Učesnici su, nakon okupljanja, mirno prošetali do Trga Krajine, gdje su minutom ćutnje odali počast nastradalom i iskazali podršku njegovoj porodici, ali i zahtjev za odgovornošću nadležnih institucija koje, kako poručuju, moraju dati jasne odgovore i preuzeti odgovornost za događaj koji je potresao cijelu zemlju. 

Ovo okupljanje građana u Banjaluci predstavlja nešto što se u ovom obimu i spontano, kao vid građanskog bunta, nije dogodilo godinama, barem ne od masovnih protestnih okupljanja pokreta „Pravda za Davida“ 2018. i 2019. godine, kada su hiljade ljudi danima zahtijevale pravdu i odgovornost nadležnih nakon unistva studenta Davida Dragičevića, a protesti su trajali mjesecima po centralnim ulicama grada. 

Građani koji su se večeras okupili rekli su da ovakvi skupovi moraju biti mirni i dostojanstveni, ali i poruka da traženje istine i odgovornosti ne poznaje granice, te da su zahtjevi za pravdom i transparentnošću jednako važni i u Banjaluci kao i u Sarajevu. 

Dejan Rakita / GERILA

The post Banjaluka uz Sarajevo: Građani minutom ćutnje odali počast Erdoanu Morankiću i zatražili odgovornost first appeared on Gerila.info.

Vuk Mali ima 16 godina i boluje od Dišenove mišićne distrofije. Već godinama je vezan za krevet, diše uz pomoć respiratora i hrani se putem PEG-a. Njegova svakodnevica nalikuje bolničkoj njezi, ali se odvija u porodičnoj kući, daleko od bolničkih hodnika. O njemu danonoćno brinu roditelji Željko i Bojana, koji zbog zahtjevne njege ne mogu da rade i ostvaruju redovne prihode.

„Kada smo saznali za dijagnozu, mnogi ljekari su nam govorili da dignemo ruke od Vuka, da njemu nema spasa. Govorili su da neće dočekati 15 godina, a evo ga – sada ima 16“, kaže Vukov otac Željko Mali u razgovoru za Gerilu. Prisjeća se dugog puta do dijagnoze, odlazaka u Grčku, svakodnevnih putovanja do Atine i čekanja da se potvrdi ono čega su se najviše plašili. „Kad čovjeka to zadesi, ne znaš kud da se okreneš. Onda kreneš tražiti lijek, bilo kakvu nadu.“

Nada danas za porodicu Mali dolazi u obliku terapije matičnim ćelijama, za koju čekaju da bude uvrštena u zvanične medicinske procedure. U međuvremenu, njihova borba je i borba s uslovima u kojima žive.

Prošle zime, dok je Manjaču zatrpao snijeg viši od dva metra, porodica je ostala bez struje i agregata, ključnih za Vukovo preživljavanje. Spasilačke službe su se jedva probile do kuće, a nakon evakuacije uslijedio je novi udarac – urušen krov.

„Bili smo u potpunom očaju, bez izlaza, ali su ljudi došli i pomogli. Gorska služba spasavanja se probila kroz snijeg i spasila mog sina“, kaže Željko, koji danas, godinu kasnije, sa suprugom pokušava da sanira štetu koliko može. Fasada i izolacija kuće još nisu završene, a plastenik, koji je porodici bio važan izvor hrane, uništen je pod teretom snijega.

U takav dom stigla je porodica Živković iz Prnjavora. Njihov sin Uroš, rođen 2011. godine, živi s De Gručijevim sindromom, rijetkim genetskim poremećajem, a o životu ove porodice Gerila je nedavno objavila dokumentarni film.

Zahvaljujući ogromnoj posvećenosti roditelja, posebno majke Tanje, Uroš danas ide u školu, crta, druži se s vršnjacima i učestvuje u svakodnevnom životu koliko god mu stanje dozvoljava.

Tanja Živković je u javnosti postala simbol majki koje ne odustaju, bez obzira na dijagnoze i prognoze. Njena priča, kao i Uroševa, bila je snažna poruka porodici Mali da borba može imati i svjetlije trenutke. „Znamo kako je to živjeti s djetetom koje ima poteškoće u razvoju. Zato smo željeli da dođemo, da budemo tu, makar na kratko“, poručili su Živkovići, obećavši Vuku da će ga naredni put posjetiti zajedno s Urošem.

Dok su roditelji razgovarali, kuću su ispunjavali smijeh i graja Vukovog mlađeg brata i sestre – Stefana i Jane. Stefan je prvi razred osnovne škole, Jana će na jesen krenuti u školu. Njihova energija i dječija bezbrižnost unose život u prostor koji je, zbog Vukove bolesti, često obilježen tišinom i brigom. Svako malo priđu Vuku, zagrle ga, poljube, počeškaju po kosi.

Vuk, iako priključen na respirator, ima bistar pogled i osmijeh koji ne ostavlja ravnodušnim. Kratko odgovara na pitanja, koliko mu aparat dozvoljava. Kaže da voli igrati Roblox, kao i većina njegovih vršnjaka, i da rado gleda domaće serije, među kojima mu je omiljena „Dobro jutro, komšija“.

Zbog izuzetno teškog zdravstvenog stanja, Vuk ne pohađa školu, a troškovi njegovog liječenja i njege daleko premašuju mogućnosti porodice.

Humanitarna akcija ima za cilj prikupljanje sredstava za medicinski potrošni materijal, posebnu ishranu, održavanje aparata, ali i za osnovne uslove života – toplu kuću i minimum sigurnosti.

Pomoć je moguća i uplatom na račun u Addiko banci, na ime majke Bojane Mali, na račun 5520221726965839, Addiko Bank, na ime Bojana Mali.

U kući porodice Mali, gdje se svakodnevno vodi tiha borba za život, posjeta porodice Živković bila je podsjetnik da solidarnost nije samo riječ. Nekad je to dolazak, zagrljaj i obećanje da će se dva dječaka heroja upoznati. A ponekad je to i poziv svima nama da ne okrenemo glavu.

Dejan Rakita / GERILA

The post Nismo sami u ovoj borbi: Kako su se na Manjači povezale porodice Mali i Živković first appeared on Gerila.info.

Školski hodnici pretvoreni su u male kreativne radionice. Na štandovima su se našle rukotvorine koje su djeca sama pravila – ukrasi, čestitke i sitnice nastale iz igre, mašte i iskrene želje da pomognu. Roditelji su u velikom broju došli da podrže ovu ideju, a atmosfera je više ličila na zajednički praznik nego na klasičan školski događaj.

Rezultat te večeri bio je više nego simboličan. Prikupljeno je skoro 12.000 konvertibilnih maraka, s tim što je sajam bio produžen na još par dana tako da je taj iznos sigurno i mnogo veći, a sav prihod biće doniran u humanitarne svrhe – Roditeljskoj kući „Iskra“ iz Banjaluke i dječaku Relji Bokanu, koji boluje od rijetkog oboljenja i trenutno se, uz pomoć Fonda solidarnosti „Duša djece“, liječi u inostranstvu. Ova sredstva biće dodatna podrška njegovim roditeljima u borbi za bolju i sigurniju budućnost njihovog djeteta.

Direktorica Fonda solidarnosti „Duša djece“ Jasminka Vučković istakla je da je riječ o gestu koji ima daleko veći značaj od same novčane pomoći.

„Ovo je divan gest. Zahvaljujem se djeci, roditeljima, školi i upravi jer svi mi možemo dati bar malu podršku onima koji to zaslužuju“, poručila je Vučković, naglašavajući koliko je važno razumijevanje i bliskost sa porodicama djece koja boluju od rijetkih bolesti.

„Nemojte ih žaliti, jer oni su veliki, veći od svih nas koji ‘mislimo da imamo probleme’. Oni zaslužuju divljenje i podršku“, dodala je, ističući da će prikupljeni novac otići u prave ruke.

Sličnu poruku uputila je i Ljiljana Simurdić, predsjednica Udruženja „Iskra“, koje godinama pruža smještaj i podršku roditeljima djece oboljele od malignih bolesti dok se liječe u Banjaluci.

„‘Iskra’ svakog mjeseca iznova balansira između velikih troškova i velikih potreba. Ali zahvaljujući ljudima koji vjeruju u našu misiju, ova kuća i dalje svijetli“, navela je Simurdić.

Posebno je zahvalila djeci, roditeljima i rukovodstvu škole, ističući da u „Iskri“ svaki dan počinje istom nadom – da će djeca imati bar malo predaha od onoga što prolaze, a roditelji djelić osjećaja doma, iako su daleko od svog.

Ideju humanitarnog sajma podržali su Savjet roditelja i uprava škole, uz želju da ovaj događaj preraste u tradiciju. Ne samo kao priliku da djeca pokažu talenat i kreativnost, već kao lekciju koja se ne nalazi u udžbenicima – da solidarnost nije apstraktan pojam, već konkretan čin.

U društvu koje često zakazuje kada je najpotrebnije, najmlađi đaci OŠ „Georgi Stojkov Rakovski“ su nas krajem prošle sedmice podsjetili na jednostavnu istinu: promjene ne moraju uvijek početi velikim riječima i politikama. Ponekad je dovoljno nekoliko dječijih ruku, malo boje, kartona i – mnogo srca.

GERILA

The post Mali ljudi, velika djela: Đaci iz Banjaluke prikupili skoro 12.000 KM za „Iskru“ i liječenje dječaka Relje first appeared on Gerila.info.

Organizatori, okupljeni oko studentske inicijative „bl.studentizastudente“, pozivaju kolege, profesore i građane da se pridruže mirnom okupljanju i zajednički odaju počast žrtvama, ali i potvrde solidarnost sa pokretom koji je iz studentskih amfiteatara prerastao u širu društvenu pobunu protiv sistemske korupcije i neodgovornosti.

„Drage kolege, profesori i sugrađani, pozivamo vas da 1. novembra odamo počast žrtvama pada nadstrešnice u Novom Sadu, dostojanstveno i u duhu zajedništva. Ujedno ćemo se podsjetiti i obilježiti skoro godinu dana studentske borbe u Srbiji za pravednije društvo i bolju budućnost“, poručili su organizatori na društvenim mrežama, uz natpis: „1 godina, 16 žrtava, 0 odgovornih.“

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Studenti za studente Banja Luka (@bl.studentizastudente)

Poruka je jednostavna, ali snažna: „Svim srcem za Novi Sad. Mi smo tu uz vas! Korupcija ubija, Banjaluka pamti.“

Kako navode, okupljanja nisu politički motivisana, već proizlaze iz potrebe da se iskaže ljudska solidarnost i moralna obaveza prema onima koji su izgubili život zbog tuđe neodgovornosti i korumpiranog sistema.

„Danas naša srca kucaju u istom ritmu – ritmu borbe za dostojanstvo, istinu i slobodu. Dok studenti u Srbiji podižu svoj glas protiv nepravde, mi ovdje, u Republici Srpskoj, poručujemo – niste sami. Vaša hrabrost je i naša hrabrost, vaša borba je i naša borba“, poručeno je na ranijim okupljanjima.

Studenti su i ovog puta odlučni da u tišini i dostojanstvu pošalju poruku o zajedništvu i odgovornosti, podsjećajući da tragedije uzrokovane korupcijom nisu samo pitanje jednog grada ili države, već simptom šire društvene bolesti.

Podsjećanja radi, u Banjaluci je 15. marta ove godine održan posljednji skup podrške, kada su se stotine studenata i građana okupile u Kampusu i 15 minuta ćutanjem, a zatim i bukom, izrazile solidarnost sa studentima u Srbiji. Tada su se mogle vidjeti poruke poput „Odgovornost!!!“, „Studenti uz studente“, „Mislim, dakle postojim“, „Izađi na ulicu bolan“ i „Na ulicama Beograda i Novog Sada ima i djece ovog grada“.

Poruka i tada, kao i sada, ostaje ista: korupcija ubija – ali hrabrost i solidarnost mogu spasiti društvo.

GERILA

The post Banjaluka ponovo uz Novi Sad – studenti najavljuju okupljanje u znak sjećanja na žrtve i borbu protiv nepravde first appeared on Gerila.info.

Nije prošlo ni sedam dana od suludog i užasnog napada ekstremiste Brentona Taranta na džamije u novozelandskom gradu Krajstčerču u kome je stradalo 50 ljudi i još toliko ranjeno, a Novi Zeland je pokazao koliko je ozbiljna i odgovorna država. Novozelandska premijerka Džasinda Ardern izjavila je kako će poluautomatske i jurišne puške biti zabranjene u skladu s novim zakonima o oružju, prenose agencije. Premijerka Ardern je rekla kako očekuje da će novi zakoni biti na snazi od 11. aprila.

Sada, šest dana nakon napada, najavljujemo zabranu svih poluautomata vojnog stila i jurišnih pušaka na Novom Zelandu.

Nakon napada, premijerka Novog Zelanda je obećala promijeniti zakone o oružju, kako bi se hitno ograničio pristup vatrenom oružju, a posebno poluautomatskom oružju. Iako Novi Zeland ima samo pet miliona stanovnika, procjenjuje se da u državi postoji 1,5 miliona komada oružja.

Pažnju ovdašnje javnosti na napad na džamije u Krajstčerču i teroristu Brentona Taranta privukao je video snimak koji je Tarant lično objavio. Na snimku se čuje se da je Tarant do dolaska pred džamije slušao pjesmu koja veliča Radovana Karadžića. Takođe, na svom oružju Tarant je ćirilicom ispisao  imena, između ostalih, Marka Miljanova, Stefana Lazara, Miloša Obilića, Baja Pivljanina. Na Tarantovom oružju su bili navedeni i datumi velikih bitaka. Sve ove ličnosti i datume povezuje jedno – borba protiv Turaka.

Mediji i javnost u zemljama bivše Jugoslavije su se utrkivali ko će više, s jedne strane, optužiti Srbe za zločinačku ideologiju kojom je Tarant bio inspirisan, a s druge, negirati bilo kakvu povezanost Brentona Taranta sa srpskom nacijom. Naravno, sve medijske projekcije su se dešavale bez adekvatnog uvida iz prve ruke kakva je situacija na Novom Zelandu.

Kako bi provjerili kakva je stvarna situacija na Novom Zelandu u vezi sa ovim tragičnim događajem, kontaktirali smo Sanju koja je na Novi Zeland otišla zbog ljubavi i posla. Već nekoliko godina živi i radi na Novom Zelandu, gdje je stekla i porodicu.

Prije svega, zanimalo nas je da li je narod preplašen nakon svih ovih tragičnih događaja. “Pretpostavljam da ljudi muslimanske vjeroispovjesti jesu preplašeni nakon prošlog petka, ali vjerujem da su ipak uvidjeli i kolika je količina solidarnosti i podrške došla od strane stanovnika Novog Zelanda, na čelu sa premijerkom koja je pravo oličenje vrijednosti ove zemlje”, izjavila je Sanja za Gerilu.

Ono što sam ja do sada naučila o ovdašnjem stanovništvu je da je većina složna u naporu da učini ono što smatra da je ispravno. I to se naročito pokazalo sada kada se desilo ovako nešto što je potpuno suprotno od onoga što život na Novom Zelandu jeste. Mene je lično dirnulo kad sam vidjela brojne postove u jednoj od fejsbuk grupa za mame, gdje žene na sve moguće načine nude podršku drugim mamama muslimanske vjeroispovjesti. Jedan od primjera je mama koja je ponudila da hoda do prodavnice, vrtića ili gdje god je potrebno sa mamama koje se ne osjećaju sigurno da to urade same (npr. jer nose hidžab). To se možda nama (meni) čini kao banalan ili čak djetinjast potez, ali ja ga vidim i kao čist i iskren pokušaj da se nekome ko je trenutno ugrožen bar malo olakša i pruži kakva takva sigurnost.

Uzevši u obzir da je ovdašnja javnost bila preokupirana pričama o Tarantovima posjetama zemljama regiona, kao i da je je slušao pjesme koje veličaju ratnog zločinca i da je na oružju ispisao imena srpskih istorijskih ličnosti, zanimalo nas je da li ljudi na Novom Zelandu zbog toga etiketiraju Srbe. Sanja je na to kratko odgovorila: “Ne”.

Povezanosti naših naroda sa ovim slučajem nije dat nikakav značaj. Za razliku od naših medija, ovdje se vode tim da se ubici ne treba dati medijski prostor pa tako nije ni bilo puno govora o njemu niti o manifestu. Pažnja je usmjerena na žrtve i na podršku njima.

Što se odnosa naših ljudi koji žive na Novom Zelandu prema ovom događaju tiče, Sanja kaže da poznaje par Srba i Hrvata, ali ne može generalizovati kao ni govoriti u njihovo ime.

Pored stanja u društvu i reakcija novozelandskih građana u vezi sa terorističkim napadom, zanimalo nas je i kakav je život na Novom Zelandu. Uz osmjeh, Sanja je rekla da je drugačiji nego u BiH.

Poštuju se zakoni. Jedan od primjera je saobraćaj. Mislim da ni jednom nisam vidjela policijsku patrolu koja zaustavlja auta tokom vožnje po danu. A ljudi i dalje voze po ograničenju i nema ludog preticanja kao kod nas. Nema ni divljeg parkiranja. Nema ni vožnje bez vezanja pojasa. Za slučaj da vas neko vidi da vozite dijete u autu bez sjedalice, velika je vjerovatnoća da će vas neko odmah prijaviti policiji, i uz to neće moći doći sebi od šoka kako neko može da bude toliko neodgovoran prema sopstvenom djetetu. Već sam spomenula da se većina trudi da uradi ono što je ispravno. Primjer su i ljudi koji u vozu trče za kondukterom da plate kartu, za slučaj da ih je nekako preskočio. Dok se u BiH švercujemo gdje god možemo.

Na kraju, na pitanje kako su se naši ljudi snašli na Novom Zelandu, Sanja kaže su se svi naši ljudi, koje je upoznala, odlično snašli.

Nema korupcije i, pod uslovom da nekako dogurate do vize rezidenta, imate jednake šanse kao i bilo koji drugi Novozelanđanin. Nije lako započeti život od nule jer je zaista sve skupo, naročito za BiH standard, ali znam za primjere gdje su naši ljudi izlazili u susret i nalazili smještaj i namještaj za novodošlice.

The post Crtice sa Novog Zelanda: Solidarnost i podrška dolaze od svih stanovnika, Srbe niko i ne spominje first appeared on Gerila.info.