Na igralištu u mostarskom povratničkom naselju Baćevići više nepoznatih osoba napalo je srpsku djecu, a igralište i selo oblijepljeno je kukastim krstovima, slovom “U” i “HVO”. Ovaj incident izazvao je osudu javnosti, ali je, zanimljivo, naišao na potpunu tišinu hrvatskih zvaničnika s kojima predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik već godinama gradi političke saveze.

Napad na srpsku djecu u Mostaru postavlja ozbiljna pitanja o prirodi političkih saveza i moralnoj odgovornosti lidera u Bosni i Hercegovini. Naime, dok se očekivala jasna i nedvosmislena osuda ovakvog čina mržnje, iz redova hrvatskih zvaničnika, posebno onih najbližih Draganu Čoviću, nije se čula niti jedna riječ osude. Ova politička tišina nije slučajna, već je odraz dubokih političkih kalkulacija koje već godinama oblikuju odnose između Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Milorad Dodik, kao lider Republike Srpske i jedan od ključnih političara na srpskoj političkoj sceni, već godinama gradi strateški savez sa Draganom Čovićem, liderom HDZ-a BiH. Ovaj savez, često okarakterisan kao “osovina Dodik-Čović”, temelji se na zajedničkom interesu u opstrukciji rada državnih institucija BiH i težnji ka stvaranju političkih i etničkih podjela unutar zemlje. Dodik i Čović redovno sarađuju na blokiranju reformi, podrivanju funkcionalnosti zajedničkih institucija i promovisanju ideja koje bi mogle dovesti do stvaranja novih entiteta unutar Bosne i Hercegovine, poput famoznog “trećeg entiteta” za Hrvate.

Politički analitičar Velizar Antić za Gerilu kaže da dobar odnos između Čovića i Dodika treba posmatrati po dva osnova.

“Prvi je lični nivo, odnosno nivo biznisa. Oni su se po ovom osnovu jako dobro dogovorili i podelili reone. Čović se ne meša u dešavanja i korupciju u Srpskoj, dok to isto u hrvatskim kantonima ne radi Dodik. Pored tog biznis nivoa njima su se poklopili interesi i u odnosu na bošnjački korpus. Naime, Bošnjaci sve vreme pokušavaju da što više centralizuju državu i da ukinu nadležnosti kako kantona tako i entiteta. Sa druge strane srpski i hrvatski interes u BiH je decentralizovana država, odnosno država kakva je zamišljena Dejtonskim sporazumom. Tako da su i po ovom osnovu Dodik i Čović kao najznačajniji predstavnici Srba i Hrvata u BiH postigli zajednički interes i napravili svojevrsnu protivtežu bošnjačkim pokušajima da centralizuju državu. Ne treba zaboraviti da Bošnjaci više puta biraju hrvatskog člana Predsedništva BiH što je klasična zloupotreba i kršenje Dejtonskog sporazuma, a ovaj potez kritikuju kako Hrvati, tako i Srbi. Dakle, interesi jednih i drugih su se poklopilo po pitanju uređenja države i poštovanja Dejtonskog sporazuma”, ističe Antić.

Međutim, ovaj savez nije bez kontroverzi, pogotovo kada se posmatra kroz prizmu moralnih i etičkih standarda koje bi lideri trebali slijediti. Dragan Čović, lider hrvatskog naroda u BiH, poznat je po svojim vezama sa revizionističkim pokretima i veličanjem ustaškog naslijeđa.

Antić ističe da Dragan Čović i HDZ, koja je desno orijentisana politička partija, još uvijek nisu raskrstili sa ustaškom ideologijom i naslijeđem iz Drugog svjetskog rata.

“Velika većina glasača HDZ-a podržava ono što su ustaše radile u Drugom svetskom ratu , tako da je sasvim logično da to podržava i sam Čović. Poseta Blajburgu je najbolji dokaz za ovu tvrdnju. Jer, posete Blajburgu izbegavaju čak i političari HDZ-a iz Hrvatske, dok je Čović redovan gost na ovom događaju”, navodi Antić.

Njegovo prisustvo na manifestacijama koje odaju počast ustašama, režimu odgovornom za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata, nije izazvalo nikakvu reakciju od strane Dodika, koji se formalno predstavlja kao glavni zaštitnik srpskog naroda. Naprotiv, Dodik je nastavio da održava bliske odnose sa Čovićem, zanemarujući očigledne ideološke i moralne razlike koje bi trebale razdvojiti ova dva političara.

U kontekstu napada na srpsku djecu u Mostaru, tišina hrvatskih zvaničnika, posebno onih najbližih Čoviću, dodatno osnažuje percepciju da je ovaj politički savez izgrađen isključivo na osnovu pragmatičnih interesa, a ne na temelju principa. Čović, koji često zagovara prava Hrvata u BiH, ovoga puta nije našao za shodno da osudi napad na srpsku djecu, što implicira da su njegovi savezi i političke kalkulacije važniji od zaštite prava i sigurnosti svih građana.

Antić naglašava da će Čović, kada se desi neki ovakav incident, uvijek izabrati da se ne zamjera svojim biračima i da jače osudi ovakva ponašanja.

“On jako dobro zna da ukoliko bude odstupio sa političkih pozicija koje su jako bliske ustaškoj ideologiji da će izgubiti veliki broj svojih glasača. I naravno da od njega ne možemo ni očekivati da ovakve incidente osudi, ma šta on lično mislio o njima”, zaključuje Antić.

Ova politička tišina ima i širu implikaciju na odnose unutar BiH. Izostanak osude ovakvih napada može se protumačiti kao prećutno odobravanje, što dodatno podriva povjerenje među etničkim zajednicama u zemlji. Kada lideri jedne zajednice odbijaju osuditi napade na pripadnike druge, to šalje opasnu poruku – da su interesi političkih saveza važniji od osnovnih ljudskih prava i bezbjednosti. Ovakva politika samo dodatno produbljuje etničke podjele i ohrabruje ekstremističke elemente da nastave sa svojim djelima, znajući da neće biti adekvatno sankcionisani.

S druge strane, Dodikovo nepristajanje na prekid savezništva s Čovićem, uprkos ovim događajima, jasno pokazuje da je njegov prioritet politička moć, a ne zaštita srpskog naroda. Ovaj pristup, iako možda pragmatičan na kratki rok, dugoročno podriva same temelje na kojima bi trebala počivati politika u multietničkoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Ukoliko lideri ne prepoznaju važnost principa i moralne odgovornosti, postoji rizik da će ovakva tišina i dalje jačati nepovjerenje i nesigurnost među građanima.

Napad na srpsku djecu u Mostaru i izostanak osude od strane hrvatskih političkih lidera, s kojima Dodik sarađuje, samo je još jedan u nizu događaja koji pokazuje duboku problematiku političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Savezi zasnovani na interesima, a ne na principima, ne mogu osigurati dugoročnu stabilnost i sigurnost u zemlji. Na kraju, politički lideri moraju preuzeti odgovornost za zaštitu svih građana i jasno osuditi svaki čin mržnje i nasilja, bez obzira na političke kalkulacije.

Gerila.info

The post Napad na srpsku djecu u Mostaru: Tišina hrvatskih zvaničnika u sjeni savezništva Dodika i Čovića first appeared on Gerila.info.