Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Zbog sumnje na trgovinu ljudima i seksualnu eksploataciju dvije djevojčice rođene 2009. godine, uhapšeno je osam osoba, među njima i četvorica službenika Uprave policije MUP-a TK. Osumnjičeni su Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić, Dževad Požegić, Šemsudin Kadrić, Zijad Jagodić, Sulejman Šehić i Nedim Avdić. Nakon pretresa na više lokacija u Kalesiji, Živinicama i Banovićima predati su u nadležnost Tužilaštva Tuzlanskog kantona, koje je predložilo pritvor, a Kantonalni sud u Tuzli odredio jednomjesečni pritvor. Uprava policije je, u skladu s procedurom, suspendovala četvoricu policajaca obuhvaćenih istragom.

Prema navodima Tužilaštva, dio osumnjičenih je od aprila 2024. do kraja jula 2025. vrbovao, navodio i prevozio djevojčice na više lokacija na području Kalesije, Živinica i Srebrenika, predavao ih drugim osobama i skrivao radi prostitucije i drugih oblika seksualnog iskorištavanja. U istom periodu pojedini osumnjičeni su, znajući da je riječ o maloljetnim žrtvama, koristili njihove seksualne usluge i plaćali za to. U spisima se navodi da su djevojčice bile u sistemu socijalne zaštite i smještane i u Prihvatilište Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, te da je njihova ranjivost iskorištena kako bi bile ponovo izlagane eksploataciji.

Za krivično djelo trgovine ljudima iz člana 210a stav 2 Krivičnog zakona FBiH propisana je kazna zatvora od najmanje deset godina.

Ovo su zvanične informacije o slučaju, one početne tačke na koje se svodi svaka službena verzija. Za površne, one će biti dovoljne da po inerciji posegnu za općim mjestima i zaključe da je “potresena javnost”. Kasnije ću o toj “potresenoj javnosti”. Sada, dok govorimo o jeziku, podsjetit ću na ono što su odgovorni pojedinci i pojedinke, kao i Fondacija CURE, već jasno rekli i rekle. Zloupotreba djevojčica s ciljem seksualnog zlostavljanja, tačnije silovanja, nisu i ne mogu biti “seksualne usluge”. Usluge, seksualne i svake druge, mogu pružati samo punoljetne osobe. Korištenje eufemizama u ovom i sličnim slučajevima ničemu ne doprinosi osim pokušaju da se umanji užas zbog kojeg bi u civiliziranom svijetu padale vlade, u zemljama u kojima ministri podnose ostavku zbog kupovine čokolade službenom karticom, na primjer. Zbog toga ovdje nema “potresene javnosti”. Postoji društvo letargije i korupcije. Društvo koje je svakim snalaženjem, svakim priskrbljivanjem propusnice na šalteru, krčilo put za ovakva zlodjela. U ovom slučaju nema nevinih. Postoje samo manje i više odgovorni.

Mi smo othranili sistem u kojem je moguće da više pažnje privlače vijesti o Dodikovim sankcijama ili o tome koliko je članova Naroda i pravde napustilo stranku. Mi smo omogućili da u državnim institucijama sjede ljudi koji ovakvu tragediju koriste za lična i politička prepucavanja, koji preko istraumatiziranih života dvije djevojčice pokušavaju pribaviti još jedan mandat.

Mi smo oni koji su dopustili da se broj žrtava različitih oblika zlostavljanja, koja su se posljednjih godina nerijetko završavale femicidom, uključujući i onaj najmonstruozniji, ubistvo Nizame u direktnom internet prijenosu, svede na statistiku. Umjesto da se postavi pitanje lanca odgovornosti i niza propusta koji se kontinuirano dešavaju u Tuzlanskom kantonu, biramo da prebrojavamo naslove i mandate. Ovo je bilans našeg pristanka i naše šutnje u institucijama i izvan njih.

Kada institucija koja skrbi o djeci govori o „linču“ medija i građana, a ne o vlastitoj ulozi u lancu propusta, to nije zaštita djece nego skretanje pogleda sa onoga što bi moralo biti u fokusu. Umjesto da se najprije kaže šta je urađeno odmah po saznanju, ko je obaviješten, koji su protokoli aktivirani i zašto oni nisu spriječili ponovni povratak u rizik, dobijamo opravdanja i uvrijeđen ton. To nije briga, to je pranje ruku.

Niko ne osporava da Prihvatilište postoji kao hitna mjera i da se djeca smještaju odlukom centara za socijalni rad. Ali između definicije na papiru i života jedne djevojčice postoji čitav svijet odgovornosti. Ako su djeca dolazila i odlazila, ako su bivala vraćana nakon bježanja, ako su o njihovim kretanjima postojali tragovi i službene zabilješke, onda postoji i niz trenutaka u kojima su stručne službe mogle i morale reagovati odlučnije. Ko je potpisivao procjene rizika. Ko je dobio upozorenja. Ko je pratio plan zaštite i zašto nije insistirao na promjeni pristupa kada je bilo jasno da plan ne funkcionira. Na ta pitanja se ne odgovara nabrajanjem statistike i odbrane ugleda ustanove. Odgovara se preuzimanjem dijela krivnje i jasnim planom kako da se ovo nikada više ne ponovi.

Pozivati na suzdržanost javnosti ima smisla samo ako istovremeno pozivate na maksimalnu transparentnost institucija. Djeca nisu štit iza kojeg se sklanjamo dok čekamo da bura prođe. Djeca su razlog da odmah otvorimo sve zapisnike, da provjerimo svaku proceduru, da priznamo gdje smo zakazali i da tražimo pomoć ako je sistem premoren i potkapacitiran. U suprotnom, svaka rečenica o „šteti ugledu Doma“ zvuči kao zamjena teza. Ugled se ne čuva saopćenjima, nego istinom, odgovornošću i promjenom prakse. A to počinje od rečenice koja nedostaje u saopštenju direktorice a trebala bi glasiti – pogriješili smo i spremni smo snositi posljedice.

U ovom, kao i u drugim slučajevima, postoji dovoljno razloga da se prstom pokaže na medije, ali ne da bi se ispod tog prsta sakrili vlastiti propusti. Mediji su i ovoga puta prekršili etička pravila i elementarna načela profesije, intervjuišući biološke srodnike djevojčica i posredno otkrivajući njihov identitet. Kada sistem već nije spriječio zločin, minimum pristojnosti je da ne povrijedi ponovo one koji su već povrijeđeni.
Ako zločini nisu prevenirani, preostaje da zaštitimo identitet žrtava sa ozbiljnošću koja ne traži izgovore. Najstrože kazne za počinioce, saučesnike i one koji su gledali u stranu moraju biti praćene jasnim standardima izvještavanja, u kojima nema prostora za senzacionalizam, porodične “ispovijesti” i fotografije iz privatnih arhiva.

Svjesno ovoga puta biram riječ žrtva, a ne preživjela. Umorna sam od feminizma u jeziku i njegovog odsustva u djelima. I pitam se može li se ovako nešto suštinski preživjeti, a ne samo fizički nastaviti postojati. Ovo pitanje nije retoričko. To je mjera naše odgovornosti prema djevojčicama čija je budućnost već narušena.

Ako je neko zaboravio, mi pripadamo mentalitetu koji kao dnevnu rutinu praktikuje virenje kroz špijunku. Znamo šta je komšiji za ručak. Znamo ko je iz kakve familije i gdje se kopa. Više volimo zaviriti u tuđu avliju nego pomesti svoju. Pa kako je onda moguće ne znati za organizovani zločin seksualnog zlostavljanja maloljetnica u kantonu veličine predgrađa neke metropole.

I sve da je moguće ne znati da se u komšiluku odvija trgovina ljudima, kako objasniti potpuni izostanak sistema prevencije. Možemo li, za početak, razmisliti o uvođenju redovnih sistematskih pregleda u domovima za nezbrinutu djecu. Namjerno pišem nezbrinutu, a ne djecu bez roditeljskog staranja, jer je to stanje stvari koje ovaj slučaj razotkriva. Ako bi redovni protokol uključivao ginekološki pregled te psihološku i pedagošku opservaciju, postojala bi šansa da se primijeti kako se nešto događa prije nego što sve postane toliko očigledno da više nema glave koja se može okrenuti na drugu stranu.

U nekim od medijskih izvještaja moglo se pročitati da je riječ o djevojčicama s poteškoćama. Sve i da nisu imale psihičke ili intelektualne smetnje, sada će ih imati. Prije devet godina pisala sam tekst o brizi o djeci s poteškoćama bez roditeljskog staranja. I u nemalom novinarskom stažu to je i dalje tekst do kojeg sam, s najvećom mukom došla, uz premalo sagovornika. Neki su samo spominjali deinstitucionalizaciju kao naučenu mantru, bez konkretnih prijedloga, pa nisu ni uvršteni u članak, dok su nerijetki, a odgovorni, pod različitim izlikama, odbijali govoriti.

U zemlji u kojoj se i lokalna i međunarodna politika vodi putem društvenih mreža, a ministri raspravljaju na Facebooku, ne čudi što ne postoji svijest o onima koji svoj život počnu i završe u institucijama. Mnogo nam je važnije hoće li se Dodik otcijepiti i zašto neće nego kako žive oni deprivilegirani i koliko se zloupotrebljavaju, u potonjem slučaju zlostavljaju, zbog vlastite nemoći i društvene nebrige.

Plašim se da će se sve na kraju pretvoriti u gromki aplauz onima koji su trgovinu djecom i silovanje “otkrili”, kao da im to nije dio posla, odgovornosti i obaveze. A onda će se, do novog slučaja koji će “uznemiriti javnost”, ovaj zaboraviti. U zemlji u kojoj je predizborna kampanja jedina konstanta i vodi se neprestano, s intenziviranjem u izbornoj godini, a takva je naredna.

Uvredljiv je i ignorantski stav različitih nevladinih organizacija posvećenih ljudskim pravima, kao i pojedinaca i pojedinki koji/e su u svakoj čorbi mirođija, pod uvjetom da je zamiješana međunarodnim donacijama s jasnim projektnim zadacima, koji očigledno ne obuhvataju prava maloljetnih djevojčica žrtava trgovine ljudima i silovanja.

U trenutku kada nastaje ovaj tekst, u Novom Sadu je, uz rijeke ljudi koje su se slile sa svih strana Srbije, obilježena godišnjica stradanja šesnaest osoba zbog pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici. Studenti i drugi odgovorni građani doslovno su uzduž i poprijeko prepješačili Srbiju zbog ovog zločina za koji još niko nije odgovarao. Sve i da Vučić ostane doživotno na vlasti, oni će znati i moći o tome govoriti potomcima, kako su bez ikakve kalkulacije, uz brojne rizike i fizički napor, bili na pravoj strani istorije. Mi ćemo bindžovati nove sezone serija i skidati s torenta filmove, ne shvatajući da živimo horor, pretvarajući se da se nije dogodila Jablanica. Da Nizame nikada nije ni bilo.

I kad sam kod nje, mnogo je “lakše” ustati i praviti proteste, makar i sami protiv sebe kao na primjeru bivše gradonačelnice Sarajeva, kada jedan nečovjek ubije ženu, nego progovoriti kada su politički vrh i dio akademske zajednice odgovorni za zločin trgovine ljudima i silovanja djevojčica. Neko je pametan, nakon novosadskog zločina, napisao kako svi stojimo ispod iste nadstrešnice. Stojimo, s razlikom što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da „neće na nas“.

(impulsportal.net)

The post KRIVI SMO MI – O slučaju trgovine ljudima i silovanja djevojčica u Tuzli kao bilansu kolektivnog pristanka na šutnju first appeared on Gerila.info.

Kako se navodi u presudi, lice G.V. je u oktobru mjesecu 2018. godine u više navrata koristeći, nekoliko naloga na društvenoj mreži Instagram, slalo više poruka vulgarnog i eksplicitnog sadržaja i audio-vizuelni snimak na kojem je prikazao polni organ, te je od iste tražio da pošalje svoje nage fotografije iako je znao da se radi o maloljetnoj djevojčici od 11 godina, koja mu je na njegovo pitanje o starosti to i potvrdila.

Na osnovu sporazuma o priznanju krivice, Osnovni sud u Gradišci donio je presudu kojom se lice G.V. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, okrivljenom je izrečena i mjera zabrane približavanja i komunikacije sa maloljetnom K.K. u trajanju od dvije godine.

U obrazloženju presude, sud je cijenio olakšavajuće okolnosti i činjenice da okrivljeni nije ranije bio osuđivan niti kažnjavan, da je izrazio iskreno kajanje i da je sporazumnim priznanjem krivice doprinio ekonomičnosti i ekfikasnosti postupka.

micromreza

The post Pedofil iz Gradiške osuđen na godinu dana zatvora first appeared on Gerila.info.

Nadzorne kamere na zgradama Alternativne televizije i Adiko banke snimile su njegov bijeg kroz Gundulićevu ulicu iz pravca Aleje Svetog Save, nakon što je udario policajku koja ga je čuvala a zatim pobjegao kroz prozor na prizemlju zgrade suda, a nakon čega mu se gubi svaki trag.

Neuobičajeno, sinoć na ulicama Banjaluke nisu uočene neke veće policijske kontrole niti povećana sigurnost osnovnih i srednjih škola kojih u blizini Osnovnog suda ima nekoliko. Ista je situacija i danas, što je prilično neobično budući da je u pitanju čovjek koji je  osuđen je zbog obljube 9-godišnje djevojčice, inače kćerka njegovog pastorka.

Slučaj je prijavljen 2021. godine, a optužnica protiv Miškovića je potvrđena prošle godine. Dugo vremena je bio u bjekstvu i za njim je raspisana potjernica na osnovu koje je uhapšen u Njemačkoj i izručen pravosuđu Srpske.

Ivica Mišković je, prije toga, u februaru 2021. godine došao u Banjaluku, svega mjesec dana nakon što je u Kaknju navodno prijavljen za teško zlostavljanje dječaka (12).Neimenovani izvor ATV-a rekao je za ovu televiziju da Mišković kod sebe nije imao ni dokumente ali ni novac, kao i da nije mogao daleko da umakne.

The post PEDOFIL I DALJE U BIJEGU Snimile ga nadzorne kamere nakon bijega iz Osnovnog suda u Banjaluci first appeared on Gerila.info.

Okružni sud u Banjaluci donio je oslobađajuću presudu banjalučkom privredniku A.Š. koji je bio na optuženičkoj klupi pod optužbama Okružnog tužilaštva Banjaluka koje ga je teretilo, između ostalog, za bludničenje nad sopstvenom djecom, ekonomsko i fizičko nasilje u porodici…Tužilaštvo u Banjaluci nije uspjelo da dokaže krivicu A.Š. ni u jednom slučaju navodi se u presudi Okružnog suda u Banjaluci. Zanimljivo je da je sudsko vijeće Okružnog suda u sastavu Pane Gavrić, Mirjana Radević i Dragan Aćić presudu donijelo posljednjeg dana prošle godine, 31. decembra, a suđenje je trajalo gotovo četiri godine.

A.Š. je uhapšen još u oktobru 2017. godine, ali se sve vrijeme branio sa slobode. Javnost je ostala šokirana saznanjem da je riječ o licu koje je osumnjičeno za bludničenje nad djecom, zbog čega je i uhapšen. Uz pomenuta krivična djela polno nasilje nad djetetom, sumnjičen je i za teški oblik nasilja u porodici.

Ipak, Tužilaštvo je, na kraju, podiglo optužnicu samo za krivično djelo nasilje u porodici, a prema saznanjima Gerile, ključnu ulogu u svemu je imao i politički i privredni uticaj pomenute porodice, to jeste, veza sa najvećom političkom partijom u Banjaluci, SNSD-om. Nezvanično, otac A.Š. L.Š. jedan je od dugogodišnjih najizdašnijih donatora SNSD-a u Banjaluci.

Gerila je u septembru prošle godine pisala kako Okružni sud odugovlači sa donošenjem presude.

Tokom istrage, policiji su dostavljene šokantne fotografije u čijoj glavnoj ulozi je osumnjičeni A.Š. (ime poznato redakciji) pa se u početku polemisalo da bi nasilni sin poznatog privrednika u prehrambenoj industriji mogao biti optužen i za mnogo teže krivično djelo, ali banjalučko tužilaštvo odlučilo se ipak, za nasilje u porodici i to najteži oblik zbog čega se postupak i vodio pred Okružnim sudom u Banjaluci.

Takođe, u izjavi za medije, bivša supruga A.Š. u nekoliko navrata je tvrdila da je trpila dugogodišnje porodično nasilje od strane bivšeg supruga. Majka maloljetne djece je, inače, i snimila fotografiju na kojoj se vidi A.Š. kako nag hoda pred svojim kćerkama koje su u momentu fotografisanja imale devet odnosno deset godina. Okružni sud je ove dokaze odbacio kao nezakonito pribavljene.

Banjalučko Okružno tužilaštvo nije odgovorilo na pitanje da li će se žalitii na presudu Okružnog suda. Oni tvrde da još nisu dobili presudu. Cijeli proces koji je tužilaštvo, za sada izgubilo, vodila je tužilac Snježana Živković.

“Okružno javno tužilaštvo Banjaluka do danas nije zaprimilo pismeni otpravak pomenute presude. Po dostavljanju presude Okružnog suda u Banjaluci Tužilaštvo će odlučiti da li će uložiti žalbu”, odgovorili su nam iz Okružnog tužilaštva Banjaluka.

Mediji u Banjaluci su prije nekoliko godina pisali da je prilikom hapšenja A.Š. kod njega pronađeno više eksplicitnih fotografija djece među kojima i njegove djece.

Čitav tok suđenja, pratilo je i institucionalno maltretiranje djece i supruge osumnjičenog a sada prvostepeno oslobođenog A.Š. od kojih se ističe slanje majke djece na vještačenje po zahtjevu odbrane u Novi Sad, više puta ponavljana višečasovna saslušanja majke i djece kao i izostanak reakcije institucija na uslove u kojima su majka i djeca živjeli nakon podizanja optužnice.

O žalbi će, ukoliko tužilaštvo odluči da se žali, odlučivati Vrhovni sud Republike Srpske. Za sada nije poznato koliko je koštao čitav sudski proces koji će ukoliko presuda postane pravosnažna pasti na teret poreskih obveznika u Republici Srpskoj. Osumnjičenog A.Š. zastupao je čitav tim advokata.

GERILA info

The post Nakon maratonskog postupka sudsko vijeće oslobodilo privrednika optužbi za bludničenje nad svojom djecom. Žestok poraz Okružnog tužilaštva Banjaluka first appeared on Gerila.info.