcinoma. Povećan je broj novih karcinoma u Lukavcu, posebno kod radnika Koksare. Smrtnost je velika, skraćen je životni vijek, ne u starijem, nego u srednjem dobu kada su ljudi u produktivnom kapacitetu, što nam remeti budućnost“, upozorava doktorica Pranjić.

TRI ZAGAĐIVAČA, JEDNA MJERNA STANICA

U Lukavcu postoji samo jedna mjerna stanica, iako su na malom području smještena tri velika industrijska zagađivača.

„Ovdje treba da postoji mreža stanica da pokrije cijelo područje. Prije rata su bile tri, ova je došla polovna. Najveća opasnost nije ovo što pokazuje mjerna stanica, nego ono što ne pokazuje, što nemamo mjerenja izuzetno teških otrova iz GIKIL-a“, navodi Bajazit Okić, potpredsjednik Foruma za zaštitu okoliša Općine Lukavac.

Mjerna stanica u Lukavcu vrši mjerenja emisija samo pet polutanata, SO2, NO2, O3, CO i PM 2,5. Plan interventnih mjera Kantonalne vlade je predvidio proglašenje epizodnih situacija samo kada su prekoračene granične vrijednosti SO2, NO2 i O3, ali ne i PM 2,5 koji je često zabilježen u prekomjernim količinama, znatno iznad dozvoljenih graničnih vrijednosti, posebno u zimskom periodu.

“Sedamnaest otrovnih polutanata iz GIKIL-a koji su izuzetni karcinogenici i spadaju u prvu grupu otrovnosti po međunarodnoj skali otrovnosti, oni se ne mjere na mjernoj stanici, niti ima pristup građanstvu u GIKIL-u”, ističe Okić.

“Od GIKIL-a bi mogle biti zagađujuće materije one koje se odnose na ugljikovodike. Mi smo ranije razmatrali mogućnost nabavke takvog analizatora. Međutim, taj analizator je jako skup. Morali bi uzeti od neke druge firme, jer ova firma od koje smo kupili ove, ne proizvodi takve analizatore. To bi značilo komplikovanje javnih nabavki. Mi nismo do sada imali zakonsku obavezu, ne mjerimo takve parametre ugljikovodonike u Lukavcu“, naglašava Mišić.

Industrijski zagađivači, među kojima GIKIL prednjači, često prekoračuju granične vrijednosti emisija štetnih polutanata definisanih federalnim Pravilnikom o monitoringu kvaliteta vazduha i okolinskim dozvolama.

“Problem je što se okolinskom dozvolom zagađivačima dozvoljavaju mnogo veće količine od graničnih vrijednosti ispuštanja polutanata koje su dozvoljene zakonom. Nema kontrole i sankcija protiv nesprovođenja onoga što je dato u okolinskoj dozvoli”, upozorava Okić.

“Imali smo slučaj GIKIL-a da im se ne izda okolišna dozvola zato što nisu ispunili uslove iz prethodne okolišne dozvole. Imamo situacije da veliki broj zagađivača, ako bi se primijenili visoki standardi zaštite okoliša, koje smo mi preuzeli od EU, većina od tih velikih zagađivača koji su u nadležnosti Federalnog ministarstva, ti pogoni bi mogli odmah da se zatvore”, zaključuje Mišić.

A, zbog teških ekoloških incidenata, ispuštanja katrana i drugi otrovnih materija u rijeku Spreču te dugogodišnje prekomjerne emisije štetnih polutanata, GIKIL-u je odbijen zahtjev za novu okolišnu dozvolu i prijetilo je zatvaranje kompanije.

Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je podiglo optužnicu protiv pravnog lica GIKIL i generalnog direktora Debasish Ganguly. Ganguly je pobjegao iz države, za njim je raspisana međunarodna potjernica, a prema policijskim saznanjima trenutno se nalazi u Londonu.

GIKIL je priznao krivicu, izrečena mu je samo novčana kazna u iznosu od 100 hiljada maraka. Stanje u GIKIL-u se nije mnogo promijenilo. Komisija za pregled postrojenja i uređaja GIKIL-a u martu ove godine je utvrdila da su postrojenja za kondenzovanje, koksovanje i đubriva u tako lošem stanju da su moguće eksplozije i požari koji mogu izazvati nesagledive posljedice za GIKIL i okolinu.

PM ČESTICE POGUBNE ZA ZDRAVLJE

U prošloj godini, prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona, od 193 umrlih pacijenata kod kojih je konstatovana ishemijska bolest srca, najviše smrtnih slučajeva je zabilježeno u Tuzli 62, 25 u Lukavcu i 24 u Gradačcu. Ukupan broj pacijenata koji su umrli od hronične opstruktivne bolesti pluća je 117, najviše u Tuzli 38, 16 u Lukavcu i 16 u Živinicama. Maligna neoplazma bronhija i pluća bila je uzrok smrti ukupno 243 pacijenta, 70 iz Tuzle, 28 iz Živinica i 21 iz Lukavca.

“Može se reći da su PM čestice razlog za moždani udar u 29 slučajeva, 31% od hronične opstruktivne bolesti, 20 % raka pluća je posljedica PM čestica koje su prekoračene. 31% bronhitisa odraslih može biti razlog prekoračene vrijednosti zagađenosti vazduha, prekoračene vrijednosti PM 2,5 kao i 23% bronhitisa kod djece”, navodi Selma Azabagić, rukovodilac Službe za higijenu i zdravstvenu ekologiju Zavoda za javno zdravstvo TK.

“Smatram da je to jedna kritična situacija u kojoj nema mogućnosti da se nešto promijeni. Treba napraviti društvene presjeke i zaustaviti one pogone koji ubijaju ljude, prije svega djecu”, zaključuje doktorica Pranjić.

Bez obzira na ove poražavajuće podatke, vlast, nadležne inspekcije i pravosuđe su bili blagonakloni prema najvećim zagađivačima, koji su u većini slučajeva prolazili nekažnjeno za brojne ekološke incidente.

Jačanje ekološke svijesti građana, efikasnije inspekcijske mjere i pooštravanje kaznene politike u oblasti zaštite okoliša, samo su neki od konkretnih načina približavanja visokim evropskim standardima u oblasti zaštite okoliša koje naša država mora primijeniti na svom evropskom putu.

(Žurnal.info)

The post KVALITET VAZDUHA U TUZLANSKOM KANTONU: Najveći zagađivači prolaze nekažnjeno first appeared on Gerila.info.