Skoro svaku izbornu godinu opozicija u RS dočeka sa istom porukom. Ističu da je potreban jedan kandidat, dogovor i jedinstvo. Onda krenu razgovori, izjave, ultimatumi, razne ponude, stranačke računice i lične ambicije. Na kraju se građani pitaju da li opozicija zaista želi vlast ili joj više odgovara da ostane opozicija?

Još uvijek nisu postigli dogovor o kandidatima za dvije najvažnije funkcije: predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH. Mjesecima traju nagađanja i spekulacije oko kandidata, dogovora, pritisaka, kalkulacija. Naravno, i različita tumačenja ko je zaista opozicija.

Iz SDS-a prije podne saopštavaju jedno, poslijepodne drugo. Draško Stanivuković ne krije svoje ambicije. Nebojša Vukanović se distancirao od ostalih iz opozicije. Iako im je svima zajedničko, bar zvanično, da pobijede vladajući SNSD, očigledno da imaju različito tumačenje pobjede. Jedni smatraju da je dovoljno da zasjednu na mjesto SNSD-a, drugi bi suštinske promjene.

Istovremeno, počinje i borba za liste. Milan Savanović, bivši poslanik Liste za pravdu i red, mogao bi se naći na listi SDS-a u Izbornoj jedinici 3. Pominju se i Saša Lazić, Milan Blagojević i Slavko Grbić. Predsjednik Gradskog odbora SDS-a Banjaluka Željko Raljić podnio je ostavku nakon odluke da nosilac liste za Narodnu skupštinu Republike Srpske u Izbornoj jedinici 3 bude Biljana Lukić.

Banjaluka je, inače, godinama mjesto na kojem opozicija pokazuje istovremeno i svoju snagu i svoju slabost. Tu je 2020. godine ostvarena jedna od najvećih pobjeda opozicije u posljednje vrijeme, ali se kasnije otvorio i najdublji sukob između nekadašnjih opozicionih saveznika.

Svaka stranka i svaki lider u opoziciji misle da su oni najvažniji. SDS vjeruje da kao najstarija i najveća opoziciona stranka ima pravo prvog izbora. Bar dio SDS-a koji nije u kalkulacijama i pod uticajima “sa strane”. Stanivuković računa na Banjaluku i na lični uspjeh. Vukanović računa na imiž jedinog iskrenog opozicionara i na birače koji ne žele kompromise. Jelena Trivić i Narodni front traže svoje mjesto pod suncem, odnosno u raspodjeli funkcija. PDP, odnosno ono što je ostalo od njega, pokušava ostati posrednik, ali više nema poziciju iz vremena kada je mogao govoriti u ime cijelog opozicionog bloka.

Ovo što se sada dešava u opoziciji, inače, nije ništa novo. Dvije decenije se ponavlja gotovo isti obrazac.

Poslije poraza SDS-a 2006. godine krenuli su unutrašnji obračuni i odlazak Dragana Čavića iz stranke 2008. godine.

SDS, PDP i SRS RS 2010. godine pokušavaju da naprave zajednički opozicioni nastup kada potpisuju sporazum za funkcije predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH. Međutim, opozicija nije bila potpuno objedinjena jer je Čavićeva Demokratska partija već djelovala samostalno i na tim izborima osvojila mandate u NSRS.

Godine 2012. opozicija se u Banjaluci podijelila oko kandidata za gradonačelnika. Jedni su stali uz Nenada Stevandića, drugi uz Čavića.

Prije 12 godina, činilo se da je pronađena dobitna kombinacija. Savez za promjene okupio je SDS, PDP, NDP i druge partnere, pa su Ognjen Tadić i Mladen Ivanić bili zajednički kandidati. Ivanić je tada pobijedio u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH, što je opoziciji pokazalo da objedinjavanje ipak može dati rezultat. Ali ni taj savez nije riješio osnovni problem opozicije, a to je šta poslije izbora i ko zaista upravlja zajedničkom politikom.

Za razliku od 2012, opozicija 2016. godine u Banjaluci formalno staje iza jednog kandidata. Dragan Čavić je bio kandidat Saveza za promjene. Međutim, rezultat je bio slab.

Savez za promjene 2018. godine mijenja ime u Savez za pobjedu, sa Mladenom Ivanićem i Vukotom Govedaricom kao ključnim kandidatima. Nakon poraza dolazi do novog raspada. NDP Dragana Čavića odlazi prema vlasti, dok je ostatak opozicije spao na Draška Stanivukovića, Jelenu Trivić i Nebojšu Vukanovića, tada istinske opozicione borce protiv režima.

Opozicija 2020. godine ostvaruje jednu od najvećih pobjeda u posljednje vrijeme. Draško Stanivuković pobjeđuje u Banjaluci, a Ljubiša Petrović u Bijeljini. Činilo se da su te pobjede mogle predstavljati zamajac za promjene.

Prije četiri godine opozicija je imala dobre kandidate. Jelena Trivić za predsjednicu Republike Srpske, Mirko Šarović za Predsjedništvo BiH. Poslije izbora ulaze u spor oko krađe glasova, traže ponovno brojanje i podnose prijave. Nakon toga je uslijedio slom opozicije. Trivićeva je napustila PDP i osnovala Narodni front. Vukanovićeva lista se dodatno profilisala kao samostalna politička opcija. Stanivuković je gradio vlastiti pravac. SDS je tražio novi početak.

Na lokalnim izborima prije dvije godine opozicija se u Banjaluci praktično bori sama protiv sebe. Stanivuković pobjeđuje dok Jelena Trivić doživljava težak poraz.

Na prijevremenim izborima za predsjednika krajem 2025. činilo se da je postignuto jedinstvo. Međutim, to jedinstvo je očigledno bilo oročeno. Redovni izbori se približavaju a opozicija je opet na starim stazama razjedinjenosti.

Za razliku od opozicije koja “vječno” pregovara, u vladajućoj koaliciji jedan centar odlučuje a ostali se prilagođavaju. Vlast funkcioniše kao gruba i bahata mašina, ali sa jasnim komandnim lancem. Opozicija funkcioniše kao skup ljudi koji se slažu da mašinu treba zaustaviti, ali se ne slažu ko će biti na čelu.

Vremena je sve manje, opozicija izgleda sve više razjedinjena. Ukoliko ne postignu dogovor uskoro, ili ukoliko ne dođu drugačije instrukcije, sve su prilike da će opet u više kolona “na crtu” vladajućoj kolaciji.

Mladen Bubonjić

The post Dvadeset godina istog problema: Opozicija u Republici Srpskoj opet ne može da se dogovori first appeared on Gerila.info.