Promovisane uoči obilježavanja Dana Republike, tablice sa obilježjima gradova od Trebinja do Novog Grada, uz grb sa četiri “S”, služile su uglavnom za fotografisanje i dalje objavljivanje na društvenim mrežama. Međutim, potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske, SNSD-ova Anja Ljubojević, otišla je korak dalje pa je pomenute lažne tablice zamijenila pravim, sa oznakom Bosne i Hercegovine, na službenom automobilu koji joj je dat na korištenje dok obavlja pomenutu funkciju.

Paradoksalna priča

Politički analitičar Nebojša Tojagić kaže za Gerilu da je priča o tablicama Republike Srpske još jedna od paradoksalnih priča koje bi mogle ući u političku istoriju ovih prostora, imajući u vidu da su upravo SNSD i njen lider Milorad Dodik zaslužni za njihovo ukidanje krajem devedesetih godina prošlog vijeka.

“Ovo čemu svjedočimo posljednjih dana potvrđuje i da na ovim prostorima sjećanje na poteze vlasti ne postoji. Da postoji, onda bi se neko zaista sjetio ko je ukidao ranije tablice Republike Srpske i zaključio da je to ista – i stranka i osoba koja ih danas promoviše. Vrhunac ludosti je da to kolektivno srbovanje predvode Hrvati i da potpredsjednica Narodne skupštine RS, inače iz reda hrvatskog naroda, Anja Ljubojević, stavlja takve tablice na svoje vozilo. To ne samo da nije logično, nego nije normalno za nekog ko je predstvanik manjinskog naroda. Nije normalno ni da većinski narod ide za takvima”, kaže Tojagić.

Tojagić dodaje da bi ovdašnja situacija preslikana u Hrvatskoj izgledala tako da Milorad Pupovac, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), organizuje proslavu „Oluje“ u Kninu.

“Ipak, očito je da je ta tematika našla plodno tlo pa se moramo zapitati koji su efekti čitave priče? Daleko je to od borbe za Republiku Srpsku, još dalje od zdrave pameti, ali je to nešto što će uzrokovati neke nove, potpuno nepotrebne, potrese u BiH, dovesti do povećanja nacionalne netrpeljivosti i poljuljati ono malo nade u neko približavanje Evropskoj uniji. Ako je cilj razveseliti široke narodne mase uoči nacionalnih praznika i udaljiti ovu zemlju od nekog iole perspektivnog puta, onda su zagovornici ove ideje u tome i uspjeli”, zaključio je Tojagić za naš portal.

Žalosno i tragikomično

Na “busanje u prsa” povodom lažnih tablica, reagovao je i poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Milanko Mihajilica, koji je bio politički aktivan kada su se ukidale prave, te označio lidera najveće partije u Srpskoj, Milorada Dodika, kao krivca za takav epilog.

“Ovih dana SNSD ponovo, po ko zna koji put, lažno promoviše registarske tablice i pasoš Republike Srpske. Možda mladi SNSD, kojima je dodijeljenja uloga promotera, to ne znaju, ali ima nas koji znamo i nismo zaboravili da je Republika Srpska imala svoje tablice i pasoš, ali samo do dolaska Milorada Dodika na vlast, uz podršku NATO snaga. Republika Srpska je upravo zahvaljujući Dodiku i njegovim tadašnjim partnerima ostala bez registarskih tablica i pasoša. SNSD danas, sa ovim na kartonu odštampanim tablicama i pasošima, izgleda žalosno i tragikomično. Oni misle da će im tako još jednom proći njihov lažni patriotizam, ali zaboravljaju da ima nas koji se sjećamo i koji smo tu da podsjetimo narod Republike
Srpske da su oni to ukinuli”, rekao je Mihajilica.

Mihajilica podsjeća i da je SNSD svojevremeno ukinuo i platni promet sa Srbijom, odnosno tadašnjom SRJ i da je dinar bio zvanična valuta u Republici Srpskoj, ali i na, kako kaže, još žalosniju činjenicu, a to je da je Republika Srpska ostala bez svog grba, grba Nemanjića, te da je danas u upotrebi amblem, kao i himne Bože pravde, odmah nakon što je SNSD preuzeo vlast 2006. godine.

“Vlada Republike Srpske na čijem čelu je bio Milorad Dodik, provela je odluku Ustavnog suda BiH po kojoj je Srpska ostala bez nacionalnih i državnih obilježja. Više puta je najavljivao da će tražiti da nam se vrate grb i himna, što naravno nikad nije učinio, kao što ni, pored brojnih obećanja i zaključaka, nikada nije ni pokušao da vrati Vojsku Republike Srpske, odbranu, VSTS, carine… Istina je samo jedna: Republika Srpska je bez grba, himne, registarskih tablica i pasoša ostala uz saglasnost SNSD i vlada na čijem čelu je
bio Milorad Dodik. To su istorijske činjenice koje svojim performansima, niti lažima svog lidera, SNSD nikada neće oprati”, zaključio je Mihajilica.

Ukinute u prvoj godini Dodikove vladavine

Inače, u Republici Srpskoj do 1998. registarske oznake su bile u formi ćirilične skraćenice za mjesto, grb sa četiri “S” i brojčanom kombinacijom. Nakon pomenute godine uvedene su jedinstvene registarske oznake za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine i ne označavaju mjesto gdje je registrovano vozilo. Prvog dana juna 1998. godine odlukom tadašnjeg visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa svi vozači u Bosni i Hercegovini su bili dužni imati nove, jedinstvene registarske oznake. Nove automobilske registarske tablice po kojima je praktički nemoguće znati iz kojeg kraja BiH dolazi vozač postale su legalne 2. februara 1998. godine a svi su bili dužni izvršiti zamjenu do 1. juna iste godine. Na novim tablicama nije bilo nikakvih simbola, a korištena je kombinacija nasumično raspoređenih brojevi i slova A, E, J, K, M i T. Slova koja su zajednička i latiničnom i ćiriličnom pismu.

Ceremonije uvođenja novih tablica održane su u Sarajevu, kao i u Banjaluci. Riječ je o vremenu kada je na vlast u Republici Srpskoj po prvi put došao aktuelni predsjednik Milorad Dodik i njegov SNSD, i to kao predsjednik Vlade RS. U narednih 26 godina, samo pet nije proveo u vlasti, između 2001. i 2006. godine. Dvije decenije koje jeste proveo na vlasti bio je daleko najmoćnija politička figura u Srpskoj. Trenutno mu teče treći predsjednički mandat, koji je osvojio nakon, za mnoge, sumnjivih izbora održanih 2022. godine.

Lažni pasoši

Podsjećamo, SNSD je uoči 9. januara 2018. godine na banjalučkom Trgu Krajine promovisao lažne pasoše Republike Srpske. Pasoši, na kojima je otisnut datum izdavanja 9. januar pomenute godine, dijeljen je građanima, a za štandom je stajala i tadašnja premijerka Željka Cvijanović, koja se danas nalazi na poziciji člana Predsjedništva BiH. Pomenuti pasoši se “oživljavaju” s vremena na vrijeme, kada to političke prilike iziskuju, uvijek u svrhu promocije patriotizma SNSD-ovih funkcionera.

GERILA info

The post Licemjerje i/ili populizam sa lažnim tablicama Republike Srpske first appeared on Gerila.info.

Neko ko već godinama alarmira BiH javnost, tradicionalno uspavanu po pitanju mnogih pitanja a koja nisu dnevnopolitička, po ovom pitanju je Mario Crnković, eko aktivista Green tima iz Novog Grada.

Mario kaže da su u ovom slučaju, po pitanju alarmiranja javnosti pa i rada institucija BiH, pokretačka snaga ljudi, a ne političari.

“Da mi je neko 2015. godine rekao sa čim ću se sve susretati, teško da bih imao hrabrosti upustiti se u ovako nešto, gdje prljav novac i prljavi karakteri rade o glavama svih nas. Ali osam godina kasnije, stvari su itekako drugačije. Raduje me što su građani zemlje sa milion problema, zemlji poznatijoj po podjelama nego po ičemu drugom, uspjeli su se ujediniti oko jedne stvari, oko zajedničke borbe za život. Mi branimo pravo na život bez prijetnje nuklearnog objekta i tu nema nazad”, ističe Mario u izjavi za naš portal.

Priča oko Trgovske gore, odnosno lokacije Čerkezovac, gdje se nalazila stara kasarna JNA a kasnije i Hrvatske vojske, seže do 1988.godine kada je počeo proces izbora lokacija odlagališta za radioaktivni otpad (RAO). Hrvatska je 1993. utvrdila 7 potencijalnih područja za smještaj RAO: Petrova gora, Trgovska gora, Moslovačka gora, Bilogora, Papuk-Krndija, Psunj i Požeška gora.

Na kraju su, 1997. godine, ostale samo 4 i to Trgovska gora, Moslovačka gora, Psunj i Papuk. I tu na scenu stupa politika.

U intervjuu za naš portal, direktor Fonda za finansiranje razgradnje i zbrinjavanje radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva NuklearnNSe elektrane Krško (Fond NEK) Josip Lebenger kaže da je na kraju u usvojenom prostornom planu u Saboru 1999.godine završila samo jedna lokacija, Trgovska gora.

“Vlada RH je 2018. godine prihvatila taj nacionalni program zbrinjavanja radioaktivnog otpada koji je definisao i tu lokaciju Čerkezovac na Trgovskoj gori. Fond je lokaciju 2020. godine preuzeo na upravljanje. Ne mogu tvrditi da li je tu bilo političkih odabira, ali znam da za sve predložene lokacije nije bilo istražnih radnji ali je postojalo dovoljno podataka na osnovu kojih su se određivale te lokacije tada. Bilo koja da je od njih ušla u Prostorni plan ne bi se pogriješilo jer su sve bile prikladne. Ta lokacija je postala aktuelna 2019. godine kada se mi nismo uspjeli dogovoriti sa Slovencima oko zajedničkog skladištenja NSRAO”, ističe Lebegner.

Anka Mrak Taritaš, predsjednica GLAS-a i zastupnica u hrvatskom Saboru, ali i nekadašnja ministrica građevinarstva u Vladi Hrvatske, se u razgovoru za naš portal slaže da odabir lokacije Trgovkse gore nije dobro rješenje i da je tome doprinjela isključivo politika.

“Kada je birana lokacija Trgovske gore, najmanje problema, da tako kažem, je bilo sa ovom lokacijom jer je tu bilo najmanje ljudi koji su se protivili. Ta lokacija je i slabo naseljenja. Iz perioda kad su birane lokacije, a tada su radili lobiji, ali su se danas stvari znatno promijenile pogotovo iz oblasti zaštite prirode i stoga mislim da sve lokacije treba preispitati”, ističe  Mrak Taritaš.

Danijel Prerad, novinar Večernjeg lista iz Siska, nekoliko puta je pisao o ovoj temi.

“Kada govorimo o lokacijama, Moslovačku goru je uspjela eliminisati Marijana Petir, koja tamo živi i koja je tada bila HSS-ov kadar u Vladi Hrvatske. Papuk, kao veliko lovište, je “izbio” Vlado Zec, tadašnji vlasnik koncerna Kamen Ingrad, i ekipa jakih HDZ-ovih saborskih zastupnika. Marijana Petir je jedina bila protiv i lokacije na Trgovskoj gori i ona je tu ostala principijelna. Međutim činjenica je da su sve tri te lokacije jednako vrijedne, nema nikakav minus ili plus jednog u ostalu na druge”, ističe Prerad u razgovoru sa nama.

On dodaje da je Trgovska gora izabrana jer je politika procijenila da je tamo u pitanju najmanja šteta, ona politička.

“Najmanje ljudi, tamo ima svega oko 10.000 stanovnika i to starijeg stanovništvtva i, jedna stvar oko koje je u Hrvatskoj nezgodno govoriti, naseljeno većinom Srbima. Apsurdno, cijelo to vrijeme u Saboru je SDSS, kao stranka Srba u Hrvatskoj, bio u vladajućoj koalicji i glasao za to. A SDSS Milorada Pupovca je imao ključ i u SDP-ovoj kao i u HDZ-ovoj Vladi, ali su jednostavno to pustili”, ističe Prerad.

Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a, kaže da u vrijeme kada se birala lokacija u Saboru, Srbi u Hrvatskoj nisu imali značajni politički uticaj, niti na državnom niti na lokalnom nivou.

“Ono što kao predstavnik Srba u Hrvatskoj mogu izraziti kao potencijalnu zabrinutost jeste da krajevi u kojima žive Srbi i gdje predstavljaju značajan dio stanovništva, uključujući i Dvor, ne bi smjeli biti krajevi prema kojima bi se primarno usmjeravati ovakva vrsta projekata jer bi to moglo biti protumačeno na način na koji ne bi trebalo biti protumačeno. Te bi krajeve trebalo usmjeriti na veća razvojna sredstva za druge ekonomske programe. Bitno je da tome pristupimo trezveno i da stvar bude sagledavana tako da nema prostora za vrstu tumačenja da se tamo nije imao ko pobuniti protiv takvog projekta. Stav je jasan, ono što donosi rizik po zdravlja ljudi i okolinu ne treba tamo da bude već da se skladišti tamo gdje nikoga neće ugrožavati, a neophodna je bolja komunikacija sa lokalnim stanovništvom i susjednom BiH”, kaže Pupovac.

Marijana Petir, nezavisna zastupnica u hrvatskom Saboru, se ovom temom bavi oko 20 godina i najglasniji je protivnik odlaganja nisko i srednje radiokativnog otpada (NSRAO) na Trgovskoj gori.

“Na početku je bilo više lokacija ali su one na kraju utvrđene u nekadašnjem Uredu agencije za posebni otpad, gdje su zaposleni u tom uredu, na osnovu nekih starih informacija a bez terenskih istraživanja, odabrali par potencijalnih lokacija za skladištenje NSRAO. Ja sam kao student tada pokrenula proteste da se te lokacije izbace iz programa prostornog uređenja Hrvatske i tu jeste bilo prihvatanja nekih argumenata. Primjetila sam veliku nezainteresovanost velikog dijela političkih elita koje samo gledaju da to na neki način zaključe”, ističe Petir.

Kako su propali pregovori sa Slovenijom oko zajedničkog skladištenja NSRAO u Vrbini kraj Krškog

NE Krško je sa radom počela 1984. godine u istoimenom mjestu, nedaleko od granice sa Hrvatskom. Vlasnici elektrane su obe države po 50%, a njen radni vijek je prije par godina produžen do 2043. godine. Slovenija je odavno za svoju lokaciju skladištenja predvidjela mjesto Vrbina u opštini Krško i ona je, do prije koju godinu, figurirala i kao lokacija u kojoj bi mogao biti smješten NSRAO koji će pripasti Hrvatskoj.

Ipak, 2019. godine pregovori Hrvatske sa Slovenijom su “pukli” i kao jedina opcija ostala je Trgovska gora.

Ivan Vilibor Sinčić, predsjednik stranke Živi zid i zastupnik u EU parlamentu, kaže da je u pitanju je politička odluka zato jer nije stručna ni znanstvena, a posebno nije demokratska jer se gotovo cijeli narod toga kraja protivi izgradnji toga objekta.

“To je donijela Vlada Andreja Plenkovića. To što nije bilo adekvatnih istraživanja, kako navodite, potvrđuje da je to politička odluka i diktat politike. Sve drugo jednostavno nije bilo relevantno ni za što. Najvažnije faze projekta nosio je tadašnji ministar zaštite okoliša notorni Tomislav Ćorić – najgori ministar ičega ikada u Hrvatskoj”, kaže za naš portal Sinčić.

Apsurdno, a to nam je potvrđeno iz više izvora, razlog zašto su, makar formalno, propali pregovori sa Slovenijom nije otpad iz NE Krško, već institucinalni otpad.

“Razlog zašto su otpali pregovori sa Slovenijom dogodio se 2019. godine kada je slovenačka strana odbila, pod izgovorom da nemaju odobrenje svoje Vlade, da skladište institucionalni otpad iz Hrvatske kojeg mi u ovom trenutku imamo oko 11 kubnih metara. I zaista nije imalo smisla da Hrvatska ulaže svoj novac i resurse za izgradnju skladišta i da u njega ne možemo staviti i taj otpad, što je značilo da mi svejedno moramo graditi skladište za taj otpad. Zasada je u Vrbini predviđena izgradnja samo jednog silosa za potrebe Slovenije, tako da ne znam ima li on kapaciteta da primi i otpad koji pripada Hrvatskoj”, kaže direktor Fonda NEK Josip Lebegner.

Doktor fizičko-hemijskih nauka Milutin Jevremović i stručnjak iz oblasti odlaganja radioaktivnog otpada kaže, da po njegovom mišljenju, Hrvatska nije dobro uradila što je ostavila samo izbor na jednoj lokaciji jer to nije u skladu sa najboljom svjetskom praksom.

“Na neki način je upravo problem institucionalnog otpada iskorišten kao tas na vagi da Hrvatska pravi svoje skladište za institucionalni ali i nisko i srednje radioaktivni otpad iz NE Krško. To je sada razbacano po zemlji u raznim institucijama, a ponajviše na Institutu Ruđer Bošković. Institucionalnog otpada je u Hrvatskoj toliko da može stati u prostoriji 10x10x2 metara ali kad se bude tretirao moćiće stati u prostoriju otprilike 3x3x2 metra”, dodaje Jevremović.

Novinar Danijel Prerad smatra da je u pitanju razlog finansijske prirode.

“Taj rok za odluku o skladištenju NSRAO iz NE Krško je bio, ali kako to obično biva, a to je moguće i svjesno napravljeno, onda su ušli u škripac sa vremenom i samo su presjekli da će lokacija biti Trgovska gora jer više nemaju vremena. Morali su se sa Slovenijom dogovoriti za odlaganje otpada u Vrbini, ali mislim da su u Fondu NEK shvatili da je u pitanju veliki novac i da su razmislili zašto to davati Sloveniji kada to mogu praviti u Hrvatskoj. Fond NEK će sigurno uštediti dosta novca budući da već određenu infrastrukturu ima na Trgovskoj gori, i onda će taj novac odlaziti na neke PR aktivnosti i slično. A stručne firme koje će raditi podizvođačke radove su uglavnom privatne i nema ih mnogo u Hrvatskoj, i to je njima 50-100 godina sigurnog posla, i tu vjerovatno rade određeni lobiji”, dodaje Prerad.

Tvrdnje da su pregovori sa Slovenijom zapeli oko male količine institucionalnog otpada potvrđuje i saborska zastupnica Marijana Petir.

“Od predstavnika Vlade sam dobila odgovor da se nije postigao dogovor sa Slovenijom, odnosno da Slovenija neće da prihvati insititucionalni otpad nastao u Hrvatskoj. Neke procjene govore da će do kraja radnog vijeka NE Krško 2053. godine tog institucionalnog otpada u Hrvatskoj nastati oko 50 metara kubnih, znači ne neka velika količina. Obzirom da je sada produžen rad NE Krško, ali da je ostalo po starom odnosno do kraja ove 2023. godine, prema procjenama Hrvatska bi pored tih 50 metara kubnih institucionalnog otpada trebala preuzeti 18.000 metara kubnih NSRAO iz NE Krško, i zaista nema smisla zbog 50 metara kubnih graditi skladište za ukupno 18.050 metara kubnih“, naglašava Petir.

Mario Crnković također smatra da je neadekvatan izgovor o prekidu pregovora sa Slovenijom zbog institucionalnog otpada.

“Smiješne su tvrdnje da je Hrvatska od zajedničkog odlaganja NSRAO sa Slovenijom, odustala zbog toga što Slovenija ipak nije mogla prihvatiti nekoliko kubika postojećeg institucionalnog otpada iz Hrvatske. Pa svakako taj institucionalni otpad ne ide u isti silos/skladište sa NSRAO iz Krškog. Ko tu koga laže? Za taj otpad, Hrvatska planira iskoristiti dva postojeća skladišta na Trgovskoj gori – znači ne namjerava graditi nova, već bi novu izgradnju imali ukoliko bi deponovali taj radioaktivni otpad iz Krškog”, dodaje Crnković.

U kojoj fazi je sada projekat skladištenja NSRAO na Trgovskoj gori

Hrvatska je završila nekoliko procesa, dok je BiH tek na početku istraživanja koja su počela tek u oktobru ove godine, ponajviše zbog inertnosti domaćih političara.

Fond NEK je, sa druge strane završio Geološka, hidrogeološka, hidrološka i geofizička istraživanja (završeno početkom 2023.), određivanje radioaktivnosti nultog stanja područja (završeno 2022. godine), procjena seizmičkih opasnosti područja (završena 2022. godine),, studija pristupačnosti puteva (2022), deminiranje dijela ovog bivšeg vojnog lokaliteta (završeno početkom 2023.).

Direktor Fonda NEK Josip Lebegner kaže da radovi ipak ne idu tempom koji se očekivao.

“Nakon što smo u maju ove godine potpisali ugovor za izradu projektne dokumentacije, dosta se brzo radi ali ne onoliko koliko smo očekivali. Do sada su napravljeni istražni radovi, studija izvodljivosti, a ono što se sada radi je studija uticaja samog projekta na okolinu. Da bi ta studija mogla biti napravljena rade se i sigurnosne analize i paralelno se radi idejni projekat kako bi se dobila lokacijska dozvola. Procjenjujemo da je nekih 50% studije uticaja na okolinu urađeno a onda bi trebala biti završena u prvom dijelu sljedeće godine. Napravljen je i prvi draft sigurnosnih analiza i to je dokument koji je i glavna podloga za studiju uticaja na okolinu. Jedan od scenarija koji se istražuje je i, na primjer, i pad aviona na skladište.  Prvi rezultati su izuzetno pozitivni”, dodaje Lebegner.

On ističe da se u naredne četiri godine, odnosno do 2028. godine kada bi prema najavama, Centar za zbrinjavanje NSRAO trebao početi raditi, očekuje da se završe studija uticaja na okolinu.

“Studija bi trebala krenuti u javnu raspravu, a najkasnije bi 2025. bila predstavljena i BiH strani, i uslijediće nekoliko javnih rasprava na kojoj ćemo lokalnoj i široj ali i BH javnosti prezentovati detalje i zaključke studije i kako smo do njih došli. Nakon što se studija završi i donese rješenje, za koje se nadam da će biti pozitivno, očekuje se izdavanje lokacijske dozvole a paralaleno se radi idejni projekat i krećemo sa izradom glavnog projekta. Radi se nova revizija tih sigurnosnih analiza koja je podloga za dobijanje građevinske dozvole i kreće se sa izgradnjom. Predviđanja su da gradnja treba da počne 2025. ili 2026. godine da bismo skladište imali spremno do 2028. godine i početka rada Centra, kako bismo dobili upotrebnu dozvolu za njegovo funkcionisanje”, ističe Lebegner.

Predviđena veličina samog objekta u kojem će biti smješten NSRAO na Trgovskoj gori je zgrada veličine fudbalskog igrališta, površine oko 6000 m2 tlocrtno, i ona je dizajnirana da može primiti 2450 tih betonskih blokova koji će se prethodno obrađivati i pakovati u Francuskoj. Blokovi u kojima će biti pakovan NSRAO su dimenzija 1,7×1,7×1,7 metara.

Gdje je u svemu ovome Međunarodna agencija za atomsku energiju

Iako smo mjesecima pokušavali doći do odgovora na pitanja upućenih Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) u Beču, pa čak i dobijali obećanja putem maila od njihove PR službe da ćemo dobiti odgovore, a nakon što su izbjegli mogućnost da na pitanja odgovaraju pred kamerom, do zaključivanja ovog teksta nismo dobili odgovore.

Kao jedna od glavnih misija IAEA je i nuklearna sigurnost, odnosno promicija visokih standarda na nuklearnu sigurnost.

Zanimljivo je da je ARTEMIS misija, nezavisni stručni međunarodni pregled nacionalnog programa upravljanja radioaktivnim otpadom i istrošenim gorivom, u organizaciji upravo IAEA, u junu ove godine boravila dvije sedmice u Hrvatskoj. Iako je tema misije isključivo upravljanje radioaktivnim otpadom i iako su se bavili pitanjem Trgovske gore, na samu lokaciju, ipak, nisu otišli.

“U pitanju je međunarodno tijelo sačinjeno od vrhunskih stručnjaka, boravili su u Hrvatskoj i oni nisu imali primjedbi na odabir lokacije niti bilo šta na ovaj proces. Nisu obišli Trgovsku goru. Išli su u NE Krško i bili su tamo nekih 2-3 sata. Nije bilo nijedne riječi da postupak koji mi vodimo vezano za Trgovsku goru da tu postoji nekakva greška napravljena ili da je nešto propušteno”, rekao nam je direktor Fonda NEK Josip Lebegner.

Kontaktirali smo Ameli de Hojos, voditeljicu ARTEMIS misije koja je boravila u Hrvatskoj, koja nam je kratko odgovorila da je potpisala ugovor o povjerljivosti te da se obratimo IAEA. Ipak, poslala nam je izvještaj ARTEMIS misije iz Hrvatske.

Zanimljivo, u samom izvještaju Bosna i Hercegovina se spominje svega dva puta, ali nijednom se ne navodi da se BiH protivi samoj lokaciji koja se nalazi u neposrednoj blizini granice, niti koje su eventualne opasnosti ili šteta koje mogu nastati po BiH stranu.

BH političari i stručnjaci i proglašavanje pobjede koja to nije

BH javnost donekle je umirila informacija koju je podijelio Andrej Plenković, premijer Hrvatske, kada je polovinom oktobra ove godine, nakon sastanka sa Borjanom Krišto, predsjedavajućom Savjeta ministara BiH, rekao da “najmanje do 2028. godine neće biti odlaganja radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori”.

“Mi smo održali sastanak međudržavnog povjerenstva između Hrvatske i Slovenije i dogovorili smo da postojeći sustav ostane na snazi do 2028. godine čime na neki način relaksiramo ovu temu u bh. javnosti”, kazao je Plenković.

Prvi od političara iz Republike Srpske, pa i BiH, koji je reagovao bio je Bojan Vipotnik, ministar za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS, koji je ovo proglasio za “prvu pobjedu”.

On je istakao da je “Hrvatska shvatila da je Trgovska gora uslov za relaksaciju odnosa dviju država značajan korak ka konačnoj pobjedi – potpunom odustajanju od Čerkezovca kao lokacije za odlaganje radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva niske i srednje radioaktivnosti”.

Da to ipak nema nikakve veze sa naporima BH političara, potvrdio nam je direktor Fonda NEK.

“Premijer Hrvatske Andrej Plenković je samo prenio zaključak međudržavnog povjerenstva koji je održan 2. oktobra u Sloveniji i tamo je prezentovana neka stvarna situacija o mogućnostima preuzimanja otpada iz NE Krško gdje se pokazalo da niti Hrvatska, niti Slovenija imaju mogućnosti odnosno kapacitete da do kraja 2025. godine preuzmu NSRAO. Stoga je donesen zaključak da se do 2028. godine pomijera ta obaveza preuzimanja, što znači da bi do tada Hrvatska morala imati izgrađeno skladište na Trgovskoj gori, a Slovenija izgrađeno odlagalište u Vrbini”, rekao nam je Lebegner.

Da iza odluke da Hrvatska prolongira odlaganje NSRAO na nekoliko godina stoji nešto drugo, postavlja pitanje eko aktivista Toni Vidan.

“Posljednje što sam upratio oko Trgovske gore je ovaj Plenkovićev potez. On je na onoj zajedničkoj sjednici sa Vladom BiH objavio takozvano odgađanje spremanja otpada na Čerkezovac što mislim da mu je pametan potez prije “superizborne” godine u Hrvatskoj, odnosno izbora na čak tri nivoa vlasti, za Europarlament, za predsjednika i za Sabor. Ti izbori su HDZ-u natprosječno važni i mislim da je HDZ na vrijeme identifikovao par tema koje su im potencijalno štetne i onda te teme “staviš u frižider” i mislim da je to kontekst odgađanja odlaganja radoaktivnog otpada na Trgovsku goru. Ovim Plenković kupuje vrijeme da studiju uticaja na okolinu pomakne iza svih silnih izbora naredne godine”, ističe Vidan.

Eko aktivista iz Novog Grada Mario Crnković smatra da je BiH učinila mnoge greške po pitanju odnosa prema problematici odlaganja NSRAO na Trgovskoj gori.

“Jedna od najznačajnijih je to što mi konstantno u svom dvorištu pričamo o prijetnji Hrvatske da deponovuje kako radioaktivne otpade iz Slovenije, tako i opasne otpade sa čitave svoje teritorije uz našu Unu, uz samu granicu. To je nešto o čemu se trebalo i treba, pojedinačno razgovarati sa svim zemljama u Evropi i jasno im postaviti pitanje “Da li vi odobravate da se nuklearni objekti grade na granicama, bez pristanka susjedne zemlje?” Čemu komplikovanje i pametovanje? Dajmo priliku svima da skinu maske, a ne mi ovdje u BiH da jedni drugima govorimo kako smo hrabri i odlučni. Kukavice smo najgore vrste ako stvari držimo na nivou demagogije i nastavimo ovako mlako djelovati na međunarodnom nivou. Na kraju krajeva, većina građana Hrvatske ni ne zna kompletnu priču o slučaju, već zna ono što im serviraju kroz plaćene članke, koji objašnjavaju da je ekološki poduhvat gurnuti RAO na granicu sa BIH”, ističe Crnković.

Ipak, da se nešto pokrenulo i sa ove strane Une, nakon konačnog početka istraživanja u Novom Gradu, je i posjeta delegacije BiH Sekretarijatu ESPO konvencije i protokola SEA u Ženevi 15. novembra ove godine, gdje je predstavljen stav da “Trgovska gora ne ispunjava nijedan parametar za izgradnju odlagališta radioaktivnog otpada”.

Toni Vidan ističe da Bosna i Hercegovina, za sada, “nigdje nije zakasnila kada se radi o problematici vezanom za Trgovsku goru”.

“Nije mi jasno ko daje tumačenja u javnosti da je BiH zakasnila po pitanju Trgovske gore. Studija uticaja na okolinu sa neophodnom prekograničnom javnom raspravom u okviru koje sve zainteresovane strane iz zemalja koje misle da ih može zahvatati neki od uticaja planiranog zahvata, se još nije desila i ta procedura tek treba da se desi. Svi imaju još puno vremena izraztiti svoju zabrinutost i interes i zahtjevati da budu uključeni u javnu raspravu Studije”, ističe Vidan.

On ipak ističe da Hrvatska čini proceduralni propust u cijeloj priči i da to može biti prilika za BiH da ospori ove namjere.

“Hrvatska strana radi procedurani propust da cijeli taj proces vodi Fond NEK koji nije neutralno i stručno tijelo. Fond u svom upravnom odboru ima predstavnike HEP-a, vlasnika elektrane, tako da je procedura koju FOND vodi u neskladu sa evropskom direktivom koja jasno propisuje da država mora imati nezavisno i stručno tijelo koje vodi upravi postupak za bilo kakav zahvat vezan za nuklearnu sigurnost“, dodaje Vidan.

Mario Crnković smatra da moramo biti iskreni prema sebi i progovoriti o rokovima za realizaciju istraživanja koja su započela.

“Ukoliko će Hrvatska imati studiju uticaja na životnu sredinu u drugom kvartalu naredne godine, šta mi tačno imamo od istraživanja koja će biti gotova 2025. godine? Kao drugo, od velike je važnosti argumentovati značajne negativne prekogranične uticaje koji se tiču socijalnih, ekonomskih i drugih uticaja. Mi od medijskih izjava, poziranja za kamere ili od radova koji nisu objavljeni u relevantnim naučnim časopisima, nemamo ništa, treba nam konkretizacija i kreiranje argumenata koje možemo koristiti za tužbe”, naglašava Crnković.

Da BiH nije zakasnila sa procesom osporavanja Trgovske gore kao lokacije za zbrinjavanje NSRAO saglasan je čak i Josip Lebegner, direktor Fonda NEK.

“Vaša politika, odnosno političari iz BiH, se trgnula pod nekakvim pritiskom javnosti i to je u redu, jer prije nisu pratili ovu problematiku toliko. To je skroz legitimno da se konsultuju i da traže neku podršku sa susjednim zemljama i ja se slažem da BiH nigdje nije zakasnila. Zapravo, BiH je na neki način bila i privilegovana jer smo mi imali komunikaciju i prije onog službenog roka kada BiH strana treba biti pozvana da se uključi u izradu studije uticaja na okolinu. BiH strani je upućen poziv da se uključi i pošalje svoje primjedbe na studiju uticaja na okolinu, što su oni učinili u aprilu ove godine. Tako da vi nigdje niste zakasnili, ali ovaj projekat ne ide toliko brzo koliko vaši političari misle, tako da mislim da će biti vremena da se sve iskomunicira”, ističe Lebegner.

Emir Dizdarević, predsjedavajući Ekspertskog tima za Trgovsku goru, kaže da odgovore na primjedbe od hrvatske strane, do danas, nisu dobili.

“Nema odgovora na naše primjedbe od hrvatske strane. Ono što znamo je da do 2028. godine sve ostaje u NE Krško. Slovenija nije ništa počela sa radovima za Vrbinu i dalje nude Hrvatskoj dalje izgradnju silosa. BiH delegacija obilazi razne institucije, poput Sekreterijata ESPO konvencije u Ženevi, da se vidi da se nešto nije propustilo”, kaže Dizdarević.

Lebegner ipak tvrdi da stručnjaci iz BiH Ekspertskog tima “na znaju iščitati informaciju”.

“Ministarstvo privrede Hrvatske je 4. avgusta ove godine izdalo uputstvo o sadržaju studije uticaja zahvata na okolinu i u to uputstvo je dobila vaša, odnosno BiH strana. Ta mišljenja koje smo dobili od BiH strane su uzeta u obzir prilikom izrade Studije uticaja na okolinu i vi ćete kroz tu Studiju moći iščitati odgovore na ta pitanja. Ne znam odakle ta očekivanja da će dobiti neke odgovore, to ne piše u ovom dokumentu. Kad se napravi Studija primjerenije je očekivati i davati neka nova pitanja jer ćete tada imati više informacija. Ova pitanja koje je vaš Ekspertski tim su malo preuranjena i ishitrena ali nama pomažu da imamo manje nepoznanice u kasnijoj fazi projekta”, kaže Lebegner.

Koje su opasnosti, ukoliko do izgradnje Centra za NSRAO na Trgovskoj gori, ipak dođe

Ono što najviše zabrinjava stanovnike Novog Grada, Dvora, ali i svih okolnih opština i gradova jeste, šta će to zapravo doći na Trgovsku goru, ukoliko Hrvatska istraje u svojim namjerama.

Iz Fonda NEK ističu da će se na Trgovskoj gori graditi skladište, a ne odlagalište, a razlika je u tome što je, kako ističu radni vijek Centra za zbrinjavanje NSRAO na Trgovskoj gori planiran za period od 40 godina, počevši od 2028. godine. Nakon tog perioda NSRAO će biti prebačen na odlagalište, odnosno lokaciju gdje će biti trajno deponovan.

Strahovi aktivista, građana ali i stručnjaka su da će Trgovska gora biti i krajnje odredište za NSRAO.

Direktor Fonda NEK kaže da se za sada ne znaju moguće lokacije za odlagalište NSRAO.

“Vjerujem da će i Trgovska gora biti razmatrana kao jedna od opcija i opet će doći do nekoliko lokacija i opet će neko odlučiti, pretpostavljam Sabor, a ja bih želio da to budu makar dvije lokacije da imamo neki izbor. Znaćemo do kraja ove decenije koja će to lokacija biti. Mi bismo morali imati riješeno pitanje odlagališta oko 2053. godine zato što je kapacitet predviđenog skladišta na Trgovskoj gori dovoljan za prihvat samo otpada koji je nastao u NE Krško do kraja ove, 2023. godine. Sve iznad toga nema dovoljno mjesta tako da se mora naći lokacija gdje će se smjestiti i otpad koji će nastati od januara 2024. godine pa do razgradnje NE Krško 2053. godine i taj otpad će ići direktno u odlagalište, odnosno krajnje rješenje za NSRAO. Na Trgovskoj gori ima prostora za otpad koji će možda nastati u jednoj ili dvije godine poslije 2023. ali ne za više od toga i zato mislim da ova lokacija neće biti odgovarajuća za odlagalište. Pogotovo jer se sada razmatraju i neki planovi da se vijek NE Krško produži i do 2063. godine, što je još duplo više NSRAO nego što se sad planira na Trgovskoj gori”, kaže u intervjuu za naš portal Lebegner.

Edin Delić, profesor na Rudarsko-geološko građevinskom fakultetu u Tuzli, načelnik Opštine Lukavac i član Ekspertskog tima iz BiH za problem Trgovske gore, kaže da će šteta po BiH svakako biti ogromna.

“Ti objekti nigdje u svijetu nisu sigurni, bilježe se incidenti na različitim lokacijama, pogotovo kada se uzme u pitanje protok vremena, jer je nemoguće znati šta će se događati za 10, 20, 30 ili 40 godina. Hrvatska ima Fond NEK u kojem je skupljeno preko 300 miliona eura sredstava da bi se zbrinuo taj otpad kao i institucionalni. Oni su već dio sredstava, oko trećine, u neke rizične investicije i sad se to javlja kao problem finansijske prirode. Nedopustivo je da takav jedan objekat bude samo dva kilometra od izvorišta za Novi Grad. Ta lokacija nije adekvatna po nekoliko kriterijuma”, naglašava Delić.

Što se tiče vrste radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, Delić smatra, da se javnost BiH “kuha kao žaba u loncu”.

“Njima je samo cilj da se gore počne odlagati radioaktivni otpad, u smislu tu će biti radioaktivni gromobrani. Evo ja predlažem da im mi preuzmemo institucionalni otpad, evo nek bude u Tuzlanskog kantonu. Ovdje nije o tome priča, nego je cilj da se gore pripremi teren za odlaganje i visoko radioaktivnog otpada. Odnosno, da prevedem ko ne razumije, da se sačuva 300 miliona eura da ne ode u Sloveniju”, ističe Delić.

Eko aktivista Toni Vidan kaže da postoji velika vjerovatnoća da taj otpad trajno ostane na Trgovskoj gori.

“Cijela situacija sa opasnim otpadom u Hrvatskoj je čista katastrofa i ko god tvrdi da može garantovati da ova lokacija, zato što je na njoj NSRAO, da će biti nadzirana sa pažnjom, daje samo pusta obećanja. Vjerujem da jedino lokalna zajednica i nevladine organizacije mogu garantovati nezavisan monitoring da se u taj objekat ne skladišti i nešto drugo”, ističe Vidan koji dodaje da ipak misli da na Trgovskoj gori neće biti skladišten visoko radioaktivni otpad, odnosno istrošeno nuklearno gorivo (ING).

“Mislim da će to pitanje biti rješavano u nekim širim evropskim dogovorima i tu mislim da to neće biti lokacija za ING, ali bez ozbiljnog nezavisnog i stručnog monitoringa, ko zna šta sve može završiti na Trgovskoj gori”, zaključuje Vidan.

Eko aktivista Mario Crnković smatra da nije najjasnija distanca između tumačenja “skladište” i “odlagalište” sa hrvatske strane.

“Zanimljive su obmane na temu skladište – odlagalište za nisko i srednje radioaktivni otpad. 1999. godine ucrtaju odlagalište u prostorni plan. Nešto više od decenije, sve od dokumenata što su radili se odnosi na odlagalište, te se odjednom predomišljaju i najavljuju skladište. Nakon toga, kreće priča da uopšte prestaju pričati o odlagalištu za NSRAO, već samo o tom kako namjeravaju graditi skladište za NSRAO, a ne namjeravaju graditi odlagalište za visoko radiokativni otpad. U svoj toj priči, gubi se ideja, gdje će biti odlagalište NS RAO, koje po zahtjevima struke, ima daleko strožije kriterije nego skladište – a podsjećanja radi, ta lokacija je isključivo Trgovska gora, jer je ucrtana u Prostorni plan”, upozorava Crnković.

Ivan Vilibor Sinčić, predsjednik stranke Živi zid i zastupnik u EU parlamentu, ističe da razloga za zabrinutost itekako ima.

“Smatram da će u konačnici tu završiti i otpad iz Krškog i tko zna kakav otpad još otkuda. Možda i nuklearni otpad iz trećih zemalja. I s upravljanjem komunalim otpadom u Hrvatskoj je loše i jak uticaj tu ima otpadna mafija. Ako nema reda kod tako jednostavnog otpada, neće biti niti kod nuklearnog. Jednom kada Trgovska gora prođe idejama kako ju što više natrpati otpadom i iskoristiti, neće biti kraja. Zašto? Vrlo jednostavno – jer je jako teško naći neku drugu lokaciju i sve prolaziti ispočetka. Puno je lakše proširiti postojeću”, dodaje Sinčić.

Žarko Puhovski, politički analitičar iz Zagreba, ističe da su strijepnje ipak pretjerane i da iza svega stoji nepovjerenje u struku, pogotovo ako ona dolazi iz druge države.

“Pravi problem je što imamo već godinama, a posebno u posljednje vrijeme, poslije kovid pandemije, sumnju u stručne analize. Stručne analize pokazuju da nema razloga za brigu ni sa hrvatske ali ni sa BiH strane ali se uvriježilo mišljenje da se stručnjacima ne vjeruje, a pogotovo stručnjacima koji rade za drugu državu. I tu na kraju nije bilo izlaza, što je uvidio Plenković, nego je to prolongirao na određeni period dok se ne pronađe rješenje”, kaže za naš portal Puhovski.

Iz Fonda NEK poručuju da straha, barem za sada, nema da će Trgovska gora gora biti krajnja destinacija za NSRAO, odnosno trajno odlagalište i da će se ono tamo nalaziti 40 godina. Posebno nema naznaka da će Trgovska gora biti lokacija i za deponovanje onog najgoreg, visoko radioaktivnog otpada, odnosno istrošenog radioaktivnog otpada (ING). Ono će, dogovorom Hrvatske i Slovenije do 2103. biti skladišteno u suvom skladištu elektrane koje je upravo i završeno u avgustu ove godine i u kojem je već i smješten visoko radioaktivni otpad.

“Nije moguće da na lokaciju Trgovske gore dođe visoko radioaktivni otpad. Gdje će on poslije 2103. godine ići, jer će ga negdje trebati trajno zbrinuti, nismo našli rješenje i to smo odgodili za budućnost. I nas i Sloveniju Evropska komisija obavezuje direktivom o sigurnom zbrinjavanju goriva da nađemo rješenje. Rješenja su, za sada tri, prvo je da to bude negdje u Sloveniji, jedno da bude negdje u Hrvatskoj i treće je da se nađe neko međunarodno rješenje. Ne znamo ima li u Hrvatskoj trenutno postoji geološka struktura za to odlagalište. Na Trgovskoj gori mislim da ne može biti, zapravo tamo ne postoji mogućnost ni za odlagalište NSRAO jer tamo nema mjesta. Da li Trgovska gora ili bilo koja druga u Hrvatskoj može biti lokacija teško je sada reći, ali ja mislim da ne može jer tu treba bušiti po 800-1000 metara zbog ispitivanja geološke strukture jer odlagališta nisu na površini kao što je sad planiran centar za zbrinjavanje NSRAO”, kazao nam je Lebenger.

Iako iz Fonda NEK tvrde da će se na Čekrezovcu, na Trgovskoj gori, nalaziti samo skladište za NSRAO i insititucionalni i medicinski otpad, istraživanjem smo otkrili da na pomenutoj lokaciji postoji mogućnost i obrade radioaktivnog institucionalnog otpada a što nigdje do sada, makar javno nije spomenuto.

Zanimljivo, posao izrade projekta dobila je firma Vin Mode iz Vinče, u blizini Beograda.

Dugogodišnji ekspert iz oblast odlaganja i rukovanja radioaktivnim otpadom Milutin Jevremović i vlasnik firme Vin Mode, potvrdio je ove navode za naš portal.

Fond NEK je 20.04.2022. godine sklopio ugovor na godinu dana sa Vin MODE za izradu prijedloga optimizacije zbrinjavanja IRAO u vrijednosti 200.000 kuna, odnosno preko 50.000 KM.

“Moja saradnja sa hrvatskim Fondom NEK je počela tako što smo sarađivali dok sam bio Rukovodilac Sektora za upravljanje radioaktivnim otpadom JP “Nuklearni objekti Srbije”. Prije nego što sam otvorio firmu radio sam samostalno kao fizičko lice. Naišao je taj tender, igrom slučaja mjesec dana poslije nego što sam osnovao firmu, a pošto ja dobro poznajem situaciju dao sam ponudu i dobio posao. Ono što je moj posao jeste kako oni da unutar samog objekta organizuju posao, a prije svega jedno postrojenje za preradu radioaktivnog otpada gdje oni treba da pripreme taj radioaktivni otpad. Gore imaju dva postojeća tunela, jedan tunel će biti za skladištenje, drugi tunel je da oni pripreme taj otpad u pakovanja koja su propisna po najozbiljnijim kriterijuma. To se ne odnosi na NSRAO, nego na otpad iz Instituta Ruđer Bošković i institucionalni otpad iz cijele Hrvatske. Sav taj otpad može da stane u dvije olovne bačve sa zaštitom”, kaže za naš portal Jevremović.

On dodaje da se, prema trenutnom planu, “taj institucionalni otpad tretira odnosno obrađuje na samoj Trgovskoj gori i da će se obrada raditi u jednom od postojećih bunkera koji su ostali od JNA”.

“Nije ta obrada zahtjevna aktivnost, jer su to male količine, smanjuje se zapremina, vrši se prepakivanje, nema tu nekog spaljivanja nego više neko presovanje. A u drugom tunelu će biti skladište tog otpada. Hrvatska nema tečni radioaktivni otpad, sve je čvrsti otpad, poput rukavica, neki materijali koji su kontaminirani, to je u suštini nisko i srednje radioaktivni otpad”, dodaje Jevremović.

Na naše pitanje iz Fonda NEK kažu da to jeste bila jedna od ideja ali da se od nje odustalo.

“Odustali smo od ideje obrade institucionalnog otpada na Trgovskoj gori, ali to zaista jeste bila jedna od ideja. U Centar na Čerkezovcu će dolaziti isključivo paketi koji se više ne otvaraju. Nije predviđeno nikakvo otvaranje tih bačava, odnosno bilo kakva manipulacija koja bi mogla dovesti do toga da se dogodi neki nepredviđen događaj i takve stvari vezano za institucionalni otpad rješavaće se putem ovlaštenih istitucija koje će to obraditi. Na Trgovsku goru ne može doći ništa tekuće, iz NEK-a, Instituta Ruđer Bošković ili bolnica, a ako i jeste bio tekući onda se mora svesti u nekakvo čvrsto stanje. Odustali smo od toga i tu će se nalaziti skladište čvrstog otpada i nije predviđena njegova manipulacija i smislu neke obrade”, rekao nam je Josip Lebegner, direktor Fonda NEK.

Ostaje ipak pitanje kako je moguće odustati od nekog projekta za samo godinu dana a na čiju je izradu samo projektne dokumentacije dato preko 50.000 KM i, uz to, da firma i stručnjak koji su radili projektnu dokumentaciju nisu obaviješteni o odustajanju od ovog projekta obrade institucionalnog otpada na Trgovskoj gori.

Danijel Prerad, novinar Večernjeg lista, kaže da nije optimista po pitanju ovog problema i da je veliko pitanje šta će se na Čerkezovcu uistinu i odlagati.

“Bojim se sa su velike šanse da će, kada dođe vrijeme za to, na Trgovsku goru doći i istrošeno radioaktivnog gorivo, odnosno visoko radioaktivni otpad. Opet će biti neki rokovi, rješenja neće biti, sjetiće se da imaju već nešto na Trgovskoj gori, vrlo vjerovatno. U važećem Prostornom planu Hrvatske sada nema nijedne potencijalne lokacije za odlaglaište bilo kakvog radioaktivnog otpada, osim Trgovske gore. Da bi se ubacilo neko drugo mjesto mora se mijenjati Prostorni plan. Što znači da se moraju provesti nova istraživanja, a to niko neće. Sa Trgovskom gorom šteta je već učinjena, za 20 godina svi će na to zaboraviti. Ko je naivan da povjeruje da će za 40 godine neko uspjeti u razmatranje za Prostorni plan vratiti Moslovačku goru, Psunj ili Papuk i to još za visoko radioaktivni otpad”, pesimističan je u izjavi za naš portal Prerad.

I gdje je tu običan čovjek

Ivan Vilibor Sinčić, predsjednik stranke Živi zid i zastupnik u EU parlamentu, kaže da je u svemu najspornije što se taj prostor Banovine/Banije dodatno “ubija”.

“Taj prostor Hrvatske, ali i BiH poharan je ratnim događanjima i nije mnogo naroda ostalo. Ovo što je ostalo vidi svoju šansu u razvoju turizma uz predivnu rijeku Unu i ekološke poljoprivrede, a sve to ubija ovakav projekat”, ističe Sinčić.

Maja Sever, predsjednica Evropske federacije novinara, ističe u razgovoru za naš portal da često boravi u Dvoru i da je upoznata sa ovim problemom iz perspektive lokalnog stanovništva, ali da se hrvatska javnost ne bavi dovoljno ovom problematikom.

“Bilo je nešto tekstova ali nemamo javne debate o tome niti imamo pravih informacija. Mislim da netransparentnost i nedovoljno informisanje građana o namjerama na Trgovskoj gori ili možda o nečemu što se već i događa gore nije dobra, jer se među lokalnim stanovništvom pojavila informacija da se na Trgovskoj gori već nešto odlaže, a do takvih priča i dolazi jer nema pravih i tačnih informacija. Smatram da nam na umu mora biti zaštita okoline, kao i veliki oprez kod donošenja bilo kakve odluke, da se moraju konsultovati stručnjaci i da ne možemo pristati na to da se eto tamo negdje nešto događa na području gdje živi malo stanovnika koji se možda neće ni pobuniti i sve zajedno to ne zvuči dobro”, dodaje Sever.

Toni Vidan, dugogodišnji ekološki ativista, ističe da iza “medijske tišine” u Hrvatskoj stoji lobiranje.

“Obično firme koje imaju kapaciteta, odnosno finansije, uspjevaju preko PR agencija imobilizirati medije oko nekih tema, a alternativni mediji to ne uspjevaju nametnuti kao neku temu bitnu u javnosti. Tema oko Trgovske gore je dosta mrtva u Hrvatskoj”, ističe Vidan.

I Marijana Petir, nezavisna zastupnica u hrvatskom Saboru, ističe da Fond NEK ali i hrvatske institucije nedovoljno komuniciraju sa javnosti po pitanju ove teme.

“Ja sam na svoje primjedbe odgovor od Fonda NEK saznala slučajno kroz neko saopštenje, koje su prenijeli mediji, gdje oni navode da Slovenija nije pristala primiti institucionalni otpad i da zbog toga Hrvatska mora graditi svoje skladište i za taj otpad ali i za NSRAO na Trgovskoj gori. To je jako čudno jer iz Fonda NEK prikazuju kao dosta transparentan zato što sam ja kao zastupnica u Evropskom parlamentu još reagovala u toku javne rasprave na dokumente koji su se odnosili na Trgovsku goru i Čerkezovac, ali nikad nisam dobila pisani odgovor na to. Iznenadilo me da šalju nekakva saopštenja medijima, a da meni, tada zastupnici u Evropskom parlementu a sada zastupnici u Saboru, ne obraćaju direktno”, kaže Petir.

Ona dodaje da je Hrvatska ratifikovala ESPO konvenciju i da je stoga dužna komunicirati sa susjednim državama ukoliko planira graditi neke energetske objekte uz granična područja.

Novinar Danijel Prerad kaže da je ovo loše za stanovnike kompletne regije jer im se “u moru minusa dodaje još jedan – minus”.

“Posljedica je da će Opština Dvor dobiti na godišnjem nivou 9 miliona kuna koliko im iznosi godišnji budžet, a sumnjam da je ta lokacija npr. u Zagrebu, da bi taj iznos bio toliki, prije da bi bio 300 miliona kuna. To sve može naravno biti sigurno na Trgovskoj gori, ali tu je onaj psihološki momenat, jer su ljudi tamo mislili živjeti od te prirode, od Une, od zdrave hrane, a ko će sad kupiti med iz npr. Dvora? Jer koliko ima minusa na tom prostoru, ti tim preostalim ljudima daješ još jedan veliki “minus” na sve to. Što je najgore tamo neće biti zaposlenih više od dva stanovnika iz samog Dvora, sve će to dolaziti sa strane”, ističe Prerad.

Da situacija nije bolja ni sa BiH strane tvrdi Edin Delić.

“Ovdje svi iz BiH poprilično tiho reaguju na ovaj problem, tek ponekad stihijski se neko oglasi, svi su uspavani po ovom pitanju, kao da je neki tihi dogovor napravljen na višem nivou”, dodaje on.

Zanimljivo je da, slično kao i u BiH, lokalna zajednica oko ovog pitanja nema skoro nikakvo pravo glasa, jer se njihovi prijedlozi nisu uopšte uzimali u obzir.

Zanimljivo je da ni Prostorni plan Sisačko-moslavačke županije, kao ni prostorni plan Opšine Dvor nije previđao Trgovsku goru kao lokaciju za odlaganje NSRAO, ali je presudno bilo to što je Sabor 1997. tu lokaciju uvrstio u Prostorni plan višeg reda, tj. na nivou države. Time je lolalnim vlastima i stanovništvu stavljena traka na usta po pitanju odlučivanja na ovu temu jer su i Županija i Opština Dvor, u skladu sa zakonom, bili prinuđeni na određeni način prepisati tu lokaciju iz državnog u svoje prostorne planove.

Zaključci sa javne rasprave o Strategiji zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva na Trgovskoj gori, a koji su svi bili redom negativni i obuhvatali mišljenje građana i vlasti Dvora li i susjednih opština, su redom odbijeni.

Iako je Trgovska gora, odnosno lokacija na Čerkezovcu, od BiH udaljena par kilometara, i iako se iz BiH uporno ponavlja da će ovim projektom biti ugrožena sudbina 250.000 stanovnika, to do sada nije dalo rezultate da se barem razmisli o drugoj lokaciji, nakon što je Vrbina u Sloveniji otpala kao solucija.

Ipak, aktivnosti BiH, kako zvaničnih institucija tako i NVO sektora se nastavljaju. Nadaju se da će Trgovska gora ipak “otpasti” kao lokacija za skladištenje NSRAO, a pomijeranjem na 2028.godinu dobijeno je barem vrijeme koje je više nego neophodno.

Vrijeme, ipak, nije saveznik Fondu NEK.

“Neću vam lagati, Hrvatska nema plan B ukoliko iz bilo kog razloga Trgovska gora ne bude mogla primiti NSRAO. Isto tako ni Slovenija nema plan B za Vrbinu. Ukoliko se dogodi neuspjeh i jednog i drugog projekta tad ćemo razgovarati šta dalje”, kaže nam direktor Fonda NEK.

U trci sa vremenom su i i jedna i druga strana, a sudbina stanovnika sa obe strane rijeke Une umnogome će zavisiti od krajnjeg epiloga ove priče.

DEJAN RAKITA/mislioprirodi.ba

The post TRGOVSKA GORA: Zašto i kako je izabrana, šta se tamo tačno gradi i kakve opasnosti nam donosi (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Na izborima za Evropski parlament koji su održani krajem maja iz Hrvatske će u evropski parlament šest političkih subjekata. Najveći broj mandata osvojili su HDZ i SDP, po četiri. SDSS kao najveća stranka Srba u Hrvatskoj ostao je bez evropskog mandata iako je predsjednik te stranke Milorad Pupovac predviđao 60000 glasova koji bi bili dovoljni za jedan mandat. Gerili je prije nekoliko dana pisao čitalac iz Zagreba koji je analizirao učešće SDSSA na evropskim izborima. Pismo prenosimo u cjelosti.

Kako  je Pupovac pomagao Plenkoviću (HDZ) na Europskim izborima?  

Predsjednik Srpske demokratske samostalne stranke (SDSS) dr. sc. Milorad Pupovac na konferenciji za novinare pri predstavljanju kandidacijske liste za  izbore za Europski parlament izjavio je 9. travnja 2019.g. i sljedeće: „SDSS računa da na temelju aktualnog stanja može osvojiti jedan mandat na izborima za Europski parlament, što bi bilo veliko postignuće ne samo za Srbe u Hrvatskoj već i za Srbe na području bivše Jugoslavije jer bi to bio prvi Srbin ili Srpkinja u Europskom parlamentu“.

U analizi navedene izjave trebalo bi postaviti i pokušati valjani odgovoriti na sljedeća tri pitanja:

Koliko su realni izgledi da kandidacijska lista SDSS-a prijeđe izborni prag i osvoji mandat,  koji su još osim javno deklariranih politički motivi i ciljevi SDSS-a da izađe na Europske izbore i što je po nacionalnosti dosadašnja SDP-ova zastupnica u Europskom parlamentu dr. Biljana Borzan?

Koalicijski partner i važan nosivi stup ne samo HDZ-ove Vlade nego čak i državne međunarodne političke strategije Republike Hrvatske dr. sc. Milorad Pupovac, izjavio je da bi za osvajanje mandata na EU-izborima trebalo dobiti oko 60.000 glasova birača. Podatak s Europskih izbora održanih 2014.g. pokazuje da je kandidacijska lista izborne koalicije Savez za Hrvatsku dobila 63.437 glasova birača ili 6,88 posto od ukupne brojke birača koji su glasovali, prešla izborni prag i nije osvojila mandat jer je najmanja brojka koja je je za to bila potrebna  iznosila 63.640 glasova. Što znači da je stvarni izborni prag bio viši od onog zakonskog od 5 posto dobivenih glasova! Zašto je to bilo tako?

Stvarni izborni prag može biti viši ili niži od zakonskog praga, a to ovisi o kvantitativnom odnosu između visine zakonskog izbornog praga i broja mandata u izbornoj jedinici. Što je zakonski prag viši a broj mandata u izbornoj jedinici manji, to se povećava mogućnost da stvarni izborni prag bude viši od zakonskog, smanjuje se mogućnost da liste prijeđu taj prag, manji broj listâ sudjeluje u raspodjeli mandata te se povećava i mogućnost da najmanji broj glasova birača koji je potreban za osvajanje mandata bude niži. I obrnuto, što je zakonski prag niži a broj mandata u izbornoj jedinici veći, to se povećava mogućnost da stvarni prag ostane na razini zakonskog a teorijski čak i da bude niži od zakonskog praga;  povećava se mogućnost da liste prijeđu prag, ali veći broj listi koje sudjeluju u raspodjeli mandata povećava najmanji broj glasova koji je potreban i time otežava osvajanje mandata.

No, na mogućnost da se osvoji mandat utječe i još nekoliko varijabli, tako da nije jednostavno ni lako predvidjeti koliki bi približno mogao biti najmanji broj glasova  birača koje je potrebno dobiti da bi se mogao osvojiti mandat. Povećana opća izlaznost birača na izbore ima potencijal da poveća broj lista koje mogu prijeći prag, a to povećava broj lista koje sudjeluju u raspodjeli mandata te povećava i najmanji broj glasova birača koji je potrebno dobiti da bi se mogao osvojiti mandat. Selektivno pak povećana izlaznost birača pod čime se misli da je povećana izlaznost samo dobro organiziranih i discipliniranih članova/birača tzv. „stranačkih vojski“ velikih stranaka,  smanjuje mogućnost da izborni prag prijeđu liste malih i srednjih stranaka. Pri svemu tome D´Hondtova metoda pretvaranja glasova u mandate nema izravnog utjecaja, a njezina „ugrađena“ greška u smislu odstupanja od idealnotipski ekvivalentnog pretvaranja glasove u mandate sama po sebi nema toliko dominantan uticaj na rezultate izbora kao što se to često misli i zbog te navodne „nepravednosti“ optužuje.

Što se pak tiče glasova lista koje nisu prešle izborni prag i stoga ne sudjeluju u podjeli madata, oni se ne „pripisuju“, ne „prelijevaju“ i ne dodaju listama s najvećim brojem glasova koje su prešle prag kako se to ponekad misli i piše, nego su doslovno izgubljeni i simbolički se može kazati da su „propali“. Što ne znači da liste koje su prešle prag nemaju od toga koristi, jer im ostaje za raspodjelu veći broj mandata nego što bi ih bilo da je više lista prešlo prag i osvojilo po mandat ili dva, a povećao bi se i najmanji broj glasova koji je potreban za osvajanje mandata.                              Zbog svega prethodno navedenog kao hipotetski najmanji broj glasova birača koji bi na predstojećim Europskim izborima mogao biti potreban za osvajanje mandata, uzet će se polovica od brojke koja se dobije kada se zbroje najmanja brojka glasova koja je bila potrebna da se na EU-izborima 2014.g. osvoji mandat a to je 63.640, i najmanja brojka glasova koju je predvidio dr. sc. Milorad Pupovac – 60.000 glasova što je sve zajedno 123.640 glasova. Polovica pak od toga je 61.820 i to je taj hipotetski najmanji broj glasova koju bi kandidacijska lista SDSS-a morala dobiti od birača da bi  na izborima 26. svibnja 2019.g. mogla osvojiti  jedan mandat!

Pa kakve su mogućnosti i izgledi da SDSS-ova lista dobije toliki broj glasova birača i osvoji mandat? U procjeni toga poslužit će kao empirijski pokazatelj rezultati koje je SDSS postigao na prijevremenim izborima za Hrvatski sabor 11. rujna 2016. godine. Od 138.539 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koliko ih je ukupno bilo upisano u popis birača, u XII. izbornoj jedinici za nacionalne manjine  glasovalo ih je 19.561 ili samo 14,12 posto. U preostalim „općim“ izbornim jedinicama glasovalo je 50.990 birača srpske nacionalnosti.

U  referendumskim inicijativama te raspravama i polemikama o potrebi promjene izbornog zakona  iznijete su i tvrdnje da saborski zastupnici koji se biraju po posebnom biračkom pravu, bivaju izabrani s manjim brojem glasova birača od zastupnika koji se biraju po općem biračkom pravu te da stoga imaju manji izborni legitimitet, a u Saboru imaju jednak tj. opći politički mandat. U rujnu 2017.g. na te je tvrdnje odgovorio dr. sc. Milorad Pupovac i ustvrdio da su SDSS-ovi zastupnici među ukupno 151 saborskim zastupnikom  po brojki dobivenih preferencijskih glasova u skupini 25 prvih zastupnika te po izbornom legitimitetu ravnopravni pa i bolji od mnogih ostalih tj. „općih“ zastupnika, pri čemu je dr. sc. Milorad Pupovac dobio 16.166 preferencijskih glasova, Mile Horvat 12.175 i Boris Milošević 11.479 preferencijskih glasova birača. Što znači da su navedeni SDSS-ovi zastupnici zajedno dobili 39.820 preferencijskih glasova birača, što budi nedoumicu i dvojbu kako je to moguće kada je na tim izborima u XII. izbornoj jedinici glasovalo ukupno samo 19.561 birača iz popisa birača srpske nacionalne manjine?

Odgovor na to pitanje je manipulacija kojom je dr. sc. Milorad Pupovac obmanuo i prevario javnost jer je zatajio činjenicu da birači srpske nacionalne manjine u XII. izbornoj jedinici imaju pravo na glasačkom listiću preferencijski zaokružiti do tri kandidata, što znači da jedan birač ima tri  preferencijska glasa za razliku od birača u „općim“ izbornim jedinicama koji imaju samo po jedan preferencijski glas što znači da iza tog svakog preferencijskog glasa stoji i jedan stvarni birač po načelu „jedan birač – jedan preferencijski glas“!

To također znači i da iza prethodno navedenih  brojki preferencijskih glasova SDSS-ovih zastupnika ne stoji i odgovarajuća nego znatno manja brojka birača, jer ih je glasovalo ukupno 19.561 a SDSS-ovi zastupnici su zajedno dobili dvostruko više preferencijskih glasova tj. 39.820! Kako su birači srpske nacionalnosti u XII. jedinici mogli glasovati i za još četiri kandidata koji nisu bili kandidati SDSS-a, ne postoje podatci o tome koliko je birača po načelu „jedan birač – jedan preferencijski glas“ glasovalo za SDSS-ove kandidate i sadašnje saborske zastupnike. Zbog toga će se za daljnju analizu hipotetski uzeti kao da je za SDSS-ove kandidate glasovalo svih 19.561 birača koliko ih je ukupno izašlo na te izbore. Kao što je to prethodno navedeno, 61.820 je hipotetski najmanji broj glasova birača koji bi na EU-izborima morala dobiti SDSS-ova kandidacijska lista da bi mogla osvojiti jedan zastupnički mandat. A na izborima za Hrvatski sabor u rujnu 2016.g. SDSS je „dobio“ hipotetskih 19.561 glasova birača, što znači da bi tu brojku glasova na predstojećim EU-izborima morao utrostručiti odnosno povećati za 200 posto da bi dobio potreban hipotetski broj od 61.820 glasova birača koji bi mu moguće bio dostatan da osvoji jedan mandat! No, je li to realno moguće ostvariti?

Izbori se održavaju u jednoj izbornoj jedinici na području cijele države što je povoljna okolnost, a na saborskim izborima u rujnu 2016.g. 50.990 birača srpske nacionalnosti glasovalo je u „općim“ tj. izvan XII. izborne jedinice za nacionalne manjine najvećim dijelom vjerojatno za SDP, i oni su SDSS-ov birački potencijal za predstojeće EU-izbore. Logično, ne smije se ostati fiksiran samo na etničkom principu glasovanja jer on može biti i politički, pa i taj dio birača možda može biti izvor glasova SDSS-u. No, u kontekstu svega navedenog pro et contra, mala je realna mogućnost i vjerojatnost da će SDSS moći na izborima utrostručiti  odnosno povećati  broj dobivenih glasova birača za stvarno potrebnih i više od 200 posto, koliko je hipotetski potrebno da bi lista prešla izborni prag i mogla osvojiti jedan euromandat!  Pa, ako je to tako, a vrlo je vjerojatno da jest, zašto SDSS uopće izlazi na izbore za Europski parlament kad to k tome i nije očekivano i standardno za političku stranku nacionalne manjine?

KOJI SU JOŠ OSIM DEKLARIRANIH CILJEVI IZLASKA SDSS-A NA EU-IZBORE?

U vrlo izazovno, provokativno i agresivno na samom rubu (priželjkivanog?) incidenta konceptualiziranoj izbornoj promidžbi i kampanji u pretežito etničkom i međunacionalnom sadržaju i kontekstu, SDSS logično nastoji senzibilizirati, motivirati i mobilizirati za EU-izbore njegovo etničko biračko tijelo; te poglavito onih 50.990 birača srpske nacionalnosti koji su na saborskim izborima 2016.g. glasovali u „općim“ izbornim jedinicama. No, je li to i jedini cilj te i takve pomno planirane i koncipirane izborne kampanje?

Podaci o mnogim prethodnim saborskim izborima pokazuju da veliki broj birača iz srpske nacionalne manjine koji glasuju izvan XII. izborne jedinice, nisu iznimka nego kontinuitet u više izbornih ciklusa. Pri tome i to je već ustaljena izborna preferencija, većina njih glasuje za SDP-ove kandidacijske liste na kojima su tradicionalno zastupljeni i kandidati srpske nacionalnosti. Pa u izbornome procesu oduzeti te birače i glasove kandidacijskoj listi SDP-a i time neizravno pomoći HDZ-u, još je jedan, istina prikriven ali važan razlog i motiv izlaska SDSS-a na izbore. Naime, svaki birač kojeg će SDSS-ova kandidacijska lista oduzeti kandidacijskoj listi SDP-a i tako pridonijeti da osvoji manje mandata nego što ih je osvojila na izborima 2014.g., neizravna je pomoć i potpora HDZ-u i Andreju Plenkoviću, te izravna korist njihovoj kandidacijskoj listi! Drugi put i način na koji SDSS neizravno pomaže i podupire HDZ je financijski, medijski i logistički vrlo zahtjevna i na međunacionalnoj razini krajnje provokativna i agresivna izborna kampanja, koju prikriveno i neizravno potiče i podupire nitko drugi doli sâm – HDZ! A s kojom je nakanom i ciljem servisira i podupire? S očekivanjem i ciljem da će ta i takva nacio(nalistički)nalno i parapolitički koncipirana kampanja pobuditi i motivirati mnoge neodlučne a potencijalne birače HDZ-a da izađu na izbore kako bi time spriječili da „mrski“ Srbi Milorada Pupovca te još k tome i svi Srbi s područja bivše Jugoslavije kako to promišljeno i provoktivno u izbornoj kampanji neumorno ponavlja i naglašava dr. sc. Milorad Pupovac, osvoje zastupnički mandat i uđu u Europski parlament!

KOJE JE NACIONALNOSTI SDP-OVA EUROPRLAMENTARKA DR. BILJANA BORZAN?

Kao jedan od više razloga i motiva sudjelovanja SDSS-a na izborima za Europski parlament predsjednik SDSS-a dr. sc. Milorad Pupovac istaknuo je i kako  bi: „Osvajanje jednog mandata bilo veliko postignuće ne samo za Srbe u Hrvatskoj već i za Srbe na području bivše Jugoslavije, jer bi to bio prvi Srbin ili Srpkinja u Europskom parlamentu“.                                                                      Poslije lova, pred vjenčanje i pred izbore se navodno najviše laže, pa u surječju tog i takvog narodnog iskustva kako shvatiti i protumačiti prethodno navedenu izjavu dr. sc. Milorada Pupovca?

Naime, na izborima koji su održani 2014.g. na kandidacijskoj listi SDP-a izabrana je u Europski parlament dr. Biljana Borzan. Kako je ona po profesiji liječnica svoje stručno znanje primijenila je te se vrlo zauzela u parlamentarnim inicijativama da se ujednači kvaliteta prehrambenih artikala i sa zdravstvenog aspekta u državama „starim“ i novim članicama Europske unije, a ukazala je i na pojavu da se mnogi tehnički uređaji koji se upotrebljavaju u domaćinstvu kvare odmah nakon što im istekne jamstveni rok. U tome je bila vrlo uspješna te zapažena, priznata i poznata ne samo u hrvatskoj nego i u europskoj javnosti!

U domaćoj je pak javnosti poznato da je dr. Biljana Borzan rođena u Hrvatskoj tako da joj je Republika Hrvatska i domovina i politička država. U kontekstu navedenih činjenica, stoga se logično nameće pitanje: kako, zašto i s kojim ciljem dr. sc. Milorad Pupovac javno tvrdi da bi osvajanje mandata na EU-izborima bilo veliko postignuće općenito za sve Srbe jer bi to bio „prvi Srbin ili Srpkinja u Europskom parlamentu“?

Znači li to da njemu nije poznato da je SDP-ova europarlamentarka dr. Biljana Borzan po nacionalnosti Srpkinja? Ili on možda srpski nacionalni identitet priznaje samo Srbima koji su njegovi politički istomišljenici  ili i članovi njegove političke stranke SDSS-a? Ili je to pak treća mogućnost detekcije i interpretacije te i takve tvrdnje, prema kojoj kad se zbog neznanja i zablude ne govori istina onda su to neistine. Ali kad se neistine govore namjerno te i s društveno i etički neprihvatljivim ciljem, onda je to – laž! Što je od te tri mogućnosti detekcije i interpretacije navedene tvrdnje dr. sc. Milorada Pupovca – istina: neznanje, osporavanje i nijekanje nacionalnog identiteta; ili jednostavno podmetanje i opaka laž?

Erih  Lesjak 

The post Pismo čitaoca iz Zagreba: Kako  je Pupovac pomagao Plenkoviću na Europskim izborima?        first appeared on Gerila.info.

Opština Novi Grad nam nije ni odgovorila na poslata pitanja iako su pitanja od sudbinskog značaja za Novi Grad. U kabinetu načelnika ove opštine nam je rečeno da je načelnik već nekoliko puta reagovao na ove najave a tražili su nam da pitanja pošaljemo na zvaničnom memorandumu. Zanimljiv zahtjev s obzirom da se pitanje odlaganja otpada najviše tiče upravo opštine Novi Grad i da bi oni u normalnim okolnostima sami trebalo da alarmiraju sve postojeće medije u zemlji.

The post Nuklearni otpad i dalje opasnost: Novi Grad na čekanju, predstavnike Srba u BiH i Hrvatskoj pitanje ne zanima previše! first appeared on Gerila.info.