Forum je organizovala grupa građana „Za Plan“, u okviru kampanje „Za grad zajedno“, a sala je, prema riječima organizatora, bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

Tokom više od dva sata razgovora građani, predstavnici stručne javnosti i aktivisti govorili su o tome kako se u Banjaluci planiraju i uređuju javne i zelene površine, ali i o tome zbog čega građani često nemaju stvaran uticaj na odluke koje se tiču prostora koji svakodnevno koriste.

Predstavnici naselja Rosulje, Obilićevo i Aleja Centar predstavili su probleme sa kojima se suočavaju u svojim naseljima. Ukazali su na potrebu očuvanja zelenih površina, transparentnijeg planiranja i ranijeg uključivanja građana u procese odlučivanja.

Nakon prezentacija održana je panel diskusija u kojoj su učestvovali prof. dr Igor Kuvač, prof. dr Ljiljana Došenović i predstavnica grupe građana „Za Plan“ Sanda Vukojević.

Učesnici foruma ocijenili su da javni prostor nije samo pitanje izgleda grada, već i kvaliteta života, zdravlja, zaštite životne sredine i načina na koji se Banjaluka razvija.

Zaključeno je da su gradu potrebni otvoreniji i jasniji procesi planiranja, kao i veće učešće građana i stručne javnosti u donošenju odluka o uređenju javnih i zelenih površina.

Forum „Javni prostor je naš prostor“ dio je kampanje „Za grad zajedno“, čiji je cilj unapređenje učešća građana i stručne javnosti u planiranju i uređenju javnih i zelenih površina u Banjaluci.

Saopštenje je nastalo u okviru kampanje „Nepostojanje mehanizma za učešće građana i struke prilikom donošenja odluka o uređenju i izgradnji zelenih i ostalih javnih površina“, koju provodi neformalna grupa građana „Za Plan“. Kampanja je dio projekta PRAGG, koji finansira Vlada Švajcarske, a provodi konzorcijum HELVETAS i NIRAS, u partnerstvu sa lokalnim partnerima Centri civilnih inicijativa i Institut za razvoj mladih KULT.

The post Građani Banjaluke traže veće učešće u odlučivanju o javnom prostoru first appeared on Gerila.info.

To se navodi u dopisu koji je ova kompanija 12. maja uputila Opštini Petrovo, načelniku opštine i nadležnom odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove, a dopis je u Opštini Petrovo zaprimljen narednog dana.

U dokumentu koji potpisuje direktor Mladen Lujić, Lykos navodi da je nosilac prava na istraživanje po rješenju Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske broj 05.04/310-638-5/24 od 11. marta 2026. godine.

„U skladu sa Zakonom o geološkim istraživanjima Republike Srpske i tačkom 7. Rješenja Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske broj 05.04/310-638-5/24 od 11.03.2026. godine ovim putem Vas obavještavamo da od 22.05.2026. godine počinjemo sa izvođenjem radova“, navodi se u dopisu kompanije.

Ta najava stigla je u trenutku kada je protiv istog rješenja već pokrenut sudski postupak. Prema dokumentu koji je objavio predsjednik Mjesne zajednice Sočkovac Slobodan Sarić, Opština Petrovo je pred Okružnim sudom u Banjaluci podnijela tužbu protiv Ministarstva energetike i rudarstva RS, sa prijedlogom odgađanja izvršenja, radi poništenja rješenja kojim je Lykosu odobreno izvođenje detaljnih geoloških istraživanja.

Drugim riječima, dok se pred sudom osporava zakonitost rješenja, kompanija lokalnu zajednicu obavještava da namjerava početi radove.

Za Sarića, ali i veliki dio mještana Sočkovca, Kakmuža i okolnih ozrenskih sela, to nije samo pravno pitanje, već pitanje opstanka, povjerenja i elementarnog prava lokalnog stanovništva da odlučuje o prostoru u kojem živi i u kakvom orkuženju će ubuduće da živi.

„Sva naša dosadašnja pravna borba u cilju obustavljanja ovog nakaradnog “ projekta”, nije bila dovoljna da pomenuta kompanija konačno shvati da narod ovog kraja ne želi i ne odobrava njihove aktivnosti. Ovu borbu za svoja ljudska prava nismo mi željeli ,ona nam je nažalost nametnuta i nije pitanje više hoćemo li ili necemo da se borimo vec hoćemo li ili nećemo da postojimo“, napisao je Sarić.

Sarić je naveo da kompanija, najavom početka radova, ignoriše volju građana, proteste i javne skupove, jednoglasnu odluku Skupštine opštine Petrovo od 15. aprila 2026. godine kojom je izraženo protivljenje geološkim istraživanjima, kao i činjenicu da je raspisan referendum za 17. maj.

Priča je počela krajem marta, kada je australijska kompanija Yugo Metals LTD, registrovana u Pertu, objavila na Australijskoj berzi hartija od vrijednosti da joj je Ministarstvo energetike i rudarstva RS dodijelilo prava na projekat geoloških istraživanja metala na području Sočkovca. Tako da su ovu, za njih jako važnu informaciju, stanovnici Ozrena saznali su ne od institucija Republike Srpske, nego sa berzanske objave jedne strane kompanije, na internetu.

Uslijedili su sastanci u Petrovu, zahtjevi Ministarstvu da potvrdi ili demantuje informaciju, javni skup u Sočkovcu i sve jasnije protivljenje mještana. Na skupu održanom 4. aprila u Domu kulture u Sočkovcu, u organizaciji Ekološkog udruženja „Ozrenski studenac“, građani Kakmuža, Sočkovca i Karanovca poručili su da neće dozvoliti devastaciju Ozrena i da se protive bilo kakvim geološkim istraživanjima koja bi mogla voditi ka otvaranju rudnika.

„Neće o nama odlučivati Banjaluka i to iza zatvorenih vrata, krijući od nas, koji smo krvarili za ovaj Ozren“, bila je jedna od poruka sa tog skupa.

Ekološki aktivista Zoran Poljašević tada je upozorio da se priča o „samo geološkim istraživanjima“ ne može posmatrati odvojeno od potencijalne eksploatacije. Kompanije koje svoje projekte predstavljaju investitorima na berzi, kako je naveo, ne prikupljaju kapital zbog pukog istraživanja, nego zbog mogućnosti da jednog dana istražni prostor postane rudnik.

Upravo zato je izjava ministra energetike i rudarstva RS Petra Đokića, data na SET-u u Trebinju, dodatno uznemirila mještane. Đokić je tada rekao da Vlada RS podržava geološka istraživanja i da je pitanje eventualnog razvoja ležišta „drugo pitanje“.

„Ne ministre Petre Đokiću, to nije drugo pitanje, to je isto pitanje. I ključno pitanje“, odgovorio je Poljašević sa skupa na Ozrenu.

Za lokalnu zajednicu, najava Lykosa sada potvrđuje ono od čega su strahovali, odnosno da institucije i kompanija nastavljaju proceduru uprkos protivljenju Ozrenaca, i čak uprkos političkom stavu lokalne skupštine i uprkos tužbi koju je sama Opština Petrovo pokrenula protiv Ministarstva. Stav pobunjenih Ozrenaca podržao je i sam načelnik opštine Petrovo Ozren Petković, koji i sam pripada vladajućoj stranci u Srpskoj, odnosno SNSD-u, što samo po sebi, dovoljno govori.

Posebno je važno da se istražni prostor više ne predstavlja samo kao Sočkovac, već kao „Petrovo“. Aktivisti su i ranije upozoravali da promjena imena projekta, smanjenje ili redefinisanje obuhvata i korišćenje različitih pravnih subjekata mogu služiti kao način da se projekat koji je već izazvao otpor lokalnog stanovništva vrati u izmijenjenom obliku.

Yugo Metals je, prema ranijim objavama i dostupnim informacijama, faktički nastavio projekte koji su ranije povezivani sa Lykos Balkan Metalsom. Aktivisti tvrde da je riječ o pregrupisavanju istih interesa i istih rudarskih ambicija, sada prilagođenih berzanskoj komunikaciji i novim zakonskim okolnostima u Republici Srpskoj.

Za sada je jasno samo jedno: Lykos je najavio 22. maj kao datum početka radova. Opština Petrovo je tužila Ministarstvo. Građani su rekli da neće pristati. A Ozren, planina koja je već jednom natjerala institucije i investitore na povlačenje, ponovo ulazi u dane u kojima će se mjeriti stvarna snaga lokalne zajednice.

Dejan Rakita / GERILA

The post Lykos najavio početak radova na Ozrenu: Opština Petrovo tužila Đokićevo Ministarstvo, Ozrenci poručuju – “Dosta je bilo!” first appeared on Gerila.info.

Okupljeni su jednoglasno podržali inicijativu da se o ovom pitanju ide na referendum, kako bi građani direktno odlučili o eventualnom otvaranju rudnika i nastavku istraživanja. Jasno je poručeno da Ozren neće biti prepušten odlukama koje se donose mimo lokalne zajednice.

“Neće o nama odlučivati Banjaluka i to iza zatvorenih vrata, krijući od nas, koji smo krvarili za ovaj Ozren”, poruka je mještana Ozrena.

„Situacija je krajnje ozbiljna i alarmantna. O našoj sudbini neko misli da odlučuje bez nas. To je krajnje drsko, bezobrazno i nedopustivo“, poručeno je iz Udruženja.

Zoran Poljašević iz Ozrenskog studenca je upozorio da priča o „samo geološkim istraživanjima“ ne može biti odvojena od planova za konačno otvaranje rudnika.

Poljašević je jasno stavio do znanja da kompanije koje na berzi predstavljaju projekte ne prikupljaju novac zbog istraživanja, već zbog eksploatacije. Kako je rekao, ono što se danas predstavlja kao istražni projekat, u suštini je najava rudnika.

„Ozren nije samo prostor na karti, nego mjesto gdje ljudi žive i od kojeg žive. Ako ovdje dođe do eksploatacije nikla i drugih metala, posljedice neće osjetiti samo Ozren, nego i svi gradovi koji zavise od njegovih voda i prirodnih resursa”, rekao je za Gerilu Poljašević, dodajući da kompanija već sada svjetskoj javnosti predstavlja resurse Sočkovca kao budući rudnik.

U emotivnom dijelu obraćanja, podsjetio je i na ratnu prošlost ovog kraja, poručivši da Ozrenci ono što su branili krvlju neće prepustiti interesima koji dolaze izvan zajednice. Naglasio je i da su stručne analize, poput onih koje je ranije iznijela Srpska akademija nauka i umjetnosti, upozoravale na ozbiljne posljedice eksploatacije nikla, uključujući devastaciju prostora i ugrožavanje voda.

„Ne možemo pristati na to da informacije o našoj zemlji saznajemo sa stranih berzi, dok naše institucije ćute. To je ponižavajuće za svakog čovjeka koji ovdje živi”, dodao je Poljašević za Gerilu.

Sličan ton imao je i Zoran Vasić, mještanin Sočkovca i ratni vojni invalid, čija je poruka bila jednostavna i direktna – protivljenje ovakvim projektima ne dolazi od juče.

On je podsjetio da je lokalno stanovništvo i ranije ustajalo protiv geoloških istraživanja i da se stav nije promijenio. Za njega je Ozren mnogo više od potencijalnog rudnika – riječ je o prostoru života, prirode i budućnosti.

Vasić ističe da Ozren ima alternativu rudnicima – turizam, prirodne resurse, poljoprivredu i banjske potencijale, poput Termi Ozren. „Ovdje ima mnogo toga što se može razvijati, osim rudnika. A ovo ne dolazi uopšte u obzir“, poručio je Vasić.

Podršku građanima dao je i načelnik opštine Petrovo Ozren Petković, koji je najavio raspisivanje referenduma, čime je lokalna vlast, barem deklarativno, stala uz stav mještana.

Skup u Sočkovcu pokazao je jedinstvo zajednice i spremnost da se aktivno uključi u donošenje odluka koje direktno utiču na njihov život. Međutim, ono što je prethodilo ovom okupljanju dodatno objašnjava zašto je reakcija građana bila ovako snažna.

Redakcija Gerile je upite sa konkretnim pitanjima još 27. marta uputila Ministarstvu energetike i rudarstva Republike Srpske, Opštini Petrovo, kao i kompaniji Yugo Metals, ali do trenutka objavljivanja ovog teksta odgovori nisu dostavljeni.

Alarm je, naime, upaljen krajem marta, kada je kompanija Yugo Metals LTD, registrovana u Pertu, objavila na australijskoj berzi da joj je Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske dodijelilo prava na projekat geoloških istraživanja metala na području Sočkovca, u opštini Petrovo.

Za mještane Ozrena, paradoksalno, to je bio prvi put da su uopšte čuli za takvu odluku. I to sa sajta australijske berze.

Uslijedile su reakcije ekoloških aktivista i lokalnih vlasti, koji su odmah uputili zahtjeve Ministarstvu energetike i rudarstva RS da potvrdi ili demantuje ove navode. Sastanak u opštini Petrovo održan je 24. marta, a istog dana i opština je zatražila zvanično pojašnjenje.

Odgovor, međutim, nije stigao.

Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje činjenica da je Ministarstvo još 2022. godine poništilo ranije odobrenje za geološka istraživanja na Ozrenu, nakon snažnog otpora javnosti. Upravo zbog toga, povratak iste priče – sada kroz kompaniju koja je, kako tvrde aktivisti, povezana sa ranijim investitorima – kod građana budi sumnju da se projekat pokušava vratiti pod drugim imenom.

Ministar energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić nije odgovorio na upite mještana Ozrena i Opštine petrovo, ali je nedavno na održanom SET-u u Trebinju izjavio je da Vlada RS daje podršku svim istraživačkim projektima u oblasti geologije, uključujući i projekat geoloških istraživanja u Petrovu. On je istakao da su geološka istraživanja važna i da ih treba podržati na bilo kom lokalitetu, jer, kako tvrdi, ne predstavljaju nikakve probleme.

„A da li će se poslije toga ići u projekat razvoja tih ležišta, drugo je pitanje“, rekao je Đokić novinarima u Trebinju, odgovarajući na pitanje da li je data saglasnost kompaniji Yugo Metals za geološka istraživanja u Sočkovcu.

„Ne ministre Petre Đokiću, to nije drugo pitanje, to je isto pitanje. I ključno pitanje“, poručio je Zoran Poljašević sa skupa na Ozrenu, komentarišući Đokićeve riječi.

Kako upozorava Nataša Mazalica iz Centra za životnu sredinu, ovakvi slučajevi ukazuju na širi obrazac u kojem se lokalne zajednice sistematski isključuju iz odlučivanja o sopstvenim resursima.

„Donosioci odluka sistematski rade na tome da se lokalne zajednice u potpunosti isključe iz svih nivoa učešća u donošenju odluka“, navodi Mazalica.

Upravo zbog toga, skup u Sočkovcu nije bio samo reakcija na jednu informaciju, već izraz dugotrajnog nepovjerenja prema institucijama i straha da se odluke donose bez znanja i saglasnosti onih kojih se najviše tiču.

Za sada, odgovora na pitanja Ozrenaca iz Ministarstva nema, ali je odgovor sa Ozrena – jasan.

Dejan Rakita / GERILA

The post Ozrenci jednoglasni: „Ne damo Ozren“ (VIDEO) first appeared on Gerila.info.

Australijska kompanija Yugo Metals LTD, registrovana u Pertu, objavila je 23. marta 2026. godine da joj je Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske dodijelilo prava na projekat geoloških istraživanja metala na području Sočkovca, u opštini Petrovo. Ta informacija među stanovnicima Ozrena je popalila sve moguće alarme, pošto se već nekoliko godina o Ozrenu govorilo kao (najvjerovatnije) odbranjenoj planini od rudarskih prijekata.

Kako tvrde i aktivisti i lokalni predstavnici, o novom rješenju resornog ministarstva na čelu sa ministrom Petrom Đokićem ih niko prethodno nije obavijestio.

Istog dana kada je objava postala javna, predstavnici ekoloških udruženja o svemu su obavijestili rukovodstvo opštine Petrovo, nakon čega je već sutradan održan sastanak sa načelnikom, predsjednikom Skupštine opštine i odbornicima iz Sočkovca. Zaključak je bio jasan: od Ministarstva treba hitno tražiti zvanično objašnjenje i potvrdu da li je sporno rješenje zaista izdato.

Prema informacijama sa tog sastanka, predstavnici opštine tvrdili su da nisu dobili nijedan zvaničan dopis u vezi sa odobrenjem za geološka istraživanja. Dogovoreno je i da, ukoliko se informacija potvrdi, a sve su prilike da će biti tako, bude zakazana posebna sjednica Skupštine opštine Petrovo na kojoj bi odbornici zauzeli zvaničan stav.

To što lokalna zajednica o tako ozbiljnom pitanju saznaje iz objave jedne strane kompanije, a ne od institucija Republike Srpske, za mnoge na Ozrenu, pa i u cijeloj Republici Srpskoj i BiH, nije samo administrativni propust, već odavno poruka da se o njihovoj zemlji ponovo odlučuje bez njih.

Ekološki aktivisti podsjećaju da su se Ozrenci još prije četiri godine jasno usprotivili rudarskim projektima i da su tada, nakon snažnog pritiska javnosti, pojedina rješenja bila povučena. Sada, tvrde, gledaju povratak iste priče, samo pod novim imenom i u izmijenjenim pravnim okolnostima.

Posebnu sumnju među aktivistima izaziva razlika između ranije pominjanog obima istraživanja i onoga što se sada pojavljuje u javnosti. Kako navode, raniji projekti obuhvatali su znatno veće površine, dok se sada govori o području od svega deset kvadratnih kilometara. Upravo zbog toga dio njih vjeruje da je riječ o svojevrsnom „testiranju terena“.

„Sumnjivo je što se sada pominje znatno manja površina nego ranije. To liči na probni balon – da se vidi kakva će biti reakcija lokalne zajednice, pa da se kasnije ide sa širenjem projekta“, navode lokalni aktivisti.

Aktivisti tvrde da za kompaniju Yugo Metals nisu pronašli podatke u registru privrednih društava u BiH, te da je raniji projekat „Sočkovac“ sada predstavljen kao projekat „Petrovo“. Za njih je to još jedan razlog da sumnjaju da se iza svega krije pažljivo upakovan povratak rudarskih planova koji su već jednom izazvali snažan otpor stanovništva.

Na zvaničnoj stranici kompanije, uz objavu o odobrenju, prenesena je i izjava izvršnog i privremenog direktora Petra Tomaševića, koji je naveo da to predstavlja „odlučujući trenutak“ za Yugo Metals i da time dobijaju puni pristup unapređenju, kako je rekao, jednog od „najuvjerljivijih visokokvalitetnih polimetalnih sistema u Evropi“.

„Na tržištu gdje sigurna evropska opskrba kritičnim mineralima postaje sve više strateška, Sočkovac nudi rijetku priliku s visokim sadržajem, višestrukim robama i značajnim potencijalom za širenje“, ističe se u saopšenju kompanije.

Ali ono što se u jeziku berze predstavlja kao „prilika“, na Ozrenu se čita sasvim drugačije.

Ekološki aktivista Zoran Poljašević za Gerilu upozorava da se na Ozrenu ponavlja scenario od kojeg su mještani strahovali još prije nekoliko godina, ali sada u izmijenjenoj formi.

Kako kaže, iako se formalno činilo da se dio ljudi povukao iz projekata, u suštini je riječ o reorganizaciji istih struktura.

„Dešava se upravo ono od čega smo strahovali. Miloš Bošnjaković, koji je bukvalno protjeran sa Ozrena, a potom i izgubio rješenje za detaljna geološka istraživanja, zvanično se povukao iz projekta, ali samo kada je riječ o kompanijama koje su listirane na Australijskoj berzi“, navodi Poljašević u razgovoru za naš portal.

Prema njegovim riječima, nova kompanija Yugo Metals LTD nastavlja aktivnosti kroz već postojeće lokalne firme.

„Međutim, nova kompanija ‘Yugo Metals LTD’ nastavlja da radi sa preduzećima ‘Lykos Balkan Metals’ i ‘SNK Metali’, čiji je osnivač Bošnjaković. Riječ je o pregrupisavanju istih ljudi zbog potencijalnih akcionara na berzi i ponovnog pokušaja da dođu na Ozren“, ističe on.

Poljašević upozorava da su izmjene Zakona o geološkim istraživanjima Republike Srpske dodatno promijenile odnos snaga i suštinski smanjile uticaj lokalne zajednice.

Kako kaže, na Ozrenu se sada dešava presedan u odnosu na raniju praksu.

„Nakon dvije izmjene Zakona o geološkim istraživanjima, danas na Ozrenu imamo po prvi put slučaj da Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske izdaje jednoj stranoj kompaniji prava na istraživanja metala, iako su i mjesna zajednica i opština na čijoj se teritoriji nalazi istražno polje izričito protiv projekta“, navodi Poljašević.

Posebno problematičnim smatra način na koji se projekti razvijaju kroz berzanske mehanizme.

„Najveći problem je što kompanija već u fazi istraživanja rezultate objavljuje na australijskoj berzi i, ukoliko procijeni projekat kao finansijski opravdan, automatski stiče osnov za eksploataciju. U tom slučaju bi projekat najvjerovatnije bio prodat nekoj od velikih međunarodnih rudarskih kompanija poput Dandija ili Rio Tinta, a tada ga je gotovo nemoguće zaustaviti“, upozorava Poljašević.

On se osvrnuo i na izostanak reakcije lokalnih vlasti, podsjećajući da je načelnik Opštine Petrovo najavio da će zatražiti informacije od Ministarstva, ali da odgovora i dalje nema.

„Načelnik je obećao još u utorak da će tražiti informaciju o famoznom rješenju, ali se do danas nije oglasio, iako je već petak“, kaže Poljašević.

Za njega je posebno zabrinjavajuće to što građani ključne informacije o svojoj budućnosti dobijaju iz inostranstva, a ne od institucija.

„Ova situacija, gdje Ozrenci informacije o prostoru na kojem žive saznaju sa stranice Australijske berze, a ne od Opštine i Vlade Republike Srpske, dovoljno govori“, poručuje on.

„Nama u ovoj situaciji ne preostaje ništa drugo nego da se organizujemo i tijelima branimo svoju imovinu i svoj kraj”, zaključuje Poljašević u razgovoru za Gerilu.

Predsjednik mjesne zajednice Sočkovac Slobodan Sarić saopštio je građanima da su svi prisutni na sastanku bili protiv eventualnog izdavanja dozvole za geološka istraživanja i da će poštovati volju ljudi koji su ih izabrali da brane njihove interese.

Upravo zato među najvažnijim pitanjima koja danas lebde nad Ozrenom nisu samo ona da li je rješenje zaista izdato i ko ga je potpisao, nego i zašto lokalna zajednica o tome nije obaviještena, zašto eventualno odobreno istražno polje nije odmah vidljivo u zvaničnom katastru odobrenih istražnih područja i koliko još vremena institucijama treba da građanima saopšte ono što kompanija već predstavlja investitorima i berzi kao gotovu stvar.

Ako se potvrdi da je Ministarstvo izdalo rješenje, onda se s pravom postavlja pitanje zbog čega su opština Petrovo i lokalno stanovništvo zaobiđeni. Ako rješenje nije izdato, onda je pitanje još ozbiljnije – kako je moguće da kompanija takvu informaciju objavi na berzi i da za to ne snosi posljedice.

Vanredna sjednica Skupštine opštine Petrovo, koju lokalni predstavnici najavljuju ukoliko se informacije potvrde, mogla bi biti prvi odgovor na novi talas zabrinutosti Ozrenaca.

Nataša Mazalica iz Centra za životnu sredinu upozorava da se iza aktuelnih dešavanja ne krije izolovan slučaj, već dugotrajan obrazac u kojem se lokalne zajednice sistematski isključuju iz odlučivanja o sopstvenim resursima.

Kako kaže, iskustva iz posljednjih nekoliko godina, koliko traju geološka istraživanja i intenzivira se priča o kritičnim mineralima, jasno pokazuju smjer u kojem se kreću odluke vlasti.

„Donosioci odluka sistematski rade na tome da se lokalne zajednice u potpunosti isključe iz svih nivoa učešća u donošenju odluka, posebno kada je riječ o eksploataciji prirodnih resursa“, navodi Mazalica, dodajući da su izmjene Zakona o geološkim istraživanjima, ali i pokušaji kriminalizovanja klevete, „postavili temelje za brutalno odvajanje zajednica od prirode u kojoj i od koje žive“.

U takvom okviru, tvrdi, priča o rudnicima kao razvojnoj šansi nema uporište u stvarnosti.

„Rudnici neće donijeti nikakvu dobrobit ljudima, niti mogu biti zeleni ili ekološki. Ovakvim projektima puniće se džepovi prvo podobnih, a potom stranih kompanija kojima odlazi gotovo sav profit“, upozorava Mazalica.

Kao potvrdu navodi i aktuelne projekte u regionu, gdje se posljedice, kako kaže, već jasno vide.

„Na primjeru rudnika u Varešu možemo to posmatrati u realnom vremenu“, ističe ona.

Na kraju upozorava da problem nije samo u pojedinačnim projektima, već i u kapacitetima sistema koji bi trebalo da ih kontroliše.

„Sistem pod kojim funkcionišemo i država u kojoj živimo nemaju kapaciteta da na adekvatan način obezbijede očuvanje prirode i zaštitu ljudi“, zaključuje Mazalica.

Upite sa konkretnim pitanjima uputili smo Ministarstvu energetike i rudarstva Republike Srpske, Opštini Petrovo, kao i kompaniji Yugo Metals, ali do trenutka objavljivanja ovog teksta odgovori nisu dostavljeni.

Ko je Yugo Metals: Od Jezera do Sinjakova i Čajniča – mnogo projekata, ali i otvorenih pitanja

Australijska kompanija Yugo Metals Limited, registrovana u Pertu, djeluje u Bosni i Hercegovini kroz više povezanih pravnih subjekata, među kojima su sada najpoznatiji „SNK Metali“ d.o.o. Bijeljina i raniji projekti povezani sa kompanijom „Lykos Balkan Metals“. Yugo Metals je faktički nekadašnji Lykos, preuzeo je sve njegove projekte, a sa ovim projektom na Ozrenu, ako se potvrdi, i projekat firme Medeni brijeg na Sočkovcu.

U ranijem periodu ključna figura u projektima bio je Miloš Bošnjaković, često percipiran kao centralni operativni čovjek na terenu za mnogobrojne kontraverzne rudarske projekte u BiH , dok firmom sada upravlja Mladen Lujić, uz širi međunarodni menadžment koji vodi kompaniju prema investitorima i berzi.

Model poslovanja ostaje isti – kapital se prikuplja na berzi, a istraživanja se realizuju kroz lokalne firme koje formalno nose projekte. Upravo kroz takav model razvijaju se i dva najaktuelnija istražna polja u zapadnom dijelu Republike Srpske – „Jezero“ i „Sinjakovo“, koja se često u javnosti pogrešno poistovjećuju, iako je riječ o dva odvojena projekta koja graniče na planini Otomalj iznad samog Jezera, ali sa različitim pravnim statusom.

Istražno polje „Jezero“ nalazi se isključivo na teritoriji opštine Jezero i obuhvata istraživanja olova, cinka, bakra, barita i pratećih metala.

Ministarstvo energetike i rudarstva RS je 2022. godine odobrilo istraživanja, a zatim u dva navrata produžavalo rok – početkom i sredinom 2025. godine. Međutim, oba ta produženja su osporena na sudu. Okružni sud u Banjaluci je krajem 2025. godine poništio rješenja Ministarstva, prihvatajući tužbe Centra za životnu sredinu i građana. To praktično znači da, prema dostupnim informacijama, kompanija trenutno nema važeće rješenje za istraživanja na tom polju, a pokrenut je i postupak pred Vrhovnim sudom RS radi preispitivanja presude.

Za razliku od toga, istražno polje „Sinjakovo“ predstavlja zaseban projekat, teritorijalno mnogo širi, jer obuhvata opštine Jezero, Šipovo i Mrkonjić Grad. Fokus istraživanja ovdje je drugačiji – bakar, željezo i prateći metali – a i pravni status je drugačiji. Prvo rješenje izdato je 2021. godine i važilo je do sredine 2023, dok je novo rješenje izdato krajem 2024. godine i važi do kraja 2026. godine, za površinu od oko 49,5 kvadratnih kilometara.

Važno je napomenuti da na planini Otomalj, iznad Jezera, graniče ova dva istražna polja, a da aktivisti sumnjaju da se to zloupotrebljava pa istraživanja za Sinjakovo “pokrivaju” i granični dio i zalaze u istražno polje “Jezero” na Otomalju, u nepsorednoj blizini rijeke Plive, jezera Veliki i Mali Đol, ali i samog centra Jezera.

Treći važan projekat kompanije u Republici Srpskoj nalazi se u Čajniču, gdje Yugo Metals, prema vlastitim podacima, raspolaže istražnim područjem od oko 50 kvadratnih kilometara. Tu su, kako navode, identifikovane značajne koncentracije bakra, ali i zlata i srebra, što kompanija koristi kao osnov za dalja istraživanja. Ipak, i ovdje ključni podaci dolaze primarno iz izvještaja same kompanije, bez jasnijih javno dostupnih informacija.

Šta se desilo sa obećanjima o zaštiti Ozrena?

Prije samo deset mjeseci činilo se da Ozren ide ka zaštiti, a ne ka novom otvaranju prostora za rudarske projekte.

Skupština Grada Doboja je u maju prošle godine jednoglasno donijela odluku o proglašenju Ozrena za zaštićeno područje sa održivim korišćenjem prirodnih resursa, što je tada predstavljeno kao značajan zaokret lokalnih vlasti i važan korak ka očuvanju planine. Iako je riječ bila o najnižem, šestom nivou zaštite, i tada su i aktivisti i stručnjaci upozoravali da krajnji cilj mora ostati proglašenje nacionalnog parka, kako je i predviđeno Prostornim planom Republike Srpske.

Gradonačelnik Doboja Boris Jerinić tada je tvrdio da je zaštita Ozrena u interesu grada i Republike Srpske, dok su ekološka udruženja poručivala da njihova višegodišnja borba konačno daje rezultat. Upravo zato današnji povratak priče o geološkim istraživanjima u Sočkovcu, svega nekoliko mjeseci nakon takvih odluka i poruka, za stanovnike Ozrena djeluje kao nagli i duboko uznemirujući politički obrt.

Apsurdno – iako ta riječ u zemlji poput Bosne i Hercegovine odavno gubi na težini – Ozren je do juče predstavljan kao dragocjen prirodni rezervat koji treba sačuvati, a danas se ponovo pojavljuje u kontekstu istraživanja nikla, kobalta i drugih metala.

Dejan Rakita / GERILA

The post Ozren iz Australije saznao šta mu se sprema, mještani poručuju: „Izaći ćemo pred mašine“ first appeared on Gerila.info.

Istraživanja su potvrdila bogatstvo flore, faune i geološko-paleontološkog nasljeđa ovog područja. Zabilježeno je prisustvo brojnih rijetkih, endemskih i zakonom zaštićenih vrsta biljaka, gljiva i životinja – od šišmiša i ptica grabljivica do vodozemaca, gmizavaca i insekata. Posebno su istaknuti očuvani šumski ekosistemi bukve, jele, smrče i bora, ali i rijetke, reliktne biljne zajednice koje su danas sve rjeđe u Bosni i Hercegovini.

Rezultati, kako ističu istraživači i aktivisti, ostavljaju malo prostora za dilemu. Majevica ispunjava sve uslove da dobije status parka prirode, što je predviđeno i važećim Prostornim planom Republike Srpske. Lokalni okolišni pokreti podsjećaju da su još 2024. godine podnijeli Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske zahtjev za proglašenje Majevice zaštićenim područjem, te da izrada Studije zaštite predstavlja ključni korak u tom procesu.

„Rezultati istraživanja jasno pokazuju da Majevica ima neprocjenjivu prirodnu i kulturnu vrijednost. Naša poruka je jednostavna – zaštita Majevice nije prepreka razvoju, već jedina garancija da će ovaj kraj imati budućnost“, poručila je Andrijana Pekić iz Udruženja građana „Čuvari Majevice“.

Izložba je podsjetila i na kulturno-istorijski značaj Majevice. Prema podacima Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, na ovom području evidentirano je oko 40 lokaliteta sa stećcima, dok se najveća nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini nalazi upravo na Majevici, na razmeđi sela Piperi i Jablanica. Za mnoge mještane, ti nalazi dodatno potvrđuju da se ne radi o „praznom prostoru“ za eksploataciju, već o prostoru identiteta i kontinuiteta života.

Poruke sa skupa bile su jasne i kada je riječ o viziji razvoja. Građani i aktivisti insistiraju na održivim modelima – očuvanoj prirodi, zdravoj poljoprivredi i stočarstvu po kojima je Majevica decenijama poznata, te odgovornom razvoju turizma. S druge strane, eksploatacija litijuma i drugih takozvanih kritičnih mineralnih sirovina doživljava se kao direktna prijetnja pitkoj vodi, zemljištu, zdravlju ljudi i opstanku lokalnih zajednica.

„Održiva poljoprivreda, stočarstvo i odgovoran turizam su modeli razvoja koji čuvaju prirodna dobra i donose dugoročnu korist ljudima. Rudarenje litijuma nosi rizike koje Majevica i njeni stanovnici ne mogu i ne smiju prihvatiti“, istakla je Snežana Jagodić Vujić iz Ekološkog udruženja „Eko put“ iz Bijeljine.

Otpor lokalne zajednice nije nov. Više od šest hiljada građana iz Bijeljine, Zvornika, Lopara i Ugljevika potpisalo je peticiju kojom se od Narodne skupštine RS traži moratorijum na sva geološka istraživanja i eksploataciju ruda na Majevici. Iako je Narodna skupština RS dva puta odbila da podrži inicijativu za zabranu rudarenja litijuma, Skupština opštine Lopare je u julu 2025. godine jednoglasno usvojila Rezoluciju o sprječavanju otvaranja rudnika litijuma, jasno poručivši da se protivi bilo kakvim dogovorima s domaćim ili stranim investitorima.

U međuvremenu, Vlada RS je povukla poteze koji su dodatno pojačali nepovjerenje građana. Iako je zakonom propisan rok od dvije godine za podnošenje zahtjeva za eksploataciju nakon završenih istraživanja – rok koji je u slučaju nalazišta na Majevici isticao 31. jula prošle godine – taj rok je pomjeren do februara 2025. godine. Paralelno s tim, izmjenama Zakona o geološkim istraživanjima uklonjena je odredba koja je garantovala obavezno učešće lokalne zajednice u javnim raspravama, što su analitičari ocijenili kao ozbiljan korak unazad u transparentnosti.

Podsjećamo, lokalno stanovništvo Lopara se godinama protivi najavama otvaranja rudnika litijuma, a o tome je Gerila.info u više navrata izvještavala. Prije godinu dana tadašnji predsjednik RS Milorad Dodik primio je predstavnike kompanija Rock Tech Lithium i Arcore AG, a neposredno prije toga Arcore je podnio zahtjev za eksploataciju litijuma Ministarstvu energetike i rudarstva RS. Projekat je, uprkos otporu, i dalje u procedurama za dobijanje rudarske koncesije.

Sa današnje izložbe poručeno je da Majevica nije prostor za rizične projekte i brze profite, već dom za oko pola miliona ljudi koji na ovom području žive, rade i planiraju svoju budućnost. Poruka lokalne zajednice ostaje ista – razvoj da, ali ne po cijenu uništenja prirode, zdravlja i prava ljudi da odlučuju o prostoru u kojem žive.

Dejan Rakita / GERILA

The post Nauka potvrdila: Majevica je prirodno blago, ne prostor za rudnik litijuma first appeared on Gerila.info.

Dok vlasti i investitor govore o radnim mjestima i razvoju, 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva rijeke Krivaje zatražilo je nedavno hitan raskid koncesije, upozoravajući da bi posljedice mogle zahvatiti i područja u okolini. Stručnjaci kažu da bi ugroženo područje obuhvatilo okolinu u radijusu 120 kilometara, zahvatajući sve najveće bosanskohercegovačke gradove.

U tim upozorenjima često se pominje Bulqiza, rudarski grad na istoku Albanije, koji se nalazi na gotovo identičnoj udaljenosti od glavnog grada Tirane kao što je Vareš od bosanske prestonice Sarajeva, oko 40 kilometara vazdušne linije.

Iako se hrom u Bulqizi eksploatiše više od sedam decenija, ovaj slučaj ne služi kao direktna analogija niti predviđanje ishoda u Varešu. Bulqiza se u ovom kontekstu koristi kao dokumentovan primjer iz prakse, odnosno ilustracija rizika koji se otvaraju u situacijama gdje eksploatacija prirodnih resursa nadmašuje institucionalni nadzor i mehanizme javne odgovornosti.

Važno je naglasiti da Vareš danas nije Bulqiza. Riječ je o različitim državama, zakonima i fazama rudarstva. Upravo zato poređenje ima smisla: ne zbog gradova, već zbog institucionalnih mehanizama. U fokusu ove priče su transparentnost koncesija, postojanje okolišnog i zdravstvenog monitoringa — posebno kada je riječ o heksavalentnom hromu Cr(VI) — upravljanje jalovinom i rudničkim vodama, te odnos između lokalne koristi i lokalnog tereta.

Na papiru, projekat izgleda jednostavno: strateški mineral potreban Evropi i investitor koji obećava nova radna mjesta.

Ključno pitanje, upozoravaju stručnjaci, jeste da li institucije imaju kapacitet da ovakve projekte učine zakonitim, bezbjednim i javno odgovornim.

Od željeza do hroma: Promjena modela rudarstva u Varešu

U planinskom pojasu Duboštica–Tribija, iznad sliva rijeke Krivaje, kompanija „Vareški minerali“ d.o.o. Vareš, do nedavno registrovana kao „Seven Plus“ d.o.o. Sarajevo, dobila je koncesiju za geološka istraživanja i buduću eksploataciju rude hroma. U međuvremenu, projekat je prerastao u jedno od najkontroverznijih pitanja u Zeničko-dobojskom kantonu: od prvih tajnih pregovora i tihog krčenja šume, preko dvostrukih zabrana inspekcijama, do otvorenog poziva da se koncesija hitno raskine.

Vareš je decenijama bio vezan za rudarstvo. Grad se razvijao uz rudnik i željezaru, a infrastruktura i javni prostori građeni su prihodima iz tog sektora. Ta veza i danas je simbolički prisutna — od urbanog nasljeđa do vitraža svete Barbare, zaštitnice rudara, u lokalnoj crkvi.

Sveštenik Leon Pendić, koji godinama služi upravo u toj crkvi u Varešu, smatra da savremeni modeli eksploatacije više ne stvaraju osjećaj dugoročne sigurnosti u zajednici.

„Veoma je tužno kada vidimo da kompanije koje dolaze u naš kraj gledaju isključivo kako da što više eksploatišu resurse i da ih iznesu van zajednice. Kako je moguće da nam se oduzima priroda, zemlja, šume i ruda, a da zauzvrat ne ostaje trajna korist?“, kaže Pendić u razgovoru sa novinarom portala Gerila.

Dio stanovnika Vareša rudarstvo danas doživljava kao proces koji se odvija bez stvarnog učešća lokalne zajednice. Taj osjećaj pojačan je iskustvom sa već postojećeg rudnika Rupice, koji se nalazi na obodu ovog bosanskog gradića, koji je kroz niz vlasničkih promjena prodat u junu ove godine kanadskoj kompaniji Dundee Precious Metals za nevjerovatnih 1,25 milijardi dolara, bez direktne finansijske koristi za opštinu Vareš.

Upravo je priču oko rudnika u Rupicama pokrenuo sadašnji vlasnik „Vareških minerala“ – Miloš Bošnjaković, a koji je to kasnije preprodao. Stanovnici Vareških sela Pržići i Daštansko sumnjaju da su otrovani olovom zbog blizine jalovišta ovog rudnika njihovim kućama, a na to ukazuju i analize urađene početkom decembra ove godine a koje su pokazale prisutnost olova u krvi kod svih 44 testiranih mještana.

Zbog toga dio stručne i ekološke javnosti upozorava da se sličan obrazac može ponoviti i na području Duboštica–Tribija, uz dodatni rizik: riječ je o rudi hroma, čiji potencijalni okolišni i zdravstveni efekti mogu biti ozbiljniji od onih kod ranijih projekata.

Zato se u razgovoru sa mještanima sve češće čuje pojam „invazivno rudarstvo“, kojim opisuju model u kojem se ekonomska korist ostvaruje u kratkom roku, dok se dugoročne posljedice prebacuju na lokalni prostor i stanovništvo.

Šta znači rudariti hrom?

U izjavama datim ekskluzivno za ovaj istraživački članak, međunarodno priznati stručnjaci iz oblasti toksikologije, okolišne hemije, šumarstva i hidrologije upozoravaju da eksploatacija hroma na području Duboštica–Tribija nosi značajne dugoročne okolišne i zdravstvene rizike.

Profesor emeritus toksikologije dr Jasenko Karamehić, redovni profesor na više međunarodnih univerziteta, upozorava da je šestovalentni hrom Cr(VI) najopasniji oblik ovog metala i dokazani kancerogen.

„Najčešći oblici hroma su metalni, trovalentni i šestovalentni hrom, pri čemu je šestovalentni hrom jako toksičan i razvrstan u kancerogene tvari. Šestovalentni hrom uzrokuje oštećenje genetskog materijala i ne postoji prag sigurne izloženosti“, navodi Karamehić.

On upozorava da tokom rudarenja može doći do transformacije trovalentnog hroma u njegov toksičniji oblik, čak i kada se u rudi inicijalno ne nalazi šestovalentni hrom.

„Izloženost se ne dešava samo na radnom mjestu, već i putem prašine, vode i hrane“, ističe Karamehić, naglašavajući da se rizik ne zadržava nužno na lokaciji kopa.

Sličan stav iznosi i dr Ulla B. Vogel, toksikologinja i profesorica pri Nacionalnom istraživačkom centru za radnu okolinu (NFA) u Kopenhagenu.

Vogel objašnjava da se šestovalentni hrom u biomonitoringu smatra posebno toksičnim i opasnim upravo zbog svoje kancerogenosti.

Ona naglašava da je šestovalentni hrom dokazani humani kancerogen, strogo regulisan u Evropskoj uniji i klasifikovan kao kancerogen bez praga (non-threshold carcinogen).

„To znači da ne postoji siguran nivo izloženosti; umjesto toga, granične vrijednosti zasnivaju se na prihvatljivom nivou rizika“, objašnjava ona.

Takođe upozorava da se rizik ne mora zadržati isključivo na radnim mjestima.

„Ako se šestovalentni hrom oslobađa u vazduh ili vodu, to može predstavljati prijetnju i za opštu populaciju koja živi u blizini industrijskih postrojenja ili rudarskih lokacija“, kaže Vogel, podsjećajući na poznati slučaj kontaminacije podzemnih voda u Hinkleyju u Kaliforniji, koji je široj javnosti postao poznat kroz film Erin Brockovich.

Prema njenim riječima, uzročno-posljedična veza između udisanja šestovalentnog hroma i rizika od raka pluća dobro je dokumentovana, što omogućava procjene rizika za različite nivoe izloženosti. Zbog toga zaključuje da je hemijska procjena rizika neophodna, te da svaka indicija mogućeg ispuštanja šestovalentnog hroma  u okoliš mora biti signal za detaljniju procjenu izloženosti i razmatranje preventivnih mjera.

Dr Dragana Đorđević, glavna istraživačica i rukovoditeljica Centra izvrsnosti za okolišnu hemiju i inženjerstvo pri Univerzitetu u Beogradu, upozorava da se šestovalentni hrom može širiti vodom, vazduhom i zemljištem, uključujući sekundarne hemijske reakcije iz prirodno prisutnog trovalentnog hroma.

„Padavine ispiru jalovišta, zagađenje ulazi u površinske i podzemne vode, a zatim i u lanac ishrane“, navodi Đorđević, upozoravajući da su dugoročne posljedice takve izloženosti često nepovratne.

Dr Đorđević naglašava da je opasnost povezana sa samom prirodom rude hroma, čak i u rudnicima koji podrazumijevaju isključivo vađenje i mljevenje rude.

Posebno upozorava da su stara jalovišta i napuštene deponije često veći izvor zagađenja od aktivnih postrojenja, jer su decenijama izložene kiši, snijegu, vjetru i drugim vremenskim uticajima.

Dugotrajnu izloženost šestovalentnim hromom opisuje kao zdravstveni rizik sa često nepovratnim posljedicama: od karcinoma pluća, sinusa i gastrointestinalnog trakta, do oštećenja jetre, bubrega, DNK, poremećaja štitne žlijezde i razvoja djece.

Rijeka Krivaja kao osjetljiv sistem

Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, upozorava da bi izgradnja rudnika hroma u slivu rijeke Krivaje imala ozbiljne posljedice po lokalne ekosisteme.

„Izgradnjom novog rudnika hroma gubimo floru i faunu, ali i čist vazduh i vodu. Stanje rijeke Krivaje bilo bi takvo da u njoj ne bi bilo ni ribe ni rakova — ne bi bilo čak ni bakterija. Ako se ovaj rudnik izgradi, biće to ekološka atomska bomba za okolno područje i rijeku Krivaju, jer će sve u radijusu od oko 120 kilometara, uključujući sve veće gradove u Bosni i Hercegovini, biti zagađeno heksavalentnim hromom, koji je izuzetno toksičan za ljudsko zdravlje“, naglašava Ballian.

Sa njim je suglasan i profesor Karamehić:

„Kontaminacija se može širiti širokim područjem, Posebno ako se radi o velikom prostoru — od Vareša pa u radijusu od 50, a vjerovatno i do 100 kilometara — gdje bi zagađenje moglo imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po zdravlje ljudi i okoliš“.

Slična upozorenja dolaze i od Muriza Spahića, jednog od vodećih hidrologa u Bosni i Hercegovini i bivšeg profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On pojašnjava da se šestovalentni hrom može pojaviti kao nusprodukt rudarstva i brzo proširiti kroz karbonatne masive, dospijevajući do izvorišta pitke vode.

„Toksin se taloži u sedimentu, ulazi u lanac ishrane, a šteta može biti dugotrajna i teško popravljiva“, upozorava Spahić.

Ekološke organizacije zbog toga insistiraju da se projekat ne posmatra isključivo kao investicija, već kao pitanje javnog zdravlja za cijeli sliv Krivaje, od Vareša do nizvodnih gradova.

Kritični mineral i kritični prostor

Hrom je ključna sirovina za nerđajući čelik, infrastrukturu obnovljivih izvora energije i električna vozila, ali i za vojnu industriju. Zbog toga je uvršten u paket kritičnih sirovina Evropske unije.

U teoriji, rudnik hroma u Bosni i Hercegovini mogao bi se uklopiti u evropsku razvojnu strategiju. U praksi, upozorava Dalibor Ballian, planirani zahvat nalazi se u jednom od ekološki najvrednijih šumskih područja u zemlji.

„To nisu degradirane površine, već visoko produktivne šume. Kada se mineralna osnova ukloni, njihova obnova traje generacijama“, ističe Ballian.

Prema dostupnim podacima, koncesiono područje obuhvata oko 3.200 hektara između postojećeg rudnika Rupice i planirane lokacije u Duboštici.

U evropskoj praksi, ovakve projekte prate javne koncesije, nezavisni okolišni i zdravstveni monitoring – uključujući mjerenja šestovalentnog hroma te finansijske garancije za sanaciju.

Izostanak tih mehanizama u ranoj fazi često se kasnije pokazuje kao strukturna slabost sistema upravljanja resursima.

Koncesija bez uvida, pitanja bez odgovora

Dok se na terenu probijaju šumski putevi i izvode istražni radovi, koncesioni ugovor za Dubošticu–Tribiju kod bosanskog grada Vareša i dalje nije javno dostupan.

Organizacije civilnog društva i novinari mjesecima pokušavaju da dođu do ugovora potpisanog između kompanije Seven Plus (danas Vareški minerali) i Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Odgovori institucija, od odbijanja do pozivanja na „poslovne tajne“, onemogućili su uvid u dokument koji bi, prema propisima, trebao biti javan.

Zbog toga su 49 organizacija i lokalnih zajednica iz sliva Krivaje uputile Otvoreni poziv Vladi ZDK sa zahtjevom za raskid koncesije. Jedan od potpisnika, Davor Šupuković iz eko udruženja „Fojničani“, navodi da je ključni problem nepoštovanje ugovorenih rokova.

„Radovi nisu započeti u ugovorenom roku, a ipak su naknadno predstavljeni kao započeti. To otvara osnov za raskid koncesije“, kaže Šupuković.

Prema njegovim navodima, javnosti je poznato tek da kontinuirana koncesiona naknada iznosi 0,76 eura po toni rude, odnosno jednokratno 76,7 eura po hektaru zemljišta, dok puni sadržaj ugovora ostaje skriven.

Prema odlukama Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika, raspolaganje državnom imovinom — uključujući šume, zemljište i prirodne resurse — ograničeno je do donošenja državnog zakona o državnoj imovini, a taj režim važi na teritoriji cijele zemlje. OHR ima mandat da interveniše upravo u situacijama u kojima politički dogovor izostaje, što pitanje državne imovine čini jednim od najosjetljivijih ustavno-pravnih problema u BiH.

Uprkos tom okviru, radovi na šumskom zemljištu u državnom vlasništvu u Varešu započeli su bez saglasnosti Pravobranilaštva BiH. Federalna šumarska inspekcija je 20. avgusta 2025. godine zatražila mišljenje Pravobranilaštva o zakonitosti dozvola za sječu i prenamjenu šumskog zemljišta, ali do trenutka objave ovog članka odgovor nije dostavljen, a investitor je nastavio sa aktivnostima.

Dio pravnih stručnjaka i organizacija civilnog društva ovakav postupak dovodi u vezu sa mogućim kršenjem odluka Ustavnog suda BiH i mandata visokog predstavnika.

„Odluke su donesene bez javne rasprave i bez učešća lokalne zajednice, na osnovu odluke Opštinskog vijeća Vareša, što otvara ozbiljna pitanja usklađenosti sa važećim pravnim okvirom“, navodi Davor Šupuković.

Upiti redakcije Gerila upućeni Ministarstvu privrede ZDK rezultirali su opštim odgovorima bez pojašnjenja ključnih spornih tačaka, Kabinet premijera ZDK, kao ni kompanija „Vareški minerali“, do objave teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Pravna praznina kao obrazac

Za Davora Šupukovića, slučaj Duboštica–Tribija nije izolovan, već dio šireg obrasca u kojem se normativne praznine i slab institucionalni nadzor koriste kao okvir za pokretanje investicija u ekološki osjetljivim područjima.

Prema njegovim riječima, važeći prostorni plan iz perioda bivše države predviđao je zaštitu ovog područja, uključujući rijeku Krivaju, dok novi Prostorni plan Federacije BiH nikada nije usvojen. Taj pravni vakuum, navodi, omogućava različita tumačenja i selektivnu primjenu pravila, posebno kada je riječ o najvrednijim prirodnim resursima.

Šupuković podsjeća da su slični investicioni pokušaji zabilježeni i na drugim lokalitetima, poput planine Ozren, gdje su projekti zaustavljeni nakon otpora lokalne zajednice. U tom kontekstu, pritisci na aktiviste i mještane u pojedinim sredinama već su dokumentovani kroz krivične prijave i službene zabilješke, zbog čega dio sagovornika insistira na anonimnosti.

„Ne osporava se razvoj, već se insistira na zakonitim, transparentnim i institucionalno kontrolisanim investicijama“, zaključuje Šupuković.

Struka i granice „zelenog rudarstva“

Dok kantonalne vlasti projekat predstavljaju kao razvojnu priliku, dio stručne javnosti upozorava da se termini poput „modernog“ i „zelenog rudarstva“ često koriste bez jasnih i provjerljivih mehanizama zaštite okoliša.

Profesor Ballian navodi da Bosna i Hercegovina već ima oko 100.000 hektara zemljišta formalno označenog kao rekultivisano, koje u praksi nosi obilježja industrijski degradiranog prostora. U tom kontekstu, dodatnih 3.200 hektara od Rupica do Duboštice ulazi u novi koncesioni obuhvat.

„Obnova šumskih i vodnih ekosistema nakon rudarenja mjeri se decenijama, a potpuni povratak u prvobitno stanje u postojećim institucionalnim okvirima nije realan“, upozorava Ballian.

Slične rezerve dolaze i iz rudarske struke.

Aziz Kaknjašević, rudarski inženjer iz Olova, ističe da planirani projekat nosi višestruke izvore potencijalnog zagađenja, uz otvorena pitanja zakonitosti i usklađenosti sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Tvrdnje o „kontrolisanom“ ili „zelenom“ rudarenju hroma u osjetljivim ekosistemima su, prema ocjeni stručnjaka, duboko problematične i u praksi gotovo nedostižne. One se, kako upozorava profesorica Dr Dragana Đorđević, zasnivaju na pokušajima tehničkog umanjivanja pojedinih rizika, ali ne i njihove eliminacije – posebno kada je riječ o šestovalentnom hromu.

Čak i u slučajevima kada se eksploatiše samo hromit kao glavni rudni mineral hroma i kada se rudarski otpad formalno „kontrolisano“ odlaže, samo izlaganje minerala vazduhu, vodi i zemljištu pokreće prirodne hemijske reakcije koje se ne mogu zaustaviti. Rudarski otpad, naglašava, ostaje u prostoru desetinama, pa i stotinama godina, dok su projekti „kontrole“ najčešće vremenski ograničeni na nekoliko decenija.

“Garantovati hemijsku stabilnost miliona tona jalovine tokom tako dugog perioda – pod uticajem padavina, mraza, promjena pH vrijednosti i bioloških procesa – nije realno”, ističe Đorđević.

Kontrola erozije i oticanja, dodaje, moguća je samo uz stalno, aktivno održavanje i nadzor i nakon zatvaranja rudnika, što otvara ključno pitanje odgovornosti.

Ko će finansirati i nadzirati takav sistem narednih 100 ili 1.000 godina? Iskustva iz svijeta, navodi, pokazuju da se tzv. „pasivno održavanje“ nakon odlaska investitora često pretvara u napuštanje, naročito u uslovima ekstremnih vremenskih događaja, poplava velikih razmjera, zemljotresa, institucionalnog sloma ili bankrota vlasnika.

„Kad se sve ovo sagleda, postaje jasno da ‘zeleno rudarstvo’ postoji uglavnom na papiru“, zaključuje ona.

Lokalna perspektiva: Iskustvo i nepovjerenje

Zabrinutost da se Bosna i Hercegovina sve češće posmatra kao prostor za intenzivnu eksploataciju resursa prisutna je među stanovnicima Vareša.

Miroslav Pejčinović, predsjednik inicijativnog odbora udruženja „Opstanak“, nastalog upravo iz bojazni zbog posljednica rudarenja hromom, navodi da je protivljenje rudniku hroma proizašlo iz iskustava sa postojećim rudnikom Rupice.

On ukazuje i na obrazac kojim se, prema njegovom mišljenju, pokušava obezbijediti društvena prihvatljivost projekta — kroz donacije lokalnim sportskim i kulturnim kolektivima — uz napomenu da se vrijednost resursa ne vraća zajednici kroz koncesione naknade.

„Ako se ovaj model nastavi, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane prostor u kojem se prioritet daje eksploataciji, a ne dugoročnom razvoju i očuvanju zajednica“, kaže on.

Hrom i vojna industrija: otvoreno pitanje

Pored ekoloških i pravnih aspekata, dio potpisnika inicijative otvara i pitanje krajnje namjene rude. Prema dostupnim informacijama, hrom iz planiranog rudnika mogao bi se koristiti u vojnoj industriji, za proizvodnju specijalnih čelika.

Podaci Američkog geološkog zavoda (USGS) potvrđuju da se hrom i ferohrom smatraju strateškim materijalima zbog primjene u oklopnim vozilima, vojnim konstrukcijama, mlaznim motorima i gasnim turbinama.

Aktivista Davor Šupuković u tom kontekstu postavlja pitanje koje prevazilazi tehničke i ekonomske okvire:

„Treba li Bosna i Hercegovina, kao postratno društvo, učestvovati u lancima proizvodnje vojne industrije?“

Institucionalni odgovor: inicijativa u Skupštini ZDK

Inicijativa za raskid koncesionog ugovora za područje Duboštica–Tribija, koju su pokrenule lokalne zajednice i organizacije civilnog društva iz slivarijeke Krivaje, dobila je nedavno i svoj institucionalni nastavak u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona.

Na 46. sjednici Skupštine ZDK, održanoj 27. Novembra ove godine, Damir Memić, šef Kluba poslanika SDP-a, uputio je inicijativu u skupštinsku proceduru, pozivajući se na zahtjeve građana i dokumentovane primjedbe na postupak dodjele i realizacije koncesije.

Time je pitanje planiranog rudnika hroma prvi put formalno otvoreno na kantonalnom političkom nivou. Dalji tok zavisiće od stava skupštinske većine i procjene nadležnih institucija o zakonitosti postojećeg ugovora.

Šta nam govori Albanija: Bulqiza kao ogledalo budućnosti

Nekoliko stotina kilometara jugoistočno, u albanskoj Bulqizi, eksploatacija hroma traje decenijama i često se navodi kao primjer šta se dešava kada se rudarstvo širi brže od institucionalnog nadzora. Bulqiza nije priča o prošlosti, već o akumuliranim posljedicama dugotrajne eksploatacije u sistemu sa desetinama operatera i složenim mozaikom dozvola.

Po dolasku u grad, najupečatljiviji utisak ne ostavljaju rudarska okna, već lica ljudi.

„Jesi li vidio lica ljudi kad si ulazio u grad?“, pitao je našeg novinara rudar Luli Alla.

„Izborana, umorna, iscrpljena. Gotovo svaka porodica ovdje ima barem jednog člana koji radi u rudniku.“

Rudar opisuje zajednicu u kojoj „skoro svaka porodica“ ima nekoga zaposlenog u rudnicima, dodajući da, prema njegovom iskustvu, mnogi rudari nakon godina teškog rada ne dožive starost.

U oblasti Dibër, ispod grada se nalazi jedno od najvećih nalazišta hroma u Evropi, dok je na površini vidljiv kontrast između mineralnog bogatstva i socijalnih uslova.

Istovremeno, institucionalni kapaciteti za sistematsko praćenje okolišnih i društvenih posljedica ostaju ograničeni: Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi zvanični registar pritužbi građana povezanih s uticajem rudnika na svakodnevni život.

Iako je Albanija otvorila pregovore u okviru Klastera 4, koji uključuje i Poglavlje 27 evropskog zakonodavstva u oblasti zaštite okoliša – a koje podrazumijeva veću transparentnost, snažniji nadzor nad okolišem i efikasnije inspekcije – slučaj Bulqize pokazuje koliko je ovaj proces složen u sredinama u kojima su rudarske aktivnosti godinama prethodile uspostavljanju mehanizama kontrole.

Bulqiza: Grad i rudnik kao jedan sistem

Bulqiza se nalazi u uskoj dolini Dibarskog gorja, na terenu građenom od ultrabazičnih, serpentinitnih stijena. Rudarske galerije počinju iznad urbanog jezgra, a obronci i prostori između naselja okruženi su jalovinom i sterilnim materijalom koji se taložio decenijama. Poruka terena je jasna: rudnik nije „pored“ grada — on je njegov sastavni dio.

Eksploatacija hroma započela je 1948. godine. Za 75 godina postojanja, iz masiva Bulqize izvađeno je više od 15 miliona tona hromne rude, čime je područje više od pola vijeka bilo glavni rudarski centar Albanije.

Nakon devedesetih, prelaskom na tržišnu ekonomiju, rudarski masiv je fragmentisan na desetine parcela, a vlasti su izdale veliki broj dozvola. Jedan rudarski stručnjak i stanovnik Bulqize (anoniman, zbog profesionalnih i institucionalnih posljedica) taj prelom opisuje ovako:

„Nakon devedesetih rudnik je isjeckan i izgubljen je tehnički lanac. Stare galerije se koriste bez kontrole, sa zajedničkim ulazima, a mnoge firme ne poštuju osnovne protokole. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš.“

Prema njegovim riječima, dijelovi starih galerija ostali su neobilježeni i konstruktivno nesigurni, dok je vodovodna linija Zone D, koja vodi od Galerije B do Galerije A, u izuzetno lošem stanju, sa dotrajalim cijevima koje su duž čitave trase prema gradskim rezervoarima ostavljene izložene. On dodaje da se zagađena voda iz pojedinih tunela ispušta ispod grada bez sistematskog mjerenja, monitoringa ili sanacije.

„Znamo da je hrom osnova ekonomije Bulqize, ali je život u gradu postao sve teži“, dodaje.

127 dozvola na jednom masivu

Nacionalna agencija za prirodne resurse Albanije (AKBN) saopštila je portalu Faktoje.al 12. novembra 2025. godine da je na masivu Bulqize trenutno aktivno 116 rudarskih dozvola. Godine 2018. taj broj je iznosio čak 127.

Analiza izdatih dozvola pokazuje izrazito fragmentisan rudarski sistem. Veliki broj dozvola dodijeljen je u periodu između 1999. i 2008. godine, tokom rane liberalizacije sektora. Danas istovremeno djeluje više operatera unutar istih geoloških tijela i oko zajedničkih rudarskih okana. Nadzor je dodatno otežan kombinovanjem dozvola za eksploataciju rude i dozvola za odlaganje jalovine (sterilnog materijala), čime se odgovornost raspršuje među različitim akterima.

„Kada je rudnik razbijen na male cjeline, tehnički lanac se raspao. To je povećalo rizike i za radnike i za okoliš“, navodi iskusni rudarski stručnjak iz Bulqize, koji je tražio anonimnost zbog profesionalnih i institucionalnih pritisaka.

Institucionalne slijepe tačke: Nadzor bez stvarne kontrole

Na papiru, regulatorni okvir djeluje razrađeno, ali je u praksi nadzor nad rudarstvom fragmentisan i slabo koordinisan.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) nadzire izdavanje dozvola, tehničko-ekonomske planove i finansijske garancije za sanaciju, ali, prema vlastitim navodima, ne prati zagađenje niti upravljanje rudarskim otpadom, već se zadržava na tehničkoj usklađenosti dozvola.

Istovremeno, Nacionalna agencija za okoliš (AKM) nadzire uglavnom operatere sa važećim okolišnim dozvolama, što znači da aktivnosti bez dozvole ostaju izvan institucionalnog nadzora.

Inspekcije rada i socijalne zaštite fokusirane su na bezbjednost na radu i radna prava, bez mandata da procjenjuju ukupni okolišni i zdravstveni uticaj rudarstva.

U takvom sistemu, u kojem nijedna institucija nema uvid u kompletan rudarski lanac, odgovornost je rasuta, a stvarna kontrola ograničena.

Ključni problem je sistemska rasutost odgovornosti: nema institucije sa mandatom da prati kompletan rudarski lanac.

Bez nadzora na terenu: Praznine u okolišnom monitoringu

Podaci Nacionalne agencije za okoliš (AKM) pokazuju da u Bulqizi ne postoje stanice za praćenje kvaliteta vazduha i vode. Istovremeno, prema navodima AKM-a, u posljednjih pet godina izrečene su samo dvije administrativne mjere licenciranim operaterima — kompanijama Albtani 08 Konstruksion i Global Enterprise Group — zbog kršenja uslova dozvola, nedostavljanja obavezne dokumentacije i nepravilnosti u vezi s rudarskim otpadom.

Nasuprot tome, lokalni stručnjak koji je tražio anonimnost tvrdi da se uslovi okolišnih dozvola često krše, te da je oko 80 odsto kontrolisanih kompanija zatečeno u prekršajima ili bez važeće dozvole tokom nadzora Ministarstva okoliša, dok su uprkos tome nastavile s radom.

Tokom posljednjeg kvartala 2024. godine, AKM je izrekla 26 administrativnih mjera kompanijama koje posluju u Bulqizi zbog nepoštovanja okolišnih propisa. Ovaj nagli porast ukazuje i na razmjere problema, ali i na pretežno reaktivan karakter postojećeg nadzora.

Lokalne vlasti: Ograničena uloga

Opština Bulqiza potvrđuje da ne vodi registar prijava zagađenja građana. Opštinske službe navode da se aktivnosti „uglavnom odvijaju u udaljenim planinskim područjima“, zbog čega nemaju evidentirane prijave na lokalnom nivou. Opština nema nadležnost nad okolišnim dozvolama (u nadležnosti Ministarstva turizma i okoliša), niti su organizovane javne rasprave lokalno.

Iz Opština Bulqiza takođe navode da ne raspolažu podacima o zagađenju pitke vode niti o kontaminaciji zemljišta kao posljedici rudarstva. Dodatno potvrđuju da ne postoje planovi hitnog reagovanja, strategije preseljenja stanovništva, niti dugoročna razvojna vizija za period nakon iscrpljivanja rezervi hroma.

Nacionalni inspektorat za teritorijalnu zaštitu (IKMT) navodi da je Direkcija za okolišnu i vodnu inspekciju uspostavljena tek krajem 2020. godine, što znači da je raniji institucionalni nadzor bio vrlo ograničen.

Od osnivanja Direkcije, IKMT je sproveo 12 inspekcijskih nadzora u rudarskoj zoni Bulqize, nakon kojih su administrativne mjere izrečene protiv osam kompanija (npr. zbog nelegalnog odlaganja inertnog otpada i drugih kršenja okolišnih propisa). Istovremeno, inspektorat potvrđuje da nijedan rudarski pogon nikada nije obustavljen zbog zagađenja okoliša ili ugrožavanja bezbjednosti.

Decenija nesreća i slaba zaštita radničkih prava

Najdetaljniji institucionalni uvid u stanje bezbjednosti u rudarstvu Bulqize dolazi iz podataka Inspektorata za rad i socijalne usluge. Prema zvaničnim statistikama, od januara 2016. do septembra 2025. godine sprovedene su 804 inspekcije u sektoru rudarstva i kamenoloma u okrugu Dibër.

Većina inspekcija (73%) bila je planirana, dok je 26% pokrenuto nakon nesreća na radu, a tek 2% po prijavama samih radnika. U istom periodu zabilježene su 194 nesreće na radu, od kojih je 31 bila smrtonosna.

Inspektorat navodi da je nakon nesreća u 85% slučajeva izrečena neka od administrativnih mjera — od upozorenja i privremenih obustava rada do novčanih kazni. Ukupno je izrečeno 596 sankcija, od čega se najveći dio odnosi na upozorenja (63%), dok su obustave rada zbog kršenja bezbjednosnih pravila i teških povreda radnih prava činile oko trećine mjera. Ukupan iznos novčanih kazni iznosio je 7,73 miliona leka (oko 73.000 eura).

Najčešće utvrđeni propusti odnosili su se na nepostojanje ili zastarjele procjene rizika, nefunkcionalne mehanizme zaštite na radu, izostanak medicinske službe i neadekvatnu primjenu zaštitne opreme. Zbirni podaci ukazuju na sistem koji reaguje nakon nesreća, iako je rudarstvo u Bulqizi formalno klasifikovano kao sektor izuzetno visokog rizika.

Ograničen nadzor javnog zdravlja

Institut za javno zdravstvo Albanije (ISHP) potvrđuje da u Bulqizi najmanje deset godina nije rađena analiza pijaće vode na heksavalentni hrom, već isključivo na ukupni hrom, u skladu s nacionalnim standardima. Svi analizirani uzorci, prema tim kriterijima, bili su u dozvoljenim granicama.

ISHP takođe navodi da ne sprovodi sistematske ljekarske preglede rudara, niti programe profesionalnog zdravlja ili rehabilitacije. Epidemiološki nadzor ograničen je na opšte registre nezaraznih bolesti. Dostavljeni podaci pokazuju da u Bulqizi dominiraju kardiovaskularne bolesti i karcinomi, zatim traume i respiratorna oboljenja.

Ministarstvo zdravlja je potvrdilo da ne raspolaže podacima o profesionalnim oboljenjima rudara, navodeći da ta nadležnost spada u domen Inspektorata rada.

Nadzor izostaje tamo gdje je najpotrebniji

Ministarstvo infrastrukture i energetike, nadležno za dozvole, tehničke inspekcije, podizvođače, planove zatvaranja rudnika i procjene rezervi hroma, nije odgovorilo na zahtjeve za pristup informacijama koje je portal Faktoje uputio 29. oktobra 2025. godine.

Time su ostali nedostupni podaci o koncesionarima, operaterima bez okolišnih dozvola, neformalnim podizvođačima, planovima sanacije, tehničkim inspekcijama u posljednjih pet godina i nadzoru nad izvršavanjem ugovornih obaveza. Posmatrano u cjelini, sistem u Bulqizi pokazuje strukturnu fragmentaciju, u kojoj nijedna institucija nema uvid u kompletan ciklus eksploatacije.

Albanski okolišni stručnjak Danjel Bica upozorava da, iako su kompanije zakonski obavezne da plaćaju okolišne takse i finansijske garancije, nijedna galerija niti degradirano područje u Bulqizi nije u potpunosti sanirano nakon decenija eksploatacije. Kao ključne slabosti navodi samoprijavljivanje kompanija, rijetke inspekcije i izostanak nezavisne provjere.

Iako se hrom u Bulqizi pretežno javlja kao trovalentni hrom, nijedna institucija nije analizirala mogućnost njegove oksidacije u heksavalentni hrom u rudničkim vodama — što potvrđuju i podaci ISHP-a.

„Bez ciljane analize na šestovalentni hrom nije moguće procijeniti stvarni uticaj rudarstva na kvalitet vode“, upozorava Bica.

Jalovina kao trajni rizik

Poseban problem predstavlja nekontrolisano odlaganje jalovine, koja se decenijama taložila u blizini okana, na strmim padinama i uz naselja. Takva praksa povećava rizike od erozije, klizišta i zagađenja voda.

Terenska dokumentacija koju je prikupio portal Faktoje pokazuje masivne gomile jalovine koje mijenjaju prirodne površine.

Nacionalna agencija za prirodne resurse (AKBN) potvrđuje da su kompanije same odgovorne za nadzor nad otpadom, dok se sistem u velikoj mjeri oslanja na samoprijavljivanje.

Preklapanje nadležnosti dodatno slabi nadzor: AKBN ne procjenjuje zagađenje, AKM nadzire samo operatere s dozvolama, Opština ne vodi evidenciju pritužbi, a IKMT navodi da nikada nije obustavio rad rudnika zbog štete po okoliš.

Lokalni novinar Sami Curri, koji više od decenije prati Bulqizu, opisuje grad u kojem su ekonomska zavisnost, strah i institucionalna nevidljivost oblikovali svakodnevni život.

Prema njegovim riječima, prostor za javno istupanje gotovo da ne postoji, a nesreće se rijetko procesuiraju do kraja. U prosjeku, dva do tri rudara godišnje gube život, a odgovornost se često prebacuje na radnike.

Iako su zdravstvene ustanove dužne da prijave teške povrede, rudari rijetko govore javno zbog straha od gubitka posla ili stigmatizacije. Curri navodi da vidljivo zagađenje vazduha i degradacija zemljišta postoje, ali da nijedna institucija nije izdala formalno upozorenje o teškim metalima u pijaćoj vodi.

Na pitanje da li Bulqiza ima stvarnu korist od rudarstva, njegov odgovor je kratak:

„Ne.“

Prema njegovim riječima, godišnja rudarska renta od 150.000 do 200.000 eura nije dovoljno ni da se izgradi dva kilometra puta.

Zašto ljudi ćute

Naši sagovornici navode da je strah ključni faktor javnog života u Bulqizi. Dugogodišnji rudar Luli Alla objašnjava da se ljudi rijetko oglašavaju jer veliki broj porodica direktno zavisi od rudnika.

„Ovo je mali grad. Ljudi pamte ko je šta rekao.“

Porodice rudara koji su stradali u smrtonosnim nesrećama takođe insistiraju na anonimnosti. Jedna udovica poginulog rudara odbila je razgovor za medije, navodeći da prethodna pažnja javnosti nije dovela do promjena, već je samo ponovo otvorila ličnu traumu.

Ova svjedočenja ukazuju na zajednicu u kojoj se posljedice rudarstva preživljavaju privatno, dok institucionalni odgovori ostaju ograničeni.

Rudari bez pravnog statusa

Više od decenije pokret Together Movement (LB) zagovara usvajanje posebnog pravnog statusa za rudare u Albaniji, s ciljem obezbjeđivanja zakonske i socijalne zaštite radnika u jednom od najopasnijih sektora u zemlji.

„Rudarstvo je najopasnija profesija u Albaniji i neprihvatljivo je da funkcioniše bez posebnih zakonskih garancija“, kaže aktivista LB-a Emiljando Kita.

Situaciju dodatno otežava slaba sindikalna zastupljenost. Kako ističe Xhuljano Bregasi, aktivista pokreta LB, osnivanje Ujedinjenog sindikata rudara Bulqize (SMBB) 2019. godine dočekano je represijom. Nekoliko sindikalnih lidera, uključujući i predsjednika sindikata, dobilo je otkaz u kompaniji AlbChrome ubrzo nakon osnivanja sindikata.

Godine 2020. pokret je parlamentu podnio peticiju sa više od 11.000 potpisa, tražeći prijevremene penzije, zdravstvenu zaštitu i naknade za profesionalna oboljenja. Institucije nikada nisu dale formalan odgovor, a aktivisti opisuju godine prebacivanja odgovornosti između ministarstava.

Prema Kiti, ključni razlog izostanka reforme leži u političkom i fiskalnom trošku, jer bi takav zakon povećao obaveze i za državu i za velike privatne kompanije koje dominiraju sektorom.

Veliki prihodi — ali za koga?

AlbChrome, najveći operater u sektoru rudarenja hroma u Bulqizi, preuzet je u januaru 2022. godine od strane turske kompanije Yıldırım Group, preko svoje rudarske podružnice Yılmaden Holding, nakon što je prethodno bio u vlasništvu albanske BALFIN Group.

Ovim preuzimanjem Bulqiza je snažnije povezana s međunarodnim lancima snabdijevanja Yılmadena, ali radne tenzije nisu prestale. Rudari su i 2025. godine protestovali zbog plata.

Prema podacima Ministarstva finansija Albanije, rudarska renta uplaćena Opštini Bulqiza iznosila je 213 miliona leka (2,13 miliona eura) u periodu od 2015. do septembra 2025. godine. Kako Zakon br. 9975 „O nacionalnim porezima“ predviđa da se svega 5% rudarske rente dodjeljuje lokalnoj samoupravi na čijoj se teritoriji vrši eksploatacija, to znači da je centralna država iz istog izvora u tom periodu prikupila približno 4,26 milijardi leka (42,6 miliona eura).

Ministarstvo ne raspolaže podacima o sanaciji okoliša, korištenju finansijskih garancija niti o lokalnom reinvestiranju prihoda. Lokalni novinar Sami Curri ističe da su iznosi koje prima opština nedovoljni za bilo kakva ozbiljnija infrastrukturna ulaganja.

Albanija je formalno obavezna da uskladi svoje zakonodavstvo s okolišnim direktivama Evropske unije, uključujući pravila o procjeni uticaja na okoliš (EIA), Direktivu o rudarskom otpadu i Okvirnu direktivu o vodama. Evropska komisija je u više navrata pozivala na jačanje inspekcija i nadzora.

Međutim, slučaj Bulqize pokazuje trajan raskorak između propisa i prakse: izostanak zdravstvenog i okolišnog monitoringa, fragmentirane dozvole, nesigurne radne uslove i ograničenu institucionalnu odgovornost.

Dvostruki paradoks: Zelena tranzicija i okolišni pritisci na Zapadnom Balkanu

Iskustva iz Bosne i Hercegovine i Albanije ukazuju na složen odnos između evropskih ekoloških ciljeva i stvarnosti eksploatacije mineralnih resursa. Hrom je ključna sirovina za savremene tehnologije, uključujući obnovljive izvore energije i električna vozila, ali primjeri poput Bulqize pokazuju da njegova eksploatacija može imati ozbiljne posljedice po vode, šumske ekosisteme i kvalitet vazduha, naročito u odsustvu sistematskih studija i kontinuiranog monitoringa.

Evropska unija u strateškim dokumentima naglašava održive lance snabdijevanja i integraciju regiona u zelenu tranziciju. Međutim, pitanje primjene tih principa na terenu ostaje otvoreno, posebno u sredinama sa slabijim institucijama i ograničenim mehanizmima javnog nadzora.

U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se nalazi na prekretnici. Za razliku od Albanije, koja se decenijama suočava s posljedicama intenzivne eksploatacije hroma, BiH tek ulazi u ovu fazu. To otvara mogućnost za postavljanje jasnih standarda i procedura – ili, u slučaju izostanka nadzora, ponavljanje obrazaca već viđenih u regionu.

Zelena tranzicija nije samo tehničko, već i demokratsko pitanje: koliko su lokalne zajednice uključene u odlučivanje, da li su koncesioni ugovori javni i ko definiše javni interes.

U slučaju Vareša, dostupni podaci ne ukazuju na snažan institucionalni odgovor. Lokalne vlasti podržavaju projekat, ali takođe i kriju ključne podatke od lokalnog stanovništvo koje će u budućnosti možda morati da živi pored rudnika, a takođe lokalna zajednica nije imala skoro nikakvu ili vrlo slabu finansijsku korist od prodaje rudnika Rupice.

Na kantonalnom nivou, institucije se duži vremenski period pozivaju na poslovne tajne prilikom uskraćivanja uvida javnosti Bosne i Hercegovine u koncesioni ugovor, dok su reakcije državnih institucija, uključujući Pravobranilaštvo i Ustavni sud BiH, uslijedile kasno ili su čak  izostale.

Zbog toga organizacije civilnog društva i lokalne zajednice insistiraju da se pitanje hroma posmatra kao sistemsko, a ne lokalno – sa implikacijama na kantonalni, entitetski i državni nivo.

Prije nego što posljedice postanu nepovratne…

Za dio lokalne zajednice i organizacija civilnog društva u Varešu, zahtjev je jasan: raskid koncesije, obustava aktivnosti kompanije „Vareški minerali“ i preispitivanje razvojnih modela koji podrazumijevaju trajne okolišne i zdravstvene rizike.

Za investitora, takav ishod znači gubitak uloženog kapitala i reputacioni rizik. Za kantonalne vlasti, to bi podrazumijevalo priznanje da je koncesioni proces vođen uz ozbiljne proceduralne i pravne propuste, uključujući kršenje rokova i ignorisanje odluka Ustavnog suda BiH.

Za stanovnike doline Krivaje, dilema je manje apstraktna. Ona se svodi na pitanje kvaliteta vode, zemljišta i života u narednim decenijama: da li će rijeka ostati dio svakodnevne upotrebe ili će postati industrijski recipijent; da li će šumski ekosistemi ostati očuvani ili će biti trajno izmijenjeni.

U tom kontekstu, inicijativa 49 organizacija i lokalnih zajednica prevazilazi jedan projekat. Ona postavlja šire pitanje institucionalne odgovornosti i sposobnosti države da upravlja prirodnim resursima u javnom interesu.

Iskustvo Bulqize pokazuje šta se dešava kada eksploatacija traje duže od nadzora.

Hoće li Vareš krenuti istim putem ili će ishod biti drugačiji, ostaje odluka koja se donosi sada — i čije će posljedice trajati znatno duže od jednog koncesionog ugovora.

Ovaj prekogranični tekst nastao je u okviru istraživačkog novinarskog projekta novinara Jone Cenameri (redakcija Faktoje.al Tirana, Albanija) i Dejana Rakite (redakcija Gerila.info Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

The post Bosna, Albanija i hrom: Koliko „zeleno“ je „zeleno rudarstvo“ kada se dešava na Balkanu? first appeared on Gerila.info.

Povodom toga, razgovarali smo sa Vladimirom Topićem iz Centra za životnu sredinu, koji godinama prati ovu oblast.

Kako komentarišete sve što se dešava oko izgradnje mHE “Kužo”, posebno kad se uzme u obzir da je nedavno poništena ekološka dozvola za drugu mHE “Jovići”?

“Projekat mHE “Kužo” je star više od pet godina. Ranije se radilo o adaptaciji stare vodenice, a sada privatna firma planira dograditi objekat i napraviti malu hidroelektranu snage 249 kW. Iako se radi o minimalnoj snazi, radovi već sada donose štetu rijeci i njenom koritu. Lokalitet izvora Plive je planiran za uspostavljanje zaštićenog područja u rangu Parka prirode, a ima i veliki turistički značaj. Ovakvom gradnjom se uništava priroda, a građani nemaju nikakvu korist – osim što se otvara put za dalje devastacije.”

Da li postoji bojazan da će ovakvih projekata biti još u Šipovu, na Plivi i Janju? Da li je ovo obrazac koji bi mogao biti primijenjen i u drugim opštinama?

“Apsolutno. Trenutno imamo oko 20 aktivnih lokacija za koje se planira izgradnja elektrana, sve na osnovu starih koncesionih ugovora. Dobro je što novih koncesija nema i što su podsticaji ukinuti još prije tri godine, ali najveći problem su upravo stari projekti koji se recikliraju. Primjer iz Šipova pokazuje da čak i kad zajednica postigne pobjedu – kao u slučaju “Jovića” – investitori i dalje traže načine da proguraju druge projekte u blizini.”

Koliko je ovakav projekat opasan za samu rijeku Plivu?

“Ogromno je pitanje što se ovaj projekat nalazi tik uz izvor Plive, jednog od najvećih izvora pitke vode u Evropi. Udar na prirodni tok, nasipanje pijeska, preusmjeravanje – sve to ugrožava vodozahvate za piće i uništava lokalni biodiverzitet. Takođe, Pliva ima ogroman potencijal za ekoturizam, a hidroelektrane su nespojive s tim. Umjesto da se područje zaštiti, ono se pretvara u gradilište.”

Da li Zakon o koncesijama predviđa bilo kakve mehanizme u slučaju kašnjenja s realizacijom projekta?

“Zakon jeste jasan – ugovori podrazumijevaju rokove, uslove i obaveze. Međutim, imamo mnoštvo slučajeva gdje ništa od toga nije ispoštovano, a ugovori i dalje opstaju. Ministarstva i Vlada imaju zakonski osnov da raskinu te ugovore bez naknade investitorima, ali ne pokazuju volju. Mi smo slali inicijative Ministarstvu, Pravobranilaštvu, Komisiji za koncesije – sve uzalud.”

Imate li podatke o broju ovakvih slučajeva širom RS?

“Itekako. Osim Plive, imamo i ugovor za 7 hidroelektrana na Gornjoj Neretvi, zatim projekte na Sutjesci… U svim slučajevima smo dokumentovali propuste, ali vlasti nisu reagovale. To pokazuje da koncesioni sistem nije pod javnim nadzorom, već funkcioniše kao privatni dogovor investitora i institucija. Zato smatramo da je krajnje vrijeme za reformu koncesione politike, gdje će i javnost imati pravo glasa. Dok se u FBiH vrši zabrana, ostaju i stare koncesije na koje ćemo i dalje obratiti pažnju, a u Republici Srpkoj ćemo aktivno raditi da zaustavimo postojeće projekte jer su loši i jer postoji osnov da se ti ugovori raskinu ali i da zabranimo nove projekte.”

Primjer Plive postaje ogledalo šireg problema u Republici Srpskoj – institucionalne pasivnosti, političke sprege i ignorisanja glasova lokalnih zajednica. Dok se u Federaciji BiH usvaja zakon koji zabranjuje nove MHE, u Republici Srpskoj stare koncesije i dalje “žive”, uprkos dokazima o štetnosti.

Borba za Plivu je tek jedna u nizu, ali bi mogla postati presedan – ukoliko bude shvaćena ozbiljno.

Dejan Rakita / GERILA

The post Vladimir Topić, Centar za životnu sredinu: “Izgradnja mHe na Plivi nije kraj, nego reciklaža starih štetnih projekata” first appeared on Gerila.info.

Tog dana, tačno u 23:59, u Federaciji BiH istekao je zakonski rok za investitore da kompletiraju dokumentaciju za dobijanje energetskih dozvola, čime je formalno zatvoreno poglavlje potencijalne izgradnje više od 150 MHE, koje su godinama izazivale otpor lokalnih zajednica i organizacija za zaštitu životne sredine.

Upravo istog dana, kako su saopštili lokalni aktivisti, u opštini Šipovo, u Republici Srpskoj, ponovo su počeli radovi na izgradnji MHE “Kužo 1” – svega nekoliko stotina metara od izvora rijeke Plive, jednog od najvećih izvora pitke vode u Evropi.

“Bageri su jutros ponovo radili. Iako je sada postavljena tabla s nazivom izvođača, lokalni stanovnici tvrde da su mašine na terenu bile iz druge firme”, naveli su iz Fondacije ACT, ističući da je šok još veći jer se paralelno vodi borba protiv druge planirane MHE “Jovići”, čija je ekološka dozvola ranije poništena nakon velikih protesta i pritiska javnosti.

Protesti i prijave: Borba za Plivu se nastavlja

Neformalna grupa “Čuvari Plive” javno je osudila nove radove, ističući da se oni odvijaju netransparentno, bez poštovanja zakona i da direktno ugrožavaju korito i vodozahvat rijeke koju koriste stanovnici sela Pljeva i okolnih naselja.

“Dok u Federaciji BiH obilježavamo stupanje na snagu zakona o zabrani izgradnje novih malih hidroelektrana, u Republici Srpskoj svjedočimo nastavku prijetnji našim rijekama. Ponovo su započeti radovi na pripremi izgradnje mHE „Kužo 1“. Posebno zabrinjava činjenica da je instalisana snaga ove hidroelektrane 0,249 MW – tačno ispod praga nadležnosti više instanci vlasti, čime se odgovornost svodi isključivo na opštinske organe”, ističu iz Čuvara Plive.

Ističu da još više uznemirava podatak da je građevinska dozvola za ovaj objekat izdata 15. aprila 2025. godine, svega četiri dana prije velikog protesta lokalnog stanovništva protiv druge planirane mHE „Jovići“, čija je ekološka dozvola u međuvremenu poništena.

“Apelujemo na sve nadležne institucije – posebno opštinske vlasti – da preuzmu odgovornost, poštuju zakonske procedure i zaštite prirodne resurse u interesu građana i javnog dobra. Takođe, smatramo da je hitno potrebno usvajanje zakona kojim bi se i u Republici Srpskoj zabranila izgradnja novih mHE, kako bi sve rijeke u Bosni i Hercegovini bile ravnopravno zaštićene od daljeg uništavanja”, ističi za Gerilu iz ove neformalne grupe.

Naglašavaju da su, u međuvremenu, podnijeli zahtjeve za pristup informacijama u vezi sa svim izdatim dozvolama i čekaju zvaničan inspekcijski nalaz o trenutnom stanju na terenu, kao i da će, u skladu sa tim, preduzeti dalje korake.

Prema njihovim navodima, investitor je staru vodenicu pokušao pretvoriti u malu hidroelektranu, a tokom radova su navodno izvađene mlađi ribe, nasuto je 10–15 kamiona pijeska u korito, a tok rijeke privremeno prepriječen. Sve to je, tvrde, izvedeno bez table i najave radova, zbog čega su odmah zatražili intervenciju policije i inspekcije.

“Voda je zamućena, a direktno ide u kaptaže za piće. Investitor je povukao mašine kada su se ljudi okupili, ali šteta je već vidljiva”, navode aktivisti.

Iz Inspektorata Republike Srpske i opštine Šipovo potvrđeno je da su inspektori izašli na teren i zatekli tragove radova, ali bez prisutnih mašina. Najavljeno je da će investitor biti zvanično pozvan radi uvida u dokumentaciju i donošenja daljih mjera.

Vlasnik firme “Kužo”, Dragan Kužić, izjavio je za medije da ima svu potrebnu dokumentaciju, te poručio da će tražiti zaštitu institucija od – kako kaže – neosnovanih napada.

Nevidljiva proizvodnja, vidljiva šteta

Posebnu sumnju izaziva činjenica da je instalisana snaga MHE “Kužo 1” 0,249 MW – tik ispod granice za koju su nadležnosti u izdavanju dozvola prepuštene opštinskom nivou. Aktivisti smatraju da se ovakva praksa koristi kako bi se izbjegla šira kontrola i odgovornost viših nivoa vlasti.

“Radi se o projektu gotovo simbolične energetske vrijednosti, ali s ogromnim štetama po rijeku, ekosistem i lokalnu zajednicu”, upozorila je Sara Tuševljak iz Fondacije ACT.

Zanimljivo, samo nekoliko sedmica ranije, lokalno stanovništvo i ekološki aktivisti iz udruženja Čuvari Plive organizovali su velike proteste protiv planirane izgradnje mHE “Jovići”.

Na protestima je učestvovalo nekoliko stotina građana, a podršku im je tada javno dao i načelnik opštine Šipovo Milan Kovač, koji je tom prilikom, za GERILU, izjavio da “Pliva mora biti sačuvana”.

Ipak, samo četiri dana prije te protestne šetnje, 15. aprila 2025. godine, upravo Odjeljenje za urbanizam i stambeno-komunalne poslove opštine Šipovo, izdalo je građevinsku dozvolu za gradnju mHE “Kužo 1”, i to na svega nekoliko stotina metara nizvodno od izvora Plive.

Još zanimljivije je da je upravo Skupština Opštine Šipovo 2022. godine donijela Rezoluciju o zaštiti izvorišta, voda i rijeka, u kojoj se jasno navodi zabrana iniciranja i sprovođenja izgradnje malih hidroelektrana i sličnih objekata bez posebne odluke Skupštine, kao i obaveza uključivanja lokalne zajednice u odlučivanje. Na čelu Skupštine je tada, kao i sada, bio lokalni ogranak SNSD-a kojim “vedri i oblači” upravo dugogodišnji načelnik Milan Kovač.

U međuvremenu je ekološka dozvola za mHE “Jovići” poništena, čime je ova zajednica ostvarila važnu pravnu pobjedu – ali i pokazala koliko je borba za Plivu složena i višeslojna.

Presudom Okružnog suda Banja Luka od 23.07.2025. godine poništena je ekološka dozvola za navedenu malu hidroelektranu Jovići na rijeci Plivi, a u postupku osporavanja ove dozvole učestovali su Centar za životnu sredinu, Opština Šipovo, inicijativa Ne damo plivu i Janj, kao i još nekoliko udruženja i pojedinaca.

Zakon u Federaciji, šutnja u Srpskoj

Zakon koji je usvojen u Federaciji BiH 2022. godine zabranio je gradnju novih MHE, ali ostavio trogodišnji prelazni rok za one sa ranije potpisanim koncesijama. Danas je taj rok već uveliko istekao, a prema podacima Fondacije ACT, više od 150 projekata više ne može biti realizovano.

Ovo se smatra velikom pobjedom aktivista, ali i momentom u kojem se očekuje da se sličan zakon usvoji u Republici Srpskoj, gdje trenutno nema formalne zabrane, niti ozbiljne institucionalne kontrole nad već postojećih 123 MHE na teritoriji cijele BiH.

Strah građana i aktivista jeste da ovo nije kraj, već upravo početak izgradnje mikro hidrocentrala kojima će lokalne vlasti “gledati kroz prste” i da će Pliva, zaštitni znak Šipova, uskoro postati plijen lokalnih moćnika.

Dejan Rakita / GERILA

The post Dvije istovremene stvarnosti: Rijeka Pliva opet na udaru gradnje mHE, dok je u FBiH “odsviran” kraj za izgradnju istih! first appeared on Gerila.info.