Poruka upozorava na hidroenergetski projekat koji se ne gradi u Mostaru, nego desetinama kilometara istočnije, u drugom dijelu Bosne i Hercegovine. Ali voda zbog koje se Gornji horizonti grade povezuje ta mjesta.

Takmičenje u Mostaru održano je tokom ljeta u kojem su visoke temperature, sušni periodi i niski vodostaji ponovo podsjetili koliko su rijeke osjetljive na nedostatak vode.

A upravo sada, kada naučnici upozoravaju da klimatske promjene mijenjaju količinu i raspored vode, Republika Srpska nastavlja realizaciju hidroenergetskog sistema zamišljenog prije više od šest decenija.

Gornji horizonti podrazumijevaju izgradnju hidroelektrana, akumulacija, kanala i tunela kojima se dio voda kraških polja istočne Hercegovine preusmjerava prema sistemu Trebišnjice kako bi se iskoristio za proizvodnju električne energije.

Problem na koji upozoravaju naučnici i ekološke organizacije jeste što dio tih voda prirodno pripada slivu Neretve. Zbog toga pitanje Gornjih horizonata nije samo pitanje koliko će električne energije proizvesti nove hidroelektrane. Pitanje je i koliko će vode ostati na drugoj strani, nizvodno.

Druga slika iste rijeke

Desetak kilometara nizvodno od Starog mosta slika Neretve je sasvim drugačija od turističke razglednice Mostara. Iz vazduha se vidi široko kamenito korito kroz koje voda prolazi koncentrisana u znatno užem toku. Veliki dijelovi korita tokom ljetnog dana ostaju gotovo suvi.

Fotografija sama po sebi ne govori zbog čega je vodostaj takav niti je posljedica Gornjih horizonata, koji još nisu završeni. Ali pokazuje rijeku čija količina vode nije neograničena.

Upravo na postojeći pritisak sušnih perioda i klimatskih promjena kritičari Gornjih horizonata upozoravaju da će se dodati još jedan faktor, trajno preusmjeravanje dijela vode iz jednog sliva u drugi. Hrvatski naučnik Matej Vucić smatra da je upravo tu problem sa projektom napravljenim prije više od pola vijeka.

“Taj idejni projekat star je već 60 godina. U tih 60 godina jako mnogo toga se promijenilo i u smislu onoga što mi znamo i u smislu zaštite okoliša i prirode, u količini vode, padavina i snijega koje imamo tokom godine. Puno je manja dostupnost vode nego prije tih 60 godina kada je taj projekat građen“, kaže Matej Vucić, profesor na zagrebačkom Prirodno matematičkom fakultetu. On, inače, godinama proučava biodiverzitet rijeka i polja regije.

“Trebalo je ponovno pogledati činjenice, napraviti nove studije i nove planove“, kaže ovaj stručnjak iz Zagreba kada ga pitate kakva je sudbina projekta koji je zamišljen davno a realizuje se sada.
Gornji horizonti, međutim, nisu ponovo počeli od početka. Nastavljena je realizacija stare ideje.

Projekat iz vremena kada se na vodu gledalo drugačije

Ideja o iskorištavanju voda istočne Hercegovine nastala je u socijalističkoj Jugoslaviji, u vremenu velikih infrastrukturnih projekata u kojima su hidroelektrane, brane i akumulacije predstavljale razvoj i modernizaciju.

Sistem tada nije zamišljen samo zbog struje. Regulisanjem voda trebalo je kontrolisati i periodične poplave kraških polja i omogućiti njihovo intenzivnije korištenje.

Dio tog velikog sistema, danas poznat kao Donji horizonti, izgrađen je u vrijeme Jugoslavije. Gornji horizonti ostali su za kasnije.

Vladimir Topić iz nevladine organizacije iz Banjaluke “Centar za životnu sredinu” upozorava da je u međuvremenu promijenjena i svrha projekta. Nekadašnji koncept regulisanja poplava i razvoja poljoprivrede danas je dominantno hidroenergetski projekat. Promijenilo se, međutim, još nešto. Iz ove nevladine organizacije, inače, godinama upozoravaju na štetnost projekta.

“Nauka danas mnogo više zna o kraškim ekosistemima, podzemnim vezama voda i vrstama koje od njih zavise. Istovremeno, klima u kojoj se projekat realizuje nije klima u kojoj je zamišljen”, kaže Vladimir Topić.

Pippa Gallop iz CEE Bankwatcha upravo zbog toga Gornje horizonte smatra primjerom projekta koji je nadživio vrijeme u kojem je nastao.

“Jako stari projekat koristi se mnogo godina nakon što je prestao biti relevantan. To su projekti koji su projektovani prije doba klimatskih promjena i koji više nisu ni ekonomski isplativi, a postoje isplativije alternative“, rekla je nedavno, prilikom obilaska područja u Zovi Dolu gdje se grade Gornji Horizonti, Gallop.

Ona posebno dovodi u pitanje buduću proizvodnju struje.

“Što se tiče proizvodnje struje, tu smo skeptični jer ima puno manje vode nego što je prije bilo“, kaže Pipa Gallop.

Za vlast Republike Srpske starost projekta nije razlog za novo preispitivanje. Naprotiv. Ministar energetike i rudarstva Republike Srpske, Petar Đokić kaže da je sada prekasno vraćati se na pitanje da li je Gornje horizonte trebalo graditi.

“Više od 40 godina, skoro 50 godina se nije ništa radilo. Mi smo to pokrenuli i evo sada, kada smo razvili te projekte do nivoa da su skoro dvije trećine najsloženijih radova na objektima završene, sada se otvaraju priče da li je trebalo ili nije trebalo”, kaže Đokić.

Zaključak čovjeka koji je duže od decenije ministar u Vladi Republike Srpske I nekoga ko je deceniju I duže jedan od ključnih ljudi kada je energetski sektor u Republici Srpskoj u pitanju je jasan.

“Mi moramo to završiti i stavićemo to na raspolaganje narodu Republike Srpske“, rekao je Petar Đokić. Đokić tvrdi i da su propisi poštovani.

“Mi poštujemo sve relevantno sa stanovišta propisa, tu se nigdje nismo ogriješili. Bićemo istrajni da se ovaj projekat završi“, kaže ministar energetike u Vladi RS.

Tako ista činjenica, da je riječ o projektu starom nekoliko decenija, postaje argument za dvije potpuno suprotne pozicije. Za vlast Republike Srpske projekat je previše odmakao da bi se sada dovodio u pitanje.

Za njegove kritičare upravo proteklih šest decenija predstavljaju razlog da se provjeri da li ono što je imalo smisla tada ima smisla i danas.

Iz sarajevskog Ateljea za društvene promjene ACT, organizacije koja se bavi zaštitom životne sredine u BiH upozoravaju da Vlada Republike Srpske uporno insistira samo na ekonomskom uglu price o Gornjim horizontima.

“Prvo što upada u oko svakako je sama količina voda – planirano je da se godišnje do 300 miliona m³ vode prebaci iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice kroz Gornje horizonte. Poređenja radi, kroz javne vodovodne sisteme u Bosni i Hercegovini godišnje se, stanovništvu i privrednim subjektima, isporuči približno 150 miliona m³ pitke vode. Drugim riječima, količina vode koja bi se svake godine ‘krala’ slivu Neretve odgovara približno dvogodišnjoj ukupnoj javnoj potrošnji pitke vode u našoj državi”, kaže Lejla Kusturica iz ove organizacije.

Posljedično, prema njoj, doći će i do smanjenje doticaja vode u slivove Bune, Bunice i Bregave za najmanje 30% i neminovnog negativnog uticaja na floru i faunu tih visokovrijednih riječnih ekosistema.

“To će pogoditi u deltu Neretve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, poznatu po razvijenoj privrednoj proizvodnji, tako što će slana voda Jadranskog mora prodirati sve dublje u unutrašnjost”, navodi Kusturica.

Ispod kraških polja

Na prostoru Nevesinja, međutim, ta stara ideja više nije plan na papiru. Ona je gradilište već godinama. Na putu od Mostara i Stoca prema Nevesinju prvo se nailazi na gradilište HE Dabar. Kineska kompanija sa podizvođačima, i pored nekih administrativnih terena, radi na završetku hidroelektrane koju će da pokreće voda “ukradena” iznad, u kraškom polju.

Iz vazduha se još bolje vidi prostor na kojem nastaje hidroenergetski sistem. Nekoliko kilometara od HE Dabar u mjestu Zovi Do niče brana koja će vodu da preusmjerava u tunel prema hidroelektrani.

HE Dabar trebalo bi da bude jedna od ključnih tačaka sistema Gornjih horizonata. Projektovana snaga elektrane je 159,15 MW, a očekivana godišnja proizvodnja oko 251,8 GWh.

Da bi voda stigla do turbina, izgrađen je dovodni tunel dug više od 12 kilometara. Integral inženjering, kompanija koja ga gradi, 24. avgusta ove godine saopštila je da su preostali radovi na završnoj betonskoj oblozi i još 260 metara tunela koji se izvodi metodom otvorenog iskopa.

Ali ono što je za energetičare sistem za dovođenje vode, za hidrologe je intervencija u mnogo većem prirodnom sistemu.

Profesor Muriz Spahić, hidrolog i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao jednu od ključnih tačaka navodi ponor rijeke Zalomke. Vode na ovom području nestaju pod zemljom da bi se pojavile kilometrima dalje. Spahić upozorava na veze sa izvorima Bune, Bunice i Bregave, kao i sa područjem Hutovog blata.

“Ti izvori više neće moći prirodno raditi jer neće imati vodu. Ta voda će se preusmjeriti na tunel, iz tunela na HE Dabar“, kaže Spahić.

Prema njegovoj procjeni, riječ je o približno trećini voda obuhvaćenih ovim sistemom.

To ne znači da će “nestati trećina Neretve“. Znači da se mijenja prirodni raspored voda koje kroz složeni kraški sistem završavaju u njenim pritokama.

A nizvodno od tih ponora žive ljudi. U Nevesinju projekat znači i nešto drugo Za dio stanovnika Nevesinja Gornji horizonti nisu priča o gubitku vode. Oni su decenijama predstavljani kao razvojna šansa. Nova radna mjesta, investicije, naknade za zemljište i mogućnost da veliki energetski projekat donese novac u jedan od manje razvijenih dijelova Hercegovine.

Bojan Pejičić, odbornik u Skupštini opštine Nevesinje, kaže da je zbog toga odnos lokalnog stanovništva prema projektu uglavnom pozitivan.

“Ljudi u Nevesinju uglavnom su projekat posmatrali kao veoma značajan i kao nešto što će donijeti dobro Nevesinju“, navodi ovaj odbornik nevesinjske skupštine.

Miljan Kovač, novinar i stanovnik Zovog Dola, nije međutim uvjeren da su ljudi imali dovoljno informacija da procijene drugu stranu projekta.

“Najspornija je ta netransparentnost i što mi ne znamo kakve posljedice možemo očekivati, niti su to investitori i izvođači radova ikada do kraja objasnili“, kaže Kovač.

Za čovjeka čije zemljište treba da bude potopljeno, objašnjava, neposredna računica može biti jednostavna. Novac koji dobije za zemlju je konkretan. Moguća promjena hidrološkog sistema za deset ili dvadeset godina nije.

“Ljudi očekuju da će od te zemlje koja će im biti potopljena dobiti neku nadoknadu i da će to značiti bolji život. Ali taj novac će, realno gledajući, brzo biti potrošen, a posljedice će biti trajne i po prirodu i po način života”, kaže Kovač.

Kovač podsjeća na Bileću, gdje je veliki hidroenergetski zahvat takođe trebalo da bude razvojna šansa.

“Da li je procvjetao život pored Bilećkog jezera ili svjedočimo da je to jedan od najsiromašnijih dijelova zemlje?“, pita ovaj novinar iz Zovi Dola kod Nevesinja.

Grad koji živi uz Bregavu

Nekoliko desetina kilometara dalje, slika vode potpuno je drugačija. Bregava prolazi kroz samo središte Stoca. Ljeti njene obale izgledaju kao turistička razglednica. Uz vodu su kafići, ljudi sjede nekoliko metara od rijeke, a Bregava je istovremeno mjesto odmora, dio gradske ekonomije i jedan od najupečatljivijih dijelova identiteta Stoca. Bregava se dobrim dijelom napaja iz voda kraških polja a koje će dobrim dijelom biti preusmjerene na drugu stranu.

Ovdje voda nije apstraktna količina izražena kubnim metrima u sekundi. Berina Turković, mještanka Stoca, aktivistkinja i ekolog, zbog toga Gornje horizonte ne doživljava kao udaljenu elektranu koja se gradi sa druge strane entitetske granice.

“Bregava je najvažniji dio identiteta Stoca, prostora u kojem živimo, privređujemo, odrastamo i kojem se uvijek vraćamo“, kaže Turković.

Smeta joj što se rasprava o projektu prvenstveno vodi kroz proizvodnju energije.

“Posebno mi je teško prihvatiti da se o promjenama koje mogu trajno uticati na naše rijeke i ekosisteme govori prvenstveno kroz prizmu energetskog potencijala, a mnogo manje kroz prizmu ljudi i prirode koji će posljedice morati živjeti“, kaže ova aktivistkinja iz Stoca.

Za Turković se dva problema preklapaju. Jedan se već događa, klimatske promjene i duži periodi suše. Drugi bi mogao doći završetkom Gornjih horizonata.

“Kombinacija klimatskih promjena i sve izraženijih perioda suše kojima danas svjedočimo, zajedno s mogućim posljedicama preusmjeravanja voda kroz Gornje horizonte, predstavlja ozbiljnu prijetnju budućnosti Stoca“, kaže Berina.

Njen najveći strah nije turizam već voda za piće.

“Dan kada ovaj sistem bude pušten u rad mogao bi biti dan kada Stolac ostane bez jednog od svojih najvažnijih prirodnih resursa, a to je pitka voda“, navodi Berina Turković.

Takvu tvrdnju nije moguće predstaviti kao izvjesnu posljedicu Gornjih horizonata. Ali zabrinutost zbog povezanosti kraških voda potvrđuju hidrolozi sa kojima smo razgovarali. Turković to opisuje jednostavno.

“U kršu je sve povezano. Kada intervenišete u jednom dijelu hidrološkog sistema, posljedice se mogu pojaviti kilometrima dalje i često ih više nije moguće vratiti u prvobitno stanje“, rekla je.

Kada manje slatke vode stigne do mora

Put vode ne završava u Stocu. Neretva nastavlja prema Hrvatskoj i Jadranskom moru. U njenoj delti Miroslav Dugandžić već godinama posmatra problem koji bi dodatno smanjenje dotoka slatke vode moglo učiniti još ozbiljnijim. Slana voda prodire uzvodno u Neretvu i to je process koji je već teško zaustaviti. Mijenjaju se riblje vrste. Nestaje dio biljaka koje učvršćuju obalu. Poljoprivreda zavisi od osjetljive ravnoteže između slatke vode Neretve i mora.

Dugandžić tvrdi da se na pojedinim mjestima obala toliko promijenila da je rijeka danas i petnaestak metara šira nego prije deset godina.

“Poljoprivredne površine sa desne strane obale Neretve moraće se napustiti. I sada je kritičan uzgoj, ne raste ni bilje ni voće, slanoća djeluje“, kaže Dugandžić.

Ako slatke vode bude još manje, kaže, neće se promijeniti samo priroda. Promijeniće se život.

“To će značiti zaborav tradicijskog načina života koji je postojao u Neretvi. Moraćemo se prilagoditi. Poljoprivreda ovog tipa će sigurno nestati“, kaže ovaj ribar iz delte Neretve.

Matej Vucić, profesor na biološkom odsjeku Prirodno matematičkog fakulteta u Zagrebu, objašnjava mehanizam zbog kojeg je delta posebno osjetljiva.

“Kada se smanjuje dotok slatke vode, povećava se dotok slane vode iz Jadranskog mora i to za posljedice ima zaslanjenje vode, a onda posljedice i za poljoprivredu, pitku vodu i ljudske živote“, kaže Vucić.

Tako se posljedice projekta koji se gradi u Republici Srpskoj potencijalno protežu preko Federacije BiH do druge države. Voda ne poznaje granice koje postoje na političkim kartama.

Život koji zavisi od poplave

Jedna od stvari koje su se promijenile od vremena kada je projekat zamišljen jeste i znanje o biodiverzitetu kraških polja. Ono što se nekada prvenstveno posmatralo kao problem – periodične poplave – za dio životinjskih vrsta predstavlja uslov opstanka.

Vucić upozorava da endemske vrste riba zavise upravo od prirodnog ritma plavljenja i povlačenja vode.

“Imamo endemske vrste riba u ovim poljima i za njih je jako specifično što ovise o prirodnom režimu plavljenja tih polja kako bi mogle izlaziti, mrijestiti se i onda se vratiti. To se sa Gornjim horizontima gubi“, navodi ovaj professor iz Zagreba.

Ulrich Eichelmann iz Riverwatcha posljedice opisuje još dramatičnije.

“Ako završe taj projekat, to će biti kraj za donji dio Neretve od Mostara nizvodno do mora. Takođe, to će biti kraj za Bunu, Bunicu i Bregavu ovakve kakve ih sada znamo. Biće vode, ali mnogo manje, sa mnogo manje prirodne dinamike“, uvjeren je Eichelmann.

Upravo posljednji dio njegove izjave preciznije opisuje spor od tvrdnje da će rijeke „nestati“. Vode će biti. Pitanje je koliko, kada i sa kakvom prirodnom dinamikom.

Stotine miliona iza projekta

Gornji horizonti nisu samo ekološka priča. To je i priča o stotinama miliona maraka. A tu postaje teško dobiti potpune odgovore. Pitanja o dosadašnjim ulaganjima, finansijskoj konstrukciji, ugovorima i troškovima poslali smo Vladi Republike Srpske, Elektroprivredi Republike Srpske i HE Dabar. Odgovore na konkretna pitanja nismo dobili. Dio finansijske konstrukcije ipak se može rekonstruisati iz javno dostupnih podataka. HE Dabar i kineska China Gezhouba Group zaključili su EPC+F ugovor za izgradnju preostalih objekata elektrane po sistemu „ključ u ruke“. Vrijednost ugovora bez PDV-a iznosi 222.834.120 eura.

Od toga je 85 odsto, odnosno 189.409.002 eura, predviđeno iz kredita kineske Exim banke, dok HE Dabar treba obezbijediti preostalih 15 odsto. Za kredit je bezuslovnu garanciju dala Republika Srpska. Ti podaci nisu procjena medija. Nalaze se u odluci Vijeća za državnu pomoć BiH, koje je razmatralo upravo garanciju za HE Dabar. U odluci se navodi i rok otplate od 20 godina, uključujući četiri godine grejs perioda, te kamata vezana za šestomjesečni EURIBOR uvećan za 2,3 procentna poena.

To, međutim, nije kompletna cijena HE Dabar.

Ministar u Vladi Republike Srpske, Petar Đokić je u septembru 2025. rekao da vrijednost projekta, prema do tada donesenim odlukama, iznosi 664 miliona KM. Upravo razlika između pojedinačnih ugovora i ukupnih ulaganja pokazuje zašto su odgovori institucija važni. Bez njih nije moguće napraviti potpunu računicu koliko je do sada potrošeno i na koje sve poslove.

Domaće kompanije na velikom poslu

Veliki dio radova izvodi kineska Gezhouba, ali na projektu rade i domaće kompanije. Među njima su Integral inženjering i Elnos.

Integral je godinama prije glavnog kineskog ugovora angažovan na jednom od najvažnijih objekata HE Dabar, dovodnom tunelu dužine 12,1 kilometar, ulaznoj građevini i pristupnim tunelima. Na vlastitoj stranici Integral navodi ugovor iz 2016. godine vrijedan 131 milion KM.

Ta cifra se kasnije povećavala. U maju 2026. Integral je za Radio Slobodna Evropa naveo da vrijednost njegovog posla iznosi 142,5 miliona KM. Kompanija je tada navela i da je bilo kašnjenja u plaćanju, ali da su nesporne obaveze prema njoj izmirene, dok se dio otvorenih potraživanja još rješava. Direktor HE Dabar Danilo Ilić rekao je da Integralov objekat nije dio osnovnog ugovora sa kineskim izvođačem i da se finansira iz vlastitih sredstava.

Integral je istovremeno kompanija koja godinama dobija velike infrastrukturne poslove od javnog sektora Republike Srpske. Pokojni vlasnik tog preduzeća Slobodan Stanković važio je za jednog od najodanijih saradnika Milorada Dodika, čovjeka koji dvije decenije vlada ovim entitetom u Bosni i Hercegovini. Ta kompanija godinama je jedna od najomiljenijih kompanija vlasti Republike Srpske.

Drugi veliki domaći učesnik je banjalučki Elnos. Sama kompanija navodi da joj je na HE Dabar povjerena kompletna elektro i mašinska faza, projektovanje, isporuka, montaža i puštanje u rad opreme. HE Dabar Elnos navodi kao jedan od svojih ključnih aktuelnih EPC projekata.

Petar Đokić je prilikom obilaska gradilišta u septembru 2025. Integral i Elnos javno naveo kao domaće podizvođače kineske kompanije Gezhouba.

Koliko su tačno vrijedni svi aktuelni poslovi domaćih podizvođača nije moguće utvrditi iz podataka koje smo dobili.

Siniša Vukelić, urednik poslovnog portala Capital, upravo nedostatak transparentnosti smatra jednim od ključnih problema Gornjih horizonata.

“Cijeli taj projekat Gornjih horizonata i izgradnja najznačajnije HE Dabar obavijen je velom tajne kao da se radi o privatnom novcu i privatnoj investiciji“, kaže Vukelić.

Za njega je posebno problematično što javnost nema potpuni uvid u finansijske obaveze projekta.

“To je izrazito važan strateški projekat da bi se radilo tako netransparentno, da krijete šta zapravo proizlazi iz tog ugovora sa kineskim izvođačem“, navodi Vukelić.

Kada je i kineska banka povukla kočnicu

Finansijska konstrukcija projekta pokazala je slabosti i tokom same gradnje. Kineska Exim banka privremeno je obustavila isplate za HE Dabar dok je procjenjivala kreditni rizik. Direktor HE Dabar Danilo Ilić potvrdio je u maju 2026. da je banka radila procjenu rizika, dok su aktivnosti kineskog izvođača na gradilištu bile smanjene. Ilić je tada tvrdio da je procjena završena i da očekuje nastavak radova punim intenzitetom.

U međuvremenu, Integral je nastavio radove na tunelu, a kompanija je 24. avgusta saopštila da projekat tog objekta ulazi u završnu fazu. Činjenica da kredit garantuje Republika Srpska daje pitanju transparentnosti dodatnu težinu. Ako projekat uspije, električnu energiju proizvodi javni energetski sistem Republike Srpske. Ako nastanu problemi sa vraćanjem kredita, iza njega stoji javna garancija.

“Šta smo spremni izgubiti?“

Za Berinu Turković iz Stoca upravo svođenje rasprave na proizvedenu električnu energiju promašuje najvažnije pitanje.

“Mislim da se ovdje ne trebamo pitati samo koliko električne energije možemo proizvesti, nego i šta smo spremni izgubiti da bismo je proizveli“, kaže Turković.

Kako god, to pitanje danas izgleda drugačije nego prije šest decenija. Solarna i vjetroenergija tada nisu predstavljale realnu alternativu velikim hidroenergetskim sistemima. Klimatske promjene nisu bile faktor u energetskom planiranju kakav su danas. O endemskim vrstama kraških polja i podzemnim vezama voda znalo se manje. A veliki dio infrastrukture koja danas treba da preusmjeri vodu još nije postojao.

Zbog toga pitanje kritičara projekta nije samo da li hidroelektrana može proizvoditi struju, nego da li bi se, sa današnjim znanjem, današnjom klimom i današnjim energetskim alternativama, isti projekat ponovo nacrtao na isti način.

Federacija BiH reaguje kada je gradnja već odmakla

Dok Republika Srpska insistira na završetku projekta, vlast Federacije Bosne i Hercegovine posljednjih mjeseci pojačava protivljenje. Federalna ministrica okoliša i turizma Nasiha Pozder kaže da posljedice ne vidi samo kao pitanje jednog entiteta.

“Ugrožava se tim projektom ne samo Neretva, ne samo BiH, nego i preko naših granica“, kaže Podzer.

Vlada Federacije je 15. juna 2026. usvojila zaključke o zaštiti svojih interesa u vezi sa HE Ulog i mogućim uticajima Gornjih horizonata. Federalne institucije zadužene su za prikupljanje dokumentacije i dalje aktivnosti u vezi sa zaštitom sliva Neretve i mogućim prekograničnim posljedicama. Premijer Federacije Nermin Nikšić kaže da je spreman podržati i pravnu borbu.

“Bez obzira na interes investicije, ne možemo ugroziti stanovništvo i opstanak i biološki minimum kakva je Neretva”, rekao nam je Nikšić u kratkom razgovoru.

Reakcija Federacije otvara, međutim, pitanje zašto Vlada Federacije reaguje tek sada. Berina Turković iz Stoca smatra da odgovornost ne postoji samo u Republici Srpskoj.

“Ne možemo zanemariti činjenicu da su odluke i postupci institucija na višim nivoima vlasti u prošlosti omogućili realizaciju ovog projekta, dok su se upozorenja o njegovim mogućim posljedicama prečesto prešućivala ili nedovoljno ozbiljno razmatrala“, kaže Turković.

Zanimljivo ali na pitanja o Gornjim horizontima i mogućim posljedicama za donji tok Neretve odgovore nismo dobili od Vlade Hrvatske.Tako projekat zamišljen nekada u jednoj zajedničkoj državi danas prolazi kroz najmanje tri politička prostora.

Republika Srpska ga gradi. Federacija BiH pokušava zaštititi vode koje smatra ugroženim. Nizvodno je Hrvatska. A voda prolazi kroz sve njih.

U kakvu će Neretvu skakati?

Prvog dana avgusta skakači su sa platformi iznad Starog mosta ponovo skakali u Neretvu. Ispod njih je bila rijeka zbog koje se Mostar prepoznaje širom svijeta. Uz njenu obalu stajala je poruka: STOP GORNJIM HORIZONTIMA!

Možda pitanje nije hoće li se sa Starog mosta skakati i za deset, dvadeset ili pedeset godina. Vjerovatno hoće. Pitanje je u kakvu će se Neretvu tada skakati.

Desetak kilometara nizvodno od mosta ovog ljeta dron je iznad širokog kamenitog korita snimio vodu koncentrisanu u znatno užem toku.

U Stocu ljudi sjede u kafićima nekoliko metara od Bregave i gledaju rijeku oko koje je nastao veliki dio života grada. U delti Neretve Miroslav Dugandžić već gleda kako slana voda prodire uzvodno. A stotinjak kilometara istočno od Mostara betonira se tunel kojim će dio kraških voda ubuduće krenuti drugim putem.

Vlast Republike Srpske tvrdi da projekat poštuje propise, donosi novu električnu energiju i da je previše odmakao da bi se od njega odustalo.

Naučnici i ekološke organizacije odgovaraju da je upravo vrijeme koje je prošlo od njegovog projektovanja razlog da se zastane: danas znamo više o kršu, biodiverzitetu i klimatskim promjenama, a vode je manje nego kada su prve linije ovog sistema povučene na projektantskim stolovima.

U međuvremenu su u projekat upumpane stotine miliona maraka, kineski kredit za koji garantuje Republika Srpska, kineski izvođač i domaće kompanije. Ministar energetike RS, Petar Đokić kaže da projekat mora biti završen.

Šest decenija nakon što je zamišljen, možda je zato najvažnije pitanje Gornjih horizonata upravo ono koje je u Stocu postavila Berina Turković, koliko električne energije možemo proizvesti i šta smo spremni izgubiti da bismo je proizveli?

Vladimir Kovačević detektor.ba

Ovaj tekst podržan je od Journalismfund Evropa. / This article/investigation was supported by Journalismfund Europe

The post Gornji horizonti: Projekat iz prošlog vijeka mijenja budućnost Neretve first appeared on Gerila.info.

„Mi pušemo na hladno, ne očekujemo ništa. I dalje pratimo situaciju i koliko možemo sa naše strane se borimo“, kaže za Gerila info Marko Rebrina iz građanske inicijative „Mladi za Kupres“.

Kompanija “BH Magnesium I minerali” koja je planirala izgradnju postrojenja za proizvodnju magnezijuma odustala je, barem za sada, od lokacije Osmanlije. Investitor je povukao zahtjev za studiju uticaja na okoliš koji se nalazio pred Federalnim ministarstvom okoliša i turizma nakon što je Opštinsko vijeće Kupres u martu ove godine usvojilo odluke kojima su definisane zone sanitarne zaštite kupreških izvorišta.

Planirana lokacija našla se u prostoru obuhvaćenom zaštitom voda. Prema informacijama koje su prikupili aktivisti, izvor Bašinac nalazi se svega stotinjak metara od planiranog postrojenja, a lokacija je u drugoj vodozaštitnoj zoni.

Povlačenjem zahtjeva, međutim, nije odgovoreno na jedno od ključnih pitanja, da li je investitor odustao samo od Osmanlija ili od namjere da postrojenje gradi na teritoriji Kupresa uopšte.

Upravo zbog toga aktivisti koji su se u protekle dvije godine protivili projektu ne smatraju da je njihov posao završen.

Više od 4.000 potpisa nije bilo dovoljno

„Mladi za Kupres“ su 13. juna 2025. godine predali peticiju kojom su tražili da se spriječi izgradnja postrojenja za proizvodnju magnezijuma na području opštine. Prikupili su više od 4.000 potpisa. To, međutim, nije bilo dovoljno da inicijativa dobije potrebnu podršku Opštinskog vijeća.

„Nažalost, ne mogu reći da smo previše zadovoljni. Imali smo građansku inicijativu, skupljali smo potpise u svrhu zaustavljanja ovog projekta. Preko 4.000 građana je potpisalo, ali inicijativa je odbijena suzdržanim glasovima na Općinskom vijeću“, kaže Marko Rebrina.

Otpor projektu objašnjava prije svega njegovim razmjerama i mogućim uticajem na Kuprešku visoravan.

„Smatrali smo da je ovaj projekt prevelik za Kupres. Koncesijsko područje koje je sa 3,5 hektara naraslo na oko devet značajno je devastiralo planinu Plazenicu. Prema svemu o čemu smo se mogli informirati iz investitorove literature, to bi značajno doprinijelo zagađenju i to više ne bi bio isti Kupres“, tvrdi Rebrina.

Slučaj fabrike magnezijuma u međuvremenu je postao i dio komplikovanih političkih odnosa u ovoj maloj opštini. Načelnik Kupresa Danko Jurič iz HDZ-a BiH protivio se projektu, ali njegova politička opcija nema većinu u Opšinskom vijeću. Većinu čine vijećnici stranaka okupljenih oko “Pomaka”, regionalne političke opcije nastale nakon razlaza dijela nekadašnjih članova HDZ-a BiH sa tom strankom. Pomak je na vlasti i na kantonalnom nivou, a premijer Hercegbosanskog kantona Ivan Vukadin dolazi iz te stranke. Upravo je kantonalna vlast jedna od ključnih adresa u priči o kupreškoj koncesiji.

Na pitanja Gerila info o projektu, namjerama investitora, koncesiji i kantonalnom Zakonu o koncesijama Vlada Hercegbosanskog kantona nije odgovorila. Odgovore nismo dobili ni od Opšinskog vijeća Kupres ali ni kantonalnog ministarstva gospodarstva.

Načelnik Kupresa Danko Jurič izrazio je spremnost da govori za Gerila info, ali je nam je porukom saopštio da to trenutno nije u mogućnosti zbog poslovnih obaveza.

Koncesija stara gotovo dvije decenije

Priča o magnezijumu nije počela najavom izgradnje fabrike za preradu I proizvodnju magnezijuma. Koncesija za eksploataciju dolomita na Kupresu prvobitno je dodijeljena kompaniji Dolomit 2007. godine. Nakon promjene vlasništva nad kompanijom priča dobija novu dimenziju.

Prema dokumentaciji i podacima koje smo prikupili, aneksom ugovora o koncesiji iz 2020. godine koncesiono područje povećano je sa približno 3,5 na 9,5 hektara, a koncesija traje do 2035. godine.

Upravo sadržaj tog aneksa danas je jedno od najspornijih pitanja. Kantonalne institucije ne omogućavaju uvid u dokument kojim je koncesiono područje značajno prošireno. Iz kantonlanog ministarstva gospodarstva nisu odgovorili na zahtjev Gerila info za uvidom u aneks koncesionog ugovora. Zbog odbijanja dostavljanja koncesionog ugovora Mladi za Kupres su kantonalno resorno ministarstvo tužili sudu u Livnu.

“Riječ je o ugovoru o korištenju prirodnog resursa, čije posljedice mogu trpjeti voda, zrak, zemljište i ljudi koji žive na Kupresu. Takav ugovor ne bi trebao biti dogovaran iza zatvorenih vrata, međutim i na zahtjeve Ministarstvo nije dalo pozitivan odgovor. Ministarstvo nije utvrdilo da ugovor predstavlja tajnu, nije navelo zakonski izuzetak niti je obrazložilo kakva bi šteta nastala njegovim objavljivanjem. Umjesto toga, pristup je formalno odobren, ali suštinski ograničen, jer je ponuđen samo lični uvid u prostorijama Ministarstva u Livnu, iako su izričito tražene kopije dokumenata. Takvim postupanjem, organ kojem je zakonska dužnost transparentnost i služba građanima pokazao je upravo suprotno. Zakon ne daje organu uprave pravo da izabere način pristupa koji je građanima najnepraktičniji i koji im ne omogućava da dokumente analiziraju, dostave stručnjacima i predstave javnosti. Ako su tražene kopije, organ ih mora dostaviti ili jasno obrazložiti zakonski razlog odbijanja. Ako je zaštićen samo dio dokumenta, taj dio se može izdvojiti, a ostatak učiniti dostupnim”, rekla je, za Gerila info, advokatica Jovana Kisin Zagajac.

Problem je utoliko značajniji jer se ugovorom o koncesiji ne uređuje samo odnos dvije privatne strane. Predmet koncesije je korištenje prirodnog resursa.

Analiza pravnog okvira za rudarenje u Bosni i Hercegovini upozorava upravo na specifičnu prirodu koncesionih ugovora. Jedna ugovorna strana je organ vlasti, druga pravno lice, dok je predmet ugovora raspolaganje javnim dobrima. Istovremeno, autori anaize upozoravaju na nedostatke pravnih mehanizama za osporavanje takvih ugovora u Federaciji BiH.

Sedamnaest godina pravne nesigurnosti

Slučaj Kupresa dodatno komplikuje dugogodišnji problem kantonalnog zakonodavstva o koncesijama.

Hercegbosanski kanton svoj Zakon o koncesijama donio je 2003. godine. Nakon apelacije tadašnjeg načelnika Bosanskog Grahova, Ustavni sud Federacije BiH 2008. godine osporio je odredbe koje su se odnosile na lokalne zajednice i naložio njihovo usklađivanje. Lokalne zajednice u kantonu, naročito one sa srpskom povratničkom većinom, Glamoč I Grahovo, nisu bile zadovoljne iznosima koje su te opštine dobijale na osnovu koncesionih naknada I eksploatacije prirodnih resursa sa područja tih opština.

Pitanje koncesija, međutim, nakon toga godinama nije riješeno na način koji bi otklonio pravne dileme nastale nakon odluke Ustavnog suda. Uprkos tome, koncesije su dodjeljivane i mijenjane. Među njima je i aneks ugovora za eksploataciju dolomita na Kupresu iz 2020. godine.

Kanton je tek u februaru ove godine donio novi Zakon o koncesijama. Posebno je značajno što novi propis sadrži poglavlje koje uređuje status koncesija dodijeljenih tokom prethodnog perioda. Neke od lokalnih zajednica u Kantonu su i zbog novog zakona podnijele apelacije Ustavnom sudu Federacije a zbog povrede prava lokalnih zajednica. Uskoro se očekuje odluka Ustavnog suda.

Advokatica Jovana Kisin Zagajac napominje da je vrlo problematična I sporost institucija kada je u pitanju riješavanje spora po tužbi aktivista a zbog nemogućnosti pristupa koncesionom ugovoru.

“Tužba protiv takvog postupanja podnesena je Kantonalnom sudu u Livnu 5. januara 2026. godine. Više od sedam mjeseci kasnije, sudske odluke još nema i smatramo netransparentnost uprave i pasivnost pravosuđa vrlo štetnom praksom. Dok sud ne odluči, eksploatacija se nastavlja, dokumenti ostaju nedostupni, a građani su isključeni iz informacija potrebnih za odluke o budućnosti svog kraja. Borba za životnu sredinu počinje pravom građana da znaju ko je, pod kojim uslovima, za koju naknadu i na kojoj površini dobio pravo da koristi zajednički prirodni resurs a ovakvi slučajevi upravo pokazuju čije interese institucije zastupaju i štite”, kaže advokatica Kisin Zagajac.

Širi problem koncesione politike nije karakterističan samo za Kupres. Analiza pravnog okvira za rudarenje navodi da je Dokument o politici dodjele koncesija FBiH usvojen još 2005. i posljednji put ažuriran 2011. Autori upozoravaju da bi prije odluka o eksploataciji trebalo strateški utvrditi koje prirodne resurse treba koristiti, a koje sačuvati, uz uključivanje lokalnih zajednica od najranije faze.

Ko zapravo stoji iza „njemačke investicije“?

Kupreški aktivisti su od početka problematizovali i način na koji je projekat predstavljen javnosti.

Kompanija “BH Magnezijum” osnovana je 2020. godine, približno u vrijeme kada je u Njemačkoj osnovan i “MG for Europe”. Investicija je predstavljana kroz mogućnost proizvodnje magnezijuma, otvaranja novih radnih mjesta i razvoja lokalne zajednice.

Aktivisti, međutim, dovode u pitanje reference i kapacitete kompanija koje stoje iza projekta.

Prema podacima koje su prikupljali, MG for Europe u vrijeme pokretanja projekta nije imao značajnije poslovne reference ni zaposlene koji bi odgovarali razmjerama najavljene investicije, dok se kao adresa kompanije u Frankfurtu navodila adresa u stambenom objektu.

Direktor “Dolomita” Jan Wever istovremeno je povezan sa MG for Europe. Iz te kompanije nisu odgovorila na pitanja Gerila info.

Aktivisti zbog toga sumnjaju da kompanija nema kapacitet za investiciju kakva je najavljivana i otvoreno postavljaju pitanje da li bi cilj mogao biti povećavanje vrijednosti projekta i koncesije radi privlačenja investitora ili njihove kasnije prodaje. Za takvu tvrdnju, međutim, za sada nema dokaza.

Matea Rebrina iz „Mladih za Kupres“ kaže da su pratili nastupe predstavnika kompanije na međunarodnim skupovima na kojima su tražili ulagače.

„Radili su na traženju ulagača, hodali po kongresima, Kanadi i Londonu i predstavljali mnogo ljepšu sliku što se tiče dozvola“, tvrdi Rebrina.

Voda zaustavlja postupak

U cijeloj priči posebno mjesto ima voda. Postupak određivanja zona zaštite kupreških izvorišta nije pokrenut zbog fabrike magnezijuma. Počeo je ranije, a elaborat zaštite voda izrađivan je prije nego što je spor oko projekta dostigao vrhunac. Još 2023. godine investitor se obratio Agenciji za vodno područje Jadranskog mora.

Prema dokumentaciji na koju se pozivaju aktivisti, Agencija ga je obavijestila da je u toku izrada elaborata zaštitnih zona i da zbog toga ne može izdati traženu saglasnost. Prema informacijama kojima raspolažemo, investitor nikada nije dobio prethodnu vodnu saglasnost za planirano postrojenje.

U martu 2026. Opštinsko vijeće Kupres usvojilo je odluke o vodozaštitnim zonama. Nova situacija direktno se odrazila na upravni postupak koji se vodio pred Federalnim ministarstvom okoliša i turizma. Nasiha Pozder, federalna ministrica okoliša i turizma,o “projektu Kupres” govorila je za Gerila info dok je zahtjev investitora još bio u proceduri, odnosno prije nego što ga je kompanija povukla.

Pozder je u junu ove godine rekla da je predmet već dvije godine pred Ministarstvom, ali da je postupak u tom trenutku praktično zaustavljen zbog odluke o zaštiti voda koju je donijela lokalna zajednica.

„Ono što je činjenica jeste da se vodi upravni postupak i u ovom trenutku loptica je na terenu lokalne zajednice. Čekamo da nam se dostave odgovori na pitanja koja smo uputili Općini Kupres, a koja se tiču njihove posljednje odluke koja je donesena prije mjesec ili nešto, ali tiče se vodozaštitne zone“, rekla je Pozder.

Ministarstvo je, dakle, prije nastavka postupka tražilo pojašnjenje posljedica nove odluke opšine Kupres.

„Postupak miruje, čekamo odgovore kako bismo znali u kom pravcu dalje nastaviti. Ministarstvo okoliša i turizma sluša i javnost i građane i struku. Istovremeno ne možemo biti kočničari razvoja, možemo zahtijevati da razvoj bude odgovoran, da bude u skladu sa pravilima struke, u skladu sa pravilima i zakonima koji vladaju u našoj zemlji i da insistiramo na očuvanju onoga što nam je ostavljeno u amanet“, rekla je Pozder.

Konačna odluka Ministarstva o toj Studiji, međutim, nije donesena.

Nakon izjave ministrice i dok je postupak još mirovao, investitor je sam povukao zahtjev. Time je postupak završen bez konačne odluke Federalnog ministarstva o prihvatljivosti Studije koju je investitor dostavio. To je važna razlika i za aktiviste. Marko Rebrina naglašava da Studija nije konačno odbijena.

„Sa Federalnim ministarstvom ne mogu reći jer Studija nije konačno odbijena, već je investitor povukao. Ali mi smo uvjereni da bi Federalno ministarstvo odbilo ovu studiju da je ostala u procesu“, kaže Rebrina.

To je uvjerenje aktivista. Da li bi Ministarstvo zaista odbilo Studiju nije moguće znati jer do konačne odluke nije došlo.

Zašto je većina prvo odbila građane, a onda zaštitila vodu?

Upravo hronologija odluka Opštinskog vijeća otvorila je dodatna politička pitanja. Vijećnička većina prethodno nije prihvatila građansku inicijativu kojom se tražilo da se spriječi izgradnja postrojenja za proizvodnju magnezijuma na teritoriji cijele opštine. Potom je u martu usvojila odluke o vodozaštitnim zonama koje su dovele u pitanje upravo lokaciju na kojoj je postrojenje trebalo biti izgrađeno.

Aktivisti vjeruju da je veliki pritisak građana uticao na takav razvoj događaja i sumnjaju da je zaštita voda političkim strukturama koje su ranije podržavale projekat ponudila izlaz iz situacije. Za takav motiv, međutim, nema dokaza. Činjenica je, međutim, da je nakon uspostavljanja vodozaštitnih zona Federalno ministarstvo zaustavilo dalji postupak i zatražilo dodatna pojašnjenja, a da je investitor potom, prije konačne odluke Ministarstva, povukao zahtjev.

Adi Selman iz “Karton revolucije” epilog pripisuje upravo pritisku građana i aktivista.

„Investitor je odustao od projekta isključivo iz razloga što su lokalni aktivisti, uz pomoć svih nas, zahtijevali poštivanje zakonskih procedura“, smatra Selman.

On kritikuje i netransparentnost lokalne i kantonalne vlasti, tvrdeći da građani na početku procesa nisu imali dovoljno informacija o tome šta se zapravo planira. Selman istovremeno smatra da odustajanje od lokacije u Osmanlijama ne znači da je investitor konačno odustao od projekta. Za sada, međutim, nema potvrde da kompanija planira novu lokaciju na području Kupresa.

Nije pitanje samo lokacije u Osmanlijama

Za profesora Muriza Spahića, jednog od autora Analize pravnog okvira za rudarenje u BiH, dilema oko proizvodnje magnezijuma daleko prevazilazi pitanje nekoliko hektara zemljišta.

„Nije pitanje samo lokacije u Osmanlijama. Projekat proizvodnje magnezija nije opravdan ni sa aspekta odabrane tehnologije“, kaže Spahić za Gerilu.

Spahić upozorava da alumotermički proces zahtijeva velike količine vode i električne energije i istovremeno otvara pitanja emisija, industrijskog otpada i drugih uticaja na okoliš.

„Posebno zabrinjava činjenica da nemamo dovoljno dostupnih i provjerljivih podataka iz uporedivih postrojenja koji bi omogućili pouzdanu procjenu svih mogućih dugoročnih posljedica ovakve proizvodnje“, kaže Spahić.

Za njega je posebno problematičan prostor na kojem bi se takva industrija razvijala. Kupreška visoravan je, inače, osjetljivo kraško područje i vododjelnica padavinskih voda između jadranskog i crnomorskog sliva.

„U takvom prostoru svaki industrijski zahvat koji može imati uticaj na podzemne i površinske vode zahtijeva najviši nivo opreza, posebno kada se planira u blizini izvorišta pitke vode“, upozorava Spahić.

Spahić ukazuje i na druge razvojne potencijale Kupreške visoravni turizam, poljoprivredu i druge održive djelatnosti.

„Pravo pitanje je da li je ovakav industrijski projekat, sa ovakvom tehnologijom i mogućim dugoročnim uticajima, uopće kompatibilan sa prirodnim karakteristikama prostora i razvojnim interesima Kupresa“, kaže Spahić, navodeći da princip predostrožnosti mora imati prednost dok se ne utvrde rizici i dokaže njihova prihvatljivost. Slično upozoravaju i iz Ateljea za društvene promjene, ACT.

Azra Berbić iz ove organizacije kaže da se u ovom trenutku ne može zaključiti da je investitor definitivno odustao.

„Imajući u vidu dosadašnji tok projekta, način na koji je vođena komunikacija s lokalnom zajednicom, sredstva koja su već uložena u pripremu projekta, kao i aktivnosti koje su provođene prethodnih godina, smatramo da ovu odluku treba posmatrati s dozom opreza“, kaže Berbić za naš portal.

ACT posebno problematizuje uticaj na podzemne vode karakteristične za kraški teren Kupresa. Prema njihovim navodima, stručnjaci smatraju da nisu provedena savremena hidrogeološka istraživanja niti je dovoljno procijenjen rizik eventualne kontaminacije izvorišta u slučaju havarija ili curenja. Iz ACT-a navode i nedovoljno jasne podatke u Studiji o ukupnim emisijama u zrak, potrošnji vode, upravljanju otpadom, mogućim emisijama drugih zagađujućih materija, dugoročnom monitoringu i odgovornosti u slučaju prekoračenja dozvoljenih vrijednosti.

Putevi i šuma izvan koncesije?

„Mladi za Kupres“ otvaraju još jedno pitanje koje nije dobilo institucionalni odgovor. Matea Rebrina tvrdi da su tokom geoloških istraživanja na Plazenici sječene značajne količine šume i probijani putevi, uključujući prostor izvan postojećeg koncesionog područja.

Prema njenim riječima, rješenjem kojim su dozvoljena geološka istraživanja bila je propisana obaveza vraćanja terena u prvobitno stanje.

„Sasjekli su dosta šume i probijeni su putevi koji su van koncesijskog područja, a ništa nije vraćeno u prvobitno stanje, niti se to može vratiti u prvobitno stanje“, tvrdi Rebrina.

Aktivisti navode i da su istraživanja obuhvatala prostor od oko 46 hektara, što povezuju sa mogućim budućim proširenjem eksploatacije.

Prema Rebrini, nakon istraživanja trebalo je izraditi elaborat na osnovu kojeg bi nadležno ministarstvo dalje odlučivalo o opravdanosti eventualne eksploatacije na istraženom prostoru. Ona tvrdi da takav elaborat nije predat. Iz kantonalne Vlade nisu odgovorili na pitanja u vezi dodatnih geoloških istraživanja I (ne)vraćanja istražnog polja u prvobitno stanje.

Pitanje sanacije posebno je zanimljivo u svjetlu šireg rudarskog zakonodavstva. Analiza pravnog okvira za rudarenje upozorava da Zakon o rudarstvu FBiH ne uspostavlja sistem finansijskih garancija za sanaciju i rekultivaciju kakav postoji u evropskom zakonodavstvu za određene rudarske aktivnosti.

Sukob aktivista i njemačke ambasade

Dodatne tenzije izazvao je odnos ambasade Njemačke u BiH prema projektu koji je predstavljan kao njemačka investicija. Ana Rebrina kaže da su „Mladi za Kupres“ reagovali nakon javnog nastupa predstavnika Ambasade u kojem su njemačke investicije u Kantonu predstavljene pozitivno.

Aktivisti su Ambasadi poslali pitanja i dokumentaciju o problemima koje vide u projektu.

„Mi smo ih pitali otkud im ideja da je to sve tako sjajno,da li znaju da nemaju još okolišnu, da su se radile neke upitne stvari u slučaju lokacije koja je u vodozaštitnoj zoni“, kaže Rebrina.

Rebrina tvrdi da je ambasador nakon toga stao na stranu investitora i da su „Mladi za Kupres“ zbog toga odbili njegov poziv na sastanak u Sarajevu.

„Ne smatramo da imamo o čemu razgovarati. To bi bila jednosmjerna komunikacija ako je on zauzeo stav i odbija sagledati pitanja i dokaze koje smo mi dostavili“, kaže Rebrina.

Njemačka ambasada u odgovoru  za Gerila info daje znatno suzdržanije objašnjenje. Potvrdili su da je ambasador odgovorio na pismo „Mladih za Kupres“, ali tvrde da nisu ulazili u polemiku s aktivistima.

„Njemačka podržava njemačke investitore u BiH, pri čemu od njih zahtijeva poštivanje evropskih standarda“, naveli su iz Ambasade.

Dodali su da njemačke investicije stvaraju radna mjesta i doprinose modernizaciji Bosne i Hercegovine, dok su nas za konkretna pitanja o projektu uputili na kompaniju. Iz koje nema odgovora.

Fabrike na Osmanlijama nema. Koncesija ostaje

Povlačenjem zahtjeva za okolišnu dozvolu jedna faza borbe na Kupresu je završena. Postrojenje na planiranoj lokaciji u Osmanlijama, prema sadašnjem stanju, neće biti izgrađeno. Međutim, gotovo nijedno od pitanja otvorenih tokom protivljenja projektu nije nestalo zajedno s tom lokacijom. Koncesija za dolomit ostaje. Na snazi I dalje ostaje i aneks ugovora koji javnost ne može vidjeti. Ostaje pitanje njegovog pravnog statusa i načina na koji je koncesiono područje povećano. Ostaje kamenolom. Ostaju tvrdnje o intervencijama izvan koncesionog područja. Ostaje i pitanje da li je koncesiona naknada primjerena vrijednosti resursa koji se eksploatiše.

I, konačno, ostaje nepoznanica hoće li kompanija pokušati projekat proizvodnje magnezijuma realizovati na nekoj drugoj lokaciji na području Kupresa.

„Mi pušemo na hladno“, kaže Marko Rebrina iz “Mladih za Kupres”.

Aktivisti zbog toga povlačenje zahtjeva ne posmatraju kao kraj priče. Za njih pitanje više nije samo gdje će biti fabrika. Pitanje je ko odlučuje šta će se desiti sa prirodnim resursima Kupresa, pod kojim uslovima, na osnovu kojih ugovora i koliko o tim odlukama smiju znati ljudi koji tamo žive.

Vladimir Kovačević, Gerila info

Ovaj tekst je nastao u okviru nagradnog konkursa za novinare i novinarke, koji je sprovela Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT u junu 2026. godine

The post Bitka za Kupres first appeared on Gerila.info.

piše valter portal

Kada je Valter prošle jeseni prvi otvorio temu izgradnje tvornice za preradu životinjskog otpada u blizini Kaknja, što je projekt tvrtke Bioorganika d.o.o. Kakanj u suvlasništvu hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, mnogi stanovnici Kaknja i okolice nisu ni bili svjesni tih planova, kao ni spornih aspekata ovog projekta.

Jedan od njih svakako je moguće zagađenje okoliša, s obzirom na to da je zemljište na kojem je predviđena izgradnja tvornice odmah pored Repovačkog potoka, koji se ulijeva u rijeku Bosnu.

NAČELNIK BAJTAREVIĆ PROMIJENIO MIŠLJENJE

U proteklih osam i pol mjeseci stanovnici Kaknja i okolice temljito su se informirali o kontroverznom projekt firme Bioorganika d.o.o., ponajviše zahvaljujući angažmanu lokalnih aktivista, ali i interesu medija koji je pokrenula priča Valtera, pa je raspoloženje bitno drugačije: Općina Kakanj je većinski protiv tvornice za preradu animalnog otpada u naselju Bilješevo.

To se odnosi i na načelnika Općine Kakanj Mirnesa Bajtarevića (SDA), koji je sporni projekt započet još 2014. naslijedio od prethodnika i stranačkog kolege Nermina Mandre. Mandra je sve to svojedobno predstavljao kao dobru priliku za otvaranje novih radnih mjesta i hvalio se kako uspijeva privući investicije u Kakanj, ne obazirući se na moguće katastrofalne posljedice na okoliš i zdravlje ljudi.

Načelnik Bajtarević prošle jeseni nije odgovorio na pitanja Valtera, a ovaj put smo predložili i da se susretenemo licem u licem tokom naše posjete Kaknju kako bismo porazgovarali, na što nije bio spreman. No, zato nam je e-mailom poslao sljedeće očitovanje:

“Općinski načelnik je u nekoliko navrata govorio o ovom projektu i stao na stranu cjelokupne javnosti općine. U svom odgovoru upućenom nadležnom ministarstvu dali smo negativan stav po pitanju izgradnje ovog objekta, a i dalje ostajemo pri tom stavu.”

Iz Ureda načelnika Bajtarevića su nam poručili i da nisu upoznati s tim šta se trenutno dešava u vezi s ovim projektom, osim dijela da su “zajedno s predstavnicima mjesnih zajednica i nevladinih organizacija iz Kaknja dostavili svoje primjedbe.”

Drugim riječima, sada je Bajtarević protiv tvornice za preradu animalnog otpada u Općini Kakanj, što je bitna promjena u odnosu na prošlu jesen. Razlog toj promjeni nalazi se u odgovoru koji smo dobili iz njegova ureda – Bajtarević je shvatio da bi se loše proveo na sljedećim lokalnim izborima ako ne bi, kako su napisali, “stao na stranu cjelokupne javnosti općine”.

Ekipa Valtera se stoga nedavno ponovo uputila u Kakanj da bi se na licu mjesta informirala, a u ovom bosanskom gradiću nas je dočekala 34-godišnja aktivistkinja Edina Dodigbegović iz Neformalne grupe građana Za čisti zrak, koja vodi i istoimenu popularnu grupu na Facebooku koja se bavi temama zdravlja i okoliša u Kaknju.

“U Kaknju sada postoji kritična masa ljudi koja je protiv ovog projekta. On je nama na početku bio predstavljen isključivo kao dobra investicija, ali smo uvidom u dokumentaciju shvatili da bi tu moglo biti raznih problema. Već u Kaknju imamo problem s kvalitetom zraka zbog cementare, što je posebna priča, pa zar nam još ovo treba? Protiv tvornice animalnog otpada je i niz mjesnih zajednica, kao što su Modrinje, Bilješevo, Donji Kakanj, Sopotnica, Popržena Gora itd.”, priča Edina Dodigbegović.

GRLIĆEVA FIRMA “PRITIŠĆE” MINISTARSTVO ZA OKOLIŠNU DOZVOLU

Ona ističe i da akti iz 2014. i 2019. godine, po kojima je odobrena okolišna dozvola, nisu uključivali mišljenje mjesnih zajednica i građana, što su po zakonu trebali, te da bi i to samo po sebi trebalo biti dovoljno za osporavanje okolišne dozvole.

Požalila se i na to da su svojedobno javne rasprave u vezi tvornice animalnog otpada bile zakazivane oko podne, odnosno kada bi svi zainteresirani većinom bili na poslu, pa je lansiranje cijelog projekta bilo odrađeno u tišini i bez pravog informiranja građana. S druge strane, Dodigbegović hvali angažman civilnog društva, koje je napravilo lavovski posao u podizanju svijesti građana Kaknja i borbi protiv spornog projekta u Bilješevu.

Zbog njihovog pritiska je 30. januara ove godine održana i tematska sjednica Općinskog vijeća Kaknja na kojem se raspravljalo o “o aktivnostima Općine Kakanj u vezi Zahtjeva za obnovu okolinske dozvole „Bioorganika d.o.o. Kakanj”.

Kako se navodi na službenim stranicama Općine, “na sjednici su, pored vijećnika, općinskog načelnika i pomoćnika općinskog načelnika, bili prisutni predstavnici mjesnih zajednica: Modrinje, Bilješevo, Sopotnica, Donji Kakanj i Popržena Gora; Neformalna grupa građana ‘Za čist zrak’, NVO ‘Alternative’ Kakanj, ACT- Atelje za društvene promjene, Cekor Kakanj; PD ‘Bioorganika’ d.o.o. Kakanj; Federalno ministarstvo okoliša i turizma”.

U ime kompanije Bioorganika d.o.o. govorili su Stjepan Ledić i Zlatko Heruc, ali očito nisu bili dovoljno uvjerljivi s obzirom da je Općinsko vijeće s 27 glasova od 29 prisutnih usvojilo sljedeći zaključak:

“Općinsko vijeće smatra da su opravdane iznesene primjedbe, sugestije i stavovi nevladinih organizacija i mjesnih zajednica Bilješevo, Modrinje, Popržena Gora, Sopotnica i Donji Kakanj u vezi izdavanja obnovljene okolinske dozvole od strane Federalnog ministarstva okoliša i turizma privrednom društvu ‘Bioorganika’ d.o.o. Kakanj, te podržava njihove zahtjeve kojim se protive obnovi okolinske dozvole i izgradnji pomenute tvornice.”

Unatoč tome, Bioorganika d.o.o. ne odustaje od namjere da gradi tvornicu za preradu animalnog otpada, pa je u aprilu u vezi s tim održan i sastanak u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma (FMOIT). Na njemu su prisustvovali predstavnici ministarstva, investitora, izrađivača zahtjeva i Općine Kakanj. Jedan od zaključaka tog sastanka je da će se od investitora tražiti dodatno obrazloženje razloga zbog kojih gradnja fabrike nije završena nakon izdavanja druge obnovljene okolišne dozvole.

Podsjećamo da su pripremni radovi u vezi sa izgradnjom tvornice započeli još u proljeće 2015., dok je okolišna dozvola obnovljena 2019., pa se postavlja pitanje zašto dotad tvornica nije izgrađena? 

KOMPANIJA U PROŠLOJ GODINI OSTVARILA PRIHOD OD DECET KM

U ime investitora je FMOIT-u početkom maja očitovanje poslala konsultantska firma DVOKUT Pro d.o.o. iz Sarajeva, a Valter je u posjedu tog dokumenta.

“Ključni razlog usporavanja procesa izgradnje tvornica za preradu nusproizvoda životinjskog porijekla i njihovih proizvoda je neprovodenje odluka i kontinuirano odgadanje donošenja zakona i odgovarajućih propisa, uskladenih sa Europskom pravnom stečevinom na razini Bosne i Hercegovine, a što je nadležnosti Vijeća ministara, odnosno Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. Na razini BiH još uvijek nije donesen propis koji ureduje odgovornost i obvezu osiguranja sredstava za pokrivanje troškova zbrinjavanja uginulih životinja, a koji nastaju prilikom njihove obrade u tvornici”, navodi se u odgovoru investitora, koji je u julu prošle godine zatražio da mu se opet obnovi okolišna dozvola, u vezi čega se sada vodi ključna bitka između investitora i građana Kaknja.

Indikativno je da se u odgovoru investitora navodi i da se “još uvijek čeka na donošenje predmetnih propisa”, pa bi se po toj logici okolišna dozvola mogla unedogled obnavljati.

Na kraju očitovanja investitora se ističe da mole FMOIT da “u što kraćem roku izvrši obnovu okolišne dozvole”.

Valter se obratio za komentar i firmi Bioorganika d.o.o., poslavši im upit na njihov službeni e-mail prije osam dana, ali do zaključenja teksta nismo dobili odgovor.

Prema podacima na internetskoj stranici CompanyWall, trenutni direktor Bioorganika d.o.o. je stanoviti Stjepan Ledić, a vlasnik Agroproteinka iz Hrvatske, obiteljska firma Gordana Grlića Radmana. U 2024. godini kompanija je ostvarila ukupan prihod od 9 KM, te je klasificirana kao mala gospodarstvo prema kriterijima definiranim Zakonom o računovodstvu Bosne i Hercegovine. Zanimljiv detalj je da je kao službeni broj Bioorganika d.o.o. naveden hrvatski broj mobitela.

Sudbina projekta Bioorganike d.o.o., protiv kojega je ujedinjen cijeli Kakanj, sada je prvenstveno u rukama Federalnog ministarstva okoliša i turizma, na čijem čelu je kadar Naše stranke Nasiha Pozder.

SVE U RUKAMA MINISTRICE POZDER

Valter se FMOIT-u obratio s pitanjem planiraju li produžiti okolinsku dozvolu koju je dobila Bioorganika d.o.o., a bez koje je ovaj projekt de facto mrtav, a dobili smo slijedeći odgovor:

“Federalno ministarstvo okoliša i turizma će u postupku obnove okolišne dozvole za Tvornicu za preradu nusproizvoda životinjskog porijekla i njihovih proizvoda BIOORGANIKA d.o.o. Kakanj postupati u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti okoliša („Službene novine Federacije BiH“, broj: 15/21), Uredbe o pogonima i postrojenjima koja moraju imati okolišnu dozvolu („Službene novine Federacije BiH“, broj: 51/21 i 74/22), te Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj: 2/98 ,48/99 i 61/22). U ovoj fazi postupka, Ministarstvo detaljno razmatra sve dostavljene informacije i očitovanja učesnika u postupku, s ciljem donošenja zakonite, stručne i pravilne odluke.”

Zanimalo nas je i koji je stav FMOIT-a o tom projektu.

“Ministarstvo ne zauzima stavove koji bi implicirali podršku, ili protivljenje projektima van zakonom propisanog postupka. Odluke se donose na osnovu analize dostavljene dokumentacije, provedenog postupka javnog uvida i u skladu s važećim propisima, uz uvažavanje svih primjedbi, mišljenja i interesa učesnika u postupku”, odgovorili su iz FMOIT-a, ma šta to značilo.

Iz Općine Kakanj su jasni u vezi s pitanjem treba li se okolinska dozvola produžiti ili ne.

“Smatramo da nisu ispunjeni uslovi pod kojima bi se okolinska dozvola mogla produžiti”, istaknuli suza Valter.

“Ako Ministarstvo ne obnovi okolišnu dozvolu, taj projekt je konačno mrtav”, smatra aktivistkinja Edina Dodigbegović.

Građani Kaknja su i preko izabranih predstavnika i preko nevladinih organizacija jasno poručili da su protiv kontroverznog projekta obiteljske firme Gordana Grlića Radmana u njihovoj općini. Na potezu je federalna ministrica okoliša Nasiha Pozder.

The post Firma Gordana Grlića Radmana ne odustaje od namjere gradnje tvornice za preradu životinjskog otpada first appeared on Gerila.info.