U Bosni i Hercegovini samohrane majke često ne vode samo jednu borbu. One istovremeno rade, brinu o djeci, rješavaju prevoz, račune, vrtiće, školu, bolest, alimentaciju i svakodnevne probleme koje bi uređen sistem morao barem djelimično da preuzme. Umjesto toga, mnoge ostaju same pred institucijama, bivšim partnerima i finansijskom nesigurnošću.

Taj problem Gerila.info je prikazala u kratkom dokumentarcu „Život bez pauze: Samohrana majka u BiH“, koji prati svakodnevicu Dijane Popović, majke dva dječaka iz Stanova kod Doboja. Dijana radi u bolnici „Sveti apostol Luka“, brine o djeci, oslanja se na pomoć roditelja i pokušava da održi porodicu stabilnom uprkos problemima koji uključuju i neplaćanje alimentacije. Dokumentarac pokazuje kako izgleda život kada porodica preuzima ono što bi trebalo da bude i obaveza sistema.

U novoj epizodi Gerila podkasta, snimljenoj u prostorijama Austrijskog saveza sindikata u Beču, razgovaramo sa Dorotijom Kikinger o tome kako Austrija štiti samohrane roditelje. Ona objašnjava model alimentacionog fonda, u kojem država isplaćuje alimentaciju ako roditelj ne izvršava svoju obavezu, a zatim sama potražuje novac od dužnika. U razgovoru se govori i o vrtićima, jaslicama, zaštiti od nasilja, bolje plaćenim poslovima sa skraćenim radnim vremenom i podršci koja samohranim roditeljima omogućava da ne budu prepušteni sami sebi.

Suština podkasta nije da Austriju prikaže kao idealan primjer, nego da pokaže šta se iz uređenijih sistema može naučiti. Ako je samohranim majkama teško i u Austriji, jasno je koliko je taj teret veći u BiH, gdje se mnoge same bore sa alimentacijom, troškovima, institucijama i brigom o djeci. Zato ovaj razgovor, nakon dokumentarca o Dijani Popović, otvara pitanje mogućih rješenja, kao što su alimentacioni fond, bolje naplate alimentacije, dostupniji vrtići, zaštita od nasilja i sistem koji samohranog roditelja ne ostavlja samog.

The post Samohrane majke u BiH su prepuštene same sebi: Šta možemo naučiti od Austrije? (Gerila podkast) first appeared on Gerila.info.

“Ovim maršem želimo skrenuti pažnju na važnost borbe za ravnopravnost, poštovanje ljudskih prava i dostojanstvo svih žena. Cilj marša je ukazati na društvene nepravde, nasilje nad ženama, ekonomske nejednakosti i potrebu za većim učešćem žena u donošenju odluka”, naveli su organizatori.

Nakon stogodišnjih borbi za glas, za pravo na obrazovanje, za pravo da same odlučujemo o svojim tijelima, za bolje uslove u porodilištima, za više mjesta u vrtićima, za ravnopravniju podjelu kućnih poslova i obaveza, za pravo na iste plate i mogućnosti napredovanja na poslu, za pravo na odmor, na život bez nasilja, za pravo da budemo sutkinje, arhitektice, pilotkinje ili inženjerke nuklearne fizike… nakon svih tih mukom izvojevanih pobjeda, mi se i dalje, svakodnevno, suočavamo sa najrazličitijim oblicima nasilja, ali i sa pokušajima da nam se ospore zakonom priznata prava.

Stalno smo na nekom oprezu, rastrzane između kuće i posla, zabrinute, umorne, pod pritiskom da se oglasimo, reagujemo, da ne ćutimo… Kad ćemo moći sjesti i reći: „Gotovo je. Sad smo ravnopravne i imamo sve što imaju i muškarci u našem društvu. Naša pamet, naš rad, naša tijela su jednako vrijedna.“ Umjesto toga, mi se okupljamo da bismo ponovo iznijele svoje zahtjeve, sastavljene na osnovu onoga što lično proživljavamo ili čemu svjedočimo.

Danas, ujedinjene/i u solidarnosti, zahtijevamo:

Efikasnije mjere za sprečavanje nasilja nad ženama – Unapređenje zakonskih okvira, izdvajanje sredstava i odgovoran rad institucija kako bi se efikasno spriječilo i sankcionisalo nasilje nad ženama i djevojčicama, uključujući nasilje u porodici, seksualno i digitalno nasilje. Vraćanje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama u Republici Srpskoj u proceduru.

Zaštitu reproduktivnih prava – slobodan pristup zdravstvenoj zaštiti, kontracepciji i abortusu, bez stigmatizacije i pritiska.

Dostojanstven rad i socijalnu sigurnost – Jednaku platu za jednaki rad, ukidanje diskriminacije pri zapošljavanju i uspostavljanje mehanizama za zaštitu od nasilja na radnom mjestu.

Političku ravnopravnost i pravo da budemo jednako uključene – Više žena na mjestima odlučivanja, jačanje političke participacije i eliminacija svih oblika političkog nasilja prema ženama.

Obrazovanje za budućnost – Uvođenje perspektiva ravnopravnosti u obrazovne sisteme i dekonstukcija štetnih patrijarhalnih normi od najranijeg uzrasta.

Solidarno – za dostojanstven život bez diskriminacije, straha i bez nasilja!

BUKA

The post U Banjaluci održan Marš solidarnosti za slobodu i dostojanstvo, ovo su zahtjevi… first appeared on Gerila.info.

Piše: Hilma Unkić

Foto: Fondacija CURE

U Bosni i Hercegovini i dalje je prisutna rodno uvjetovana segregacija na tržištu rada, kao i stereotipi o “ženskim” i “muškim” poslovima. Udio žena među nezaposlenim stanovništvom je veći, zaposlene žene manje su plaćene u odnosu na muške kolege, a podzastupljene su i na rukovodećim pozicijama, navodi se u novom Vodiču za ekonomsko osnaživanje žena Fondacije CURE.

Koristeći se nalazima brojnih istraživanja, vodič donosi pregled položaja žena na tržištu rada u BiH, te daje konkretne savjete ženama kako da dođu do zaposlenja i povećaju svoju konkurentnost na tržištu rada. Tako se među informacijama u vodiču mogu pronaći i one koje se tiču prava osoba koje su registrovane na zavodima za zapošljavanje, ali i informacije o mogućim opcijama za cjeloživotno učenje, usavršavanje i prekvalifikaciju.

Denija Hidić, koordinatorica iz Fondacije CURE, objašnjava da su se aktivistkinje i članice ove fondacije prilikom stvaranja ideje za vodič, vodile time što je njima trebalo, a nije im bilo dostupno kada su završile formalno obrazovanje i postale konkurentne na tržištu rada.

“Koji su naredni koraci, koja je uloga zavoda za zapošljavanje, u kojem trenutku se smatramo nezaposlenom osobom, koji su rokovi da se prijavimo na zavod za zapošljavanje. Ovaj vodič će odgovoriti na sva ta pitanja, tako da ga toplo preporučujemo mladim ženama koje su u procesu završetka formalnog obrazovanja, ali i svim drugim ženama bilo zaposlenim ili ne.”

Hidić ističe kako svakodnevo svjedoče pitanjima na društvenim mrežama “Kako nezaposlena osoba ostvaruje pravo na zdravstveno osiguranje?”, “Kako se ostvaruje pravo na novčanu naknadu?”, “Kako se ostvaruje pravo na penziono osiguranje?”, te su vodičem željele odgovoriti na takva pitanja i nedoumice s kojima se nezaposlene i zaposlene žene svakodnevno susreću.

Značaj cjeloživotnog učenja

Vodič za ekonomsko osnaživanje žena donosi osvrt i na značaj cjeloživotnog učenja, te daje odgovore na pitanja šta su znanje, vještine i kompetencije potrebne na tržištu rada. Autorica ovog dijela vodiča, Marijana Šećibović, osnivačica Visoke škole za turizam i menadžment Konjic i univerzitetska profesorica na Sveučilištu Hercegovina i VSTM Konjic, objašnjava za Diskriminacija.ba, koje su to vještine od posebnog značaja ženama na tržištu rada.

“Sve komunikacijske veštine su vrlo važne i za obespravljene i za svakog od nas. Mi govorimo o tome da znamo da govorimo, razgovaramo, a zapravo ne znamo jer se ne slušamo. Ne znamo da prezentujemo, da predstavljamo sebe. Drugo, važno je da budu informatički pismene, treće, da se sa njima radi na učenju stranih jezika, da se osposobe da mogu da apliciraju za određene projekte, za određene pozicije na projektima.”

Autorica Šećibović u vodiču objašnjava i šta je pasoš kompetencija, te piše o zavodima za zapošljavanje i centrima za cjeloživotno obrazovanje. Poseban dodatak vodiču je i spisak centara za cjeloživotno učenje u FBiH, za koje se navodi da ih mogu osnivati nevladine organizacije, javne ustanove, kao i lokalne samouprave.

“Bilo nam je bitno kreirati spisak Centara za cjeloživotno učenje u Federaciji Bosni i Hercegovini koji su akreditovani i čije su diplome validne na tržištu rada, te ponuditi osobama koje žele da se prekvalifikuju da izaberu centre koji im mogu ponuditi edukaciju, prekvalifikaciju ali i validnu diploma i/ili certifikat”, kažu iz Fondacije CURE.

Marginalizirane žene posebno ugrožene na tržištu rada

Vodič spominje kako se situacija na tržištu rada dodatno usložnjava ukoliko se radi o ženama pripadnicama marginaliziranih skupina kao što su: Romkinje, povratnice, žene sa invaliditetom, pripadnice LGBTIQ populacije, samohrane majke, žene iz ruralnih područja, žene žrtve nasilja, civilne žrtve rata i žene starije životne dobi, koje su svakodnevno izložene diskriminaciji u svim oblastima života i nemaju jednake mogućnosti ostvarivanja socijalnih i drugih prava.

U razgovoru za Diskriminacija.ba, iz Fondacije CURE objašnjavaju kako se žene susreću susreću sa stereotipima i diskriminacijom, te pitanjima potencijalih poslodavaca kao što su: “Da li imate porodicu, djecu, planirate li uskoro da se ostvarite u ulozi majke”. I Vanja Burić, diplomirana pravnica, i druga autorica vodiča, objašnjava da žene koje se žele ostvariti u ulozi majke često imaju dileme.

“Mi u BiH imamo Zakon o zabrani diskriminacije koji zabranjuje diskriminaciju žena u procesu rada i zaposlenja. Te odredbe zakona su također reflektirane i u Zakonu o radu, međutim, činjenica je da se žene u BiH, u svakom trenutku, posebno kada žele da postanu majke, suočavaju s određenim dilemama –  na koji način, ukoliko su zaposlene, će činjenica da su zaposlene utjecati na njihov posao, da li će dobiti otkaz ili ne po povratku sa porodiljskog.”

Autorica Burić se u vodiču bavila i nadležnostima institucija u oblasti rada, ali i pitanjem procedura u slučaju kršenja prava iz radnog odnosa i zaštita prava radnika i radnica u slučaju diskriminacije.

Važan segment publikacije su i preporuke vlastima u Bosni i Hercegovini šta poduzeti u cilju unaprjeđenja položaja žena na tržištu rada. Vodič za ekonomsko osnaživanje žena nastao je u sklopu projekta” Zagovaranje za ženska prava u Bosni i Hercegovini” koji podržava švedska Fondacija Kvinna Till Kvinna.

Više informacija o radu Fondacije CURE možete pronaći na njihovoj zvaničnoj web stranici, a kompletan vodič možete preuzeti na ovom linku.

(diskriminacija.ba)

The post Vodič za ekonomsko osnaživanje žena: Odgovori za (ne)zaposlene first appeared on Gerila.info.

Piše: Dragana Erjavec

Foto: Michael Tavrionov/Pixabay

Video: Lejla Huremović

S troje djece i redovnim poslom od osam sati, za Azru Kulenović radni dan nema kraja. Nakon obavljenog posla u trgovini u kojoj radi, Azra ulazi u „drugu smjenu“, u kojoj nema plate, norme, niti godina staža. “Standardni kućni poslovi, to je moja “druga smjena”. Peglanje, čišćenje, pravljenje ručka, kupovina namirnica. Dan traje kratko, koliko imam obaveza”, kaže Azra.

S obzirom da njen suprug radi više od osam sati dnevno, kućanski poslovi su njena briga. Ipak, tri puta sedmično Azra dane nakon redovnog posla provodi i u autu, vozeći djecu na treninge. „Po dva sporta svi treniraju. Odvezem ih, za šta mi treba oko pola sata, a onda čekam sat i po, dva, pa opet nazad. Ni sama ne znam kako sve stižem“, objašnjava Azra, napominjući da joj obaveze ne padaju teško, ali da joj je žao što za sebe nema više vremena.

Upravo na problem neplaćenog ženskog rada ukazao je i Centar za ženske studije iz Beograda, koji je zajedno sa Udruženjem za kulturu i umjetnost Crvena iz Sarajeva realizovao istraživački projekat „Vratiti svoje vr(ij)eme: kampanja za ravnopravne navike u obavljanju kućnog rada”. U okviru istraživanja organizovano je i niz fokus grupa, a iskustva koja su djevojke podijelile tom prilikom pretočena su u serijal strip epizoda. Azra, Lana i Mia prve su u nizu junakinja objavljenog stripa koji se bavi neplaćenim kućnim radom i načinom na koji su njegov teret tokom pandemije COVID – 19 podnijele mlade djevojke i žene iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

„Tema čitavog projekta bila mi je zanimljiva i nažalost bliska“, kaže ilustratorka Danica Jevđović, objašnjavajući kako iz sopstvenog, tako i iz iskustva svojih bližnjih, kao i slušajući iskustva djevojaka i žena iz regiona koje su učestvovale u ovom projektu, uviđa da su sve one u prilično sličnoj situaciji.

„Naravno da smo sve u manje više istoj situaciji. Mislim da tema dobro prikazuje jedan apsurd koji je mogao biti mnogo manje stresan samo da jedni druge – muški, ženski, stari, mladi – malo više slušamo, malo više razgovaramo i malo više pokušamo da razumijemo. Naravno, neplaćeni žesnki rad jeste nešto na čemu sistemski moramo raditi, mi kao žene, ali i država i zakoni koji nas moraju štiti“, smatra Jevđović.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, na kućanske poslove žene potroše između 10 i 30 dodatnih radnih sati sedmično, ili četiri sata dnevno. Peglanje, mijenjanje posteljine, pranje podova, kupatila, priprema hrane, pa do brige za kućne biljke i ljubimce, stvari su koje u 93 posto slučajeva u BiH rade isključivo žene, iako rade puno radno vrijeme.  „Žene zaista rade drugu smjenu kod kuće“, potvrđuje i direktorica Agencije, Samra Filipović.

S druge strane, muškarci prema procjenama, rutinske kućanske poslove rade i manje od 10 sati sedmično. „Ovo sve ostavlja negativne posljedice na privatni i profesionalni život žena. Ostavlja im pet puta manje vremena za odmor, za lični i profesionalni napredak, usavršavanje, učestvovanje u profesionalnim aktivnostima”, kaže Filipović.

U većini veza, u preko 80 posto, žena se bavi i djecom, dok u svega petini veza ravnopravno muškarci dijele ove obaveze. „Žene su te u BiH koje preuzimaju većinu poslova u domaćinstvu. Također, obavljaju i većinu mentalnog rada, ali i obaveza na svom poslu i to sve uz niža prosječna primanja i negativne posljedice po njihovu karijeru“, ocjenjuje Filipović. Dodaje kako zbog toga oko 17 posto žena prekine radni odnos, dok ih isto toliko odustane od napredovanja u karijeri i profesionalnog usavršavanja.

“Ekonomska aktivnost žene, odnosno rad u formalnom smislu nije samo ženska ambicija, ili samo ženski izbor, nego i nasušna potreba za preživljavanje porodice, a u nekom širem ekonomskom smislu isto tako je i neophodno za razvoj ekonomije jedne zemlje”, ističe Filipović.

Upravo zbog činjenice da u Bosni i Hercegovini neplaćeni rad žena, u koje se ubraja i briga o domaćinstvu, djeci ili starijim osobama, nije prepoznat, organizacija UN Women je pokrenula kampanju “Generacija za ravnopravnost”, koja u fokusu ima ekonomsku pravdu i sigurnost za bosanskohercegovačke žene.

Amna Muharemović iz UN Women kaže da su pokazatelji potpuno zapanjujući kada je riječ o ženama, te podsjeća da BiH ima najnižu registrovanu ekonomsku aktivnost žena u Jugoistočnoj Evropi, koja spada u donji dio evropskog prosjeka.

“U BiH je samo 33,5 posto žena ekonomski aktivno, što znači u plaćenom formalnom prijavljenom radu. Znamo iz onoga što svakodnevno vidimo oko sebe da postoji armija žena koja spada u kategoriju dugoročno nezaposlenih, što je posljedica sistemskog raspada ekonomije i diskontinuiteta u industrijskoj proizvodnji u velikim sistemima”, objašnjava Muharemović, te dodaje da u prosjeku, sve žene u BiH, bilo da su zaposlene ili ne, provode 53 sata sedmično u neplaćenom radu.

“Iz toga se izvodi da, otprilike, nekih 7,5 sati dnevno provode u takvom radu, dok je evropski prosjek 4,1 sat dnevno. Govorimo o prosjeku, dakle i o ženama koje su na tržištu rada i onima koje su dugoročno nezaposlene”, kaže Muharemović. Prema podacima UN Woman disproporcionalna angažovanost žena u odnosu na muškarce u BiH je sveprisutna. Neplaćeni rad žena se, prema njihovom mišljenju, treba prepoznati, raspodijeliti na članove porodice i valorizirati u smislu prepoznavanja, prvenstveno od strane države, ali isto tako i od privatnog sektora.

U BiH su rijetke porodice koje mogu živjeti od jedne plate, a statistike kažu da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu veća od dvije udružene prosječne plate. “Ljudi su vrlo često primorani da rade u vrlo lošim uslovima, ili da u situaciji kada nemaju apsolutno dostupnu brigu za djecu ili za starije, da odustaju od rada i žive de fakto u siromaštvu”, kaže Muharemović.

Napominje da je širok  dijapazon onoga što država, ali i pojedinci i korporacije mogu da urade vezano za ekonomsko osnaživanje žena i valoriziranje neplaćenog rada, jednako za žene koje su zaposlene i imaju višak neplaćenih sati rada na kućnim poslovima, one koje nisu na tržištu rada, ili one koje rade u sivoj zoni.

Jedna od osnovnih prepreka za zaposlene žene, prema njenim riječima, je loš pristup uslugama koje se odnose na vođenje brige o djeci ili o starijim članovima domaćinstva. Iako se u Kantonu Sarajevo godišnje izdvaja više od 12 miliona konvertibilnih maraka (oko šest miliona eura), za javne vrtiće,  država još uvijek nije omogućila dovoljno pristupačnih kapaciteta za predškolske i vrtićke ustanove, ili servise za brigu o starijim osobama.

“Naravno, to neće riješiti sve probleme. Kada je osoba u stanju dugoročne nezaposlenosti potrebno je osigurati određene mogućnosti za prekvalifikaciju ili za dodatnu obuku ili dodatnu kvalifikaciju, kako bi te žene mogle da uđu na tržište rada”, kaže ona.

Podsjeća kako je susjedna Hrvatska imala dobar program upošljavanja dugoročno nezaposlenih žena kao njegovateljica za starije osobe. “Znači, radi se o tome da taj rad koji je neplaćen ili plaćen u sivoj zoni, bez radnih doprinosa, se adekvatno kategorizuje i plati i nagradi tako da te žene mogu da imaju i razne doprinose i mogu da idu ka ostvarivanju penzije”, objašnjava Muharemović.

Ovim pitanjem bavila se i susjedna Srbija u kojoj će novim Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, nezaposlene žene koje vrše neplaćeni rad u kući konačno dobiti pravo na zdravstveno osiguranje. Muharemović dodaje kako su u BiH prepreka za formalno zapošljavanje izuzetno veliki nameti države u ukupnom radnom odnosu, koji iznose 70 posto neto plate, ali da postoje modeli gdje bi se doprinosi mogli značajno smanjiti.

“Na taj način bi sami zaposleni, ili njihovi poslodavci, mogli puno lakše da izađu iz sive zone i dođu do određenog formalnog zaposlenja. Kada bi ti doprinosi umjesto 70 bili do 30 posto, pa da 15 posto plati poslodavac, 15 posto sama zaposlena osoba, već bi mogli govoriti o nečemu što bi ljudi sigurna sam bili voljni da izdvoje kako bi ostvarili prava na penziju i sigurniju budućnost”, objašnjava Muharemović.

Slaže se da je prvi korak ka svjetlijoj budućnosti ženske populacije u BIH rasvjetljavanje ovog problema, kojim se društvo mora sistemski baviti. U suprotnom, prolaziće generacije žena koje nemaju nikakvu ekonomsku sigurnost, ili imaju vrlo mala ekonomska prava.

(diskriminacija.ba)

The post Neplaćeni ženski rad: i nakon posla, posao first appeared on Gerila.info.

Načelnice šest opština u Republici Srpskoj i Federaciji BiH pokrenule su inicijativu za formiranje fonda koji bi bio podrška ovim opštinama za ekonomsko i političko osnaživanje žena u tim lokalnim zajednicama, saopštila je načelnik opštine Jezero Snežana Ružičić. Riječ je o opštinama Jezero, Kalinovik, Visoko, Mrkonjić Grad, Novo Goražde i Istočni Drvar.

Ministarka uprave i lokalne samouprave Republike Srpske Lejla Rešić, koja je u Jezeru prisustvovala sastanku načelnica šest opština, izjavila je da je Republika Srpska već nekoliko puta hrabro dokazala da se ne boji žena lidera, prenosi novinska agencija Srna.

Žene su te koje, nažalost, bez obzira koliko imamo pozitivna zakonska rješenja, moraju duplo više da rade da bi se dokazale jer je naš mentalitet takav da se na žene lidere još nije adaptirao.

Lejla Rešić je naglasila da ovim ženama mora biti pružena ekonomska podrška da bi dokazale da su jednako vrijedne kao i muškarci i da mogu odgovorno voditi svoje lokalne zajednice.

Njima je potrebna podrška, mi ne bježimo da im pružimo podršku i kao Vlada Republike Srpske, a vjerujemo da će i EU i njene članice naći neki fond da ih podrže.

Načelnica opštine Visoko Amra Babić izjavila je da je EU odlučna u namjeri da podrži načelnice opština da svojim rezultatima budu primjer drugim ženama da se uključe u politički život.

“Načelnici i načelnice u BiH ne vode politiku, mi se bavimo rješavanjem problema i hvala svima koji nas podržavaju”, istakla je Babićeva i dodala da od 80 opština u FBiH i 60 u Republici Srpskoj ima samo šest žena na ovakvim funkcijama.

Načelnica opštine Istočni Drvar Milka Ivanković rekla je da joj je velika čast što je prisustvovala ovom sastanku i da se nada da će biti uspješan.

Dobili smo veliku podršku i vjetar u leđa od EU, od Savjeta Evrope, i naravno da ćemo uz podršku međunarodne zajednice, institucija vlasti Republike Srpske i FBiH uspjeti da doprinesemo razvoju naših lokalnih zajednica.

Načelnica opštine Mrkonjić Grad Divna Aničić izrazila je nadu da će ovaj prvi sastanak uroditi plodom i istakla da je bitno da se i načelnice uključe u kreiranje politika i programa za koje misle da su korisni za građane.

I načelnica opštine Kalinovik Mileva Komlenović istakla je da je sastanak bio konstruktivan, te da se nada da će uroditi plodom.

Da žene nisu zapostavljene na ekonomskom i političkom polju samo kod nas, nego da i širom svijeta nailaze na prepreke za veće učešće u političkom i ekonomskom životu, upozorava i bivša predsjednica Liberije i dobitnica Nobelove nagrade za mir Elen Džonson Sirlif. Ona u autorskom tekstu za godišnje izdanje britanskog časopisa The Economist, ističe da žene širom svijeta nailaze na mnogobrojne zidove.

Pored borbe za pravo da ih uopšte čuju, žene širom svijeta se bore da ih ozbiljno shvate, bore se za pravo društva da ima slobodu govora kao i za osnovna ljudska prava.

Iako se sve veći broj žena kandiduje za političke funkcije, broj izabranih žena je zanemarljiv. Tako npr. u Africi trenutno nema nijedne predsjednice. Širom svijeta ima samo 20 žena šefova država ili vlada, što predstavlja manje od 10% svjetskih lidera.

Žene su širom svijeta napravile veliki iskorak proširujući svoje političko učešće na gotovo svim nivoima vlasti. Međutim, ističe da smo skloni da se fokusiramo na izbore i slavimo ih kao prekretnicu za demokratiju, dok je neophodno da se pogleda iza izbornog procesa i da se ispitaju barijere koje su onemogućile učešće u političkom životu, posebno za žene, i to prije nego što su kampanje uopšte i počele.

Žene se širom svijeta, a posebno u nerazvijenim i zemljama u razvoju, suočavaju sa tri glavne prepreke.

Kao prvo, žene su politički austajderi. Predstavljaju promjenu, a to se može tumačiti kao prijetnja trenutnim liderima i statusu kvo.

Drugo, partijske strukture su hijerarhijske i zasnovane su na pokroviteljstvu, često nisu otvorene za nove ideje.

Treće, postoje barijere koje niču na nedostacima pristupa informacijama. Ovakav pristup promoviše osvješćenost žene o njenim pravima – na obrazovanje, na jednako postupanje i na slobodu od nasilja. Informisane žene su po svoj prilici angažovanije kroz politički proces i drže svoje vlade odgovornim. Ove barijere potkrijepljuju neadekvatni zakoni o finansiranju kampanja koji nesrazmjerno sprečavaju žene da preuzmu vodeće uloge u političkom diskursu.

Postavlja se pitanje da li će ove barijere nestati? Iako je velika vjerovatnoća da će na kraju završiti na smetlištu istorije, pošto države širom svijeta nastavljaju svoj nezaustavljiv marš ka participativnoj demokratiji, kulturne i društvene promjene neophodne da bi se omogućila potpuna korekcija zakona o finansiranju kampanja neće se desiti uskoro.

Optimisti se nadaju da će puno političko učešće postati stvarnost za žene kada kvote, kao nephodni prvi korak ka političkom paritetu, postanu nepotrebne, kada se pristup informacijima bude smatrao pravom i kada se žene više ne budu osjećale natjerane da vode kampanje i organizuju proteste kako bi uticale na odluke koje ih se tiču.

Napredak za jednu ženu ne znači automatski i napredak za sve žene. Stoga, rušenje jedne barijere olakšava rušenje sledeće, bilo da je ona kulturna, društvena, politička, ekonomska ili sastavljena od predrasuda.

Bivša predsjednica Čilea Mišel Bašale jednom prilikom je rekla: “Bolja demokratija je demokratija u kojoj žene nemaju samo pravo glasa i izbora nego ako su i izabrane”.

Da bi se postigao ovaj cilj neophodno je da se dosegne izvan brojanja i analiziranja nekolicine žena na najvišim nivoima u politici, te da se usredsredimo na izgradnju i podršku snažnom i dobro potpomognutom osloncu za sledeću generaciju žena lidera, zaključuje Elen Džonson Sirli.

The post Ekonomsko i političko osnaživanje žena first appeared on Gerila.info.