Zbog tog čina optuženi su za oštećenje tuđe stvari.

U nastavku postupka saslušani su posljednji svjedoci tužilaštva – policijski službenici iz Fojnice, koji su potvrdili da su po dolasku na lice mjesta oduzeli sjekiru, dokumentovali događaj i obavijestili dežurnog tužioca. Naveli su i da crijeva nisu bila ukopana, već su se nalazila na površini puta, jasno vidljiva.

Selman i Musić su nakon akcije sami došli u policijsku stanicu, gdje su dali iskaz.

Ali, ono što je formalno predmet optužnice – presijecanje dva crijeva – u sudnici se već mjesecima sudara sa mnogo širim pitanjem: zašto institucije ne reaguju na stotine nelegalnih objekata i dugogodišnju devastaciju Prokoškog jezera?

Prema podacima iz postupka, na ovom području postoji više od 200, a prema ranijim procjenama i oko 300 bespravno izgrađenih vikendica. Gradnja novih objekata nastavljena je i tokom trajanja suđenja.

„Ovo je jedina reakcija sistema na niz nezakonitosti pa je jasno da se optuženima sudi ne zbog radnje iz optužnice već je ovo predmet protiv ideje ekološkog aktivizma i borbe za ljudska prava“, navela je odbrana.

Tužilac Sulejman Selimović insistira da je predmet jasan i ograničen na krivično djelo oštećenja imovine, naglašavajući da se optuženima „ne stavlja na teret aktivizam i rad na zaštiti okoliša“. Protivio se i prijedlozima odbrane da se u postupak uključe eksperti koji bi svjedočili o stanju ekosistema i nelegalnoj gradnji, ocjenjujući da bi to „razvlačilo postupak“.

Odbrana, međutim, upravo u tome vidi suštinu slučaja.

Najavili su da će sudu predočiti dokaze o sistemskom uništavanju ovog zakonom zaštićenog područja, uključujući i stručna mišljenja o degradaciji ekosistema. Ukazuju i na sporne elemente u policijskoj dokumentaciji, tvrdeći da dio dokaza predstavlja „plodove otrovne voćke“, odnosno da su pribavljeni na nezakonit način.

Ovaj slučaj već je privukao pažnju i izvan BiH. Prema navodima aktivista, mogao bi biti uključen u izvještaj specijalne izvjestiteljice Ujedinjenih nacija za ljudska prava kao primjer pritiska na branitelje ljudskih prava.

U ranijim obraćanjima sudu, Selman i Musić jasno su obrazložili motive svog postupka.

„Tamo su uništene endemske biljke, izgrađeni objekti koji narušavaju sve ono što ne bi smjeli, otjerane životinje, izvori su stavljeni u plastične cijevi i vi na to šutite“, rekao je Selman.

Musić je dodao: „Odlučili smo da ostanemo kako bi svojim primjerom podstakli mlade ljude da se bore za ovu državu, da štite rijeke, jezera, šume i planine.“

Iz pokreta „Karton revolucija“ poručuju da je slučaj protiv Selmana i Musića ogolio apsurd sistema: aktivistima se sudi zbog presječene plastične cijevi, dok se Spomenik prirode Prokoško jezero godinama, pred očima institucija, pretvara u „betonizirano, privatizirano i devastirano područje sa gotovo 300 ilegalnih objekata, apartmana, restorana i čitavom mrežom nelegalne infrastrukture“. Kako navode, zakoni Bosne i Hercegovine na tom prostoru se sistemski ne primjenjuju, što direktno ugrožava prirodu i javni interes.

Istovremeno, dok javnost očekuje procesuiranje odgovornih za takvu devastaciju, na optuženičkoj klupi su oni koji su na nezakonitosti ukazivali. Nakon što su se izjasnili da nisu krivi, Selmana i Musića očekuje nastavak postupka pred Kantonalnim tužilaštvom Srednjobosanskog kantona.

Iz „Karton revolucije“ podsjećaju i da ilegalna gradnja nije zaustavljena ni tokom trajanja suđenja. Krajem aprila 2025. institucijama je prijavljena izgradnja novih objekata uz dostavljenu fotodokumentaciju, a početkom maja podnesena je i krivična prijava za gotovo 300 ilegalnih objekata. Predmet je proslijeđen Kantonalnom tužilaštvu SBK, ali do početka 2026. godine odluka tužilaštva još nije donesena.

„Ovo suđenje ogoljava apsurd sistema u kojem se krivično goni navodno oštećenje ilegalne plastične cijevi, dok se paralelno ignoriše kriminal velikih razmjera i sistemsko uništavanje jednog od najvrijednijih prirodnih područja u Bosni i Hercegovini“, navode iz ovog pokreta, poručujući da će „ponosno braniti svoje pravo na slobodu“ i da se borba za Prokoško jezero nastavlja.

Sud bi u narednih 30 dana trebalo da odluči da li će prihvatiti dokaze odbrane. Ta odluka mogla bi pokazati hoće li ovaj proces ostati na nivou pojedinačnog incidenta ili će otvoriti pitanje odgovornosti za mnogo veći problem – sistemsko uništavanje Prokoškog jezera.

GERILA

The post Karton revolucija: Sudi se zbog dvije presječene cijevi, dok stotine ilegalnih objekata na Prokoškom jezeru ostaju netaknute first appeared on Gerila.info.

Dio restorana koji je zapravo luksuzna terasa na samoj obali Vrbasa, a koji je nesumnjivo napravljen na zemljištvu u vlasništvu Grada Banjaluka, jutros je osvanuo opasan trakom koja, prema Stanivukovićevim riječima, znači samo jedno – rušenje i to uskoro.

“Crvena traka oko objekta simbolizuje crvenu liniju, iza koje počinje “deprivatizacija” naše imovine.

Nadamo se da bi u toku sljedeće sedmice mogli doći bageri da počnu rušiti nelegalno sagrađeni parking”, poručio je Stanivuković i najavio da će radnici Gradske uprava, ali i on sam, do samog rušenja objekta dolaziti da parkiraju službene automobile na parking ispred spornog dijela restorana “Kajak”.

Stanivuković je rekao da, što se njega tiče, bageri mogu već danas da počnu da ruše ovaj objekat, ali da će se procedura ispoštovati po ubrzanom postupku, kao i da nadležno ministarstvo neće moći dugo da odlaže početak rušenja.

„Ovo je svečano zatvaranje koje se čeka više od dvije decenije. Ovo je gradska imovina i više niko neće moći da uzima gradsku imovinu. Crvena traka postaje simbol deprivatizacije ovog grada. Na temeljima korupcije i kriminala ne treba ništa da zidamo i gradimo, nego da porušimo to i da sa tim završimo“, naglasio je Stanivuković.

Samo pres konferenciji, koju je pratio veliki broj predstavnika medija, pristvovali su i pravni predstavnici porodice Radišić koji su osporili pojedine Stanovivkovićeve tvrdnje naglasivši da porodica Radišić ipak “zapošljava preko 3000 radnika, odnosno građana Srpske”.

“Vaš inspektor je dao rok od 30 dana da se investitor iseli, a vi ste prekršili taj rok, a pred resornim ministarstvo je postupak još u toku”, rekao je Miloš Stevanović, advokat porodice Radišić i istakao da je ubjeđenja da sporni objekat ipak ispunjava uslove za legalizaciju, kao i da je objakat ipak radio uz dozvole od Grada Banjaluka.

Stanivuković je odgovorio Stevanoviću da je radio zahvaljujući staroj gradskoj administraciji na čelu sa Igorom Radojičićem koja je i dozvolila rad nelegalno izgrađenog objekta.

GERILA.INFO

The post Stanivuković: Crvena traka oko Radišićevog restorana predstavlja crvenu liniju! first appeared on Gerila.info.

Nakon što je gradonačelnik Banjaluke najavio da će komunalna inspekcija grada Banjaluka oko nelegalnog dijela ugostiteljskog objekta Kajak u vlasništvu Srećka Radišića, sina Mile Radišića kuma Milorada Dodika, staviti žutu traku, iz ovog lokala počelo je iznošenje stvari.

Stavljanje žute trake oko nelegalno izgrađenog dijela objekta trebalo bi da bude prvi korak u najavljenom rušenju nelegalno izgrađenog objekta na gradskoj zemlji.

U međuvremenu, Radišići su se na Stanivukovićevu odluku žalili ministarstvu za prostorno uređenje, a Srećko Radišić je nedavno rekao da ne vidi u čemu je problem jer su podnijeli zahtjev za legalizaciju.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković najavio je da će objekat sigurno biti srušen jer je jasno da je nelegalno sagrađen i da nikakva naknadna legalizacija ne dolazi u obzir jer bi to značilo da svako može da gradi šta želi nelegalno i kasnije traži legalizaciju.

GERILA info

The post Povlačenje pred žutom trakom- Iznošenje stvari iz nelegalno izgrađenog dijela “Kajaka” (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Srpska pravoslavna crkva gradi objekte bez građevinske dozvole. Vlast naknadno legalizuje nelegalnu crkvenu gradnju. I ove godine potrošeni milioni na finansiranje gradnje vjerskih objekata.

U centru Banjaluke, pred očima javnosti, moguće je sagraditi višespratni objekat, bez prethodno pribavljene građevinske dozvole i suprotno važećem regulacionom planu.

Moguće je i da inspekcija tek pod pritiskom javnosti, kada građevina bude u poodmakloj fazi, izađe na teren i naredi rušenje objekta, a da se radovi ipak nastave i na kraju divlja gradnja legalizuje.

Naravno, ovo nije moguće bilo kome, ali jeste Srpskoj pravoslavnoj crkvi, za koju, kao što je opštepoznato, u državi koja je po ustavu sekularna, ne važe zakoni koji važe za „obične smrtnike“.

Nelagalno sagrađeni parohijski dom pored Gradskog mosta u Banjaluci, odmah uz Bogojavljenski hram, primjer je takve crkvene moći. Objekat koji svojim gabaritima nadmašuje i sagrađeni hram, nikao je mimo regulacionog plana koji na tom mjestu predviđa mnogo manju građevinu.

Gradi se već drugu godinu, a nadležni inspektor je tek pod pritiskom dijela javnosti izašao na teren. Iako je utvrdio bezakonje i naredio rušenje objekta, u stvarnosti je samo dao alibi za legalizaciju divlje gradnje.

Mala igra inspekcije

Zahtjev inspekciji da izvrši kontrolu izgradnje objekta uputio je 12. marta ove godine Centar za životnu sredinu iz Banjaluke. Zahtjev je upućen gradonačelniku Banjaluke, a nekoliko dana poslije, tačnije 15. marta, stigao je i odgovor.

„Obavještavamo vas da smo zatražili vršenje inspekcijskog nadzora od Odjeljenja za inspekcijske poslove, kao i informacije o utvrđenim, te o eventualno preduzetim mjerama, u skladu sa utvrđenim, te ćemo vam po dobijanju istih dostaviti odgovor.“

Izgleda da je inspekciji trebalo još tri mjeseca da prošeta do Gradskog mosta i obavi svoj posao. Obećano obavještenje o inspekcijskoj kontroli stiglo je „već“ 11. juna.

„Obavještavamo vas da je urbanističko-građevinski inspektor izvršio inspekcijsku kontrolu i zapisnički konstatovao da je SPCO „Bogojavljenski hram“, kao investitor otpočeo izgradnju objekta na navedenoj parceli bez prethodno pribavljene građevinske dozvole. Shodno navedenom doneseno je rješenje o rušenju izvedenih radova“, navodi se između ostalog u odgovoru iz Odjeljenja za inspekcijske poslove grada Banjaluke.

Ali i zaključuje: „U skladu sa zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata u Republici Srpskoj donesen je zaključak o prekidu inspekcijskog postupka do rješavanja postupka legalizacije navedene izgradnje, a na zahtjev investitora.“

Divlja gradnja parohijskog doma, dakle, nijednog trenutka nije obustavljena.

Umjesto da se nelegalno gradilište zapečati, okruži žutom trakom, zabrani svaki prilaz, a protiv investitora preduzmu potrebne mjere, inspekcija je konstatovala nezakonite radnje (gradnja bez građevinske dozvole), donijela nalog o rušenju i istovremeno ga obustavila, jer je investitor zatražio da legalizuje svoju nelegalnu gradnju.

Bez obzira što ne zna ili bar ne bi trebalo da zna kakav će biti ishod zahtjeva za legalizaciju, investitor je nastavio gradnju punim intezitetom, dovodeći izgradnju do samog finiša.

Logično bi bilo upitati se: Šta ako legalizacija ne bude odobrena i opet bude naređeno rušenje? U Crkvi očito unaprijed znaju odgovor na to pitanje, inače ne bi rizikovali tolika ulaganja u objekat koji bi mogao biti srušen.

Da u međuvremenu nije došlo ni do legalizacije ni do obustave radova svjedoči i odgovor portalu Impuls iz gradskog Odjeljanja za inspekcijske poslove, koji je identičan onome što su već saopštili 11. juna, uz jedan, bitan dodatak:

„Nakon pravosnažnog okončanja postupka legalizacije, a u zavisnosti od ishoda istog, inspektor će nastaviti postupak izvršenja rješenja.“

Ishod je investitoru izgradnje parohijskog doma, očito, već poznat.

Gradnja hramova uz blagoslov političara

Primjer divlje gradnje parohijskog doma u Banjaluci samo je mala ilustracija povlaštenog položaja vjerskih zajednica u državi u kojoj bi, bar tako ustav kaže, svi pred zakonom trebalo da budu jednaki.

Izgradnja vjerskih objekata na svakom „zgodnom mjestu“ u protekle dvije i po decenije (od kraja rata), u zemlji u kojoj je privreda potpuno devastirana, a veći dio stanovništva živi ispod granice siromaštva, pravi je fenomen.

Udvornički odnos političkih elita, kojima je podrška vjerskih zajednica i te kako potrebna, plaćamo svi zajedno stalnim doticanjima javnih sredstava za izgradnju vjerskih objekata.

Sve to je i omogućilo vjerskim zajednicama položaj tik iznad zakona, koji se javno manifestuje masovnom izgradnjom sakralnih objekata, od kojih su mnogi megalomanskih dimenzija.

Za građevinske dozvole, regulacione planove i slične formalnosti graditelji hramova i pratećih im objekata, očito, ne moraju da brinu. Tamo gdje se njihove ideje ne poklapaju s propisima, mijenjaju se propisi.

U izgradnju ruskog-srpskog hrama u Banjaluci, koji će se prostirati na 6,5 hiljada kvadrata, Vlada Republike Srpske je do sada donirala najmanje 10 miliona maraka. Početak radova je ozvaničen 17. septembra 2018. godine u jeku kampanje pred opšte izbore u BiH.

Osveštanju temelja tada je prisustvovao i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov.

A ljetos je gradilište posjetio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Tim povodom član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je izjavio da će Vlada RS i dalje pomagati izgradnju, te da je završetak radova planiran 2022. godine (opet pred izbore) kada bi Banjaluku trebalo da posjeti predsjednik Rusije Vladimir Putin.

Na lokaciji u Gundulićevoj ulici, na kojoj se gradi ovaj hram, prvobitno je bila planirana izgradnja male tzv. „blokovske“ crkve kakve su proteklih godina izgrađene po gotovo svim banjalučkim naseljima.

Međutim, kako su tada saopštili graditelji, iz Rusije je stigao projekat koji zahtijeva mnogo veći objekat pa je zatražena izmjena regulacionog plana. Naravno, vlasti su odmah izašle u susret graditeljima.

Kako je prvobitno regulacionim planom bilo predviđeno da na tom mjestu pored crkve mogu biti sagrađeni i pomoćni objekti visine jedan sprat plus potkrovlje, to se u ruski projekat nije uklapalo. Zato je bilo potrebno izmijeniti regulacioni plan i omogućiti gradnju objekata visine pet spratova.

Uz crkvu, koja će biti najveća na ovim prostorima, planiran je i srpsko-ruski kulturni centar u kome će se aktivno izučavati ruski jezik i drugi sadržaji.

Stanare okolnih zgrada, koji će se buditi s pogledom na crkvene zidine i uz, kako se najavljuje, najveća i najjača crkvena zvona u Banjaluci, naravno, niko ništa nije pitao.

Samo u ovoj godini (u februaru) Vlada RS je odobrila dodatnih 5 miliona maraka za srpsko-ruski hram.

Vlast ovog entiteta je u ovoj godini vjerskim zejednicama podijelila preko 10 miliona maraka. Dio tih sredstava preusmjeren je iz donacija vlade Srbije, budžeta RS i iz sredstava Elektroprivrede.

Očito da novca za bogomolje ima, a ima i prostora za gradnju novih, uz dobru volju vlasti. Već smo u svjetskom vrhu po broju vjerskih objekata, naporedo s napretkom po stepenu korupcije u društvu i sve lošijem standardu građana.

The post Važi li Zakon i za SPC? Primjer iz Banjaluke pokazuje da inspektori ne brane interes države već Crkve first appeared on Gerila.info.

Vlasnicima nekretnina u zaštićenoj zoni Vrela Bosne koji su u SFRJ dobili pravo korištenja objekata koji su tu izgrađeni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bez prava građenja i sa privremenim dozvolama, njihove zahtjeve za građenje, opština Ilidža odbija. Firma Bader Real Estate dobila je trajnu građevinsku dozvolu s potpisom korumpiranog načelnika Senaida Memića, prenosi Impulsportal.net.

Piše: Muhamed Kovačević

U „političkom vakuumu“, između konstituisanja nove i odlaska stare skupštinske većine, u potpunoj tišini, načelnik opštine Ilidža potpisao je rješenje o izdavanju trajne građevinske dozvole firmi „Bader Real Estate“ za gradnju luksuznih vila, u mjesnoj zajednici Vrutci na Vrelu Bosne.

Na prvi pogled ništa neobično, međutim, ako se uzme u obzir da je kompletna mjesna zajednica Vrutci arheološki prostor, kao i prostor prirodnog parka od kantonalnog značaja u kome se ne mogu izdavati trajne građevinske dozvole, onda stvari postaju jasnije.

„Bader Real Estate“, društvo sa ograničenom odgovornošću za promet nekretnina i usluge, čiji su zastupnici izvjesni Abdulah Bader Al Mukhazeem i Omer Velagić, kupili su nedavno nekretninu koja je bila u vlasništvu domicilnog stanovnika mjesne zajednice Vrutci.

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije na tom području lokalno stanovništvo imalo je svoje nekretnine, da bi početkom 50-ih godina prošlog vijeka bila donesena odluka o nacionalizaciji zemljišta na tom prostoru, gdje su ti isti vlasnici, kao i ostali na širem području, izgubili pravo na vlasništvo i gradnju na svojim imanjima. Vremenom je ublažena prvobitna odluka o oduzimanju vlasništva nad imovinom, pa je dozvoljeno svim stanovnicima koji su imali čvrste građevinske objekte da dobiju privremene dozvole za njihovo posjedovanje. U suštini, to je značilo da je prethodna vlast smatrala da su svi izgrađeni objekti na tom lokalitetu bespravni, ali je data mogućnost njihovog korištenja bez mogućnosti građenja novih, te proširivanja postojećih objekata. Imajući to u vidu, kao i imajući u vidu da strani državljani država s kojima Bosna i Hercegovina nema reciprocitet ne mogu biti vlasnici nekretnina na teritoriji BiH, postavlja se pitanje, kako je cijeli proces, u kome učestvuje kompanija iz Kuvajta koji je na popisu država s kojima ne postoji reciprocitet, mogao da se odvija?

Vođa takvih i ostalih korupcionih procesa na opštini Ilidža, ali i u cijelom kantonu Sarajevo je Fikret Prevljak, čovjek čija se optužnica za ratne zločine odavno kiseli u ladici državnog tužioca Vladimira Simovića, današnji je predsjednik opštinskog odbora Stranke demokratske akcije Ilidža. Pomoću njega i uz pomoć opštinskog vijeća koje je pod kontrolom većine koju čine pripadnici SDA stranke, pokreću se razne vrste korupcijsko-kriminalnih incijativa koje na taj način dobijaju legitimitet. Tu je i Muhamed Omerović, presjedavajući vijeća, koji je zbog svog djelovanja u vidu krivotvorenja spisa i potpisivanja dokumenata u službenom listu, zaradio krivičnu prijavu od bivšeg opštinskog vijećnika Amara Keče, u avgustu 2018. godine. Nakon završetka procedure na opštinskom vijeću saglasnost na odluke daju i opštinske službe, u ovom slučaju služba za prostorno planiranje na čelu s Jasminom Papić, a završni pečat obezbjeđuje opštinski načelnik prof. dr Senaid Memić. O posljedicama ovakog djelovanja, naravno, niko ne razmišlja, a o kakvoj se ozbiljnoj firmi radi, jasno se može vidjeti iz fotografija na kojima se dotična prezentuje.

Pošto stanovnici država s kojima BiH nema reciprocitet, među kojima su neke arapske države, uključujući i Kuvajt, ne mogu biti vlasnici nekretnina kod nas, onda oni osnivaju firme ili agencije, odnosno pravna lica u kojima su oni vlasnici, a firma se vodi na lokalnom čovjeku od povjerenja. Da bi postupak registracije firme bio legalan po našem zakonu, stvarni vlasnik se navodi kao “predstavnik” ili “zastupnik”. Tako je registrovana i firma “Bader Real Estate” koja onda kupuje ponuđeno zemljište, u ovom slučaju nekretnine u mjesnoj zajednici Vrutci na Vrelu Bosne. Nakon što se završi kupoprodajni ugovor i agencija “Bader Real Estate” postane vlasnik zemljišta i objekta na Vrelu Bosne, ona pravi projekat kojim će se na tom mjestu umjesto starih kuća izgraditi ekskluzivne vile. Kako je taj lokalitet područje prirodnog rezervata, a stare kuće imaju samo PRIVREMENU dozvolu, što znači da ne mogu graditi nikakvu vrstu čvrstih objekata bez dozvole opštinskih organa, firma “Bader Real Estate” prikuplja dokumentaciju neophodnu da dobije građevinsku dozvolu od strane opštine. Nakon što prikupi svu dokumentaciju, firma “Bader Real Estate” pokreće procedure kako bi dobila TRAJNU dozvolu za gradnju, iako je takvu dozvolu nemoguće dobiti na tom lokalitetu.

Kako bi se dobila ta dozvola, Fikret Prevljak, preko Muhameda Omerovića koji je presjedavajući opštinskog vijeća, podnosi “inicijativu” o izmjeni prostornog plana ili mogućnosti građenja na tom lokalitetu. Opštinsko vijeće koje čini većina SDA stranke bez problema tu inicijativu usvaja, nakon čega opštinske službe kao što je u ovom slučaju služba za prostorno uređenje, zahvaljujući odluci opštinskog vijeća dotadašnju PRIVREMENU odluku pretvara u TRAJNU, koristeći isti katastarski broj lokacije, čime se omogućuje gradnja na tom lokalitetu. Poenta priče je da se na osnovu objekta skromnih gabarita sa privremenom dozvolom dobija dozvola za trajnu izgradnju objekata sa enormnim gabaritima na istoj poziciji. Da bi sve to bilo moguće, dozvolu mora potpisati opštinski načelnik Senaid Memić. Time se izbjegava drugostepeni organ koji je u ovom slučaju kantonalno ministarstvo za prostorno planiranje, jer je prvostepeni organ – opština, dozvolila gradnju.

“Opština Ilidža je već poznata po nelegalnoj gradnji i vjerujem da samo rijetki nemaju nikakva saznanja o tome. Trik kojim se služi vlast u namjeri da pogoduje kapitalu vrlo je jednostavan i providan i svakako nezakonit. Zgrade se najprije naprave, u koritu rijeke, u parkovima, u vodozaštitnoj zoni, mimo regulacionih planova, da bi se naknadnim izmjenama i dopunama regulacionih planova nelegalna izgradnja ozakonila. Pritom se koristi opštinsko vijeće koje po pravilu većinski podržava sve načelnikove prijedloge. Takva praksa je stalno prisutna u samom centru Ilidže, na Stupu 2 i u vodozaštitnoj zoni”, rekao je Samir Avdić vijećnik opštinskog vijeća Ilidža.

Podsjećamo, odlukom iz 1987. godine, tadašnje vlasti strateški su zaštitile prostor preko 10.000.000 metara kvadratnih. Na tom lokalitetu, u zavisnosti od stepena vodozaštitne zone, zabranjena je izgradnja bilo kakvih objekata, obrađivanje zemlje, odnosno korištenje organskog ili vještačkog đubriva prilikom obrade, s ciljem zaštite ne samo izvorišta Vrela Bosne nego i podzemnog rezervoara pitke vode koji se napaja jednim dijelom iz rijeke Željeznice i rijeke Bosne.

“Problemi s vodozaštitnom zonom su kompleksni. Odluka o zaštiti iz 1987. godine je dugo na snazi, zone sanitarne zaštite su definisane i imaju posebne uslove kako je moguće graditi za 1, 2. i 3. zonu sanitarne zaštite, izuzevši zonu nukleus u kojoj je zabranjena gradnja. Okolonosti su se promijenile zbog loše ili nikakve provedbe odluke i tu moramo razdvojiti dvije vrste bespravne gradnje: jedna je ona koja se dešava uz podršku lokalne politike za podobne a druga je od strane građana, vlasnika zemljišta koji su dovedeni u bezizlaznu situaciju, ne mogu na ispravan način koristiti imovinu koja je njihova, a s druge strane država im nije otkupila zemljište ni do danas zbog čega su diskriminisani i u podređenom položaju”, kaže kantonalni zastupnik Elvis Vreto.

O tome kako je moguće da se u u prirodnom parku od kantonalnog značaja dešava gradnja luksuznih objekata, vila i kakav bi to uticaj imalo na prirodu i okolinu uopšte, pokušali smo razgovarati sa stručnim saradnikom Elmom Karović, uposlenicom Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja. Nažalost, neuspješno.

Lokalno stanovništvo koje stanuje na tom području nije u mogućnosti da legalnim putem dobije saglasnost za urbanističku i građevinsku dozvolu za izgrađene objekte u postojećim gabaritima što ih dovodi u neravnopravnu poziciju u odnosu na kompanije čiji su zastupnici stranci kojima se omogućava gradnja eskluzivnih vila. Zbog ovakve situacije mnogi se odlučuju za prodaju zemljišta.

* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

The post Nelegalna gradnja na Vrelu Bosne: Kako PRIVREMENE DOZVOLE POSTAJU TRAJNE first appeared on Gerila.info.