U jeku sve agresivnijih zahvata stranih rudarskih kompanija i pokušaja pretvaranja Balkana u „žrtvenu zonu“ zelene tranzicije, desetine organizacija iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Sjeverne Makedonije i Crne Gore okupile su se u Bijeljini od 24. do 26. oktobra, s jasnim ciljem: ujedinjeni otpor ekološkoj i ekonomskoj eksploataciji.

“Smatramo da je pogubno govoriti o razvoju ekonomije u pravcu prihvatanja uloge moderne, rudarske kolonije, pri čemu će strane rudarske korporacije uzimati gotovo cjelokupan profit, a nama ostavljati uništenu životnu sredinu. Odlučno želimo poručiti da ovdje, na Balkanu nema mjesta takvim projektima. Borimo se i borit ćemo se da život u našim zavičajima, rijekama, planinama, šumama i na našim oranicama bude održiv, dostojanstven i na korist generacijama koje dolaze”, poručile su Azra Berbić iz Fondacije ACT i Žaklina Živković iz Polekola.

Majevica kao simbol borbe

Skup su ugostile organizacije Eko put, Čuvari Majevice i Karton revolucija, koje već godinama predvode borbu protiv planirane eksploatacije litijuma na planini Majevici. Iako je riječ o prostoru izuzetne prirodne i kulturno-istorijske vrijednosti, vlasti i dalje razmatraju dozvole za rudarenje koje bi ugrozilo zdravlje ljudi i narušilo ekološku ravnotežu.

“Planina Majevica je gusto naseljena i obuhvata osam opština i gradova, uključujući i Brčko distrikt. Ovaj kraj treba da razvijamo kroz turizam i poljoprivredu, a ne da ga pretvorimo u rupu bez povratka”, poručila je Snežana Jagodić Vujić, predsjednica udruženja Eko put.

Zelena tranzicija za koga?

Dok globalna potražnja za litijumom i drugim „kritičnim mineralima“ raste, zemlje Balkana sve češće se predstavljaju kao „strateški partneri“ EU u energetskoj tranziciji. No aktivisti upozoravaju da su u stvarnosti domaće institucije podređene interesima profita, a ne interesa ljudi.

“Korupcija, netransparentne koncesije i isključivanje građana iz odlučivanja omogućavaju sprovođenje projekata koji nemaju ni ekološku ni socijalnu opravdanost”, poručile su Berbić i Živković.

Savez raste – širi se i front otpora

Savez “Odbranimo r(ij)eke Balkana” odlučio je da promijeni svoj naziv u “Odbranimo prirodu Balkana”, jer izrastao u savez koji okuplja čuvare i čuvarice kako rijeka, tako i šuma, zavičaja i cijele prirode regije. Ovim činom otvara novo poglavlje za borbu koja nije samo sprječavanje, već iskreno i ujedinjeno zalaganje za sigurnu i dostojanstvenu budućnost te harmoniju između čovjeka i prirode.

Savezu su se pridružile i nove članice iz regije: “Rzavljani”, “Ne damo vode Mionice” i Pokret “Odbranimo šume Fruške gore” iz Srbije, pokret “Zelena narodna straža” iz Sjeverne Makedonije, te Udruga “Una” Srb iz Hrvatske.

“Zaštita prirode je jedna plemenita kauza zbog koje smo se povezali i sakupili ovde u Bijelini. Nama je izuzetno drago što smo postali deo Saveza Odbranimo reke (prirodu) Balkana i što možemo biti primer solidarnosti u borbe protiv zajedničkog neprijatelja”, poručila je Ema Velichkovska iz pokreta “Zelena narodna straža”.

Nedeljice – zajedništvo otpora

Uz poruku da odbrana prirodnih bogatstava ne poznaje granice, okupljanje regionalnog saveza završeno je posjetom Saboru Saveza ekoloških organizacija Srbije (SEOS), održanom u Gornjim Nedeljicama u organizaciji pokreta “Ne damo Jadar”. Na događaju je učestvovalo nekoliko stotina aktivista i aktivistkinja iz cijele Srbije i regiona.

Sa Sabora je poslata snažna poruka: borba za očuvanje prirode je zajednička borba svih ljudi Balkana koji vjeruju da je to jedini put ka dostojanstvenom i sigurnom životu – i sada i za generacije koje dolaze.

“Savez ekoloških organizacija Srbije nastao je iz zajedništva. Spojila nas je nevolja, ali nas je održala bliskost. Danas nas ne okuplja samo otpor, već i ideja rasta – ne borimo se samo protiv trovanja, već učimo kako da razvijamo život. Dakle, nismo samo protiv, kako nas optužuju – mi smo i za”, poručio je Jevđenije Julijan Dimitrijević iz SEOS-a.

Na kraju skupa, Savez “Odbranimo prirodu Balkana” uputio je otvoreni poziv svim ekološkim organizacijama, naučnoj i akademskoj zajednici, kulturnim radnicima i građanima da se priključe ovoj inicijativi i zajedničkoj borbi, solidarno i odlučno.

Okupljeni su saglasni da borba protiv izrabljivanja prirode i ljudi kroz rudarenje tzv. kritičnih mineralnih sirovina postaje jedno od ključnih pitanja društvene, socijalne i klasne pravde u zemljama Balkana.

GERILA

The post Od Majevice do Jadra: Eko aktivisti iz cijelog Balkana ujedinjeni protiv „zelene kolonizacije“ first appeared on Gerila.info.

Dobar dio lokalnih deponija u BiH su privremenog karaktera, za korak iznad takozvanih divljih. Većina opštinskih deponija su nesanitarne i/ili privremene, a imamo svega par regionalnih. Koliko se te regionalne deponije mogu nazvati i uspješnim ostaje za dublju debatu u kojoj bi bilo poželjno da se za početak nađu stručnjaci, a ne političari i biznismeni. Požari na deponijama, što spontani što podmetnuti polako postaju pravilo a ne iznimka. Međutim, deponija je, čak i u idealnom scenariju, neizbježna kategorija, a da bi se na njih oslanjali što manje, problem otpada se treba rješavati daleko ranije, prije nego isti nastane. Među par “ekoloških” tema koje su uspjele da uđu u opštu kulturu jeste i reciklaža, međutim i ona kao takva je samo dio rješenja, te daleko od čarobnog štapića.

Piše: Igor Kalaba

Američki ekonomista Kenet Bolding (Kenneth Boulding) je davno izjavio da “Ko god vjeruje da eksponencijalni rast može trajati beskonačno na ograničenoj planeti je ili lud ili ekonomista”, ova izjava se može replicirati u nizu oblasti, uključujući upravljanje otpadom. Situacija koju Banjaluka trenutno prolazi, gomilanje otpada na ulicama usljed neriješenih vlasničkih odnosa na regionalnoj deponiji, je bila pitanje vremena, sa ili bez pravnih i drugih peripetija. O vlasničkim odnosima, tužbama te političkim kalkulacijama u ovom tekstu nećemo trošiti slova, budući da se ta tema već godinama “vrti” po medijima, a u svakom slučaju se bavi jednim od simptoma, tvrdoglavo odbijajući da se pozabavi stvarnim uzrocima problema – arhaičnim i štetnim upravljanjem otpadom.

Dodatna tema jeste predavanje upravljanja uslugama vezanim za javno dobro privatnom sektoru, a pored upravljanja otpadom u Banjaluci se rezultat vidi i na situaciji sa najskupljim i jednim od najlošije uvezanih javnih prevoza u regiji.

U BiH, ali i regionu, upravljanje otpadom je bazirano na zastarjelom, linearnom modelu ekonomije, gdje je standardni modus operandi da se otpad mora proizvoditi, a samim tim i bacati. Zbog toga je već godinama u debatama na temu upravljanja otpadom sve zastupljeniji, i priznat kao jedini istinski način rješavanja tog problema: cirkularna ekonomija. Taj princip se proteže na cijelu ekonomiju a ne samo otpad, te se temelji hijerarhiji nekadašnjih 5 “R” koji su naknadno prošireni na deset (1), ali zbog lapidarnosti držaćemo se prvih pet:

• Reduce – Smanjenje ukupne količine otpada. Ono se dešava na cijeli niz načina. Iako su ovdje kupci/potrošači neophodna karika (da li je novi komad odjeće ili elektronski uređaj zaista neophodan ili samo hir?) ne smije se nipošto zanemariti odgovornost proizvođača, pa se npr redizajnom pakovanja u kojem proizvodi dolaze može značajno smanjiti ukupna kolličina otpada. U ovom segmentu je dobar primjer izbacivanja iz upotrebe neesencijalnih jednokratnih plastičnih predmeta. takođe iznimno bitna stavka industrija jednokratne plastike.
• Reuse – ponovno korištenje. Prvi korak u smanjenju nastanka otpada jeste pametniji dizajn, jedno od rješenja je dizajn predmeta i uređaja tako da su ne samo dugotrajniji već i da se mogu koristiti na više načina za što više svrha.
• Repair – popravljanje. Neophodno je produžavanje životnog vijeka svih predmeta, pri tom je neophodno voditi računa o dizajnu koji će to da omogući, ali i o dostupnosti i jednostavnosti popravke. Ušivanje odjeće ili zamjena kvake na vratima se svakako mogu obaviti samostalno, ali za kompleksnije popravke poput električnih uređaja je ipak neophodno da postoji adekvatna mreža podrške/servisa.
• Refurbish – ovaj pojam je sličan popravci ali se više odnosi na konkretnu promjenu nekih dijelova proizvoda, bilo da su pokvareni funkcionalno ili samo vizuelno. Ponovo – dizajn i izrada su ključni. U EU je tako usvojena direktiva kojom će od 2027 svi mobilni telefoni, tableti i slični uređaji morati biti dizajnirani tako da imaju izmjenjive baterije.
• Recycle – Reciklaža je u cirkularnoj ekonomiji posljednji korak, iako se kod nas i dalje smatra za vrhunac održivosti. U stvarnosti, reciklaža, iako bolja od odlaganja na deponijama je takođe energetski zahtjevna i zavisnosti od materijala može biti veoma kompleksna (posebno u slučaju plastike). Sa druge strane, reciklaža takođe može biti itekako zloupotrebljena, problem na koji ni EU nije otporna (2).

Uprkos svemu, ako se pogleda statistika, bar ako gledamo količinu otpada po glavi stanovnika – mi proizvodimo manje otpada od prosjeka EU (341 kg spram 513 kg). Ovo je uglavnom povezano sa platežnom moći, tako da sa rastom standarda raste i količina otpada, što je još jedan razlog za što brže djelovanje. Druga, relativno dobra vijest jeste da je većina našeg otpada upravo komunalni otpad(3), koji je u poređenju s industrijskim, bar tehnički, ipak lakši izazov za rješavanje.

Šta nam je onda činiti, a šta ne? Odgovor je kompleksan i svaka stavka se grana u desetine pretpostavki i neophodnih aktivnosti, ali među osnovnim koracima jeste:

1. Izrada i provođenje ambicioznih mjera iz stručnih analiza vezanih za smanjenje ukupne količine otpada i unapređenje upravljanja istim.
2. Smanjenje ukupne količine otpada kroz principe cirkularne ekonomije te odvojeno prikupljanje, značajno povećanje stope povrata materijala iz otpada, stope recikliranja te održivo iskorištavanje organske komponente otpada kompostiranjem (koja se trenutno u većini slučajeva neselektivno odlaže sa drugim komponentama te je glavni uzročnik neprijatnog mirisa koji je u Banjaluci posebno izražen problem zbog neposredne blizine naselja i industrijske zone, pri tom čini značajan dio ukupne količine otpada).
3. Izjašnjavanje gradova i opština vezanih za lokalne deponije te plan i program za izgradnju regionalnih centara, kao preduslov za sanaciju svih neadekvatnih opštinskih deponija te osnivanje regionalnih sanitarnih deponija u cijeloj državi.
4. Zabrana izgradnje spalionica – iako se reklamiraju kao čudotvorna rješenja, spalionice su skupe, zagađuju a upitna je i njihova održivost, budući da se ne mogu paliti i gasiti u trenutku već zahtijevaju stalni protok otpada, s druge strane upravo je taj protok upitan zbog čega rizikujemo da počnemo uvoziti otpad, posebno u scenariju u kojem bismo smanjili količinu otpada i povećali postotak reciklaže. Više informacija u referencama (4).
5. U slučaju neispunjavanja gore navedenog, intenzivnije aktivnosti inspekcijskih službi na svim deponijama i operaterima otpada,te jačanje njihovih nadležnosti u slučajevima kršenja zakona i obaveza iz ekoloških dozvola

Ako problem otpada posmatrate integralno, onda je njegovo gomilanje širom grada dobrodošla prilika za otrežnjenje građanima Banjaluke i ostatka države. Banjalučka deponija već godinama ne radi u skladu sa principima sanitarne deponije, stanovnici okolnih naselja su se zbog smrada bunili nebrojeno mnogo puta, postoje i informacije o navodnom odlaganju animalnog otpada, nedovoljnom prekrivanju otpada inertnim materijalom (koje služi spriječavanju raznošenja otpada i stvaranja neugodnih mirisa), a tu je i pretrpana kaseta koja je navodno premašila dozvoljenu visinu. Upitna je i situacija sa sigurnošću i pravima radnika te tretmanom radnika koji su radili na sortiranju.

Situacija nije ništa bolja ni širom države – Deponija u Vlasenici raste (5) (sa sve potokom koji teče kroz nju i predstavlja potencijal za širenje zaraza i uzrokovanje trovanja), deponija u Drvaru je gorila danima prije nego je ugašena (6), u Baljvinama (7) i Omačini (8) one se nalaze na obronku i klize u Vrbas tj Lim, dok u Srbcu (9) neometano raste i širi se ka Vrbasu, tik pred ušćem u Savu. Stanovnici Holijaka (10) su prisiljeni hodati kroz deponiju da bi prišli svojim kućama, a scene sa Drine su sezonska vijest koja zasigurno drastično narušava turističke potencijale tog dijela države.

Međutim, dok god im se smeće ne gomila pred ulaznim vratima, većinu Banjalučana, a ni građane ostatka države, a ako ćemo iskreno i svijeta, ova tema ne zanima pretjerano – daleko od očiju (i nosa) daleko od srca. No, ne postoji dovoljno duboka rupa u koju se otpad može zatrpati, a da nam kad tad ne dođe na naplatu, ne ako isti nastavimo stvarati ovim tempom. Da li će, i gdje regionalna deponija u Banjaluci biti izmještena, ili nova kaseta otvorena, je u totalu manje važno, jer svaka deponija ionako ima rok trajanja i nedopustivo je o alternativi misliti tek onda kad to naruši komfor ljudi u urbanim sredinama.

Reference:

(1) Conceptualizing the Circular Economy: An Analysis of 114 Definitions

(2) Italijanska mafija izvozi otpad i godišnje obrne 20 milijardi eura

War on waste – How the EU is tackling illegal shipments to developing countries

(3) Upravljanje otpadom u Republici Srpskoj: Analiza postojećeg stanja sa posebnim osvrtom na komunalna preduzeća

(4) Ne spalionicama! Lekcije iz Francuske i Danske

(5) Milion KM za novi trg, nula za divlju deponiju

(6) Deponija u Drvaru uzrokuje probleme mještanima

(7) Tone smeća sa divlje deponije jure prema Vrbasu

(8) Mještani opštine Rudo žele Lim bez smeća: Izmjestiti deponiju na prihvatljivu lokaciju!

(9) Ekološka atomska bomba na obali Vrbasa u Srpcu

(10) Deponija na ulazu u selo Holijaci – bezakonje koje nadležni ne poriču ali i ne rade ništa na njegovom okončanju

Umjesto turističke atrakcije – deponija otpada

Deponija protiv zaštićenog područja, borba između volje građana i volje pojedinaca u opštini Foča

The post Zatrpavanje otpadom – daleko od očiju daleko od srca? first appeared on Gerila.info.