U Bosni i Hercegovini samohrane majke često ne vode samo jednu borbu. One istovremeno rade, brinu o djeci, rješavaju prevoz, račune, vrtiće, školu, bolest, alimentaciju i svakodnevne probleme koje bi uređen sistem morao barem djelimično da preuzme. Umjesto toga, mnoge ostaju same pred institucijama, bivšim partnerima i finansijskom nesigurnošću.

Taj problem Gerila.info je prikazala u kratkom dokumentarcu „Život bez pauze: Samohrana majka u BiH“, koji prati svakodnevicu Dijane Popović, majke dva dječaka iz Stanova kod Doboja. Dijana radi u bolnici „Sveti apostol Luka“, brine o djeci, oslanja se na pomoć roditelja i pokušava da održi porodicu stabilnom uprkos problemima koji uključuju i neplaćanje alimentacije. Dokumentarac pokazuje kako izgleda život kada porodica preuzima ono što bi trebalo da bude i obaveza sistema.

U novoj epizodi Gerila podkasta, snimljenoj u prostorijama Austrijskog saveza sindikata u Beču, razgovaramo sa Dorotijom Kikinger o tome kako Austrija štiti samohrane roditelje. Ona objašnjava model alimentacionog fonda, u kojem država isplaćuje alimentaciju ako roditelj ne izvršava svoju obavezu, a zatim sama potražuje novac od dužnika. U razgovoru se govori i o vrtićima, jaslicama, zaštiti od nasilja, bolje plaćenim poslovima sa skraćenim radnim vremenom i podršci koja samohranim roditeljima omogućava da ne budu prepušteni sami sebi.

Suština podkasta nije da Austriju prikaže kao idealan primjer, nego da pokaže šta se iz uređenijih sistema može naučiti. Ako je samohranim majkama teško i u Austriji, jasno je koliko je taj teret veći u BiH, gdje se mnoge same bore sa alimentacijom, troškovima, institucijama i brigom o djeci. Zato ovaj razgovor, nakon dokumentarca o Dijani Popović, otvara pitanje mogućih rješenja, kao što su alimentacioni fond, bolje naplate alimentacije, dostupniji vrtići, zaštita od nasilja i sistem koji samohranog roditelja ne ostavlja samog.

The post Samohrane majke u BiH su prepuštene same sebi: Šta možemo naučiti od Austrije? (Gerila podkast) first appeared on Gerila.info.

U kratkom dokumentarcu “Život s rijetkim sindromom: Priča dječaka Uroša Živkovića i njegove porodice” Gerila je prikazala svakodnevicu porodice koja živi sa rijetkim oboljenjem – godine brige, terapije koje se traže van sistema, put do škole, strah od budućnosti, ali i snagu porodice da djetetu obezbijedi dostojanstven život. Priča o Urošu pokazuje kako rijetke bolesti nisu samo medicinsko pitanje, nego i pitanje podrške, obrazovanja, socijalne zaštite, finansijske sigurnosti i odnosa društva prema djeci i porodicama koje se bore sa dijagnozom o kojoj često ni sistem ne zna dovoljno.

U nastavku ove priče, Gerila podkast donosi razgovor sa Elom Rozenberger (Ella Rosenberger), direktoricom austrijskog udruženja Pro Rare Austria, koje okuplja i podržava osobe sa rijetkim bolestima i njihove porodice. Rozenberger govori da ni Austrija nema jednostavan sistem u kojem porodica sve može riješiti na jednom mjestu. Naprotiv, i tamo se roditelji često suočavaju sa složenom birokratijom, dugim putem do dijagnoze, nedostatkom stručnog kadra, neujednačenom podrškom i osjećajem da su prepušteni sami sebi. Posebno naglašava da finansijska naknada nije dovoljna ako ne postoji šira mreža pomoći, kao što su asistenti u vrtićima i školama, inkluzivno obrazovanje, dostupna terapija, jasne informacije i centralno mjesto koordinacije.

Suština podkasta nije da pokaže kako je Austrija idealan primjer, nego da otvori pitanje šta se iz uređenijih sistema može naučiti. Ako je porodicama djece sa rijetkim bolestima teško i u Austriji, onda je jasno koliko je taj teret veći u Bosni i Hercegovini, gdje se porodice često same bore sa dijagnozom, institucijama i svakodnevnim troškovima. Upravo zato ovaj razgovor, nakon dokumentarca koji prikazuje problem, pokušava ponuditi moguće pravce rješenja, odnosno bolju koordinaciju, raniju dijagnostiku, registre rijetkih bolesti, jaču ulogu udruženja pacijenata i sistem koji porodicu ne ostavlja samu nakon prve dijagnoze.

The post Rijetke bolesti i nevidljive porodice: Šta BiH može naučiti od Austrije? (Gerila podkast) first appeared on Gerila.info.

U dokumentarnom filmu „Romi u Zavidovićima: Život bez posla, pomoći i nade“, Gerila je prikazala život Roma u naselju u kojem su siromaštvo, nezaposlenost, loši uslovi stanovanja i izostanak institucionalne podrške svakodnevica, a ne izuzetak. Priče Avdije Huskića, Nusreta i Redže Seferovića pokazale su kako izgleda život ljudi koji se za sistem najčešće pojave tek pred izbore, kada njihovi glasovi postanu važniji od njihovih problema.

U nastavku ove priče, Gerila podkast iz Beča donosi razgovor sa romskom aktivistkinjom Usnijom Buligović, koja već dvije decenije radi na pitanjima integracije Roma u Austriji. Ona govori o tome kako austrijski sistem pristupa obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti i stanovanju Roma, ali i upozorava da se svi problemi romske zajednice ne smiju svoditi samo na etničko pitanje. Nizak nivo obrazovanja, niskoplaćeni poslovi, siromaštvo i diskriminacija dio su šireg socijalnog kruga iz kojeg se teško izlazi bez sistemske podrške.

Suština ovakvog pristupa je da se problem najprije prikaže kroz ličnu priču iz BiH, a zatim kroz podkast otvori prostor za moguća rješenja iz uređenijih sistema. Cilj nije samo pokazati šta ne valja, nego otvoriti pitanje šta se može promijeniti i kako iskustva drugih mogu pomoći da se u BiH konačno počne razgovarati o rješenjima, a ne samo o posljedicama.

GERILA

The post Romi između siromaštva i sistema: Šta BiH može naučiti od Austrije? (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

U Bosni i Hercegovini starost često ne znači samo bolest, nemoć i siromaštvo. Za mnoge ljude ona znači i samoću, borbu sa institucijama i zavisnost od dobre volje komšija, rodbine ili pojedinaca. Gerila.info je taj problem prikazala u kratkom dokumentarcu o Draganu Samardžiću iz Berkovića, čovjeku koji je zbog komplikacija dijabetesa ostao bez obje noge, ali i dalje brine o nepokretnoj majci koja ima 95 godina.

Dokumentarac pokazuje kako izgleda život kada sistem ne pruži dovoljnu podršku onima kojima je ona najpotrebnija. Podkast sa Amelom Mušanović, socijalnom radnicom sa iskustvom rada u Austriji, pokušava otići korak dalje, ne samo pokazati problem, nego otvoriti pitanje šta bi moglo biti rješenje. U razgovoru se govori o austrijskom modelu pomoći, novčanoj naknadi za njegu, kućnoj pomoći, ulozi socijalnih radnika, bolnica, lokalnih zajednica i organizacija koje obilaze stare i nemoćne osobe.

Suština podkasta je da pokaže da briga o starima ne smije zavisiti od slučaja, humanosti pojedinaca ili toga da li neko ima porodicu. U Austriji se rizični slučajevi prepoznaju kroz sistem, pomoć se organizuje prema stvarnim potrebama, a dom za stare najčešće je posljednja opcija, nakon pokušaja da osoba što duže ostane u svom domu. Za BiH, prva lekcija bi bila da bolesnim i napuštenim ljudima nije dovoljna samo sažaljiva priča. Potreban im je sistem koji prepoznaje njihove potrebe na vrijeme.

The post Teško je biti star tamo gdje sistem ne pomaže: Šta BiH može naučiti od Austrije? first appeared on Gerila.info.

Više od pola vijeka kasnije, ovaj datum se i dalje obilježava, ali svakodnevni život Roma u Bosni i Hercegovini pokazuje da se suštinski malo toga promijenilo i da je u našoj zemlji, kao i u mnogo drugih oblasti, sve ostalo samo na papiru.

Iako su kroz godine uspostavljeni određeni zakonski i institucionalni okviri za uključivanje Roma, njihova svakodnevica i dalje je obilježena kršenjem osnovnih ljudskih prava – od pristupa radu i obrazovanju, do zdravstvene zaštite i dostojanstvenog života. Prema popisu iz 2013. godine, u BiH živi oko 13.000 Roma, ali procjene romskih organizacija govore da ih je zapravo oko 80.000.

Ta razlika između statistike i stvarnosti najbolje oslikava i odnos sistema prema ovoj zajednici.

Upravo o toj stvarnosti svjedoči i dokumentarni film portala Gerila.info koji je nedavno snimljen u Zavidovićima, koji kroz lične ispovijesti otvara pitanja koja godinama ostaju na margini.

„Kad imam – jedem, kad nemam – ne jedem“, kaže Avdija Huskić, jedan od sagovornika u filmu. Sa 190 maraka socijalne pomoći, nakon što plati osnovne račune, ostaje mu tek 20 ili 30 maraka. „Vreća brašna je 30 maraka. Šta ja mogu s tim?“, pita.

Njegova priča nije izuzetak već, kako kažu naši sagovornici, pravilo.

I Nusret Seferović, Avdinjin komšija, govori da je na evidenciji biroa za zapošljavanje i da ga za skoro četiri decenije niko nikada nije pozvao na posao.

„Ja sam na birou od 1987. i još me niko nikada nije zvao“, kaže, ogoljavajući apsurd sistema koji formalno postoji, ali u praksi ne funkcioniše.

Život „od danas do sutra“ nije metafora, već svakodnevica romske populacije u BiH.

„Mi živimo od danas do sutra. Danas imamo, sutra nemamo. Nikad niko iz Zavidovića bilo koji predstavnik institucija, ko je nadležan za ovu sirotinju, nije došao da nas obiđe. Da kaže – ajmo da obiđemo taj romski narod, pa bar te starije osobe koji ne mogu zaraditi za život, da vide šta nam treba u životu. Treba li nam brašna, drva, ulja. Nikad niko. Mi smo Romi, nama očito ne treba nikakva pomoć. I kažu sutra – Romi prose, pa moraju prositi. Prisiljen je da mora da prosi.“, kaže Avdija za Gerilu, opisujući ciklus siromaštva iz kojeg se teško izlazi bez sistemske podrške.

Problem nije samo u siromaštvu, već i u odnosu institucija koje često ostaju nijeme i nevidljive. Nusret Seferović, koji sa porodicom živi u kući koja se naslanja na objekat u ruševnom stanju, godinama upozorava lokalne vlasti na opasnost urušavanja kuće.

„Kažu – popravi sebi ako imaš para. Pa da imam para, ne bih vas pitao“, kaže Nusret.

Još drastičniji primjer dolazi iz oblasti zdravstvene zaštite.

Nusret svjedoči i da njegov sin nije mogao dobiti zdravstveno osiguranje na vrijeme za liječenje, iako je bolovao od karcinoma.

„Tek kad je umro, javili su da mu je odobreno zdravstveno osiguranje. Gdje to postoji?“, pita on.

Redžo Seferović, neformalni zastupnik prava Roma u Zavidovićima, koji godinama ukazuje na probleme ove zajednice, kaže da se o Romima najviše govori – kada je to politički opravdano.

„Znate kada se najviše vodi evidencija o Romima? U predizbornim kampanjama, kada se kupuju glasovi. Tada se sjete da postojimo. I na Svjetski dan roma i to je to“, kaže Redžo.

Podaci iz Zavidovića dodatno potvrđuju razmjere problema – od više od hiljadu Roma, zaposlen je tek jedan.

Uprkos svemu, romska djeca završavaju škole, uče zanate, pokušavaju da izađu iz začaranog kruga siromaštva. Ali prepreke ostaju iste.

„Završe školu, dođu na biro – i nikad ne dobiju posao. Zato što su Romi“, kaže Redžo za Gerilu..

Međunarodni dan Roma u Bosni i Hercegovini tako ostaje prije svega podsjetnik koliko je malo toga zapravo urađeno. Dok se govori o inkluziji i pravima, u stvarnosti mnogi Romi i dalje žive bez osnovnih uslova za dostojanstven život.

Bez konkretnih i sistemskih poteza institucija, bez volje i samog društva da nešto promijeni, teško je očekivati promjene, jer između onoga što formalno postoji i onoga što Romi žive i dalje stoji ista, duboka razlika.

Dejan Rakita / GERILA

The post Svjetski dan Roma: Prava možda jesu na papiru, ali su Romi i dalje na margini (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

„Kad imam – jedem, kad nemam – ne jedem. Od 190 maraka socijalne pomoći, nakon računa ostane mi 20–30 maraka. Šta mogu s tim?“, kaže Avdija Huskić, opisujući život na ivici egzistencije. Njegova priča nije izuzetak, već pravilo za mnoge u ovom naselju.

Slično govori i Nusret Seferović, koji sa porodicom živi u kući uz neuslovan i opasan objekat naslonjen na njegov dom. Upozoravao je opštinske vlasti da urušeni dio predstavlja prijetnju za bezbjednost njegove porodice, ali bez ikakvog odgovora: „Kažu – popravi sebi ako imaš para. Pa da imam para, ne bih vas pitao.“

Njegova porodica, kao i mnoge druge, živi bez sigurnog krova nad glavom i bez konkretne pomoći nadležnih.

Na sistemski problem ukazuje i Redžo Seferović, mještanin Zavidovića i neformalni zaštitnik romskih prava, koji ističe da su Romi među najmarginalizovanijim grupama u državi: „Znate kada se najviše vodi evidencija o Romima? U predizbornim kampanjama, kad se traži i kupuje glas. Tada se sjete da postojimo.“

Prema njegovim riječima, od više od hiljadu Roma u Zavidovićima zaposlen je tek jedan.

Film donosi i širu sliku – generacije koje završavaju škole, ali ne dobijaju posao, porodice bez zdravstvenog osiguranja i starije koji preživljavaju bez osnovnih uslova za život. U takvim okolnostima, borba za dostojanstvo postaje svakodnevna.

The post Romi u Zavidovićima – dokumentarni film: „Kad imaš jedeš, kad nemaš ne jedeš“ first appeared on Gerila.info.

Osobe s invaliditetom jedna su od marginaliziranih grupa u Bosni i Hercegovini i Srbiji koje se svakodnevno susreću s diskriminacijom i stigmatizacijom. Definicija osobe s invaliditetom još uvijek nije ujednačena u BiH iako je BiH usvojila UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, dok u Srbiji prema zakonu izraz „osobe sa invaliditetom” označava „osobe sa urođenom ili stečenom fizičkom, senzornom, intelektualnom ili emocionalnom onesposobljenošću…”. Zbog njihovog lošeg položaja u društvu, brojne organizacije se trude da unaprijede njihovu socijalizaciju i motivisanost za profesionalno usavršavanje time što im daju priliku za zaposlenje.

Zakonski okvir osoba s invaliditetom BiH i Srbije

U Bosni i Hercegovini na različitim nivoima postoje zakoni koji regulišu rad osoba s invaliditetom kojih je, prema procjeni Agencije za statistiku BiH, 270.000. U njima se definišu radni odnos i evidencija o zaposlenim licima s invaliditetom koji se ostvaruju „u skladu sa propisima o radu, drugim propisima, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.” Zakoni predviđaju i osnivanje fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji sprovode politiku razvoja i unapređivanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba sa invaliditetom. 

S druge strane, u Srbiji gdje je, prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine, 571.780 osoba sa invaliditetom, djeluje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji definiše profesionalnu rehabilitaciju kao „organizovanje i sprovođenje programa mera i aktivnosti u cilju osposobljavanja za odgovarajući posao, zapošljavanja, održanja zaposlenja, napredovanja ili promene profesionalne karijere.” Prema istom zakonu, osobe s invaliditetom koje su u radnom odnosu imaju pravo za vrijeme trajanja rehabilitacije na naknadu zarade u visini 100% prosječne plate ostvarene u prethodna tri mjeseca prije uključivanja u ovaj program, a naknada zarade ne može biti manja od minimalca.

„Osobe sa invaliditetom u Republici Srbiji predstavljaju jednu od najugroženijih grupa u svim oblastima društvenog života, što potvrđuje i praksa Poverenika, odnosno broj pritužbi koje institucija dobija zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta“, rekla je povjerenica za zaštitu ravnopravnosti, Brankica Janković.

Osim navedenog, kao i kod zakona u BiH, zakon u Srbiji definiše i zapošljavanje osoba s invaliditetom pod opštim i posebnim uslovima. Opšti podrazumijevaju „zapošljavanje bez prilagođavanja poslova, radnog mesta ili poslova i radnog mesta”, dok se pod posebnim uslovima smatra „zapošljavanje uz prilagođavanje poslova, radnog mesta ili poslova i radnog mesta”.

Prema istraživanju Istinomjera, žene sa invaliditetom se teže zapošljavaju, za razliku od muškaraca kojima poslodavci daju prednost ukoliko su u kategoriji ratnih vojnih invalida. Takođe, istraživanje navodi da od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6%, a u Republici Srpskoj samo 6,2% za period od 2013. do 2016. godine.

Ana Kotur Erkić, pravnica, novinarka i aktivistkinja u BiH koja je ujedno i osoba s invaliditetom počela se baviti aktivizmom za prava osoba s invaliditetom prije sedam godina iako je to, kako kaže, njena cjeloživotna borba. Aktivizam je kasnije prerastao u, kako tvrdi „zagovaranje ljudskih prava”. „Bila sam aktivna i kao dijete – popravljala sam neke nepravde, bila glasna s pitanjima „Zbog čega?“ i „Kako?“, ali prvi put sam ozbiljno i sistematično ušla u ovo kao novinarka koja obrađuje teme života osoba s invaliditetom, potom urednica portala za i o osobama s invaliditetom, a onda i kao saradnica mnogih medija i organizacija. Biti human rights defender, kao osoba koja prolazi stalnu diskriminaciju – skoro od momenta kad napustim svoj dom, iako bi se i o domu dalo polemisati, ne mojom voljom, već praksama u građevinarstvu, uređenju doma i slično, nije jednostavno. To znači da ste stalno izloženi kritici jer ne pogodujete svom okruženju, onome što su norme društva u kojem živite, ali i da nosite teret zajednice na svojim leđima”, navodi Kotur Erkić.

Ističe da je diskriminacija najizraženija u oblasti rada, budući da za prvu odbijenicu za posao još uvijek nije dostupan proces uvođenja u rad i stalnog zapošljavanja. „Budući da ja imam iskustvo sa više od 80 odbijenica, proći taj proces je dug i težak, a mogu reći – preživjeti i proživjeti je sigurno još teže. Bude trenutaka kad mi je neopisivo teško, kad sam očajna i kad se osjećam jako loše, budući da je zbilja nerealno da poslije toliko postupaka – nisam dobra kandidatkinja. No s druge strane, konstantno degradiranje i nipodaštavanje je odličan motiv da nikad ne poželite na to pristati i da se nastavim boriti”, opisuje svoje iskustvo Kotur Erkić.

Kako kaže, njena borba je ono što radi, a u to ubraja velike zajedničke uspjehe s izuzetnim ljudima, bili oni u nevladinom ili institucionalnom okviru, akademskoj zajednici ili zajedničkom iskustvu života na margini. „Kad se podsjetim gdje mi je bila polazna pozicija, koje bitke sam dobila, prosto nemam prostor odustati – jer moje okruženje, izuzev najbližeg, društvo i zemlja u kojoj živim nisu naklonjeni populaciji iz koje dolazim”, nastavlja Kotur Erkić. 

U svojem radu okrenula se onom dijelu kojeg ljudi vrlo često zaborave, a to je zagovaranje za one koji to ne mogu. „Vidjeli smo da društvo i država jako malo čine za sve ljude koji tu žive, ali jesmo li baš mi učinili sve da ne budemo u poziciji u kojoj jesmo? Ja znam da i dalje činim sve i da sam, u mnogim segmentima, daleko ispred onoga što se od mene očekuje. Proces zapošljavanja, kao i sam proces rada, ali i najveći dio svih drugih procesa – obrazovanja, stanovanja, pristupa pravdi, nisu prilagođeni osobama s invaliditetom”, navodi.

Ističe da ovo stanje prati nedovoljna i nedovoljno kvalitetna zakonska i podzakonska regulativa, potom, neadekvatna primjena i nedostatak stvarne sankcije za one koji ne žele zaposliti osobu s invaliditetom, a onda i neadekvatnost sprovođenja konkursa, načina rada, radnog okruženja, valorizacije rezultata i ostalo.

Sve to, naglašava Kotur Erkić, pokazuje da radna prava osoba s invaliditetom nisu stavljena u dobar okvir, odnosno da nisu implementirana na adekvatan način.

Do posla preko nevladinog sektora

Goran Rojević direktor je i osnivač organizacije „Dečje srce” iz Srbije koja već 20 godina pomaže osobama sa invaliditetom, njihovim roditeljima, te osobama koje brinu o njima. Kako tvrdi Rojević, organizacija sad vodi kafić „Zvuci srca”, za kojeg kažu da je jedini u regionu u kojem su svi/e zaposlenici i zaposlenice osobe sa mentalnim smetnjama u razvoju. „Kruna našeg rada je što smo hteli da ih što više osamostalimo i osposobimo za samostalan život, da budu profesionalno korisni članovi društva. Kafić, zajedno s radnim centrom, je imao za cilj da ne odudara mnogo od života u Beogradu, gdje najbolje funkcionišu restorani, kafići. Mi smo našli zanimanja koja mogu da obavljaju naši korisnici”, kaže Rojević.

Ističe da zaposlenici i zaposlenice žive s njima i prolaze programe „Škola života” i „Škola životnih veština” kao i dodatne obuke za šankera/icu i konobara/icu. „Stavljamo ih u konkretne životne situacije iz kojih oni uče na konkretnom nivou, gdje ga obučeš kao konobara, kao šankera i onda ga staviš u problematičnu situaciju. Kad on kaže „ali ja ne znam ovo”, tad ga naučiš. Socijalni mentor mu u svemu tome pomaže”, opisuje Rojević.

Naglašava da su izuzetni u svim poljima rada, ali i da je bitna dobra atmosfera za njihovu produktivnost. Rojević dodaje da kada završe sa jednim poslom, pomažu drugim kolegama u njihovim aktivnostima te da rad u kafiću pozitivno utiče na njih. „Sa nama je nastao i razvoj različitih socijalnih usluga, kao i svest ljudi da više ne razmišljaju toliko o svojoj muci koju su imali, nego da mogu da pomažu i nekim drugim licima. Došlo je do veće otvorenosti društva nego pre 20 godina, kada je ono bilo više okrenuto sebi i svojim problemima. Inkluzija je učinila da se oni nalaze u dosta škola, vrtića, obrazovnih ustanova u kojima pre 20 godina nisu boravili”, dodaje Rojević koji naglašava da se na vidljivosti mora stalno raditi. 

Rojević navodi da osobe s mentalnim poremećajima stare mnogo brže, pa prelazak preko 40-te, 50-te godine dovodi do smanjenja njihovih potencijala, tako da ih je mnogo lakše zaposliti u što ranijem uzrastu, da bi oni što duže radili i bili aktivni članovi zajednice. „Kada imaju 18 godina, oni traže neke aktivnosti, gde se mnogo fizička energija troši. Ono što smo mi napravili u nastavku ovoga je „Centar za osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom” i u okviru toga, nakon što se osposobe za rad, mi ih preporučujemo pojedinim firmama iz lokalne zajednice, te firme ih zapošljavaju. Uvijek u nama imaju neku vrstu mentorstva, gde, u slučaju da dođe do nekih problema, reagujemo kao posrednici u njihovom otklanjanju.”

Osim kafića, organizacija ima i uslugu „Lični pratilac deteta” koja djeluje na lokalnom nivou putem koje se prijavljuju na tender koji raspisuje lokalna samouprava. Na taj način obučavaju lične asistente i stvaraju saradnju sa školama i ustanovama koje pohađaju djeca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. Kaže i da se zaposleni/e uspijevaju osamostaliti. „Imamo dečaka koji radi u štampariji. Ali, mi smo ti koji im traže posao, jer oni u nama vide sigurnost da ćemo i nadalje kao organizacija brinuti o njima.”

Marko, jedan od zaposlenika, redovno pravi espresso i iščekuje reakciju gostiju kada probaju njegovu kafu. Za razliku od Marka, Nemanja svojim crtežima ukrašava košnice za buduće poljoprivredno gazdinstvo u Vinči, u kojem će raditi osobe sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. „Crtam ovde po košnicama grb Obrenovića. Ja se trudim da perfektno izgleda. Dobijem zadatak od radnih instruktora”, govori Nemanja (27), jedan od zaposlenika za kojeg njegov mentor kaže da ima fotografsko pamćenje.

„Trudim se da bude lepo i da sklapam saradnje da dođu ovde i poznate ličnosti. Ja sam poželeo ovde da dođu i glumci iz serije „Igra sudbine”. Kako kaže, volio bi videti uživo strane glumce i ne bi ga bilo stid da ih upozna. „Dobijem zaduženje da budem nekad u kafiću, a nekad u radionici da pomognem. Pravim kafe, pravim koktele i pravim limunade. Nekad kuvam ručak u kuhinji. Znam makarone da spremam, znam testenine, znam supu da skuvam. Znam da ispečem i kobasice, a pire da spremim to će mi biti lako”, opisuje svoj radni dan Nemanja.

Kaže da zna da skuva i grašak i boraniju te da pravi kafe, ali i da crta. Svestranom Nemanji nije teško ni nacrtati grb „Dečjeg srca”, kaže da mu to ide od ruke. No, najmanje voli da se neko šali s njim, a da mu to ne prija, kao i neslanu hranu. „Sve volim. Nije mi teško i da trebim lavandu. Mi prodajemo kesice. Prodajemo i majice, cegere i šolje štampamo”, opisuje.

Na pitanje koliko je dugo ovdje, Nemanja kao iz topa odgovara „od 24. decembra 2018. godine”. Navodi da je pokušao da traži posao negdje drugo, no bilo mu je teško, ali kaže da bi volio da radi neki posao koji se tiče crtanja: „Voleo bih, ja sam razmišljao da radim nešto u štampariji, da štampam majice i šolje. Jednog dana, ne sad. Još moram to da učim od radnih instruktora. Ja bez njih ne mogu ništa naučiti.” Na pitanje gdje bi volio da putuje, nabrojao je u sekundi desetak gradova širom SAD-a i Kanade.

Još jedna od zaposlenica, Anđela (22) bavi se uzgajanjem lavande, tu je već tri godine i kako kaže, super joj je. „Slušam radne instruktore šta mi kažu, nije mi problem”, kaže. Osim uzgajanja lavande, voli i konobarisati, te raditi u kuhinji. Navodi da ništa ne bi mijenjala: „Ja bih ovde ostala, ništa ne bih menjala. Osim jednog dana ako mi dosadi. Radila bih možda nešto sa kompjuterom, da pišem da crtam, tako nešto. I kući volim da crtam, uzmem papir i crtam”, kaže Anđela. 

Roditelji kao najveća podrška osoba s invaliditetom

S druge strane, u malom gradiću u BiH, Goraždu djeluje „Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije” koje za mnoge predstavlja pozitivnu stranu društva u kojem žive. Jedan od njihovih članova Alen Hedo, dijeli svoju životnu priču. „Od sedmog mjeseca života ja sam osoba koja ima cerebralnu paralizu. Porodica se trudila da me uključi u društvo. Kada je došlo vrijeme i za upis u školu najveći problem su, donekle, bile arhitektonske barijere. Prije toga je bilo ljudi koji su smatrali da bi mi možda bilo bolje da sam kod kuće nego da idem u školu jer su mislili da je to maltretiranje za mene“, ističe Alen koji kaže da su mu najveći problemi koji su ga pratili kroz školovanje – spratovi i stepenice.

No, Alen je sve to prevazišao uz pomoć porodice bez koje, kako opisuje, ne bi bio ono što je danas.  Odrastajući uz dvije sestre, dobijao je od njih i roditelja punu podršku, ali i, kako kaže, malo više pažnje. „Majka je, po samom upisu u osnovnu školu, čvrsto odlučila da želi da ja idem u školu. U to vrijeme mi nismo imali automobil. Ona me svaki dan po pet kilometara u oba smjera nosila na rukama i ruksak i svu opremu koja mi je bila potrebna. Nakon par godina se to riješilo. Obezbijedio se kombi koji je voziò nastavnike, a usput i dolazio po mene. Poslije toga sam upisao srednju školu, otac me je vozio“, nastavlja Alen koji objašnjava kako mu se otac nije nigdje mogao zaposliti jer je svaki dan vozio njega u školu, a na fakultetu na sportske aktivnosti i praksu. 

U Udruženju je pronašao druge aktivnosti, ističe da se tamo ne osjeća kao da je drugačiji. „Okolina i društvo, obični ljudi i moji drugari nikada nisu pokazali da ja nešto trebam dobiti manje. To mi je bio pokazatelj da ja ustvari treba da se borim kao svaka druga osoba, da se ostvarim u svakom životnom smislu. Tako je isto i za obrazovanje. Jedan od motiva je moja porodica. Drugi razlog je bio da pokažem i drugima da se može, ako odlučite da vam je mjesto među magistrima“, navodi Alen koji nakon magisterija, planira da upiše i doktorat.

Nakon diplomiranja je odmah dobio priliku da volontira u lokalnom MUP-u. Tamo je, kako kaže, imao sve uslove koji su mu bili potrebni kao osobi sa invaliditetom. „Nije bilo stepenica, radno mjesto je bilo prilagođeno i zaista sam uživao svaki dan tamo dok sam radio. Posebno mi je bilo drago što sam radio sa osobama, sa građanima, koji su imali priliku da kroz mene i moj angažman upoznaju osobe sa invaliditetom. Radio sam na izdavanju ličnih dokumenata, tu sam se susretao s ljudima koji su većinom u fizičkom smislu sposobni. Oni su imali priliku da vide da osobe sa invaliditetom zaslužuju mjesto u društvu.“

Nakon toga zapošljava se u srednjoj školi, no pandemija koronavirusa zaustavlja njegov dvogodišnji radni odnos. Od tada počinje njegova borba za ponovnim zaposlenjem. „Jako je teško osobama sa invaliditetom doći do posla. Donekle je i kriv sistem, a sa druge strane ni privatni, realni sektor ne ulaže dovoljno u saznanja o osobama sa invaliditetom i oni više vole i žele da uplate određene penale državi, ali da ne zaposle osobe sa invaliditetom. To donekle rješava problem, ali to nije nešto što osobi sa invaliditetom zaista pomaže“, kaže Alen koji smatra da je ovo jedan od gorućih problema za osobe s invaliditetom.

Svaki investitor koji u Goražde ulaže, prema Alenovom mišljenju, treba da dobije olakšice, ali pod uslovom da jedan dio zaposlenika i zaposlenica budu osobe s invaliditetom jer se radno mjesto može prilagoditi. Nakon razgovora s gradonačelnikom Goražda, postao je motivisan da nastavi da radi u svom rodnom gradu iz kojeg ne želi otići. „Imao sam prilika i mogućnosti da napustim grad, ali Goražde je mjesto u kojem sam ja kao kod kuće. Svaka ulica je moja kuća. Svi ti ljudi su moji i ja njih gledam kao porodicu. Da ja odem u Sarajevo ili bilo gdje da radim, izgubio bih mnogo više nego što sam dobio. Tako da mi je on (gradonačelnik) ulio nadu da ću biti zaposlen, te je aplicirao u Fond za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.“

Kako kaže Alen, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom je nedavno raspisao javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava za Pravna lica koja žele zaposliti osobu sa invaliditetom ili za osobe sa invaliditetom koje se samozapošljavaju. „U mom slučaju, Gradska uprava na čelu sa gradonačelnikom Ernestom Imamovićem je konkurisala na taj javni poziv, aplikacija je bila uredna i na kraju rukovodstvo Gradske uprave je dobilo podršku za odobravanjem sredstava za moje zapošljavanje na godinu dana. Sad je na potezu Goradonačelnik i službe gradske uprave koje bi trebalo da završe sve procedure kako bih u skorije vrijeme počeo da radim. Vjerujem da se neće dugo čekati na taj potez i da ću što prije dočekati da budem radno angažovan i na usluzi svim građanima“, radosno govori Alen kojem je radna okupacija nešto najbitnije u životu i što mu daje snagu i želju za životom.

Objašnjava da ne postoje društvene stigme prema osobama s invaliditetom u Goraždu. „Na ulici nemate problema, nikada vas niko neće prozivati. Jedina stvar sa kojom se možete susresti je da neko, ne tako slobodno, vam prilazi, što je i opravdano jer ne zna vaše potrebe i mogućnosti. Ali ako vi uputite molbu ili zatražite pomoć, vjerujte da ćete dobiti i više od toga što ste tražili.“

Želja da bude za volanom je bila nešto o čemu je oduvijek maštao, što je i ostvario. U početku, kaže, nisu imali automobil pa je često sjedao za volan automobila njegovog ujaka. Sada vozi bez problema, iako je i u procesu polaganja imao prepreke. „Kad god bi on (ujak) došao, prve sate, koje bih trebao provesti sa porodicom, ja sam proveo za volanom. Zaista to volim. Sa druge strane, smatram da je meni automobil više ortopedsko pomagalo i tako ga i koristim“, zaključuje. Upravo su razne prepreke, predrasude, stereotipi i zakonska neimplementacija ključni zastoji u sistemu BiH i Srbije. Anja, Alen, Anđela, Marko i Nemanja predstavljaju statističku rijetkost, ali i veliki pomak u procesu zapošljavanja osoba s invaliditetom, te primjer svima.

The post BiH i Srbija: Zapošljavanjem osoba s invaliditetom ostvaruje se njihova inkluzija first appeared on Gerila.info.