Proces koji se, prema riječima sagovornika Gerile, ne može zaustaviti, do sada je “pomeo” bivšeg makedonskog premijera Nikolu Gruevskog, višedecenijskog predsjednika i premijera Crne Gore Milu Đukanovića, nekadašnjeg prvog čovjeka Kosova (južna srpska pokrajina proglasila je jednostranu nezavisnost 2008. godine) Hašima Tačija, ali i lidere “teškaše” poput Janeza Janše (Slovenija), Bakira Izetbegovića (Bosna i Hercegovina), Ramuša Haradinaja (Kosovo*) i drugih.

Sagovornici sa kojima smo razgovarali usudili su se proširiti spisak i na neke aktuelne lidere, među kojima prvog izdvajaju predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, za kojeg tvrde, da uskoro odlazi u prošlost. Ukoliko bi se to pokazalo tačnim, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ostao bi usamljen na ovoj nepopularnoj listi, jer, iako djeluje da mu je posljednjih mjeseci rejting značajno poljuljan, niko ozbiljan nije izašao sa predviđanjima o njegovom skorom političkom kraju.

Prvi pao Gruevski

Bivši lider dugo godina najjače partije u zemlji, VMRO-DPMNE, i svojevremeno najmoćniji čovjek Makedonije, Nikola Gruevski, prvi je izgubio vlast na prostoru bivše Jugoslavije, a da je pripadao lepezi lidera za koje se mislio da će trajati vječno. Deset godina je bio u vrhu, preko ministarskih i direktorskih pozicija, a dodatnih deset godina, od 2006.
do 2016. na vrhu se osamio. Nakon gubitka vlasti, koje je praćeno i incidentima, pobjegao je iz zemlje te slobodu kupio u Mađarskoj, koja mu je dala azil. Prošle godine je osuđen na sedam, potom na još devet, pa godinu i po dana zatvora, mahom zbog korupcije ali i nasilja nad političkim protivnicima, a određeni procesi i dalje traju. Kada se zbroje pomenute brojke jasno je da bi iza rešetaka proveo gotovo podjednak broj godina koliko je suvereno držao vlast, te da njegova noga, bar ne svojevoljno, u Makedoniju više kročiti neće.

Pomenutim presudama se pridružio nekadašnjem hrvatskom premijeru, Ivi Sanaderu, koji je takođe presuđivan, ali za razliku od Gruevskog, i zatvoren na višedecenijsku robiju. Lisice na ruke su mu stavljene još 2010. godine, a slobodu u najoptimističnijoj varijanti neće dočekati još deceniju. Makedonija nije slična sa Hrvatskom samo po presudama bivšim premijerima, već i po tome što je utabala put za odbacivanje kulta ličnosti, pošto je u međuvremenu i nasljednik Gruevskog, Zoran Zaev, za kojeg se očekivalo da će dugo ostati “u sedlu”, sklonjen iz prvog plana.

Tači u pritvoru, Milo (za sada) na slobodi

Ni Hašimu Tačiju, dugo godina najmoćnijem čovjeku Kosova*, sreća se nije osmjehnula nakon pada sa vlasti. Od otcjepljenja Kosova* od Srbije 2008. pa sve do 2020. godine, Tači je obavljao funkcije premijera, ministra spoljnih poslove te predsjednika. Sa posljednje funkcije je otišao ostavkom, nakon što je novoformirani Specijalni sud u Hagu podnio optužnicu protiv njega zbog ratnih zločina. U pritvoru u Holandiji je već tri godine a suđenje mu je i dalje u toku.

Milo Đukanović je, za sada, na slobodi, a njegov pad je decenijama izgledao kao naučna fantastika. Još krajem osamdesetih, prije 30. rođendana, “isplivao” je među malu grupu glavnih krojača crnogorske sudbine, a vještim pragmatizmom i uništavanjem nekadašnjih saboraca, krajem devedesetih postao je jedan i jedini, doslovni gospodar života i smrti svih crnogorskih državljana. Odveo je Crnu Goru u samostalnost, NATO alijansu, mijenjao je nacionalnost, ideologije, strane prijatelje, unutrašnje neprijatelje, funkcije, ali udobnu fotelju prvog čovjeka pomenute zemlje nije ispuštao sve do ove godine. Načet je 2020. kada njegov DPS gubi većinu u Skupštini, nakon višemjesečnih protesta, a dokrajčen u aprilu 2023, kada gubi predsjedničku trku.

Unazadili region

Stručnjak za međunarodne odnose i bivši karijerni diplomata, Srećko Đukić, smatra da je nepobitna činjenica to da posljednjih godina svjedočimo uklanjanju sa političke scene na cijelom Zapadnom Balkanu lidera koji su obilježili tu scenu u posljednjih 20 ili čak i više godina.

“To je evidentno i taj proces se ne može zaustaviti. To ide prirodnim putem, jer su neki od njih jednostavno potrošeni i unutrašnji procesi u državama kojima su suvereno vladali doveli su do njihovog kraja. S druge strane, ne bih isključio ni uticaj spoljnog faktora, prije svega Zapada – Evrope i SAD – koji su ubrzali te unutrašnje procese”, kaže Đukić za naš portal.

Dodaje da se „zahvaljujući“ baš tim političkim liderima, koji su uspon svoje političke karijere doživjeli ratnih 90-ih ili koju godinu kasnije, ovaj region i dalje nalazi u 20. vijeku.

“Sa takvima ne možemo u 21. vijek. Takve političare ne želi ni Evropska unija kojoj, makar deklarativno,svi težimo. Cijena njihove vladavine je skupo plaćena i, što je najgore, još uvijek je plaćamo”, zaključuje Đukić u razgovoru za Gerilu.

Dodikov kraj?

Direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu bezbjednost, Darko Trifunović, takođe ocjenjuje da je proces odlaska u istoriju dojučerašnjih nezamjenjivih i vječnih političkih lidera u regionu daleko odmakao, te da je, prema njegovim riječima, ostalo još samo nekoliko njih kojima se, takođe, nazire brzi kraj karijere.

“To je nezaustavljiv proces, ali je ostalo da se riješi problem još par regionalnih političkih mastodonata. Tu, prije svega, mislim na Milorada Dodika. Doduše, on je već prošlost, ali mu to, izgleda, još niko nije rekao. Odlaskom na ročište u Sud BiH, koji navodno ne priznaje, Dodik je već potpisao kraj svoje političke karijere. Da nije otišao za njim bi bila raspisana potjernica, što bi za njega opet značilo kraj. Poslije svega, ostaje još jedino da se vidi gdje će on da završi. Nisam siguran da mu je obezbijeđena penzija u Moskvi”, rekao je Trifunović za naš portal.

Gerila.info

The post Balkanski “teškaši” padaju kao kula od karata: Da li je Dodik sljedeći? first appeared on Gerila.info.

Milo Đukanović, predsjednik Demokratske partije socijalista, proveo je posljednje tri decenije u vrhu vlasti u Crnoj Gori, od čega čak četvrt vijeka kao predsjednik ili premijer.

Bio je predsjednik Vlade Crne Gore od 1991. do 1993, zatim od 1993. do 1996, i od 1996. do 1998. godine. Od 1998. do 2002. godine bio je predsjednik Crne Gore, da bi od 2003. do 2006. opet bio premijer, kao i od 2008. do 2010, i od 2012. do 2016. godine. Od maja 2018. godine je po drugi put bio predsjednik Crne Gore. Sve do nedeljnih izbora, kada ga je pobijedio Jakov Milatović.

Milatovićeva pobjeda, odnosno Đukanovićev poraz, u Bosni i Hercegovini i regionu, tumačeni su na različite, često dijametralno suprotne načine. Od straha da je Milatović zagovornik “Srpskog sveta”, svojevrsni “Trojanski konj” za “velikosrpske aspiracije”, odnosno stava da je Đukanović branilac “evropske građanske Crne Gore”, preko ravnodušnosti i neutralnog stava, sve do kritike da je Milatović u stvari samo “manje zlo” u odnosu na Đukanovića. Svako je iz svog ugla, kroz prizmu već etabliranih podjela, percipirao politički pad Mila Đukanovića, odnosno konačni trijumf njegovih protivnika nakon dvije i po godine i parlamentarnih izbora 2020. kada je DPS izgubio parlamentarnu većinu.

Iako su političari iz Republike Srpske svi redom podržali Milatovića i slavili njegov trijumf, ipak su se mogle uočiti razlike. Dok su, s jedne strane, predstavnici vlasti više isticali značaj poraza Mila Đukanovića, kao “neprijatelja srpskih interesa”, predstavnici opozicije su, pored istog argumenta, isticali i značaj pobjede doskorašnje crnogorske opozicije, izražavajući nadu da do istog scenarija može doći i u Republici Srpskoj.

I jedna i druga politička opcija u Republici Srpskoj su isticale da je Đukanović svojim političkim djelovanjem posljednjih godina naštetio ne samo međusobnim odnosima Srbije i Crne Gore, nego i ugrozio prava Srba u Crnoj Gori. Posebno su isticali pokušaj, kako navode, otimanja imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, naglašavajući da je narod, sada već čuvenim litijama, pokazao šta misli o Đukanoviću i njegovoj vlasti. Parlamentarni izbori prije dvije godine i nedeljni predsjednički izbori predstavljali su samo formalizaciju “političkog buđenja Srba” u Crnoj Gori. Trijumf demokratije, kako ističu.

Pored toga, važan argument protiv Đukanovića bile su i brojne optužbe za kriminal, ali i navodna umiješanost u nerazriješena ubistva, kao što je ubistvo urednika podgoričkog lista Dan Duška Jovanovića 2004. godine. Sve navedeno bilo je dovoljan dokaz srpskim političarima u BiH, ali i regionu, da podrže Milatovića, odnosno da nastupaju protiv Đukanovića.

S druge strane, potpuno suprotno, bošnjački i probosanski političari dali su maksimalnu podršku Milu Đukanoviću, gledajući ga kao “branu”, prema njima, sve agresivnijem srpskom nacionalizmu oličenom u ideji “Srpskog sveta”, čiji je Milatović eksponent. Đukanovića su posmatrali kao modernog proevropskog političara, zagovornika građanske političke ideje, dok je Milatović za njih “personifikacija zla devedesetih”, bez obzira na njegov evropski bekgraund.

Posebno su isticali Đukanovićev evroatlantski put koji je “ovjenčan” ulaskom u NATO savez. Ipak, simptomatično je da su zanemarivali ozbiljne optužbe za kriminal, kao i činjenicu da je bio jedan od posljednjih dugoročnih vladara u Evropi, često sa autokratskim crtama. Važnije im je bilo što je bio protiv “bujajućeg srpskog nacionalizma”, nego što je i sam imao autokratske karakteristike.

Naposlijetku, defetistički predskazuju nove sukobe i stradanja, i to sve zbog pobjede Jakova Milatovića koji, prema njima, predstavlja samo “fasadu” sa svojom proevropskom pričom, a u suštini je zagovornik prosrpske etnonacionalne opcije.

U suštini, podrška Đukanoviću, s jedne, odnosno Milatoviću, s druge strane, može se posmatrati kroz prizmu etnonacionalnih podjela, ali i drugačijih sistema vrijednosti, koji u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, postoje koliko je i Milo Đukanović na vlasti u Crnoj Gori. Rijetki su neutralni, objektivni i nepristrasni stavovi koji političke procese ne posmatraju isključivo kao alternativu građanskom ratu.

Da li će poraz jednog višedecenijskog vladara, kao što je Đukanović, odnosno trijumf, bar formalno proevropskog političara, posebno u kontekstu prekompozicije globalnih političkih odnosa, dovesti do stabilizacije, ili nove nestabilnosti, ostaje da se vidi. Sudeći po jednima, očekuju nas nova etnička čišćenja i masovne grobnice, dok drugi u svemu vide izraz demokratske volje naroda i korak više u normalizaciji odnosa.

Gerila.info

The post Poraz Mila Đukanovića – Trijumf demokratije ili “Srpskog sveta”? first appeared on Gerila.info.

Svjetska krizna situacija izazvana Covidom-19 pokazala je da su najjače države najranjivije i da nisu imale spremne odgovore kako se suprotstaviti širenju smrtonosnog virusa. Posljedice su katastrofalne po ekonomiju SAD, Velike Britanije, Francuske, Kanade, Italije, ali i drugih velikih država i još uvijek se nisu pronašli adekvatni modeli koji bi eventualno preokrenuli trenutnu situaciju u pravcu oporavka, ne samo posrnule ekonomije, nego normalnog društvenog života.

Na području Zapadnog Balkana, Crna Gora i Republika Srpska, kao entitet u Bosni i Hercegovini, nisu najadekvatnije odgovorili izazovima pandemije, kako stručno-medicinski, tako i ekonomsko-politički. Ostaće zabilježeno da su crnogorske vlasti dugo vremena prikrivale i danas prikrivaju broj oboljelih, ali i da su pokušali zvanično od NATO-a da prevarantski isposluju i iskamče medicinsku opremu (koju Crna Gora nije dobila) sa kojom su opremljene najveće svjetske bolnice, opremu vrijednu  desetine miliona dolara, navodi se u izvještaju Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović (DPS) je ovih dana olako objavio da je Crna Gora „pobijedila koronu“, što je izazvalo zgražanje, nevjericu ali i podsmijeh u zapadnim diplomatskim krugovima. Ono što ne mogu predsjednik SAD Donald Tramp, francuski predsjednik Emanuel Makron, britanski premijer Boris Džonson, i drugi svjetski lideri da riješe, uspio je Đukanović da riješi preko tviter objave, ponovo obmanjujući crnogorsku i svjetsku javnost. Crna Gora je u prošlosti samu sebe proglasila za „ekološku državu“,  pa je ipak jedna od zagađenijih država, a sada je navodno „free covid-19 country“.

Đukanović – neosuđeni ratni zločinac

U vrijeme pandemije Covid-19 Milo Đukanović je pokrenuo i oduzimanje imovine Mitropolije crnogorsko-crimorske Srpske pravoslavne crkve (MCP-SPC) u Crnoj Gori te hapšenja, prvo mitropolita Amfilohija, a kasnije i vladike Joanikija, pokušavajući da iskoristi članstvo u NATO-u i pandemiju Covid-19, da tiho, mimo domaćih i međunarodnih pravnih normi i pod krinkom pandemije izvrši oduzimanje crkvene imovine, te je na taj način ponovo doveo u fokus Zapadni Balkan i aktualizirao mogućnost destabilizacije regiona i izbijanja novih sukoba.

Posebno je aktivirao svoju Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB), koja je dobila zadatak, da na međunarodnom nivou obmanjuje javnost, šalje u obavještajnu razmjenu lažne i producirane informacije, organizuje internacionalne skupove i peticije podrške za Đukanovića i njegov režim i da uz sadejstvu sa Ministarstvom spoljnih poslova Crne Gore diskredituje pojedine države i pojedince, koji nisu htjeli biti „pogonsko gorivo“ za podršku višedecenijskom političko-kriminalnom režimu Mila Đukanovića.

Pod firmom i lažnom propagandom da je rušenje Mila Đukanovića istovremeno rušenje Crne Gore, trenutno se u Crnoj Gori vodi žestoka politička borba u kojoj se ostale etničke zajednice, Albanci, Bošnjaci, Hrvati i drugi, dovode u poziciju „pogonskog goriva“ režima, čije su žrtve, da se bore za režim osobe, koja je sa Slobodanom Miloševićem (SPS) vodila krvave ratove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i kojeg međunarodni diplomatski krugovi nazivaju „neosuđeni ratni zločinac“. Proročanski djeluje izjava američkog predsjednika Donalda Trampa iz 2018.godine: “Da. Crna Gora je mala zemlja jakih ljudi. Oni ne samo da su izrazito jaki, već su i veoma agresivni. Čestitam, evo nas u Trećem svjetskom ratu”.

Poznato je da je samo zbog nepromišljenog direktnog uplitanja Rusije u dešavanja u Crnoj Gori, Donald Tramp pristao da Crna Gora postane članica NATO-a. Danas Crna Gora radi upravo ono što je i prognozirao američki predsjednik Tramp, ali što danas više nego ikada izaziva i podozrenje drugih članica NATO-a.

Analitičari upozoravaju da je neprihvatljivo i nezamislivo, da se vrhovni komandant jedne od članica NATO saveza dovodi u vezu sa počinjenim ratnim zločinima, a to je upravo Milo Đukanović, vrhovni komandant Vojske Crne Gore.

Međunarodni institut IFIMES je u brojnim analizama upozoravao na ratnu ulogu Mila Đukanovića i potrebu njegovog sudskog procesuiranja. Pri tome se posebno izdvajaju zločini nad Bošnjacima u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, na kojima već decenijama održava svoj režim na vlasti. U analizi „Žrtve podržavaju zločinca“ objavljenoj 25. marta 2009. godine vidljiva je uloga Mila Đukanovića u počinjenim ratnim zločinima, koji ne zastarijevaju.

Analitičari upozoravaju na realnu opasnost da neosuđeni ratni zločinac Milo Đukanović, kao predsjednik Crne Gore dođe u Srebrenicu 11. jula 2020. godine na obilježavanje 25 godina od počinjenog genocida nad Bošnjacima enklave Srebrenica 1995. godine, što bi predstavljalo moralni sunovrat i najveće poniženje za žrtve genocida.

U NATO savezu su svjesni činjenice da Milo Đukanović, vrhovni komandant Vojske Crne Gore, predstavlja realnu prijetnju njegovom ugledu i „mrlju“ NATO-a zbog njegove sumnjive ratne prošlosti. Ukoliko NATO želi da gradi ugled i povjerenje na Zapadnom Balkanu, čija je uloga važna za osiguranje mira i stabilnosti u regionu, to sasvim sigurno neće moći graditi sa Milom Đukanovićem, kao okarakteriziranim neosuđenim ratnim zločincem.

Analitičari smatraju da se vodeće zemlje u međunarodnoj zajednici moraju ozbiljno pozabaviti Milom Đukanovićem i Crnom Gorom, jer postojeći politički konflikt i antagonizmi prisutni u crnogorskom društvu neće se moći anulirati bez međunarodnog posredovanja, formiranja tranzicijske vlade i odlaska sa vlasti Mila Đukanovića te provođenja po prvi put slobodnih, poštenih i demokratskih izbora u Crnoj Gori.

Iako režim Mila Đukanovića često naglašava da je Crna Gora multietnička država, ključne funkcije u državi kao što su predsjednik države, parlamenta, vlade, predsjednik Ustavnog suda, predsjednik Vrhovnog suda, glavni tužilac, direktor policije su u rukama isključivo etničkih Crnogoraca.

Analitičari smatraju da ukoliko Zapad želi istinsku demokratizaciju i prosperitet Zapadnog Balkana, ključan iskorak koji se mora napraviti je osigurati odlazak 31-godišnjeg režima Mila Đukanovića, jer Zapad sa hipotekom Đukanovića nema nikakvog kredibiliteta za sprovođenje demokratizacije Zapadnog Balkana i pokretanje pozitivnih pomaka u toj regiji, koja poprilično zaostaje za modernim evropskim tokovima i trendovima.

Republika Srpska najveći klaster Covid-19 u regionu

Aktuelni srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik (SNSD), osim što je od Republike Srpske (RS) napravio najveći klaster pandemije Covid-19 u regionu, pandemiju je pokušao iskoristiti da dodatno izvrši pripreme za moguću secesiju od Bosne i Hercegovine. Jedina prepreka je još uvijek utjecajna međunarodna zajednica na čelu sa SAD i institucijom visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) oličenom u Valentinu Incku.

Visoki predstavnik Incko ponovno je dobio podršku u Savjetu bezbjednosti UN-a za važan i težak posao koji radi u Bosni i Hercegovini. Stalna negiranja počinjenih ratnih zločina i zločina genocida, pravosnažnih sudskih presuda, pokrenula su očekivanja u međunarodnim krugovima, posebno u stručnim i naučnim krugovima te međunarodnim organizacijama, koje se bave ljudskim pravima, da visoki predstavnik proglasi zakon o negiranju holokausta i genocida i naslijeđa međunarodnih sudova ICTY/MICT i ICJ, posebno nakon obilježavanja Blajburga, koji predstavlja istorijski revizionizam i kontroverzne katoličke mise u Sarajevu sa retrogradnom retorikom, koja je naišla na osudu svjetske antifašističke javnosti, američke administracije, posebno jevrejskih organizacija, koje se bave pitanjem antisemitizma i holokausta, da bi se spriječilo negiranje antifašističkog naslijeđa na kojem je utemeljena današnja EU, ali i negiranje holokausta i genocida u BiH. Nametanje zakona je ne samo neophodno, nego predstavlja civilizacijski čin i preventivno sredstvo za sprječavanje eventualno novih sukoba i stradanja u BiH i regionu.

Milorad Dodik je pandan Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, koji diktatorski vlada tom državom već 31 godinu. Dodik sinhronizovano pomaže postojeću krizu u Crnoj Gori, koju je izazvao Đukanović. Zanimljivo je da je Đukanović u nekoliko navrata u svojim javnim istupima naveo da je Milorad Dodik „problem BiH“, a u nijednom momentu nije izrekao kritike na račun Dodika, a koje redovno upućuje prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću (SNS). Savezništvo i međusobna poslovna saradnja Dodika i Đukanovića vuku svoje korijene još iz vremena rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) kada su se obojica bavili krijumčarenjem (švercom) visokotarifne robe, prvenstveno cigareta i nafte, i iz tog perioda obojica nose svoje nadimke Milorad Dodik „Mile Ronhil“ i Milo Đukanovića „Mr. Filip Moris“.

Iako se Dodik trudio da za vrijeme pandemije Covid-19 prikaže da je entitet Republika Srpska samostalna jedinica, koja može nesmetano funkcionisati mimo BiH i da je „snažniji“ entitet od Federacije BiH, Milorad Dodik je doživio debakl, ne samo zdravstveni, nego i političko-finansijski. Ilustrativan je primjer da se nedavno niko nije prijavio na aukciji novih obveznica Vlade Republike Srpske, što predstavlja jasan znak nepovjerenja da se te obveznice kasnije ne mogu i unovčiti.

Milorad Dodik je opremu za prisluškivanje nabavljao iz iste države, Izraela, kao i Nikola Gruevski (VMRO-DPMNE), tadašnji premijer Makedonije, koji je nezakonito prisluškivao više od 26.000 građana Makedonije, zbog čega su izbili masovni protesti i pokrenuta „Šarena revolucija“. Zbog toga je važno da kriminalistička istraga zbog interesa javnosti pokaže koliko osoba prisluškuju Dodik i Đukanović i čija se oprema za prisluškivanje koristi u Crnoj Gori? Dodik i Đukanović postali su snažan destabilizirajući faktor na Balkanu i Evropi i najilustrativniji primjer „politizacije kriminala i kriminalizacije politike“ u regionu.

Tužilaštvo BiH ne smije istraživati kriminal Čovića, Dodika i vlasti RS

U entitetu Republika Srpska afere ili „ne postoje“ ili ne dobijaju pravosudni epilog, pa čak i one koje bi trebale biti pokrenute ex officio od strane Tužilaštva BiH. Kao primjer navodi se izjava člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, koji je nedavno javno na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske izjavio da se bavi prisluškivanjem opozicije i da je on lično ugovorio kupovinu pokretne bolnice, koja se nalazi na nepoznatoj lokaciji u inostranstvu i koja se već drugi mjesec čeka, a koja nema prethodnu saglasnost za uvoz od državne Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH.

Akreditovane diplomate u BiH, od stranih ambasada do OHR-a, OSCE-a i predstavnika drugih međunarodnih institucija, imaju apsolutno negativno mišljenje o radu Tužilaštva BiH na čelu sa glavnom tužiteljkom Gordanom Tadić i Visokim sudskim i tužilačkim savjetom (VSTS) na čelu sa predsjednikom Milanom Tegeltijom. Glavna tužiteljka BiH i predsjednik VSTS su persone non grata za međunarodne predstavnike u BiH i oni ih ne pozivaju na važne događaje, jer su percipirani kao neposredne ispostave Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Analitičari i međunarodne diplomate smatraju da se afere iz Federacije BiH prebacuju na državni nivo uz pomoć uticajnih policijskih ličnosti u BiH ne samo zbog unutrašnjih, stranačkih i međustranačkih odnosa, nego i zbog predstojećih lokalnih izbora, koji će se održati 15. novembra 2020. Imajući u vidu da pravosuđe kontroliše i najveći uticaj na njega ima Milan Tegeltija, odnosno sprovodi politiku Milorada Dodika, a potom i Dragana Čovića, jasno je da će o svim aferama na državnom nivou odlučivati dvojac Dodik – Čović.

Centar civilnih inicijativa (CCI) upozorava u najnovijem izvještaju da čak 76% subjekata revizije u posmatranom periodu u Republici Srpskoj u periodu 2015-2018. godina, za vrijeme obavljanja dužnosti predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, nije primjenjivalo zakonske i druge propise, a govori se o budžetskom iznosu od oko 87 miliona evra.

Analitičari smatraju da su zbog počinjenog kriminala oštećeni budžeti ne samo entiteta u Bosni i Hercegovini, sama BiH, nego i države regiona ali i sama EU. Radi se uglavnom o visokotarifnim robama i međunarodnom kriminalu, koji je u nadležnosti Tužilaštva BiH, a navedeni političari, koji su nosioci javnih funkcija, dio su međunarodnog kriminala i to zahtijeva ozbiljnu međunarodnu istragu u koju se mora uključiti i Interpol.

The post Dodik i Đukanović destabilizirajući faktor na Balkanu i Evropi? first appeared on Gerila.info.