Ljudi u pokretu, koji uglavnom traže zaštitu i bolji život, prikazani su kao „prekršioci“, ponekad i kao kriminalci ili teroristi, dok se njihovo ljudsko dostojanstvo zanemaruju, navodi se u saopštenju Kuće ljudskih prava Banja Luka. Fotografije pokazuju lica migranata često u ponižavajućim situacijama, što krši osnovne principe novinarske etike i pravila o zaštiti identiteta ranjivih osoba. Nejasan izvor fotografija (ustupljena fotografija) dodatno zabrinjava, posebno ako dolazi od organa zaduženih za javnu bezbjednost i red.

Kodeksi za štampane i online medije u Bosni i Hercegovini nalažu poštovanje ljudskog dostojanstva, izbjegavanje diskriminacije i zaštitu identiteta osoba koje bi mogle biti izložene stigmatizaciji i opasnosti. Grubo postupanje granične i redovne policije, koje često prati ovakve medijske izvještaje, dodatno naglašava dimenziju kršenja ljudskih prava.

Umjesto da informišu javnost i doprinose razumijevanju složenog fenomena migracija, ovakvi medijski prikazi učestvuju u procesu stigmatizacije i širenja ksenofobije.

Iz Kuće ljudskih prava pozivaju medije da pristupaju profesionalnom i etičkom izvještavanju te da ne objavljuju fotografije koje otkrivaju identitet migranata ili ih prikazuju ponižene, zbog njihovog ljudskog dostojanstva, ali i stigmatizacije koja vlada u javnosti prema njima.

Migranti nisu „problem“ ili „statistika“, već ljudi sa ljudskim pravima, dostojanstvom i sopstvenim pričama i strahovima. Mediji treba da prenose informacije, a ne da šire strah, stigmatizaciju i narušavaju ljudsko dostojanstvo.

Terminologija koja migrante etiketira kao „ilegalne“ ne smije se koristiti – migranti mogu biti jedino osobe koje su nelegalno prešle granicu, u skladu sa preporukama Ujedinjenih nacija.

Na kraju saopštenja pozivaju sve institucije u Bosni i Hercegovini da postupaju u skladu sa međunarodnim ugovorima i domaćim pravnim propisima, posebno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Evropskom konvencijom o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja, koji zabranjuju bilo kakvo neočovječno i ponižavajuće postupanje.

The post “Poštovati ljudsko dostojanstvo migranata u izvještavanju” first appeared on Gerila.info.

Osobe s invaliditetom jedna su od marginaliziranih grupa u Bosni i Hercegovini i Srbiji koje se svakodnevno susreću s diskriminacijom i stigmatizacijom. Definicija osobe s invaliditetom još uvijek nije ujednačena u BiH iako je BiH usvojila UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, dok u Srbiji prema zakonu izraz „osobe sa invaliditetom” označava „osobe sa urođenom ili stečenom fizičkom, senzornom, intelektualnom ili emocionalnom onesposobljenošću…”. Zbog njihovog lošeg položaja u društvu, brojne organizacije se trude da unaprijede njihovu socijalizaciju i motivisanost za profesionalno usavršavanje time što im daju priliku za zaposlenje.

Zakonski okvir osoba s invaliditetom BiH i Srbije

U Bosni i Hercegovini na različitim nivoima postoje zakoni koji regulišu rad osoba s invaliditetom kojih je, prema procjeni Agencije za statistiku BiH, 270.000. U njima se definišu radni odnos i evidencija o zaposlenim licima s invaliditetom koji se ostvaruju „u skladu sa propisima o radu, drugim propisima, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.” Zakoni predviđaju i osnivanje fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji sprovode politiku razvoja i unapređivanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba sa invaliditetom. 

S druge strane, u Srbiji gdje je, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine, 571.780 osoba sa invaliditetom, djeluje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji definiše profesionalnu rehabilitaciju kao „organizovanje i sprovođenje programa mera i aktivnosti u cilju osposobljavanja za odgovarajući posao, zapošljavanja, održanja zaposlenja, napredovanja ili promene profesionalne karijere.” Prema istom zakonu, osobe s invaliditetom koje su u radnom odnosu imaju pravo za vrijeme trajanja rehabilitacije na naknadu zarade u visini 100% prosječne plate ostvarene u prethodna tri mjeseca prije uključivanja u ovaj program, a naknada zarade ne može biti manja od minimalca.

„Osobe sa invaliditetom u Republici Srbiji predstavljaju jednu od najugroženijih grupa u svim oblastima društvenog života, što potvrđuje i praksa Poverenika, odnosno broj pritužbi koje institucija dobija zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta“, rekla je povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, Brankica Janković.

Osim navedenog, kao i kod zakona u BiH, zakon u Srbiji definiše i zapošljavanje osoba s invaliditetom pod opštim i posebnim uslovima. Opšti podrazumijevaju „zapošljavanje bez prilagođavanja poslova, radnog mesta ili poslova i radnog mesta”, dok se pod posebnim uslovima smatra „zapošljavanje uz prilagođavanje poslova, radnog mesta ili poslova i radnog mesta”.

Prema istraživanju Istinomjera, žene sa invaliditetom se teže zapošljavaju, za razliku od muškaraca kojima poslodavci daju prednost ukoliko su u kategoriji ratnih vojnih invalida. Takođe, istraživanje navodi da od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6%, a u Republici Srpskoj samo 6,2% za period od 2013. do 2016. godine.

Ana Kotur Erkić, pravnica, novinarka i aktivistkinja u BiH koja je ujedno i osoba s invaliditetom počela se baviti aktivizmom za prava osoba s invaliditetom prije sedam godina iako je to, kako kaže, njena cjeloživotna borba. Aktivizam je kasnije prerastao u, kako tvrdi „zagovaranje ljudskih prava”. „Bila sam aktivna i kao dijete – popravljala sam neke nepravde, bila glasna s pitanjima „Zbog čega?“ i „Kako?“, ali prvi put sam ozbiljno i sistematično ušla u ovo kao novinarka koja obrađuje teme života osoba s invaliditetom, potom urednica portala za i o osobama s invaliditetom, a onda i kao saradnica mnogih medija i organizacija. Biti human rights defender, kao osoba koja prolazi stalnu diskriminaciju – skoro od momenta kad napustim svoj dom, iako bi se i o domu dalo polemisati, ne mojom voljom, već praksama u građevinarstvu, uređenju doma i slično, nije jednostavno. To znači da ste stalno izloženi kritici jer ne pogodujete svom okruženju, onome što su norme društva u kojem živite, ali i da nosite teret zajednice na svojim leđima”, navodi Kotur Erkić.

Ističe da je diskriminacija najizraženija u oblasti rada, budući da za prvu odbijenicu za posao još uvijek nije dostupan proces uvođenja u rad i stalnog zapošljavanja. „Budući da ja imam iskustvo sa više od 80 odbijenica, proći taj proces je dug i težak, a mogu reći – preživjeti i proživjeti je sigurno još teže. Bude trenutaka kad mi je neopisivo teško, kad sam očajna i kad se osjećam jako loše, budući da je zbilja nerealno da poslije toliko postupaka – nisam dobra kandidatkinja. No s druge strane, konstantno degradiranje i nipodaštavanje je odličan motiv da nikad ne poželite na to pristati i da se nastavim boriti”, opisuje svoje iskustvo Kotur Erkić.

Kako kaže, njena borba je ono što radi, a u to ubraja velike zajedničke uspjehe s izuzetnim ljudima, bili oni u nevladinom ili institucionalnom okviru, akademskoj zajednici ili zajedničkom iskustvu života na margini. „Kad se podsjetim gdje mi je bila polazna pozicija, koje bitke sam dobila, prosto nemam prostor odustati – jer moje okruženje, izuzev najbližeg, društvo i zemlja u kojoj živim nisu naklonjeni populaciji iz koje dolazim”, nastavlja Kotur Erkić. 

U svojem radu okrenula se onom dijelu kojeg ljudi vrlo često zaborave, a to je zagovaranje za one koji to ne mogu. „Vidjeli smo da društvo i država jako malo čine za sve ljude koji tu žive, ali jesmo li baš mi učinili sve da ne budemo u poziciji u kojoj jesmo? Ja znam da i dalje činim sve i da sam, u mnogim segmentima, daleko ispred onoga što se od mene očekuje. Proces zapošljavanja, kao i sam proces rada, ali i najveći dio svih drugih procesa – obrazovanja, stanovanja, pristupa pravdi, nisu prilagođeni osobama s invaliditetom”, navodi.

Ističe da ovo stanje prati nedovoljna i nedovoljno kvalitetna zakonska i podzakonska regulativa, potom, neadekvatna primjena i nedostatak stvarne sankcije za one koji ne žele zaposliti osobu s invaliditetom, a onda i neadekvatnost sprovođenja konkursa, načina rada, radnog okruženja, valorizacije rezultata i ostalo.

Sve to, naglašava Kotur Erkić, pokazuje da radna prava osoba s invaliditetom nisu stavljena u dobar okvir, odnosno da nisu implementirana na adekvatan način.

Do posla preko nevladinog sektora

Goran Rojević direktor je i osnivač organizacije „Dečje srce” iz Srbije koja već 20 godina pomaže osobama sa invaliditetom, njihovim roditeljima, te osobama koje brinu o njima. Kako tvrdi Rojević, organizacija sad vodi kafić „Zvuci srca”, za kojeg kažu da je jedini u regionu u kojem su svi/e zaposlenici i zaposlenice osobe sa mentalnim smetnjama u razvoju. „Kruna našeg rada je što smo hteli da ih što više osamostalimo i osposobimo za samostalan život, da budu profesionalno korisni članovi društva. Kafić, zajedno s radnim centrom, je imao za cilj da ne odudara mnogo od života u Beogradu, gdje najbolje funkcionišu restorani, kafići. Mi smo našli zanimanja koja mogu da obavljaju naši korisnici”, kaže Rojević.

Ističe da zaposlenici i zaposlenice žive s njima i prolaze programe „Škola života” i „Škola životnih veština” kao i dodatne obuke za šankera/icu i konobara/icu. „Stavljamo ih u konkretne životne situacije iz kojih oni uče na konkretnom nivou, gdje ga obučeš kao konobara, kao šankera i onda ga staviš u problematičnu situaciju. Kad on kaže „ali ja ne znam ovo”, tad ga naučiš. Socijalni mentor mu u svemu tome pomaže”, opisuje Rojević.

Naglašava da su izuzetni u svim poljima rada, ali i da je bitna dobra atmosfera za njihovu produktivnost. Rojević dodaje da kada završe sa jednim poslom, pomažu drugim kolegama u njihovim aktivnostima te da rad u kafiću pozitivno utiče na njih. „Sa nama je nastao i razvoj različitih socijalnih usluga, kao i svest ljudi da više ne razmišljaju toliko o svojoj muci koju su imali, nego da mogu da pomažu i nekim drugim licima. Došlo je do veće otvorenosti društva nego pre 20 godina, kada je ono bilo više okrenuto sebi i svojim problemima. Inkluzija je učinila da se oni nalaze u dosta škola, vrtića, obrazovnih ustanova u kojima pre 20 godina nisu boravili”, dodaje Rojević koji naglašava da se na vidljivosti mora stalno raditi. 

Rojević navodi da osobe s mentalnim poremećajima stare mnogo brže, pa prelazak preko 40-te, 50-te godine dovodi do smanjenja njihovih potencijala, tako da ih je mnogo lakše zaposliti u što ranijem uzrastu, da bi oni što duže radili i bili aktivni članovi zajednice. „Kada imaju 18 godina, oni traže neke aktivnosti, gde se mnogo fizička energija troši. Ono što smo mi napravili u nastavku ovoga je „Centar za osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom” i u okviru toga, nakon što se osposobe za rad, mi ih preporučujemo pojedinim firmama iz lokalne zajednice, te firme ih zapošljavaju. Uvijek u nama imaju neku vrstu mentorstva, gde, u slučaju da dođe do nekih problema, reagujemo kao posrednici u njihovom otklanjanju.”

Osim kafića, organizacija ima i uslugu „Lični pratilac deteta” koja djeluje na lokalnom nivou putem koje se prijavljuju na tender koji raspisuje lokalna samouprava. Na taj način obučavaju lične asistente i stvaraju saradnju sa školama i ustanovama koje pohađaju djeca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. Kaže i da se zaposleni/e uspijevaju osamostaliti. „Imamo dečaka koji radi u štampariji. Ali, mi smo ti koji im traže posao, jer oni u nama vide sigurnost da ćemo i nadalje kao organizacija brinuti o njima.”

Marko, jedan od zaposlenika, redovno pravi espresso i iščekuje reakciju gostiju kada probaju njegovu kafu. Za razliku od Marka, Nemanja svojim crtežima ukrašava košnice za buduće poljoprivredno gazdinstvo u Vinči, u kojem će raditi osobe sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. „Crtam ovde po košnicama grb Obrenovića. Ja se trudim da perfektno izgleda. Dobijem zadatak od radnih instruktora”, govori Nemanja (27), jedan od zaposlenika za kojeg njegov mentor kaže da ima fotografsko pamćenje.

„Trudim se da bude lepo i da sklapam saradnje da dođu ovde i poznate ličnosti. Ja sam poželeo ovde da dođu i glumci iz serije „Igra sudbine”. Kako kaže, volio bi videti uživo strane glumce i ne bi ga bilo stid da ih upozna. „Dobijem zaduženje da budem nekad u kafiću, a nekad u radionici da pomognem. Pravim kafe, pravim koktele i pravim limunade. Nekad kuvam ručak u kuhinji. Znam makarone da spremam, znam testenine, znam supu da skuvam. Znam da ispečem i kobasice, a pire da spremim to će mi biti lako”, opisuje svoj radni dan Nemanja.

Kaže da zna da skuva i grašak i boraniju te da pravi kafe, ali i da crta. Svestranom Nemanji nije teško ni nacrtati grb „Dečjeg srca”, kaže da mu to ide od ruke. No, najmanje voli da se neko šali s njim, a da mu to ne prija, kao i neslanu hranu. „Sve volim. Nije mi teško i da trebim lavandu. Mi prodajemo kesice. Prodajemo i majice, cegere i šolje štampamo”, opisuje.

Na pitanje koliko je dugo ovdje, Nemanja kao iz topa odgovara „od 24. decembra 2018. godine”. Navodi da je pokušao da traži posao negdje drugo, no bilo mu je teško, ali kaže da bi volio da radi neki posao koji se tiče crtanja: „Voleo bih, ja sam razmišljao da radim nešto u štampariji, da štampam majice i šolje. Jednog dana, ne sad. Još moram to da učim od radnih instruktora. Ja bez njih ne mogu ništa naučiti.” Na pitanje gdje bi volio da putuje, nabrojao je u sekundi desetak gradova širom SAD-a i Kanade.

Još jedna od zaposlenica, Anđela (22) bavi se uzgajanjem lavande, tu je već tri godine i kako kaže, super joj je. „Slušam radne instruktore šta mi kažu, nije mi problem”, kaže. Osim uzgajanja lavande, voli i konobarisati, te raditi u kuhinji. Navodi da ništa ne bi mijenjala: „Ja bih ovde ostala, ništa ne bih menjala. Osim jednog dana ako mi dosadi. Radila bih možda nešto sa kompjuterom, da pišem da crtam, tako nešto. I kući volim da crtam, uzmem papir i crtam”, kaže Anđela. 

Roditelji kao najveća podrška osoba s invaliditetom

S druge strane, u malom gradiću u BiH, Goraždu djeluje „Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije” koje za mnoge predstavlja pozitivnu stranu društva u kojem žive. Jedan od njihovih članova Alen Hedo, dijeli svoju životnu priču. „Od sedmog mjeseca života ja sam osoba koja ima cerebralnu paralizu. Porodica se trudila da me uključi u društvo. Kada je došlo vrijeme i za upis u školu najveći problem su, donekle, bile arhitektonske barijere. Prije toga je bilo ljudi koji su smatrali da bi mi možda bilo bolje da sam kod kuće nego da idem u školu jer su mislili da je to maltretiranje za mene“, ističe Alen koji kaže da su mu najveći problemi koji su ga pratili kroz školovanje – spratovi i stepenice.

No, Alen je sve to prevazišao uz pomoć porodice bez koje, kako opisuje, ne bi bio ono što je danas.  Odrastajući uz dvije sestre, dobijao je od njih i roditelja punu podršku, ali i, kako kaže, malo više pažnje. „Majka je, po samom upisu u osnovnu školu, čvrsto odlučila da želi da ja idem u školu. U to vrijeme mi nismo imali automobil. Ona me svaki dan po pet kilometara u oba smjera nosila na rukama i ruksak i svu opremu koja mi je bila potrebna. Nakon par godina se to riješilo. Obezbijedio se kombi koji je voziò nastavnike, a usput i dolazio po mene. Poslije toga sam upisao srednju školu, otac me je vozio“, nastavlja Alen koji objašnjava kako mu se otac nije nigdje mogao zaposliti jer je svaki dan vozio njega u školu, a na fakultetu na sportske aktivnosti i praksu. 

U Udruženju je pronašao druge aktivnosti, ističe da se tamo ne osjeća kao da je drugačiji. „Okolina i društvo, obični ljudi i moji drugari nikada nisu pokazali da ja nešto trebam dobiti manje. To mi je bio pokazatelj da ja ustvari treba da se borim kao svaka druga osoba, da se ostvarim u svakom životnom smislu. Tako je isto i za obrazovanje. Jedan od motiva je moja porodica. Drugi razlog je bio da pokažem i drugima da se može, ako odlučite da vam je mjesto među magistrima“, navodi Alen koji nakon magisterija, planira da upiše i doktorat.

Nakon diplomiranja je odmah dobio priliku da volontira u lokalnom MUP-u. Tamo je, kako kaže, imao sve uslove koji su mu bili potrebni kao osobi sa invaliditetom. „Nije bilo stepenica, radno mjesto je bilo prilagođeno i zaista sam uživao svaki dan tamo dok sam radio. Posebno mi je bilo drago što sam radio sa osobama, sa građanima, koji su imali priliku da kroz mene i moj angažman upoznaju osobe sa invaliditetom. Radio sam na izdavanju ličnih dokumenata, tu sam se susretao s ljudima koji su većinom u fizičkom smislu sposobni. Oni su imali priliku da vide da osobe sa invaliditetom zaslužuju mjesto u društvu.“

Nakon toga zapošljava se u srednjoj školi, no pandemija koronavirusa zaustavlja njegov dvogodišnji radni odnos. Od tada počinje njegova borba za ponovnim zaposlenjem. „Jako je teško osobama sa invaliditetom doći do posla. Donekle je i kriv sistem, a sa druge strane ni privatni, realni sektor ne ulaže dovoljno u saznanja o osobama sa invaliditetom i oni više vole i žele da uplate određene penale državi, ali da ne zaposle osobe sa invaliditetom. To donekle rješava problem, ali to nije nešto što osobi sa invaliditetom zaista pomaže“, kaže Alen koji smatra da je ovo jedan od gorućih problema za osobe s invaliditetom.

Svaki investitor koji u Goražde ulaže, prema Alenovom mišljenju, treba da dobije olakšice, ali pod uslovom da jedan dio zaposlenika i zaposlenica budu osobe s invaliditetom jer se radno mjesto može prilagoditi. Nakon razgovora s gradonačelnikom Goražda, postao je motivisan da nastavi da radi u svom rodnom gradu iz kojeg ne želi otići. „Imao sam prilika i mogućnosti da napustim grad, ali Goražde je mjesto u kojem sam ja kao kod kuće. Svaka ulica je moja kuća. Svi ti ljudi su moji i ja njih gledam kao porodicu. Da ja odem u Sarajevo ili bilo gdje da radim, izgubio bih mnogo više nego što sam dobio. Tako da mi je on (gradonačelnik) ulio nadu da ću biti zaposlen, te je aplicirao u Fond za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.“

Kako kaže Alen, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom je nedavno raspisao javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava za Pravna lica koja žele zaposliti osobu sa invaliditetom ili za osobe sa invaliditetom koje se samozapošljavaju. „U mom slučaju, Gradska uprava na čelu sa gradonačelnikom Ernestom Imamovićem je konkurisala na taj javni poziv, aplikacija je bila uredna i na kraju rukovodstvo Gradske uprave je dobilo podršku za odobravanjem sredstava za moje zapošljavanje na godinu dana. Sad je na potezu Goradonačelnik i službe gradske uprave koje bi trebalo da završe sve procedure kako bih u skorije vrijeme počeo da radim. Vjerujem da se neće dugo čekati na taj potez i da ću što prije dočekati da budem radno angažovan i na usluzi svim građanima“, radosno govori Alen kojem je radna okupacija nešto najbitnije u životu i što mu daje snagu i želju za životom.

Objašnjava da ne postoje društvene stigme prema osobama s invaliditetom u Goraždu. „Na ulici nemate problema, nikada vas niko neće prozivati. Jedina stvar sa kojom se možete susresti je da neko, ne tako slobodno, vam prilazi, što je i opravdano jer ne zna vaše potrebe i mogućnosti. Ali ako vi uputite molbu ili zatražite pomoć, vjerujte da ćete dobiti i više od toga što ste tražili.“

Želja da bude za volanom je bila nešto o čemu je oduvijek maštao, što je i ostvario. U početku, kaže, nisu imali automobil pa je često sjedao za volan automobila njegovog ujaka. Sada vozi bez problema, iako je i u procesu polaganja imao prepreke. „Kad god bi on (ujak) došao, prve sate, koje bih trebao provesti sa porodicom, ja sam proveo za volanom. Zaista to volim. Sa druge strane, smatram da je meni automobil više ortopedsko pomagalo i tako ga i koristim“, zaključuje. Upravo su razne prepreke, predrasude, stereotipi i zakonska neimplementacija ključni zastoji u sistemu BiH i Srbije. Anja, Alen, Anđela, Marko i Nemanja predstavljaju statističku rijetkost, ali i veliki pomak u procesu zapošljavanja osoba s invaliditetom, te primjer svima.

The post BiH i Srbija: Zapošljavanjem osoba s invaliditetom ostvaruje se njihova inkluzija first appeared on Gerila.info.

Piše: Hilma Unkić / diskriminacija.ba
Foto/video: Ajdin Kamber

Koliko depresija i anksioznost mogu negativno da se odraze na kvalitet života jedne osobe, iskusila je 36-godišnja Svjetlana Opačić iz Banjaluke. Njene poteškoće, koje imaju korijen u ranom djetinjstvu, počele su se ispoljavati u tinejdžerskoj dobi, ali su stručno tretirane tek godinama kasnije. Kada je prvi put odlučila zatražiti stručnu pomoć, doktorica koja joj je trebala dati uputnicu za daljnji tretman rekla joj je da izgleda „predobro i prelijepo da bi bila toliko loše“.

„Depresija i anksioznost imaju hiljadu lica i često su sakriveni iza najljepših i najsretnijih lica, lažnih osmijeha, najljepših košulja, odijela i haljina, sređenih noktiju i lijepih frizura“, kaže Svjetlana.

Kod mentalnih poteškoća otežavajuća okolnost je što su, za razliku od tjelesnih zdravstvenih problema, nevidljive. Depresija je česta mentalna poteškoća koju, između ostalog karakterišu tuga, bezvoljnost, osjećaj krivice, umor i loša koncentracija, a moguće su i fizičke tegobe koje nemaju organski uzrok. Danas postoje mnoge metode uspješnog liječenja depresije, te je veoma važno zatražiti stručnu pomoć ukoliko osoba primijeti simptome ove ili bilo koje druge mentalne poteškoće.

„Kada bi se takva stanja anksioznosti i depresije mogla vidjeti na koži poput nekih drugih bolesti, kada bi se mogle očima vidjeti – to bi bile duboke rane, gnojne i krvave, koje izlaze iz naše duše“, kaže Svjetlana i objašnjava da bh. društvo mentalne poteškoće doživljava kao sramotu što je posebno izraženo u malim mjestima gdje svi saznaju ukoliko osoba posjećuje psihologa.

Svjetlana je i sama nailazila na kritike posebno zbog činjenice da je odlučila javno govoriti o svojim iskustvima. Pored toga što su je od javnog istupanja odvraćali argumentom da neće dobiti posao ako to učini, nailazila je i na osudu zbog korištenja lijekova i kliničkog liječenja. I pored takvih komentara, kako bi skrenula pažnju na predrasude kojima su izložene osobe sa mentalnim poteškoćama, Svjetlana nastavlja javno govoriti o svom iskustvu i činjenici da je u dva navrata hospitalizovana zbog svog stanja, a ujedno je i članica Udruženja za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju „Zajedno“ iz Banjaluke.

„Ako sam uticala na jedan život, moja misija je tu potpuna, a znam da ih je bilo mnogo više“, zaključuje Svjetlana.

Nije me sramota

Iskustvo sa depresijom, anksioznošću i napadima panike ima i 32-godišnja Banjalučanka Nikolina Jovičić. Njeni problemi počeli su 2013. godine, nakon poroda, ali je tek 2016. shvatila šta joj se dešava i krenula na psihoterapiju koja je trajala godinu. Danas, u sklopu javnog zdravstvenog sistema, posjećuje psihijatra.

„Imala sam jako tešku trudnoću gdje sam morala da mirujem većinu svoje trudnoće. Bila sam stalno zatvorena u kući, imala sam težak porođaj. Čitav život kad dobiješ bebu se okrene, naravno, i onda sam imala stanja nerealnih strahova, napade gdje ne mogu da dišem, da se pomjerim, dlanovi mi se znoje, ne osjećam se dobro“, prisjeća se Nikolina prvih simptoma za koje joj je okolina govorila da su normalni nakon trudnoće. Kaže da je u početku nailazila na podijeljena mišljenja o njenom stanju, te da su neke osobe umanjivale problem koji ima, a majka joj je bila najveća podrška.

„Bilo je komentara da sam luda, da nisam normalna, da je to neka šifra, dijagnoza i ostalo. Bilo je, s druge strane, komentara uzmi nešto radi, nemoj da razmišljaš o tome, skreni pažnju, da radiš nešto kvalitetno u životu to ti se ne bi dešavalo“, priča Nikolina i dodaje da se dešavalo da ljudi ne znaju šta su napadi panike pa su od nje tražili objašnjenje nakon čega bi se ispostavilo da imaju iste probleme.

U Nikolininom slučaju, tokom napada panike ponekad se jave vrtoglavica i strah od smrti, a slikovito nam opisuje najčešće propratne pojave: „Počnem da se tresem, počnu mi se dlanovi znojiti, srce mi stvarno luđački udara i imam osjećaj da se penje i dođe u grlo, da stane, kao kad kažu stoji ti knedla u grlu, ne možeš da je progutaš.“

Pored podrške koju prima od bliskih ljudi, stručne pomoći i lijekova, Nikolini pomažu gluma i plesni fitnes kojima se profesionalno bavi. Svjesna je da su mentalne poteškoće postale dio njenog života, ali se ne identifikuje sa njima, te kaže „to u cjelini nisam ja“.

„Nije me uopšte sramota da pričam o tome zato što mislim da se o ovakvim stvarima stvarno treba govoriti. Zato što sam upoznala ljude koji su prolazili kroz ista stanja, iste napade, a nisu znali sa čime se suočavaju“, smatra Nikolina.

Šta bude – biće

Nakon što je prije tri godine svjedočila fizičkom napadu na njenog kolegu, za 29-godišnju Anelu Isović iz Sarajeva, kako sama kaže, život je stao. S obzirom na to da je napadač bila osoba koja je živjela u njenom susjedstvu, Anela je u početku razvila strah od izlaska vani, a postepeno i opsesivno-kompulsivni poremećaj koji se manifestovao učestalim pranjem ruku. Kako kaže, jedan sapun joj je trajao samo dan, a za traženje stručne pomoći se odlučila nakon što su joj se na rukama počele stvarati rane od pretjeranog pranja. Podršku porodice je imala, te joj je upravo tetka savjetovala da potraži pomoć. Ipak, objašnjava da je teško objasniti ljudima koji nemaju slično iskustvo kroz šta je prolazila.

„Kažu OK, nije strašno, nije to ništa, hvala Bogu nemaš rak. Ali ja kažem, u onakvoj situaciji, bolje da imam rak. Znala bih s čime se borim, a ovako ti iz dana u dan ideš, a ne znaš s čime se boriš. Jer to je nešto što ne vidiš, što ne osjetiš, što te ne boli.“

Psihoterapija i lijekovi su joj pomogli da se nosi sa svojim stanjem, te se danas osjeća bolje i prestala je s učestalim pranjem ruku. Pored stručne pomoći, njenom oporavku doprinijela je podrška porodice ali i zaposlenje u Udruženju za zaštitu mentalnog zdravlja „Menssana“ gdje je prvo dolazila kao članica, a danas radi kao domaćica.

„To je bio prijelomni momenat kada sam počela da radim, da se osjećam korisnom. To je bio prijelomni korak da se 80 posto oporavim.“

Anela vjeruje da se problemi sa mentalnim zdravljem mogu desiti svakome. Kaže da ju je iskustvo koje joj je promijenilo život, naučilo da o budućnosti ne treba razmišljati.

„Trenutno se trudim da ne razmišljam o tome, jer sam naučila da živim dan za danom. Kroz sve ovo sam naučila da tako živim. Nikad ne znate šta vas čeka sutra. Meni neko da je prije pet godina rekao, desiće ti se to, ja bih rekla lažeš. Naučila sam da ne razmišljam o budućnosti, nego šta bude – biće.“

Bez stručne pomoći problem se usložnjava

Iako je i dalje potrebno podizati nivo javne svijesti o mentalnom zdravlju i edukovati bh. građane kako prepoznati simptome i kada zatražiti stručnu pomoć, pozitivno je što u našoj zemlji sistem pružanja usluga u oblasti mentalnog zdravlja već duži period prolazi kroz ozbiljnu reformu, a mlađe generacije postaju otvorenije za ovu temu, kažu stručnjaci. Projekat Mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini kojem je cilj osiguravanje većeg nivoa mentalnog blagostanja bh. građana, preventivno djelovanje i rehabilitacija osoba sa mentalnim poteškoćama u lokalnim zajednicama, u našoj zemlji se realizuje već deset godina a provodi ga Asocijacija XY u partnerstvu sa ministarstvima zdravlja. Irina Rizvan, projektna liderica i psihologinja/psihoterapeutkinja, objašnjava da je Bosna i Hercegovina zapravo lider u pružanju usluga iz mentalnog zdravlja u jugoistočnoj Evropi.

„Zašto smo lideri u toj oblasti? Upravo zato što imamo mrežu od 72 centra za mentalno zdravlje širom BiH. Od toga 44 u Federaciji, ostalo u RS-u, jedan u Distriktu Brčko. Mi smo zaista napravili veliki iskorak, da osiguramo pristup ljudima u lokalnim zajednicama i da poboljšamo set usluga koje nude centri za mentalno zdravlje“, kaže Rizvan i objašnjava da su građanima sada dostupne usluge kao što su koordinisana briga i okupaciona terapija.

I Remzija Šetić, psiholog u sarajevskom Centru za mentalno zdravlje Stari Grad i predsjednik Udruženja Menssana slaže se da je bh. građanima dostupan kvalitetan sistem podrške.

„Danas u BiH imamo jako dobru mrežu profesionalaca koji pružaju pomoć u mentalnom zdravlju, od naših centara za mentalno zdravlje širom BiH i različitih udruženja koja djeluju u tom segmentu, zatim drugih službi koje mogu biti podrška u mentalnom zdravlju i one to jesu – škola, službi socijalne zaštite, raznoraznih drugih institucija, različitih savjetovališta gdje se može potražiti pomoć.“

Istraživanje o dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u BiH iz 2017. godine pokazalo je da su u našoj zemlji najčešći psihološki i ponašajni simptomi (kako ih vide ispitanici) zbog kojih se traži pomoć simptomi povezani sa depresijom, zatim anksiozni i psihotični simptomi, dok su među somatskim simptomima dominantni poremećaji spavanja. Rezultati istraživanja takođe pokazuju da bh. građani koji imaju mentalne poteškoće vjeruju zdravstvenom sistemu i uglavnom pomoć traže kroz taj sistem.

Psiholog Šetić ističe da su u Centru za mentalno zdravlje Stari Grad zadovoljni brojem ljudi koji traže pomoć: „U kontinuitetu, zadnjih 25 godina u BiH se provode različiti programi, reforme unaprjeđenja mentalnog zdravlja, tako da danas ljudi puno lakše i smjelije dolaze i traže pomoć“.

Iako postoje mentalne poteškoće koje možemo prevazići vlastitim kapacitetima, kod težih stanja odgađanje odlaska profesionalcu može dovesti do usložnjavanja problema. Bh. društvo, međutim, i dalje nedovoljno razvija svijest o mentalnom zdravlju, i, kako kaže Šetić, malo se govori o psihičkim aspektima života.

„Prednost se daje materijalnom i to je ključni razlog. Ljudi će lakše prihvatiti da imaju određeni fizički problem jer je on vidljiv, lakše osjetljiv, dok, kada govorite o psihičkim problemima ljudi često pripisuju da je to isključivo problem samo za njih, da će ih drugi zato teško razumjeti, jer mi veoma lako za određene psihičke probleme, za probleme u životu ljudi, krenemo davati savjete ljudima – šta bi neko trebao uraditi, suditi o tome, tako da veoma lako ljudi naiđu na osuđivanje“, kaže Šetić i objašnjava da je dodatni problem što se dosad u bh. društvu od mentalnih poteškoća pravio tabu, te se problem pokušavao riješiti u zatvorenim krugovima prijatelja i rodbine.

Ipak, pozitivna je promjena što se kod mladih sve više razvija svijest o potrebi traženja pomoći u slučaju problema sa mentalnim zdravljem, a Šetić vjeruje da je razlog taj što mladi prate svjetske trendove i prakse, te lakše dolaze do informacija gdje treba tražiti pomoć.

„Mi smo trenutno puno više zadovoljni sa brojem ljudi koji traže pomoć nego što je to bilo prije 15 godina. To je bilo puno, puno teže. Ove mlađe generacije koje dolaze vjerovatno će biti puno smjelije za traženje pomoći. Da li postoji još uvijek diskriminacija po tom osnovu, stigmatizacija – da, ona postoji i dalje u našem društvu. Ljudi su skloniji da će tražiti alternativne načine pomoći prije nego stručnjaka za mentalno zdravlje, ali mislim da se generalno ta slika polako mijenja“, zaključuje Šetić.

The post Mentalno zdravlje nije manje važno first appeared on Gerila.info.