Kasno noću, porodica bi ponekad bježala iz Banja Luke prema granicama Hrvatske ili Slovenije, čekajući tamo da neposredna opasnost prođe. U jednom trenutku nikome nije bilo dozvoljeno da uđe u porodični automobil prije nego što bi Vasković prvo sam upalio motor kako bi provjerio da li je ispod postavljen eksploziv. No Vasković je i dalje istraživao i objavljivao.

„Njegova ideja vodilja bila je da mora pisati ono što misli, bez obzira na posljedice. Smatrao je da jedino brutalno otvoreno pisanje može uzdrmati ljude o kojima je pisao“, kaže ona.

Ipak, Republiku Srpsku su zauvijek napustili 2018. godine.

Nisu jedini.

Stotine hiljada ljudi je napustilo region u protekloj deceniji tražeći bolje plate i bolji životni standard. Procijenjena populacija Republike Srpske se svela sa 1,1 milion na oko 900.000 danas (nema zvaničnih podataka). Medjutim, pored ekonomskog odvija se još jedan tiši, jeziviji egzodus. Novinari, aktivisti, opozicioni političari, pa čak i obični građani bježe od sofisticirane, više od deceniju duge kampanje političkog targetiranja, kleveta i fizičkih prijetnji iza kojih, prema tvrdnjama žrtava, stoji vlast.

„Puno ljudi je otišlo jer više nisu mogli podnositi pritiske. Ko neće da ćuti i hoće da misli svojom glavom ovdje teško opstaje“, tvrdi novinar i aktivista Miljan Kovač.

Prema njegovim riječima, prostor za javnu kritiku u Republici Srpskoj postao je veoma sužen.

„Kako da opstanu novinari i aktivisti kada čak i običan radnik može imati probleme ako kritikuje vlast“, pita Kovač.

Mašinerija zastrašivanja

U političkom i medijskom pejzažu Republike Srpske, prostor za drugačije mišljenje se dramatično smanjio. Kritičari vlasti rutinski se etiketiraju kao „strani plaćenici“, „izdajnici“, „rušitelji Republike Srpske“ ili „agenti Zapada i Sarajeva“.

Ove etikete se šire putem javnih servisa pod kontrolom vlasti i njoj naklonjenih informativnih portala i osmišljene tako da delegitimizuju kritiku i terorišu kritičare.

„Imali smo čitave kampanje u kojima su pojedinci i organizacije označavani kao neprijatelji Republike Srpske i naroda, bez ikakvih ozbiljnih dokaza“, kaže Srđan Puhalo, psiholog i društveni analitičar.

Jedan od najpoznatijih primjera bile su takozvane „crne knjige“, dokumenti koje su predstavnici vladajućeg SNSD-a javno pominjali kao spiskove ljudi i organizacija koji, kako su tvrdili, rade protiv interesa Republike Srpske. Takvi narativi, u kojima su pojedinci i nevladine organizacije predstavljani kao dio šire „antisrpske“ mreže, dodatno su pojačavali atmosferu nepovjerenja prema aktivistima i kritičarima vlasti.

„Ljudi koji su bili meta takvih kampanja često su imali samo dva izbora: da se povuku iz javnog života ili da napuste zemlju“, kaže Puhalo.

Sve uz pomoć javnog servisa

Jos je 2018. godine netolerancija režima prema neistomišljenicima prerasla u otvoreno neprijateljstvo tokom protesta „Pravda za Davida.“ Mjesecima su se hiljade građana svakodnevno okupljale na centralnom Trgu Krajine u Banja Luci i tražile odgovore u vezi sa nerazriješenim ubistvom dvadesetjednogodišnjeg studenta Davida Dragičevića.

Reakcija vlasti bila je brza. Javni servis RTRS predstavio je ožalošćene građane kao dio politički orkestrirane akcije protiv vlasti i same Republike Srpske.

„Sjećamo se protesta za Davida gdje su iznošene vrlo teške optužbe i uvrede na račun ljudi koji su protestovali. U takvim kampanjama nisu učestvovali samo političari, nego i pojedini mediji, uključujući i javni servis“, kaže Puhalo.

Generalno, izvještavanje javnog servisa je od strane analitičara koji se bave medijima okarakterisano kao jednostrano.

“Odavno nije potrebno ni napominjati kako je RTRS u potpunosti pod kontrolom i u službi jedne političke stranke i njenog narativa, te da se ova televizija niti ne trudi osigurati kakav-takav balans u predstavljanju političkih stranaka, što se očekuje od javnog televizijskog servisa,” tvrdi Analiziraj.ba, portal specijaliziran za analizu, praćenje i kritički osvrt na rad medija.

Takvo izvještavanje, potpomognuto kampanjama putem društvenih mreža, često ugrožava živote do te mjere da žrtve pribjegavaju jedinoj preostaloj opciji – odlasku.

Danijela Ratešić, aktivistkinja koja je učestvovala u protestima za Davida Dragičevića, je bila izložna napadima i putem društvenih mreža.

„Pokrenuta je retorika zasnovana na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i portale bliske vlasti. Čitava mašinerija bila je usmjerena na blaćenje ljudi koji su imali hrabrosti da javno progovore“, kaže Ratešić, prisjećajući se vojske internet botova angažovanih na uništavanju reputacija.

Ona kaže da su se tokom tih protesta na Trgu Krajine 2018. godine sudarile dvije potpuno različite vrste javne komunikacije – spontani govor građana i politička retorika vlasti.

„Na Trgu su se čule čiste, neprerađene riječi običnih ljudi koji su iz srca govorili o sistemu koji ih uništava. To su bile riječi koje su hiljade ljudi osjećale kao svoje, i koje mnogi ranije nisu imali hrabrosti da izgovore“, kaže Ratešić.

Prema njenim riječima, upravo takva vrsta spontanog građanskog bunta izazvala je snažnu reakciju vlasti.

„Taj protest je izazvao ogroman strah kod vlasti i pokrenuo retoriku mržnje zasnovanu na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i niz portala koji su u to vrijeme nastali“, tvrdi ona.

Na kraju je otišla iz zemlje – ne zbog riječi i uvreda, već zato što su preduzete radikalnije mjere kao što su privođenja u policijsku stanicu i prijetnje porodici.

„Za sebe se nikad nisam bojala. Ali kada se pritisci prošire na porodicu, onda shvatite da morate povući granicu“ kaže Ratešić.

Danas, sedam godina nakon odlaska iz Banja Luke, kaže da ne osjeća nostalgiju prema svom rodnom gradu.

„Problem nije samo retorika. Problem je mentalni sklop ljudi koji takvu retoriku prihvataju i slijepo vjeruju onome što im serviraju mediji koje vlast kontroliše“, priča Danijela.

Stanje slobode medija

Na osnovu izvještaja Reportera bez granica (RSF), Međunarodne novinarske mreže (IJNet) i Komiteta za zaštitu novinara (CPJ), sloboda medija u Republici Srpskoj doživljava ozbiljan i rapidan pad. Okruženje za nezavisno novinarstvo je sve neprijateljskije, polarizovanije i ograničeno zakonodavstvom autoritarnog stila.

Krajem februara 2025. godine, Vlada Republike Srpske usvojila je izuzetno kontroverzan zakon koji zahtijeva da se neprofitne organizacije i nezavisni mediji koji se finansiraju iz inostranstva registruju kao “strani agenti”.

CPJ je oštro osudio ovaj potez, napominjući da on direktno odražava autoritarne taktike koje se koriste u zemljama poput Rusije za kriminalizaciju kritičkih glasova, prekid finansiranja i ušutkivanje nezavisnog izvještavanja.

Sloboda medija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine već je bila uzdrmana odlukom vlade RS iz 2023. godine da ponovo kriminalizuje klevetu. To je stvorilo efekat zastrašivanja, što je dovelo do široko rasprostranjene autocenzure. Moćni političari i biznismeni često koriste takozvane SLAPP tužbe (Strateške tužbe protiv učešća javnosti) kako bi finansijski iscrpili i zastrašili medije i nevladine organizacije.

IJNet i RSF ističu da je medijski pejzaž u Bosni i Hercegovini duboko podijeljen po etno-nacionalnim linijama. Fenomen “zarobljene države” u Republici Srpskoj omogućava vladajućoj stranci, predvođenoj predsjednikom Miloradom Dodikom, da manipuliše pravosuđem i javnim emiterima radi širenja nacionalističke agende, istovremeno potiskujući demokratski pluralizam.

Zbog ovih višestrukih prijetnji novinarima i nedostatka njihove fizičke sigurnosti, kao i restriktivnih zakona i političkog uplitanja u njihov rad, Bosna i Hercegovina je u cjelini nedavno zabilježila oštar pad na RSF-ovom Svjetskom indeksu slobode medija, skliznuvši sa 64. na 81. mjesto.

Sveukupno gledano, izvještaji daju sliku nezavisnog medijskog sektora koji je “pod opsadom” i koji se bori za opstanak protiv vlasti koja aktivno pokušava zakonima ukinuti kritičko novinarstvo.

Novinari koji rade u Republici Srpskoj suočavaju se sa nizom fizičkih napada, paljevina i prijetnji smrću. Iako policija ponekad interveniše, tužioci često odbacuju slučajeve protiv napadača na novinare, čime se podstiče kultura nekažnjivosti.

Nema sigurnog utočišta

Za one koji su na meti, ni odlazak iz zemlje ne garantuje mir.

Čak i nakon preseljenja u Beograd, Vasković i njegova porodica suočavali su se s nemilosrdnim pritiscima.

Tužbe su se gomilale u Banja Luci, dok su se širile priče da je on reketaš, a na društvenim mrežama objavljivani su lični podaci o mjestu stanovanja njegove porodice u Srbiji.

„Pričalo se da imamo veliki stan i da smo dobili novac. Istina je da smo pet godina bili podstanari i plaćali stan i režije“, kaže Kovačević.

„Najgore mi je bilo kada su krenuli na djecu“, kaže Kovačević. „To je bilo podlo i ispod svakog nivoa. Tada se više brinete za njih nego za sebe.“ Dugogodišnji pritisci ostavili su trajni ožiljak; njena djeca godinama ne žele da dolaze u Banja Luku.

Meta nisu samo novinari

Javna blaćenja ne obuhvataju samo novinare i građanske aktiviste. Visoki opozicioni političari, poput predsjedničke kandidatkinje Jelene Trivić su se 2022. godine suočili sa oštrim kampanjama u kojima su optuživani za saradnju sa stranim centrima moći i pokušaje destabilizacije regiona.

Poslanik u Narodnoj skupštini Nebojša Vukanović u više navrata je prijavljivao napade na svoju imovinu, uključujući oštećenja na kući i vozilu. Analitičarku Tanju Topić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik javno je etiketirao kao „agenta njemačke obavještajne službe.“

U 2018. godini, samo nekoliko dana nakon što je jedan medij naklonjen vlasti optužio lokalnog novinara da je uzeo američki novac za učestvovanje u „rušenju Republike Srpske na ulici“, taj novinar je brutalno pretučen u onome što su tužioci kasnije okarakterisali kao pokušaj ubistva. Napadači su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, ali nalogodavci napada nikada nisu otkriveni.

Odluka o ostanku

Uprkos suženom prostoru za slobodno izražavanje, dio novinara, aktivista i analitičara ipak ostaje u Republici Srpskoj, balansirajući između javnih istupa i lične sigurnosti.

Za one koji odbijaju da spakuju svoje kofere, preživljavanje predstavlja svakodnevni čin prkosa.

„Možda je ključno pitanje šta nas koji smo dio novinarske i aktivističke scene još uvijek drži ovdje“, kaže novinarka Gordana Katana. „Valjda je to ono da se branimo kako znamo i umijemo.“

Za one koji jos odoljevaju, kritika vlasti je dio profesionalne i građanske odgovornosti, bez obzira na pritiske.

Zbog toga pitanje koje se nameće nije samo zašto su neki ljudi otišli, već i kakve dugoročne posljedice takva politička i medijska klima ostavlja na javni prostor.

Upravo zato sudbine novinara, aktivista i političkih kritičara iz Banjaluke danas predstavljaju više od pojedinačnih priča, one govore o stanju javnog prostora i o tome koliko je u njemu mjesta za drugačije mišljenje od onog kojeg formira vlast putem svojih medija.

„Najviše mi je žao mladih, djece i onih malobrojnih koji koriste svoju glavu, a koji zbog takve većine moraju živjeti u atmosferi mržnje i beznađa“, zaključuje Ratešić.

Vladimir Kovačević, Gerila info

Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta “Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija” koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost aurora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekat. 

The post Bijeg iz Republike Srpske zbog retorike linča, napada i targetiranja! first appeared on Gerila.info.

Slobodan Vasković rođen je 1962 godine u Sarajevu gdje je i počeo novinarsku karijeru. Radio je za više medija u Bosni i Hercegovini a bio je osnivač nekih od uticajnih medija. Godinama je vodio jedan od najčitanijih blogova u regiji. Na tom blogu je duže od jedne decenije objavljivao priče o kriminalu i korupciji u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj prije svega.

Više puta mu je prijećeno, on i njegova imovina su bili predmet fizičkih napada a godinama zbog toga ne živi u Banjaluci u koju se preselio nakon rata.

Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje djece kao i hiljade tekstova. Važio je za jednog od najuticajnih novinara na prostoru bivše Jugoslavije.

GERILA info

The post Preminuo novinar Slobodan Vasković first appeared on Gerila.info.

Hapšenja je najavio novinar Slobodan Vasković, inače veoma dobar poznavalac situacije u BiH kada su u pitanju veze kriminala i politike. Gostujući u emisiji “Face to face” na Face TV Vasković je izjavio da očekuje hapšenja “jačih igrača” u BiH tokom ljeta.

“Znam dosta toga što se dešava u Sky-u! Tužiteljica Vedrana Mijović je doslovno otela Sky aplikaciju svojom naredbom! Ne znam zašto VSTV ne reaguje! Zbog čega je baš ona preotela Sky? Pretpostavljam zbog imena koja se tu nalaze, kako bi pokušala sakriti neka imena! Neophodno je istražiti Sky, ali i sve oko otimanja Sky-a! Milanko Kajganić je sigurno znao i pitanje je zašto to nije spriječio! To je u suprotnosti s pravilima saradnje s EUROPOL-om! Svaki dan dobijam prijetnje! Hapšenja političara su već počela”, ističe Vasković naglašavajući da malo ko voli da priča o narkoticima, i da se ljudi boje.

“Ljudi koji se time bave su opasni, ali od njih su opasniji oni koji sjede u institucijama! Ne postoji granica koja bi se mogla povući i reći: Ovdje prestaje država, a počinje kriminal. Sky hapšenja počela su sa Admirom Arnautovićem Šmrkom, na kraju se došlo do Hadžibajrića! U Sky-u su dokazi, ugovori koji su potpisivani, tamo je štošta što je falsifikovano! To je validan dokaz! Nije Skaka pravio žičaru svojim parama, iz svog džepa! Poseban istražni tim treba da istraži kako je došlo do preotimanja Sky aplikacije! To se uradilo uz znanje najviših funkcionera i Tužilaštva! Nije moguće da Osmica ne zna šta rade Šaja, Šmrk i Diana Kajmaković? Znao je sve, ali ništa od toga nije dao Tužilaštvu”, navodi Vasković.

Naglašava da će procesuiranja biti sve više, a biće i procesuiran veliki broj “jačih igrača”, kako ističe.

“Očekujem hapšenja tokom ljeta! Zašto ne bi Osmica smio biti uhapšen?! Ja sam zaprepašten što nije uhapšen! Al Capone nije pao zbog alkohola, nego poreza! Postoji način da Osmica bude uhapšen! Objavio sam tri Sky zapisa u kojima se spominje Osmicino ime”, ističe Vasković.

Dodaje da su američki bombarderi koji su prije neki dan u niskom letu preletjeli Sarajevo preventiva, i da se to dešava uporedo sa eskalacijom na Kosovu.

“To je bila čvrsta odlučnost američkih ambasadora da se sačuva mir u regionu! Kosovo neće da ispuni odredbe sporazuma, a Srbija ne odustaje. Taj sporazum je već potpisan, treba se provesti. Amerika je na strani Briselskog sporazuma koji je potpisan! Amerika želi prekinuti stanje zamrznutog sukoba i cijeli region dovesti u stanje mira! Amerika nije na strani Srba, nego na strani svih! Rusija pravi snažne probleme Vučiću, primarno preko Dodika”, ističe Vasković, naglašavajući da od Dodika ima i jačih ruskih igrača koji se nalaze u zemljama regiona, pa čak i EU.

“Odnosi Dodika i Vučića se nisu popravili! Dodika ne smatram predsjednikom RS-a, tu funkciju je oteo falsifikovanjem izbora! Jelena Trivić ima određenu podršku u Srbiji! Mislim da će Jelena Trivić napraviti jaku stranku, a kakve će odnose imati s Beogradom zavisi od mnogo stvari. Dodik pare za obveznice još nije našao! Pokušava nešto riješiti, ali mu ne uspijeva. Nema dovoljno novca, izgubio je svaku šansu da će mu neko dati novac. Nalazi se u nerješivom problemu”, ističe Vasković.

A da je Dodik u problemu, tvrdi i šef Predstavništva Republike Srpske u Moskvi Duško Perović, koji ističe da američki i britanski ambasadori u Sarajevu Majkl Marfi i DŽulijan Rejli, uz podršku Kristijana Šmita, pripremaju nasilan scenario za uklanjanje sa vlasti predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

“Očekujemo rast napetosti u BiH”, rekao je Perović za Rusku gazetu, napomenuvši da je visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit pripremio dva provokativna zakona. Јedan od tih zakona je prenos prirodnih resursa sa Republike Srpske na nivo BiH, što u potpunosti narušava Dejtonski sporazum, kako ističe, a drugi je krivična odgovornost za neispunjenje njegovog rješenja.

“Na taj način Šmit nastavlja nasilnu anglosaksonsku liniju o unitarizaciji BiH i posljedičnom kršenju prava srpskog naroda. Tome se, naravno, protivi Milorad Dodik, prema kome Zapad odavno mašta da pokrene krivični progon”, ističe Perović, dodavši da Dejton više ne zadovoljava Amerikance i njihove saveznike.

“Plus tu je još i ambicija američkog i britanskog ambasadora u Sarajevu Majkla Marfija i DŽulijana Rejlija, kao i samozvanca Kristijana Šmita da se svete Miloradu Dodiku”, navodi Perović, podsjetivši da su proteklih dana, kako je naveo, s ciljem zastrašivanja Srba na teritoriji Republike Srpske, bez odgovarajućeg odobrenja, na izuzetno niskoj visini proletjela dva američka vojna aviona, čime je Zapad demonstrirao svoju silu.

Perović tvrdi da postoji informacija da se priprema transfer dodatnog NATO vojnog kontingenta u BiH od 1.700 ljudi, što može ukazivati na pripremu nasilnog scenarija smjene rukovodstva Srpske.

Ističe da jedini logičan odgovor na takve provokacije Zapada može biti vanredna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, na kojoj će biti donesena odluka o nelegitimnosti zapadnim protektoratom nametnutih pravila i mogućem izlasku Republike Srpske iz sastava BiH.

“To će sve biti spontano. To neće biti želja Milorada Dodika, koji se zalaže za mir i dijalog u BiH, za očuvanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego će biti spontani odgovor predstavnika srpskog naroda”, naglašava Perović.

Da li će, kao i mnogo puta do sada u slučaju najava rušenja s vlasti i hapšenja Milorada Dodika, s jedne strane, riječ biti o “pustim željama” odnosno o onoj čuvenoj “što je babi milo, to joj se i snilo”, ili, s druge strane, spinovanju i širenju lažnih informacija? Mogli smo više puta svjedočiti da su kritičari i protivnici Milorada Dodika najavljivali njegovu smjenu, pad s vlasti i hapšenje, dok su njegovi sljedbenici toliko puta do sada širili laži o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima, tako da je nezahvalno tvrditi da li i koliko u svemu tome ima istine. Šta će na kraju biti od ovih tvrdnji i najava, ostaje da se vidi.

Gerila/Face TV/RTRS

The post Čeka li nas vrelo političko ljeto? U najavi hapšenja “jačih igrača”, kao i nasilan scenario za uklanjanje Milorada Dodika first appeared on Gerila.info.

izvor: info radar

„Prema posljednjim uputama UKC Banjaluka, nema potrebe da pacijenti idu na respirator, dovoljno je da se jave najbližem vulkanizeru.“ Ovo je tek jedan od viceva crnog humora koje posljednjih mjeseci građani dijele društvenim mrežama ne bi li se u svoj muci koja ih je zadesila našalili na sopstveni, ali i na račun vlasti.

No, vlast koja je pokušala opravdati upotrebu tehničkog kiseonika u medicinskim ustanovama Republike Srpske zaslužila je neuporedivo gori tretman od ismijavanja, jer je situacija odavno daleko od šaljive.

„Vulkanizeri“ RS do te mjere su ogrezli u aferama da ih „pravdaju“ čak i kroz Narodnu skupštinu RS. Tako je entitetski parlament na posebnoj sjednici 20. oktobra donio zaključak da je kiseonik koji se koristi u RS „odgovarajućeg kvaliteta i koncentracije propisane za lijek u skladu sa standardom i Evropskom farmakopejom“, iako je prethodno utvrđeno da je riječ o industrijskom, a ne medicinskom oksigenu.

ILUZIONISTA MILORAD DODIK

Iako je afera kiseonik otvorila desetine pitanja, među kojima su najvažnija: da li je i koliko upotreba tehničkog kiseonika narušila zdravlje oboljelih, da li crna statistika broja umrlih od kovida ima veze sa činjenicom da pacijenti nisu liječeni medicinskim kiseonikom, nakon prvobitnog haosa, javnost se potpuno utišala.

Unazad sedmicama priču o umrlim i „liječenju“ industrijskim kisikom zamijenila je „borba za Republiku Srpsku“. Sada više niko gotovo i ne priča o tome jer su u fokusu – slučajno ili ne – aktivnosti koje produkuju Milorad Dodik i SNSD a tiču se „vraćanja oduzetih nadležnosti Republici Srpskoj“, što je dovelo zemlju, po mišljenju dobrog dijela javnosti, na ivicu novih sukoba.

Podsjećamo da je aferu kiseonik otvorio bloger Slobodan Vasković, a široj javnosti i nadležnim institucijama je plasirao gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, uz podršku kolega iz PDP-a i Srpske demokratske stranke (SDS).

„Predali smo sve dokaze tužilaštvima, od dokumenata Agencije za lijekove, Republičkog inspektorata, drugih nadležnih institucija, do carine, registratora… Mi smo dokumentovali sav slučaj, a čuli smo i priznanje raznih učesnika u ovom svemu, tako da je sve dalje na Tužilaštvu i nadležnim organima koji treba da hapse. Nama je jedino ostalo da uzmemo lisice i hapsimo te ljude, jer sve što je do nas, a i više od toga, mi smo već uradili“, kaže Stanivuković za Inforadar i ističe da očekuje reakciju od Posebnog odjeljenja Republičkog tužilaštva za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala ili Tužilaštva BiH.

Iz ovih institucija se ne oglašavaju, privođenja zbog afere kiseonik za sada nema, a javnost se sve manje bavi ovom, za život, ključnom temom.

Kako to obično i biva u banana državama s koruptivnom vlašću, pred očima javnosti, kako smo to već naveli, danas se odvijaju svi mogući igrokazi, samo ne oni koji su od realnog životnog značaja a koji su potencijalna i vrlo ozbiljna prijetnja političkom vrhu.

U ovom trenutku bosanskohercegovačka javnost svjedoči radikalnom nacionalnom zaoštravanju, ogromnim političkim tenzijama, koje rezultiraju čak i spominjanjem rata. Iz prime-timea domaćih TV stanica vrište priče o mogućem oružanom sukobu, naslovnice pune Dodikove najave vraćanja entitetskih nadležnosti, formiranja vojske RS, otcjepljenja…

Prosječan konzument domaćih medijskih sadržaja stoga teško stigne i pomisliti na „tamo neku aferu“ o tehničkom kiseoniku, zbog koje bi u civilizovanim zemljama kompletna vlada pala u roku od 24 sata, a odgovorni bili ekspresno pohapšeni.

Stari majstor – iluzionista Milorad Dodik tako dva do tri puta sedmično plasira igrokaze, kao kosku koju polugladni i bolesni narod glođe: naravno da će tema rata izdominirati sviješću ljudi koji ili ga pamte, ili su rasli uz saznanje o njegovom krvavom epilogu. I naravno da sve drugo postaje sekundarni problem, makar se on čak i direktnije ticao života i opstanka ljudi.

PORODICE OBOLJELIH OD USTAVNOG PORETKA RS

Ipak, da bi se „pokrila“ i jeziva priča o industrijskom kiseoniku, pribjegava se nevjerovatnim potezima, u rangu opsjenarskih trikova.

Tako su se u medijima do sada nekoliko puta oglasile tzv. „porodice pacijenata oboljelih od kovida 19“. Bez preciznog naziva udruženja, kao i bez ijednog imena koje stoji iza „Porodica“ ova, za sada fantomska organizacija, stavila se u službu prvenstveno zaštite lika i djela Milorada Dodika, a potom i njegovih saradnika.

Svojim oglašavanjem 8. oktobra „Porodice“ su najavile tužbu protiv BN televizije, reagujući na emisiju Izazov u kojoj su, kako su naveli, plasirane dezinformacije. „Porodice“ su, kako stvari stoje, već i prije nadležnih institucija – policije i tužilaštva, bile uvjerene u kvalitet tehničkog kiseonika i njegovu blagodat po pacijente.

Potom su „Porodice pacijenata iz RS“ koji se liječe od kovida podnijele krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, direktora Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH Aleksandra Zolaka, opozicionara i više NN lica, koje terete „da su djelovali kao organizovana kriminalna grupa i pozivali na rušenje ustavnog uređenja“.

Čak i u šizofrenoj stvarnosti kakva je upravo na vrhuncu u Republici Srpskoj malo ko poznaje srodnike osoba koje se liječe od kovida a čiji primarni cilj nije zdravlje i njega najbližih, već ustavni poredak RS. Ali evo, u ovom bh. entitetu očito se mogu naći i oni koje, više od oboljelih članova porodice, brine ustavna pozicija RS i njenog neformalnog suverena Milorada Dodika.

No, interesantno je da se „Porodice“ više ne oglašavaju o kvalitetu kiseonika kojim se liječe njihovi najbliži. Ne postavljaju ni pitanja o sve češćim nezvaničnim pričama iz UKC RS kako nema PCR testova, već da se pacijenti testiraju antigenskim. Porodice se ne oglašavaju ni na pitanje svih pitanja: zbog čega Republika Srpska ima najveću smrtnost oboljelih od kovida u Evropi?

Umjesto toga, ovo neobično udruženje odlučilo se na još jednu krivičnu prijavu, ovoga puta, protiv blogera Slobodana Vaskovića. U agoniji borbe s koronom, porodice oboljelih smatraju da je prioritet Vaskovića optužiti za „iznošenje laži i uvreda na račun najviših nosioca vlasti, predstavnika institucija RS“.

U obrazloženju tužbe koje je objavila Srna, „Porodice“ sumnjiče Vaskovića da je svojim pisanjem nanio štetu i oboljelima, i to „navođenjem na samoubistvo i pomaganjem u samoubistvu“. Ocjeni o „letalnosti“ Vaskovićevih blogova prethodila je čitava pisanija o njegovoj „povredi ugleda Republike Srpske i njenih naroda, pozivanja na nasilnu promjenu ustavnog uređenja Republike Srpske, pripremanja krivičnih djela protiv RS“.

Količina brige za zdravlje najbližih vidno je nesrazmjerna stepenu zabrinutosti tog navodnog udruženja za člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, ministra unutrašnjih poslova RS Dragana Lukača te još nekih visokih funkcionera RS iz SNSD-a.

Obraćajući se pismom Miloradu Dodiku, Slobodan Vasković je naveo u svom blogu da je autor tužbe fantomske organizacije porodica zapravo Slavko Mitrović, ideolog SNSD-a, koji se već decenijama smatra sivom eminencijom te stranke.

„Emitovanje njegove krivične prijave putem agencije SRNA-e, svjedočanstvo je da si ti odavno spalio Ustav Republike Srpske. Ne mogu rušiti nešto što ne postoji”, napisao je Vasković u pismu Dodiku kojem odgovara na optužbe navodnih porodica oboljelih od kovida.

Ono što se čini sasvim moguće je da će, nakon medijskih napisa o porodicama iza kojih još niko nije stao imenom i prezimenom, vlast pronaći nekoga ko će se potpisati pod navodne optužbe. Jednako kao što je, nakon inspekcijskog nalaza da se u RS koristi tehnički kiseonik i skandala u javnosti, inspekcija ipak „utvrdila“ da je taj kiseonik „tehnički ispravan“.

Performansi „vulkanizera“ Republike Srpske iz crnog, ali gotovo istinitog vica, tako iz dana u dan dobijaju nove oblike i forme. Legalizovanje industrijskog kiseonika skupštinskim zaključkom, uvođenje fantomskog udruženja „Porodica oboljelih od kovida“ kao branilaca vladajuće strukture, najave oružanih sukoba, igrokazi su kojima će aktuelna vlast nastavljati da izvodi trikove pred hipnotisanom gomilom.

A koja će, ukoliko joj se skupštinskim zaključkom tako ukaže, u budućnosti sisati auspuhe automobila, štiteći tako ustavni poredak Republike Srpske.

The post AFERA PREKRIVENA „OTCJEPLJENJEM RS“: O industrijskom kisiku nema ko da priča first appeared on Gerila.info.

Ministarstvu unutrašnjih poslova smo u dva navrata pisali sa zahtjevom da odgovore na pitanja koja se tiču tvrdnji da je Zvornik sjedište narko mafije kao i da u svemu učestvuju neki od pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Odgovore, za sada, nismo dobili.

Poslanik Nebojša Vukanović kaže da u Zvorniku policija zatvara oči pred mnogim nelegalnim radnjama, da niko ne reaguje a da čelni ljudi policije u tom gradu učestvuju u izbornim prevarama i napadaju posmatrače i predstavnike opozicije. On podsjeća na premlaćivanje čelnih ljudi zvorničke Alumine na koje niko nije reagovao.

“Nerasvjetljena ubistva tamo bezbjednosno interesantnih lica govore da je tamo već odavno narušena bezbjednosna situacija a da je Vasković na to skrenuo pažnju. Na žalost Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je pod kontrolom jedne partije i ono se sve više pretvara u partijsku miliciju. Tu, prije svega, mislim na rukovodeći kadar u Ministarstvu i Policijskim upravama i zbog interesa partije, da ne bi dirali krupne kadrove partije policija i pravosuđe toleriše brojno činjenje krivičnih djela i gleda kroz prste kako tamo ne bi došli na udar moćnici koji su tamo pod zaštitom partije”, rekao je za Gerila info poslanik Nebojša Vukanović.

GERILA info

The post Zašto nema reakcije na tvrdnje o dešavanjima u Zvorniku? first appeared on Gerila.info.

U tekstu na portalu magazina Foreign Policy ističe se da u BiH postoji respektabilan medijski sektor, ali oni koji odbijaju da postanu portparoli vlasti sve više odlaze u egzil ili su pod policijskom zaštitom.

Tekst počinje intervjuom sa novinarom BN televizije i portala Gerila.info Vladimirom Kovačevićem koga su Marko Čolić i Nedeljko Dukić pokušali ubiti u avgustu prošle godine. Osvrćući se da bi bio siguran da ga niko ne vidi, Kovačević novinaru magazina Foreign Policy krišom pokazuje suzavac naglašavajući da nije uobičajeno da ljudi ovdje nose suzavac. Iako kaže da se ne boji, ističe da mu nije svejedno.

Iako je prošlo više od šest mjeseci otkako je Kovačević pretučen, još uvijek se može sjetiti detalja iz te sudbonosne večeri. Dva maskirana napadača su ga napala ispred ulaznih vrata i udarala metalnim šipkama po glavi ostavljajući ga da krvari na ulici. U to vrijeme Kovačević je istraživao korupciju u Republici Srpskoj.

Napad na njega izazvao je reakcije stotina ljudi koji su izašli na ulice Banjaluke, koja je već bila na talasu masovnih demonstracija nakon smrti Davida Dragičevića, čiji su misteriozni nestanak i smrt u martu 2018. potresli Republiku Srpsku kao nijedan drugi događaj u novijoj istoriji.

Tokom rada na tekstu, novinar magazina Foreign Policy je stupio u kontakt i sa Tužilaštvom u Banjaluci koje je odbilo komentarisati Kovačevićev slučaj, rekavši da se napad još uvijek istražuje.

Za Kovačevića, međutim, jedva da postoji sumnja da su postojali politički motivi napada na njega. Jedino nije siguran ko je to tačno naredio. “Sve glavne javne institucije u RS zarobljene su od strane članova vladajućih struktura ili njihovih porodica, i oni nisu previše zainteresovani da saznaju istinu”, kaže Kovačević.

Policija, koja je tretirala slučaj kao pokušaj ubistva, privela je jednog od navodnih počinilaca, ali je drugi osumnjičeni pobjegao izvan zemlje. Jedna pretpostavka je da je naređenje došlo od lokalnog oligarha – Kovačević odbija da kaže njegovo ime, bojeći se tužbe ili još goreg.

U prošloj godini, kada su ubistva novinara šokirala Slovačku, susjednu Crnu Goru, a kasnije i Bugarsku, premlaćivanje Kovačevića odmah je privuklo međunarodnu pažnju na BiH. Iako Bosna i Hercegovina nije najstrašnije mjesto na Balkanu za novinarsku profesiju – Reporteri bez granica u svom Svjetskom indeksu slobode medija 2018. rangirali su BiH na 62. mjesto na globalnom nivou, iza Slovenije na 32. i Rumunije na 44. mjestu, ali iz godine u godinu primjeri zastrašivanja novinara su u porastu zahvaljujući nedostatku transparentnosti vlasništva nad medijima, bliskim odnosima između političara i kriminalaca, neefikasnom pravosuđu i duboko polarizovanoj političkoj klimi zbog etničkih i teritorijalnih podjela u zemlji.

U posljednjih šest godina, Udruženje BH novinari dokumentovalo je 121 slučaj nasilja, 44 fizička napada, 21 prijetnju smrću i 48 ozbiljnih slučajeva uznemiravanja ili verbalnog pritiska. Samo mali broj ovih slučajeva je presuđen u korist novinara.

U Republici Srpskoj prisutni su mnogobrojni problemi koji muče cijelu zemlju: klijentelizam, visoka nezaposlenost, miješanje stranih država i ograničen prostor za profesionalne medije. Ipak, ono što RS razdvaja od ostatka zemlje su čvršće veze između novinara i političara, kako kaže Borka Rudić, generalni sekretar Udruženja BH novinari.

To je glavna razlika između Republike Srpske i Federacije BiH. U bošnjačko-hrvatskoj federaciji, medijske organizacije prate etničke linije i prezentuju gledaocima sadržaj koji odražava svjetonazor Hrvata, Srba ili Bošnjaka. Nasuprot tome, u Republici Srpskoj mediji su podijeljeni na pro i antivladine medije. Čak i Kovačević priznaje da je BN TV, gdje zarađuje za život, otvoreno podržao opoziciju sadašnjoj vladi. “Ili slijedite politički program ili ste bez posla”, ističe Rudićeva.

Republikom Srpskom već godinama upravlja Milorad Dodik, proruski srpski nacionalista i šef stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Politički, on je mnogo bliži Srbiji i njenom predsjedniku, Aleksandru Vučiću, nego vladi u Sarajevu. Nakon što je Dodik u oktobru 2018. godine osvojio mjesto srpskog člana u tročlanom Predsjedništvu BiH, njegova moć je dodatno učvršćena.

Dodik ima dugu istoriju napada na novinare, počevši od odbijanja odgovora na pitanja na konferencijama za štampu do optuživanja pojedinih novinara za antipatriotsko ponašanje i širenja laži. Prema riječima Siniše Mihailovića, glavnog urednika RTRS-a, provladinog javnog emitera, Dodik je samo “retorički izražajan” i ne može se okriviti za napade na medije.

“On je političar visokog kalibra, jedan od najtalentovanijih na Balkanu”, rekao je Mihailović tokom intervjua u njegovoj kancelariji, koja se nalazi pored sjedišta Vlade Republike Srpske. U Republici Srpskoj postoji sloboda izražavanja, insistira Mihailović. “U svakom kiosku možete naći gomilu novina iz Sarajeva, Zagreba i Beograda”, dodao je on, sugerišući da kvantitet osigurava zdravu raznolikost pogleda.

On je u pravu zato što je medijsko tržište u BiH jedno od najplodnijih na Balkanu. Prema najnovijim podacima Međunarodnog odbora za istraživanja i razmjene, postoji devet dnevnih novina, 189 drugih periodičnih časopisa, 141 radio stanica i 41 televizijska stanica u zemlji od samo 3,8 miliona ljudi.

U podijeljenoj zemlji kakva je BiH, skoro svako izražavanje je povezano sa političkim strankama ili etničkim grupama. “Naša tragedija je da se mediji koriste za širenje straha i paranoje kako bi se stvorila atmosfera stalnog konflikta, atmosfera koja pomaže političarima da zadrže svoju moć”, izjavio je Srđan Puhalo, popularni bloger iz Banjaluke.

Kao i u mnogim drugim zemljama, internet ostaje slobodna zona s nekoliko manjih portala koji nude mogućnosti za pošteno i beskompromisno izvještavanje. Ali u zemlji u kojoj 66% stanovništva dobija većinu dnevnih političkih vijesti putem televizije, a gotovo 40% ljudi nema pristup internetu, njihova publika je ograničena. Tradicionalni mediji još uvijek dominiraju, posebno u ruralnim područjima.

Suočavajući se s izborom da li će se prilagoditi i cenzurisati ili živjeti u strahu od napada, samo nekoliko njih nastavilo je sa radom kao nezavisni novinari – a većina ih je skupo platila za to.

Dragan Bursać, kolumnista portala Buka i Al Jazeera Balkans, koji je 2018. osvojio nagradu European Press Prize, skoro dvije godine živi pod policijskom zaštitom. Prijetnje na društvenim medijima su uvijek bile dio njegovog posla, čak ga i povremeno lupanje njegovog automobila nije uplašio. Ali kad je jedno jutro vidio riječi “Ti si mrtav” na ulaznim vratima, pomislio je da bi on i njegova žena mogli biti u stvarnoj opasnosti.

Za razliku od Kovačevića, Bursać nije izvještavao o korupciji. On je pokrio temu koja izaziva još jače emocije u Republici Srpskoj i Srbiji: genocid i drugi ratni zločini. “Mržnja je jedina stvar koja ovdje drži ljude zajedno. Svaki izbor je izbor između krajnje desnice, odnosno opozicije, i još dalje desnice, a to je Dodik”, ističe Bursać.

Nakon što je tri sedmice živio na selu kada se prvi put sklonio od prijetnji, Bursaću je konačno obećana policijska zaštita. “Svi me pitaju: Zašto ne odete i dobijete dobro plaćen, siguran posao?”, navodi Bursać. Prema BH novinarima, prosječna plata za lokalnog novinara kreće se od 175 do 465 dolara mjesečno; to je često dvostruko više nego u državnim medijima. “U tome je poenta: ako odlučim da odem, otići ću prema svojim uslovima. Znam da moje pisanje neće promijeniti umove ljudi, ali to je ono što ja radim”, navodi Bursać.

Slobodan Vasković, jedan od najuticajnijih i najugroženijih istraživačkih novinara u Republici Srpskoj, veoma dobro razumije dilemu Dragana Bursaća. U novembru 2016. godine pobjegao je iz BiH i od tada živi u egzilu u zemlji čije ime odbija otkriti, kako se navodi u tekstu. On kaže da je nakon nekoliko pokušaja ugrožavanja njegovog života, kao i javnih prijetnji i tužbi vodećih političara, smatrao da je vrijeme za odlazak.

„Morao sam da napustim Bosnu i Hercegovinu zato što se vladajući sistem, koji sam napadao, spremao da uzvrati udarac“, napisao je u e-mailu. U svom blogu Vasković je godinama osuđivao nedjela vladajuće elite, često uz korištenje unutrašnjih izvora, stičući reputaciju jednog od najžešćih i najopasnijih kritičara Dodika i njegovih bliskih saradnika. “U BiH postoji samo nekoliko političara koji nisu uključeni u kriminalne aktivnosti, ali najgore je što je ta činjenica postala opšte prihvaćena”, tvrdi Vasković. “To je dovelo do potpuno korumpiranog sistema u kojem su slavljeni oni koji su na vlasti, a oni koji ukazuju na njihova loša djela su progonjeni.”

Novinar magazina Foreign Policy se obratio i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da provjeri zašto se novinari u RS ne osjećaju sigurno. Mirna Miljanović, portparol ministarstva, odgovorila je u e-mailu: “Policija je identifikovala one koji su napali Kovačevića i uhvatila jednog od njih.” Dodala je: “Policija je takođe pružila zaštitu Bursaću i tragala je za ljudima koji su mu prijetili. Policija je Vaskoviću pružila istu zaštitu, ali ju je odbio.”

Za politizovano i sve opasnije medijsko okruženje u BiH mogu se okriviti mnogi različiti akteri – uključujući političare koji koriste medije kako bi pobijedili na izborima, publiku koja ima niska očekivanja što se istinitosti informacija tiče kao i same novinare. Ali, prema nekim kritičarima, početnu grešku počinili su oni koji su uspostavili medijsko tržište u BiH nakon rata: zapadne vlade.

Jedan od najupečatljivijih primjera su Nezavisne novine iz Banjaluke. Suosnovana 1995. od strane američke vlade, Nezavisne novine su zauzele liberalni stav i na početku se isticale u kritičkom izvještavanju o ratnim zločinima počinjenim od strane Srba. Ali kasnije – u potezu koji je iznenadio mnoge, uključujući i Amerikance – Nezavisne novine su postale čvrsti zagovornik Dodikove nacionalističke politike. Alternativna TV iz Banjaluke, koju je finansirao Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, suočila se sa sličnom sudbinom. Prije više od godinu dana, većinski udio (56 procenata) preuzeo je Slobodan Stanković, lokalni tajkun i Dodikov prijatelj.

Nezavisne novine su od samog početka bile povezane sa Dodikom (njegov brat je bio prvi glavni urednik), i jednostavno su slijedile Dodikovu političku transformaciju od liberalnog reformiste u tvrdokornog nacionalistu, transformaciju koju Zapad nije mogao predvidjeti. Preuzimanje ATV-a je dokaz da Dodik i njegovi saveznici mogu oblikovati događaje ne samo politički, već i ekonomski. Prema lokalnim medijima, kupovina je koštala 2,3 miliona dolara. Ne čudi što se u Banjaluci još uvijek čuje da je Dodik “američki čovjek” – pretpostavka je da su SAD i druge zapadne vlade nenamjerno pomogle da postane moćan kao što je danas.

“Zapadni igrači su ulagali mnogo novca kako bi ohrabrili medije da budu slobodni i nezavisni, ali zapravo su ih koristili u svoje svrhe i imali malo predstave o lokalnim okolnostima”, rekao je Srećko Latal, bivši dopisnik Associated Press-a. U BiH, dodao je, u srži svakog problema postoji greška stranacaa ili neuspjeli eksperiment.

“Zapad se može kriviti za mnogo stvari”, priznao je jedan zapadni diplomata blizak situaciji u BiH, koji je insistirao na anonimnosti. “Ali, samo zamislite kako bi mediji izgledali bez Zapada”, rekao je on, ističući da, šta god da se dogodilo u prošlosti, Dodik je danas na crnoj listi Sjedinjenih Država.

Za Kovačevića, koji je zamalo izgubio život, to je mala utjeha. Poput desetine novinara u Banjaluci, on razmatra opcije za budućnost, insistirajući da ne želi da njegova djeca odrastaju u ovoj zemlji.

“Uvijek se radi o tome koliko daleko mogu ići”, rekao je Kovačević. “Mogu pisati o svemu, ali ne znam šta će se desiti meni ili mojoj porodici sutra.”

The post Foreign Policy: Novinari u Republici Srpskoj žive u strahu first appeared on Gerila.info.