Državna sutkinja Nada Papo, o kojoj je Valter napisao serijal tekstova zbog njene interesne povezanosti sa Upravom za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, nedavno je donijela novu spornu presudu koja ima duboko uporište u klijentelizmu i trgovini uticajem.

U procesu koji je vođen po tužbi iz radno-pravnog statusa „Predraga Jelača (predsjednik sindikata UIO) protiv UIO BiH“, Papo je presudila, potpuno očekivano i bez trunke sumnje u suprotni ishod, u korist UIO, u kojoj radi i njen sin Leon Papo.

ŠTA JE LEON ELVIRU A ŠTA ELVIR NADI

Ta poveznica je suštinski bitna za sve procese koji se se dešavali i one koji će tek uslijediti, s obzirom da je ova državna sutkinja u više nego očitom sukobu interesa pogotovo jer, prema svim dokumentima i informacijama s kojima raspolažemo, Papo je na direktnoj liniji sa pomoćnikom Sektora za poslovne usluge UIO Elvirom Muminovićem, koji je pretpostavljeni njenom sinu Leonu Papi.

Interesantno je da Papo nije bila izuzeta iz ovog procesa zbog jasnog sukoba interesa te je, uprkos obilju dokaza koje je prezentirao Jelača, inače godinama degradiran i kao poreski inspektor koji je ukazivao na korupciju i kriminal premješten na najnižu poziciju s najnižom platom, odbacila njegovu tužbu protiv UIO presudom broj: S1 3 P 047239 24 P, od 7. jula ove godine.

„Presudu o odbacivanju moje tužbe donije je sudija Nada Papo na koju uticaj direktno ima Elvir Muminović, nezakonito postavljeni pomoćnik direktora Sektora za poslovne usluge: on je neposredno pretpostavljeni Leonu Papi i Milanu Adnanu, šefu Odsjeka za upravljanje ljudskim potecijalima. Nada Papo je bila sudija i po tužbi Emiru Mešiću, službeniku UIO BiH, koji je dobio status zaštićenog prijavitelja korupcije, a nakon toga od bivšeg direktora Mire Džakule 11. marta 2022. dobio otkaz, i čiju je tužbu Papo također odbacila, čime je Mešić izgubio spor protiv UIO, ali je Nada Papo zato baš u toku suđenja Mešiću zaposlila svog Sina Leona Papu u UIO. A znate gdje ga je zaposlila? Upravo u Sektor za poslovne usluge kod Elvira Muminovića, kojeg je Mešić također prijavio za korupciju i zloupotrebu carinskih terminala, zajedno sa direktorom Mirom Džakulom“, pojašnjava za Valter Jelača.

U tom grmu i leži zec – rekli bismo i više zečeva.

Naime, bivši direktor Miro Džakula, protiv koga je proteklih godina Tužilaštvu BiH podneseno čak 18 krivičnih prijava (14 u međuvremenu obustavljeno!) u vrijeme svoja dva i po mandata uspio je da isplete mrežu klijentelizma i korupcije u SIPA-i, Tužilaštvu i Sudu BiH, u kojem je je dugo godina njegova osoba od povjerenja bila nedavno penzionisana državna sutkinja Dragica Miletić (u Tužilaštvu i SIPA-i to su bili tadašnja glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, odnosno nekadašnji pomoćnik direktora SIPA-e Đuro Knežević, op.a.).

KAKO SU SUTKINJE POZAPOŠLJAVALE FAMILIJU U UIO

Samoj Miletić „uspjelo“ je da u UIO zaposli (najmanje) tri člana svoje bliže obitelji, o čemu je Valter također pisao u više navrata. Međutim, uprkos jasnim dokazima o njenoj pristrasnosti tokom procesa protiv UIO i sklonosti korupciji (Miletić je u međuvremenu postala ponosna vlasnica više nekretnina), Ured disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH je vodio „istragu“ taman toliko dugo (oko godinu) dok Miletić nije otišla u penziju čistog obraza i bez ikakvog pozivanja na odgovornost.

Da bismo pojasnili dokle po dubini seže isprepletenost sudsko-policijsko-carinskih centara moći, dovoljno je podsjetiti da Džakula i UIO, prema dostupnim podacima, nisu izgubili niti jedan slučaj u kojem je sudila Miletić (a sudila je gotovo sve slučajeve UIO), inače direktno odgovorna i za sudbine nekih časnih inspektora UIO (slučaj Nikice Gligorića) i zaštićenih prijavitelja korupcije (slučaj Emira Mešića), jer ih je ostavila na ulici i bez posla.

Interesantno je da je Mešić, koji je zbog nepravde na kraju i teško obolio, izgubio tri tužbe protiv UIO i njenog vrha, prve dvije u režiji Dragice Miletić, a treću u režiji Nade Papo, pri čemu posebnu težinu trećoj tužbi daje činjenica da je baš u to vrijeme posao u UIO, kod Elvira Muminovića, kojem su u opisu poslova i odluke o postavljenjima i premještajima državnih službenika UIO, dobio njen sin Leon.

Stvari su postavljene i veoma uhodane na način da ko se usudi da tuži UIO – u Sudu BiH ga dočeka Nada Papo, koja vodi – i odbacuje – gotovo sve i jedan proces protiv UIO (prema dostupnim podacima samo u jednom slučaju, carinskog inspektora Ljubomira Vlajnića, presudila je protiv UIO), što je priča za sebe, a posebno zloupotreba CMS sistema za dodjelu predmeta sudijama.

Koliko je sam Muminović (bio) značajan bivšem direktoru Džakuli, kako je to i novom Zoranu Tegeltiji, dovoljno je napraviti uvid u personalna rješenja na pomoćničkim pozicijama unazad šest, sedam godina. Naime, Muminović je 2018. po konkursu Agencije za državnu službu (ADS) zajedno sa još četiri pomoćnika postavljen u fotelju prvog čovjeka Sektora za poslovne usluge. Svima je istekao mandat 2022., no od tada je Džakula ovim pomoćnicima izdavao privremena rješenja.

Džakula je bez raspisanog konkursa Muminovića ostavio i drugi mandat, što je nezakonito i u suprotnosti sa članovima 27. i 28. Zakona o državnoj službi.

U junu ove godine novi direktor Tegeltija raspisao je konkurs za četiri pomoćnika UIO – ali, interesantno, ne i za Sektor za poslovne usluge, u kojem će tako suvereno i bez konkursa i dalje rukovoditi Elvir Muminović.

Saznajemo da su protiv Muminovića Tužilaštvu BiH do sada podnesene tri krivične prijave na osnovu kojih su formirana tri predmeta (pod brojevima: T20 0 KTK 0016985 21, T20 0 KTA 0020132 21 i T20 0 KTAK 0016152 18), međutim u sva tri slučaja Tužilaštvo BiH je donijelo naredbu o neprovođenju istrage.

HOĆE LI IKAD IŠTA URADITI NADLEŽNE INSTITUCIJE

Valter se u vezi s korupcijom u pravosuđu mailom obratio i Sudu BiH, odnosno VSTV-i Uredu disciplinskog tužitelja, koje smo pitali kako je moguće da je sutkinja Papo odlučivala po tužbi Jelače protiv UIO, gdje je ranije zaposlila sina, odnosno kako je uopće moguće da Papo odlučuje o tužbi protiv UIO ako se zna da je prvi pretpostavljeni njenom sinu Elvir Muminović iz UIO, a čiji je direktni interes odbacivanje tužbe.

Uz pitanja smo podsjetili i na činjenicu da je sutkinja Papo prethodno vodila i sudski postupak po tužbi zaštićenog prijavitelja korupcije Emira Mešića zbog nezakonitog otkaza, pri čemu su upravo u toku tog postupka Elvir Muminović i bivši direktor UIO Miro Džakula zaposlili njenog Leona Papu u UIO.

Ovo je odgovor koji smo dobili iz Ureda disciplinskog tužitelja VSTV:

 „Poštovani g. Šišiću, u vezi sa Vašim upitom, želimo Vas informisati da će Ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Vaš upit tretirati u smislu eventualnih navoda o povredi dužnosti nosilaca pravosudnih funkcija povodom kojih će registrovati predmet po službenoj dužnosti kako bi isti bili provjereni.“

Iz Suda BiH smo dobili slijedeći odgovor:

„Ovom prilikom Vam ukazujemo na činjenicu da se svi predmeti koji se zaprime kod ovog Suda, po automatizmu, unose u Sistem za upravljanje sudskim predmetima (CMS) i dodjeljuju u rad postupajućem sudiji, a sve u skladu sa Pravilnikom o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (“Sl. glasnik BiH” broj: 04/16,37/16, 84/16,40/17, 34/18 i 34/19). Za sva eventualna pitanja oko načina rada CMS-a, ljubazno Vas upućujemo da se obratite direktno Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH. U odnosu na dio upita kojim se traži mišljenje i komentar Suda na navode iznesene u istom, obavještavamo vas da Sud ne može odgovoriti na traženi način, iz razloga što se zahtjevom za pristup informacijama, između ostalog, ne smatra davanje mišljenja, objašnjenja, tumačenje nekog propisa kao i stvaranje nove informacije, a sve shodno članu 23. Stav 6. Zakona o slobodi pristupa informacijama u institucijama BiH (Sl. glasnik BiH, broj 61/23).“

Iz odgovora dvije nadležne institucije proizilazi da će UDT ponovo voditi „istragu“ po službenoj dužnosti, pretpostavljamo unedogled kao i slučaju Miletić, dok Sud BiH, između redova, poručuje kako smatra da je sve u najboljem redu i kako treba da bude, iako je u pitanju desetine ljudskih sudbina i don kihotovska borba nekolicine proganjanih i uglavnom nezaštićenih pojedinica sa koruptivnim sistemom koji je napravio državu za sebe.

valterportal

The post NOVA SPORNA PRESUDA, PRIJAVITELJI KORUPCIJE BEZ ŠANSE PROTIV UIO: Ostavite svaku nadu vi koji dolazite kod sutkinje Papo first appeared on Gerila.info.

Da bismo dobili cjelovitu sliku cijelog procesa, nužno je da se najprije podsjetimo svih koraka i višegodišnjih pokušaja prodaje ovog objekta državnim carinama po višestruko napumpanoj cijeni.

ZAŠTO JE DŽAKULA DOBIO DRUGI MANDAT

Mediji su godinama izvještavali o pokušajima UIO da kupi novu zgradu od Dodikovog kuma zbog čega je, kako je u više navrata izvijestio i sam autor ovog teksta, bivši direktor UIO Miro Džakula, Čovićev čovjek od povjerenja, dobio drugi mandat ali i Dodikovu podršku kako bi proces kupovine zgrade doveo do kraja.

On i HDZ su time dobili još četiri godine na čelu UIO i nastavak raspolaganja „zlatnom kokom“, a Radišić i Dodik otvoren put da se proces prodaje zgrade dovede do kraja. Međutim, vremenom je Džakula u strahu od mogućeg procesuiranja, znajući da objekat ne vrijedi ni blizu toliko, kako saznaje portal Valter, izbjegavao da potpiše kupovinu pa je ovlaštenja da „završi stvari“ prebacio na pomoćnika Sektora za poslovne usluge Elvira Muminovića, koji je u to vrijeme saslušavan u SIPA-i kao svjedok u vezi s nekim istragama zbog čega je uzeo bolovanje i mjesecima nije dolazio na posao kako bi izbjegao da on potpiše kupovinu zgrade.

Potom je imenovao Suzanu Kerošević da ga mijenja do povratka s bolovanja (riječ je o 2021. i 2022. godini) i sve se odužilo unedogled.

Dodik je, navodno, bio izrazito ljut na Džakulu zbog odugovlačenja i izvjegavanja „obaveze“ zbog koje je i dobio drugi mandat te je dugo bilo pitanje hoće li mu dati podršku za poziciju koja mu je nakon suverene vladavine u UIO, tokom koje se Džakula enormno obogatio, bila obećana.

Na kraju ovaj već bivši direktor UIO BiH, a što smo takođe najavili u više navrata, imenovan za novog direktora jedinog državnog javnog preduzeća – Elektroprenosa BiH (još jedne „zlatne koke“), pa je proces prodaje odnosno kupovine Radišićeve zgrade mogao da bude doveden do kraja.

Ono što je indikativno i pokazuje izniman značaj ovog procesa za samog Dodika jeste činjenica da nakon krize izazvane Dodikovom prvostepenom presudom pred Sudom BiH i političkim potezima koji su uslijedili u NSRS nakon toga, a na Dodikovu inicijativu, odnosno donošenja neustavnih zakona o zabrani rada SIPA-e i pravosuđa na teritoriji Republike Srpske, niti jednom rječju nije pomenuta UIO.

Napokon je UIO, dakle nakon višegodišnje trakavice, nedavno raspisala tender za kupovinu „nove zgrade za potrebe UIOBiH“, a čemu je prethodila urgentna izmjena Plana javnih nabavki koju je 21. marta proveo Dodikov čovjek iz SNSD-a, direktor UIO Zoran Tegeltija.

ULOGA VJEŠTAKA IZ „ZENITA“

No, vratimo sa sada glavnoj poveznici ove priče – Centru Zenit. Sam Tegeltija, koji je zamijenio Džakulu na čelu državnih carina u ljeto 2023. godine, u svojim izjavama potencirao je kako je cijena zgrade Grand Tradea „tržišna i uskladu s procjenama vještačenja“.

Dakle, vještačenja istog onog Centra koji, prema javno dostupnim infomacijama, zapošljava dva radnika te je unazad desetak godina usko povezan sa vrhom državnih carina.

Tako vrijedi podsjetiti na, za ovu priču ali i mnoge kasnije procese, detalj iz uvoda odnosno izuzetno bitan slučaj vještačenja oduzetog zlata i srebra na području Bužima, Velike Kladuše i Bihaća, kojeg je tokom 2017. i 2018. godine nezakonito oduzimala Grupa za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja RC Banja Luka na čelu sa Jelenom Majstorović, suspendovanom i višestruko kompromitovanom bivšom najbližom Džakulinom saradnicom, protiv koje je državni Sud nedavno potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH u predmetu Brend 4.

Mediji su tada izvijestili da je roba oduzeta bez uobičajenih specifikacija, da je plombirana PVC crvenim plombama čiji serijski brojevi nisu nigdje zaduženi u UIO, kao i bez foto–dokumentacije. Sve te procjene zlata i srebra vršio je isti Centar Zenit, u prisustvu direktora agencije Dragana Salića, čiji su vještaci kod procjene oduzete robe, kako saznaje Valter, umanjili duplo vrijednost zlata i srebra na način da su na dan procjene sa svjetske berze o kretanju cijena zlata umjesto u eurima ili dolarima uzeli valutu u KM.

Dakle, isti taj Centar kasnije je „vještačio“ i vrijednost Radišićeve Grand Trade zgrade.

Podsjećamo i na nedavno saopštenje iz UIO BiH:

“Angažovan je Centar za vještačenje i procjenjivanje “ZENIT” Banja Luka. Ekspertski tim vještaka ovog centra je sačinio Elaborat u kojem je dao stručno mišljenje da ponuđeni poslovni objekat ispunjava uslove propisane Tenderskom dokumentacijom. Ocijenjeno je da je ponuđena cijena ponuđača u iznosu od 84.249.000 KM bez PDV-a, odnosno za iznos od 98.571,33 KM sa PDV-om manja od tržišne vrijednosti navedenog objekta koja je utvrđena od strane Ekspertskog tima vještaka na dan vještačenja”, naveli su, između ostalog, iz UIO. 

SVJEDOCI OPTUŽBE U PROCESU PROTIV JELENE MAJSTOROVIĆ

Koliko je cijena „eksperata“ na koje se poziva UIO realna odnosno „manja od tržišne vrijednosti“, potvrđuje i podatak da je cijena parking mjesta u garažama za dva kvadratna metra gotovo identična cijeni poslovnog prostora po istim gabaritima u ovoj zgradi, a što je bio i zaključak Parlamentarne komisije državnog Parlamenta.

Iznimno bitna informacija i poveznica jeste da se dobar dio, ili veći dio potvrđene optužnice Tužilaštva BiH protiv Jelene Majstorović, tiče upravo oduzetog zlata i nakita koji je vještačio Zenit. U to vrijeme, inspektori SIPA-e koji su istraživali ovaj kriminal i samo vještačenja od strane Zenita nailazili su na otpor dijela struktura MUP-a RS.

Saznajemo da će Tužilaštvo BiH u toku procesa protiv Jelene Majstorović saslušati upravo i dva vještaka Zenita koji su radili na vještačenju oduzetog nakita u Krajini.

Podsjećamo da gotovo 13 godina traje proces kupovine zgrade za smještaj UIO BiH. Najprije je cijena bila oko 38 miliona KM, no odlukama Vijeća ministara, odnosno ministara finansija i trezora, na čijem čelu su bili ljudi SNSD-a i HDZ-a, posljednjih godina do danas napumpana je do enormnih 100 miliona maraka.

valterportal.ba

The post ZGRADA OD 100 MILIONA: Direktor Tegeltija se poziva na vještačenje agencije koja je umanjivala vrijednost zlata otimanog u “akcijama” UIO first appeared on Gerila.info.

Sud BiH je optužnicu potvrdio 7. marta. Optužnicu je podiglo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Svi optuženi uhapšeni su u akciji Brend 4 krajem 2022. godine. Tužilaštvo BiH je optužnicu podiglo protiv Jelene Majstorović , bivše šefice Grupe za spriječavanje krijumčarenja i prekršaje u Regionalnom centru Uprave u Banjaluci, Radenka Popovića, Vladimira Đurđevića, Vladimira Puzića i Steve Savića. Majstorović, Popović i Savić su neko vrijeme bili u pritvoru nakon čega im je Sud odredio mjere zabrane.

Svi oni optuženi su za krivično djelo zloupotreba položaja, udruživanje radi činjenja krivičnih djela. Svi oni bili su pod suspenzijom nakon hapšenja ali su i pod suspenzijom dobijali 70 odsto plate.

O  sumnjama u kriminal i korupciju u Upravi za indirektno oporezivanje BiH objavljna je serija tekstova u medijima u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina. Mediji su pisali i kako je Jelena Majstorović jedan od najmoćnijih ljudi u UiO BiH i kako je dugo vremena bila densa ruka bivšeg direktora Uprave Mire Džakule.

U medijima je objavljena i serija tekstova o tome kako su pojedinci u Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine na sumnjiv način došli do ogromnog bogatstva i kako raspolažu sa sa velikim brojem nekretnina.

GERILA info

The post Potvrđena optužnica protiv Jelene Majstorović i drugih iz UiO BiH first appeared on Gerila.info.

Višegodišnji izazovi i povlačenje partnera

Priča o Bloku 7 započela je prije deset godina, kada je Elektroprivreda BiH potpisala ugovor s kineskim konzorcijem China Gezhouba Company i China Energy Engineering Group Guangdong Electric Power Design Institute. Projekat je naišao na ozbiljne probleme 2019. godine, kada se američka kompanija General Electric, zadužena za ključnu opremu poput kotla, turbine i generatora, povukla iz projekta.

Kineski partneri su ponudili izmjenu ugovora kako bi ovu opremu zamijenili kineskim proizvodima s evropskom licencom, ali je Elektroprivreda BiH odbila prijedlog, navodeći zaštitu vlastitih interesa. Uslijedila su tri zvanična upozorenja pred raskid ugovora, a javnost je nakon toga ostala bez daljih informacija sve do sada.

Troškovi i pravni rizici

Kako saznaje Klix.ba, trošak raskida ugovora uključuje pravne obaveze prema kineskom konzorcijumu, iako detalji nisu precizirani. Istovremeno, Elektroprivreda BiH je uspjela povratiti avans od skoro 250 miliona KM uplaćenih kineskim partnerima, ali direktor ovog preduzeća, Miro Džakula, odbija javno govoriti o temi.

„U cilju zaštite interesa Elektroprivrede BiH i Federacije BiH, još uvijek nismo u poziciji iznositi informacije u javnost,“ izjavio je Džakula, dodajući da će javnost biti obaviještena kada za to dođe vrijeme.

Federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić poručio je da će uskoro biti objavljene sve informacije o projektu, uključujući detalje o ulaganjima i razvoju projekta do trenutka raskida.

Kritike od početka

Od početka projekta 2014. godine, stručnjaci i političari izražavali su skepsu prema izgradnji Bloka 7. Energetska zajednica i Evropska unija su više puta kritikovale domaće vlasti zbog odluke da se investira u termoelektranu. Posebno je sporno bilo to što je državna garancija za kineski kredit proglašena nezakonitom državnom pomoći. Osim toga, projekat je bio u suprotnosti s obavezom Bosne i Hercegovine za dekarbonizaciju.

Otvorena pitanja i odgovornost

Propast Bloka 7 ostavlja za sobom brojna pitanja: ko će odgovarati za dosadašnje gubitke, kako će država pokriti troškove raskida i kakve će dugoročne posljedice ovaj projekat imati na energetsku politiku Bosne i Hercegovine.

Najavljeno je da će Parlament Federacije BiH zatražiti detaljno pojašnjenje o svim aspektima raskinutog ugovora, dok javnost čeka odgovore na sudbinu jednog od najskupljih projekata u novijoj istoriji zemlje.

Dejan Rakita/GERILA

The post Blok 7 Termoelektrane u Tuzli: Završena priča koja će BiH koštati desetine miliona KM?! first appeared on Gerila.info.

Tokom svoja gotovo dva i po mandata na čelu državnih carina (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) Miro Džakula postao je jedan od najbogatijih ljudi u državi. Prošao je put od vlasnika malog granapa i računovođe u lokalnoj kompaniji u Čapljini do kralja nekretnina u BiH i Hrvatskoj.

U proteklih nekoliko mjeseci portal Valter je istražio Džakulino bogatstvo, posjetio i dokumentovao dobar dio njegovog nekretinskog carstva. Džakula je, naime, danas vlasnik ili suvlasnik najmanje petnaestak nekretnina u Čapljini, odakle je porijeklom, ali i na jadranskoj obali te u Zagrebu. Između ostaloga, vlasnik je i etaže u novoizgrađenoj vili koja gleda direktno na Pelješki most.

POČEO KAO RAČUNOVOĐA I ČLAN SDP BIH

Valter je u posjedu većine uložaka iz zemljišnih knjiga koji dokazuju Džakulino i vlasništvo njegove porodice, a ekipe Valtera su u Čapljini i Komarnoj dokumentovale i snimile njegove nekretnine.

S obzirom na broj nekretnina i njihovu vrijednost, ostaje nejasno kako je Džakula s platom direktora UIO BiH došao u priliku da tako obilato investira u sve svoje vile, stanove i apartmane?

Vrijedi podsjetiti da su njegova gotovo dva i po mandata na čelu UIO obilježili brojni skandali i afere, među kojima je jedna od najvećih hapšenje Jelene Majstorović, bivše šefice Grupe za sprečavanje krijumčarenja Regionalne kancelarije UIO u Banjaluci, inače Džakuline dugo godina prisne i najbliže saradnice, čiju je karijeru uveliko protežirao. Podsjećamo da su Majstorović i njeni ljudi iz Grupe uhapšeni u akciji SIPA Brend 4 u decembru 2022. godine. Ona je osumnjičena za “udruživanje u kriminalnu grupu” zajedno sa svojim saradnicima (tzv. crnokošuljašima), a javnost s nestrpljenjem iščekuje završetak istrage Tužilaštva BiH i optužnicu.

Punih 11 i po godina Džakula je bio na čelu državnih carina, inače institucionalne “zlatne koke”, preko koje prođe na stotine miliona maraka. Svo to vrijeme carine su bile pod punom kontrolom Dragana Čovića i njegovog koalicijskog partnera Milorada Dodika i SNSD-a. Džakulino carstvo nekretnina koje je stekao za to vrijeme pokazuje da mu se ta marionetska uloga itekako isplatila.

“Miro Džakula je prije dvadesetak godina bio član SDP-a BiH. Bio je vlasnik jedne male trgovine koja se bavila prodajom prehrambenih proizvoda, a radio je i u jednoj privatnoj firmi u računovodstvu”, kaže Valterov dobro upućeni svjedok iz Čapljine, čiji je identitet zaštićen.

Opisujući ga kao “neprimjetnu osobu”, svjedok, koji o svemu govori i u video priči, navodi da je Džakula u Upravu za indirektno oporezivanje Mostar zaposlen po SDP-ovoj liniji, a tajnu dugovječnosti njegovog trajanja na vrhu UIO vidi u tome što je “u Banjaluci bio kadar SNSD-a, u Sarajevu SDA, a u Hercegovini kadar HDZ-a”.

“Čapljinci govore da je Miro Džakula jedan od najbogatijih ljudi u BiH, a po gradu se priča da je samo u Čapljini vlasnik 11 stanova, te dva stana i poslovnog prostora u Zagrebu, stana i poslovnog prostora u Mostaru. Priča se i da ima kuću na Hvaru u mjestu Vrbovsko, a možemo potvrditi da ima kuću u opštini Komarna u Hrvatskoj. U Čapljini je u zadnje vrijeme kupio nekoliko parcela, a vlasnik je i velike porodične kuće. Kupio je i kuće pored. Većina nekretnina su upisane na ime nekog bližnjeg, djece ili prijatelja”, otkriva zaštićeni svjedok Valtera, inače izvrsno upoznat sa situacijom u Čapljini.

“Miro Džakula je dobro posložio i stvari za svoju porodicu. Njegova djeca, snahe i zetovi rade u državnim institucijama”, govori on i dodaje kako je “Čapljincima poznato da porodica Džakula ima sedam, osam vozila visoke klase”.

“Spominje se slučaj firme Kramar iz Ljubuškog, koja je navodno Džakuli posudila 350.000 evra za kupovinu nekog prostora u Zagrebu. Kada je vlasnik tražio povrat novca, Džakula je poručio da je mislio kako je to za kafu i poslao im inspekciju. Navodno su morali platiti veliku kaznu”, kaže svjedok Valtera.

Na sve ovo iz Kramara nisu imali komentar. Na pitanja koja smo im uputili mejlom o njihovoj vezi i poslovnom odnosu s bivšim direktorom UIO BiH nisu odgovorili. Tek su nam naknadno u telefonskom razgovoru rekli da će, ako to budu željeli, odgovoriti na mejl. Odgovori, međutim, nisu došli do zaključenja ove priče.

“Miro Džakula je sa saradnicima oštetio državu za desetine miliona maraka, a koliko mu je bogatstvo možemo samo nagađati. Činjenica je da je Džakula danas ima veliki novac i da ga ulaže u nekretnine”, zaključuje naš zaštićeni svjedok.

SVE DŽAKULINE NEKRETNINE

A kako i koliko Džakula ulaže u nekretnine dokazuju ZK ulošci u posjedu Valtera. Na svoje ime u Opštini Slivno u mjestu Komarna ima suvlasnički dio u dva zemljišta (pašnjaka) od 309 i 328 metara kvadratnih. Suvlasništvo dijeli na pola s Draganom Kneževićem.

Komarna je idilično mjesto na jadranskoj obali, koje ima oko 150 stalnih stanovnika. Međutim, sve je više omiljeno među turistima, jer sada nudi i spektakularan pogled na Pelješki most. Baš njega se može vidjeti iz Džakulinog apartmana u ovoj novoizgrađenoj vili, gdje na poštanskom sandučiću od prezimena “Džakula” nije daleko ni prezime “Knežević”. Štaviše, odmah je uz njega.

Ponovno Kneževići, koji su inače blisko povezani s Džakulom, kako su potvrdili za Valter svjedoci s terena. Riječ je o porodici koja u suvlasništvu ima čapljinsku građevinsku firmu DD Graditeljstvo d.o.o. Dragan Knežević je suvlasnik firme.

Džakula, Dragan Knežević, Božo Knežević (direktor DD Graditeljstva d.o.o.), Snježana Knežević i drugi su takođe navedeni kao suvlasnici čestice od 111 metara kvadratnih, s kućom od 64 metara kvadratnih.

I tu je najveća nekretnina od svih u Komarni, stambena od 218 kvadrata, a Džakula je vlasnik petine (otprilike 44 kvadratna metra), što može biti pristojan apartman za ljetovanje i izdavanje. Suvlasnik je, naravno, i Dragan Knežević.

Na naša pitanja o poslovnim vezama sa Džakulom i zajedničkim nekretninama koja smo im uputili mejlom, Dragan Knežević, suvlasnik Graditeljstva, odgovara da on i Džakula „nisu poslovni partneri“, navodeći sve ono što je nama već poznato i o čemu posjedujemo dokumentaciju, odnosno da su uz ostalo suvlasnici po 1/6 kuće u Komarni.

„Ta stambena kuća gradi se od 2009. i još nije dovedena u fazu etažiranja. Suvlasnici smo građevinske parcele od 320 m2 u omjeru ½ što je vidljivo u vlasničkom listu koji vi posjedujete, a gdje se ne vidi ništa sporno. Nismo poslovni partneri već smo suvlasnici te nekretnine“, odgovorio jer Dragan Knežević, čime je tek potvrdio naše navode.

Knežević dalje odgovara da je Graditeljstvo d.o.o. dioničko društvo i da je on suvlasnik (Darko Matić je drugi, op.a.), navodeći da Džakula nije „ni vlasnik, ni suvlasnik, ni dioničar, ni kupac stanova u njihovim zgradama“ te zaprijetivši Valteru da ako objavimo drugačije informacije da će oni odgovoriti „kako slijedi po zakonu“.

Možda Miro Džakula nije formalni kupac, jer je stanove u tim zgradana kupio svojoj djeci – a oni su prepisani na članove porodice. Između ostalog, i u zgradama koje vidite, a koje je sagradilo Kneževićevo Graditeljstvo.

U Čapljini je Miro Džakula upisan i kao vlasnik kuće od 102 metra kvadratnih i dvorišta od 236, te vlasnik njive od 2.340 metara kvadratnih. Sin Ivo Džakula, s druge strane, u svom vlasništvu ima poslovni prostor od 35 kvadrata u Čapljini.

To je samo dio Džakulinog carstva u nekretninama, onaj koji smo uspjeli dokumentovati ZK ulošcima. Ali to nije bi blizu kraj, navode svi naši svjedoci, koji još spominju i kuću na Hvaru te dva stana u Zagrebu. Nije poznato na koga su prepisane ove nekretnine. Osim svih ovih vila, stanova, kuća i apartmana, Džakula je u posjedu i poslovnih prostora, a u vlasništvo njegove porodice ubraja se i sinovljev stan u Mostaru.

Prema grubim procjenama, Džakula je danas “težak” oko 50 miliona maraka. 

Valter je tokom nekoliko sedmica u više navrata pokušao da stupi u kontakt s Mirom Džakulom, šaljući mu pitanja mejlom i pozivajući ga na dostupne telefonske brojeve, ali on je svaki naš pokušaj da čujemo i njegovu stranu priče ignorisao. Na kraju nam se na posljednji dostupni telefonski broj javio nepoznati glas, tvrdeći da on nije Miro Džakula i da nema šta reći.

DUBOKE VEZE U DRŽAVNOM PRAVOSUĐU

U Čapljini je ovaj dugogodišnji direktor državnih carina (bio) u dobrim odnosima s dugogodišnjim HDZ-ovim gradonačelnikom Smiljanom Vidićem. Lokalni politički protivnici su Vidića godinama optuživali za korupciju i pogodovanje, da bi konačno u januaru ove godine protiv njega bila potvrđena optužnica. 

“Optužnicom se Vidić i Šimović sumnjiče da su u periodu od marta 2011. godine do januara 2015. godine na području opštine Čapljina, u svojstvu službenih osoba u FBiH, zajednički i dogovorno iskoristili svoj službeni položaj i ovlaštenja”, naveli su iz Tužilaštva HNK. Vidić se tereti da je Opštinu Čapljina oštetio za million maraka.

Džakula se još uvijek nisu suočio s problemima te vrste. U Čapljini kupuje parcele i gradi kuće, širi se, kako smo naveli, i na jadranskoj obali (Komarna, Vrboska), a ima i rezidencije u Mostaru i Zagrebu. Angažovana je i žena iz Čapljine koja redovno putuje za Zagreb kako bi čistila Džakuline stanove koji, navode svjedoci, nisu na njegovo ime. Stoga ih proteklih mjeseci nismo uspjeli locirati.

Vrijedi podsjetiti da je grupa inspektra SIPA godinama istraživala Džakuline poslove te podnijela namjanje četiri krivične prijave (po četiri različita predmeta) Tužilaštvu BiH. Na naša pitanja iz Tužilaštva BiH su potvrdili da je „na temelju prijava formirano više predmeta u kojima je Džakula u statusu prijavljene osobe“, ali…

„U dijelu predmeta donesene su negativne tužilačke odluke, a dio predmeta nalazi se u fazi provjere navoda iz prijave te će se nakon donošenja tužilačkih odluka moći saopštiti više detalja. S obzirom na zaštitu interesa predmeta na kojima tužilaštvo radi, u ovom trenutku ne možemo govoriti o detaljima“, naveli su iz Tužilaštva BiH u odgovoru Valteru.

Drugim riječima, do sada niti jedna od prijava protiv Džakule nije procesuirana, niti tužilaštvo pretjerano brine porijeklo Džakuline imovine. Do danas se na sve i jednu prijavu – a neke su podnesene prije više godina, nakupila prašina negdje u dnu tužilačkih ladica.

Sve to ne bi bilo moguće bez dobrih veza i mreže koje je Džakula godinama pleo u OSA, SIPA i Tužilaštvu BiH, o čemu je Valter u više navrata pisao.

Bivša glavna državna tužiteljka Gordana Tadić po HDZ liniji dugo je štitila Džakulu, zajedno sa nekadašnjim zamjenikom direktora SIPA Đurom Kneževićem. Mnoge istrage su opstruisane, a afere zataškane. To je bila mreža u koju su se zapetljali svi pokušaji procesuiranja mutnih poslova i korupcije Mire Džakule. Knežević je sve istrage protiv Džakule sprečavao i usmjeravao ih pogrešnim putem.

Takav jedan nedodirljivi status, sa ogromnim potencijalom koji pruža fotelja direktora državnih carina, Džakuli je omogućila enormno bogaćenje.

Danas nema ni Gordane Tadić ni Đure Kneževića, ali su ostali njihovi recidivi pa je Džakula i dalje pravno nedodirljiv. Mediji su u više navrata izvještavali o zaštiti koju mu pruža državna tužiteljka Vedrana Mijović (kćerka nekadašnjeg poslanika SNSD u Parlamentu BiH Slavka Jovičića Slavuja, op.a.), koja je, prema istim izvještajima, sa suprugom Dankom za 13 godina kupila pet nekretnina, ali neke od njih nije prijavila VSTS.

Mijović je, prema istim izvještajima, radeći u Odjelu za korupciju primila i krivične prijave protiv Džakule, ali nijednu nije procesuirala, već je donijela odluku o nesprovođenju istrage.

Sama tužiteljka Mijović bila je pod zaštitom Milana Tegeltije, u to vrijeme predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) BiH, ali i tadašnje glavne državne tužiteljke Gordane Tadić, dok su Tegeltija i Džakula gajili bliske odnose. I danas se mogu vidjeti kako se sastaju u restoranima u Banjaluci.

Izvori Valtera iz Tužilaštva BiH navode da je modus operandi Gordane Tadić, u slučaju da joj dođe prijava protiv Džakule, bio da slučaj proslijedi u ruke nekoga koga kontroliše, poput tužiteljke Mijović. Ručno presigniranje predmeta u mandatu Gordane Tadić je toliko uzelo maha da se više nije moglo tehnički sakriti, jer se ogroman broj predmeta namještao podobnim tužiocima i sudijama. Uostalom, zato je pala Gordana Tadić.

PRAVNA DRŽAVA NE ŽELI DA ISTRAŽI PORIJEKLO IMOVINE

I danas je ostao veliki uticaj Mire Džakule u državnom pravosuđu jer ništa nije bilo prepušteno slučaju. Kako bi osigurao da predmeti u kojima se spore on ili UIO budu presuđeni u njihovu korist, Džakula se godinama unazad uvezao i sa sudijom Suda BiH Dragicom Miletić, kojoj je zaposlio najmanje tri člana porodice u UIO. Valter je i o tome izvještavao.

Zato su bez karijera i posla ostali neki časni ljudi, poput nekadašnjeg načelnika istraga UIO Nikice Gligorića, i zaštićenog prijavitelja korupcije Emira Mešića. Na ulici ga je ostavio njegov pokušaj da prijavi koruptivna djela Džakuline prisne saradnice Jelene Majstorović, odnosno konačna presuda o tom slučaju Dragice Miletić.

“Sasvim je sigurno da je riječ o sukobu dva sistema: s jedne strane imamo sistem borbe protiv korupcije i za pravdu, sistem u kojem prijavitelji imaju svoju ulogu, a s druge strane je sistem osnaživanja i ohrabrivanja korupcije. Politički eksponenti, direktori javnih institucija i agencija su izvršioci korupcije, jer imaju jasne naloge od svojih političkih pokrovitelja za vršenje korupcije zarad lične koristi i koristi određenih političkih grupacija i izbranih porodica. Na kraju se na vas kao prijavitelja korupcije okome sve pravosudne i sigurnosne institucije, nemate nikakvu podršku”, kaže za Valter zviždač iz UIO Emir Mešić.

I on se pita odakle toliko bogatstvo direktorima raznih institucija u BiH, u ovom slučaju enormno bogatstvo bivšem direktoru UIO BiH.

„Odakle od jedne takve plate da se stekne toliko bogatstvo? To bi trebalo provjeriti Tužilaštvo, ali oni su u sprezi s njima i jedino što rade je da pomažu korupciju”, zaključuje Mešić.

Odnos Džakule i Jelene Majstorović bio je poseban. Džakula je Jeleni i njenoj kćerki Jani namjestio poslove u UIO, što smo već dokumentovali, kao i kako je uopšte pogodovao njenoj karijeri. Majstorović je tada tužila glavnog urednika Valtera i pravosnažno izgubila spor u rodnom Prnjavoru.

Krajem decembra 2022. godine uhapšena je u akciji SIPA u Banjaluci, a tereti se za više krivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminala. Uprkos tome što se sve ovo odigravalo pred njegovim nosom, Džakulu su nakon odlaska iz UIO razmatrali za direktora Elektroprivrede “Herceg-Bosne”.

Iako suspendovana, Jelena Majstorović i danas ima veliki uticaj u UIO i na samu Grupu za sprečavanje krijumčarenja. Do sada ju je nekoliko puta u kabinet primio i novi direktor UIO Zoran Tegeltija, kojem Majstorović pokušava prići nakon odlaska Džakule u istoriju. Valter je takođe u jednoj od prethodnih priča istražio i njenu ulogu te uz izjavu svjedoka dokumentovao njeno bogatstvo. Većinom takođe u nekretninama.

Srđan Blagovčanin, predsjednik Upravnog odbora Transparency International (TI) BiH, koji o svemu takođe govori u filmu, smatra da bi “bio minimum da nadležni organi, Tužilaštvo BiH prije svih, istraže navode koje objavljuje Valter”.

“Ovo je ili-ili situacija. Ili portal Valter treba snositi konsekvence ako nije istina ono što objavljuje, ili bivši direktor UIO Miro Džakula treba snositi konsekvence u smislu krivičnog progona, odnosno da bude pozvan na odgovornost dokazati porijeklo svoje imovine”, smatra Blagovčanin.

Osvrnuvši se na “spektar funkcija koje obavlja UIO”, Blagovčanin upozorava da ona predstavlja izrazito rizičnu instituciju za korupciju. 

“Mi smo već imali velike afere koje se vežu za UIO. Sjetite se akcije Pandora, koja je prije desetak godina proglašavana najvećom te vrste a završila je s jednim osuđenim na minimalnu zatvorsku kaznu. Imali smo zviždače iz UIO koji su ukazivali na nepravilnosti, ali ni ti procesi nisu završeni niti su dobili odgovarajuću institucionalnu reakciju, a zviždači su šikanrani i progonjeni”, podsjeća, uz ostalo, Blagovčanin.

Istražujući mjesecima ovu priču, na terenu smo nailazile na mnoge svjedoke, imenovane i neimenovane tvrdnje, ogorčene “savremenike” Džakulinog napredovanja kroz karijeru, no u obzir smo uzeli i tretirali samo ono što smo uspjeli dokazati i dokumentovati zemljišno-knjižnim ulošcima, snimcima i javnim svjedočenjem.

U svemu je zajedničko jedno, odnosno nakon svega se nameće tek jedno pitanje: kako je moguće da je tokom 11 i po godina na čelu državnih carina Miro Džakula stekao javno i vidljivo bogatstvo a da se pravna država niti jednom nije zapitala kako mu je to uspjelo s platom direktora državnih carina?

(Valter Portal)

The post MIRO DŽAKULA, KRALJ NEKRETNINA: Kako je vlasnik granapa postao jedan od najbogatijih ljudi u BiH (VIDEO PRIČA) first appeared on Gerila.info.

Miro Džakula čiji mandat na čelu UiO je obilježilo nekoliko afera kaže da odlazi zadovoljan. Za afere u kojima su učestvovali službenici uprave, koje istražuje i Tužilaštvo BiH, kaže da postoje istražni i pravosudni organi koji time treba da se bave. Kaže da je Uprava od 2011. do 2021. podnijela 1125 prijava zbog učinjene štete budžetu od 324 miliona maraka.

“Kada je uprava u pitanju mi imamo nultu stopu tolerancije na korupciju i prema takvim pojavama. Nema pojedinca u upravi koji nije bio sankcionisan ukoliko se utvrdilo da je radio suprotno zakonu“, rekao je odlazeći prvi čovjek Uprave za indirektno oporezivanje.

Zoran Tegeltija kaže da će kao direktor imati dva cilja. Prvi je da se poveća iznos naplaćenih prihoda a drugi je bolji odnos sa građanima i poslovnom zajednicom. da li je cilj kupovina novih prostorija za potrebe UiO u zgradi u vlasništvu preduzeća Grand Trade koje je u vlasništvu Mile Radišića kuma Milorada Dodika.

“Sve je rekao direktor (Džakula). Ja kad preuzmem vidjeću dokle je stigao taj proces“, kaže Tegeltija.

Proces je takav da Savjet ministara treba da odobri dodatnih šesdesetak miliona maraka Upravi za indirektno oporezivanje kako bi ta uprava imala dovoljno novca koliko je potrebno za prostor u Grand Trade zgradi.

Poslanik Nebojša Vukanović koji se pojavio na primopredaji dužnosti između Džakule i Tegeltije kaže da je jasno da je Tegeltija došao da završi i taj posao.

“Siguran sam da se Tegeltija obavezao Dodiku da će to da završi a što je ranije Džakula obećao“, rekao je Nebojša Vukanović.

Zoran Tegeltija danas je rekao da će njega na poziciji ministra finansija u Savjetu ministara BiH najvjerovatnije zamijeniti Srđan Amidžić, nekadašnji poslanik i zamjenik gradonačelnika Banja Luke Igora Radojičića a sada odbornik SNSD-a u skupštini grada Banjaluka.

GERILA info

The post Tegeltija u UiO zamijenio Džakulu. Da li je prvi potez preseljenje u zgradu Grand Trade? first appeared on Gerila.info.

“Znaš li ti ko sam ja?”, prisjeća se prodavač polovnih kućanskih aparata Mersad Džafić pitanja Jelene Majstorović. Ona je u oktobru 2018. godine sa kolegom Radenkom Popovićem zvanim Pop ušla u Džafićevu radnju u Velikoj Kladuši i postavila mu pitanje prijetećim tonom, bacivši ispred njega značku inspektora Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIOBiH).

Iako su prošle dvije i po godine, Džafić se još živo sjeća njihovog susreta. „Ovo je moja šefica Jelena i nju moraš počastiti”, odgovorio je Popović na njegovo „ne znam”.

Dvočlani tim UIO-a je tog dana ušetao u radnju da od Džafića prijetnjama i pritiscima iznudi novac. Inspektoricin ton i zagledanje radnje u tišini su ga uznemirili. Poslovne knjige mu nisu bile uredne pa je prihvatio „igru“. Ponudio im je 300 KM, ali nisu prihvatili pa im je dao 500 KM. Inspektori su potom izvijestili Upravu da kod Džafića nisu našli krijumčarenu robu.

Iako će je direktor UIO-a Miro Džakula tek kasnije postaviti na čelo Grupe za sprečavanje krijumčarenja i prekršaja u Regionalnom centru u Banjoj Luci, Majstorović je za inspektore Grupe već bila „šefica”.

Jelena Majstorović, Radenko Popović, Stevo Savić i Vladimir Puzić su zbog boje svoje uniforme među trgovcima poznati kao „crnokošuljaši”, ali zloslutni nadimak krije i ozbiljnije razloge. Ova grupa ucjenjuje vlasnike trgovačkih radnji koji drže višak robe, nudeći njima „dogovor“, a trgovcima koji ne daju mito oduzimaju robu.

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) je utvrdila da su ovi inspektori najmanje deset puta tokom 2017. i 2018. godine koristili svoje pozicije i ucjenom tražili mito od trgovaca, a najmanje četiri puta su im nezakonito oduzeli nakit, vrijedan više od 200.000 maraka.

„Pritom su za sebe zadržavali dio oduzetog nakita te na prevaran način izdali više potvrda o privremenom oduzimanju nakita naznačenih na manje količine“, navedeno je u SIPA-inom dokumentu, a vlasnici tvrde da nedostaje skoro polovina oduzetog nakita. SIPA slične slučajeve istražuje u: Bihaću, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Velikoj Kladuši, Doboju, Banjoj Luci i Gradišci.

Vlasnici radnji su novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) opisali neprofesionalan odnos inspektora UIO-a: pri ulasku u radnje su tražili da se ugasi videonadzor, pretresali su privatne prostorije bez naloga suda te izvrtali torbe i lične stvari, a robu koju pronađu su oduzimali, kršeći procedure, tvrde trgovci, a potvrđuje to i Izvještaj SIPA-e. Ovi ljudi su preplašeni prijetnjama službenih lica pristajali na ultimatume i, ne znajući šta potpisuju, potpisivali potvrde o oduzimanju robe ili im davali mito kako bi oduzimanje izbjegli. Mersad Džafić je među onima koji su to morali učiniti nekoliko puta.

„Bogami da, jer ode mi roba, sine! To je problem!”

Anonimne dojave kao „modus operandi“

Zadatak Grupe za suzbijanje krijumčarenja i prevare UIO-a jeste da spriječi, otkrije, istraži, dokaže i na kraju procesuira krijumčarenje iz oblasti indirektnih poreza. Međutim, grupa inspektora na čelu sa Jelenom Majstorović je ulazila u radnje i koristeći se autoritetom uniforme i institucije od vlasnika tražila novac kako ne bi kontrolisala njihovo poslovanje.

Inspektori Radenko Popović i Stevo Savić su u proljeće 2018. godine ušli u radnju za popravke i preprodaju polovnih kućanskih aparata Mersada Džafića u Velikoj Kladuši. Džafić kaže da su inspektorima jasne „slabe tačke“ njegovog poslovanja: „Mi to kupujemo pod ‘neispravno’ i onda servisiramo i prodajemo. Oni znaju da mi ne možemo imati sve čisto jer je to polovno.” Kada su utvrdili da dio aparata nije evidentiran u poslovnim knjigama, Džafić se prisjeća da mu je inspektor Popović rekao: „U velikom si prekršaju!” Zaprijetio mu je da će mu oduzeti svu robu, a potom, protivno ovlaštenjima, naredio da zatvori vrata radnje i ponudio mu rješenje.

„Možemo li to riješiti na drugačiji način?”, upitao je Džafić. „Možemo”, odgovorio mu je Popović i pitao: „Koliko nudiš?”

Džafić je ponudio 500 maraka, ali je to inspektorima bilo malo.

„Ja sam tad prodao u Doboj neki šporet za oko 500 evra. Ponudio sam im to. To su prihvatili i uzeli”, priča Džafić.

Popović je primio novac i rekao da moraju oduzeti i nekoliko aparata kako bi opravdali nalog. „Kaže – što te najmanje boli, to ćemo ti uzeti.” Džafić je na to izdvojio sedam aparata za koje su inspektori napisali prekršajnu prijavu.

U oktobru su po anonimnoj dojavi došli opet – ovaj put sa Jelenom Majstorović i Vladimirom Puzićem. Popović i Majstorović su ušli u radnju. „K’o neki komandos! Bacila je značku sva ponosna, kao da je šefica i kaže znaš li ti ko sam ja”, prepričava Džafić. Popović mu je onda rekao da šeficu mora počastiti.

Ponudio im je 300 maraka, ali im je to ponovo bilo malo. Inspektori UIO-a su tražili 500 KM koje je Džafić predao Popoviću „naruke“.

Džafić kaže da su ga nakon toga pitali za kuću njegovog prijatelja Alena Veladžića i nešto kasnije istog dana četvorka je ušla u dvorište njegove porodične kuće, nekoliko kilometara dalje od Džafićeve radnje. Veladžić je nezaposleni mašinski tehničar i u svom dvorištu popravlja i preprodaje polovne aparate.

„Nakon što sam ih pitao šta rade tu, odgovorili su mi da imaju anonimnu dojavu da nezakonito dobavljam i prebacujem polovnu robu preko granice”, ispričao je inspektorima SIPA-e. Veladžić je novinarima CIN-a potvrdio svoje svjedočenje, ali nije stao pred kameru jer ne želi nove probleme sa inspektorima. Inspektori su rekli da imaju nalog za pretres i drugu dokumentaciju, ali mu je nisu pokazali.

Iako je znao da nema krijumčarenu robu, Veladžić se plašio kazne jer nije imao registrovan servis. Osim aparata koje servisira za mještane, kod njega su bili i oni koje je kupio od prijatelja Zlatana Jušića, legalno uvezeni preko njegove firme „Kum“ iz Velike Kladuše.

Pozvao je Jušića i tražio pomoć. On je inspektorima objasnio o kakvim aparatima je riječ i odveo ih u prostorije svoje firme da im pokaže dokumentaciju o uvozu.

„Jedno ili dvoje je bilo u trgovini, jedno ili dvoje bili su dole u krugu ispod trgovine. Bili su sa Alenom, stajali su, nešto su razgovarali”, prisjeća se Jušić u razgovoru za CIN.

Kod Jušića su inspektori našli dokumentaciju o porijeklu za veći dio robe iz Veladžićevog dvorišta, ali im on nije uspio opravdati aparate koje su mu građani donijeli na popravku. Inspektor Popović je potom Veladžiću rekao da je zbog tih aparata u velikom prekršaju i da će mu oduzeti svu robu.

„Je li treba da vam dam 500 maraka?”, pitao je konačno Veladžić.

Popović mu je odgovorio da je to malo pa je Veladžić ponudio duplo više. Međutim, inspektor mu je nakon konsultacije sa Jelenom Majstorović rekao da bi 1.800 maraka i ručak bili dovoljni da mu ne oduzmu robu i ne napišu prijavu. Veladžiću je falilo novca pa je od prijatelja Mersada Džafića tražio pozajmicu.

„On mene zove i kaže da ona traži 2.000 maraka – nemam toliko para. Rekoh, haj’ daću ja 500, je*i je, da to samo skinemo”, ispričao je Džafić novinarima CIN-a.

Osim iznuđenog novca inspektori su taj dan dobili i ručak na tuđi račun. Veladžić i Jušić su ih odveli u restoran „Kod Abida” na ručak koji je Veladžić platio 132 marke. Jušić nije svjedočio davanju mita, ali razumije zašto je njegov prijatelj pristao na to.

„U tim crnim uniformama kad dođu, nema sa njima razgovora, razumijete? To je ozbiljno i nema za*cije.“

Inspektori i njihovi šefovi, rukovodioci UIOBiH, nisu htjeli razgovarati sa novinarima CIN-a. UIOBiH je na novinarske upite poslao tek djelimične odgovore kojima je potvrdio da je Grupa za suzbijanje krijumčarenja bila kod Džafića i Veladžića i da nisu uočene nepravilnosti u radu inspektora.

Daj šta daš, samo daj

Jelena Majstorović i Radenko Popović su u ljeto 2018. godine došli na Zelenu pijacu u Doboju koja je u nadležnosti drugog regionalnog centra. Vlasnicima štandova sa tekstilom i obućom su prijetili oduzimanjem robe ako ne daju novac.

Prodavačica Kosana Malešić je novinarima CIN-a ispričala da su inspektori tražili „da ih počasti”: “Oni su rekli moramo sad to da riješimo ili će nas kažnjavati, tako da smo se mi uplašili i dali smo”. Od nje su uzeli 200 maraka. Malešić je svoju priču ispričala i inspektorima SIPA-e i sada čeka pravdu u strahu od osvete inspektora UIO-a Bosne i Hercegovine.

Njen komšija Mirko Vračević kaže da radi legalno i redovno plaća sve dažbine. Međutim, to i nisu bili razlozi zbog kojih je do njegovog štanda taj dan došlo dvoje inspektora u službenim uniformama. Tražili su novac.

“On kaže ovol’ko! Ja kažem nemam tol’ko, evo ti ‘vol’ko”, prisjeća se Vračević. Dao im je 200 KM.

Cijeli slučaj je otkriven kada je neko od trgovaca sa pijace iznudu prijavio dobojskoj policiji. Svi oštećeni su bili pozvani da daju izjave, ali su, strahujući od odmazde, rekli da nisu dali novac. Čuvši za to u policijskoj stanici, zatečena ponašanjem kolega sa pijace, i Stoja Kevac je odlučila da odustane od istine. “Kažem ja onim momcima: nemojte ni mene, svi su rekli da nisu dali, evo, i ja nisam dala i gotovo.”

Kevac je novinarima CIN-a ispričala šta se, ustvari, desilo. „Ja joj dajem trenerku, neće! Neće žena trenerku, neće i okreće se oko mene! Evo ti trenerka, ženo, nemam para! Hoće pare! Nije htjela otići dok nije dobila pare”, priča Kevac, tvrdeći da joj je teško išta zaraditi. „Evo, čitav dan ti ovdje blejim, sjedim, nisam marke pazarila.”

Inspektori su taj dan od nje uzeli 100 maraka.

Centar javne bezbjednosti Doboja i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske odbili su novinarima CIN-a dati podatke u vezi sa istragom jer su slučaj predali Tužilaštvu BiH i SIPA-i. I SIPA je jedan izvještaj o ovim događajima predala Tužilaštvu polovinom 2019. godine, a na drugom i dalje radi. Inspektori su utvrdili da su Jelena Majstorović i Radenko Popović na Zelenoj pijaci u Doboju od vlasnika štandova iznudili ukupno 1.300 maraka.

Nezakoniti pretresi i otimanje

Prema propisima po kojima radi UIOBiH, inspektori Grupe za suzbijanje krijumčarenja i prekršaje mogu kontrolisati poslovne knjige, ali bez sudskog naloga ne smiju pretresati objekte i stvari. Osim toga što se dokazi oduzeti bez naloga ne mogu koristiti u krivičnim postupcima, zakoni na ovaj način štite i prava građana od zloupotrebe položaja službenih lica koja bi im mogla nanijeti štetu. Prema dokumentima do kojih je došao CIN, inspektori za suzbijanje krijumčarenja u Regionalnom centru Banja Luka – Jelena Majstorović, Radenko Popović, Stevo Savić i Vladimir Puzić – najmanje pet puta su nezakonito i bez naredbe suda pretresali vlasnike radnji.

Inspektori su oduzimali robu, uglavnom zlatni i srebrni nakit, vagali i upisivali oduzete količine u zapisnik, bez prisustva vlasnika, te na kraju izdavali potvrde o oduzimanju koje nisu validne jer su izdate bez sudskog naloga. Uprkos tome, inspektori su na potvrdama navodili članove Zakona o krivičnom postupku BiH kao osnov postupanja, dok su osumnjičenim naknadno pisali prekršajne prijave na osnovu Zakona o carinskim prekršajima. Istražitelji vjeruju da su na ovaj način htjeli prikriti da su dokaze prikupljali nezakonito. Vlasnici robe su ove papire potpisivali, prema njihovim tvrdnjama, pod pritiskom i prijetnjama inspektora. Cazinjanin Omer Džaferović je svoje iskustvo sa inspektorima UIOBiH ispričao SIPA-i.

U novembru 2017. godine su njega i suprugu Halidu zaustavili na cesti kod Bužima, pretresli im stvari i iz njihovih ličnih torbi uzeli nakit vrijedan tridesetak hiljada maraka.

Džaferović je pokušao objasniti da je za tu robu platio sve obaveze državi, ali je to bilo uzalud. Inspektori su bez sudskog naloga odnijeli nakit u službeno vozilo UIO-a gdje su ga izvagali bez prisustva vlasnika i spakovali u najlonsku kesu. Od Džaferovića su tražili da se potpiše u rokovnik sa bilješkama o izvaganom nakitu, bez službenog zapisnika, i tako potvrdi da je dobrovoljno predao nakit. Uprkos cjelodnevnim pritiscima i prijetnjama, on je to odbio pa su ih inspektori držali na cesti duže od deset sati. Konačno, “crnokošuljaši” su zatražili pomoć kolega iz Odsjeka za istrage UIOBiH, a Džaferović je SIPA-i ispričao šta je čuo i vidio kad su oni došli.

“Šta ste ovo uradili? Nа ovaj način rada ovo sve pada u vodu i neće moći poslužiti kao dokaz”, rekle su im kolege, utvrdivši da inspektori nemaju sudski nalog za pretres. “Crnokošuljaši” su pokušali vratiti nakit u kombi, ali Džaferović to nije dozvolio, prisilivši ih tako da nabave usmeni nalog za pretres. Iako im to očito nije bila namjera kad su zaustavili Džaferoviće, inspektori su sa zakašnjenjem i pod pritiskom pokrenuli legalnu proceduru.

Sa sudskim nalogom su po službenoj dužnosti na uviđaj došli i policajci iz Bužima. Džaferović je SIPA-i rekao da je čuo kada su inspektori pokušali nagovoriti jednog od njih da vrati oduzeti nakit u kombi, a potom oduzme kako je propisano.

“Radili ste protivzakonito i sada hoćete da mi uvalite vruć krompir da ја ubacujem nakit”, odgovorio im je policajac i odbio to učiniti. Ipak, podaci o nezakonito oduzetom zlatu su navedeni u potvrdi koju je Džaferović umoran od svega konačno potpisao. Na osnovu toga su inspektori UIO-a protiv njega pokrenuli krivični postupak zbog krijumčarenja.

Nakit kojeg nema

SIPA sumnja da su inspektori UIO-a u drugim slučajevima dio nakita zadržavali za sebe, a na potvrde o oduzimanju upisivali manju količinu robe. Vlasnici oduzete robe to potvrđuju, objašnjavajući da su razliku primijetili tek kada su dobili prekršajne prijave od UIO-a jer ih prije toga niko nije obavijestio niti o otvaranju niti o vještačenju robe.

Šefica Majstorović i inspektor Popović su kod Husnije Kurtovića u zlatari „Atlantis“ u Bihaću bili dvaput tokom 2018. godine. U martu su u radnji pronašli zlato koje nije bilo evidentirano u poslovnim knjigama pa je inspektor Popović rekao Kurtoviću da se mogu dogovoriti ako isključi videonadzor. Zatim mu je Majstorović u rokovnik napisala ponudu – 3.000 KM, što je Kurtović odbio. Inspektori su mu na to tražili da pogledaju sat „Raptor”, vrijedan 120 maraka i zlatni prsten od 350 maraka koje su iznijeli iz radnje, ne plativši. Kurtović je SIPA-i tvrdio da im to nije poklonio.

No, nisu mu oprostili što je odbio „saradnju“. Četiri mjeseca kasnije su opet došli i, utvrdivši da videonadzor ne radi, u pretresu pronašli i oduzeli 1.733,8 grama zlatnog nakita koji nije bio evidentiran u poslovnim knjigama. Kurtović je njegovu vrijednost procijenio na 170.000 maraka. On kaže da je u tome bilo i oko 120 grama nakita koji su građani donijeli na popravak, čišćenje ili poliranje. Inspektori su zabilježili da su oduzeli tek nešto više od kilograma zlata, a Kurtović kaže da to nije primijetio kada je potpisivao dokumente.

„Drži mi samo ćoškove – ‘potpiši tu, potpiši tu, potpiši tu’! Ja nisam gledao šta je u zapisniku.” Kaže da se pomirio sa gubitkom: „Pošto ja nisam gledao šta sam potpisao, gotovo je!“

Robu su mu oduzeli zbog sumnje na krivično djelo, ali je on na kraju platio kazne za neposjedovanje dokumentacije o porijeklu robe jer je samo takvu prekršajnu prijavu i dobio. Oduzet nakit mu nije vraćen. „Ja sam tada vidio da njima ne može niko ništa i to je to”, kaže Kurtović za CIN.

U februaru 2018. godine Majstorović i Popović su bez sudskog naloga ušli u zlataru Senije Lipovača u Bosanskoj Krupi i pod izgovorom da imaju anonimnu prijavu o krijumčarenju oduzeli više od kilograma nakita, vrijednog oko deset i po hiljada maraka. Prije pretresa su, tvrde vlasnici, inspektori tražili da se isključi videonadzor.

„Oni su išli na prepad! Od tresanja zidova, kucanja, otvaranja vodokotlića, diranja moje jakne, moje torbe”, opisuje sin vlasnice Aldin Lipovača. Senija Lipovača je platila kaznu za poreski prekršaj i nakit joj je oduzet. UIOBiH ni protiv nje nije pokrenuo krivični postupak.

I bivši policajac Mujo Čović iz Velike Kladuše je zapamtio susret sa inspektorima UIO-a u Bosanskoj Otoci. On je u maju 2018. godine došao kod vlasnika zlatare „Gumuš“ kako bi mu prodao staro srebro. U autu je, kaže, imao i zlatne dukate za koje tvrdi da su porodično naslijeđe koje nije planirao prodavati.

Policija ga je zaustavila na parkingu na osnovu anonimne dojave, pronašla zlato i srebro i pozvala inspektore UIO-a. Pojavili su se inspektori Stevo Savić i Vladimir Puzić koji su Čoviću oduzeli 38 zlatnih dukata i oko četiri kilograma srebra. On tvrdi da mu nisu rekli zašto i na osnovu čega to rade. Nadležni tužilac nije bio prisutan iako Čović kaže da je to tražio. „Ja njima kažem: ljudi, ovo što se dešava, ovo su nezakonite radnje. Vi mene ovdje zadržavate četiri sata! Hoćete li vi obavijestiti tužioca, zna li iko da sam živ?“, prisjeća se Čović. Ne provjeravajući sadržaj, pod takvim pritiskom je potpisao potvrdu o oduzimanju.

Nekoliko dana kasnije u radnji polovne opreme u Velikoj Kladuši koju drži njegova supruga posjetili su ga inspektor Savić i šefica Majstorović. Uz objašnjenje da traže krijumčareno zlato, pretresali su prostorije i stvari bez sudske naredbe.

„To su radili arogantno, razbacujući robu“, kaže Čović. Nisu pronašli ništa pa je Majstorović dala broj mobitela Čoviću i rekla da je nazove. Svoj broj telefona dao mu je i Savić.

Čekajući svoje srebro i dukate, Čović je nekoliko mjeseci kasnije pozvao Savića da pita hoće li mu ih vratiti, a on mu je rekao da nazove Majstorović jer “ona je šefica, dala ti je broj”. Čović je odlučio da to ne uradi i da sačeka sudski rasplet u regularnoj proceduri.

Inspektori i njihovi šefovi, rukovodioci UIOBiH, ignorisali su pozive CIN-a da novinarima daju na uvid dokaze i argumente koji bi osporili tvrdnje građana o iznudama.

Godinu i po kasnije, u januaru prošle godine Čović je dobio prvi glas od UIO-a – prekršajnu prijavu za neposjedovanje dokumentacije o porijeklu robe u kojoj je njegov nakit procijenjen na 3.233 KM, a umjesto 38 dukata, koliko tvrdi da je imao, piše da su mu oduzeta 34.

“Kad sam to vidio, evo ovdje je mene presjeklo”, prisjetio se vidno uznemiren. Nakit koji su mu Savić i Puzić oduzeli procjenjuje na oko 40.000 maraka. Zbog stresa od pretresa i višesatnog zadržavanja u policijskoj stanici to nije primijetio kad je potpisivao potvrdu o oduzimanju. Kaže da je bio prisiljen da potpiše i nije gledao šta piše u potvrdi.

„I tako su otišli dukati”, zaključuje Čović.

Jelena Majstorović radi u UIOBiH od februara 2013. godine. Deset godina ranije dobila je otkaz u NLB Banci u Prnjavoru. Banka ju je tužila zbog počinjenog krivičnog djela i Majstorović je 2005. godine osuđena uslovnom kaznom zatvora. Imala je 26 godina. Presuda je na njen zahtjev izbrisana iz evidencije suda 2016. godine, u vrijeme kada je već tri godine radila po ugovoru za UIOBiH.

Uposlenik institucija u BiH ne može biti osuđen za krivično za koje je zaprijećena kazna zatvora od tri ili više godina, dok državni službenik uopšte ne smije biti krivično osuđivan.

Nedugo nakon brisanja presude, u aprilu 2018. godine Majstorović je primljena kao državna službenica u Odsjek za poreze, a desetak dana kasnije ju je direktor Miro Džakula internom odlukom vratio u Grupu za suzbijanje krijumčarenja i prekršaje gdje je radila dok je bila zaposlena po ugovorima. Krajem 2018. godine Džakula je privremeno postavlja za šeficu Grupe. Na ovu poziciju je 2020. godine imenovana za stalno.

The post Šefica i njeni „crnokošuljaši“ za iznude first appeared on Gerila.info.

Na sjednici Vijeća ministara BiH održanoj 26.5.2021. oboren je novi pokušaj HDZ-a i Dragana Čovića da uz pomoć SNSD-a „ozakone“ poziciju Mire Džakule, direktora Uprave za ndirektno oporezivanje BiH, kojem je još 6. juna 2020. istekao mandat, jer za njegovo postavljenje za vršioca dužnosti direktora nisu glasali ministri SDA, saznaje Inforadar.

Prema informacijama portala Inforadar, Dragan Čović i Milorad Dodik unazad nekoliko mjeseci pokušavaju da učine sve kako bi Džakulu ostavili na čelu UIO i cijeli proces ozakonili, a sve s ciljem završetka „projekta 100 miliona“, koliko bi trebalo da košta zgrada firme Grand Trade, u vlasništvu tajkuna Mile Radišića, koju u centru Banjaluke od njega treba da kupi UIO BiH.

Inforadar je već pisao o tome da je ta zgrada namjenski građena za smještaj UIO, odnosno da je sve ranije dogovoreno na najvišem političkom nivou između Milorada Dodika, koji je Radišićev kum, i Dragana Čovića, kao formalnog šefa Mire Džakule.

S tim u vezi Džakula je i ostavljen na čelu UIO puna sva mandata – i godinu pride nelegalno – tim prije jer je po davno uspostavljenom sistemu nacionalne rotacije na ključnim funkcijama za direktora UIO trebalo da dođe Srbin iz SNSD-a.

No, cilj je kupovina Radišićeve zgrade po višestruko napumpanoj cijeni, u koju mnogi trebaju da budu ugrađeni, pri čemu plan treba da provede Džakula kao čovjek od velikog povjerenja Dodik-Čović koalicije.

Izvor iz UIO ranije je potvrdio portalu Inforadar da su još u fazi gradnje Radišićeve zgrade pojedinci bliski direktoru Džakuli odlazili da sebi rezervišu najbolje kancelarije.

„To su mogli samo oni iz Džakuline ekipe. Odlazili su tamo da sebi rezervišu prostorije. Svi dosadašnji konkursi, na koje se niko nije javio, bili su farsa, što potvrđuju i ovi uslovi koje je UIO postavila pred ponuđače, jer su oni takvi da su odgovarali samo jednoj firmi, Grand Trejdu“, rekao je ovaj izvor.

Sredstva za ove namjene – kupovinu zgrade i opreme za smještaj Uprave – već godinama se vuku na računima UIO i prebacuju iz godine u godinu kao „višegodišnja kapitalna ulaganja“. Cijena zgrade je, interesantno, od početnih 7,5 miliona KM, koliko je u startu trebalo da košta, za nekoliko godina napumpana do 100 miliona. S obzirom da je na računu UIO do prije nekoliko mjeseci bilo oko 38 miliona KM za ove namjene, nije poznato kako i iz kojih izvora UIO namjerava namaknuti dodatnih šezdesetak miliona KM (najvjerovatnoije kreditnim zaduživanjem).

Prema ranijim navodima medija, za UIO je prihvatljiva Radišićeva ponuda od 4.950 KM po kvadratnom metru, za 17.020 kvadrata poslovnog prostora, pa bi tako objekat trebao da košta oko 99 miliona KM, uključujući PDV.

Poređenja radi, trostruko veći kompleks Administrativnog centra Vlade RS sa više zgrada, površine blizu 50.000 kvadratnih metara, sa trgom od 13.000 m2 i četiri fontane, plaćen je oko 220 miliona KM, a što je opet zbog same cijene bio predmet istrage Tužilaštva BiH.

Koliko će se Džakuli sve što godinama radi na kiraju isplatiti – veliko je pitanje, jer, kako saznaje Inforadar, SIPA vodi nekoliko paralelnih istraga o poslovanju ovog već godinu dana nelegalnog direktora UIO BiH i njegovih najbližih saradnika.

Jedna od njih tiče se upravo “projekta 100 miliona”, odnosno kupovine zgrade od tajkuna Radišića na lokaciji Picinog parka. Druga je u vezi s “aktivnostima” na carinskim terminalima. Treća se tiče njegove bliske saradnice Jelene Majstorović i njene grupe, a četvrta sistema nagrađivanja u UIO, odnosno činjenice da je samo unazad pet godina isplaćeno blizu tri miliona KM ljudima iz Džakuline ekipe i ”poslušnim” službenicima na ime nagrada i prekovremenog rada, a koja je otvorena nakon pisanja Inforadara.

Almedin Šišić / Inforadar

The post PROJEKAT “100 MILIONA”: Čović i Dodik pokušavaju ozakoniti Džakulu kojem je istekao mandat kako bi kupio Radišićevu zgradu first appeared on Gerila.info.

Piše BIRN BiH

Više od polovine od ukupno 330 miliona maraka, novca prikupljenog za parkiranje na carinskim terminalima u Bosni i Hercegovini tokom posljednje decenije, završilo je na računima tridesetak privatnih firmi dok zviždača koji je upozorio na nepravilnosti u ovom procesu tužilaštvo nije saslušalo duže od godinu dana, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Emir Mešić, zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje (UIO), kaže da se zbog ovakvog upravljanja carinskim terminalima milioni iz budžeta svake godine preliju u privatne džepove. Nakon što je na to upozorio nadležne, govori da je premješten na 20 posto slabije plaćeno radno mjesto.

“Shvatio sam da nije u pitanju greška već sistemska korupcija i prijavio sve Tužilaštvu BiH”, kaže Mešić za BIRN BiH.

On je od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) dobio zvanični status zviždača.

Direktor APIK-a Hasim Šabotić navodi da APIK ima zadatak da javne službenike na državnom nivou koji prijave korupciju zaštiti od revanšizma i osvete njihovih šefova, ali da ne ulazi u meritum prijave. Šabotić objašnjava da APIK ne može zaštititi zviždača ako on krši ugovor o radu ili propise službe niti može spriječiti interni premještaj.

“Ako UIO u svom internom pravilniku ima predviđenu mogućnost da premjesti svoje zaposlenike sa jednog mjesta na drugo, onda je to nešto što Agencija ne može izmijeniti”, ističe Šabotić.

Mešić govori da mu je u početku bilo nashvatljivo da rukovodioci javne institucije mogu osmisliti čitav sistem kako bi preusmjerili milione maraka javnih prihoda u privatne džepove nekolicine. Danas se čudi inertnosti Tužilaštva BiH koje ga nije ni saslušalo iako je prošlo više od godinu dana od kada je prijavio sumnju u nepravilnosti s upravljanjem milionima maraka godišnje.

Uprkos višegodišnjem pisanju medija, protestima udruženja prevoznika, izvještajima revizora i sada prijavi zviždača, praksa Uprave kojom se umanjuju budžetski prihodi se ne mijenja.

Skupi parking

Vozači koji na carinskim terminalima čekaju da im carinici pregledaju ili carine robu moraju platiti parking po visokim cijenama. Plaćanje su, koristeći javne ovlasti, propisali državni i entitetski ministri finansija i drugi članovi, koji rukovode Upravnim odborom UIO-a. Upravni odbor je 70 posto prihoda od parkinga na većini carinskih terminala usmjerio u džepove privrednika.

Stotine uvozno-izvoznih i prevozničkih firmi, ali i građana su u periodu 2010–2019. za parkiranje na carinskim terminalima platili više od 330 miliona KM. Ali više od polovine tog novca, ili oko 171 milion KM, završilo je na računima tridesetak privatnih firmi.

Njima je Upravni odbor, u kojem sjede državni i entitetski ministri finansija, prepustio posao naplate parkinga na 23 od ukupno 38 postojećih carinskih terminala, i dozvolio da zadržavaju 70 posto prihoda, a da ostatak uplaćuju u budžet, čak i na graničnim prelazima kao što su Bijača ili Gorica, na kojima UIO ima kompletnu vlastitu infrastrukturu čija izgradnja je plaćena milionima KM iz budžeta ili iz donacija Evropske unije (EU).

Iz Delegacije EU u BiH su poručili da je Uprava do sada od građana EU dobila skoro13 miliona eura pomoći za finansiranje, između ostalog, i izgradnje graničnih prijelaza. Svaki manjak transparentnosti je ozbiljan razlog za zabrinutost, ali UIO, kao i svaka druga institucija, treba odgovarati prvenstveno svojim građanima.

“Istinska poboljšanja u javnim nabavkama zahijevaju sistemski pristup i ovise o izabranim zvaničnicima koji trebaju da opravdaju odgovornost koju su im povjerili građani”, dodali su iz Delegacije.

Trenutno u BiH na samo devet carinskih terminala parking naplaćuje UIO, a na šest općina i javna preduzeća.

U 2018. UIO je prikupio više od 7,6 milijardi KM prihoda od poreza, carina, akciza, putarina i drugih nameta. Tako se pune budžeti BiH, entiteta i Distrikta Brčko.

Direktor UIO-a Miro Džakula ima svog kolektivnog šefa odnosno Upravni odbor. Njega čine jedan državni i dva entitetska ministra finansija uz tri eksperta koje biraju državne i entitetske institucije.

Upravni odbor utvrđuje kurs i politiku rada UIO-a te odobrava njene planove rada, budžete ili propise koje donosi. Iako su se imena u Upravnom odboru mijenjala u proteklih 15 godina, više-manje nepromijenjene su ostale političke partije koje su ih imenovale.

Taj Upravni odbor UIO-a nije propisao visoke cijene parkinga na carinskim terminalima na osnovu neke ekonomske analize, barem ga nije mogao pokazati revizorima. Propisao ih je u dogovoru sa vlasnicima privatnih firmi kojima je povjerio naplatu tih parkinga, utvrdili su revizori Ureda za reviziju institucija BiH 2015. godine. U Izvještaju o reviziji učinka upravljanja carinskim terminalima piše da je na isti način dogovoreno da 70 posto prihoda ide u korist privatnih firmi.

Komentarišući stanje na carinskim terminalima iz Ureda za reviziju su rekli da je preporuka UIO-a da uradi sveobuhvatnu analizu upravljanja carinskim terminalima ključni preduslov za sistemsko popravljanje stanja u ovoj oblasti.

Objasnili su da je nepostojanje analize prije donošenja odluka značajan nedostatak jer su revizije i kontrole pokazivale da problemi postoje u svim fazama upravljanja i to duži period, na skoro svim carinskim terminalima, a Uprava UIO-a ih nije sistemski rješavala iako su na njih ukazivale interne revizije i kontrole.

UIO nije dostavio sveobuhvatnu analizu koju je BIRN BiH tražio. Naveli su da su većinu preporuka Ureda ispoštovali donošenjem Odluke o carinskom terminalu.

Mešić, dugogodišnji uposlenik Uprave, objašnjava da su promjene koje su urađene nakon revizije kozmetičke, a ne suštinske prirode.

Direktor UIO-a Miro Džakula je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH rekao da je upravljanje carinskim terminalima još uvijek nedorečena materija u svakom segmentu, od zakonodavstva pa do postupanja UIO-a.

“Nažalost svi pokušaji koje UIO pokušava raditi svih ovih godina jednostavno nailaze na zidove, i problema i šutnje i nerazumijevanja. Nikad niko nije tu do sada radio analizu niti se iko ozbiljno posvetio tim problemima”, kaže Džakula, objašnjavajući da je UIO dobio obavezu, ali ne i dovoljan budžet od Upravnog odbora koji je, kako tvrdi, njegove prijedloge redovno odbijao.

“Pa odbiju nas svaki put. Odbiju svaki put. Zato što je to kao proračunska stavka koja je za njih velika. Bolje da imaju za neke druge stvari da oni mogu dijeliti raznorazne donacije nego da se može ulagati u održavanje. Politika”, navodi Džakula.

On kaže da ne može špekulisati kakvi i čiji interesi stoje iza svega i da je njegova osnovna zadaća da javni pozivi i poslovanje UIO-a budu u skladu sa zakonom.

“Ti znaš kako se odlučuje u BiH. Direktor UIO-a je samo posmatrač u Upravnom odboru”, navodi Džakula i dodaje da je odbijen i njegov prijedlog da se osnuje državna agencija koja bi upravljala državnom imovinom.

Procedure upravljanja terminalima su uglavnom postavljene tako da pogoduju privatnom, a ne javnom interesu, kaže Mešić. Objašnjava da i dalje nepravilnostima obiluje i provođenje tih procedura u praksi.

Naprimjer, propisane su cijene parkinga od 40 KM za kamione, odnosno pet KM ako je kamion prazan, dok je cijena za putnička vozila deset KM. Međutim, vozače često parkiranje košta mnogo skuplje.

Željko Bratić, prevoznik iz Bileće, objašnjava za BIRN BiH kako to izgleda u praksi. Na graničnom prelazu Klobuk iznad Trebinja postoji carinski terminal kojim upravlja UIO. Na njemu prevoznici moraju platiti 40 KM bez obzira što im carinici tu ne završavaju carinsku proceduru, već samo evidentiraju transport, rekao je Bratić.

Vozače, kako kaže Bratić, zatim upućuju na privatni terminal u kilometrima udaljenom Trebinju, kojim upravlja firma “Butrex” gdje ponovo moraju platiti za parking. Firma “Butrex” je jedan od najvećih proizvođača konzumne ribe u RS-u i u vlasništvu je trebinjskog privrednika Veljka Buđen, koji je bio jedan od privatnika koji su dočekali Milorada Dodika prilikom njegove posjete Trebinju tokom predizborne kampanje za izbore 2016. godine.

Emir Mešić navodi da je nedavno UIO sličnu situaciju napravio na graničnom prelazu Rača pored Bijeljine, uprkos višemjesečnim protestima prevoznika i špeditera.

Carinski terminal na Rači – najnovija žrtva

Mešić tvrdi da se na taj način pogodovalo kompaniji bijeljinskog privrednika Mitra Perića, “MD-Perić Company”. Perić i ova kompanija su 2018. godine pred Sudom BiH osuđeni za krivično djelo utaje poreza ili prevare.

“I uprkos tome Uprava za indirektno oporezivanje radi sve što je u njenoj moći da Periću preusmjeri 70 posto prihoda, iako ima kompletnu vlastitu infrastrukturu”, kaže Mešić.

Mitar Perić je vlasnik ili je povezan sa više firmi. Više puta je osumnjičen za privredni kriminal i prevare. Prema tadašnjem izvještavanju Novosti.rs, u njegovom objektu je bila smještena carinarnica još 2004. godine. Deset godina kasnije, UIO, odgovarajući na poslaničko pitanje 2014. godine, potvrdio je da od Perića iznajmljuje parking i skladište za 6.400 KM mjesečno.

Bez dozvole je sagradio i objekat u Rači i nelegalno ga priključio na struju. U martu 2013. žalio se Regulatornoj komisiji za energiju RS-a da je 9.500 KM koje mu je “Elektro-Bijeljina” obračunala za neovlaštenu potrošnju previše. Sud BiH ga je 2018. godine za poresku utaju ili prevaru osudio na godinu dana uslovne zatvorske kazne, 5.000 KM novčane kazne i oduzimanje skoro 105.000 KM nezakonite dobiti.

Novinar nije mogao stupiti u kontakt sa Mitrom Perićem.

UIO je, prema dokumentu odnosno odgovoru od Uprave koji je na svojoj stranici objavio poslanik Narodne skupštine Republike Srpske Nebojša Vukanović, u martu potpisao ugovor sa firmom “MP Company Pro” iz Bijeljine, jedinim ponuđačem na javnom pozivu kojim je UIO birao partnera. Njen vlasnik je, prema dostupnom online registru kompanija, Miroslav Perić. On nije odgovorio na poruku ostavljenu na zvanični broj telefona firme.

Probleme na carinskim terminalima na svojim novčanicima najviše osjete autoprevoznici. Razgovor o toj temi diže pritisak Nikoli Grbiću, predsjedniku Udruženja prevoznika Republike Srpske. On kaže da je “ u pitanju lični interes” i da je svima jasno “ko to i kome daje (milione)”.

“Država daje nekima koji su podobni kao što je taj Perić. (…) Pa zar smo mi toliko jaki da jednom Periću dajemo milione KM godišnje?”, kaže Grbić i dodaje da je terminal na prelazu Rača moguće održavati uz mala ulaganja jer je riječ o [relativno] novom i ogromnom terminalu na koji može stati 300 kamiona.

“Zamislite na Rači nema mokri čvor. Pa zamislite ljeto i 200 vozača koji fiziološke potrebe obavljaju ispod kamiona. Pa to je užas. Ubireš milione KM godišnje sa tog terminala, a nisi u stanju dati 100.000 godišnje da to blista sve”, ogorčenim glasom govori Grbić.

Grbić dodaje da je cijeli koncept carinskih terminala prevaziđen u EU.

“Pa koji crni terminali? Toga više nema u svijetu. Odete u Italiji ili u Njemačkoj u fabriku gdje imate najavljen utovar. I dok utovarite tu je koverta spremna na kapiji sa dokumentacijom. A onda dođete u BiH i počinju muke”, kaže on.

Iz kabineta državnog ministra i dvije entitetske ministrice finansija, kazali su da je za odgovore o carinskim terminalima nadležna Uprava za indirektno oporezivanje.

U godišnjem izvještaju o radu UIO-a u 2018. godini piše da je te godine potrošio oko 62 posto raspoloživih sredstava i da je neutrošeno ostalo skoro 62 miliona KM. UIO je također odbio dostaviti tražene kopije ugovora koje je sklopio sa 23 privatne firme navodeći kako su ugovori tipski uz to što su dostavili jedan tekst ugovora, ali sa zatamnjenim podacima iz ugovora.

Aleksandar Džombić, koji je bio ministar finansija RS-a od 2006. do 2010. godine, rekao je da je prezauzet da bi razgovarao o terminalima. Kratko je prokomentarisao da nije učestvovao u bilo kakvim direktnim pregovorima sa firmama o carinskim terminalima i da ne bježi od odgovornosti za odluke za koje je glasao kao član UO-a UIO-a.

Godinu dana čekanja na tužioce

Ivana Korajlić, izvršna direktorica organizacije Transparency International BiH, govori da je takvo ponašanje Tužilaštva postalo pravilo, a ne izuzetak, i da prijave koje se ne procesuiraju godinama i prijavitelji korupcije koje Tužilaštvo ne saslušava govore u prilog tezi o neefikasnom pravosuđu.

“Ako nema volje da se radi i pogotovo ako je politički osjetljiv predmet ili ako se treba nekog zaštititi, oni će tu prijavu što duže zadržati tako. (…) Ako je zviždač svjedok, oni bi morali već u fazi provjere navoda iz prijave da razgovaraju sa njim. Nažalost, nije prva prijava koja u Tužilaštvu BiH stoji godinama, a da ništa po njoj nije urađeno”, kaže Korajlić.

Tužilaštvo nije odgovorilo na zahtjev BIRN-a BiH za razgovor o odnosu prema zviždaču.

Duga je historija prijavljivanja nepravilnosti u UIO-u i dugotrajnih istraga Tužilaštva BiH. Kada je 2011. godine Miro Džakula preuzeo rukovođenje UIO-a od svog prethodnika Kemala Čauševića, naredio je kontrolu poslovanja carinskih terminala. Utvrđeno je da je devet firmi, koje su naplaćivale parking, napravilo 12,5 miliona KM duga, tako što su utajile promet u periodu od 2006. do 2014. godine.

UIO je naknadno naplatio većinu duga, ali je nenaplaćeno ostalo više od 2.6 miliona KM, utvrdili su revizori 2015. godine. Nema podataka da je Tužilaštvo BiH optužilo bilo koga po ovom osnovu.

Džakulin prethodnik Čaušević je bio direktor UIO-a od 2003. do 2011. godine. Uhapšen je u ljeto 2014. godine u policijskoj akciji “Pandora”, skupa sa još 30 zaposlenika Uprave i carinskih terminala. Nakon hapšenja je dao iskaz i inkriminirao sam politički vrh BiH, opisujući poslove za koje je tvrdio da je obavljao za Nikolu Špirića, Dragana Čovića, Sulejmana Tihića i druge.

Slikovito je i opširno objasnio nekoliko načina na koje političari izvlače novac iz UIO-a, među kojima i ubiranje miliona KM od parkinga na carinskim terminalima posredstvom firmi svojih prijatelja.

Ispričao je da je doniranim novcem uredio 13 graničnih prelaza gdje su uspostavljeni carinski terminali u vlasništvu UIO-a, među kojim je i Rača pored Bijeljine. Međutim, u unutrašnjosti države je i dalje opstajao poslijeratni “sistem unajmljivanja terminala za skupe pare od privatnika” naslijeđen od entitetskih carinskih uprava.

“Čim sam preuzeo UIO shvatio sam da se radi o pravom kriminalu i pokušao sam to da promjenim”, rekao je Čaušević navodeći da je predložio da UIO kupi zemljište i sam izgradi terminale. To mu, međutim, nije dozvolio Upravni odbor, koji je to pravdao nedostatkom sredstava u budžetu. Čaušević je na 25 stranica svog iskaza dao mnogo detalja tuđih, ali i vlastitih postupaka, nudeći i materijalne dokaze.

Pravosudna akcija “Pandora” će kazniti kriminal u UIO-u kojim je iz budžeta izvučeno oko dvije milijarde KM, govorio je tada novi direktor Džakula.

Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, nije odgovorila na zahtjev za razgovor carinskim terminalima ni nakon dva mjeseca upornih pokušaja.

Akcija “Pandora”, koju je prije šest godina ponosno najavilo Tužilaštvo BiH, završila je neslavno. Čaušević je nakon tri mjeseca pušten iz pritvora, a optužnica protiv njega, umjesto protiv organizovane kriminalne grupe, podignuta je tek tri godine nakon njegovog hapšenja, 2017. godine. Tada je u pismu Sudu BiH, Tužilaštvu BiH i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) Čaušević napisao da je prevaren, da su tužioci zataškali kriminal o kojem je detaljno svjedočio te da je njegov život zbog toga ugrožen. Suđenje Čauševiću traje već tri godine.

Tužilaštvo BiH je tokom 2017. i 2018. godine podiglo dvije optužnice u predmetima visoke korupcije, navodi se u prošlogodišnjem izvještaju o procjeni rada pravosuđa u procesuiranju korupcije koji je uradila Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE). U izvještaju se navodi da visoka korupcija u BiH ostaje faktički nekažnjena te da je na sceni “fenomen zarobljene države, odnosno sistematska politička korupcija”.

Na pitanje da li se danas kaje što je prije više od godinu dana krenuo u borbu protiv korupcije, Emir Mešić bez razmišljanja kaže da nije i da bi opet uradio isto.

“To je jednostavno savjest. Savjest nam determiniše postupke”, govori ovaj zviždač.

The post BIRN BiH: Uprkos prijavama, firme ubiru milione od parkinga na carinskim terminalima first appeared on Gerila.info.

piše:inforadar

Sve je počelo 2013. godine, nakon što je Jelena Majstorović, i to jedva (s prosjekom ocjena 2.5), završila gimnaziju u Prnjavoru te je odmah kao loš đak primljena u UIO na radno mjesto saradnika za suzbijanje krijumčarenja, u RC Banja Luka, i to bez konkursa

Na Inforadar su nakon serijala tekstova koji smo objavili o korupciji unutar UIO počeli pritisci, a u avgustu su pristigla dva demantija od pravnih zastupnika i dalje aktuelnog direktora UIO BiH Mire Džakule, te uposlenica Jelene Majstorović i njene kćerke Jane, u kojima su oni negirali međusobnu povezanost kao i notornu činjenicu da je Džakula namjestio prestižno radno mjesto za Jelenu Majstorović, a kasnije i za njenu kćerku. Kao odgovor na jučerašnju tužbu autoru ovih priča od strane Jelene Majstorović, Inforadar u ovom tekstu objavljuje obimnu dokumentaciju koja potvrđuje njihovu povezanost i Džakulinu blagonaklonost prema ovoj uposlenici kroz njeno ekspresno napredovanje u karijeri, razne vrste pogodovanja, isplaćivanje nagrada za prekovremeni rad i drugo.

Sve je počelo 2013. godine, nakon što je Jelena Majstorović, i to jedva (s prosjekom ocjena 2.5), završila gimnaziju u Prnjavoru te je odmah primljena u UIO na radno mjesto saradnika za suzbijanje krijumčarenja, u RC Banja Luka, ali bez konkursa. Odmah se u startu postavlja pitanje zašto bi direktor jedne velike organizacije, kakve su državne carine, mimo konkursa zaključio Ugovor o radu sa nekim lošim đakom iz Prnjavora, kojeg „lično ne poznaje“, a što se vidi iz dokumenta koji objavljujemo.

Od 1. aprila iste godine do 2. novembra 2014. direktor Džakula je Jeleni Majstorović u kontinuitetu obnavljao ugovor o radu i radni angažman u UIO, na istom radnom mjestu. Nakon što je Majstorović 2014. diplomirala po ubrzanom postupku na banjalučkom privatnom Univerzitetu za poslovne studije (UPS), na koji se upisala 2013., i to na treću godinu (poštovanim čitaocima se izvinjavamo zbog ranije nepreciznosti jer je, dakle, u pitanju UPS, a ne također privatni univerzitet Aperion), Džakula se pobrinuo za napredovanje „diplomiranog pravnika“. Odmah je interno premješta na mjesto stručnog saradnika za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja u Grupi za spriječavanje krijumčarenja i prekršaja RC Banja Luka, što joj je produžavao u kontinuitetu do 30. juna 2015. godine. I taj dokument objavljujemo.

Međutim, ovdje je direktor Džakula derogirao i zakon i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji UIO, jer je Majstorović, kao zaposlenik u radnom odnosu na određeno vrijeme, postavljena na mjesto državnog službenika za koje nije ispunjavala uslove jer nije imala godinu radnog iskustva nakon stečene VSS (diplomirala tek mjesec ranije). Agenciji za državnu službu je prijavljena ova nezakonitost, a ADS je izdala mišljenje po kojem ovakvo raspoređivanje nije moguće i nelegalno (akt ADS BiH broj: 01-50-946-1/11 od 23.12.2011.).

Nakon blamaže Džakula je ovu uposlenicu, koja mu inače „nije prisna i ne poznaje je dobro “, ponovo rasporedio na radno mjesto sa SSS, kao administrativnog saradnika u Odsjeku za istrage, nakon čega joj je u kontinuitetu obnavljao ugovor o radu te joj ekspresno izdao Rješenje 17. aprila 2015. da u narednu godinu obavlja poslove državnog službenika – stručnog saradnika za spriječavanje krijumčarenja i prekršaja u Grupi za spriječavanje krijumčarenja i prekršaja. A sve to, kako je navedeno, „radi omogućavanja sticanja radnog iskustva sa visokom stručnom spremom“. I ovaj dokukment objavljujemo.

Zahvaljujući nekoliko novih Džakulinih rješenja izdatih ovoj uposlenici koja mu nije bliska, (a u čijem smo posjedu), Majstorović je tako nekoliko godina volontirala sve dok nije zvanično postavljena za inspektora u Grupi za reviziju i kontrolu Odsjeka za poreze RC Banja Luka 1. maja 2018., rješenjem ADS-a.

Kao obrazloženje je navedeno da je bila “najuspješniji kandidat za ovo radno mjesto”, iako prethodno niti jedan dan nije radila u Odsjeku za poreze! Ipak, iako je “briljirala” na konkursu u oblasti poreza, tu se zadržala tek dva radna dana pa je 7. maja 2018. premještena na radno mjesto višeg stručnog saradnika za sprječavanje krijumčarenja u Grupi za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja u Odsjeku za provođenje propisa RC Banja Luka. Rješenje je potpisao – direktor Džakula, koji je inače dobro ne poznaje.

Ono što je posebno interesantno jeste da je Majstorović prvi put postavljena na radno mjesto sa visokom stručnom spremom 3. novembra 2014., a Džakula je Majstorović već 6. novembra 2018. postavio za šefa Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja u Odsjeku za provođenje propisa, uprkos tome što u momentu postavljenja Majstorović imala tek četiri godine radnog iskustva te nije mogla u cjelosti ispunjavati uslove za propisano radno mjesto. Podsjećamo da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji UIO za radno mjesto šefa Grupe propisano radno iskustvo od pet godina na poslovima VSS.

Tako je Jelena Majstorović u kontinuitetu radila na prestižnom i odgovornom mjestu šefa Grupe, iako nije ispunjavala uslove. U međuvremenu, kako bi ovo postavljenje progurao i na konkursu, a o čemu je Inforadar u dva navrata pisao i na šta je upozoravao, Džakula je čak izmijenio i Pravilnik pa je uslov u pogledu iskustva za ovo radno mjesto smanjio na četiri godine, što je vidljivo iz obrazloženja kojim je Jeleni Majstorović privremeni raspored produžen i za period od 1. jula do 30. septembra 2019. godine.

Privremeni raspored za Majstorović trajao je sve dok Rješenjem ADS-a od 12. juna ove godine ona nije i zvanično postavljena na radno mjesto šefa Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja, o čemu je Inforadar također pisao (te dobio „demanti“ kojim oni odbacuju međusobnu povezanost i štimanje pozicija).

Ono što je posebno interesantno jeste da Džakula Jelenu Majstorović, koju inače dobro ne poznaje, nije nagrađivao samo unapređenjima, već i isplaćivanjem sredstava poreskih obveznika BiH.

Tako je još u decembru 2013. Majstorović uspjela da ostvari 40 sati prekovremenog rada, uvećanih za 25%, i to redajući i slažući arhivu Odsjeka.

I u decembru 2017. Jelena Majstorović je takođe radila prekovremeno, bez detaljnijeg opisa u čemu se tačno sastojao taj rad, te joj je u januaru 2018. Rješenjem direktora lično odobrena naknada plate za 40 sati, uvećanih za 25%, srazmjerno efektivnom vremenu trajanja tog „rada“.

Ni to nije sve. Izdašni direktor Džakula je 4. jula 2019. potpisao Rješenje o isplati novčane nagrade u iznosu od po 40% osnovne plate “a zbog obavljanja poslova u obimu većem od prosječnog, te posebnog isticanja u radu u stručnim i kreativnim sposobnostima” za 45 službenika. Na prvom mjestu liste bila je – Jelena Majstorović. I ovaj dokument objavljujemo.

Samo dva mjeseca kasnije identično Rješenje za mjesec avgust, ovoga puta za 51 službenika. Na prvom mjestu – Jelena Majstorović, koja, inače, nije Džakulina prisna saradnica. I ovaj dokument objavljujemo.

Opet dva mjeseca kasnije, 7. novembra 2019. godine, novo Rješenje o isplati novčane nagrade u iznosu 40% od osnovne plate za oktobar za 10 službenika. Ovoga puta Jelena Majstorović je navedena pod rednim brojem 2., a pod rednim brojem 1 još jedna Džakulina odana saradnica, Nevenka Šobot (kojoj je uz Majstorović također čuvano prestižno radno mjesto na zadnjem konkursu, o čemu je Indoradar također u više navrata pisao).

Kako bi tradicija bila nastavljena i na samom kraju prošle te početkom ove godine, direktor Džakula se pobrinuo i sa dva nova rješenja. Oba puta novčanu nagradu je dobila – Jelena Majstorović, sa 1. i 2. mjesta nagrađenih (ali jednom i Nevenka Šobot kako bi se mir u kući održao).

U jednom od demantija koji smo dobili posebno nam je apostrofirano da Džakula “ne poznaje” kćerku Jelene Majstorović Janu, koja je, podsjećamo, bez iskustva i dana radnog staža, kao također loš đak, primljena na atraktivno radno mjesto.

Kako bismo razbili i tu iluziju objavljujemo i dokument iz kojeg se vidi da je Džakula, lično i personalno, 11. marta ove godine zaključio Ugovor o radu s Janom Majstorović, na radnom mjestu administrativnog saradnika u Odsjeku za upravljanje i održavanje objekata i graničnih prelaza, na neodređeno vrijeme,

Međutim, kako se i ona ne bi morala mučiti kao administrativni saradnik koji kroz karijeru slaže arhivu, Džakula je je s Janom Majstorović, “koju inače ne poznaje”, sklopio novi Ugovor o radu broj: 01-34-2-55-1235-1/20, od 23. aprila 2020., kojim je ona premještena u atraktivni Odsjek za carinske poslove, odnosno na jedno od traženih radnih mjesta saradnika–carinika u CI Gradiška. I ovaj dokument objavljujemo.

Da se oni međusobno “ne poznaju” i da su se po nekim rođendanima susretali “sasvim slučajno”, potvrđuju i svjedočenja i ostali dokazi koje posjedujemo, a o kojima ćemo drugom prilikom.

Inforadar će i u narednom periodu objavljivati dokaze o silnim zlopotrebama, korupciji i klijentelizmu unutar državih carina pod vođstvom Mire Džakule, inače kadra HDZ-a, kojem je drugi uzastupni mandat, da podsjetimo, istekao u junu ove godine, a kao odgovor na sve tužbe kružoka koji misli i vjeruje da će nas zaplašiti i zaustaviti i da može raditi šta hoće i dokle želi.

The post Kako je Džakula pogodovao u karijeri Jelene Majstorović “koju ne poznaje dobro” first appeared on Gerila.info.