Gadno je toliko samopouzdanje iza kojeg stoji „raspucana praznina“, još je gadnija navika tolikog stranačkog amelja da neprestano brine, upozorava i opominje. Šta građanima Republike Srpske, pita zabrinuta Trivan, ne odgovara u toj Srbiji? Iza pitanja se krije podla teza koja kaže da građanima Srpske zapravo ništa ne bi trebalo da ne odgovara u toj Srbiji, jer je ta Srbija građanima Srpske dala kilometre i kilometre auto-puteva, nekoliko domova zdravlja, još više vrtića i škola, punila je naš budžet prazneći svoj, branila nas je kad su nas svi drugi napadali, gledala je u nas kao što tužna mati gleda u problematičnog sina.

Šta građanima Republike Srpske zaista može da ne odgovara u toj Srbiji? Đuka Bizon. Nebojša Krstić. Aleksandar Martinović. Njegov imenjak Vulin. Na primjer. Oni ne odgovaraju ni Srbiji, ali su korisni, a nema vlasti koja ne voli korisne i poslušne. Ne odgovara mi ni Ana Brnabić, ne odgovara mi ni udbaško slijepo crijevo Šešelj, ne odgovara mi ni Dragan J. Vučičević. Ne odgovaraju mi ni njegovi medijski sijamski blizanci Sarapa i Marić. I ne samo da mi ne odgovaraju, no mi se gade. I ne samo da mi se gade, nego ih prezirem onoliko koliko student može da prezire policajca.

Šta još može građanima Srpske da ne odgovara u toj Srbiji? Savamala noću. Diplome Nebojše Stefanovića i Siniše Malog. Gradnja na lijevoj obali Save. Kumovi predsjednika Srbije. Nanogica na skočnom zglobu Aleksandra Obradovića. Kamera manje sa naplatne rampe u Doljevcu. Privredno dobro u Jovanjici. Pad vojnog helikoptera. Kopanje litijuma u dolini Jadra. Trovanje Bora. Predaja i prodaja Kosova. Bure kod Inđije. Nadstrešnica u Novom Sadu.

Zvučni top u Beogradu. Maskirani batinaši koji palicama preoravaju Srbiju uzduž i poprijeko. Nije gotovo. Duga je naprednjačka ruka, pa na njoj ima mnogo krasti. Ima ljudi kojima ne odgovara to što predsjednik Srbije ne umije da nasiječe kulen. Što ne umije da otvori sač. Što klincima pod košem lupa „banane“. Što ne umije da šutne sa linije za „tricu“. Što ne umije da napusti bilijarski sto prije nego što rukom ubaci kuglu u džep koju je prije toga promašio. Što nema društvo za mali fudbal. Što i na reketu za badmington mora da se iživljava. Što ne zna riješiti kvadratnu jednačinu bez ijedne nepoznate, a po tablama crta grafikone i objašnjava kvantnu ekonomiju u kojoj je vidljiv samo rast naprednjačke imovine.

Jeleni Trivan nije jasno, i to je njeno drugo pitanje, kome treba da stvara nove srpsko-srpske podjele nakon posljednjeg građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Zašto je građanima Srpske bitno ko za koga glasa i ko koga voli? Nije sramota biti bahat, ali je sramota biti u toj bahatosti toliko glasan. Što je kuća u kojoj ovakva divna bića prebivaju veća, to je i promaja snažnija. Nisu srpsko-srpske podjele nastale u posljednjih petnaest godina, ali bi se lako moglo desiti da politika koju Trivan tako glasno brani – iako ona ne brani politiku nego sopstveni položaj koji joj je ta politika omogućila – bude upamćena po tome što je te podjele umnožila do posljednjeg broja.

Ko je stvorio podjele među Srbima: Vučić ili građani Srbije? Dodik ili građani Srpske? Ko je svoje protivnike – bili oni opozicioni političari, univerzitetski profesori ili studenti – nazivao ološem, stranim plaćenicima, domaćim izdajnicima, sitnom fukarom, bitangama, protuvama?

Budalama se, veli Danojlić, ne može zabraniti da vole otadžbinu, ali bi bilo dobro kada bi to radili malo tiše. Oni koje Jelena Trivan brani – a ona ne brani njih nego ono što su joj oni obezbijedili – podijelili su Srbe i gore i dublje nego bilo koja vojska prije njih. Kuga bi ostavila više živih. Dvadeset Vučićevih i Dodikovih godina opustošilo je Srbe, Srbiju i Republiku Srpsku „ko skakavac što polja opusti“.

Ako su se Vučić i njegova naprednjačka kamarila miješali u svake izbore u Republici Srpskoj, pogotovo u one opšte, zašto građanima Srpske ne bi bilo bitno ko za koga glasa i ko koga, kako i koliko voli? Žid veli da malograđani – cijeli taj naprednjački i nezavisni socijal-demokratski krug živi u malograđanskim kvartovima – nikako ne mogu da razumiju da čovjek može da bude pošten i na neki drugi način nego što su oni. Najbolje bi i najlakše bilo da nas gospođa Trivan sve učlani u SNS i u SNSD, pa da nikakvih podjela nema.

Onda bi raspodjela bila konačna: oni bi bili ono što su i sada, pa još i malo gori, a mi bismo tome svakodnevno aplaudirali. Bitno je ko za koga glasa, bitno je i zašto neko za nekoga glasa, bitno je i ko je kome rekao za koga da glasa, ali je to manje bitno u odnosu na nadstrešnicu koja je pala i ubila šesnaest ljudi, na bure u koje je spušten raskomadan čovjek, na prese u kojima su razni klanovi mljeli ljude, na medijske kasapine koji iz sata u sat komadaju one koji drugačije misle. Ako to nije bitno i ako na tim tačkama ne dignemo granice, onda podjela zaista nema. Onda ćemo svi slušati večernji kurs iz strateškog upravljanja kod Jelene Trivan, a pravnu etiku kod Gorana Selaka.

Goran Dakić, Gerila info

The post “Tvoje usne lažljive” first appeared on Gerila.info.

Prošlo je godinu i po dana. Stanica je i dalje zatvorena. Ljudi prolaze pored spomen-obilježja, poneko zastane, neko se prekrsti, neko samo okrene glavu. Većina nastavi dalje. Ne zato što je zaboravila, nego zato što se sa takvom tragedijom ne može živjeti svaki dan istim intenzitetom.

Autor reportaže objavljene na portalu Balkan Stories opisuje čovjeka od pedesetak godina koji stoji ispred stanice i plače. Ne želi da bude fotografisan. Iako je na javnom mjestu, njegova tuga nije za kamere. Ta scena govori više od zvaničnih saopštenja. Novi Sad se nije oporavio od 1. novembra.

Na tom mjestu poginulo je 16 ljudi. Među njima je bila i Sara, djevojčica koja je imala šest godina.

Kod spomen-obilježja i dalje ima cvijeća, igračaka i svijeća. Neke su stare, neke su očigledno donesene nedavno. To je možda najtačnija slika odnosa grada prema tragediji: sjećanje nije nestalo, ali se umor uvukao među ljude.

Ostali su i strah i bijes.

Strah, jer je stanica bila obnovljena i otvorena za putnike. Ljudi su je koristili vjerujući da je bezbjedna. Bijes, jer javnost i dalje čeka potpun odgovor na pitanje ko je odgovoran za radove, nadzor, dozvole i političko otvaranje objekta koji nije smio postati mjesto smrti.

Željeznička stanica u Novom Sadu nije bila stara zapuštena zgrada koju niko nije dirao. Naprotiv, bila je dio velikog infrastrukturnog projekta. Obnavljana je, otvarana i predstavljana kao dokaz modernizacije. Poslije pada nadstrešnice, ista ta zgrada postala je dokaz da se kod velikih projekata ne smije pitati samo ko presijeca vrpcu, nego i ko potpisuje papire, ko kontroliše radove i ko odgovara kada nešto pođe po zlu.

Zbog toga je tragedija u Novom Sadu brzo izašla iz okvira lokalne nesreće. Studenti i građani širom Srbije mjesecima su tražili odgovornost. Protesti nisu bili samo izraz žalosti. Bili su i odgovor na osjećaj da se iza jedne srušene nadstrešnice vidi mnogo veći problem: korupcija, neodgovornost i institucije koje reaguju tek kada je već kasno.

Porodicama poginulih nijedan sudski postupak ne može vratiti najbliže. Ali bez jasnog epiloga ostaje poruka da se i poslije smrti šesnaest ljudi sve može razvući, relativizovati i prepustiti zaboravu.

Ispred stanice zato i dalje stoje crvena srca. Pored njih prolaze putnici, prolaznici, policajci, novinari, djeca, stariji ljudi. Neko pogleda, neko ne. Ali imena ostaju tu.

Sara, Valentina, Đorđe, Milica, Nemanja, Anđela, Miloš, Stefan, Sanja, Goranka, Vukašin, Mileva, Đuro, Vasko, Anja i Vukašin.

The post Ožalošćeni Novi Sad još čeka pravdu first appeared on Gerila.info.

Godinu i po nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, tragedije u kojoj je poginulo 16 ljudi, Srbija i dalje živi političke posljedice tog događaja. Pad betonske konstrukcije 1. novembra 2024. godine nije ostao samo građevinska nesreća. Postao je simbol države u kojoj su korupcija, partijska kontrola i odsustvo odgovornosti došli do tačke pucanja. Upravo iz te tragedije izrastao je najduži i najmasovniji protestni talas protiv vlasti Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke.

Studentski protesti, blokade fakulteta i masovna okupljanja širom zemlje mjesecima su istiskivali SNS iz javnog prostora. Gradovi su bili prekriveni porukama podrške studentima, zahtjevima za odgovornost i parolama protiv korupcije. Sada, prema Kristrofu Baumgartenu iz austrijskog portala Balkan Stories, vlast pokušava da taj prostor vrati. Ne samo velikim mitinzima, nego i sitnim, svakodnevnim znacima prisustva: štandovima, naljepnicama, grafitima, plakatima, stranačkim aktivistima i pokušajem da se pokaže kako SNS još uvijek kontroliše teren.

Kampanja bez izbora

U Novom Sadu, gradu koji je postao simbol otpora nakon tragedije na željezničkoj stanici, aktivisti SNS-a dijele promotivni materijal, podižu transparente i koriste slogan „Srbija pobeđuje“. Formalno, izbori još nisu raspisani. Suštinski, kampanja već traje. Vučić je najavljivao mogućnost vanrednih parlamentarnih izbora tokom ljeta ili jeseni, ali datum nije određen. Rojters je nedavno izvijestio da su desetine hiljada ljudi u Beogradu tražile vanredne izbore i kraj dugogodišnje Vučićeve vladavine.

Zato se sadašnja aktivnost SNS-a može posmatrati kao test. Vlast pokušava da izmjeri koliko podrške još ima, gdje može izaći na ulicu bez masovne policijske zaštite i koliko je protestni pokret oslabio. U Novom Sadu taj pokušaj ne izgleda naročito impresivno. Prema Baumgartenovom opisu, stranački štand okuplja uglavnom aktiviste i tek ponekog prolaznika. Ali za SNS je i to pomak. Prije godinu dana, svako javno pojavljivanje naprednjaka u takvom ambijentu moglo je izazvati brzu reakciju građana i aktivista.

Borba za zidove, bandere i trgove

Sukob se vodi i na zidovima. Prorežimske naljepnice i grafiti pokušavaju da preplave poruke studentskog pokreta. Na jednoj strani su slogani vlasti, na drugoj odgovori građana i studenata. Tamo gdje SNS lijepi poruku „Srbija pobeđuje“, protivnici odgovaraju porukom da će pobijediti studenti.

Posebno je važan jezik kojim se vlast i njeni medijski saveznici obračunavaju sa protestima. Jedna od najgrubljih etiketa koja se ponavlja jeste pokušaj da se studenti i učesnici blokada označe kao „ustaše“. To nije slučajna uvreda, nego politički instrument. U zemlji u kojoj istorijsko sjećanje na zločine iz Drugog svjetskog rata ima ogromnu emotivnu težinu, takvo etiketiranje služi da se protivnik ne predstavi kao politički neistomišljenik, nego kao neprijatelj.

Takva strategija nije nova. Vučićev režim godinama javni govor gradi na podjeli između „države“ i „neprijatelja države“. Ko kritikuje vlast, lako postaje strani plaćenik, izdajnik, rušitelj Srbije ili dio navodne obojene revolucije. Studentski protesti su samo posljednji veliki primjer tog obrasca.

Mali gradovi kao pravo ogledalo krize

Posebno je zanimljivo ono što se dešava izvan Beograda i Novog Sada. U malim mjestima, gdje je SNS godinama imao najstabilniju podršku, režim sada ulaže vidljiv napor da ponovo pokaže dominaciju. Ub, Mali Zvornik i slične sredine u reportaži se pojavljuju kao mjesta u kojima se politička kontrola ne pokazuje samo rezultatima izbora, nego fizičkim zauzimanjem prostora.

Naljepnice, plakati i grafiti u malim gradovima imaju drugačiju težinu nego u velikim centrima. U sredini u kojoj se svi poznaju, poruka na zidu nije samo propaganda. Ona je i upozorenje. Govori građanima da vlast vidi, broji i pamti. Zato masovno lijepljenje prorežimskih poruka u mjestima od nekoliko hiljada stanovnika ne djeluje kao znak sigurnosti, nego kao znak nervoze.

Ako je SNS ranije male sredine smatrao svojim prirodnim uporištima, činjenica da i tamo mora demonstrirati prisustvo govori koliko se politička kriza produbila. Protesti su prošle godine stigli i do gradova u kojima se ranije činilo da je javni otpor gotovo nemoguć. To je uzdrmalo sliku potpune kontrole na kojoj Vučićev sistem insistira.

Mediji kao drugi front

Borba za javni prostor ne vodi se samo na ulici. Vodi se i kroz medije. U Srbiji su kritički mediji godinama pod ekonomskim, političkim i regulatornim pritiskom. Prorežimski vlasnici i oglašivači kontrolišu veliki dio medijske scene, dok nezavisni mediji teško dolaze do javnog novca i komercijalnih oglasa.

Zato je najava prodaje Adria News Networka, u kojem su i N1, Nova, Danas i drugi regionalni medijski brendovi, izazvala dodatnu zabrinutost. United Group je krajem maja objavio dogovor o prodaji ANN-a kompaniji Alpac Capital. U saopštenju se tvrdi da će nezavisnost biti očuvana, ali u Srbiji takve transakcije ne mogu biti posmatrane izvan šireg konteksta pritiska na kritičke glasove.

Za vlast, slabljenje kritičkih medija bilo bi jednako važno kao i ponovno zauzimanje trgova. Ako javni prostor čine i ulica i ekran, onda Vučićev režim pokušava da povrati kontrolu nad oba.

Režim izlazi iz mraka, ali ne izlazi iz krize

Baumgartenova reportaža opisuje trenutak u kojem SNS pokušava da se vrati na teren. Ne kao samouvjerena politička mašina koja bez napora upravlja društvom, nego kao vlast koja zna da više ne može ignorisati protestni pokret. Zato se njena kampanja svodi na dokazivanje prisustva: evo nas na štandu, evo nas na zidu, evo nas u malom gradu, evo nas u medijima.

Ali potreba da se dominacija stalno dokazuje često znači da ona više nije neupitna.

Studentski pokret možda više nema intenzitet iz najjačih mjeseci protesta, ali nije nestao. Protest u Beogradu 23. maja pokazao je da se nezadovoljstvo i dalje može pretvoriti u masovno okupljanje. Mediji su izvještavali o desetinama hiljada demonstranata i sukobima policije i učesnika protesta, kao i da je studentski pokret nastao upravo nakon novosadske tragedije i da sada traži vanredne izbore.

Srbija je zato u međuprostoru. Režim još ima institucije, medije, novac, lokalne mreže i aparat pritiska. Protestni pokret ima moralni kapital, simboliku novosadske tragedije i sposobnost da na ulicu izvede veliki broj ljudi. Predstojeći izbori, ako ih bude, neće biti samo borba za mandate. Biće borba za odgovor na pitanje ko danas u Srbiji ima pravo da govori u ime javnosti: vlast koja zauzima zidove ili građani koji su nakon 16 mrtvih odlučili da ćutanje više nije opcija.

The post Iz mraka: Kako Vučićev režim pokušava vratiti kontrolu nad Srbijom first appeared on Gerila.info.

Izbori u Mađarskoj biće održani 12. aprila, a ovogodišnje glasanje moglo bi biti jedno od najneizvjesnijih za Viktora Orbana u posljednjih šesnaest godina. Poslije dugog perioda dominacije, Orban se sada suočava sa jačom opozicijom, padom podrške i sve većim pritiskom i iz zemlje i iz inostranstva. Međutim, kako jača pritisak izvana, jača i podrška. Pored Trampa i Vensa, Orban dobija podršku i od desničarskih populističkih stranaka i političara iz Evrope (Vox) i ostatka svijeta (argentinski predsjednik Havijer Milei). Orbanu pomoć stiže i iz Beograda i iz Banjaluke. Milorad Dodik ga podržava otvoreno, javnim porukama i jasnim svrstavanjem na njegovu stranu. Aleksandar Vučić to radi kroz priče o bezbjednosti, energiji i stabilnosti.

Dodikova otvorena podrška

Najotvoreniju podršku Orbanu dao je Milorad Dodik. Tokom boravka u Budimpešti krajem marta, usred kampanje, javno je pozvao Srbe koji žive u Mađarskoj da na izborima glasaju za Viktora Orbana. To nije bila samo diplomatska poruka, nego otvoreno uključivanje u izbornu kampanju druge države.

Dodik i Orban bliski su već godinama. Gerila je u više tekstova pokazala da njihovi odnosi nisu slučajni ni povremeni, nego stalni i sve jači, uprkos neprincipijelnosti u traženju legitimiteta za političko djelovanje. Orban je Dodiku dugo davao ono što mu je trebalo: podršku iz jedne zemlje Evropske unije, političku zaštitu, poruke da nije sam i spremnost Mađarske da ulaže u Republiku Srpsku onda kada se drugi povlače.

Zato današnja podrška Orbanu izgleda i kao vraćanje političkog duga. Dodiku je Orban važan i zato što mu je ideološki blizak. Obojica vole priču o suverenitetu, navodnoj odbrani nacije, pritisku Brisela i “pravim vrijednostima”, što predstavlja model vlasti koji i jedan i drugi koriste godinama.

Vučićeva pomoć kroz bezbjednost i energiju

Vučić je, izražavajući nadu da će Orban pobijediti, poziv uputio preko SNS-a, ali mu je pomogao i na drugačiji način. Tu podršku predstavlja kroz priče o zajedničkim interesima, bezbjednosti i energiji.

Najbolji primjer za to je slučaj eksploziva koji je pronađen kod Kanjiže, blizu gasovoda kojim gas preko Srbije ide prema Mađarskoj. Taj događaj je odmah postao važno političko pitanje. Orban je sazvao hitan sastanak savjeta odbrane, a u medijima se počelo govoriti o ugroženom gasovodu, mogućoj sabotaži i ozbiljnoj opasnosti.

Međutim, to što se sve desilo samo nekoliko dana prije izbora, dovodi u sumnju zvanična saopštenja. Opozicija je odmah postavila pitanje da li se ovaj bezbjednosni incident koristi u predizbornoj kampanji. Pojavile su se i tvrdnje da se namjerno širi strah kako bi Orban lakše pridobio birače.

For weeks, we’ve been receiving warnings from multiple sources that, after previous failed false-flag operations and a drop in Fidesz’s support, Viktor Orbán – allegedly with Serbian and Russian assistance – may be planning to cross another line.
Many people have suggested that…

— Magyar Péter (Ne féljetek) (@magyarpeterMP) April 5, 2026

Vučić u suštini i ne mora otvoreno reći “glasajte za Orbana” da bi mu pomogao. Dovoljno je da održava narativ o prijetnji, nestabilnosti i opasnosti. To je politika na kojoj Orban godinama profitira. Uostalom, kao i Vučić i Dodik. Orban dugo šalje poruku da je Mađarska ugrožena, da su granice i energija pod pritiskom i da samo jaka vlast može zaštititi državu. Zato mu je slučaj iz Kanjiže dobro došao za takvu priču.

Interesi jači od prijateljstva

Gerila je ranije pisala da odnos Orbana i Dodika nije zasnovan samo na lijepim riječima i međusobnim pohvalama. Tu postoje i vrlo jasni interesi. Mađarska je godinama pokazivala da želi ulagati u Republiku Srpsku, posebno u infrastrukturu i energetiku. Zato se s razlogom postavljalo pitanje da li je riječ samo o ekonomskoj saradnji ili i o političkoj cijeni Orbanove podrške Dodiku.

Kroz pokušaje ulaska Mađarske u elektroenergetski sektor Republike Srpske, kao i kroz priče o sumnjivim mađarskim bogatašima, postalo je jasno da taj odnos ima i poslovnu i političku stranu. Dakle, nije riječ samo o prijateljstvu, nego i o interesima i širenju uticaja.

Slična situacija je i u odnosu Vučića i Orbana. Srbija i Mađarska godinama grade veoma bliske veze u energetici, infrastrukturi i politici. Potpisivali su sporazume, najavljivali velike projekte i jačali saradnju oko gasa i nafte. Zato to partnerstvo nije samo formalno, nego stvarno i važno.

Ista politička priča

Dodika i Orbana ne povezuju samo interesi, nego i slična politička priča koju odavno koriste. Evropsku uniju predstavljaju kao prijetnju. Nezavisne medije prikazuju kao neprijatelje. Opoziciju opisuju kao tuđi projekat. Kritiku vlasti proglašavaju napadom na državu. Stalno govore o suverenitetu, iako se iza te riječi najčešće krije želja da vlast ima što manje kontrole i odgovornosti.

To se vidi i kroz poređenje ideje “Velike Mađarske” i projekta “srpskog sveta”. U oba slučaja koristi se ista politika: podižu se nacionalne emocije, govori se o starim nepravdama i širi priča da je sopstveni narod ugrožen. Takve poruke služe da okupe birače i pomognu vlasti da se održi.

Dodik, dakle, Orbanu pomaže otvoreno, javnim porukama i jasnom podrškom. Vučić to radi kroz priče o bezbjednosti i energiji koje Orbanu koriste u kampanji. Orban je njima dvojici godinama vraćao tako što ih je podržavao, ulagao, davao im političku težinu i poručivao da nisu sami.

Zato “spašavanje Orbana od strane Srba” pokazuje političku stvarnost u kojoj regionalni autokratski saveznici pomažu jedni drugima i čuvaju jedni drugima leđa. Vučić i Dodik danas pomažu Orbanu da lakše prođe kroz izbore. Sutra će Orban ponovo pomagati njima kada im bude trebalo. Ako bude “sutra” za Orbana.

Mladen Bubonjić

The post Kako Dodik i Vučić guraju Orbana pred izbore first appeared on Gerila.info.

Dok se u kabinetima usvajaju dokumenti o „zelenoj“ budućnosti vazduh i dalje smrdi na spaljen ugalj jer su energetski sistemi i dalje čvrsto vezani za ovaj energent.

Međutim, ulazak u 2026. godinu za ove dvije zemlje označava kraj perioda u kojem je dekarbonizacija bila isključivo administrativno pitanje i deklarativna obaveza jer  mehanizam za prekogranično prilagođavanje ugljenika (CBAM) od januara postaje direktan finansijski teret na fakturama izvoznika koje isporučuju Evropskoj uniji, svom najvećem spoljnotrgovinskom partneru.

Naime, riječ je o svojevrsnoj ekološkoj carini na robu koja u EU stiže iz zemalja koje nemaju porez na zagađenje.

Primjera radi, ako je u izradi nekog proizvoda korištena struja iz termoelektrana na ugalj, njegova cijena će drastično skočiti i samim tim proizvod će biti manje konkurentan.

Izvoznici će biti u obavezi kupovati i sertifikate za svaku tonu emitovanog CO2. To je direktna posljedica neusvajanja EU ETS sistema (domaćeg tržišta emisijama), zbog čega će novac od ovih penala, umjesto u domaće ekološke projekte, odlaziti direktno u budžet EU.

Istraživanje portala CAPITAL je pokazalo da vlasti imaju deklarativnu opredijeljenost,  ali da je stvarni nosilac tranzicije privatni sektor.

Na papiru su trenutno milijarde maraka vrijedni ugovori vezano za projekte u oblasti obnovljivih izvora energije, ali malo koji od njih se realizuje.

Stvorena je svojevrsna energetska fatamorgana, gdje vidimo nešto što ne postoji jer smo godinama izloženi političkom marketingu koji vješto prikriva činjenicu da energetski sistem i dalje suštinski počiva na eksploataciji uglja.

Podaci su neumoljivi. Dvije susjedne zemlje dobijaju oko 70 odsto električne energije iz termoelektrana.

Pored toga, pojedini slučajevi ukazuju na to da države bukvalno sabotiraju građansku energiju, izuzetno važan segment u procesu dekarbonizacije.

Riječ je o konceptu u kojem obični ljudi prestaju biti samo pasivni kupci struje i postaju prosumeri – oni koji istovremeno proizvode, troše i dijele sopstvenu čistu energiju.

Kroz formiranje energetskih zajednica, mogu udruživati sredstva kako bi gradili zajedničke solarne krovove, čime se direktno smanjuju računi za struju i jača energetska nezavisnost lokalnih sredina.

Umjesto da profit od prodaje energije odlazi isključivo velikim korporacijama, ovaj model omogućava da se novac zadrži u lokalnom budžetu i usmjeri na obnovu fasada, toplotne pumpe i bolji životni standard.

NDC: Javno obećanje kao omča oko vrata

Bosna i Hercegovina i Srbija su ratifikacijom Pariskog sporazuma 2017. godine prihvatile globalni cilj ograničenja rasta temperature, dok su se Sofijskom deklaracijom (2020) politički obavezale na rad ka postizanju karbonske neutralnosti do 2050. godine.

Važno je naglasiti da, iako Deklaracija implicira duboku dekarbonizaciju, ona pravno ne nameće eksplicitnu zabranu uglja niti fiksni zakonski rok za njegovo potpuno ukidanje, već postavlja politički smjer ka zelenoj budućnosti.

Prema ažuriranom nacionalno utvrđenom doprinosu (NDC) za BiH iz 2021. godine, država je postavila cilj smanjenja emisija za oko 33 odsto do 2030. godine u odnosu na 1990. godinu, dok bi uz međunarodnu pomoć taj procenat mogao dostići 37 odsto.

Srbija je svojim NDC-om iz 2022. godine predvidjela još ambicioznije smanjenje od 40,1 odsto do 2035. godine u odnosu na baznu godinu.

Kroz Ugovor o Energetskoj zajednici, obje zemlje su preuzele obaveze usklađivanja sa ekološkim standardima EU (poput LCPD i IED direktiva), što u praksi znači stroga ograničenja emisija koja čine rad starih termoelektrana ekonomski i tehnički neodrživim.

Države su se takođe obavezale na izradu Integrisanih energetskih i klimatskih planova (NECP), koji treba da trasiraju put ka udjelu obnovljivih izvora energije iznad 40 odsto do 2030. godine.

Iako nema zakona o zabrani uglja, preuzeta obaveza pravedne tranzicije jasno ukazuje na pripremu za postepeno gašenje rudarskih sektora radi socijalne stabilnosti regija.

To znači da će u dvije zemlje oko 32.000 radnika u rudnicima i termoelektranama ostati bez posla. U cjelokupnom sistemu Elektroprivrede Srbije, koji obuhvata rudnike i termoelektrane, zaposleno je oko 20.000 radnika, dok je u BiH to 12.000.

Međutim, treba napomenuti i to da je riječ o regijama u kojima je privreda jako oslonjena na rudarstvo, pa će indirektni udar biti još veći.

Na kraju, dekarbonizacija ostaje proces uslovljen dostupnošću finansijskih i tehničkih resursa, pri čemu brzina zavisi od spremnosti institucija da političke deklaracije pretoče u funkcionalnu zakonsku regulativu.

Eksperti: Od „simulacije“ do „perfektne oluje“

Iako su strateški ciljevi definisani, struka upozorava da su BiH i Srbija ostale zarobljene u fazi planiranja, dok stvarna implementacija na terenu opasno kasni.

Profesor emeritus na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli Mirza Kušljugić, ekspert iz oblasti elektroenergetskih mreža i sistema ocjenjuje da se u regionu sprovodi proces koji naziva „simuliranom tranzicijom“, gdje vlasti pod spoljnim pritiskom usvajaju regulative koje suštinski ne razumiju niti planiraju implementirati.

„Mi preuzimamo taj regulatorni okvir, ali ga ne implementiramo. Pod vanjskim pritiskom pravimo planove i dokumente jer smo obavezni, ali ih ne shvatamo ozbiljno. Očigledno je da ni vlade ni elektroprivrede nisu ušle u tranziciju“, upozorava Kušljugić.

Ovakva inertnost, po njegovoj ocjeni stvara rizik od potpunog ekonomskog kolapsa u regijama koje zavise od fosilnih goriva.

Kušljugić ističe da, ukoliko se nastavi sa ignorisanjem digitalizacije i decentralizacije, regionu prijeti scenario kojim se više neće moći upravljati.

„Ako nastavimo simulirati, velika je opasnost da dođemo do perfektne oluje, odnosno do procesa kojima se ne može upravljati“, zaključuje on.

Rješenje vidi u drastičnom pojednostavljenju pravila za male proizvođače i maksimalnom korištenju fleksibilnosti postojećih hidroelektrana koje bi služile kao baterije za balansiranje energije iz sunca i vjetra.

Na sličan problem u Srbiji ukazuje Ognjan Pantić, ekspert za javne politike energetske tranzicije u Otvorenoj školi Beograd, fokusirajući se na to da države izbjegavaju da povuku jasne poteze kada su u pitanju najveći zagađivači, čak i kada to nalažu decenijski sporazumi.

„‘Slon u sobi’ i dalje ostaju termoelektrane. Srbija je kroz ključna strateška dokumenta praktično odbila da se decidno izjasni o tačnom datumu dekarbonizacije. Termoelektrane Kolubara i Morava trebalo je da prestanu sa radom još 2023. godine, prema Ugovoru o osnivanju Energetske zajednice“, podsjeća Pantić.

On predlaže da država konačno povuče hrabar korak i definiše precizne datume gašenja najnerentabilnijih postrojenja, uz istovremeno usmjeravanje subvencija ka socijalno ugroženim građanima za energetsku sanaciju domova, umjesto subvencionisanja fosilnih giganata.

Ovaj skroman napredak potvrđuje i Nihad Harbaš, predsjednik uprave konsultantske kuće „nLogic Advisory“ iz Sarajeva, koji naglašava da ratifikacija međunarodnih ugovora nije isto što i njihovo ispunjavanje. On upozorava da BiH i dalje suštinski zavisi od uglja, što izlaže privredu ogromnim rizicima.

„Napredak ostaje veoma skroman i ograničen. On se uglavnom svodi na ratifikaciju međunarodnih sporazuma i usvajanje studija, dok je stvarna implementacija na terenu izrazito spora. BiH i dalje ima visoku zavisnost od uglja, koji čini oko 70 odsto u proizvodnji i potrošnji energije“, navodi Harbaš.

Kao nulti prioritet, Harbaš predlaže hitnu izgradnju infrastrukture, prenosne i distributivne mreže, te fokus na smanjenje potrošnje energije kroz energetsku efikasnost prije nego što se uopšte počne govoriti o novim proizvodnim kapacitetima.

S druge strane, tamo gdje zakoni postoje, često se koriste na način koji obeshrabruje obične građane.

Iz Centra za životnu sredinu Banjaluka ističu apsurdnu situaciju u kojoj se novac građana usmjerava ka velikim igračima, dok se mala, građanska energija sabotira ili ostaje na nivou eksperimenta.

„Nijedna marka od sredstava koja uplaćujemo za obnovljive izvore energije putem računa nije vraćena građanima, nego se daje privatnicima za velike solarne elektrane. Kad bi se taj novac vratio ljudima kroz fasade, toplotne pumpe ili solare na krovovima, pomak bi bio momentalno vidljiv golim okom“, kaže Dragan Ostić iz ove nevladine organizacije.

Ostić insistira na promociji koncepta zajednica obnovljive energije i masovnim subvencijama koje bi građane direktno motivisale da postanu prosumeri, čime bi se ubrzala tranzicija „odozdo“.

Generalno, stambeni fond u BiH predstavlja jedan od najvećih energetskih rasipnika u Evropi, upravo zbog činjenice da je većina objekata građena bez ikakve ili sa minimalnom termoizolacijom.

Rezultati popisa iz 2013. godine pokazuju da čak 25,9 odsto objekata u Bosni i Hercegovini nema završenu fasadu, dok je u 26,9 odsto fasada urađeno naknadno.

Srpski stručnjak za energetiku Željko Marković mišljenja je da obnovljivi izvori energije sami po sebi neće biti dovoljni da zamijene dugogodišnju zavisnost od uglja.

On zadržava dozu rezerve da će se postavljeni ciljevi ispuniti i smatra da je za stabilan sistem neophodno razmišljati o rješenjima koja su u regionu decenijama bila tabu tema, poput nuklearne energije.

„Ne postoji jednoznačno rješenje koje će zamijeniti termoelektrane. Potrebna je kombinacija, ali treba otpočeti i sa razvojem nuklearnih elektrana kao rješenjem za srednji rok. Čini mi se da je konsenzus među stručnjacima razvoj konvencionalne nuklearne elektrane kao prioritet, a potom i upotreba malih modularnih nuklearnih blokova“, navodi Marković.

Izvoz pod hipotekom ugljenika

Dok mnogi na vlasti dekarbonizaciju i dalje ne shvataju kao ozbiljan problem, privreda obje zemlje ulazi u zonu visokog rizika jer od januara 2026. godine CBAM prestaje biti teorija i postaje direktan trošak.

Podaci Spoljnotrgovinske komore BiH su alarmantni. Ukupan izvoz proizvoda obuhvaćenih ovim mehanizmom u 2025. godini iznosio je 3,08 milijardi KM, od čega je čak 61,9 odsto usmjereno na tržište EU.

Posebno su ranjivi sektori cementa i aluminijuma, koji u EU plasiraju preko 87 odsto svoje proizvodnje, što ih čini gotovo potpuno zavisnim od evropskih klimatskih pravila.

Iako u 2025. izvoz električne energije bilježi pad udjela prema EU na 41,04 odsto (vrijednost od 356,6 miliona KM), ostaje kritičan zbog direktne veze proizvodnje sa visokim emisijama CO2.

Slična situacija je i u Srbiji, gdje Privredna komora upozorava da je preko dvije trećine ukupnog izvoza usmjereno ka EU, pri čemu su energetski intenzivne grane poput metalurgije i hemijske industrije najizloženije.

„Odgovor institucija nije u potpunosti adekvatan dinamici promjena koje donosi CBAM, jer BiH još uvijek nema funkcionalan sistem trgovine emisijama (ETS) niti jasno definisan model oporezivanja ugljenika“, ističu u Spoljnotrgovinskoj komori BiH.

Iz Privredne komore Srbije stiže upozorenje da će udar CBAM-a biti i širi i dublji nego što se prvobitno predviđalo.

Dok BiH trenutno brine za cement i aluminijum, Srbija se sprema za scenario u kojem će se od 1. januara 2028. na udaru naći i takozvani downstream proizvodi – oni koji su dalje u lancu vrijednosti.

„Evropska komisija planira proširenje CBAM na oko 180 dodatnih proizvoda. To su motorna vozila, komponente, kućni aparati poput veš mašina i frižidera, ali i poljoprivredne mašine i industrijski roboti. Sektor metalurgije je najizloženiji jer je EU naše najveće izvozno tržište, a gvožđe, čelik i aluminijum su ključni artikli“, ističu za CAPITAL u Privrednoj komori Srbije.

Obje komore se slažu u jednom – dekarbonizacija više nije ekološko pitanje, već ključni preduslov da domaći proizvodi uopšte ostanu na policama evropskog tržišta.

Institucionalni optimizam protiv energetske realnosti

Nasuprot oštrim kritikama struke, zvanični odgovori nadležnih institucija odišu oprezom i fokusom na očuvanje postojećeg sistema pod krinkom „postepene tranzicije“.

Iz Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske poručuju da dekarbonizaciju vide kao dugoročan proces koji ne smije ugroziti energetsku bezbjednost.

„Zatvaranje termoelektrana ne može biti naglo, već mora biti pažljivo planiran proces, s obzirom na to da one obezbjeđuju više od 60 odsto proizvodnje struje i direktno zapošljavaju oko 5.000 radnika. S rezervom posmatramo pozive na ubrzano zatvaranje iz pojedinih evropskih krugova“, navode oni.

Iako stručnjaci govore o zastoju – iz Banjaluke se hvale papirima. Ističu da su dodijeljene koncesije za obnovljive izvore snage 2.297 MW, vrijedne 5,29 milijardi KM.

Ipak, realnost na terenu pokazuje da je izgrađeno tek 513 MW. Pokazuju to podaci koje su nam upravo oni dostavili.

Pominju i Elektroprivredu Republike Srpske naglašavajući da su njihovi ključni projekti poput HE Dabar (160 MW) i vjetroparka Hrgud nešto na čemu bi se mogla zasnivati čistija energetska budućnost.

Slično je i u Federaciji BiH, gdje se spas traže u gasifikaciji i međunarodnim kreditima.

Dok Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije ističe uspjehe u energetskoj efikasnosti, ključni izazov ostaju rudarske regije za čiju se sanaciju sprema projekat vrijedan 79,9 miliona evra.

„Vlada FBiH ne planira nagli prekid rada rudnika. Cilj je da te regije postanu nova energetska čvorišta, a ne pusta mjesta“, poručuju iz Federalnog ministarstva.

Dok su entitetska ministarstva iz BiH ponudila odgovore, resorno Ministarstvo rudarstva i energetike Srbije ostalo je nijemo na upit portala CAPITAL.

Ipak, stavovi koje je ministarka Dubravka Đedović Handanović nedavno, početkom februara ove godine iznijela na Svjetskom samitu vlada u Dubaiju, jasno otkrivaju u kojem pravcu Beograd planira „zelenu“ budućnost.

Ona je ocijenila da su geopolitički potresi, prvenstveno rat u Ukrajini, trajno ogolili ranjivost evropske energetike i pokazali da brzi prelasci na nove sisteme nisu mogući bez ozbiljnog ekonomskog kočenja i rasta cijena.

Reforme kao ključ za sef

Dok domaće institucije često ističu nedostatak sredstava kao glavni razlog zastoja, iz Delegacije Evropske unije u BiH naglašavaju da su značajna sredstva već na raspolaganju, ali da njihovo povlačenje koči nedostatak zakonskog okvira.

Jasno poručuju da BiH još uvijek mora usvojiti državni zakon o klimatskim promjenama i strategiju prilagođavanja kako bi se uopšte uskladila sa pravnom stečevinom EU.

„Zemlja treba realizovati obaveze iz Mape puta za dekarbonizaciju Energetske zajednice, počevši od pune primjene monitoringa, izvještavanja i verifikacije emisija radi uvođenja određivanja cijene karbona i usklađivanja sa Sistemom EU-a za trgovanje emisijama (ETS)“, navode u Delegaciji EU, uz napomenu da se još uvijek čeka na finalizaciju i usvajanje Energetskog i klimatskog plana (NECP).

Da Brisel ne nudi samo deklarativnu podršku, pokazuju podaci o konkretnim investicijama odobrenim kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF).

BiH je dobila 67,4 miliona evra bespovratnih sredstava za projekte poput vjetroelektrana (VE) „Poklečani“ (132 MW) i „Vlašić“ (50 MW), te modernizaciju HE Čapljina.

Projekat VE „Poklečani“ u Posušju je u proceduri finansiranja i pripreme za izgradnju. Savjet ministara BiH je osigurao bespovratna i kreditna sredstva.

Ni VE Vlašić takođe nije izgrađena, ali je projekat odobren i finansijski pripremljen. Parlament Federacije BiH je prihvatio zaduženje za realizaciju projekta uz kredit EIB-a.

Za HE Čapljina je krajem 2024. godine odobren grant od tri miliona evra, a tek prije tri mjeseca je ratifikovan u državnom parlamentu između BiH i razvojne banke Njemačke (KFW). Novac je na raspolaganju do kraja 2028. godine.

Pored toga, tu su i višemilionski programi poput „EU4Energy“ i „EU4Energy Efficiency“, koji je sa radom počeo u septembru 2025. godine, fokusirajući se na renoviranje javnih objekata i uvođenje ESCO modela finansiranja.

Jedan od najopipljivijih dokaza podrške je Paket energetske pomoći vrijedan 70 miliona evra, kojim su obezbijeđene subvencije za više od 133.000 ugroženih domaćinstava u BiH, dok je energetski unaprijeđeno 4.000 domova i 400 preduzeća.

Slična situacija, ali sa još većim ciframa, bilježi se u Srbiji. Evropska unija je u posljednjih 20 godina u energetski sektor Srbije uložila više od milijardu evra, a trenutno se realizuju projekti koji su ključni za njenu energetsku nezavisnost i tranziciju.

Jedan od najznačajnijih projekata je Gasni interkonektor Srbija–Bugarska, za koji je EU dala bespovratnih 49,6 miliona evra, čime je omogućena diverzifikacija snabdijevanja i smanjenje zavisnosti od jednog izvora.

Pored gasa, fokus je na prenosnoj mreži – projekat Transbalkanski koridor, koji spaja mreže Srbije, Crne Gore i BiH sa EU, podržan je sa preko 30 miliona evra grantova.

Kao odgovor na energetsku krizu, Srbija je u februaru 2023. godine od EU dobila paket budžetske podrške od 165 miliona evra. Taj novac je, slično kao u BiH, iskorišten za direktnu pomoć energetski ugroženim domaćinstvima (preko 190.000 korisnika) i malim preduzećima, ali i za modernizaciju distributivne mreže i ugradnju pametnih brojila.

Posebno se izdvajaju projekti energetske sanacije javnih objekata, poput VMA ili hitne pomoći u Beogradu, te masovna ulaganja u daljinsko grijanje. Kroz program „Obnovljiva energija u sistemima daljinskog grejanja u Srbiji“, EU direktno pomaže da se ugalj i mazut u toplanama zamijene biomasom i solarnom energijom.

Ipak, bilo bi naivno svu krivicu svaliti isključivo na domaće adrese. Dok Evropska unija dekarbonizaciju promoviše kao ekološki imperativ, mehanizam CBAM-a se u regionu sve češće doživljava kao suptilan oblik ekonomskog protekcionizma kojim Brisel štiti sopstvenu industriju od jeftinije robe koja dolazi van njenih granica.

Finansijska pomoć koju EU nudi često dolazi upakovana u nepreglednu šumu procedura i uslova koji su dizajnirani za razvijene administracije, a ne za krhke sisteme kakvi su u BiH i Srbiji.

Činjenica je da Brisel od regiona traži radikalne rezove u rekordnim rokovima, zaboravljajući da su se najrazvijenije evropske ekonomije decenijama bogatile upravo na fosilnim gorivima.

Njemačka je primjera radi sve do 2003. godine imala preko 50 odsto struje dobijene iz uglja i termoelektrana. Takođe, udio uglja je za vrijeme energetske krize od nepunih 25 odsto 2020. godine skočio na 36,52 odsto u 2022. godini.

Ulazak u 2026. godinu donosi kraj perioda u kojem se o energetici moglo samo debatovati. Realnost CBAM faktura će vrlo brzo ogoliti rezultate višegodišnjeg zastoja.

Na toj klackalici između strogih uslova EU i domaće inertnosti, najveći gubitnici neće biti političari ni birokrate, već privreda i građani koji će plaćati cijenu nespremnosti za energetsku budućnost koja je već stigla.

capital.ba

The post BiH i Srbija deset godina prave energetsku predstavu za Brisel first appeared on Gerila.info.

“Bez ikakvog pravnog osnova, po nalogu Službe, Bezbednosno-informativne agencije i vlasti Srbije, već dugo vremena maltretiram se i zadržavam na granici, što predstavlja kršenje Ustava i slobode kretanja, koje mi se sistematski ograničava. Situacija se pogoršava svaki put, pa je od polusatnih zadržavanja sada počelo da traje i više od četiri sata, uz pretrese, saslušanja i druge načine maltretiranja bez ikakvog osnova i razloga, jer nikada nisam bio osumnjičen niti osuđen za bilo koje krivično djelo”.

Vukanović je najavio da će danas u Beogradu posjetiti različite institucije i tražiti formalno objašnjenje za zadržavanje.

“Od ujutro krećem u Beogradu da obilazim institucije i počinjem pravnu borbu. Podnijeću prijave na sve adrese i strane, od Dačića i MUP Srbije, BIA do Kancelarije zaštitnika ljudskih prava Srbije, Ambasade BiH u Beogradu kao i Ambasade Srbije u BiH, Narodne skupštine Republike Srbije i Odbora za nadzor i kontrolu službi bezbjednosti Srbije, kao i Narodne skupštine Republike Srpske te Odboru za bezbjednost Narodne skupštine Republike Srpske”, poručio je Vukanović.

On je dodao da vjeruje da nije dobrodošao u Srbiju zbog kritika upućenih predsjedniku Aleksandru Vučiću.

“Izgleda da u Srbiju nisu dobro došli Srbi koji nisu ‘ćaci’ i koji ne podržavaju vlast, represije, poniženja i diskriminaciju. Prešli su svaku mjeru. Pred zoru je najhladnije, a zadržavanje na granici iskoristio sam da potpišem peticiju podrške studentima”.

GERILA

The post “Pred zoru je najhladnije”: Nebojša Vukanović zadržan na granici sa Srbijom first appeared on Gerila.info.

Kad je Viktor Orban 2022. na utakmici stavio šal sa mapom „velike Mađarske“, na kojoj su bili nacrtani dijelovi današnje Hrvatske, Srbije, Rumunije, Slovačke i Ukrajine, zvanični Kijev i Bukurešt su odmah reagovali. Orban je objašnjavao da je riječ o „istorijskoj Mađarskoj“, da Mađari žive okruženi svojim simbolima i da to nije politička poruka, nego dio identiteta. Međutim, to objašnjenje nije bilo dovoljno. Susjedne zemlje su u svemu prepoznale mađarske pretenzije na njihove teritorije.

U pozadini svega nalazi se Trijanonski sporazum iz 1920. godine, kojim je Mađarska izgubila oko dvije trećine teritorije i milione građana koji su do tada bili sastavni dio Austro-Ugarske. Fides, stranka Viktora Orbana, tu traumu je ugradio u udžbenike, spomenike, godišnjice i politiku državljanstva za Mađare u susjednim državama. Mapa „velike Mađarske“ postala je simbol na političkim skupovima, plakatima, šalovima, muralima, stadionima. Poruka je da Mađari jesu podijeljeni državnim granicama, ali pripadaju jednoj zajednici čiji je centar u Budimpešti.

Istovremeno, zvanični narativ insistira na poštovanju postojećih granica i teritorijalnog integriteta susjednih država. Tako nastaje dvostruki pristup. S jedne strane, pravno se ništa ne dovodi u pitanje, ali, s druge strane, politička mašta se stalno podgrijava slikama nekadašnje velike države.

Mađarska ekstremna desnica govori otvoreno ono što Fides umotava u simbole. Lider stranke Pokret Naša domovina (Mi Hazánk Mozgalom), Laslo Torockaj, javno je poručio da bi Mađarska trebalo da polaže pravo na ukrajinsku Zakarpatsku oblast ako Ukrajina oslabi ili izgubi državnost u ratu. Riječ je o području u kojem živi oko 150.000 etničkih Mađara, koje Budimpešta već godinama koristi kao povod za sukobe sa Kijevom oko jezika, obrazovanja i manjinskih prava.

Dakle, dok Fides “veliku Mađarsku” spominje u kontekstu „istorijskih sjećanja“ i „nacionalnog jedinstva“, radikalne organizacije i stranke, poput Pokreta Naša domovina, zagovaraju otvoren iredentizam.

Slična matrica se može vidjeti i u konceptu “srpskog sveta”. Tadašnji ministar odbrane, a kasnije direktor Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Aleksandar Vulin lansirao je koncept „srpskog sveta“. „Zadatak ove generacije političara jeste stvaranje “srpskog sveta”, odnosno da objedini Srbe gde god oni budu živeli“, rekao je Vulin 2021. godine, uz poruku da je Aleksandar Vučić predsjednik svih Srba.

Ove poruke su izazvale brojne reakcije i strah u komšiluku. Kritičari su upozorili da se radi o obnavljanju ideje „velike Srbije“ iz devedesetih, samo bez otvorenog rata. Bilo je stavova koji opisuju „srpski svet“ kao ključni alat za širenje ruskog uticaja i usporavanje evropskih integracija zapadnog Balkana, ali i kao kopiju “ruskog svijeta”.

U praksi, „srpski svet“ se konstruiše kroz nekoliko stubova. Prije svega, kroz Srpsku pravoslavnu crkvu kao čuvara zajedničkog duhovnog prostora, zatim kroz srpske medije koji informativno obuhvataju cijeli region, kao i kroz finansiranje i političku podršku srpskim partijama u susjednim državama.

Kao i u slučaju Mađarske, formalno se poštuje teritorijalni integritet, ali se paralelno širi poruka da granice razdvajaju ono što bi trebalo da bude zajedno. Takođe, kao u slučaju “velike Mađarske”, priča o “srpskom svetu” služi da podstakne nacionalni naboj i osigura glasove. Međutim, u oba slučaja ne uzimaju se u obzir potencijalne posljedice koje ovakav narativ može proizvesti, prije svega strah u susjednim zemljama.

Zajednički obrazac

U oba slučaja polazna tačka je ista: nacija je šira od države. Mađari u Rumuniji, Slovačkoj, Srbiji ili Ukrajini i Srbi u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj ili na Kosovu posmatraju se kao „svoj narod“ izvan granica koji matična država ima pravo da okuplja i štiti.

Druga zajednička tačka je trauma. Trijanon na mađarskoj strani i ratovi devedesetih, Kosovo, Oluja i NATO bombardovanje na srpskoj strani stalno se vraćaju kroz komemoracije, udžbenike, medije i političke govore. Te rane se ne liječe, naprotiv, održavaju se otvorenim kao dokaz da sadašnje granice nisu pravedne, i, suštinski, da se politički profitira na njima.

Treća tačka je dvostruki narativ. Pred međunarodnom publikom Budimpešta i Beograd naglašavaju poštovanje teritorijalnog integriteta i mirovne sporazume. Pred domaćom publikom pričaju o „istorijskim pravima“ i „prirodnim granicama“.

Savezništvo Budimpešte, Beograda i Banjaluke

Uzevši u obzir navedeno, saradnja Viktora Orbana i Milorada Dodika predstavlja logičan spoj. Orban je najavio i pokrenuo desetine miliona evra teške programe podrške Republici Srpskoj, preko mađarske državne EXIM banke i grantova za preduzetnike, što Dodikovom režimu daje finansijski i politički kiseonik.

Istovremeno, Budimpešta je postala najpouzdaniji zaštitnik Dodika u Evropskoj uniji. Mađarski ministar spoljnih poslova Peter Sijarto više puta je poručio da će Mađarska blokirati sankcije protiv lidera SNSD-a i drugih funkcionera iz Republike Srpske, uz argument da sankcije samo podižu tenzije i da se međunarodna zajednica pretjerano miješa u unutrašnja pitanja u BiH. Kad se u Ujedinjenim nacijama glasalo o rezoluciji o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, Mađarska je stala uz Srbiju i RS i glasala protiv.

Istovremeno, Orban je u više navrata dobio odlikovanja i političke počasti iz Banjaluke, dok Dodik javno govori da Republika Srpska uživa ogromnu podršku Mađarske. Za Dodika je Orban idealan saveznik. Mađarska je član EU i NATO-a i koristi svoje pravo veta da blokira pritisak i sankcije, dok istovremeno Republici Srpskoj šalje podršku i poruke političke zaštite.

Postavlja se samo pitanje da li Mađarska podržava Republiku Srpsku isključivo zbog ideoloških i političkih razloga, zajedničkog puta “velike Mađarske” i “srpskog sveta”, ili se iza svega kriju dublji motivi, kao što su npr. koncesije, krediti, investicije, ali i glasovi.

Generalno gledano, i „velika Mađarska“ i „srpski svet“ manje su strategije za promjenu granica, a više mašine za podizanje nacionalnog naboja pred izbore. Umjesto da nude rješenja za inflaciju, korupciju, odlazak mladih ili urušene institucije, Orban, Vučić i Dodik građanima nude mape, zastave, komemoracije i osjećaj istorijske nepravde, računajući da će glasovi doći iz straha i povrijeđenog ponosa.

Mladen Bubonjić

The post „Velika Mađarska“ i „srpski svet“: Nacionalni naboj kao pogonsko gorivo za izbore first appeared on Gerila.info.

Prema izvještajima u sjenci, mnoge vlade uvode opsežne zakonodavne izmjene, ali njihova primjena ostaje nedovoljna. Organizacije ukazuju na nedostatak dostupnih informacija, skraćivanje procedura u kojima javnost može učestvovati i sve duže sudske procese. Deset država – među njima Srbija, Francuska i Holandija – nije podnijelo svoje izvještaje o sprovođenju Konvencije za period 2021–2024, što se smatra ozbiljnim kršenjem obaveza.

„Uprkos političkim ili ekonomskim uticajima, Bosna i Hercegovina je postigla izvjestan napredak u ekološkoj demokratiji. Međutim, nedostaje puna implementacija Arhuske konvencije u praksi. Neznanje i nedostatak kapaciteta zvaničnika u pružanju informacija; dugotrajni sudski i upravni postupci; informacije koje nisu dostupne javnosti iako se odnose na projekte od javnog interesa samo su neke od prepreka koje se ponavljaju iz godine u godinu. Samo bliska saradnja između civilnog društva i vlasti može Banja Luka promijeniti situaciju“, poručio je Ratko Pilipović, pravni savjetnik Centra za životnu sredinu u Ženevi na sastanku strana – glavnog tijela nadležnog za sprovođenje Arhuske konvencije kojeg čine sve strane koje sprovode odredbe konvencije.

U izvještajima civilnog društva navode se i primjeri iz drugih država potpisnica. U Gruziji je usvajanje zakona o „stranim agentima“ značajno ograničilo rad nevladinih organizacija i pristup javnosti informacijama. Moldavija, u procesu približavanja EU, mora dodatno ojačati transparentnost i sudsku zaštitu u pitanjima životne sredine. Poljska se i dalje suočava sa ograničenjima u postupcima procjene uticaja na životnu sredinu, dok Ujedinjeno Kraljevstvo, prema navodima eksperata, nije adekvatno prikazalo uticaj novih zakona koji ograničavaju proteste i otežavaju sudske postupke.

Ukrajina je, uprkos ograničenjima uslovljenim ratom, unaprijedila pristup informacijama kroz digitalne platforme poput sistema „Ekosistema“. Istovremeno, u Mađarskoj nije objavljen nijedan izvještaj o sprovođenju Konvencije, što onemogućava procjenu stanja.

Civilno društvo u Ženevi je pozvalo na harmonizaciju i standardizaciju izvještavanja, obavezno uvođenje kvantitativnih podataka i jače smjernice za ministarstva zaštite životne sredine u državama potpisnicama. Preporučeno je i da se proces izvještavanja ne završava na predaji dokumenata, već da uključuje povratne informacije i konkretne mjere za unapređenje sprovođenja Konvencije.

GERILA

The post Primjena Arhuske konvencije stagnira širom Evrope: Civilno društvo upozorava na rastuću netransparentnost first appeared on Gerila.info.

Projekat, čija je vrijednost procijenjena na gotovo tri milijarde dolara, bio je promovisan kao jedan od najvažnijih izvora litijuma za evropsku energetsku tranziciju. Deceniju nakon početka istraživanja i nakon nekoliko godina društvenih previranja, Rio Tinto se povlači iz aktivne faze rada usljed kombinacije političkih, regulatornih, tržišnih i društvenih faktora.

Od početka geoloških istraživanja 2004. do masovnih protesta 2021–2022, lokalna zajednica i ekološki aktivisti upozoravali su da bi rudnik ugrozio zemljište, vodu i život u dolini rijeke Jadar. U januaru 2022. Vlada Srbije poništila je prostorni plan i najavila „kraj projekta“, ali je Ustavni sud Srbije 2024. poništio tu odluku kao neustavnu.

U međuvremenu, Evropska komisija je Jadar proglasila strateškim projektom. Ipak, otpor lokalnog stanovništva i poljoprivrednika nije oslabio. Ni politička podrška iz EU, ni rastuće potrebe za litijumom nisu bile dovoljne da se otpočne sa eksploatacijom.

Prebacivanje projekta u „stand-by“ režim, inače, znači da Rio Tinto više neće ulagati u razvoj Jadra, ali neće ni formalno napustiti projekat. Lokacija će biti konzervirana, uz minimum aktivnosti, dok se ne promijeni politička klima, pravni okvir ili tržišna dinamika.

Za lokalne zajednice, to je pobjeda. Za kompaniju, to je skupo povlačenje. A za Srbiju, potencijalna pravna bomba.

Rio Tinto je već uložio stotine miliona dolara u istraživanja, infrastrukturu i otkup zemljišta. Projekat je bio pokrenut na osnovu Memoranduma o razumijevanju iz 2017, koji nije imao težinu koncesionog ugovora, ali je u kombinaciji sa ranijim izmjenama Zakona o rudarstvu iz 2015. (koje istraživaču daju prioritetno pravo da zatraži eksploataciju) stvorio očekivanje da će rudnik biti odobren.

To otvara mogućnost međunarodne arbitraže. Rio Tinto se pozivao na bilateralni sporazum o zaštiti investicija između Ujedinjenog Kraljevstva i Srbije. Prema praksi iz sličnih slučajeva, država može biti tužena ne samo za stvarne troškove već i za „izgubljenu dobit“, što bi moglo dostići milijarde evra.

Dok se Jadar gasi, ili stavlja na „stand-by“, u Republici Srpskoj postoji sličan scenario eksploatacije ove rude. U opštini Lopare najavljeno je istraživanje i moguća eksploatacija litijuma. Kanadska firma Rock Tech Lithium potpisala je partnerstvo sa domaćom kompanijom Arcore. Investiciono-razvojna banka RS navodi Rio Tinto kao jednog od ranijih investitora u tom području.

Slično situaciji u Srbiji, ako se projekti u Loparama i drugim sredinama budu vodili bez odgovornog planiranja, pune transparentnosti i stvarnog uključivanja lokalne zajednice, što se već dešava, mogli bi završiti ne samo na udaru građanskog otpora, nego i u dugotrajnim pravnim sporovima i političkim krizama.

Republika Srpska i Bosna i Hercegovina imaju priliku da na vrijeme nauče lekcije iz slučaja Jadar i da izbjegnu greške koje su taj projekat dovele do zastoja, ali i potencijalnih milionskih odšteta.

Prije svega, faza geoloških istraživanja ne bi smjela automatski voditi ka dobijanju koncesije za eksploataciju rude, jer takva praksa potkopava javno povjerenje i dovodi do privilegovanja pojedinih kompanija.

Dalje, lokalna zajednica mora imati jasno zakonsko pravo da učestvuje u odlučivanju i da, u slučaju dokazanih rizika, može zaustaviti projekat koji bi mogao ugroziti zdravlje ili životnu sredinu.

Takođe, ugovori sa investitorima ne bi smjeli sadržavati klauzule koje onemogućavaju buduće izmjene zakona, kao što su tzv. „stabilizacione“ odredbe i ISDS mehanizmi koji zaobilaze domaće sudove.

Svaki rudarski projekat mora biti vođen uz punu transparentnost, uključujući javne rasprave, objavljene studije uticaja i slobodan pristup ključnim informacijama.

Naposlijetku, odluke o odobravanju rudarskih projekata ne smiju biti rezultat političke volje, već moraju biti zasnovane na mišljenjima stručnih i nezavisnih institucija koje garantuju javni interes.

U ovom trenutku Rio Tinto je odustao ne zbog manjka rude, već zbog snažnog otpora, pa se nameće pitanje da li je Jadar postao primjer kako ne treba voditi strateški rudarski projekat?

S druge strane, u trenutku kada se u Republici Srpskoj “lome koplja” oko Lopara, postavlja se još jedno pitanje: hoće li vlasti iskoristiti priliku da izgrade pristup zasnovan na odgovornosti, zakonitosti i uvažavanju lokalne zajednice?

Na kraju, ako se to ne desi, da li svaki novi projekat rizikuje da postane novi Jadar, sa istim sukobima, tužbama i političkim greškama koje će na kraju platiti građani?

Mladen Bubonjić, Gerila.info

The post Rio Tinto odlaže projekat u Jadru: Da li se litijumska priča završava ili tek počinje? first appeared on Gerila.info.

“Danas” piše da je usvojena žalba na rješenje o zadržavanju koje je Štimcu uručeno noćas. Štimac je uhapšen pod optužbama da je ispred skupštine Srbije podstrekavao na nasilje i vriježao pripadnike Policije.

Inače, jutros je ispred srpske skupštine u Beogradu, nakon sinoćnjih nereda, mirno. Dijana Hrka, majka mladića koji je nastradao u padu nadstrešnice u Novom sadu nastavila je štrajk glađu. Ispred skupštine je prisutan značajan broj policajaca. Građani iz različitih dijelova Srbije najavili su svoj dolazak u Beograd kako bi joj pružili podršku. Zborovi Novog Sada pozvali su danas Novosađane da se upute u Beograd.

GERILA info

The post Štimac pušten iz pritvora! first appeared on Gerila.info.