Prva slika: Roditelji u tišini protesta

“Mi ne tražimo milostinju. Samo želimo da budemo prepoznati”, rekla je Bobana Miljević dok je držala sina Ognjena za ruku na nedavnim protestima na Trgu Krajine u Banjaluci.

Njen sin je dijete s poteškoćama u razvoju, a zbog odredbi Zakona o dječijoj zaštiti RS, Bobana je izgubila pravo na naknadu jer Ognjen ide u školu.

“Znači li to da dijete sa invaliditetom ne može imati pravo na obrazovanje i roditeljsku njegu u isto vrijeme?” pitala je ogorčena institucijama koje ćute.

Prava roditelja djece s poteškoćama u razvoju nisu ni približno ista u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, zbog čega su roditelji prinuđeni da se, poput Bobane, bore protiv odredbi, koje ih, kako kažu, diskriminišu.

Velikim dijelom za diskriminaciju i nejednakost kriv je i postojeći Ustav Bosne i Hercegovine koji  ne poznaje pravo na posebnu zaštitu osoba s invaliditetom, ni pravo njihovih porodica na podršku. Ni kao minimum.

Zato zakoni koji ih isključuju prolaze bez prepreka. Zato se prava gase zakonskim amandmanima – bez ustavne zaštite da ih spriječi.

Ova scena nije jedina.

U martu 2023. godine, u istoj Banjaluci, aktivisti LGBTQ+ zajednice pokušali su održati javnu šetnju, te diskusiju u okviru planiranog događaja “Bh. povorka ponosa – Banja Luka 2023“.

Umjesto bezbjednosti i ustavnog prava na slobodu izražavanja, dočekale su ih šake. Pripadnici desničarskih grupa, bez reakcije policije, premlatili su organizatore i goste. Među njima su bili i novinari.

Ni tada Ustav nije imao šta da kaže. Jer pravo na seksualnu orijentaciju i  rodni identitet  nije eksplicitno zaštićeno u ustavnom tekstu.

Ustav BiH – dokument mira, a ne ljudskih prava

“Prava koja nisu zapisana – ne važe. Ljudi koji nisu imenovani – ne postoje. A društvo koje to prihvata – ne napreduje“, jedna je od ključnih rečenica iz Platforme ženskih prioriteta za ustavne promjene.

Ustav Bosne i Hercegovine, kao Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, pisan je s ciljem da zaustavi rat. I to je uspio. Ali ono što nije uspio i što i danas ne uspijeva,  jeste da garantuje prava svim ljudima u zemlji.

Iako se najviši pravni akt u BiH oslanja na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, sam tekst ne prepoznaje ni osnovne potrebe savremenog društva – rodnu jednakost, pravo na vodu, stan, zdravlje ili jednako obrazovanje.

Zbog toga se u praksi dešava da porodiljske naknade variraju u zavisnosti od grada, entiteta ili kantona, da osobe sa invaliditetom nemaju ustavno priznatu posebnu zaštitu, da građani bivaju izloženi zagađenju zraka i vode bez prava da traže pravnu zaštitu, i da djeca nemaju jednako pravo na obrazovanje.

U mnogim ruralnim sredinama, više od 30% domaćinstava i dalje nema stabilan pristup pitkoj vodi, dok su javne kuhinje svakodnevna potreba za gotovo 20.000 ljudi u zemlji.

Izostaju i eksplicitne ustavne garancije jednakih prava za žene i muškarce, prava na privatnost i zaštitu podataka u digitalnom dobu, kao i prava na slobodu izražavanja i okupljanja bez političke obstrukcije.

Ustav BIH ne sadrži ni odredbe koje bi osigurale univerzalni pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, niti prepoznaje pojedince koji se izjašnjavaju kao “Ostali“ ili koji žive izvan entitetskih granica kao ravnopravne u političkom sistemu.

Zato Inicijativa “Građanke za ustavne promjene“ vodi kampanju koja traži jasno proširenje ustavnog kataloga prava.

Na temelju godina istraživanja i policy briefova, ova Inicijativa predlaže konkretne amandmane koji bi Ustav BiH približili modernim standardima ljudskih prava i uskladili ga s međunarodnim konvencijama koje BiH već priznaje, ali još uvijek ne primjenjuje kroz najviši pravni akt.

Neka od tih prava i postoje u zakonima, neka su i spomenuta u konvencijama koje BiH priznaje.

Ali ako ih nema u Ustavu,  ona su podložna ukidanju. Ona nisu temelj, već zavise od političke volje.

Žena ima više nego muškaraca u BiH, ali žena nema u Ustavu

Žene čine više od 50 odsto stanovništva Bosne i Hercegovine.

Ima ih više nego muškaraca, ali su, ako je suditi po Ustavu BiH, nevidljive i nezaštićene u odnosu na muški rod.

Ustav BiH, na primjer, ne koristi jezik koji prepoznaje žene. Termini u Ustavu se koriste  isključivo u muškom rodu.

U preporuci Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH iz aprila 2025. jasno se navodi da je rodno neutralan jezik u Ustavu Federacije BiH diskriminatoran jer isključuje žene iz simboličkog i pravnog prostora najvišeg pravnog akta.

Diskriminacija žena u Ustavu ne zaustavlja se na jeziku. Ne postoji eksplicitno ustavno priznanje rodne ravnopravnosti, niti garancija prava žena na porodiljsku zaštitu, na zabranu diskriminacije u zapošljavanju, na posebnu zaštitu trudnica i samohranih majki.

U policy briefovima Platforme ženskih prioriteta za ustavne promjene naglašava se da žene u BiH trpe institucionalnu diskriminaciju zbog nedostatka rodno osjetljivih odredbi u Ustavu.

Ističu kako u “Ustavu BiH ne postoji nijedna formulacija koja bi obavezivala državu na proaktivne mjere u oblasti rodne ravnopravnosti, niti priznaje socioekonomski položaj žena u tranzicionom društvu.“

Kao odgovor na ovu situaciju, Platforma predlaže jasne amandmane kojima bi se osigurala:

• Rodna ravnopravnost u jeziku Ustava;
• Pravo žena na jednak pristup zapošljavanju i jednakost u platama;
• Ustavna garancija posebne zaštite trudnica, majki i samohranih roditelja;
• Rodno osjetljiva politika socijalne zaštite.

Rodna diskriminacija u BiH se ne iscrpljuje samo kroz socijalne politike. Ustav ne prepoznaje rodni identitet, niti obavezuje vlasti na aktivne mjere za ravnopravnost.

Prema preporuci ombudsmena iz 2025, ova vrsta institucionalne šutnje predstavlja trajno isključenje žena iz ustavnog jezika.

Zakon o ravnopravnosti spolova postoji, ali nema ustavnu podršku, pa ga je lako zanemariti u praksi.

I dok druge zemlje, poput Slovenije, Portugala ili Njemačke, eksplicitno u svojim ustavima garantuju ravnopravnost i rodnu zaštitu, Bosna i Hercegovina ostaje bez ijedne rečenice koja bi jasno priznala žene kao ustavne subjekte.

Reproduktivna prava i ustavna tišina

“Pitao me je planiram li rađati. Kada sam rekla da planiram, rekao je da ne želi da me primi jer želi ženu na tom radnom mjestu koja ‘nema tih problema’”, ispričala je Nikolina M. iz Banjaluke, navodeći samo jedan od razgovora za posao u butiku kroz koji je prošla sa stresom.

Ističe kako je za nju “šok” da je doživljavaju praktično “kao dio inventara” u butiku koji bi trebao “samo da sluša, osmjehuje se i prodaje odjeću”.

Ispričala je kako joj je drugi poslodavac rekao da, ako bude primljena i rodi dijete, da “treba da zna da ne može stalno na bolovanje ako se dijete razboli”.

“To njega ne zanima, zamislite! Na to sam ja njega upitala ima li djecu, šta ako se razbole, vodi li ih on doktoru? Nije odgovorio, samo je dodao kako je ‘rekao svoje’”, ispričala je ova mlada djevojka.

U Ustavu BiH ne postoji nijedna odredba koja priznaje pravo žene da slobodno odlučuje o svom tijelu, pristupu kontracepciji ili abortusu.

Policy brief br. 2, koji se bavi ovom temom, predlaže da se u Ustav uvrsti formulacija: “Žena i muškarac imaju pravo odlučivanja o svojim reproduktivnim pravima i reproduktivnom zdravlju, bez diskriminacije, prisile ili nasilja.”

Ova formulacija se temelji na međunarodnim standardima, uključujući Pekingšku platformu za akciju i Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW).

U praksi, žene u BiH suočene su i sa brojnim preprekama kada je riječ o pristupu uslugama reproduktivnog zdravlja.

U mnogim ruralnim područjima ne postoje ginekološke ambulante, a edukacija o seksualnom zdravlju je gotovo nepostojeća.

“Od poroda, punih osam godina nisam išla ginekologu na pregled. A da ima doktor, otišla bih nekad.”

Ovako je nedavno za Radio Slobodna Evropa (RSE) ispričala  Jasminka iz okoline Potočara u Srebrenici.

Ona je samo jedna od nekoliko hiljada žena u ovom mjestu na istoku Bosne i Hercegovine koja, da bi došla do prvog ginekologa, mora ići u 10 kilometara udaljeni Bratunac, ili 50-ak kilometara daleki Zvornik.

Jasminka kaže da se udala sa 18 godina, rodila bebu u Zvorniku i od tada nije posjetila ginekologa.

Dodatno, žene u različitim dijelovima BiH imaju i različita porodiljska prava.

Naknade iznose od 150 do 1000 maraka, u zavisnosti u kom dijelu zemlje porodilje žive.

Nezaposlene, samohrane majke i žene na selu često ostaju bez ikakve zaštite.

Pored zdravlja i pravo na abortus, iako zakonski dozvoljeno do desete sedmice trudnoće, često je opterećeno moralnim i institucionalnim barijerama.

Žene nerijetko bivaju osuđivane, usmjeravane ka “alternativama” bez informisanog pristanka, ili im se nameće dodatna procedura koja nije zakonom propisana.

Bez ustavne garancije, ova prava ostaju krhka i lako osporiva.

Obrazovanje za sve – osim za neke

U Jajcu, učenici A. i T.  idu u istu zgradu škole – ali ne i u istu školu. Jedan uči na bosanskom, a drugi na hrvatskom jeziku. Ne dijele učionice, ni časove, a uče i iz različitih udžbenika.

No, u školskom dvorištu kažu da se igraju zajedno. Roditelj jednog od dvojice učenika priča da ih djeca često pitaju zbog čega su razdvojeni, ali da je to “teško objasniti” djeci.

Dvije škole pod jednim krovom – izraz koji je postao simbol institucionalne segregacije u obrazovanju u BiH, uspostavljen  na kraju rata kao “privremena mjera” u mjestima ratnog sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

Praksa “dvije škole pod jednim krovom“, prisutna je u najmanje 50 škola širom bh. entiteta Federacija BiH. Djeca se razdvajaju na osnovu nacionalnosti, od predškolskog uzrasta.

Oni koji nisu Bošnjaci ni Hrvati, moraju se “uklopiti” u jednu od škola.

Ukidanju segregacije nisu pomogle ni presude sudova o diskriminatornoj prirodi ovakvih škola, ali ni pozivi Evropske unije.

No, u Ustavu BiH nema ništa o ovom fenomenu. Ustav BiH predviđa pravo na obrazovanje, ali ne prepoznaje pravo na inkluzivno, jednako i nediskriminatorno obrazovanje. Ne poznaje ni jezička prava djece.

Ustav ne obavezuje državu da striktno obrazovanje učini dostupnim svoj djeci – bez obzira na njihovu etničku pripadnost, adresu ili ekonomski status.

Romi, koji su najdiskriminisanija manjinska grupa u zemlji, posebno trpe. Prema podacima UNICEF-a, manje od 25% romske djece završi osnovnu školu. Djeca žive na marginama obrazovnog sistema, često bez prevoza, udžbenika, bez podrške.

Romska djeca su i dalje često predmet segregacije u obrazovnim ustanovama, gdje ih se smješta u posebna odjeljenja ili škole za djecu sa posebnim potrebama, iako za to ne postoje stručne osnove. Bez ustavne zabrane ovakve prakse – sve ostaje moguće.

“Ustav BiH ne sadrži eksplicitnu garanciju prava na obrazovanje, niti načela dostupnosti, jednakosti i zabrane segregacije. Ova praznina omogućava zakonima i praksama da budu neujednačeni, diskriminatorni i selektivni,” – navodi se u Policy briefovima Platforme ženskih prioriteta.

Borba za čist zrak, pitku vodu i zaštićenu prirodu

Izrovana zemlja, zagađena voda, uništena imanja, sumpor koji se osjeti kilometrima. Slika je to rada rudnika uglja otvorenih u okolini Prijedora, pod, najblaže rečeno, sumnjivim okolnostima.

Prijedorčani, te mještani naselja Bukova Kosa i Bistrica, svake sedmice uporno protestvuju tražeći da se zaštite neka od najljepših sela u tom kraju, da se prestane sa kopanjem i zagađivanjem.

Mještani kažu da im voda više nije za piće, da je sve zasuto prašinom od mašina i kamiona, a da  zrak više ne miriše na šumu već na sumpor. Pitaju se zašto im država ne daje zaštitu, a odgovor je – zato što Ustav to ne predviđa.

“Znate li da ljudi nemaju pitke vode? Znate li da pčele umiru u ovim selima? Prijeti opasnost za život i biljaka i životinja”, poručivali su okupljeni sa jednih od protesta u Prijedoru.

Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži eksplicitnu odredbu koja garantuje pravo na zdravu životnu sredinu. Iako je BiH potpisnica konvencija, koje nalažu zaštitu okoline kao ljudsko pravo, ova odredba nikada nije pretočena u tekst Ustava.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH je među pet najzagađenijih zemalja Evrope. Termoelektrane u BiH možda su i najveći evropski zagađivači.

U gradovima poput Tuzle, Zenice i Sarajeva, zagađenje zraka prelazi dozvoljene granice tokom više od 100 dana godišnje.

Prosječna godišnja koncentracija opasnih čestica često dostiže vrijednosti koje su četiri do pet puta veće od preporučenih granica.

Ustav Slovenije, proglažene za najčistiju zemlju Evrope, u članu 72. kaže da “svako ima pravo na zdravu životnu sredinu.“

Ustav Norveške takođe prepoznaje životnu sredinu kao međugeneracijsko pravo. U BiH,  životna sredina je sporedna tema, zaglavljena između sprege politike, biznisa i korupcije.

Pravo na stan, vodu i hranu – privilegija, ne pravo

Ustav BiH građankama i građanima, u zemlju u kojoj je oko 700.000 ljudi na rubu siromaštva ne garantuje pravo na hranu, na vodu i na stanovanje.

Svaki šesti stanovnik zaspi gladan. U istom vremenu, 140.000 tona hrane se godišnje baci.

Ustav, na primjer, Južnoafričke Republike garantuje pravo na stanovanje i zaštitu od iseljenja. Ustav Brazila pravo na hranu, a Ustav Portugala pravo na dom. Ustav BiH – ćuti.

U vrijeme digitalnog doba, BiH nema ni ustavnu odredbu o zaštiti ličnih podataka.

Ustav ne garantuje zaštitu privatnosti, ni digitalnu sigurnost. Djeca, pacijenti, građani – svi su izloženi potencijalnim zloupotrebama bez najviše pravne zaštite.

Šta građani i građanke misle o Ustavu BiH?

Više od 70 odsto građanki i građana smatra da Ustav BiH treba mijenjati, pokazalo je možda i jedino sveobuhvatno istraživanje javnog mnijenja o Ustavu Bosne i Hercegovine, sprovedeno 2022. godine od strane Inicijative “Građanke za ustavne promjene“.

Istraživanje je obuhvatilo građane i građanke iz svih dijelova BiH, različite etničke pripadnosti, starosne dobi i socioekonomskog statusa.

Gotovo 60 odsto ispitanih smatra da ih Ustav BIH ne štiti dovoljno, a samo 18% vjeruje da trenutni sistem jednako tretira sve građane i građanke.

Najčešći razlozi koje su učesnici navodili za nezadovoljstvo bili su nejednakost prava u zavisnosti od etničke pripadnosti, diskriminacija po osnovu prebivališta, nepregledna i nefunkcionalna politička struktura, te nepostojanje socijalnih i ekonomskih prava u tekstu Ustava.

U zaključku izvještaja navodi se kako “građani i građanke Bosne i Hercegovine osjećaju da Ustav nije njihov,  već i zato što ih ne štiti u svakodnevnim situacijama – od prava na obrazovanje i rad, do pristupa zdravstvenim i socijalnim uslugama.“

I ovo istraživanje potvrđuje ono što svakodnevica pokazuje, da je promjena Ustava ne samo političko, već duboko ljudsko pitanje.

Zato ova kampanja nije o političkoj volji.

Ona je o prepoznavanju svakog čovjeka kao jednakog, kao građanku i građanina zaštićenima Ustavom garantovanim ljudskim pravima.

Analiza pripremeljena u saradnji sa Inicijativom “Građanke za ustavne promjene”

The post Tišina između redova: Priče koje Ustav BiH ne prepoznaje first appeared on Gerila.info.

Mandate su osvojili Iva Raguž iz HDZ-a (Čapljina), potom kandidati SNSD-a Dušica Runić (Drvar), Milka Ivanković (Istočni Drvar), Snežana Ružičić (Jezero) i Mila Petković (Novo Goražde), dok je u Novom Sarajevu izabrana Benjamina Karić (SDP). U Bosanskom Grahovu je izabrana nezavisna kandidatkinja Smiljka Radlović, a u Zavidovićima Erna Medić Smailhodžić (SDA).

Bosna i Hercegovina je ratifikovala više međunarodnih instrumenata, preuzevši time obaveze na polju ravnopravnosti spolova, uključujući UN-ovu Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) iz 1980. godine koja je kasnije ponovo potvrđena Pekinškom deklaracijom i Platformom za djelovanje (1995. godine).

BiH je među prvima u Evropi (2013. godine) ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulsku konvenciju). Međutim, pravni okvir u BiH još uvijek se može ocijeniti rodno slijepim, jer većina zakona, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine, ne sadrži posebne odredbe o ravnopravnosti polova niti aktivno promoviše takvu ravnopravnost u javnom i privatnom životu.

U dokumentu „Profil rodne ravnopravnosti u BiH“, kojeg je 2021. godine objavila organizacija „UN women“, navodi se da je pravni sistem u BiH i dalje problematičan i nastavlja pružati prilike za diskriminaciju na osnovu pola zbog neusklađenosti zakona između entiteta, neujednačene primjene tih zakona, kao i izostanka efikasnog praćenja njihove primjene.

S druge strane, Bosna i Hercegovina je uložila značajne napore na usklađivanju svog zakonodavnog okvira s međunarodnim standardima i obavezama usvojivši i dva ključna zakona: Zakon o ravnopravnosti polova i Zakon o zabrani diskriminacije. Zakon o ravnopravnosti polova iz 2003. godine konkretno se bavi obrazovanjem, zapošljavanjem i radom, pristupom resursima, jednakom zastupljenošću, socijalnom zaštitom, zdravstvenom zaštitom, kulturom i sportom, javnim životom i medijima.

“Zakon o ravnopravnosti polova takođe pruža okvir za institucionalne mehanizme za rodnu ravnopravnost koji provode i prate primjenu ovog zakona. Svrha Zakona o zabrani diskriminacije, koji je donesen 2009. godine i izmijenjen i dopunjen 2016. godine, leži u jačanju mehanizama Bosne i Hercegovine za borbu protiv diskriminacije, uključujući i diskriminaciju na osnovu pola”, navodi se u ovom dokumentu.

Kada govorimo o ostvarivanju rodne ravnopravnosti u ekonomskom okruženju u Bosni i  Hercegovini, navodi se dalje u ovom dokumentu, glavni izazovi proističu iz rodno zasnovane diskriminacije u zapošljavanju i na tržištu rada, kao i seksualnog uznemiravanja i mobinga na radnom mjestu.

“Žene su i dalje diskriminisane u postupcima zapošljavanja, napredovanja u karijeri i prestanka radnog odnosa, jer postoji veća vjerovatnoća da će iskusiti seksualno uznemiravanje na radnom mjestu češće nego muškarci. Osim toga, teret neplaćenog rada u domaćinstvu i nedostatak dostupnih usluga za njegu ograničava žene u nalaženju plaćenih poslova, nastavku obrazovanja i strukovnom obrazovanju, kao i učešću u javnom životu”, stoji u ovom dokumentu.

Razlika u plati na osnovu pola i dalje je prisutna iako je zabranjena odgovarajućim zakonskim odredbama. Istraživanje Svjetske banke iz 2015. godine pokazalo je da muškarci u BiH imaju oko devet odsto višu satnicu nego žene. Rodna segregacija prema zanimanju još je jedan od izazova u ovoj oblasti. Naime, većina žena radi u uslužnom sektoru, dok su žene nejednako zastupljene u sektorima obrazovanja, zdravstvene zaštite i socijalnog rada, što su zanimanja koja se obično smatraju „ženskim“, čime se otvara prostor za rodne stereotipe i dalje isključivanje žena iz profesija koje se tradicionalno smatraju muškim.

Indeks rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini 2023. godine izradile su Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Agencijom Ujedinjenih nacija za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena (UN Women) u BiH. U ovom dokumentu se navodi kako postoje značajne razlike u aktivnosti i zaposlenju između žena i muškaraca u BiH.

“Stopa aktivnosti žena je 36,1% za razliku od stope za muškarce koja iznosi 59,6%. Žene čine 36,8% zaposlenih osoba, a 50% nezaposlenih osoba na nivou BiH. Stopa zaposlenosti žena niža je za 23,2 procentna boda od stope zaposlenosti muškaraca. Nadalje, stopa nezaposlenosti žena iznosi 19,8%, što je više za 7,2 procentna boda od stope za muškarce. Najveću stopu nezaposlenosti, 42,1%, imaju žene u starosnoj grupi od 15 do 24 godine, što je za 10,9 procentnih bodova više od stope nezaposlenosti muškaraca iste dobi”, stoji u Indeksu.

Ova publikacija je izrađena uz finansijsku podršku Vlade Švedske u okviru Projekta „Podrška za rodnu ravnopravnost u BiH“ koji provodi UN Women u Bosni i Hercegovini. Upravo se Švedska, pored Švajcarske, često navodi kao primjer zemlje u kojoj je ravnopravnost polova daleko više od slova na papiru.

Na Opštim izborima 2022. godine 7.258 političkih kandidata i kandidatkinja kandidovalo se na otvorenim listama za različite pozicije u vlasti na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou.  Broj žena kandidata je bio 3.058 (42%). Deset kandidata (uključujući dvije žene) kandidovalo se za državno Predsjedništvo, a 31 kandidat (uključujući dvije žene) za predsjednika Republike Srpske. Ukupno 752 kandidata (39,36% žena) kandidovalo se za 42 mjesta u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, 1.230 kandidata (43,41% žena) za 98 mjesta u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH i 1.429 kandidata (42% žene) se kandidovalo za 83 mjesta u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ukupno, samo 43 od 613 kandidatskih lista (oko sedam odsto) premašilo je minimalan broj žena propisan zakonom.

Procent žena izabranih na Opštim izborima 2022. godine bio je 27,1%. Jedan od tri izabrana člana Predsjedništva BiH je žena. Od ukupnog broja izabranih poslanika u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, žene čine 16,67%, a u Domu naroda 13,33%. Procent žena izabranih u Predstavnički dom Parlamenta FBiH je 27,55%, a u Narodnoj skupštini RS 19,28%. Žene čine 33,75% delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH (27 od 80), a 28,57% delegata Vijeća naroda RS (osam od 28). Procent žena izabranih u kantonalne skupštine je 31,49%.

“Pobjede kandidatkinja za načelnice u opštinama u BiH su „na nivou statističke greške“. Sudeći po dosadašnjoj praksi, žena u BiH može doći na važnu funkciju samo ako joj to „dozvoli“ muški kolega. Na ženu u politici se gleda samo u mjeri u kojoj joj šef stranke dozvoli da se politički etablira. Spoznaja o ravnopravnosti žena i muškaraca u BiH „nestaje i iz diskursa“ iako se svi deklarativno zalažu za ravnopravnost. U praksi se ta ravnopravnost krši u svim oblastima društvenog života”, kaže politička analitičarka Tanja Topić.

Predsjedavajuća Savjeta ministara BiH je žena. U Savjetu ministara BiH, od devet ministarstava, jedno vodi žena (11,11%). U Vladi FBiH žene čine 25% ministara (na čelu četiri od ukupno 16 ministarstava). Brojke su iste i u Vladi RS, gdje žene takođe čine 25% ministara, na čelu su četiri od 16 ministarstava. Trenutno je jedna žena premijerka na nivou kantonalne vlasti u BiH. Zastupljenost žena u kantonalnim vladama je 22,22% (20 žena od ukupno 95 ministarskih pozicija).

Član Predsjedništva SDS-a Aleksandra Pandurević kaže za Gerilu da su zakonske kvote „na snazi“ forme radi. Nije suština, dodaje ona, koliko žena neka stranka ima na listi, nego koliko njih uđe u parlamente.

“Politika je ovdje još uvijek „muški posao“ i tu ima krivice i žena koje i same najčešće biraju da budu u sjeni. Mada, i to je veoma razumljivo, jer je politika i više nego prljava i žene su po tom pitanju mnogo osjetljivije i zbog toga bježe iz arene”, kaže Pandurević

Ona dodaje da se svakodnevno susreće sa rodnim stereotipima, diskriminacijom i omalovažavanjem. Treba li, pita ona, da ponavlja izjave Milorada Dodika i njegove najprimitivnije uvrede. Nakon tih uvreda njegove pristalice potom navale identičnim porukama preko društvenih mreža.

“Mnogo je bilo preniskih udaraca, tračeva, pokušaja diskreditacije na najogavniji mogući način. Rodna ravnopravnost je svedena na rijetke reklame o podršci ženama u politici koje se pojave u predizbornom periodu i uvođenje rodova u zakone. Puna su nam usta ravnopravnosti, a onda trudnice ostave bez posla. Nije problem u zakonima, nego u svijesti ljudi. Samo pogledajte komentare na društvenim mrežama. Kada ste za nekog muškarca pročitali komentare tipa „ružan je, debeo, klempav i star“? Ali o ženama redovno čitate kako je „muškarača, debela, ružna”, navodi Pandurević.

Predsjednik Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić kaže za Gerilu kako su svi radnici u Srpskoj u teškom položaju, ali ženama je, ističe ona, ipak teže. Žene obavljaju dva posla – jedan u kući koji nije plaćen i nije priznat i drugi kod poslodavca koji je često potcijenjen u odnosu na mušku radnu snagu.

“Poslove koje obavljaju žene uglavnom nisu vidljivi javnosti, a više su nego važni. Kajmak uzmu oni koji upravljaju i to je nepravedno. Žene mnogo brže žene stiču zvanja. Postižu bolje rezultate u obrazovanju. Ali, tamo gdje stanuju dobro plaćeni poslovi nemaju prednost. Samim tim se jasno nameće i zaključak da su slabije plaćene od muškaraca. Mi nemamo statistiku koja klasifikuje iznose plata muškaraca i žena, ali imamo situacije u obrazovnom sistemu Republike Srpske u kojem su dominantna radna snaga žene”, rekla je Mišić.

I profesor i profesorka imaju istu platu i tu, kaže Mišić, nema diskriminacije. Ali tamo gdje su veće plate, a to su rukovodeća mjesta, sramno je malo žena. U trgovini je, tvrdi ona, dominantna ženska radna snaga, a rukovodioci su uglavnom muškarci, a ti su poslovi bolje plaćeni.

“Pitanje je: zašto muškarci? Da li je to dio tradicije? Da li je to nemogućnost žene da izdvoji još vremena da bi obavljala određenu funkciju? To je stvar u kojoj se i mi u sindikatu bavimo. Žene imaju ambiciju da budu na dobro plaćenim mjestima, ali one ne mogu da nađu dodatno vrijeme pored posla u kući koji niti je plaćen, niti je priznat. Ohrabruju me, ipak, mlade žene koje su željne dokazivanja i koje ulaze u borbu sa kolegama za bolju poziciju. Imaju znanje i samopouzdanje”, kaže Ranka Mišić.

Ali, dodaje ona, sve se to dešava prije nego što žene formiraju porodicu. Nakon toga većina tih ambicioznih žena koje su ulagale u svoje znanje i koje su postizale dobre rezultate počinju da se bave porodicom i tada se gubi jedan značajan broj žena koje su trebale da budu veoma vidljive i dobro plaćene.

“Šta tu treba uraditi? Na to pitanje treba da odgovori sistem, treba da odgovori društvo. Ne smijemo zaboraviti da smo mi ipak dio tradicionalnog društva u kome je važna porodica. Ona jeste načeta, ona jeste ugrožena. Potreba da se zaradi dovoljno da biste preživjeli uzima vrijeme. I muškarac i žena ponekad rade dva posla i porodica zbog toga trpi. Radnici su, kao što sam rekla, potcijenjeni”, ističe Mišić.

Ona dodaje kako bi svi trebali imati jednake šanse – jednak pristup obrazovanju, poslovima, funkcijama. Treba da pobijedi onaj ko je bolji. Ništa se, kaže ona, ne daje. Ni zato što ste mladi, ni zato što ste obrazovani, ni zato što ste žena ili muškarac. Sve se osvaja. To je pravilo koje ona podržava.

“Za sve morate da se borite, za sve morate da uložite znanje, trud i vrijeme. Kada pogledate naslovne strane novina, vidjećete da u ozbiljnim temama dominiraju muški likovi i njihove fotografije. I sasvim je svejedno da li je on imao košulju koja je malo pomjerena, koja nije dobro zakopčana. Svejedno je da li mu kravata stoji lijevo ili desno. A žene ćete vidjeti u drugom dijelu novina gdje se pojavljuju kao dio zabave i relaksacije, bez obzira na njihove kvalifikacije”, smatra Mišić.

Kada se zakonska regulativa i Republike Srpske i BiH uporedi sa okruženjem, pa čak i sa EU, biće jasno da ne postoji zakonom utvrđen prostor za diskriminaciju. Ali, tvrdi Mišić, na snazi je problem koji nije karakterističan samo za ovu temu: zakoni su najčešće mrtvo slovo na papiru. Primjena tih zakona podrazumijeva stalnu kontrolu i edukovanje onih koji primjenjuju te zakone, ali i onih na koje se ti zakoni odnosu. To nam, tvrdi ona, nedostaje.

“Predložili smo i intenzivno radili na tome da se usvoji Zakon o zabrani uznemiravanja na radnom mjestu koji pozicionira i žene kao kategoriju u radnoj snazi koja ima niz izazova koji po prirodi stvari nisu izazov za muškarca. I sve smo to prepoznali – od psihičkog i seksualnog pa do svakog drugog oblika uznemiravanja. Ali, nemamo epilog. Niko nije kažnjen zato što je uznemiravao ženu. Zašto je to važno? Važno je da se žene ohrabre. Ako neko diskriminiše ženu po bilo kom osnovu na radnom mjestu ili u porodici, on mora za to da odgovara i to mora biti kažnjivo”, istakla je Ranka Mišić.

Iz Kancelarije UN Women BiH za Gerilu kažu kako rodno zasnovano nasilje ostaje glavna prepreka u postizanju rodne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini koja se suočava sa sličnim izazovima kao i mnoge zemlje svijeta. Nažalost, ističu u ovom udruženju, rodno zasnovano nasilje, u svim svojim oblicima, često se toleriše kao društveno prihvatljivo i pogrešno opravda kulturnim normama. Mnogi slučajevi ostaju neprijavljeni zbog stigme, zbog toga što žene ne prepoznaju da doživljavaju nasilje ili zbog nedostatka povjerenja u institucije.

Istraživanja o rasprostranjenosti nasilja pokazuju da je gotovo polovina žena u BiH doživjela neki oblik nasilja. Čak dvadeset i osam odsto žena je doživjelo seksualno uznemiravanje, a većina žena nije prijavila ozbiljne slučajeve nasilja.

“Ekonomska nejednakost je još jedno ključno pitanje. Učešće žena u radnoj snazi i dalje je jedno od najnižih u Evropi, a razlika u platama između muškaraca i žena znatna. Ukoliko tome dodamo ukorijenjene rodne norme i nejednak teret neplaćenog rada, to dodatno ograničava ekonomsku nezavisnost žena i jača tradicionalne uloge. Ograničen pristup produktivnim resursima – kao što su zemlja, krediti i formalne mreže – dublje marginalizuje žene, posebno u ruralnim i poljoprivrednim sektorima”, navode u UN Women BiH.

Ove strukturalne prepreke, dodaju naši sagovornici, moraju biti adresirane sistemskim reformama i ciljanim investiranjem kako bi se ženama omogućilo potpuno i ravnopravno učešće u ekonomskom životu. Žene su i dalje su nedovoljno zastupljene u političkom liderstvu i na pozicijama donošenja odluka. Iako je zabilježen napredak u drugim oblastima, nisko učešće žena u politici i javnim funkcijama ostaje značajna prepreka za postizanje potpune rodne ravnopravnosti i ravnopravne zastupljenosti u vlasti.

“Žene su prisutne u društvenom i političkom životu BiH, ali ne dovoljno. Nakon posljednjih opštih izbora, žene obavljaju najviše državne funkcije u BiH, uključujući onu u Predsjedništvu BiH i Savjetu ministara BiH. Međutim, bilo je i nekoliko oblasti regresije. Učešće žena izabranih u Predstavnički dom Parlamenta BiH smanjilo se sa 21,4% iz 2018. na 16,6% 2022. godine; žene imaju samo 26,5% mandata u Predstavničkom domu Federacije BiH i 18% u Narodnoj skupštini RS-a (što je ispod EU prosjeka od 32,7% i globalnog prosjeka od 26,4%). Na lokalnim izborima 2024. godine izabrano je samo osam načelnica – što čini 5,6%, dok je 22,8% žena izabranо u opštinska vijeća”, kažu u UN Women BiH.

Žene su, dodaju u UN Women BiH, aktivne u civilnom društvu, medijima i obrazovanju, ali se često suočavaju sa stereotipima, što ograničava njihov uticaj i vidljivost. Žene koje pripadaju marginalizovanim grupama, poput žena sa sela ili Romkinja, suočavaju se s još većim preprekama.

Podrška institucija u unapređenju rodne ravnopravnosti u BiH kontinuirano se poboljšava, posebno u pogledu institucionalne posvećenosti i saradnje sa mehanizmima za rodnu ravnopravnost, iako se ovi mehanizmi još uvijek suočavaju sa izazovima u oblasti finansiranja. Mnoge državne institucije danas imaju službene kontakte za rodnu ravnopravnost ili komisije za rodnu ravnopravnost, a sve se više prepoznaje značaj integracije rodnih aspekata u sektorske politike i budžete.

“Značajan napredak vidljiv je u sve većoj posvećenosti svih nivoa vlasti primjeni rodno odgovornog budžetiranja, posebno u kontekstu prelaska s linijskog na programsko budžetiranje. To je očigledno kroz donošenje pravnih i političkih okvira, kao i kroz integraciju i označavanje budžetskih programa osjetljivih na rod. Mnoge institucije aktivno rade na usklađivanju svojih planova i budžetskih procesa s principima rodne ravnopravnosti”, ističu u UN Women BiH.

Ministarstva poljoprivrede u oba entiteta ostvarila su zapažene rezultate radeći sa UN Women i UN Organizacije za hranu i poljoprivrede (FAO) na integraciji rodne ravnopravnosti u programe javnih subvencija, unutar zajedničkog programa podržanog od strane Švedske. Ovi napori nude primjere modela institucionalne saradnje koji direktno podržavaju ekonomsko osnaživanje žena i povećavaju rodnu osjetljivost ruralnih razvojnih politika.

“Međutim, izazovi i dalje postoje, posebno u osiguravanju adekvatnog finansiranja mehanizama za rodnu ravnopravnost koji često rade sa ograničenim ljudskim i finansijskim kapacitetima. Uz kontinuiranu podršku, posebno putem ciljanih finansijskih i tehničkih sredstava, institucije u BiH imaju mogućnost da značajno prošire svoj doprinos napredovanju rodne ravnopravnosti”, rekli su u UN Women BiH.

Nasilje nad ženama i dalje je hitno pitanje koje zahtijeva značajne napore i finansijska sredstva kako bi se eliminisalo. Kontinuirani napori na suzbijanju nasilja nad ženama i djevojčicama sve češće su suočeni s porastom online rodno zasnovanog nasilja. Žene koje učestvuju u javnom životu često su izložene seksualnom uznemiravanju, prijetnjama, govorima mržnje, nedozvoljenom dijeljenju intimnih sadržaja, doxxingu i koordinisanim kampanjama diskreditacije.

Nedavni podaci pokazuju da je više od 60% žena koje obavljaju javne uloge doživjelo neki oblik online nasilja, što ima značajne posljedice, uključujući samocenzuru, smanjeno učešće u javnom diskursu, kao i psihološku štetu. Iako se prevencija ovog nasilja povećava, institucionalni odgovori ostaju ograničeni. Mnogi slučajevi online nasilja još nisu obuhvaćeni unutar postojećih pravnih okvira, a zaštitni mehanizmi zahtijevaju dodatno jačanje.

Prijedlog izmjena Krivičnog zakona, koje je nedavno usvojio Predstavnički dom Parlamenta FBiH i koji uključuje novu odredbu 166a, prema kojoj će oni koji počine teško ubistvo žene biti kažnjeni zatvorom u trajanju od deset godina do dugotrajnog zatvora, važan je napredak. Prepoznavanje ubistva žene kao posebnog i otežanog krivičnog djela predstavlja značajan pomak u borbi protiv najekstremnijeg oblika nasilja nad ženama.

“Istovremeno, preduzetnice u BiH i dalje se suočavaju sa preprekama u pristupu finansijama i tržištima, što značajno ograničava njihov potencijal za ekonomski rast i nezavisnost. Rodne razlike u pristupu kreditima posebno su vidljive u ruralnim područjima, gdje žene značajno doprinose poljoprivrednoj proizvodnji, ali su i dalje nedovoljno zastupljene među korisnicima kredita. Strukturne barijere, poput ograničenog posjedovanja imovine, nedostatka kolaterala i rodnih predrasuda u finansijskim institucijama, često rezultiraju time da žene dobijaju kredite pod nepovoljnijim uslovima ili jednostavno bivaju odbijene”, kažu u UN Women BiH.

UN Women BiH radi u partnerstvu sa institucijama vlasti, nevladinim organizacijama, akademskom zajednicom i medijima na smanjenju rodnih razlika i proširenju učešća žena u svim sferama života. To uključuje ciljane inicijative za promovisanje ekonomskog osnaživanja žena, poboljšanje pristupa pravdi i zaštitnim mehanizmima, te stvaranje podržavajućih okruženja za žene, djevojke i djevojčice.

Postoji, ističu naši sagovornici, nekoliko ohrabrujućih primjera lokalnih jedinica samouprave u BiH koje aktivno rade na integraciji rodne ravnopravnosti i socijalne inkluzije u lokalne razvojne prioritete.

“Jedan primjer dolazi iz Grada Trebinje. Kroz blisku saradnju između predstavnika grada i Ministarstva za porodicu, mlade i sport Republike Srpske identifikovana je potreba za sigurnom kućom za žene koje su preživjele nasilje. Ova potreba je integrisana u lokalni gender akcioni plan Trebinja, kao i godišnji budžet, što je dovelo do dodjele posebnih sredstava za uspostavu sigurne kuće”, navode u UN Women BiH.

Prije lokalnih izbora u oktobru 2024. godine, UN Women u BiH održao je 11 trening sesija za političarke širom BiH, fokusirajući se na političko liderstvo i vođenje kampanja. Treninzi su bili dijelom programa UN Women posvećenog političkom osnaživanju žena u BiH, s ciljem povećanja broja kandidatkinja na izborima i njihovog učešća u političkom odlučivanju.

“Treninzi su održani u Banjoj Luci, Bihaću, Doboju, Sarajevu, Goraždu, Mostaru, Travniku, Trebinju, Tuzli i Zenici, a 171 učesnica je unaprijedila svoje znanje o transformacionom liderstvu, pripremi i vođenju izbornih kampanja, komunikacionim vještinama, angažmanu glasača te finansijskom planiranju i vođenju kampanja. U narednom periodu UN Women BiH fokusiraće se na podršku izabranim ženama jačanjem njihovih kapaciteta i pružanjem prilika za umrežavanje i razmjenu, kao i organizovanjem treninga u pripremi za opšte izbore 2026. godine”, kazali su u UN Women BiH.

Gerila/Goran Dakić

The post BiH i rodna ravnopravnost: Između evropskih standarda i balkanske stvarnosti first appeared on Gerila.info.