U razgovoru sa povratnicima s područja Sanskog Mosta, Kotor Varoši, te Mostara, uprkos geografskim i etničkim razlikama, nekoliko je stvari uvijek slično. Povratak na svoje bio je borba prepuna izazova, no oni su je uspješno prevladali.

Iako su nekad hrvatska sela bila puna života, danas su u Kotor Varošu ostali uglavnom stariji povratnici.

Kotor Varoš

Mato Marić iz Vrbanjaca kod Kotor Varoši proveo je decenije radeći u Njemačkoj, a povratkom u rodno mjesto vlastitim je sredstvima obnovio kuću, koja je tokom rata bila uništena.

„Mladih nema. Ovo što nas živi, sve su penzioneri i starci. Možda neki koji su ostali, imaju možda devetero djece ukupno”, žali nam se Marić

Suživot sa komšijama opisuje kao pozitivan, ali ukazuje na problem nedostatka infrastrukture.

„Što se tiče življenja sa komšijama, nikakvih problema nema, svi smo u dobrim odnosima. Jedino je infrastruktura malo veći problem. Meni je, naprimjer, asfalt pred kućom, ali drugi ne mogu doći svojim kućama. Povratak Hrvata je jako težak jer ta hrvatska sela nemaju puteve, ne održavaju se, i teško se obnavljaju. Prije rata je u Kotor Varošu bilo preko 11.000 Hrvata, a sad nas je 180. To znači da broj govori koliki je povratak Hrvata u Kotor Varoš.”

Da stvari nisu idealne pokazuje i problem s kojim se suočavaju povratnici posljednjih godina. Ilegalna sječa šume koju nadležni ne mogu ili ne žele spriječiti.

„Privatna dobra se uništavaju bez ičijeg znanja, putevi se uništavaju, šumarija i privatnici koji imaju pilane uništavaju. Mi popravimo puteve svojim privatnim sredstvima, a za mjesec dana ih unište. Ako se postavi rampa, komunalna policija dođe i odsiječe je da mogu dalje sjeći šumu i raditi.”

Sličnu priču priča i Zlatko Bujdo, koji boravi između Švajcarske i sela Podbrđe u opštini Kotor Varoš. On je takođe obnovio imanje bez ikakve pomoći. Uprkos trudu, suočava se s nebrigom institucija, što doprinosi osjećaju da su povratnici prepušteni sami sebi. Njegov dom okružen je posječenim šumama i slabo održavanom infrastrukturom.

„Ovdje imam svoje imanje, kuću sam obnovio samostalno, od nikoga ništa nisam dobio. Sve je samostalno finansirano. Imam posjed, malo šume, malo livada. Što možemo, sami radimo. Prije dvije godine mi je šuma isječena. Zvali smo komisiju, policiju, šumara, nadležne organe, ali od toga ništa. Do danas ni zapisnik nisam dobio. Nemamo više povjerenja ni u institucije, mi smo odbačeni“, ogorčeno komentariše.

„Kad je rat počeo, moji su se prisilno iselili, a ja sam bio vani. Imao sam nekretnine, traktor je nestao, oružje je oduzeto, niko ništa nije vratio. Raspitivao sam se, ali ništa. Prije deset godina, ukraden mi je auto iz garaže, ali niko ništa. Nisu me fizički zlostavljali, osim jedne prijetnje kad su me presreli zbog šume, pitali su me što tamo radim i rekli da se pazim. Podbrđe je prije rata bilo 98 posto katoličko. Sad je mješovito, pravoslavno stanovništvo preteže. Nas povratnika ima malo, vikende i praznike provodimo ovdje, ali malo nas je koji živimo duže. Stalno nam se za svako glasanje obećava pomoć za puteve, dovod vode, ali nakon glasanja sve bude zaboravljeno. Šume su isječene, izvori presušuju, i ako ovako nastavi, za deset godina nestaće vode. Ono što su nama isjekli, u redu, ali što je sa zaštitom prirode i životinja? Niko ne preduzima ništa. Medvjedi dolaze, srne su nestale, nema pet srna da ih nabrojimo. Nelegalno je isječeno oko 300 hektara šume, bliže meni, a dalje još više. Oko 85 posto šume je isječeno, masakrirana je”, govori on dok nam pokazuje isječenu šumu.

Sanski Most

Vojislav Kondić, koji se u selo Podovi vratio iz Slovenije, obnavlja imovinu i brine o očuvanju sjećanja na oca, poginulog tokom rata. Premda povratnici poput njega pokušavaju obnoviti zajednicu, institucije su pokazale malo interesa za podršku. Kondić sa komšijama održava dobre odnose i napominje kako su obični ljudi uvijek tražili saradnju, bez obzira na prošle sukobe.

„Otac nam je ovdje poginuo, ubijen je 1995. godine. Sahranjen je u susjednom selu jer se ovdje nije moglo, živio je ovdje sam. Niko od nas četvorice braće nije bio prisutan, najstariji brat je bio u Njemačkoj, ja u Velenju, treći brat u Beogradu, a četvrti u Ljubljani. Donio sam odluku 2002. godine da se vratim ovdje, preselio sam oca iz groblja Kozice. Vozili smo ga u Banju Luku gdje je utvrđen uzrok smrti i onda je premješten u naše groblje.”

Mitar Popović, koji se u Podove  takođe vratio iz Slovenije, govori o neprocesuiranom ratnom zločinu koji je pogodio njegovu porodicu, ali zahvalan je na donaciji Republike Srpske za obnovu kuće. Premda su povratnici manjina, ističe da žive bez ikakvih problema u zajednici.

„Moja majka je poginula ovdje, kao i dvojica, odnosno trojica stričeva, te jedna rođaka iz susjednog sela. Ukupno pet ih je ubijeno ovdje. To se dogodilo 21. septembra 1995. godine. Niko nije procesuiran za taj zločin. Dali smo izjave, nas troje odavde, ali ništa se nije pokrenulo. Ne znam je li postupak ikada započet, ali nema saznanja ko je to napravio.”

Mostar

Enes Rahimić, bivši rukometaš i privatni preduzetnik, od povratka iz Švajcarske gradi život u Gubavici kraj Mostara.

U kršu je izgradio imanje koje je najprije trebalo služiti samo njemu i članovima porodice, no s vremenom je prenamijenio imanje i za turizam.

„Ova kuća je prvobitno bila namijenjena za mene i moju braću, kao porodična kuća i mjesto za okupljanje prijatelja. Međutim, sve je otišlo u drugom pravcu i objekat se proširio, pa se sada od toga može i zarađivati. Ako je to dobar vid povratka na svoje, onda sam uspio u tome. Proveo sam šest i po godina u Švajcarskoj, i to mi je pomoglo kada sam započeo ovu realizaciju. To je država u kojoj se poštuje zakon, sve je regulisano, od najmanjih do najvećih stvari”, primjećuje on i upoređuje stanje u toj zemlji s onim što je zatekao u BiH.

Iako je ostvario finansijsku stabilnost, suočava se s problemima poput loših puteva, izgradnje solarnih elektrana u blizini imanja i čestih nestanaka vode.

„Ljudi su se masovno vratili jer je ovo prigradsko naselje van Mostara, blizu svega. Međutim, povratnici su dobili domove i kuće, ali znamo svi da se od kuće ne može živjeti. Put je strašno loš, vodovod ne funkcioniše kako treba. Ova godina je bila teška, bilo je perioda kada smo 15 dana bili bez vode, a u Hercegovini, kada je temperatura preko 40 stepeni, to je veliki problem. Imao sam ogromne štete. Što se solara tiče, kao čovjek nemam moralno pravo nikome zabraniti da pravi solare, ali mogu tražiti od investitora da, ako već to rade u mom kraju, rade po zakonu. Ako već mora biti solar, daj da napravimo dogovor, da se postave dva ili tri, i da se s tim zaustavi. Mora se ostaviti životni prostor za ovaj narod jer ja ne mislim ići nigdje. Došao sam ovdje, želim ovdje živjeti, raditi i umrijeti”, poručuje Rahimić investitorima.

Enes izražava želju da privuče porodicu i mlade iz dijaspore, pozivajući političare da prepoznaju važnost iseljeništva za budućnost BiH.

„Moja najveća želja je da moja braća budu sa mnom. Tada sam najsretniji. Kad su braća tu, onda će i djeca imati želju da se vrate. Ovo je prilika da pošaljemo poruku političarima – dijaspora je važna. Naši ljudi su obrazovani, imaju dobre poslove i zarade. Privucite ih, sredite zakonske osnove i pustite omladinu da se vrati. Imamo sve što nam treba da BiH postane druga Švajcarska u Evropi.”

The post Ožiljci: Povratničke priče first appeared on Gerila.info.

Oni koji su preživjeli, ostali su da se sjećaju. I svjedoče o ratnim užasima.

Bahrija Jakupović iz Kozarca imao je 23 godine u avgustu 1992.godine, kada se našao među 1200 logoraša koji su krenuli iz prijedorskih logora na razmjenu u Travnik.

Iz kolone autobusa i kamiona koju je sprovodio Interventni vod policije, kasnije je izdvojeno oko 230 lica i odvedeno na strijeljanje na lokalitet Korićanske stijene na Vlašiću.

„Ja sam tu bio na strijeljanju. Tu su nas izveli iz autobusa. Postrojili su nas u dva reda. Ja sam bio u drugom redu. Onda smo čučnuli. Odjedanput je započela pucnjava. Jauci i to. Ja sam zgrabio ovog ispred sebe i skočio. Da sam vidio koliko je duboko, možda i ne bih skočio dole“, svjedoči Jakupović 32 godine poslije.

Dodaje da se nakon tog skoka sakrio u jedan mlin, te čekao neko vrijeme, nakon čega je izašao da provjeri da li ima živih.

„U međuvremenu su se vratili. Vraćali su se i za Prijedor i opet su stali i pucali dole i bacali bombe. Onda je neko pucao sa one njive tamo i viče: Ima još neko živ. Pucao je na nas“ , kaže Jakupović koji je ponovo uhvaćen nakon nekoliko dana, ali je posredstvom Merhameta i Crvenog Krsta ubrzo razmijenjen.

Kasnije se ispostavilo da je trostruku egzekuciju, kako to navode u Udruženju logoraša BiH, preživjelo samo 12 osoba, a zbog ovog zločina osuđeno je 11 pripadnika Interventnog voda prijedorske policije.

Zločina nad civilnim žrtvama i zarobljenicima sjećaju se i Srbi koji su protjerani sa područja južnog Ozrena i doline rijeke Krivaje.

U julu i septembru 1995. godine, pripadnici Armije BiH su zarobili veći broj pripadnika Vojske Republike Srpske i civila, na području Vozuće kod Zavidovića.

U samo jednom napadu zarobljeno je skoro 70 osoba koji su odvedeni u kamp odreda „El Mudžahedin“ u selu Gostovići. Iz te grupe pronađeno je i identifikovano samo 10 tijela, dok se ostali vode kao nestali.

Na Vozući je pronađeno više masovnih grobnica, sa obezglavljenim tijelima. Civili su ubijani i na kućnom pragu.

“Tata mi otišao čuvati krave. Krave su kući same došle, a njega nema. Kasnije smo ga našli, leži mrtav na putu. Majka mi je ‘95. u kući nađena mrtva. Sahranili su je ovdje u masovnoj grobnici u Stogu. Ubili su je u kući kad je pala Vozuća“, svjedoči Smiljka Marković iz Vozuće.

Kaže, majčino tijelo su pronašli tek poslije dvije godine, a prema njenim riječima, uočila je rane u obe potkoljenice.

Još uvijek se traga za 129 osoba srpske nacionalnosti koje se vode kao nestali na Vozući.

“U 21. vijeku mi je nepojmljivo u ovoj državi kakva jeste da ne može da se pronađe jedan čovjek, koji je bio živ, živio, radio, stvarao i onda nakon tih zločina da mu se gubi svaki trag. Ni nakon 29 godina ja nisam uspio da pronađem svog oca Miloša Pejića“, govori za serijal Ožiljci Veselko Pejić.

Kaže, dobijao je razne informacije o očevoj sudbini, ali su se sve pokazale kao lažne.

„Prava istina je to da je zarobljen od strane odreda El Mudžahid. Čuli ste za tu zloglasnu jedinicu koja je na ovom području pravila strašne zločine, gdje je čitav svijet mogao da vidi snimke onih zločina i ritualno odsijecanje glava i svega ostalog. I završio je u tom nesretnom kampu Gostović, kao i mnogi drugi borci i civili i odatle mu se gubi svaki trag. Pouzdano znam od svjedoka koji su preživjeli da je likvidiran u tom kampu“, rekao je Pejić.

Zbog zločina u Vozući osuđene su samo dvije osobe. Komandant Glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić u Hagu je osuđen na tri godine zatvora, a general Sakib Mahmuljin pred Sudom BiH na osam godina, nakon čega je napustio BiH i otišao u Tursku.

Od pravde su pobjegli i naredbodavci zločina u selu Grabovica kod Jablanice.

Tokom akcije „Neretva 93“ pripadnici Armije BiH ušli su u selo i ubili 33 civila, a među njima i četvorogodišnju djevojčicu, Mladenku Zadro. Nema kuće u Grabovici koja nije nekog izgubila u tom stravičnom zločinu.

„Izgubio sam majku i sestru iz kuće moje. Takođe, ubijeni su mi stric i strina, kao i njihova kćerka i zet“, govori za naš serijal Ožiljci Ante Marić iz Grabovice.

Način na koji su ubijeni svjedoči o okrutnosti, a nakon ovog zločina blokirani su svi ulazi i izlazi iz sela, da se ne bi odmah saznalo za događaj.

„Kako čujem, metak je majka, u odnosu na ono što su oni radili jer vidimo po tijelima koja su razmijenjena. To su dijelovi tijela. Mi smo samo par tijela čitavih dobili. U prvoj isporuci smo dobili 11 tijela. To je bilo ‘94. godine i nije se to moglo tako raspasti za samo godinu dana. Teško mi je i pomisliti na koji način su ubijeni“, dodaje Marić.

Od 1994. nijedno novo tijelo ubijenih u Grabovici nije pronađeno. Marić napominje da je nemoguće da se ne zna gdje su zakopani, kao ni to ko je naredio ovaj zločin nad civilima.

“Strina je pronađena, a stric nije, kao ni njihovi ćerka i zet. Moja majka i sestra takođe nisu pronađeni. Možda i hodamo po njima, po tijelima, a ne znamo da su tu. To nas najviše muči“, kaže Marić.

Za zločin u Grabovici osuđeno je pet pripadnika Armije BiH, međutim, general Armije BiH Sefer Halilović oslobođen je optužbi za komandnu odgovornost.

Prema do sada dostupim podacima, u ratu u BiH ubijeno je više od 36 hiljada civila, često u masovnim zločinima. Istrage i suđenja razočarale su članove njihovih porodica. Kažu, za žrtve je pravda i dalje nedostižna.

Gerila.info

The post Ožiljci: Tri decenije čekanja pravde za civilne žrtve (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

“Naša prošlost je ispunjena trenucima koji su testirali humanost i čovječnost, a naša sadašnjost, skoro tri decenije nakon rata, obilježena je podjelama koje najčešće stoje kao glavna prepreka međusobnom dijalogu. Kroz istoriju su se dešavali ratovi, ljudi su gubili živote ali nakon rata kao znak mira i budućnosti njegovano je obilježavanje stradanja žrtava iz vlastitih redova”, ističu iz ovog udruženja.

Oni naglašavaju da se “posebno pamte veliki ljudi koji su smogli snage i poklonili se žrtvama „ratnog neprijatelja“ i na taj način radili za bolju budućnost svog ali i svih naroda u okruženju”.

Udruženja za podršku ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata u BiH “Pravipožar” postoji kao udruženje koje već decenijama okuplja veterane sve tri nekada sukobljene strane u Bosni i Hercegovini.

“Zajedno i s empatijom smo posjetili brojna označena ali i neoznačena mjesta stradanja iz proteklog rata. Iz te pozicije odgovorno tvrdimo – ako su veterani, kao najdirektniji učesnici sukoba, ljudi koji su se nekada gledali preko nišana, pronašli snage i mudrosti za dijalog, nema prepreke da i svi ostali članovi društva poštuju svaku nevinu žrtvu, bez obzira iz kojeg naroda dolazi. Nijedna nevina žrtva nije manje važna ili manje vrijedna poštovanja”, ističu iz udruženja “Pravipožar”.

Naglašavaju da se svaki pokušaj manipulacijom boli, kao i patnjama nevinih, moraju jasno i odlučno odbaciti, ako i da se na tim temeljima, kako ističu, se gradi zdravo društvo.

“Izgleda da smo otupjeli na manipulacije, nepravdu i zloupotrebe. Mi smo ti koji moraju reći: DOSTA JE! Odgovornost i dužnost svakog razumnog pojedinca u ovoj zemlji je da podigne glas, odbaci apatiju i djeluje kao snaga koja će osigurati da se prošlost ne ponovi”, poručuju iz Udruženja i predlažemo da nama običnim ljudima, bez ikakvih osuda, dozvolite da odamo počast svim nevino stradalim u BiH, na obilježenim i neobilježenim mjestima, jer mi to možemo, želimo i znamo kako uraditi. Na takve skupove mogu doći svi dobronamjerni ljudi koji imaju samo jednu iskrenu namjeru, a to je odati počast nevinim žrtvama u BiH. Ovo naše saopštenje dolazi kao reakcija na događaje koji na jedan način utiču na nas, ratne veterane, koji su svoj život nakon rata posvetili izgradnji mira u BiH”, kažu iz ove organizacije i pozivaju da svi zajedno doprinesemo da narodi u BiH bolje žive nakon tragičnih iskustva koja su imali tokom rata, a ne po širenju mržnje i osudama drugih.

The post Udruženje “Pravipožar”: Nijedna nevina žrtva nije manje važna ili manje vrijedna poštovanja first appeared on Gerila.info.

Hercegovina.info u saradnji sa gerila.info donosi novu priču kako bi osvijestili trenutno stanje onih koji su u proteklom ratu izgubili najvrijednije što su mogli izgubiti. Naši sagovornici su roditelji koji su svoju maloljetnu djecu izgubili na najbolnije načine, a i tridesetak godina od stradanja teško se nose s gubitkom ili u nekim slučajevima, čak i ne znaju gdje su tijela njihove djece.

“Ja sam bio tu kod svih komšija i uvjeren sam da sve i jedan od njih zna gdje su tijela. Možda ne mogu pokazati metar kvadratni, ali mogu parcelu od 10 duluma. Neka pokažu i ja ću prekopati svih 10 duluma”, rekao je Fikret Bačić možda najsuroviju činjenicu ovog serijala, jer on ni nakon više decenija ne zna gdje su kosti njegove žene i dvoje djece.

“Pucaj u mene”

“E najgori je bio dan sahrane moje kćerke. Toliko je bilo granatiranja, mi smo stali u groblje i ja sam rastjerao sve ljude da neko ne bi poginuo. Stao sam, digao ruke i znao sam da me vide, to su sve komšije. Ako ćeš me ubiti, ubij, ali pusti da sahranim dijete”, prisjetio se Behram Skalonja iz Konjica tužnog događaja prije 30 godina.

Prva civilna/dječja žrtva rata je dječak hrvatske nacionalnosti Macipo Aleksandar, on je izgubio život usljed djelovanja minobacačke granate. On se s dvoje djece sakrio iza jedne zgrade, ali i tu nije bio siguran. Posljednja žrtva rata je Aida Jusufović, kćerka našeg sagovornika Irfana. Ona je nastradala 28. septembra 1994. godine i nakon 40 dana je od dobijenih rana podlegla u Opštoj bolnici u Konjicu.

Kad je školsko zvono 1992. godine u Konjicu prestalo zvoniti, za brojnu djecu to je značilo nesretno odrastanje. Nažalost, osim prestanka dječje graje i igre u Gradu na Neretvi, prestala su kucati i mnoga mlada srca koja još nisu kročila u život. Samo u Konjicu je stradalo 16 djece čija su imena na spomeniku.

“Ona je sa svojom majkom bila u radničkom autobusu koji se vraćao iz okoline Konjica i htjeli su izbjeći granatiranje grada. Nakon što je autobus ušao u ulicu gdje smo mi živjeli, granata je udarila u zgradu iznad autobusa i svi su se geleri vratili u autobus koji je upao u rijeku Trešanicu. Žena je bila ranjena, ali lakše. Vidjela je da je pokojna Aida ranjena nepokretna, vozač takođe. Gazeći uzvodno rijeku Trešanicu supruga je zvala upomoć. U tom momentu su se pojavili ljudi koji su živjeli u blizini i tražili pomoć gdje su prebačeni u bolnicu. Aidi su se doktori borili za život 40 dana”, priča u dokumentarcu Irfan Jusufović koji ističe da je malena Aida tada imala 11,5 godina samo.

Prerana smrt

“Pred zoru oko 3:30 izgubila je borbu za život. Ja sam dolazio gore svako jutro pred bolnicu tražeći informacije kako je provela noć, međutim to jutro niko nije izašao jer su znali da ja sjedim vani. Prošla je jedna prijateljica i pitala me kako je Aida, ja sam rekao da ne znam jer niko nije izlazio da mi kaže kako je bio običaj svih tih 40 dana. Ušla je u bolnicu, zovnula u hol s jednim dežurnim dokgtorom i rekla ‘sjedi Irfane na klupu’ i dala mi njene minđušice. Preselila u pola 4. Žena me pita kako je Aida, rekao sam nema je više”, tužnim sjećanjem vratio se u posljednje dane Aidinog života.

Najteža kategorija među žrtvama rata

“Ti ljudi su cijelo vrijeme neprimijećeni, to vidimo kroz prava koja imaju. Oni koji su izgubili djecu kao vojnike imaju neko uvažavanje. Nije to kao u onom sistemu gdje su bile porodice boraca, ali imaju neki status, neko uvažavanje, neke privilegije da idu preko reda na šalteru, neke invalidnine. Ovi ljudi kao roditelji djece civilnih žrtava nemaju ništa, nemaju riješena statusna prava i nevidljivi su. U javnom prostoru rijetko dolaze u priliku da budu u medijima, nisu organizovani u grupe, nemaju udruženja kao što postoje boračka udruženja koja su finansirana od strane vlade. Rijetko mogu nešto uraditi”, rekao je Edin Ramulić, novinar i aktivista za ljudska prava te jedan od glavnih pokretača inicijative ‘Jer me se tiče’ i obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru.

Otišla nahraniti macu

“To je bio 7. februar 1994. godine, ja sam dva mjeseca prije toga zaglavio u Zenici i nisam bio cijeli januar i februar, došao sam na dan prije tragedije. Govore mi komšije da je pala granata, kćerka je ušla da da maci da jede, granata je pala na prvi sprat. Otišla je u bolnicu i za tri sata je umrla. Teško je govoriti šta to znači, nisam jedini jer ima puno gorih, ali život je takav”, govori Behram Skalonja o trenutku stradanja njegove kćerke koja je takođe stradala u Konjicu.

Vojska Republike Srpske prvi put u selo Zecovi kod Prijedora došla je 23. jula 1992. godine i odvela sve punoljetne muškarce. Ubijeno je 150 civila bošnjačke nacionalnosti, a počinjena su mučenja, seksualna zlostavljanja i druga nečovječna djela nad civilima ovog prijedorskog sela. Suđenje za ove zločine je počelo 2015. godine, a svoj epilog dobilo je 2023. godine. U Sudu Bosne i Hercegovine je izrečena prvostepena presuda jedanaestorici optuženih bivših pripadnika vojske Republike Srpske. Pet optuženih osuđeno je na 59 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Najviše svjedoka Tužilaštva govorilo je o ubistvu 32 žena i djece u zaseoku Gradina, nakon čega su tijela uklonjena u masovnu grobnicu i do danas još uvijek nisu nađena. Jedan od onih koji su toga kobnog 25. jula 1992. godine ostali bez svojih najmilijih bio je i Fikret Bačić kojem su toga dana oduzeti supruga i dvoje djece, sin od 12 i ćerka stara šest godina.

“Ubistvo se dogodilo 25. 7. ‘92. godine, a ja sam saznao tek negdje početkom septembra jer su bile prekinute telefonske veze. Znao sam do 1 poslije ponoći ili do 2 biti na telefonskoj govornici jer sam čuo da je izašao neko iz Zecova i Čarakova koji poznaje mene i porodicu pa sam dobio broj telefona. Ali niko mi nije htio reći. Ubijeno je ukupno 15 djece i 14 žena, troje djece je preživjelo. Njih je 32 izvedeno na strijeljanje, sve žene i djeca…”, priča nam Bačić.

Za razliku od Prijedora, u Konjicu je spomenik djeci ubijenoj u ratu ipak postavljen. Na njega je uklesano 16 imena, a nalazi se u blizini druge Osnovne škole.

“Ako bismo pričali šta se sve događalo u Konjicu, onda ne možemo izbrisati datum 20. april gdje se upravo s ove škole prestalo oglašavati školsko zvono. To je ta simbolika i ovaj spomenik civilnim žrtvama rata kod druge Osnovne škole. Spomenik ne nosi nikakav nacionalni predznak i na njemu se nalaze imena djece sve tri nacionalnosti, odnosno kada su u pitanju djeca – postoji samo jedna nacionalnost jer su djeca bezgrešna i ničem nisu kriva. Ako je neko kriv za ratne sukobe, onda smo to mi stari – svako na svoj način”, rekao je Irfan Jusufović, danas član Udruženja civilnih žrtava rata s područja opštine Konjic.

“Kada je Skupština civilnih žrtava rata Konjic donijela odluku da se gradi spomenik na moju inicijativu krenuo se skupljati novac. Iza rata nije niko imao keša. Ja sam došao u građevinsku firmu kod mog prijatelja i on mi govori tražite materijal, nemojte pare. Tako je i bilo, mi smo taj spomenik napravili da buduće i sadašnje generacije znaju koliko je djece stradalo u Konjicu”, dodao je Behram Skalonja.

Potpise za gradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora građani su Skupštini dostavili u novembru 2014. godine. Deset godina kasnije, lokalne vlasti i dalje se odbijaju suočiti sa onim što se dogodilo 1992. Tijela velikog dijela prijedorskih žrtava nikada nisu pronađena. Tajna je to koju su mnogi ponijeli sa sobom u grob.

“Nama žrtvama niko nije posvetio pažnju, od lokalne zajednice do države. Mi smo diskriminisani i diskriminacija se sve više i više prema žrtvama sprovodi. Od 2013. do danas nismo dobili niti jedno pismo od gradskih vlasti, a ja sam 236 stranica napisao, tražio, urgirao i svašta nešto… Nama, porodicama preživjelim članovima, bila bi ta satisfakcija da imaju svoj mezar, da možemo otići na mezar, da se pomolimo, da im odamo čast kao i ovaj spomenik ubijenoj djeci grada Prijedora”, naglasio je Fikret Bačić kojem je rat odnio tri najmilije osobe u životu te dodao da bi zamolio komšije koji budu gledali, da mu mogu na različite načine dati informacije o tijelima njegove žene i djece. “Možda ne znaju kvadrat, ali znaju parcelu ili njivu. Mogu na različite načine da se nikad ne sazna da su oni rekli, a i ako kažu u lice, neće niko saznati da mi je taj i taj rekao to”, zaključio je.

Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava smatra da je kod svih spomenika proces važan te da najčešće spomenik postane dio nekog ambijenta, a kasnije priča o žrtvama jenjava neko vrijeme i prestane. Takođe, smatra da bi spomenik trebao ostati generacijama koje dolaze kao znak da želimo ostaviti sjećanje na pobijenu djecu, no i da je stanje naših spomenika takvo da se svi trebamo stidjeti kakvu poruku kroz ove spomenike ostavljamo budućim generacijama.

Z. Kolobara/Hercegovina.info | D. Rakita/Gerila.info

The post NAJBOLNIJE ŽRTVE RATA – DJECA: “Doktor mi je rekao da sjednem i dao njezine minđušice…” (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Izvještavajući o ruskim predsjedničkim izborima Radio Televizija Republike Srpske je u samo dva teksta napravila ogroman zaokret u narativu. Ili je u pitanju bila samo “greška”?

Naime, RTRS je sinoć objavio tekst pod naslovom “Putin: Izvor vlasti u Rusiji je narod; Svi smo u istom timu (VIDEO)” u kome je prenio dijelove govora Vladimira Putina nakon pobjede na izborima.

Jutros su pustili drugi tekst pod naslovom “CIK Rusije: Obrađeno 99 odsto glasova, za Putina glasalo 87,32 odsto birača” u kome navode rezultate izbora i još jednom citiraju Vladimira Putina.

Izvor prve vijesti je sputniknews.com, a druge agencije, kako je navedeno na sajtu RTRS-a.

Ono što je zanimljivo u kontekstu teze o promjeni narativa je da je u prvom tekstu navedeno da je Putin u svom govoru posebnu zahvalnost izrazio borcima u specijalnoj vojnoj operaciji, dok se u drugom tekstu navodi da je Putin posebnu zahvalnost izrazio učesnicima rata u Ukrajini.

Pored toga, u prvom tekstu se navodi da se Putin zahvaljuje borcima u specijalnoj vojnoj operaciji, “koji ne žaleći svoje živote, obezbjeđuju odbranu zemlje”, dok se u drugom tekstu Putin zahvaljuje učesnicima rata u Ukrajini “koji pružaju Rusiji uslove za njen razvoj i postojanje”.

Ukoliko izuzmemo mogućnost da je “neko pritisnuo pogrešno dugme” i jednostavno nije obratio pažnju šta postavlja, možemo se zapitati da li se na RTRS-u mijenja pogled na rat u Ukrajini?

Iako većina ljudi ne obraća pažnju na takve detalje, ali promjena narativa može voditi i promjeni stava. U ovom slučaju od teze da Rusija u Ukrajini vodi “specijalnu vojnu operaciju”, na čemu insistira od početka, što je teza kojoj su bliski i vladajući u Republici Srpskoj kao i mediji pod njihovim uticajem, sve do teze da Rusija u Ukrajini vodi rat, i to samo u dva teksta. Ili je sve samo bila greška?

Gerila.info

The post Promjena narativa ili greška u sistemu: Od “specijalne vojne operacije” do “rata” first appeared on Gerila.info.

Naime, Klub novinara Banjaluka  pridružio se Međunarodnoj federaciji novinara – IFJ, Nacionalnom sindikatu novinara Velike Britanije i Sindikatu novinara Palestine u kampanji zaštite svih novinara/ki i medija koji izvještavaju iz Pojasa Gaze.

Prema podacima koje je objavio IFJ, najmanje 99 medijskih radnika je ubijeno u Gazi od 7. oktobra 2023. godine do danas. Većinu čine palestinske novinari, njih 92. Živote je izgubilo i četvero izraelskih i troje libanonskih novinara.

Rat je izbio nakon Hamasovog napada 7. oktobra koji je rezultirao smrću oko 1.160 ljudi u Izraelu, većinom civila, prema podacima AFP-a zasnovanim na zvaničnim podacima.

Skup se istovremeno održava širom BiH i svijeta.

“Paljenje svijeća i počast ubijenim novinarima je najmanje što se u ovom trentku može uraditi za sve naše koleginice i kolege, te poslati poruku kako je nedopustivo ubijenje novinara/ki, bez čijeg izvještavanja svijet ne bi znao šta se dešava u zonama ratnih sukoba, uključujući i Pojas Gaze”, saopštili su iz Kluba novinara Banjaluka.

Prema podacima koje je objavila Međunarodna federacija novinara, od 7. oktobra 2023. godine do danas, ubijeno je najmanje 99 naših kolegica i kolega. Veliku većinu čine palestinske novinarke i novinari, njih 92. Živote je tokom obavljanja svoga posla izgubilo i četvero izraelskih i troje libanonskih kolegica i kolega, za čijim izgubljenim životima jednako žalimo.

The post Novinari u Banjaluci zapalili svijeće za ubijene kolege u Pojasu Gaze (VIDEO, FOTO) first appeared on Gerila.info.

“Optuženi Gavrilo Stević oslobođen je optužbe da je kao državljanin Bosne i Hercegovine, dana 8.7.2014. godine, postupajući protivno članu 2. i 3. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, napustio područje Bosne i Hercegovine, te sa Međunarodnog aerodroma Nikola Tesla u Beogradu otputovao za Moskvu, a zatim dalje na područje Ukrajine. Optuženi je oslobođen optužbe da se u Rostovu, područje Luganjska, kao dobrovoljac, zajedno s drugim osobama iz BiH i Srbije, pridružio i postao pripadnik paravojne formacije Odreda – jedinice „Jovan Šević“ koja je djelovala protiv legitimnih snaga Ukrajine, te da je zadužio uniformu i vatreno oružje, obavljao različite vojne dužnosti i bio aktivni pripadnik jedinice sve do polovine septembra 2014. godine”, stoji u obrazloženju Suda BiH.

Ovaj slučaj je bio ujedno i prvi ovakav pred Sudom BiH, pa Sud i nije imao neku praksu po kojoj bi radio, a u odluci o oslobađanju stoji da optužba nije izvela dokaze da li je optuženi bio na području Luganjska, kao ni da li je Stević zaista bio pripadnik jedinice “Jovan Šević”, kao ni da li se Stević uopšte i borio u Ukrajini.

Stević je rođen u Gradačcu 1966. godine, ali već godinama ima prebivalište u Banjaluci. Posljednjih mjeseci, ipak, sreću je potražio na Zapadu, tačnije u Minhenu, Njemačka, gdje, kako kaže za portal Gerila, zarađuje za život.

U opširnoj ispovijesti za portal Gerila, Stević priča o svojim danima provedenim u Ukrajini, zašto je otišao u regiju zahvaćenu ratnim sukobima, svojim motivima ali i ideologijama koje su formirale njegove stavove, ali i svom viđenju sukoba između Rusije i Ukrajine.

“Ja sam 2014. pisao i dnevnik o tome, ne stižem da pripremim knjigu, a ja sam trenutno u Minhenu i zarađujem novac”, počinje razgovor Gavrilo i navodi da trenutno nema ni vremena ni snage i da se iscrpljuje noćnim radom da bi zaradio dovoljno novca za pristojan život.

Gavrilo ističe da je on prvenstveno književnik, ali da se bavio i novinarstvom. Kaže da je u Rusiji pisao na ratištu jedan neuredan dnevnik, “jer mu prilike nisu baš dozvoljavale”, kao i da mu je dnevnik oduzet u Moskvi, ali da nešto materijala ipak ima još uz sebe.

“Pripremam knjigu pod naslovom “Međ Donom i međ Dnjeprom”. Govorim ruski i prilično dobro poznajem stanje tamo. Boravio sam preko dva mjeseca u Lugansku na početku u julu 2014, a par godina kasnije i u Donjecku. Ja se prosto smiješim na mnoge novinarske i izjave analitičara, postove i tekstove, jer ljudi ne poznaju stanje na terenu, odnose između Rusa i Ukrajinaca, istoriju. Tvrdim da sam jedan od najupućenijih u stanje u Ukrajini, što se Donbasa tiče”, ističe Stević.

Kaže da je pokušao dobiti novinarsku akreditaciju od novinske agencije Srna, kao i od drugih medijskih kuća, ali da ih nije uspio dobiti kako bi u Donbasu boravio kao akreditovani novinar.

“Ja sam po političkim ubjeđenjima Jugosloven, a u Rusiji sam postao i panslavista! Veoma teško mi pada ovaj bratoubilački sukob, kao što nas je teško i nesrećno upropastio vojni i ratni raspad Jugoslavije. Moja je misija literarna i humanistička, te ću pokušati da sa vama sarađujem i da malo opširnije zahvatim događaje”, kaže Stević.

On naglašava da već više od 15 godina piše i rusku rodoljubivu poeziju kao književnik, kao i da su neke od njegovih pjesama poput “Poslanice Ukrajini” ili “Poslanice Rusofobima” davno napisane, još u doba “Narandžaste revolucije” 2004. godine.

“Još 2004. su se određeni kozački krugovi i grupe okupljali i raspravljali da treba uzeti oružje u ruke, podići ustanak i otcijepiti Krim od Ukrajine jer na Krimu živi većinsko rusko stanovništvo i Krimljani treba svoju budućnost da grade u savezu sa Rusijom, a ne sa antiruskim i antislovenskim političkim snagama u Kijevu! Ustanak i raspoloženje Krimljana nije dobilo podršku iz Moskve, a promjene na vlasti u Kijevu su dovele do naglog porasta ukrajinske nacionalšovinističke politike, do rehabilitacije Stepka Bandere, procvata fašizma i gušenja svake ruske i slovenske misli u Ukrajini. U Ukrajini je prisutno pljačkanje ukrajinskog bogatstva, rasprodaja u bescijenje najplodnijeg zemljišta na svijetu, uništavanje najrazvijenijih industrijskih regiona i predaja rudnog, mineralnog i prirodnog bogatstva Ukrajine u ruke finansijskih magnata, modernim riječnikom nazvanih tajkuna, u većini slučajeva jevrejskog porijekla ili mafijaški orijentisanih privrednih krugova, koji imaju za cilj ekonomsku pljačku i finansijsko porobljavanje, jedne od najbogatijih zemalja svijeta”, Ističe Stević objašnjavajući svoj pogled na pozadinu sukoba u Ukrajini.

On dodaje da je, prema njemu, Ukrajina kolijevka i majka Rusije i sveta ruska i slovenska zemlja

“Te 2004. u vrijeme prvog pokušaja krimskog vostanja i oformljena opolčenja (opolčenici su u ruskoj tradiciji narodna odbrana koja se organizuje za vrijeme opasnosti u doba kada car i država ne štite narod) i u doba “Narandžaste revolucije” ja sam žarko želio da odem u Kijev, obiđem Krim, Ukrajinu i Rusiju i spoznam šta se tamo zaista događa. Želja mi se ostvarila deset godina kasnije, 2014. kada sam kao novinar, književnik i humanista pokušao da otputujem do Krima i Donjecka jer je tada u ljeto 2014. Krim sa ogromnim narodnim oduševljenjem i demokratskim plebiscitom i bez ijednog ispaljenog metka vraćen u naručje matuške Rusije”, kaže Stević za Gerilu.

On dodaje da je svoj odlazak u Ukrajinu dugo planirao ali i odlagao nekoliko puta zbog finansijskih poteškoća.

“Za agenciju Srna i većinu dnevnih novina u Republici Srpskoj je mnogo važnija tema veličanje postojeće vlasti, produbljivanje unutrašnjih kontradiktornosti u BiH, uporno njegovanje međunacionalnih konflikata i sistematsko unesrećivanje sva tri naroda od sudbinski važnih događaja u Rusiji i Ukrajini i najvažnije tema slovenske istorije i politike. Ja sam se tim temama bavio kao književnik, doživio stradajući raspad najljepše slovenske države u istoriji, lijepe i voljene Jugoslavije i pisao pjesme o tome”, ističe Stević.

“U Moskvu, a po tome u Rostov na Donu doputovao sam prvih dana jula 2014. godine, a u Lugansku sam već bio 10. ili 11. jula. Pokušaj da se angažujem kao novinar je na samom početku propao jer vojne starješine koji se staraju o bezbjednosti su mi odmah lijepo objasnili da inostrani žurnalisti nisu poželjni u vojnim krugovima i da ne mogu dobiti nikakvu akreditaciju i da vodim računa šta i o čemu ću da pišem i da ne ulazim u polje vojnih tajni poput brojnosti i sastava jedinica, vojnih planova, itd”, navodi Stević.

Već prvi dan, kako ističe, dočekala ih je artiljerijska kanonada ukrajinske vojske, kao i teško ranjavanje ruskog komandanta jedinice sa kojim je došao, pogibija doktora i ranjavanje još šest ljudi među kojima je bilo i vojnika i civila.

“Slovensko prokletstvo da brat Sloven ubija brata zbog sumanutih uvjerenja”

“Tu noć nedaleko od nas na par stotina metara i kilometar ili dva dalje, ukrajinska avijacija je u tri navrata raketirala grad i neselektivno gađala vojne ciljeve, a usput pogađala i privatne kuće i stambene blokove, u tako dramatičnim okolnostima te noći i prvih dana boravka u Lugansku, počeo sam da poluskriveno vodim dnevnik, zapisujemo važna događanja i razmišljanja o slovenskom prokletstvu da brat Sloven ubija brata zbog sumanutih uvjerenja, nadajući se ličnoj koristi ili statusno uzdizanju na vlast, a sve u službi neprijatelja slovenskog roda i bogaćenja lihvarske zapadne civilizacije. Tu spoznaju dugujem svojoj mladosti i ličnom iskustvu koje sam doboko proživljavao kao student treće godine sarajevskog Pravnog fakulteta u kojoj mi se dogodilo raspadanje i krvavo čerečenje slovenskog bratstva i jedinstva i uništavanje najljepše slovenske države Jugoslavije”, objašnjava Stević svoje poimanje sukoba u Ukrajini i sličnosti sa ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije.

“Na sva ova bolna događanja u slovenskom svijetu, želio sam i želim da pišem i govorim i to je bio glavni motiv mog dolaska u Ukrajinu. Žao mi je što mi težak i nesređen život i finansijski i lični problemi ne dopuštaju da se tome više i dublje posvetim. Za sada sam ponešto i uspio uraditi na polju kulture u svom književnom radu i misiji. Objavio sam u samo pet primjeraka knjigu poezije pod naslovom “Sve je na ovom svetu malo samo je velika Rusija”, a u pripremi mi je i druga knjiga pod naslovom “Međ Donom i međ Dnjeprom”, dnevnik koji sam vodio u Lugansku i okolini mi je po ulasku u Rusiju oduzet od jednog komandanta srpske dobrovoljačke jedinice i nalazi se na čuvanju u Moskvi”, priča Stević.

Na pitanje našeg novinara da detaljnije opiše ulogu građana BiH koji su bili na ratištu odgovara da o tome ipak ne može da priča.

“Dnevnik i moja zapažanja i istorijsko svjedočenje o događanjima u Lugansku i Novorusiji moraće još neko vrijeme da sačekaju. Meni se ta pitanja ne sviđaju, jer ako javno iznesem imena ljudi koji su bili tamo, to povlači sa sobom krivičnu odgovornost”, odgovara Gavrilo i dodaje da su “novinari, mediji, javne ličnosti i političari ti koji imaju veliku odgovornost” i da smatra da su podjednako krivi za krvoproliće, “kao i oni koji ratuju i ubijaju”.

“Proces mog odlaska u Ukrajinu bio je duboko motivisan još 2004. godine u vrijeme “Narandžaste revolucije” ali se pokušaj odlazaka desio u vrijeme krimske krize u februaru i martu 2014. godine. U doba prisajedinjenja Krima i njegovog povratka u matičnu državu, ja sam ponovo jako poželio da budem tamo i da prisustvujem tim krupnim istorijskim događajima. Zanimalo me je i šta se događa u Kijevu na Majdanu i kakve prirode su politički protesti i sukobi u Kijevu. Zanimala me priroda Janukovičeve korumpirane vladavine, koji jezik se govori u Kijevu, jer je oduvijek tamo bio dominantan ruski jezik, a u zadnjih petnaest godina on se naglo i bezobzirno bezobrazno potiskuje. Dakle kao Jugoslovena i panslavistu me zanimalo šta se tamo dešava. Zanimalo me i kao Srbina, jer sam čitao “Seobe” od Crnjanskog i Simeona Piščevića i njegove veoma dragocjene napise o naseljima Srba u Ukrajini, o Novoj Srbiji i Slavenoserbiji. Motivacije i radoznalosti kao čovjeka upućenog u slovenske teme nije nedostajalo. Problem su bila novčana sredstva i kako i s kime otputovati”, objašnjava Stević.

Ni on, ali ni fotograf koji je trebao ići sa njim, a čije ime neće javno da istakne, nisu imali novac za odlazak u Ukrajinu, odnosno u zonu sukoba. Ističe da su se obraćali upravi novinske agencije Srna i da su ih, kako kaže, zloupotrijebili bivši i tadašnji direktor te novinske agencije.

“Slali su nas u Ukrajinu, a novac i akreditaciju nam nisu davali. Željeli su izvješaje sa terena, a da ništa ne košta i da se nikome ne zamjere. U pitanju su bivši direktor Neđo Đević i tadašnji Nikola Deretić, koji je mudro ćutao i isturio Neđu da nas pošalje u Ukrajinu. Pardon, angažovao Neđu Đevića da nas pošalje u Ukrajinu. Da se ljepše izrazim”, objašnjava Stević ulogu agencija Srna u njegovom boravku u Ukrajini.

“Bolje društvo nisam mogao poželjeti, idealisti, mahom ratni veterani, snajperista iz Knina, Crnogorci koji su ratovali i opkoljavali Dubrovnik, bivši profesionalni vojnici koji su vojevali “Drugi Kosovski boj”, a po tome ih Srbija zbog smanjenja i uništenja borbene moći otpustila. Bivši mornari, pjesnici, ali i neki mutni tipovi među njima, poželjeli su da se priključe ratnim jedinicama u formiranju u Donjecku, Slavjansku i Lugansku. Krimska kriza je već bila srećno i bez krvoprolića završena priča, a počinjali su novi oružani sukobi. Oko Donjecka, Luganska u Kramatorsku se već uveliko ratovalo. Komandant Strelkov, najistaknutiji vođa ruskih ustanika se morao povući iz Slavjanska, a očekivalo se da će Harkov, drevni ruski grad ustati i priključiti se pobunjenim gradovima i provincijama. Grupa dobrovoljaca, njih 15 sa kojima sam otputovao u Moskvu, a po tome i u Rostov na Donu, bila je relativno dobro organizovana. Njima su pomagali i njihov odlazak organizovali Rusi dobrovoljci koji su ratovali u Vojsci Republike Srpske. Sam Vladimir Strelkov, jedan od prvih organizatora ustanka i komandant u Slavjansku je ratovao kao dobrovoljac u BiH i želio je oko sebe da ima srpske dobrovoljce kao ličnu gardu. Zavolio je Srbe tokom proteklih ratova, a nije mnogo vjerovao ljudima koji ga okružuju jer borba za vlast i komandne pozicije uvijek je prisutna, čak i u takvim uslovima. Osim toga, kola su krenula nizbrdo, Slavjansk u koji je Strelkov upao sa grupom od dvadesetak ljudi koji su posjedali u automobile na Krimu i u jednoj izuzetno dramatičnoj noći razoružali lokalnu centralnu policijsku stanicu, preuzeli kontrolu nad bezbijednoššću grada. sutradan im se priključili još 150 domaćih naoružanih pristalica ujedinjenja sa Rusijom, a za par dana nekoliko hiljada. Dakle, taj Vladimir Strelkov je preko svojih prijatelja iz Moskve uspio da organizuje dolazak motivisanih srpskih dobrovoljaca u već ratom zahvaćenu široku teritoriju u kojoj se još nije znalo ni ko šta kontroliše, gdje su naoružani pobunjenici, gdje se nalazi i kuda se kreće ukrajinska vojska. Ustanak pristalica Rusije se u Slavjansku u početku rasplamsao ali su pristizale sa zapada Ukrajine velike i antiruski raspoložene jedinice i nakon početnih uspjeha i širenja teritorije pod kontrolom ustanika, počinje povlačenje slabo naoružane i poluorganizovane ustaničke vojske ispred nadmoćnih ukrajinsih oklopnih jedinica, pomognutih avijacijom i masovnom upotrebom artiljerije. Strelkov je molio i apelovao za pomoć i vlast u Kremlju i lokalne komande u Donjecku, Lugansku, Kramatorsku ali se niko nije odazvao, morao je da se povuče. Interesantno je da se baš u to vrijeme mala srpska dobrovoljačka jedinica spremala i pod komandom Bratislava Živkovića organizovala da krene u Slavjansk, da bude lična garda komandantu Vladimiru Strelkovu u Slavjansku, u tek stvaranoj i sanjanoj Novorusiji, najmlađoj slovenskoj pobunjeničkoj državici”, detaljno objašnjava Stević.

On dodaje da je bio neposredni svjedok tih događaja i u tim prelomnim vremenima te da je time želio sakupiti što više saznanja, proniknuti u narodnu volju, motivaciju ustanika i dobrovoljaca.

Na naše pitanje kada se i zašto vratio sa ratišta, Stević odgovara da se u Moskvu vratio krajem septembra 2014. godine, a Donjeck u Ukrajini je, kako kaže, posjetio tek četiri godine kasnije, odnosno 2018. godine. Ipak, nije se odlučio vratiti u Banjaluku, odnosno u BiH.

“Zadržao sam se nekoliko dana u Donjecku, zatim u Šahtor Kamenskom. Bilo mi je interesantno i potresno i tragično boraviti i posmatrati, zbjegove ogromnog broja ljudi koji su pristizali na granicu sa Rusijom ostavljajući svoju imovinu, zavičaj i cijeli svoj dosadašnji život. Ponavljam, svakodnevno u Donjecku u Ruskoj federaciji se nalazilo oko 25.000 izbjeglih i unesrećenih ljudi. NJihov prijem je bio odlično organizovan, bolje od vojničkog života, rekao bih. Ogromni šatori za spavanje, ishrana, medicinska služba, paketi sa pomoći, čak i novčana pomoć su bili perfektno organizovani. Iako se radi o desetinama hiljada ljudi koji su dolazili i prolazili kroz centar za izbjeglice. NJihov prijem i smještaj bio je svega na nekoliko dana. Tu su se registrovali, uzimali novčanu i drugu pomoć. Porodice sa djecom, starci, spajali su se i sačekivali, dolazeći u Rusiju, očekivali su nešto više od života i bjekstvo od eventualne opasnosti”, opisuje situaciju Stević.

On naglašava da za vrijeme svojih boravaka u Ukrajini i ratnim područjima nije primijetio da se Rusi i Ukrajinci mrze, da nisu postojali nikakvi ubilački nagoni, niti neprijateljski nagoni ni stare mržnje, kao ni kod naroda u BiH.

Ističe i da su njegovi moskovski dani bili jedini od najinteresantnijih i najljepših u njegovom relativno bogatom i avanturama ispunjenom životu.

“Sreo sam na Arbatu, glavnoj umjetničkoj moskovskoj ulici lijepu rusku slikarku Aljonu Mak iz Alma Ate, ona mi je naslikala portret i tako je počelo naše nezaboravno druženje”, ističe Stević.

“Javio sam se porodici i prijateljima iz Rostova na Donu, čim sam se vratio iz Ukrajine ali i tu su postojale poteškoće. Pri polasku u ratnu zonu Ukrajine, svima su bili oduzeti telefoni i pasoši, tako su od nas zahtijevali organi bezbednosti, vojnih dobrovoljačkih jedinica. Pri povratku nastupio je problem i tragedija. Čovjek kome smo predali telefone, tablete i pasoše, izvjesni Timur, u međuvremenu je poginuo u Ukrajini. Te dugo nismo mogli povratiti naša dokumenta i elektronske naprave kojim bi se mogli javiti prijateljima i bližnjima. Čekali smo petnaestak dana dokumenta u Rostovu na Donu, smješteni u jednom motelu na obali rijeke Don”, dodaje Stević.

Stević, iako ističe da je panslavista i humanitarac, ipak ističe samo jednu, ukrajinsku, stranu za krivca u ratu između Rusije i Ukrajine.

“Proruski ustanici u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici su borci protiv probuđenog neofašizma”

“Otvoreno i drsko promovisanje fašističkih i kvislinških simbola, javnih istupanja. Izmjene imena ulica u ukrajinskim gradovima. Ulice i ustanove koje su nosile imena istaknutih ruskih vojskovođa koji su pobijedili fašizam i nacizam, sada mijenjaju imena i daju im se uvredljivo i zlonamjerno imena kvislinga poput Stepka Bandere, Bogdana Šuheviča, njima se podižu spomenici, oni se rehabitiluju i proizvode u nove ukrajinske nacionalne heroje. Dokazani fašisti i ratni zločinci koji su pomagali vojsci Vermahta da poubijaju sve Jevreje koji su se rodili i živjeli u Ukrajini, sada su novi nacionalni Heroji! O tome ćute i poličari i državnici Izraela, SAD, NJemačke! O tome ćute i poličari i državnici države Bosne i Hercegovine, zasnovane na ZAVNOBIH-u. Smatram da su proruski ustanici u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici donekle ili uveliko i borci protiv probuđenog i procvjetalog neofašizma”, naglašava Stević.

Naš sagovornik za ovaj sukob, čije posljednice svi osjećamo, krivi savremeni svijet predvođen Zapadom.

“Savremeni svijet je politički naopako ustrojen, svi služe nečastivim silama, oličenim u savremenoj bankarsko-finansijskoj oligarhiji koja ne preza od izazivanja ratova da bi prodala oružje, ropski finansijski podjarmila siromašne i perverzno i dekadentno trošila u luksuznim životima i taj tako stečeni krvavi život. Svi koji podržavaju ovakav poredak, koji ga pomažu a i oni koji ćute, ili su svjesni a ne žele da se suprotstave, ili svjesno podržavaju narastanje zla u svijetu, krvoprolića i ratove. Jer kao što reče jedan veliki filozof, da bi zlo zavladalo, dovoljno je ćutati. Kada zlo i nepravda zavladaju ljudska dužnost je da se pobunimo. Kada zlo i nepravda zavladaju, ljudska dužnost je da se pobuniš”, zaključio je na kraju za Gerilu Gavrilo Stević.

Prema optužnici, Stević je u Ukrajinu otišao “uz pomoć kozačkih udruženja i u sastavu družine četnika pod komandom Bratislava Živkovića”. Živković se predstavlja kao komandant zvanično neregistrovanog “Četničkog pokreta” i koji je hapšen u Srbiji.

Procjene su da je čak 300 državljana Srbije ratovalo na strani ruskih trupa u Ukrajini tokom 2014. i 2015. godine od kojih je oko 30 osuđeno na uslovne kazne zatvora u trajanju u prosjeku oko godinu dana, dok je upravo Gavrilo Stević prvi i jedan od rijetkih građana BiH kojima se sudilo za ratovanje u Ukrajini. Sa druge strane, za ratovanje u Siriji u BiH je osuđeno ukupno 25 osoba na oko 50 godina zatvora.

Gerila.info

The post Ispovjest Gavrila Stevića: “Zašto sam išao u rat u Ukrajinu” first appeared on Gerila.info.

RTRS je opet “briljirao” kada je riječ o “navlačenju vode na svoj mlin”, odnosno pristrasnom i tendencioznom izvještavanju. Ovaj put su uspjeli u isti tekst “uglaviti” informacije o uslovima za ulazak u Grčku i tezu o podršci grčke javnosti Rusiji u ratu u Ukrajini!

U tekstu pod naslovom “Šta je potrebno za ulazak u Grčku? (Video)”, koji predstavlja isječak iz razgovora sa ambasadorkom Bosne i Hercegovine u Grčkoj Milicom Ristović, RTRS navodi izjavu ambasadorke Ristović o kovid mjerama koje se moraju ispoštovati prilikom ulaska u Grčku.

“Za ulazak u Grčku i dalje je potrebna kovid propusnica ili negativan test, a za boravak u zatvorenom potvrda o vakcinisanju. Za ulazak u restorane, tržne centre i ostale objekte, osim marketa, apoteka i pekara, neophodna je potvrda o vakcinaciji. PCR test vrijedi 72 sata, a brzi antigenski 24 sata pred ulazak u zemlju. Iza Vaskrsa očekujemo da se intenzivnije priča o ljetnoj sezoni, iako ovdje sezona traje 12 mjeseci”, rekla je, između ostalog, ambasadorka Ristović.

Međutim, RTRS se nije tu zaustavio. “Ničim izazvan”, nakon informacija o kovid mjerama u Grčkoj, naveo je riječi ambasadorke Ristović u vezi sa ratom u Ukrajini da “veliki broj građana grčkog porijekla živi u Ukrajini i da je grčka javnost na strani Rusije”.

Dakle, RTRS je “uspio” u isti kontekst staviti kovid mjere za ulazak u Grčku i stav Grka o ratu u Ukrajini! Šta možemo još očekivati? Da nakon prognoze vremena čujemo i konstataciju o podršci stanovnika neke visoravni na kojoj bjesni oluja ruskoj strani u ratu? Da nakon izvještaja o fudbalskoj utakmici čujemo da trener fudbalskog kluba, inače, podržava Rusiju u ratu u Ukrajini? Da se u izvještaj o poskupljenju životnih namirnica nekako “uglavi” i podrška magacionera Rusiji u ratu u Ukrajini?

Postavlja se pitanje da li uopšte ima smisla više raspravljati o principima nepristrasnog, odgovornog i uravnoteženog novinarstva u slučaju RTRS-a.

Gerila.info

The post RTRS i skakanje sa baba na žabe: Od uslova za ulazak u Grčku do rata u Ukrajini first appeared on Gerila.info.

Ističe da je u osnovi svega bila opsesija univerzalnim planovima i obimnim resursima. Ipak, kako navodi, ovaj neuspjeh da se odredi umjeren pristup između prekomjernog ulaganja i potpunog zanemarivanja, govori manje o tome šta je bilo moguće u Avganistanu nego o fantazijama onih koji su tamo intervenisali. A era američkih intervencija je, kako ističe, počela 1995. godine u Bosni i Hercegovini.

Tokom ovog perioda, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici razvili su viziju o sebi kao nekome ko rukovodi preokretom. Imali su strategiju i resurse da poprave stvari, pokupe svoje bonuse i izađu što je prije moguće.

Da su ti isti američki i evropski zvaničnici nastojali da poboljšaju živote ljudi u siromašnim krajevima Sjedinjenih Država, možda bi bili skeptičniji prema univerzalnim nacrtima društvene transformacije, posvetili bi više pažnje istoriji i traumi lokalnih zajednica, i bili skromniji u pogledu sopstvenog statusa. Možda su shvatili da je nesređenost neizbježna, neuspjeh moguć, a strpljenje neophodno. Možda su čak i shvatili zašto je poniznost bolja od posljedica koje su izazvali i zašto je slušanje bolje od držanja predavanja.

Ipak, na Balkanu, ali i u Avganistanu i Iraku, mjestima daleko traumatiziranijim, siromašnijim i oštećenijim nego bilo koje mjesto u Americi, američki i evropski zvaničnici insistirali su na tome da bi mogla postojati formula za uspjeh, jasno definisana misija i izlazna strategija. Za svaki neuspjeh, smatrali su da se može okriviti samo nedostatak međunarodnog planiranja ili resursa. Stjuart ističe da su ove ideje bile štetne u BiH i na Kosovu.

Opsjednutost univerzalnim planovima koji su doveli do neuspjeha u Avganistanu i Iraku djelimično je, kako navodi, proistekla iz nerazumijevanja ranijeg uspjeha. Prvi čin u periodu dvadesetogodišnje intervencije, operacija NATO-a u BiH, bila je u velikoj mjeri djelotvorna. Ne samo da je okončala rat i očuvala mir decenijama, već je postigla stvari koje su se ranije činile nemogućim: zaštitu civila, demobilizaciju radikalnih militantnih snaga, bezbjedan povratak izbjeglica u etnički očišćena područja i zatvaranje ratnih zločinaca. Danas je Bosna i Hercegovina i dalje krhka, etnički podijeljena i korumpirana — ali ipak mirna.

Ovaj uspjeh, koji je proizašao iz velikog, ali veoma suzdržanog međunarodnog prisustva, pogrešno je protumačen kao argument za smjele međunarodne intervencije zasnovane na univerzalnim šablonima za izgradnju države i podržane ogromnim resursima. Pedi Ešdaun, bivši visoki međunarodni predstavnik u Bosni i Hercegovini, ustvrdio je da je BiH pokazala sedam „stubova uspostavljanja mira“ koji se „manje ili više univerzalno primjenjuju“ i dala plan za stvaranje svega, od sigurnosti do vodosnabdijevanja, zatvora i efikasne tržišne ekonomije. Po njegovom mišljenju, za postizanje ovih ciljeva bila je potrebna međunarodna administracija sa apsolutnom izvršnom moći. Bilo je potrebno izbjegavati lokalne odluke ili konsultacije. Intervenciona ovlašćenja bi, kako je rekao, „trebalo da se uspostave od samog početka“, formirajući vladavinu prava što je brže moguće i odlučnije, „čak i ako to morate da uradite prilično brutalno“.

Pogrešne lekcije iz BiH

Intervencionisti su vjerovali da bi međunarodna zajednica mogla uspjeti u izgradnji nacije bilo gdje u svijetu, pod uslovom da ima pravi plan i dovoljno resursa. Ovaj stav je odražavao tragično pogrešno tumačenje iskustva iz BiH, u kojoj je intervencija bila mnogo opreznija i ograničenija. Broj međunarodnih trupa je u BiH bio veći nego u ranim danima rata u Avganistanu, ali su stranci u BiH bili ozbiljno ograničeni u onome što su mogli da urade. Međutim, Ešdaunova vizija svemoćnog graditelja međunarodne države, koji nadvladava lokalne glasove i sprovodi savršeni plan, bila je ono što je želio, a ne ono što je zatekao.

Opterećeni iskustvom iz Vijetnama i neuspjelom intervencijom u Somaliji, visoki američki i evropski zvaničnici nisu htjeli da budu uvučeni u dugu istoriju etničkih sukoba na Balkanu i zato su sukobu pristupili sa ogromnim oprezom. Kada su Sjedinjene Države započele vojnu intervenciju, bile su fokusirane na vazdušne operacije bombardovanja artiljerijskih položaja Vojske Republike Srpske oko Sarajeva. Kada su međunarodne trupe bile raspoređene nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, većinu vremena su provodile u svojim bazama.

Kancelarija visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu nije imala mnogo ovlaštenja i nije mogla da naredi vojnim ili policijskim službenicima da sprovode njene odluke. Dejtonskim sporazumom Republici Srpskoj je predato je 49% teritorije BiH i učvršćena je njena vlast u oblastima koje su bile etnički očišćene. Oprezno međunarodno prisustvo takođe je u početku ostavilo hrvatske i srpske paravojne formacije, specijalne policijske snage i obavještajne službe u BiH i nije ih razoružalo. Umjesto da svrgnu ratne vođe, kao što su to kasnije učinile američke i koalicione snage u južnom Avganistanu, od visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu se tražilo da sarađuje sa ratnim zločincima. Partiji lidera Srba u BiH Radovana Karadžića, koji je odgovoran za masakr u Srebrenici, dozvoljeno je da učestvuje i da pobijedi na prvim poslijeratnim izborima, 1996. godine.

BiH je na kraju transformisana ne od strane međunarodnih snaga, već haotičnim i često neočekivanim lokalnim rješenjima koja je podržavala međunarodna diplomatija. Prvi iskorak je uslijedio kada se predsjednica Srba u BiH Biljana Plavšić rastala od svog mentora, ratnog zločinca Radovana Karadžića, a zatim zatražila međunarodnu podršku. Plavšićeva je i sama bila ratni zločinac koja je bosanske Muslimane opisala kao “genetski deformisan materijal”. Ali međunarodne snage su sarađivale sa njom u nastojanju da razoružaju specijalne policijske snage, jedinice Srba u BiH koje su djelovale kao de facto milicije. Kasnije su smrt hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i svrgavanje srpskog predsednika Slobodana Miloševića u značajnoj mjeri oslabili njihove zastupnike u BiH. Nijedan od ovih događaja nije bio dio planirane strategije međunarodne zajednice, ali su oba pomogla onome što je u početku bio mali i očigledno krezubi tribunal za ratne zločine u Hagu, da proširi svoje operacije, što je na kraju dovelo do hapšenja i krivičnog gonjenja ne samo Karadžića već i same Plavšićeve. Oprezni kompromisi na kraju su doveli ne do pomirenja, već do pravde, ističe Stjuart.

Za saniranje posljedica etničkog čišćenja u BiH takođe se veoma malo dugovalo međunarodnim planovima. Uprkos opredjeljenju Dejtonskog sporazuma za povratak izbjeglica, mnogi međunarodni stručnjaci smatrali su da je bezobzirno pustti izbjeglice da se vrate u sela koja su do temelja spaljena i okupirana od strane neprijateljskih milicija. Ipak, male grupe Bošnjaka pokušale su se vratiti svojim kućama. Neki su odmah izbačeni od strane naoružanih grupa, ali drugi su se zadržali i ubjeđivali međunarodne trupe da ih prate i štite. Ove male inicijative predvođene domaćim naporima, improvizovane, postepene i bez slijeđenja međunarodnog plana, otvorile su vrata za povratak više od milion izbjeglica.

U roku od jedne decenije od intervencije, više od 200.000 domova vraćeno je njihovim vlasnicima, preko 400.000 vojnika iz tri vojske je razoružano, a BiH je izgradila jedinstvenu vojsku od 15.000 vojnika. Svi glavni ratni zločinci su uhvaćeni i suđeni, a stopa ubistava u BiH pala je ispod one u Švedskoj. Sve ovo je postignuto po cijeni gotovo nula američkih i NATO života. I kao što je tvrdio Gerald Knaus, predsjedavajući Evropske inicijative za stabilnost, evropskog trusta mozgova specijalizovanog za Balkan, takvi uspjesi nisu bili posljedica snage međunarodnog prisustva već njegove komparativne slabosti. Relativno uzdržana intervencija primorala je lokalne političare da preuzmu vođstvo, zahtijevala je često neprijatne kompromise i natjerala strance da djeluju oprezno kako bi pojačali neočekivane i improvizovane lokalne inicijative.

Međutim, naredne intervencije nisu urodile plodom. Ono što je propalo bila je politička kultura Zapada i mašta zapadnih birokrata. Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima nedostajalo je strpljenja, realizma i umjerenosti potrebnih za pronalaženje srednjeg puta, ističe na kraju autor teksta.

[pdf-embedder url=”https://www.gerila.info/wp-content/uploads/2021/10/Foreign_Affairs_2021-11_THE-AGE-OF-INTERVENTION.pdf” title=”Foreign_Affairs_2021-11_THE AGE OF INTERVENTION”]

The post Foreign Affairs: Posljednji dani američkog intervencionizma first appeared on Gerila.info.

Mirovna inicijativa “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” (ONMS) i Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd u Banja Luci su predstavili aktivnost i web stranicu koja dokumentuje akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja vezanih za rat u BiH 1992-1995.

Uz razgovor o aktuelnoj kulturi sjećanja u Bosni i Hercegovini u Socijalno-edukativnom centru u Banja Luci predstavljena je web stranica koja dokumentuje neobilježena mjesta stradanja u BiH i ukazuje na potrebu da se ovakva mjesta obilježe. U razgovoru su, uz moderaciju Davorke Turk, učestvovali Edin Ramulić, aktivista Fondacije za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora, Tamara Zrnović, članica CNA tima i Krsto Rakić iz Regionalnog udruženja logoraša  iz Višegrada.

Aktivnost na obilježavanju neobilježenih mjesta stradanja je mirovna inicijativa koja od 2015. godine nastoji da obilježi neobilježena mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. U pet godina djelovanja posjetili su, dokumentirali i obilježili 86 mjesta stradanja u BiH, vezanih za period rata od 1992–1995. godine.

Nakon višegodišnjih aktivnosti obilježavanja mjesta stradanja u svim dijelovima Bosne i Hercegovine ukazala se potreba za izradom web stranice koja bi na pregledan i jednostavan način prezentirala do sada obilježena mjesta te bi mogla poslužiti kao svojevrsni alat za sve one koji se aktivno bave kulturom sjećanja, bilo kao aktivisti, novinari ili akademski istraživači.

Web stranica onms.nenasilje.org dokumentuje do sada obilježena mjesta stradanja, daje kratke informacije o tim mjestima, fotografije mjesta nastale tokom akcije obilježavanja, te mapu sa ucrtanim tačnim lokacijama gdje se neobilježena mjesta stradanja nalaze.

“Kada smo krenuli da obilježimo neka od neobilježenih mjesta stradanja namjera nam je bila da ta mjesta detabuiziramo i da potaknemo ljude koji danas žive u tim mjestima da ih na prikladan način obilježe. Od početka smo komunicirali sa različitim akterima, od udruženja žrtava, lokalnih vlasti, do običnih građana koji su nam se javljali sa informacijama o lokacijama stradanja koja do sada nisu obilježena. S obzirom na broj takvih mjesta u BiH, javila se potreba da do sada obiježena mjesta stradanja prezentiramo na jedan pregledan i lako dostupan način”, kazala je Tamara Zrnović iz Centra za nenasilnu akciju.

Obilježavanjem neobilježenih mjesta stradanja mirovni aktivisti žele ukazati na postojanje tabuiziranih, zaboravljenih i prešućenih mjesta stradanja i patnje u našim zajednicama. Mnoga od tih mjesta (domovi kulture, škole, tvorničke hale, fudbalski stadioni, policijske stanice, hoteli itd.) bila su mjesta zatočenja ili ubistava, a danas su, nakon ratnih razaranja, uglavnom obnovljena i vraćena u prvobitne funkcije.

Krsto Rakić i Edin Ramulić, iz perspektive logoraša, govorili su o važnosti da se obilježe mjesta stradanja.

“Osim što mi je lično značajno da se obilježi mjesto mog zatočenja, bio sam spreman i voljan da aktivistima na terenu pomognem da obilježe druga mjesta stradanja, mjesta stradanja drugog naroda u Foči i Višegradu”, kazao je Krsto Rakić.

Edin Ramulić, aktivista iz Prijedora, kazao je kako u Bosni i Hercegovini postoji niz mjesta za koje je u sudskim presudama neosporno utvrđeno da su mjesta zatočenja ili ubijanja, a koja ni do danas nisu obilježena.

“To nije samo fizičko obilježavanje mjesta, odnosno lokacija, to je i pokušaj da se stradanja otrgnu od zaborava. Za mnoge žrtve i njihove porodice to nije prošlost, oni sa tim žive, i priznanje da se na tim mjestima desio zločin, da je neko tu stradao, njima je značajno”, kazao je Ramulić.

The post U Banja Luci predstavljena online mapa neobilježenih mjesta stradanja u BiH first appeared on Gerila.info.