Gerila je taj problem prikazala u kratkom dokumentarcu „Došao iz bolnice i dobio otkaz“, kroz priču Đorđa Piljka iz Glamoča, koji je nakon skoro 14 godina rada u „Komunalcu“ otkaz dobio dok je bio na bolovanju.

U novoj epizodi Gerila podkasta razgovaramo sa Admirom Bajrićem, ekspertom za radnička prava iz Radničke komore grada Beča, o tome kako izgleda sistem u kojem radnik ima kome da se obrati. Bajrić objašnjava kako u Austriji funkcionišu radnička prava, šta znači besplatna pravna pomoć, kako se štite radnici u slučaju otkaza, bolovanja, diskriminacije, neplaćenih prekovremenih sati, rada na crno ili plata „na ruke“. Posebno naglašava da ključna razlika nije samo u zakonima, nego u tome da pravni sistem funkcioniše i da radnik ne mora sam da ulazi u skupe i rizične sudske procese.

Ovaj podkast nastavak je Gerilinog projekta u kojem se prvo kroz kratke dokumentarne filmove prikazuju konkretni problemi ljudi u BiH, a zatim se kroz razgovore sa sagovornicima iz razvijenijih sistema traže moguća rješenja. Suština nije samo pokazati da je radnik u BiH obespravljen, nego otvoriti pitanje šta se može promijeniti. Jer tamo gdje je radnik zaštićen, tamo postoji država. Tamo gdje radnik nema zaštitu, država postoji samo na papiru.

The post Radnik u BiH ostaje sam, u Austriji ima sistem koji ga štiti (Gerila podkast) first appeared on Gerila.info.

Taj problem Gerila.info je prikazala u kratkom dokumentarcu „Mladi nezaposleni u Mrkonjić Gradu: Do posla teško bez stranačke knjižice“, a nastavila u podkastu sa Admirom Bajrićem, ekspertom za radnička prava iz Radničke komore Beča. Dokumentarac pokazuje kako problem izgleda u jednoj lokalnoj zajednici u BiH, dok podkast otvara pitanje kako jedna razvijena zemlja, kao što je Austrija, mladima pokušava obezbijediti jasniji put od obrazovanja do zaposlenja.

Bajrić u razgovoru objašnjava da Austrija ne garantuje posao svakom mladom čovjeku, ali ima sistem koji ih ne prepušta same sebi. Govori o obaveznom obrazovanju do punoljetnosti, dualnom sistemu, zanatskim centrima i službama za zapošljavanje koje ne služe samo za evidenciju nezaposlenih, nego za savjetovanje, obuku i povezivanje sa tržištem rada.

U podkastu se otvara i pitanje političkog zapošljavanja i poruke da mladima „džaba diploma ako nemaju člansku kartu“. Bajrić kaže da bi takva izjava u Austriji bila veliki skandal, dok je u BiH ona često postala opis stvarnosti u kojoj mladi ne vide sigurnu budućnost.

Suština podkasta je da pokaže šta se može naučiti iz uređenijih sistema i kako se problem nezaposlenosti mladih može posmatrati kao pitanje javne politike, a ne kao privatni neuspjeh pojedinca.

The post Mladi između diplome i članske karte: Kako Austrija zapošljava, a BiH tjera ljude da odlaze (Gerila podkast) first appeared on Gerila.info.

Građevinska skela u unutrašnjem dvorištu u devetom bečkom okrugu se urušila. Njeni ostaci usmrtili su četvoricu radnika i zatrpali ih u betonu.

Za to je, kako piše novinar i osnivač portala Balkan Stories Christoph Baumgarten, saznao na putu kući – i pomislio dvije stvari: da su poginuli radnici „odozdo“, i da se nada da nijednog od njih ne poznaje.

Baumgarten, čiji portal Balkan Stories iz Beča prati društvene i radničke teme vezane za region bivše Jugoslavije, u svom komentaru precizno secira realnost građevinskog sektora u austrijskoj prijestonici.

Od svih građevinskih radnika koje poznaje, kaže da se može sjetiti tek jednog koji je rođen u Austriji. I on je, kako navodi, napola Egipćanin.

Fasaderi, zidari, moleri, savijači armature, pomoćni radnici – svuda gdje treba teško raditi, dominiraju radnici iz siromašnijih zemalja.

U Beču to su uglavnom ljudi iz bivše Jugoslavije: Srbi, Bosanci, Kosovari, Makedonci.

Autor navodi i lične primjere: komšiju koji više ne može hodati nakon nesreće na radu, radnika koji se jedva oporavio, te kolegu koji je preminuo. Niz imena – Rile, Mujo, Sabo, Miloš – pretvara statistiku u stvarne ljude.

Samo u bolje plaćenim poslovima na gradilištu – poput vodoinstalatera, električara ili kranista – može se naći veći broj domaće radne snage.

„To su Jugosi koji grade novi Beč. I koje on prečesto proguta“, piše Baumgarten.

Sigurnost postoji – ali ne za sve

Austrijska gradilišta važe za relativno bezbjedna, što je rezultat dugogodišnje borbe sindikata Gewerkschaft Bau-Holz.

Nakon ove nesreće, njen predsjednik Beppo Muchitsch zatražio je temeljitu istragu.

Ipak, kako autor primjećuje, pitanje odgovornosti nije uvijek jednostavno. Katastrofe se ponekad dešavaju i bez direktne krivice.

Razlika u odnosu na zemlje regiona, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine, jeste u povjerenju u institucije – policiju, tužilaštvo i vještake koji bi trebali utvrditi šta se tačno dogodilo. Ali to, upozorava autor, ne mijenja suštinu problema.

Iza fasade – rad na ivici zakona

Stvarnost građevinskog sektora, čak i bez ovakvih nesreća, često je surova.

Na mnogim gradilištima, kako navodi, vladaju grubi uslovi rada. Dokumentacija se ne provjerava uvijek, radnici se ne prijavljuju uredno, a doprinosi često izostaju. Građevinarstvo i ugostiteljstvo, prema podacima sindikata i radničkih institucija, među sektorima su s najviše radnih sporova.

Rad u velikim firmama uglavnom garantuje sigurnost. Problem nastaje kod manjih firmi, koje često funkcionišu kao podizvođači velikih i gdje se zakoni ne poštuju dosljedno.

Poseban problem predstavlja činjenica da su mnoge takve firme u vlasništvu ljudi koji su i sami migranti – i koji nerijetko eksploatišu svoje sunarodnike. Autor naglašava da to nije univerzalno pravilo, ali da je dovoljno često da predstavlja ozbiljan strukturni problem.

Klasa jača od nacije

Ovaj problem, međutim, ostaje gotovo nevidljiv.

Radnici ga često prihvataju kao normalan. Javnost ne reaguje. Čak ni bolje situirani migranti iz regiona ne pokazuju interes za položaj svojih sunarodnika. Građevinci žive u paralelnim svjetovima, često stigmatizovani i marginalizovani.

„Klasa je jača od nacije“, konstatuje autor.

U toj rečenici, piše, krije se i potencijal za promjenu – kada bi radnici masovno stali zajedno, politički pejzaž bi se mogao promijeniti. Ali to se ne dešava.

Sistem koji troši ljude

Za mnoge građevinske radnike, da bi ih sistem „progutao“, nisu potrebne ni nesreće. Dovoljno je da decenijama rade fizički težak posao.

Već u pedesetim godinama, mnogi više ne mogu obavljati osnovne zadatke. Leđa, ruke, zglobovi – tijelo popušta. Ipak, sistem ih gura da rade do 65. godine.

A onda dolazi penzija – često nedovoljna za dostojanstven život.

Godine rada u matičnim zemljama slabo se priznaju, pa radnicima nedostaje deset ili više godina staža za punu penziju. Ishod je gotovo uvijek isti: uništeno zdravlje i siromaštvo u starosti. Četvorica poginulih radnika iz Beča najtragičniji su podsjetnik na tu realnost.

Ali, kako zaključuje Baumgarten, oni nisu izuzetak.

Oni su pravilo.

balkanstories.net

The post Koga Beč proždire: Četiri radnika iz regiona poginula na gradilištu, sistem koji ih troši ostaje nepromijenjen first appeared on Gerila.info.

R-S Silicon ima proizvodno postrojenje u Bjelajcima kod Mrkonjić Grada. Informaciju o zatvaranju fabrike nisu željeli ni da potvrde ali ni da demantuju u ovoj fabrici tvrdeći da ne mogu da nas spoje sa direktorom. Ništa, na istu temu, nisu željeli da komentarišu ni u kabinetu načelnika opštine Mrkonjić Grad Dragana Vođevića.

Izvori Gerila info tvrde da je od januara u toj fabrici oko 150 radnika ostalo bez posla. Uglavnom onih koji su imali ugovo na određeno.

“Dio radnika je svojevoljno otišao znajući šta se sprema”, kaže naš sagovornik.

Naš sagovornik tvrdi i da je u Siliconu u Bjelajcima trenutno na poslu ostao dio uprave i jedan broj šefova smjena.

Sasatanak sa radnicima je, saznaje Gerila info, u Siliconu u Bjelajcima održan jutros u 10 časova. Tada im je rečeno da prestaje proizvodnja.

Gerila info je u posjedu Prijedloga programa riješavanja viška radnika koji su sačinili u ovoj fabrici. U njemu se, između ostalog, navodi da će otpušteni radnici dobiti otpremninu.

“Zbog otežane finansijske situacije, koja je i glavni razlog otkazivanja ugovora o radu, kako je navedeno pod tačkom Razlozi prestanka potrebe za radom radnika, a u skladu sa prilivima od prodatih proizvoda koje poslodavac ima na zalihama, isplata otpremnina će se vršiti u ratama, u najviše pet mjesečnih rata, pri čemu iznos mjesečne rate neće biti niži od 1100 KM, sve do konačne isplate. Ukupna visina otpremnine, dinamika i rokovi isplate biće utvrđena Rješenjem o prestanku radnog odnosa za svakog radnika pojedinačno“, navodi se u obavještenju uprave Silicona.

Dalje se navodi da poslodavac ima obavezu da, ukoliko se ukaže potreba za radnicima, a zbog ponovnog djelimičnog ili punog pokretanja proizvodnje, ne zapošljava nove radnike već posao ponudi starim radnicima.

Uprava radnike obavještava i da problemi u poslovanju traju od 2023. godine kada je zbog globalne ekonomsko-političke situacije, uzrokovane djelimično i zbog rata u Ukrajini i posljedično tome energetskom krizom svjetskih razmjera, uz visoke cijene električne energije, dalji održiv i ekonomski opravdan nastavak proizvodnje postao nemoguć.

Obavještenje radnicima potpisala je direktorica Jelena Kuridža.

R-S Silicon je u januaru 2023. godine ugasio proizvodnju u Jajcu. U novembru iste godine postrojenje u Jajcu je zatvoreno a 110 radnika je otpušteno.

Postrojenje Silicona u Bjelajcima otvoreno je 2015. godine. Fabriku su otvorili Milorad Dodik i Gvido Duzi predsjednik grupacije Metalege iz Italije. Na izgradnju fabrike potrošeno je oko 80 miliona maraka. Portal capital je pisao da je 9 miliona za izgradnju fabrike plaćeno iz budžeta Republike Srpske. Capital je pisao i da je tokom 2017. godine Evropska komisija pokrenula istragu protiv BiH zbog sumnji da su kompanije iz BiH koje izvoze silicijum metal damping cijenama ugrozile tržište Evropske unije. Pod istragom su bile BSI Jajce i Silicon Mrkonjić Grad. Obje kompanije su dio iste italijanske grupacije. Optužbe su, nakon istrage, odbačene.

Silicon u Bjelajcima je godinama bio na meti dijela javnosti i aktivista zbog navoda o negativnom uticaju na životnu sredinu i kvalitet vazduha u ovom dijelu Republike Srpske.

Vladimir Kovačević, GERILA info

The post R-S Silicon zatvara fabriku u Bjelajcima kod Mrkonjić Grada first appeared on Gerila.info.

Proces evropskih integracija zahtijeva harmonizaciju zakonodavstva sa standardima EU u oblasti rada, socijalne zaštite i sindikalnog organizovanja – ali u BiH je ta harmonizacija često površna i neprimjenjena u praksi. Iako zakoni postoje, njihova primjena zaostaje, ostavljajući radnike u ranjivom položaju, dok poslodavci često izbjegavaju odgovornost. Koliko je BiH daleko od evropskih standarda i što je potrebno da se taj jaz premosti?

Evropska unija postavila je visoke standarde za zaštitu radnika kroz Povelju EU o temeljnim pravima, Evropski socijalni model i niz direktiva. Ovi standardi osiguravaju pravo na dostojanstven rad, poštene uslove rada, kolektivno pregovaranje, zaštitu od neopravdanog otkaza, jednaku platu za jednak rad i zabranu nesigurnih oblika zapošljavanja. Na primjer, jedna od direktiva (2003/88/EC) ograničava radno vrijeme na 48 sati sedmično, druga (2000/78/EC) zabranjuje diskriminaciju na osnovu pola, dobi ili invaliditeta. EU takođe promoviše sindikalno organizovanje i socijalni dijalog kao ključne elemente pravednog tržišta rada.

Za BiH, kao zemlju kandidata za članstvo u EU, usklađivanje s Acquis communautaire, posebno Poglavljem 19 (Socijalna politika i zapošljavanje), ključni je uslov za napredak u integracijama. Međutim, Izvještaj Evropske komisije za 2024. godinu ukazuje na ograničen napredak u ovoj oblasti, uz ozbiljne nedostatke u implementaciji zakona.

Stanje u BiH: Rad bez garancije

U BiH postoje zakoni o radu na entitetskom nivou i u Brčko distriktu, ali njihova primjena je neujednačena. Mnogi radnici suočavaju se s ozbiljnim problemima: rade bez ugovora, s minimalnim pravima ili čak na crno, posebno u sektorima poput građevinarstva, ugostiteljstva i sezonskih poslova. Prekovremeni rad često nije regulisan niti plaćen, dok su inspekcije rada ograničene zbog nedostatka kapaciteta i političkih pritisaka.

Sindikati u BiH su fragmentisani i često nemoćni. Prema podacima Saveza sindikata Republike Srpske, samo 20 odsto radnika u privatnom sektoru članovi su sindikata, a radnici se često suočavaju sa zastrašivanjem kada pokušavaju ostvariti svoja prava. Mladi i žene posebno su izloženi nesigurnim oblicima rada, poput honorarnih ugovora preko omladinskih zadruga, koji rijetko uključuju socijalnu sigurnost.

Danko Ružičić, potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu, upozorava da u Republici Srpskoj radnici u realnom sektoru imaju manji obim prava nego radnici u javnom.

“Iako Zakon o radu iz 2015. godine pruža osnovu za uređivanje prava zaposlenih, njegova primjena u praksi je oskudna bez potpisanih kolektivnih ugovora. U javnom sektoru, kolektivni ugovori regulišu dodatna prava kao što su dužina godišnjeg odmora, uvećanja za prekovremeni i noćni rad, kao i naknade za topli obrok i regres. Radnici u realnom sektoru bez tih ugovora ostaju uskraćeni za mnoga prava koja njihovi kolege u javnom sektoru konzumiraju“, kaže Ružičić za Gerilu.

On dodaje da radnici u realnom sektoru vrlo često rade i vikendom, bez adekvatne naknade.

“Nema garancije za prekovremeni rad jer nema kolektivnog ugovora koji bi to osigurao“, naglašava naš sagovornik.

Takođe, plate su, dodaje on, neregulisane i znatno variraju.

„Svako radno mjesto treba da ima svoju osnovnu platu, ali u realnosti toga nema. Plate zavise od volje poslodavca“, tvrdi Ružičić.

Tek 20 do 25 fabrika u Republici Srpskoj imaju potpisane pojedinačne kolektivne ugovore.

„To su izuzeci, tamo gdje su poslodavci socijalno osvešćeni i gdje postoji kultura socijalnog dijaloga“, objašnjava naš sagovornik.

Govoreći o sindikalnoj organizovanosti, istakao je da sloboda sindikalnog udruživanja postoji samo na papiru.

„Kada poslodavac shvati da se sindikat želi formirati, uloži sve napore da to spriječi. Govori radnicima da im sindikat ne treba, da samo bacaju pare“, istakao je Ružičić.

Savez sindikata RS, podsjeća on, predložio je model jedinstvene osnovne najniže plate od 900 KM za nekvalifikovane radnike, koja bi se množila koeficijentima za različite kvalifikacije.

„Za KV radnika predlažemo 1.170 KM, za tehničara 1.350 KM, a za visoku stručnu spremu 1.800 KM i više. Na osnovnu platu bi se dodatno obračunavali minuli rad, noćni rad, rad praznikom, topli obrok i regres. Na taj način bismo kompenzovali izostanak kolektivnih ugovora i uveli pravdu u platni sistem“, smatra on.

Međutim, dodaje naš sagovornik, Unija poslodavaca i Privredna komora RS odbijaju učešće u dijalogu.

„Nisu htjeli ni da dođu na konferenciju koju smo organizovali. Poslodavci misle da mogu sve sami da određuju. To nije evropski model“, upozorava Ružičić.

On naglašava da evropska praksa i propisi zahtijevaju kolektivno pregovaranje na nivou firme, grane i države.

„Bez toga, ne možemo govoriti o evropskim standardima rada“, kaže Ružičić.

Za kraj, upozorava da će bez većih plata i stabilnih prava radnici nastaviti da napuštaju zemlju.

„Dobit koju ostvaruju poslodavci mora se fer podijeliti sa radnicima. To je jedini način da se osigura socijalni mir i poveća produktivnost“, zaključuje Ružičić.

Ključni problemi: Nesigurnost i nepravda

Radničko tržište u BiH suočava se s višestrukim izazovima. Jedan od njih su nesigurni oblici rada poput fleksibilnih ugovora, honorarnih poslova i rada preko omladinskih zadruga, koji su sve češći, posebno među mladima. Ovi poslovi rijetko nude zdravstveno ili penzijsko osiguranje.

Problem je i slaba zaštita na radu i to što se Zakon o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu slabo primjenjuje. U 2023. godini zabilježeno je preko 1.000 povreda na radu, uključujući nekoliko smrtnih slučajeva, prema podacima inspekcija rada.

Niske plate i siva zona su, takođe, izazov sa kojim se BiH suočava. Minimalna plata od ove godine u FBiH iznosi oko 1.000 KM, a u RS oko 900 KM, što je često nedovoljno za osnovne životne potrebe.

Takođe, mnogi poslodavci prijavljuju radnike na manji iznos od stvarne plate kako bi smanjili doprinose.

“Tako je od prvog dana, a, evo, radim skoro 20 godina”, rekao je sagovornik Gerile iz Banjaluke, koji radi kao građevinski radnik.

On priznaje da su se na takvu praksu navikli svi, pa se oko nje i ne prave veći problemi.

“Gazde podrazumijevaju da će neki minimalni iznos uplatiti na račun u banci, a ostalo davati na ruke. Ni mi se, iskreno, ne bunimo, bitno nam je da ukupno dobijemo platu od koje možemo živjeti”, rekao je on.

Na našu konstataciju da bi takva praksa mogla da im se “obije o glavu” kada dođe vrijeme za penziju, naš sagovornik odmahuje rukom.

“Ko ovdje misli o penziji? Gledamo kako ćemo pregurati današnji dan”, kratko je odgovorio.

U Savezu samostalnih sindikata BiH tvrde da su korijen problema prije svega nastojanja, kako kažu, neodgovornih i nesavjesnih poslodavaca da steknu veći profit na uštrb plaćanja doprinosa za radnike, te ispunjavanja poreskih obaveza prema državi.

„S obzirom na to da je stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini previsoka i da, nažalost, većina stanovništva živi u teškim ekonomskim uslovima, poslodavci često iskorišćavaju tešku materijalnu situaciju radnika nudeći im posao bez prijavljivanja. Tako sebi osiguravaju dovoljan broj radnika uz minimalne troškove, dok su radnici primorani prihvatiti da rade bez prijave na obavezna osiguranja zbog puke potrebe za preživljavanjem i kakvog-takvog, priliva novca u porodicu“, objašnjava predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedin Šatorović.

On dodaje da je već godinama trend neprijavljenih radnika najveći u sektoru uslužnih djelatnosti, te građevine.

“Najveći broj neprijavljenih radi u kafićima, agencijama za pružanje raznih usluga, (posebno u sektoru turizma), a u posljednje vrijeme i u kompanijama iz lT sektora. Ono što se pokazalo kao posebno rizično je veliki broj neprijavljenih radnika u sektoru građevine, u kojem su povrede i nesreće česte, a zaposleni i njihove porodice ne ostvaruju prava na bilo kakvu pomoć“, navodi Šatorović za Gerilu.

Sa druge strane, predstavnici poslodavaca odbacuju optužbe te naglašavaju da adresa nezadovoljnim radnicima nisu oni nego predstavnici vlasti, te da rješenje treba tražiti u smanjenju nivoa oporezivanja rada za koje kažu da je trenutno previsoko. Iz Unije poslodavaca RS se ograđuju od onih koji ne prijavljuju radnike, te ih nazivaju nelojalnom konkurencijom i naglašavaju da su za pomenuti problem predviđene visoke kazne.

Primjeri iz prakse: Svjetlo i tama

Postoje svijetli primjeri napretka. Sindikati metala i industrije u FBiH, na primjer, uspješno su ispregovarali kolektivne ugovore s nekoliko većih kompanija, osiguravajući bolje plate i uslove rada. Upravo Evropska unija ističe kolektivno pregovaranje kao jedan od najznačajnijih alata za poboljšanje položaja radnika. Do sredine novembra ove godine članice EU moraju usvojiti akcione planove za promovisanje kolektivnog pregovaranja, kako bi ono postalo praksa. Imajući u vidu da je BiH dobila status kandidata, te da teži članstvu u pomenutoj uniji država, nužno je poštivanje Evropske socijalne povelje, garantovanje prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje, što poslodavci kod nas vješto izbjegavaju.

Takođe, pozitivan primjer je i Zakon o zaštiti trudnica i porodilja u oba entiteta koji je djelimično usklađen s EU standardima, a koji je omogućio plaćeno porodiljsko odsustvo.

S druge strane, negativni primjeri su brojni. U tekstilnoj industriji u Krajini i Istočnoj Hercegovini radnici često primaju plate ispod zakonskog minimuma i rade u neadekvatnim uslovima. Dostavljači hrane često nemaju ugovore niti osnovna prava. Sezonski radnici u poljoprivredi gotovo su nevidljivi u sistemu, bez ikakve zaštite. Ništa bolje nije ni u slučaju građevinskih radnika.

U nasumičnoj anketi, koju smo sproveli među 30 radnika nastanjenih u Banjaluci, vidljiv je jaz između javnog i privatnog sektora. Zaposleni na budžetu ističu da im se ne uskraćuju prava zagarantovana zakonom, a kao najveći problem ističu pritiske pretpostavljenih ali i stranačko angažovanje koje se podrazumijeva, ukoliko je neko posredovao oko zapošljavanja.

U privatnom sektoru, drugačija priča. Zagarantovanih 20 dana godišnjeg odmora uglavnom im se poštuje, ali ne i dani koje bi trebali dobiti na osnovu staža (jedan dan na četiri godine staža), niti im se dodatno plaća ili vraća u vidu slobodnog dana prekovremeni rad, naročito vikendom. Rijetko kad im se dodatno plaća rad noću ili rad za vrijeme praznika. I brojni drugi zagarantovani benefiti ostaju “mrtvo slovo na papiru” poput plaćanja toplog obroka.

“Prijavljen sam na minimalac, i na ‘ruke’ dobijam još 300 KM. Topli obrok mi ne isplaćuju jer se vodi da nam poslodavac obezbjeđuje hranu, iako to nije tačno. Vjerovatno samo fiktivno prikazuju da nam je dostavljaju, u dogovoru sa nekom firmom za ketering”, priča za Gerilu jedan od intervjuisanih sagovornika.

Takvi slučajevi trebali bi biti na “meti” inspekcije, ali to u praksi i nije vidljivo. Ali jeste da postoje “nedodirljive firme”, sa snažnom političkom zaštitom, čije se poslovanje ne provjerava. Politička analitičarka Tanja Topić kaže za Gerilu da je politički uticaj ušao u svaku poru društva, na isti način na koji je korupcija postala stil življenja.

„Nemoguće je u uslovima u kojima je politika, odnosno vlast, pokorila svaki kamenčić, očekivati da se probudimo i preko noći izađemo iz tog pakla. Kada decenijama ćutite, razni su razlozi za strah, da ne ugrozite egzistenciju, da se ne zamjerite političkim autoritetima, spremate koverte kojima tobože ‘kupujete’ mir, kada gledate u povlašćenu kastu, koja sa inspekcijom a uz politički blagoslov, određuje koji zakoni će se primjenjivati za njih, onda shvatite da su godinama u zabludi oni koji uporno tvrde da ih politika ne zanima“, ističe Topićeva.

Zašto usklađivanje s EU standardima zapinje?

Reforma radnog zakonodavstva u BiH suočava se s više prepreka. Entiteti se teško usaglašavaju oko zajedničkih standarda, što otežava stvaranje jedinstvenog državnog okvira. Inspekcijske službe često su pod političkim uticajem, a tolerisanje nepravilnosti u firmama povezanim s političkim elitama dodatno komplikuje situaciju. Nedostaje i nezavisno tijelo koje bi pratilo napredak u usklađivanju s EU standardima.

Prema izvještaju Evropske komisije iz 2024. godine, BiH je ostvarila ograničen napredak u harmonizaciji radnog zakonodavstva, posebno u pogledu zaštite od diskriminacije i sigurnosti na radu. Nedostatak političke volje i korupcija dodatno usporavaju reforme.

U Izvještaju o Bosni i Hercegovini, Evropska komisija navodi da je napredak u usklađivanju radnog zakonodavstva s EU standardima ograničen. Specifično se ističe potreba za usklađivanjem zakona o radu s direktivama EU u oblasti jednakosti, nediskriminacije i zaštite radnika, ali se napominje da složena institucionalna struktura BiH otežava koordinaciju i implementaciju. Izvještaj naglašava da BiH još uvijek nije izradila nacionalni program za usvajanje pravne tekovine EU (NPAA), koji bi uključivao i detaljan plan usklađivanja radnog zakonodavstva. Ovo je ključni prioritet za napredak ka EU integracijama.

Takođe, zbog složene političke situacije, BiH ni šest mjeseci nakon zahtjeva iz Brisela, nema ime glavnog pregovarača za pristupanje Evropskoj uniji, što je označeno jednim od prioriteta. Imajući u vidu da vlast na nivou BiH koja je formirana nakon posljednjih opštih izbora krajem 2022. godine u suštini više ne postoji, pomenuto ime a samim tim i dalji rad na pristupanju BiH je u blokadi.

Maja Dragojević-Stojić, zamjenik predsjednika Odbora za zdravstvo, rad i socijalnu politiku u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kaže za Gerilu da usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa zakonima EU nisu na “radaru” najvišeg zakonodavnog tijela u Srpskoj.

“Nije došlo do nekakvog ‘zastoja’ što se tiče usklađivanja prava radnika sa zakonodavstvom EU jer nekog napretka u pravcu usklađivanja nije ni bilo. Takođe, vlast u Republici Srpskoj uopšte se i ne bavi unapređenjem prava nego, upravo suprotno, temeljno degradira i umanjuje opseg radničkih prava”, kaže naša sagovornica.

U korist pomenute konstatacije, izdvaja dvije činjenice.

“Prema izjavama sindikalnih predstavnika, oko 54.000 radnika u javnom sektoru Republike Srpske, čiji je poslodavac Vlada RS, prima platu u koju su topli obrok i regres uračunati, bez mogućnosti da se te naknade posebno iskažu. Ova praksa je regulisana posebnim zakonima o platama, koji propisuju da su naknade za topli obrok i regres uključene u osnovnu platu i ne mogu se posebno iskazivati. Ovo je ne samo nezakonito nego ide direktno na štetu radnika čiji poslodavac je upravo javna vlast”, kaže Dragojević-Stojić.

Druga stvar je to da, dodaje naša sagovornica, po važećem Zakonu o radu, tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava.

“To u praksi znači da imate pola godine da tužite poslodavca ako vam ne isplati platu, nakon čega gubite pravo na tužbu. Ostali oblici obligacionih odnosa imaju rokove od godinu ili tri godine, što vam govori koji je nivo stepena zaštite radničkih prava u očima vlasti Republike Srpske”, kaže ona.

Dodaje da su rad, odnosno prava koja proizilaze iz radnog odnosa najniže cijenjena roba koja može da računa, što se institucija Republike Srpske tiče, najmanji stepen zaštite.

“To je direktna posljedica toga da vlast djeluje u cilju zaštite interesa krupnog domaćeg ali i stranog kapitala a ne svojih građana i to je vidljivo u svim sferama javnog života – koncesija i upravljanja prirodnim resursima, pružanja zdravstvenih usluga koje se prilagođavaju privatnim ustanovama, obrazovanju, javnim preduzećima, pa, na kraju, i radničkim pravima”, zaključila je Dragojević-Stojić.

Put ka EU standardima

Evropska unija jasno poručuje: dostojanstven rad i zaštita radnika nisu dodatak, već temelj zajedničke evropske politike. Ako BiH želi postati dio te zajednice, mora izgraditi sistem u kojem radnici nisu jeftina radna snaga bez glasa, već građani sa pravima, sigurnošću i dostojanstvom.

Dok zakoni na papiru postoje, njihova primjena ostaje ključni izazov. Bez političke volje, nezavisnih institucija i aktivnog uključivanja sindikata, BiH će teško sustići evropske standarde, ostavljajući radnike u sivoj zoni nesigurnosti.

Merima Ejubović, programska menadžerica u Fondaciji Friedrich Ebert, kaže za naš portal da Bosna i Hercegovina značajno kaska za zemljama Evropske unije u nekoliko ključnih oblasti kada je riječ o pravima radnika.

„Prije svega, zakonski okvir rada i radnih odnosa u BiH još uvijek ne prepoznaje dovoljno fleksibilne i pravedne modele zaštite radnika u nesigurnim oblicima zaposlenja – poput rada na određeno, sezonskog rada, rada na platformama ili rada preko agencija – tu zakoni ne prate stvarne promjene na tržištu rada“, ističe naša sagovornica.

S druge strane, dodaje ona, u određenim oblastima zakoni su formalno usklađeni sa standardima EU, kao što su zakon o zaštiti na radu ili propisi koji zabranjuju diskriminaciju.

„Međutim, upravo zbog nedostatka provedbenih – podzakonskih – akata, njihova primjena izostaje. Primjer za to je Zakon o zaštiti na radu u Federaciji BiH koji je usvojen, ali nisu doneseni svi potrebni podzakonski akti, pa samim tim zakon ostaje neprimjenjiv u praksi. Ovo stvara ozbiljan pravni vakuum koji direktno utiče na sigurnost i prava radnika na terenu. Sve dok se zakoni ne provode dosljedno i u cijelosti, radnici u BiH će ostajati bez adekvatne zaštite, a zakonski tekstovi će ostati samo deklarativni okvir bez stvarne moći“, zaključila je Merima Ejubović.

Gerila.info

The post Radnička prava (samo) na papiru: Koliko je BiH udaljena od evropskih standarda? first appeared on Gerila.info.

Raditi nedjeljom ili ne – pitanje je koje traži puno analize. S jedne strane trgovci, s druge poslodavci i zakoni. Kupci su u sredini, ali zbog njih je ovo pitanje i postavljeno.

Piše: Alena BEŠIREVIĆ

Trebaju li i radnici u trgovinama imati slobodan dan u nedjelju, pitanje je koje već duže dijeli javnost.

Na jednoj su strani trgovci i radnici ovog sektora, koji nerijetko rade za minimalac, prekovremeno, vikendom i za praznike. Na drugoj  – poslodavci i kupci koji odavno imaju naviku upravo u nedjelju ići u šoping.

– Sedam godina sam radila u tržnim centrima i nedjeljom i praznicima. U jednom sarajevskom centru čak i 10 navečer. To je iscrpljujuće i fizički i psihički. Zato trpi privatni život, bez obzira imate li porodicu, djecu, supruga, partnera. Jednostavno, teško je izdvojiti vrijeme, planirati nešto. Kupci o tome ne misle, njima je nedjelja neradni dan, a s vremenom baš omiljeni za kupovinu. Rijetko misle o tome da oni koji rade nedjeljom stignu kući najranije u 22:30 – govori nam trgovkinja Amela (čiji je identitet poznat autorici teksta).

Kupci, s druge strane ne propituju svoje navike.

– Pa tačno je da su kupci i ranije pokazivali nedostatak emaptije i solidarnosti prema radnicama, s obzirom na to da su uglavnom žene zaposlene u trgovini. Kupci su navikli da nedelju koriste ili u kupovini ili samo u obilasku tržnih centara. Međutim za one koji rade u trgovini, slobodna bi nedjelja mnogo značila – kazala je za Interview Mersiha Beširović, predsjednica Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.

Neradno u Livnu, Bijeljini, Sanskom Mostu…

Neradna nedjelja bi također mogla biti i znak da se radna mjesta u trgovinskom sektoru učine atraktivnijim, jer se i trgovci sve češće odlučuju za odlazak u inostranstvo. Razlog su često niske plate i teški uslova rada koji uključuju prekovremeni rad i nedostatak vremena za odmor.

– U principu, u ugovoru rijetko piše da su subota ili nedjelja radne. Piše samo da imate pravo na jedan slobodan radni dan. Međutim, kad pomnožite šest radnih dana sa po 7 radnih sati, koliko je najčešće radno vrijeme trgovca, dobijete barem 42 radna sata sedmično. A u nekim slučajevima i više. I tu imate ta dva sata koja su mimo 40- časovne radne sedmice, koja se uopšte nigdje ne vode kao prekovremeni rad. Sad pomnožite to sa 150 hiljada radnika u trgovini vidjet ćete da su to ogromne sume koje idu u korist poslodavaca – navodi Beširović.

Poslodavci se vode logikom profita. I tvrdnjama da upravo vikendom ili praznicima imaju najviše prometa. Zbog toga su spremni i pogaziti pokoje radničko pravo.

– Nerijetko se dešavalo da iz nedjelje uvečer ranim ujutro u prvu smjenu. Osim toga vikendom sam imala ogroman problem u pronalaženju osobe koja će mi čuvati sina, tada bebu, jer vrtić radi od ponedjeljka do petka. Često sam se pitala za šta i kome radim. Iskreno, za sve godine rada nisam nikada dobila uvećanu dnevnicu za rad nedjeljom ili praznicima, iako je zakonski to zagarantovano – priča Amela.

Dan za odmor, a na našim prostorima to je oduvijek bila nedjelja, zakoni koji reguliraju oblast trgovine i radnih prava na nivou entiteta u BiH različito tretiraju.

Koliko zakona, toliko pravila. No, i jedan i drugi I treći  – onaj o o trgovini na nivou entiteta, te Zakon o radu FBiH odluku o neradnim danima prepuštaju trgovcima tj. poslodavcima. Izuzetak je Zakon o radu RS koji u članu 78. definiše sedmični odmor koji se, u pravilu, koristi nedjeljom, uz određene izuzetke.

No, regulisanje je moguće i odlukama donesenim na nižim instancama. Pa o tome mogou odlučiti i općinska vijeća – pa su nedjeljom trgovine zatvorene u u Sanskom Mostu, Livnu, Bijeljini, Zvorniku i Kiseljaku…

– Zakon o radu FBiH uopće ne tretira neradnu nedjelju nego propisuje jedan slobodan dan u toku sedmice. I Zakon o trgovini isto tako. Zato i jesu specifične uredbe na općinskom nivou jer one nisu propisane zakonom. Recimo, u Sanskom Mostu je općinsko vijeće odobrilo zabranu rada nedjeljom ali je načelnik, koji je inače, čini mi se, član SDA stranke, pozivajući se na slobodu tržišta i slično pisao Ministarstvu trgovine FBiH i dobio podršku od ministra trgoine Vujanovića. Zvanični stav Ministarstva trgovine FBiH je bio da se ne može zabraniti rad nedeljom općinskom odlukom. No, općinsko vijeće je istrajalo u svojoj odluci – kaže Beširović.

Ovakve odluke koje donose općine ona vidi kao “izraz jednog novog zaokreta na političkoj sceni”.

Samo u toku 2021. Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti je intervenisao u 350 slučajeva kršenja radničkih prava, a obavljeno su ukupno 382 razgovora sa radnicima. Broj osoba kojima je pružena pomoć u rješavanju slučajeva kršenja radničkih prava je 208 od čega je 152 žena i 56 muškaraca.

Osim toga imamo i situaciju u kojoj radnici zaposleni kod istog poslodavca nemaju ista prava.

Naša sugovornica Amela sjeća se da je na početku rada u jednom tržnom centru godišnje, za praznike imala koji dan slobodno. No, s dolaskom novog vlasnika sve se promijenilo.

– Do tada neradni Dan Državnosti 25. novembar, Dan nezavisnosti 1.mart, Praznik rada… postaju radni. Kazali su nam, zbog većeg prometa. Bili smo razočarani, ali kome da se žalimo. Ja sam u ime firme u kojoj sam radila pisala molbu da se takve promjene ne uvaže. Odgovorili su da je ugovorom definisano da radno vrijeme određuje vlasnik tržnog centra, a da su svi zakupodavaci dužni to poštovati. To je na žalost, jasna slika društva u kojoj živimo – priča Amela.

Poslodavcima to i odgovara. Potvrdio nam je to i i predsjednik Udruženja poslodavca FBiH Adnan Smailbegović.

– To je nešto što treba ostaviti tržištu da regulira. U kolektivinim ugovorima smo precizirali da se rad nedjeljom plaća vioše, a rad praznicima duplo – izričit je Smailbegović koji smatra da je “zakon sve regulisao i da se ne mogu pronalaziti hibridna rješenja zato što se taj zakon ne poštuje”.

Beširović međutim tvrdi  da se mogu pronaći i drugačija rješenja koja bi mogla zadovoljavati i kupce i poslodavce i radnike.

– Moglo bi se naći i neko drugo rješenje, recimo ograničenje broja radnih nedjelja. To bi bilo bolje nego rješenje nego potpuno otvoriti ili potpuno zatvoriti nedjeljom – dodaje Beširović i ističe kako kod nas treba nalaziti sistemska rješenja.

Jedno od takvih rješenja koje je doneseno prethodne godine nakon enormnih poskupljenja koja su uslovljena globalnim ekonomskim kretanjima bilo je i povećanje minimalne plate u FBiH.

– Veliki problem su sada, nakon povećanja minimalne plate u Federaciji BiH, prigovori poslodavaca da se radnicima sve češće nude ugovori bez toplog obroka. I to je isključivo posljedica toga što poslodavci neće radnicima da povećaju minimalnu platu, pa im onda uskraćuju topli obrok – ističe Beširović.

No, situacija će se, zbog odlaska radnika iz zemlje, morati mijenja. U većini zemalja Europske unije nedelja je za trgovce neradni dan, a da ne govorimo o boljim plaćama i uvjetima rada.

– Nedavno sam imala priliku posjetiti Njemačku, u kojoj apsolutno ništa ne radi nedjeljom osim benzinskih pumpi i sve funkcioniše perfektno. Ljudi su navikli da se najdalje do subote poslijepodne namire. Nadam se da će tako ponovo biti I ovdje. Jer nisu uvijek trgovine bile otvorene nedjeljom. Ako vratimo te stare navike, ljudi će s vremenom prihvatiti disciplinu kupovine na vrijeme. Ne trebam ni objašnjavati koliko bi to značilo svakom radniku – smatra trgovkinja.

Do sada su, istina, glasovi nezadovoljstva uslovima rada u trgovinskom sektoru bili tihi i anonimni. No, Amela tvrdi da se i to mijenja.

– Sve više čujem komentare poslodavaca kako je teško naći dobrog radnika. Vjerujem i da će uz tu činjenicu i jači nadzor inspekcije o uvjetima rada biti bolja situacija.

Tržište će, uvjereni su sindikati, diktirati pravila igre.

– Pa vi sada ne možete naći radnika u ugostiteljstvu kojem je plata ispod 1000 KM. Povećane su plate prije nego je to propisano zakonom i to samo kako bi se zadržali radnici. I trgovci će na kraju biti kao ugostitelji – smatra Beširović.

Ko radi, a ko odmara?

No, prije nego ikakva odluka bude donesena, opet se treba vratiti analizama. Teško je utvrditi, jer ovdje statistike nikad nisu jača strana, koliko radnika zapravo radi nedjeljom, koliko bi njih i da li uopće ostalo bez posla zbog zatvaranja trgovina jedan dan u sedmici, kako bi se to odrazilo na tržište, na poslodavce i kompanije.

Dok ne dobijemo prave odgovore na ova ključna pitanja, ostat ćemo podijeljeni na one za i protiv.

U regionu se također već godinama vodi slična rasprava, a u Sloveniji je dozvoljeno da nedjeljom male trgovine budu otvorene do 15 sati, a zatvoreni veliki trgovački centri.

Stanje u EU zavisi od zemlje do zemlje, s obzirom da ne postoji zakon koji bi članicama nalagao kako postupati.

Međutim, u EU trgovine se radnim danom otvaraju kasnije, ali i rade kraće. U Velikoj Britaniji radno vrijeme trgovina je od 9 do 17:30, a subotom do 16 sati, a nedjeljom su zatvorene. U Irskoj, na primjer, trgovine rade do 21 sat, ali samo od srijede do petka.

U Austriji nedjeljom ne rade također tržni centri, ali su otvorene suvenirnice, cvjećarnice i dežurne trgovine prehrambenim proizvodima. U Italiji nedjeljom rade samo dežurne trgovine.

S druge strane oceana, u SAD-u, trgovine se radnim danima najčešće otvaraju u 9 sati i rade do 18 sati. Veliki trgovački centri otvaraju u 10 i zatvaraju u 21 sat, a nedjeljom u 17 sati.

Rad nedjeljom u EU zabranjen je u Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Norveškoj, Njemačkoj, Luksemburgu i Austriji, Poljskoj.

(interview.ba)

The post Nedjelja je najbolji dan za prodaju radničkih prava first appeared on Gerila.info.

“Bolest moje supruge pokazala nam je u kakvom društvu živimo koja je tada bila u sred liječenja i borbe protiv kancera, a tek danas nakon podrške sindikata i interesovanja medija, vraćena na posao”, rekao je Mladen Todorić.

https://www.facebook.com/www.gerila.info/videos/3034644696569054/?t=2

“Slobodanka i ja smo odgojili troje dece. Dvije kćerke su inžinjeri, a najmlađa koja je inače vukovac, po našem nagovoru već uči njemački. Neka ide da studira u Minhenu ili Gracu”, istakao je vidno potreseni Mladen.

Republička inspekcija rada utvrdila je u vanrednoj kontroli da je Slobodanka Todorić, oboljela od karcinoma i kojoj je odstranjen bubreg, u dvije firme u Derventi, koje su vlasnički povezane, radila pune tri godine na određeno vrijeme, i to zbog privremenog povećanja obima poslovanja. U pitanju su registrovani pogoni za proizvodnju obuće u Derventi – ”Relaxshoe Bosna” d.o.o. i “Amika” – koje su sestrinske firme i obe su registrovane na istoj adresi.

On je dodao da se u ratu 39 mjeseci borio za Republiku Srpsku, a dočekao je da mora da moli, da u toj istoj Republici Srpskoj njegova teško bolesna supruga sačuva radno mjesto i platu od 400 KM.

“Radnici u Republici Srpskoj više nemaju vremena i ne treba više ni minuta da trpe postupke loših poslodavaca, niti da svakog dana idu na posao sa strahom od otkaza”, rekao je Božo Marić, predsjednik Sindikate Uprave RS, koji je u proteklim danima podržavao porodicu Todorić u borbi za njihova prava i naglasio da je današnja pobjeda dokaz da “mali čovjek ima kome da se obrati u borbi za pravdu i naglasio važnost sindikalne borbe i organizovanje, kao garanta zaštite radnika u RS”.

GERILA.info

The post Teško bolesna radnica iz Dervente nakon nezakonitog otkaza vraćena na posao (FOTO/VIDEO) first appeared on Gerila.info.