Autor: Erduan KATANA

Uprkos utrošenih skoro dvadeset i pet godina i uloženih desetina milijardi američkih dolara angažman međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini do sada nije pružio održivu osnovu za funkcionalnu državu. Nada da će to biti moguće postavljanjem nadzornika, ili bolje reći poluprotektora – visokog predstavnika međunarodne zajednice a nakon potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir (poznatijeg kao Dejtonski mirovni sporazum), pokazala se isuviše optimistična.

Ekstremne nacionalističke snage od 1991, uz samo malu izmjenu stranačkih imena, i dalje vladaju zemljom. Sve ovo pokazuje nepodobnost sadašnjih dejtonskih ustavnih struktura i ograničenja nadzorne uloge međunarodne zajednice.

POSLJEDNJE ODLUKE PRIJE ŠEST GODINA

Nakon svega, jedno od pitanja koje postavljaju političari, ali i javnost u Bosni i Hercegovini jeste: Da li Kancelarija visokog predstavnika (OHR) i visoki predstavnik trebaju i dalje da postoje?

Prema ovlaštenjima koja su data u Opštem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini (Aneks 10), visoki predstavnik je konačni autoritet u zemlji u pogledu njegovog tumačenja. Prema istom, visoki predstavnik “pomaže, kada ocijeni da je to neophodno, u rješavanju svih problema koji se pojave u vezi s implementacijom civilnog dijela Mirovnog ugovora”.

Aktuelni visoki predstavnik Valentin Incko, sedmi po redu predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, na ovoj funkciji je od 13. marta 2009. godine. Mandat ovog visokog predstavnika je najduži, jer su svi njegovi prethodnici imali mandate od dvije do četiri godine.

Šta je, zapravo, Inzko uradio u svom mandatu, za ovih gotovo 11 godina?

Osim obaveze redovnog izvještavanja Ujedinjenih nacija, Incko je donio 79 odluka. Posljednje njegove odluke donesene su 2014. godine. Najveći broj, njih 52, se odnosio na ukidanje zabrana izrečenih pojedincima u Bosni i Hercegovini od strane prethodnih visokih predstavnika.

Samo u dva slučaja Incko je donio odluke o smjenama, i tu u slučaju Radislava Jovičića sa položaja u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) te Himze Đonka sa položaja policijskog komesara Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Iz oblasti medija, za razliku od svojih prethodnika, nije donio nijednu odluku. Vrlo malo se miješao u ekonomiju (dvije odluke ) i pravne reforme (tri odluke). Najviše odluka visokog predstavnika, njih dvanaest, odnosilo se na pitanja na državnom nivou.

RUSIJA KAO KOST U GRLU

Dosad najglasniji u zahtjevima za ukidanje OHR-a i visokog predstavnika su bili srpski političari iz RS, a podršku za to sve više imaju i u Ruskoj Federaciji. To je negdje i očekivano, s obzirom na neke ranije odluke visokih predstavnika kojim su pojedini političari u ovom entitetu smjenjivani ili im je zabranjivan politički rad.

Za ostanak OHR-a najviše su bili bošnjački političari, dok su se hrvatski zvaničnici o ovome vrlo malo izjašnjavali.

Prvi put političko jedinstvo o pitanju zatvaranja OHR-a postignuto je početkom avgusta prošle godine, kada su lideri SDA, HDZ-a i SNSD-a, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik, potpisali Sporazum o principima uspostavljanja vlasti u BiH. U ovom dokumentu je spomenuto i stvaranje preduslova za odlazak OHR-a iz BiH.

Banjalučki profesor Miodrag Živanović smatra da postojanje visokog prestavnika više nema smisla.

„To sam govorio proteklih godina, pa i decenija, da kako protiču godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma uloga visokog predstavnika je sve slabija i postaje periferna u okolnostima u kojima živimo. To ne zavisi od toga ko vrši funkciju visokog predstavnika, već od promjene ukupnih okolnosti kako kod nas, tako i u svijetu. Visoki predstavnik, da tako kažem, jedna je demode, anahrona funkcija. Razlozi za to su dijelom jer najveći dio poslova (nadležnosti) koji su mu dani u Dejtonskom sporazumu sada pripadaju prošlosti, kao što je saradnja sa Haškim tribunalom. Na drugoj strain, većina stvari postavljenih u Dejtonskom sporazumu za ljude je neostvariva, kao što je povratak izbjeglica. Ono što je prije četvrt vijeka instalirano u Dejtonu, ili je provedeno ili se ne može ni provesti i tako postaje bespredmetna uloga visokog predstavnika. Bilo bi bolje da umjesto visokog predstavnika postoji neka međunarodna organizacija koja bi prema svijetu otvorila ovo naše zatvoreno bh. društvo i u tome vidim neku buduću ulogu nekoga ko se ne mora zvati visoki predstavnik”, kaže Živanović.

Međutim, treba znati da sam visoki predstavnik nije mogao donositi odluke bez Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira u Bosni i Hercegovini (PIC), a njihov zajednički cilj je bio da od naše države naprave mirnu i održivu zemlju koja se čvrsto nalazi na putu evropskih integracija.

PET USLOVA I DVA CILJA

Politički direktori PIC-a su na sastanku u Briselu 26. i 27. februara 2008. godine utvrdili zahtjeve koje organi BiH trebaju ispuniti prije zatvaranja OHR-a, a to su:

Prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih nivoa vlasti; Prihvatljivo i održivo rješenje za vojnu imovinu; Potpuna implementacija Konačne odluke za Brčko; Fiskalna održivost (promovisana putem Sporazuma o utvrđivanju stalne metodologije za utvrđivanje koeficijenata za raspodjelu sredstava UIO-a i osnivanje Nacionalnog fiskalnog vijeća); te zaživljavanje vladavine prava (demonstrirano putem usvajanja Državne strategije za ratne zločine, donošenjem Zakona o strancima i azilu i usvajanjem Državne strategije za reformu sektora pravosuđa).

Osim ovih pet ciljeva, PIC je takođe utvrdio dva uslova; prvi je potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (što je izvršena obaveza) te da se, prije zatvaranja OHR-a, treba dobiti i pozitivna procjena situacije u BiH od strane Upravnog odbora Vijeća za provođenje mira, zasnovana na punom poštivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Zašto ovi uslovi dosad nisu ispunjeni – odgovor bi trebale dati sve stranke koje su bile na vlasti u BiH posljednju deceniju.

„Licemjere bh. političara, ali i međunarodne zajednice, jeste jedan od ključnih problema kada govorimo o ovom pitanju. Imamo brojne primjere, kao što su institucije EU i UN-a, koje stoje iza Dejtonskog sporazuma. Oni su davali podršku BiH za što brže članstvo u evroatlanskim integracijama, uz neke pogodnosti koje smatram licemjernim jer nisu u interesu građana nego njih samih. Zato što god da se pod međunarodnom zajednicom podrazumijevalo predstavlja tehnološki višak u današnjim uslovima”, kaže Živanović.

POTREBAN DRUGI PRISTUP BIH

Nemoći međunarodne zajednice odavno su svjesni i političari u BiH, naročito oni koji vrše kontinuirane opstrukcije. Nakon odlaska pokojnog britanskog lorda Pedija Ešdauna, koga su se bojali, došlo je do drastične promjene politike OHR-a koja je pokušala odgovornost prepustiti domaćim političarima.

To je rezultiralo onim što danas imamo, bezobzirnim bogaćenjem političara, korupcijom, urušenim pravosuđem i sve masovnijim odlaskom ljudi, kompletnih porodica, sa ovih prostora.

O tome kakav odnos danas imaju prema visokom predstavniku možda najbolje govori izjava od 8. maja 2019. u Tirani tada predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, koji je, nakon što je Incko dobio “ohrabrenje” na sjednici Savjeta bezbjednosti UN-a da može da smijeni koga hoće, rekao da je vrijeme takvih smjena – prošlo. Dodao je da Incko u Savjetu bezbjednosti pokušava da opravda platu od 24.000 evra “za koju ništa ne radi”.

“Ne može on da smijeni nikoga, to je prošlo vrijeme. Šta ako nekog smijeni, a mi kažemo ‘ne dolazi u obzir’. Šta će onda? Naučili smo već deset godina da on ne smije ništa da uradi. Neka proba. Incko je ikebana koja služi za prepadanje tamo nekih lakovjernih koji misle da on nešto može da uradi”, izjavio je Dodik u poznatom stilu.

Ono što je građanima Bosne i Hercegovine za utjehu jeste da, za raziliku od Dodika, oni ne finansiraju OHR, već to čini UN. Međutim, čini se da stanje u kojem u Bosni i Hercegovini postoje OHR i visoki predstavnik odgovara svima. Političarima može da bude alibi kada ne žele nešto da urade, a visoki predstavnik, s obzirom da zna da će Rusija sve odluke u PIC-u zaustaviti, i ne trudi se previše.

Tako da je za očekivati da će pristup međunarodne zajednice nastaviti da daje malo pozitivnih rezultata, a za većinu građana koji više nemaju vremena da dočekaju provođenje Dejtona i uspostavljanje neke normalne države, to će značiti odlazak.

Inforadar

The post DA LI SU OHR I INCKO POSTALI GENERATOR NEFUNKCIONISANJA DRŽAVE: Jedanaest godina ničega first appeared on Gerila.info.