SNS i Aleksandar Vučić su svrgnuti s vlasti u Srbiji kojom su autoritativno vladali prethodnih 14 godina, od strane pokreta koji je nastao prije nepune dvije godine.

Politička prednost studentskog pokreta u Srbiji postala je vidljiva mnogo prije prebrojavanja glasova- vlast je pokušavala da napadne njegove predstavnike, ali nije mogla jednostavno da ga svede na jednog protivnika.

Govornici su se mijenjali, fakulteti su odlučivali na plenumima, a podrška se širila kroz lokalne akcije, marševe i susrete sa građanima.

Prema preliminarnim podacima Republičke izborne komisije, Studentska lista osvojila je 52,65 odsto glasova, dok je lista „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija” dobila 39,22 odsto.

Konačni rezultati još nisu proglašeni, ali takva prednost pokazuje da je pokret uspio da podršku protestima pretvori u većinsko izborno opredjeljenje.

Ipak, pobjedu bi bilo površno objasniti samo nezadovoljstvom dotadašnjom vlašću. Nezadovoljstvo samo po sebi ne stvara organizaciju, ne obezbjeđuje istrajnost i ne daje biračima uvjerenje da promjena ima smisla. Studenti su morali da izgrade povjerenje, sačuvaju zajednički cilj i pokažu da mogu djelovati i pod pritiskom.

Tragedija u Novom Sadu je pitanje odgovornosti učinila neizbježnim

Pad nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024, od čijih je posljedica poginulo 16 ljudi, povezao je pitanje korupcije sa osnovnom bezbjednošću građana.

Pitanje rekonstrukcija jednog javnog objekta, dokumentacija, korupcija i odgovornost nadležnih su prevazišli već u prvim danima uobičajenu stranačku raspravu, a tragedija je pokrenula protestni talas koji je prethodio izbornoj pobjedi. Zahtjev za utvrđivanjem odgovornosti imao je širok potencijal upravo zato što je bio konkretan.

Građani nisu morali dijeliti iste stavove o spoljnoj politici, nacionalnom identitetu, Kosovu, Republici Srpskoj ili ekonomiji da bi se saglasili da dokumentacija mora biti dostupna i da odgovorni za smrt 16 osoba moraju biti procesuirani.

Napad na studente i profesore Fakulteta dramskih umetnosti tokom odavanja pošte žrtvama 22. novembra 2024. dao je protestu dodatni podsticaj. Studenti FDU potom su pozvali na blokade drugih fakulteta i procesuiranje napadača što je pokrenulo talas koji je blokirao kompletno obrazovanje u Srbiji.

Tako su se spojila dva zahtjeva: odgovornost za tragediju i zaštita prava da se ta odgovornost javno traži. Svaki naredni napad dodatno je otvarao pitanje da li institucije štite građane ili politički poredak od njihovog nezadovoljstva.

Bilo je i prije pada nadstrešnice tragedija koje su pogodile Srbiju, od masovnog ubistva učenika u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar,  drugih masovnih ubistava, bilo je mnogih protesta, ali nijedan nije izronio ovakav stepen samodiscipline i jačao pokret.

Napadi na studente samo jačali pokret i dodatno mobilisali članstvo

Studentsko organizovanje odvijalo se uz fizičke napade i ozbiljne povrede. Jedan od najtežih slučajeva dogodio se u Novom Sadu u noći između 27. i 28. januara 2025, kada su studenti napadnuti bejzbol palicama. Jednoj studentkinji “dislocirana” je vilica. Prema studentskim svjedočenjima, napadači su prethodno izašli iz prostorija SNS-a.

U julu 2025. Osnovni sud u Novom Sadu potvrdio je da su odlukom Aleksandra Vučića četvorica aktivista SNS-a pomilovana i oslobođena krivičnog gonjenja zbog napada na studente.

U toku prethodne dvije godine dokumentovani su brojni slučajevi nasilja povezanog sa aktivistima vladajuće stranke na studente i građane koji suprotestovali, uz medijsku satanizaciju od strane tabloida i mainstream medija koji su bili pod direktnom kontrolom Vućića i SNS-a.

U napadima na građane su učestvovali i etablirani političari, predstavnici policijskih agencija, vlasnici kompanija, ali i profesionalni batinaši- osobe uglavnom sa maskama i, kapuljačama i kačketima koji su na ulicama napadali građane čak i pred policijom koja je sve nijemo gledala.

Štaviše, u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini zgrade Predsjedništva Srbije, niklo je, pod patronatom SNS-a šatorsko naselje “Ćacilend”.

Disciplina pred provokacijama i napadima

Studenti nisu mogli biti doslovno imuni na provokacije. Veliki broj povrijeđenih, strah, neprestana borba, marševi  i iscrpljenost imali su stvarne posljedice. Ipak, njihova politička snaga bila je u nastojanju da provokatori ne određuju pravac djelovanja čitavog pokreta.

To se vidjelo 15. marta 2025. u Beogradu. Poslije incidenata kod Skupštine, studenti su pozvali redare da skinu prsluke i građane da se raziđu. Prema njihovim navodima, iz pravca Pionirskog parka prema redarima letjele su flaše i kamenice. Studentkinja Aleksandra Nikolić tada je objasnila da je pokret odlučio da se povuče i da „ne nasjeda na provokacije“.

Ta odluka je s jedne strane bila je neopopularna među dijelom okupljenih, posebno kada su ljudi izloženi pritisku i očekuju odlučan odgovor, ali se, s druge strane, pokazala strateški važnom zbog razumijevanja političkog rizika: nekoliko snimaka sukoba sasvim sigurno bi potisnulo zahtjeve zbog kojih su se desetine hiljada ljudi okupile.

Za pokret je zato bilo važno da sačuva pravo da sam bira svaki naredni korak- redari, javna uputstva i pozivi na povlačenje služili su bezbjednosti, ali i očuvanju vjerodostojnosti organizatora.

To im je donijelo novu dozu povjerenja građana jer je  nenasilna disciplina olakšala uključivanje šireg kruga građana. Roditelji, penzioneri i ljudi bez protestnog iskustva lakše su se uključivali u proteste  s vjerom da organizatori nastoje spriječiti sukobe.

Javne ličnosti kao veza sa različitim publikama

Podrška poznatih postala je jedan od najuočljivijih pokazatelja širenja pokreta. Glumci, sportisti, muzičari i influenseri uključivali su se objavama, dolascima na skupove i javnim pozivima da se podrže studentski zahtjevi.

Među onima koji su podržali studente bili su Novak Đoković, Dejan Borioga, Nemanja Vidić, Bogdan Bogdanović, Vlade Divac, Ivana Španović, Nikola Kojo i brojne ličnosti iz muzike, glume, sporta, ali i iz drugih sfera društva. Praktično, skoro sve najveće zvijezde su bile uz studentet.

Podrška je dobijala i organizovan oblik. Udruženje dramskih umetnika Srbije pozvalo je rukovodioce ustanova kulture da javno podrže studentske zahtjeve i blokade i stanu u zaštitu studenata, a mnoge predstave su završene sa pozdravom glumaca sa krvavim rukama.

Važnost te podrške prevazilazila je popularnost pojedinačnih imena. Studenti su  zadržali kolektivni identitet. Poznate ličnosti povećavale su vidljivost pokreta, dok su fakultetske i lokalne grupe nastavljale da obavljaju svakodnevni organizacioni posao.

Od studentskog pokreta do liste kojoj su studenti povjerili mandat

Prelazak iz protesta u izbornu utakmicu bio je najvažnija strateška promjena studentskog pokreta. Zahtjev da institucije utvrde odgovornost za novosadsku tragediju prerastao je u zaključak da se uslovi za njihov nezavisan rad moraju izboriti na parlamentarnim izborima. Lista je formalizovana kroz grupu građana, bez osnivanja političke stranke, a RIK ju je proglasio 15. septembra 2026.

Time je nastala važna podjela uloga: studenti su organizovali izbor političkih predstavnika, a kandidati su prihvatali odgovornost da povjerenje pokreta zastupaju u institucijama. Naziv „studentska lista“ nije označavao listu sastavljenu isključivo od studenata, nego način njenog nastanka i izvor političke podrške.

Prema objašnjenju akademika Radomira Saičića, kandidati su birani kroz dug proces selekcije. Traženi su ljudi ostvareni u svojim profesijama, bez mrlje u profesionalnoj i političkoj karijeri, koji su pokazali solidarnost sa studentima i spremnost na lično odricanje.

U takvom izboru sadržana je i politička poruka: profesionalni ugled, znanje, ponašanje tokom krize, kao i visoki moralni standardi predstavljeni su kao osnova za preuzimanje javne odgovornosti. Studenti su svojim autoritetom podržali kandidate, dok su kandidati pokretu davali dodatnu stručnu i institucionalnu uvjerljivost.

Prema javno iznesenom podatku kandidata liste Feđe Dimovića, među 250 kandidata nalazilo se 160 doktora nauka, odnosno 64 odsto liste.

Komunikacijska vrijednost liste bila je jasna. Pokret koji je vlast pokušavala da predstavi kao neodgovoran dobio je predstavnike sa profesionalnim biografijama koje je bilo moguće javno provjeravati.

Završnica kampanje u kojoj su kandidati postali vidljivi

U posljednjih dvadesetak dana kampanje mreži podrške pridružila su se prepoznatljiva lica kandidata. Pkret je već imao publiku, lokalne veze i jezik komunikacije, a kandidati su dobili prostor da pokažu kako razmišljaju o upravljanju državom.

Posebno je ilustrativno sučeljavanje Aleksandra Čupića sa Milenkom Jovanovom i Uglješom Markovićem u emisiji „U središtu pažnje“.

Na tvrdnje o ekonomskim uspjesima vlasti Čupić je odgovorio da rezultate stvaraju radni ljudi i da bi oni bili bolji bez korupcije, partijskog zapošljavanja i nekompetentnog upravljanja. Raspravu je povezivao sa iskustvom porodica, položajem malih privrednika i upravljanjem javnim preduzećima.

Komunikacijski značaj takvog pristupa bio je u promjeni pitanja. Umjesto da prihvati raspravu samo o tome koliko su porasle plate ili proizvodnja, otvarao je pitanje koliko su građani radili za taj rast i kakvu su korist od njega imali.

To je bio veoma zanimljiv način da se ospori prisvajanje ukupnog društvenog napretka kao zasluge političkog rukovodstva. Građani se predstavljaju kao ljudi koji stvaraju vrijednost i finansiraju državu, pa imaju pravo da zahtijevaju odgovorno upravljanje.

Čupić je u istoj debati zagovarao ekonomiju znanja i kritikovao oslanjanje na jeftina radna mjesta. Time je obrazovnu strukturu liste povezivao sa prijedlogom razvojnog pravca, umjesto da titule ostanu samo dio predstavljanja kandidata.

Nosilac liste odbija ulogu jedinog vođe

Ilija Srdanović, kardiolog i profesor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, imao je drugačiji zadatak: da bude javno prepoznatljiv predstavnik liste koja je insistirala na kolektivnom odlučivanju. I u intervjuu za jedan štampani medij naglašena je razlika između prvog imena i nosioca liste.

Odbijanje duela sa Vučićem objašnjavao je prioritetom razgovora sa građanima i obilascima Srbije.

Takav nastup predstavnici dosadađnje vlasti nazvali su kukavičkim, ali je bio odličan manevar da izbjegne svođenje izbora na odnos dvojice ljudi. Srdanović je prihvatao javnu odgovornost, ali je poruku o budućoj vlasti vezivao za širi krug kandidata, na isti način kao i ostali kandiadati.

Dan kasnije, tokom pješačenja iz Novog Sada prema Beogradu, poručio je da broj jedan na listi nije on, već građani Srbije. Njegova fizička prisutnost u koloni povezivala je tu poruku sa postupkom- prvi kandidat dijelio je put i napor sa ljudima čiju je podršku tražio.

Saičić na RTS-u objašnjavao šta povezuje ideološki različite kandidate

Gostovanje akademika Radomira Saičića u emisiji „Oko“ na RTS-u 20. oktobra bilo je važno jer je omogućilo predstavljanje liste publici javnog servisa. Govorio je o transparentnosti državnih ugovora, stručnosti i pravnoj državi. Objašnjavao je i studentsko odlučivanje na plenumima, kao i mogućnost zajedničkog rada ljudi različitih uvjerenja.

Politički najvažniji dio tog nastupa bio je pokušaj da objasni šta takvu grupu drži na okupu, posebno nakon pitanja da li dijeli iste vrijednosti sa Jovom Bakićem, takođe, jednom od osoba sa liste, ali čija je politička orijentacija više lijevo usmjerena.

Sajičić je odgovor o zajedničkom programu predstavljao kroz jednakost pred zakonom i zapošljavanje prema znanju, ideju socijalne pravde. To je biračima nudilo odgovor na sumnju da ideološka raznovrsnost nužno znači nesposobnost zajedničkog djelovanja.

Istovremeno je iznosio i konkretnije stavove o Rusiji i Kosovu, pa završnica kampanje nije ostala potpuno izvan spornih političkih pitanja. Njegove izjave pokazale su da će se zajedništvo kandidata morati provjeravati i na temama koje prevazilaze početne protestne zahtjeve.

U samo nekoliko dana, putem youtube-a, gostovanje Sajičića pregledano je više od 300.000 puta, a dijelovi tog gostovanja postali su viralni I putem društvenih mreža.

Broj tri između glasačkog listića i identiteta

Jedan od komunikacijski najuspješnijih elemenata kampanje bila je upotreba broja 3, pod kojim se studentska lista našla na glasačkom listiću.

Broj je povezan sa pjesmom „Tri poljupca za sreću“, košarkaškom trojkom, gestom tri podignuta prsta, ali i drugih značajnih simbola koji su povezani sa tim brojem.

Veza sa tri prsta ima dodatnu identitetsku težinu. Gest koji se u Srbiji koristi kao nacionalni simbol dobio je i neposredno izborno značenje.

Takva upotreba dodatno je pomogla pokretu da ospori predstavu da vlast ima isključivo pravo da predstavlja nacionalnu pripadnost i patriotizam.

Građanin je mogao istovremeno pokazati pripadnost Srbiji i podršku promjeni njene vlasti. Ta veza naročito je značajna u političkom okruženju u kojem su na studente napade vršili stranke na vlasti, kvazianalitičari i mediji skloni politici Aleksandra Vučića.

Prepoznatljivost trojke vidjela se i izvan neposredne kampanje. Zabilježien je niz reklama koje su naglašavale broj tri, a koje su korisnici tumačili kao podršku studentima.

Mreža povjerenja umjesto oslanjanja na jednog vođu

Plenumi su omogućavali studentima da raspravljaju i glasaju o narednim koracima, dok su radne grupe preuzimale konkretne obaveze. Takva organizacija otežavala je svođenje pokreta na jednu osobu i omogućavala smjenjivanje javnih predstavnika.

Istovremeno, podrška se gradila izvan fakulteta. Marševi i lokalne akcije davali su građanima priliku da pomognu hranom, prevozom, smještajem ili organizacijom dočeka. Učešće nije zahtijevalo stranačku pripadnost.

Takvi odnosi predstavljali su osnovu kasnije kampanje. SHARE fondacija opisala je mrežu u kojoj su fakulteti, lokalne grupe i građani samostalno proizvodili i širili sadržaj, dok je lista dodavala zajedničke vizuelne obrasce i plaćene oglase.

Poruka je tako mogla stići preko komšije, kolege ili člana porodice. Njena uvjerljivost oslanjala se na postojeći odnos povjerenja. Društvene mreže širile su ono što se istovremeno događalo na ulici i u lokalnim zajednicama.

Izazovi brojni- vremena nema

Istorija poznaje brojne primjere pokreta koji su iz protesta i društvene mobilizacije prerasli u političke organizacije i učestvovali u preuzimanju vlasti.

Poljska “Solidarnost” je od sindikalnog i društvenog pokreta postao politička snaga koja je odigrala ključnu ulogu u slomu komunističkog režima, dok je grčka Siriza od manje koalicije ljevičarskih grupa izrasla u stranku koja je 2015. godine osvojila vlast.

U Barseloni je pokret nastao iz protesta “Indignados” i talasa građanskog aktivizma doprinio formiranju platforme “Barcelona en Comu”, koja je 2015. osvojila vlast u gradu. Ti primjeri pokazuju da je moguće institucionalizovati energiju protesta, ali i da prelazak sa mobilizacije građana na upravljanje institucijama donosi sasvim nove izazove.

Kada se pogledaju svi faktori koje je koristio studentski pokret u Srbiji (od decentralizovanog načina odlučivanja, nenasillnih metoda, brzine rasta i izbornog uspjeha) ipak ostaju specifikum, ali koji sad već stoji pred mnogim izazovima.

U višepartijkom sistemu, kao što je Srbija, politička slika se svela na jednu stranku koja je nakon skoro deceniju i po boravka u vlasti otišla u opoziciju i jedan pokret, bez jasne organizacijske strukture.

Dosadašnje opozicione stranke i njihovi lideri (Dragan Đilas, Zdravko Ponoš, Marinika Tepić, Miloš Jovanović) su debelo ispod cenzusa, kao i SPS sa Ivicom Dačićem.

Komotna većina od 139 ili 140 poslanika u Skupštini Srbije daće Studentskoj listi mogućnost da sami formiraju vlast, ali predstoji teži dio borbe- kako preuzeti vlast u državi čije institucije tek treba osposobiti da rade nezavisno od političkih naloga?

Prvi test biće sposobnost nove većine da utvrdi stvarno stanje javnih finansija, dugova, garancija i ugovornih obaveza koje nasljeđuje.

Koliko će prostora za promjene ostaviti otplata kredita i višegodišnji ugovori za projekte čiju opravdanost, cijenu i zakonitost tek treba provjeriti?

Otvaranje velikih korupcijskih afera zahtijevaće nezavisne istrage i postupke koji mogu izdržati sudsku provjeru, uz snažna očekivanja građana da odgovornost bude utvrđena brzo.

Nova vlast moraće da odgovori i kako racionalizovati nagomilanu javnu administraciju i ukloniti partijsko zapošljavanje kao način upravljanja državom, kao i na koji način riješiti pitanje zloupotreba u bezbjednosnom sektoru Srbije.

Presudno pitanje biće hoće li nova vlast izgraditi institucije koje mogu istraživati, kontrolisati i sankcionisati i njene predstavnike.

Đorđe Vujatović, gerila.info

The post Od straha do pobjede: Politički fenomen studenata promijenio izbornu utakmicu first appeared on Gerila.info.