Riječ je o konceptu političkog zatvaranja koji potkopava ideju globalne saradnje, univerzalnih prava i otvorenih društava – koji su temelji liberalnog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata. Harari jasno prepoznaje: strategija Donalda Trampa nije naprosto ekscentrična ili populistička, već sistematski napad na moderni, povezani svijet.

Ali ono što je Harari precizno dijagnostifikovao u SAD-u, jednako važi i za političku agendu Milorada Dodika. Samo što, za razliku od Trampa, Dodik ne pokušava razoriti međunarodni liberalni poredak spolja, već ga sabotira iznutra, kao izabrani predstavnik entiteta unutar države koja se još uvijek pokušava održati na postulatima demokratskog društva.

Dodikov antiliberalizam: Kultura straha kao osnova vlasti

U središtu Dodikove političke filozofije ne nalazi se ni ideja progresa, ni ekonomski razvoj, ni inkluzivnost, već strah. Taj strah ima mnoge oblike: od “ugroženosti srpskog naroda”, preko prijetnji koje navodno dolaze iz Sarajeva, do globalnih zavjera koje navodno spremaju zapadne ambasade. Riječ je o pažljivo konstruiranom narativu u kojem građani nisu akteri, već objekti manipulacije, a vođa je jedina figura koja ih može zaštititi.

Za razliku od klasičnih autoritarnih režima koji koriste silu kao osnovni instrument kontrole, Dodik se oslanja na emocionalnu mobilizaciju – on ne vlada samo zakonima, već atmosferom. Kroz medije pod svojom kontrolom, stalno proizvodi osjećaj krize i vanjske prijetnje. U tom narativu, svi koji ne podržavaju njegovu politiku automatski su “izdajnici”, “strani plaćenici”, “bošnjački igrači” ili “sluge Šmita”.

Ovakva politika konstantne mobilizacije služi dvostrukoj svrsi: s jedne strane neutralizuje unutrašnju kritiku jer svako ko postavlja pitanja automatski postaje neprijatelj; s druge strane, guši potrebu za reformama jer se narod ne poziva na napredak već na odbranu. Na taj način, kultura straha postaje sredstvo produžavanja vlasti, a ne privremeno sredstvo kontrole.

Antiliberalizam koji Dodik zagovara nije puka negacija liberalnih vrijednosti – on predstavlja dubinsko odbacivanje svega što liberalna tradicija nosi: slobode mišljenja, nezavisnog pravosuđa, nezavisnih medija, civilnog društva, zaštite manjina, i otvorenog dijaloga. U njegovom sistemu vrijednosti, sloboda govora nije vrlina, već problem; pluralizam nije bogatstvo, već slabost; transparentnost nije obaveza, već prijetnja.

Upravo zato se Dodik toliko grčevito bori protiv svakog oblika unutrašnje kontrole ili nadzora – bilo da je riječ o istraživačkim novinarima, međunarodnim sudovima, nevladinim organizacijama ili čak opozicionim političarima. Sve su to, u njegovom narativu, „agenti destabilizacije“, a ne esencijalni elementi demokratskog društva.

Ono što ovu politiku čini posebno opasnom jeste njena sistemska narav. Nije riječ o stihijskim ispadima ili slučajnim izjavama, već o dugoročnoj strategiji vladanja u kojoj se strah institucionalizuje, a antiliberalizam normativizira. U tom sistemu, građani ne biraju viziju budućnosti, već se opredjeljuju za „manje zlo“ – za stabilnost po svaku cijenu, makar cijena bila vlastiti glas, vlastita prava, vlastita odgovornost.

Konačan cilj nije samo političko preživljavanje, već preoblikovanje društva po mjeri autoriteta. Dodik ne želi samo biti vlast – on želi biti izvor istine, tumač prošlosti, granica budućnosti i mjera stvarnosti. Takav poredak više nema veze s demokratijom, već s iliberalnim, autoritarnim modelom koji koristi elemente demokratije kao dekor, a suštinski funkcioniše kao sistem vladanja putem straha i poslušnosti.

Koalicija neliberalnih: Od Moskve do Laktaša

U savremenom političkom pejzažu, gdje su granice između ideologije i interesa sve mutnije, Milorad Dodik se jasno pozicionirao kao član neformalne, ali vrlo realne koalicije neliberalnih lidera – političke mreže koja povezuje autokrate, revizioniste i suvereniste od Moskve do Budimpešte, od Ankare do Pekinga. Ta koalicija ne funkcioniše putem formalnih ugovora ni međunarodnih organizacija, već kroz zajednički set vrijednosti i političkih taktika: kult ličnosti, eliminaciju političkih protivnika, kontrolu nad medijima, i sistemsku delegitimizaciju liberalne demokratije.

Za Dodika, Vladimir Putin nije samo saveznik – on je politički arhetip. Lider koji koristi ideologiju tradicionalnih vrijednosti da bi opravdao represiju; koji se poziva na suverenitet da bi gasio slobode; i koji međunarodno pravo priznaje samo kada mu odgovara. Dodik preuzima ne samo retoriku ruskog predsjednika – o „spoljnom neprijatelju“, „stranim agentima“, „nelegitimnim institucijama“ – već i njegove metode. U njegovoj viziji, Rusija je zaštitnik „slovenske i pravoslavne civilizacije“, dok je Zapad simbol dekadencije i duhovne propasti.

Ta identifikacija sa Moskvom nije samo ideološka, već i strateška. Kada god se Dodik nađe pod pritiskom, bilo zbog secesionističkih poteza, sankcija ili istraga, njegovi politički refleksi vuku ka istoku. Bilo da je riječ o susretima sa Lavrovom, podršci ruskoj invaziji na Ukrajinu, ili najavama ekonomskih i energetskih partnerstava, Dodik koristi Moskvu kao geopolitički štit i simbolički kapital protiv međunarodne zajednice.

Međutim, Moskva nije jedina tačka ove neliberalne mreže. Budimpešta igra podjednako važnu ulogu. Viktor Orban, premijer Mađarske, uspio je ono što Dodik priželjkuje – transformisati članicu EU u zemlju s autoritarnim manirima, gdje se izbori održavaju, ali ne znače mnogo, gdje je opozicija formalno prisutna, ali suštinski marginalizovana, i gdje se nacionalni suverenitet koristi kao izgovor za obračun s kritičkim glasovima. Orban Dodiku nudi model „iliberalne demokratije“ koji funkcioniše unutar EU, ali se aktivno suprotstavlja njenim vrijednostima.

Osim političkih saveznika, Dodik se oslanja i na propagandne infrastrukture koje podržavaju antiliberalni narativ – ruski mediji poput RT i Sputnjika, desničarski portali iz Evrope i SAD-a, ali i mreže domaćih medija koje plasiraju “alternativne istine” i teorije zavjere. Kroz te kanale se stvara slika svijeta u kojoj je Dodik branilac naroda, a svi koji ga kritikuju su izdajnici, plaćenici ili neprijatelji „srpske slobode“.

Ova transnacionalna neliberalna koalicija funkcioniše i na simboličkom nivou. Sastanci se ne dešavaju u multilateralnim tijelima, već u salonima, privatnim avionima i direktnim porukama. Ona ne teži stabilnosti svijeta, već destabilizaciji liberalnog poretka. I tu se Dodik odlično uklapa – kao glasnogovornik ideje da su multilateralizam, ljudska prava i građanske slobode „strani proizvodi“ koje treba odbaciti.

Ali, ono što ovu koaliciju neliberalnih čini posebno opasnom nije njena snaga, već njena prilagodljivost. Dodik, poput svojih saveznika, vješto koristi zapadne institucije – od izbora do međunarodnih finansijskih tokova – kako bi se učvrstio na vlasti, dok istovremeno radi na njihovom urušavanju iznutra. On može primiti kredit EU, a dan kasnije proglasiti EU neprijateljem. Može sarađivati s međunarodnim organizacijama ujutro, a poslijepodne najaviti otcjepljenje.

Zato je iluzorno misliti da je riječ o privremenoj taktici ili retoričkom ekscesu. Dodik dosljedno i dugoročno gradi iliberalni projekat unutar BiH, oslanjajući se na podršku globalne neliberalne mreže. Od Moskve do Laktaša, od Orbanove Mađarske do Vučićeve Srbije, Dodik se pozicionira kao jedan od ključnih čvorišta tog globalnog sistema otpora liberalizmu – sistema koji ne priznaje granice, ali ih neumorno podiže.

Demokratija kao dekoracija, revizionizam kao strategija

U političkom režimu Milorada Dodika, demokratija postoji, ali samo kao scenografija. Institucije funkcionišu, ali njihova svrha nije da štite vladavinu prava, već da pružaju legitimitet već unaprijed donesenim odlukama. Izbori se održavaju redovno, ali ne da bi se omogućila smjena vlasti, već da bi se učvrstila njena apsolutna dominacija. Skupštine, sudovi, komisije i javne rasprave postoje kao fasade – da pokažu „formu“, dok je „suština“ u rukama nekolicine lojalnih kadrova koji sprovode volju vođe.

Ova forma “simulirane demokratije” karakteristična je za autoritarne sisteme s demokratskim legitimitetom. Ključni element te simulacije jeste selektivna primjena zakona, gdje politički poslušnici ostaju netaknuti, dok se neistomišljenici izlažu institucionalnom progonu, diskreditaciji i nadzoru. Mediji su podijeljeni na dva tabora: propagandne kanale koji veličaju vlast i “neprijateljske” medije koji se targetiraju, ismijavaju ili guše ekonomskim mjerama i regulatornim pritiscima.

Revizionizam je centralna komponenta tog poretka. Za razliku od prošlih vlasti koje su možda pokušavale ignorisati teška pitanja prošlosti, Dodik se aktivno bavi revidiranjem istorijskih narativa – ne iz naučne, već iz političke potrebe. Negiranje genocida u Srebrenici, relativizacija ratnih zločina, promocija ratnih komandanata kao „heroja“, kao i otvoreno omalovažavanje presuda međunarodnih sudova, nisu incidenti. To su strateški utemeljeni potezi čiji cilj nije samo proizvodnja alternativne verzije prošlosti – već proizvodnja političke lojalnosti kroz zajedničku “kolektivnu amneziju”.

Ovakav revizionizam nije samo pitanje istorijske istine, već pitanje kontrole nad sadašnjošću. Jer, kako je pisao Orvel, „ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“. U Dodikovoj interpretaciji, suočavanje s istinom predstavlja prijetnju stabilnosti, dok njeno poricanje postaje čin “patriotizma”. Tako se kolektivna trauma pretvara u političku platformu, a žrtve u neprijatelje naroda.

Revizionizam služi još jednoj svrsi: mobilizaciji i homogenizaciji. Ukoliko se prošlost redefiniše tako da ne uključuje odgovornost, onda sadašnjost može funkcionisati bez stida, bez potrebe za pomirenjem, bez opraštanja. Takvo društvo postaje savršeno tlo za proizvodnju političke poslušnosti, jer se oslanja na emocije kolektivne uvrijeđenosti i odbrambene mitologije. Revizija prošlosti tako postaje i revizija savjesti.

Pored toga, ovakva praksa djeluje kao destabilizirajući faktor unutar Bosne i Hercegovine. Poricanje zločina nije samo retorički izazov, to je otvoreni napad na međuetničke odnose, institucionalno povjerenje i mogućnost bilo kakvog suživota. Dodik koristi revizionizam kao oružje protiv države u kojoj djeluje: iznutra urušava temeljni narativ zajedničkog pamćenja i nastoji uspostaviti paralelni istorijski kanon unutar entiteta – takozvanu „istinu Republike Srpske“.

Na poslijetku, kada demokratija postane ritual bez sadržaja, a istorija oružje propagande, tada se društvo pretvara u zarobljeni sistem, ne zato što je formalno ukinuta sloboda, već zato što je iznutra ispražnjena od značenja. I upravo to jeste suština Dodikovog modela vladavine: društvo u kojem je sve naizgled dozvoljeno, ali ništa stvarno moguće; država u kojoj se sve zna, ali ništa ne smije izgovoriti.

Dodik kao balkanski prorok zatvorenog svijeta

Milorad Dodik nije puki balkanski političar s lokalnim ambicijama. On je, svjesno i sistematski, sebe pozicionirao kao ideološkog proroka jednog specifičnog poretka: svijeta koji odbacuje liberalizam, osporava univerzalnost ljudskih prava, omalovažava međunarodne norme i romantizira ideju kolektivnog identiteta zatvorenog unutar etničkih, kulturnih i teritorijalnih granica.

U vremenu globalne nesigurnosti, Dodik nudi “sigurnost” – ne kroz vladavinu prava, ekonomski razvoj ili regionalnu saradnju, već kroz regresivnu sigurnost etničkog ekskluziviteta, političke kontrole i selektivnog pamćenja. Njegova politička filozofija nije moderna, već anti-modernistička. To je povratak ne osamnaestom, već devetnaestom vijeku, kada su nacije bile definisane krvlju i tlom, a lideri mitovima i silom.

Dodik je savladao ključnu lekciju svih uspješnih iliberalnih lidera: demokratiju ne moraš ukinuti da bi je uništio. Dovoljno je da je isprazniš od sadržaja, obesmisliš institucije, ugušiš kritiku i redefinišeš prošlost. U tom sistemu, sloboda postoji samo u deklaracijama, a realnost se oblikuje unutar strogo kontrolisanih narativa.

Njegovo umrežavanje s neliberalnim liderima, od Putina i Orbana do Vučića, nije samo pragmatično, već duboko ideološko. Ono ukazuje na pokušaj stvaranja „globalnog juga Evrope“, zone otpornosti na liberalne vrijednosti, gdje je demokratija dekor, a vladavina prava smetnja. U toj zoni, kao što Harari upozorava, zidovi zamjenjuju mostove, strah zamjenjuje solidarnost, a identitet zamjenjuje građanstvo.

Dodik, u toj konstrukciji, igra ključnu ulogu. On nije samo lokalni destruktivac, već aktivni saboter evropskog projekta u regionu. On ne ruši Dejton da bi ga reformisao, već da bi ga zamijenio nečim znatno opasnijim: etnonacionalističkom tvorevinom bez demokratske kontrole, zasnovanom na isključivosti, autoritetu i permanentnom sukobu s neistomišljenicima. U njegovoj viziji, Bosna i Hercegovina nije prostor koegzistencije, već tempirana bomba razdvajanja.

Ono što ga čini posebno opasnim jeste činjenica da njegova strategija ne izgleda kao nasilna revolucija – ona se odvija tiho, sistematski, kroz zakonske izmjene, kontrolu javnog prostora, postepenu eroziju povjerenja u institucije, kroz normalizaciju govora mržnje i kult ličnosti. To nije nagli pad u autoritarizam – to je puzajući slom društvenog ugovora.

Ako se nastavi sa podcjenjivanjem ideološke dubine Dodikove politike, BiH bi se mogla naći u situaciji u kojoj se više ne govori o “krizi”, već o krajnosti – o post-demokratskom entitetu unutar formalno demokratske države. U tom scenariju, Dodik više neće biti samo vođa Republike Srpske, već simbol onoga što dolazi kad se liberalni poredak povuče: zatvoreni svijet, tvrđava etnosa, i hladna tišina pod šapatom autoriteta.

Gerila.info

The post “Svijet-tvrđava” – ideološki model iliberalne ere: Od Trumpa do Dodika first appeared on Gerila.info.

Liberalni poredak širom svijeta trpi velike udare, što sa desnice, što sa ljevice. Doduše, desni populisti, nacionalisti, šovinisti i suverenisti predstavljau veću opasnost, čemu svakodnevno svedočimo i kod nas, iako ni udari s “lijevog boka” nisu zanemarljivi. Baš o tome piše britanski časopis Ekonomist u posljednjem izdanju.

U tekstu se ističe da je nešto krenulo po zlu sa zapadnim liberalizmom. Klasični liberalizam istrajava na ideji da je ljudski napredak postignut argumentovanom raspravom i reformama. Najbolji način za “uspješnu plovidbu” kroz “nemirno more remetilačkih promjena” u današnjem podijeljenom svijetu je univerzalna predanost dostojanstvu pojedinca, otvorenim tržištima i ograničenoj vladi. Međutim, opasnost prijeti i sa istoka i sa zapada. Kina, koja sve više jača, ruga se liberalizmu jer je, prema njenom mišljenju, sebičan, dekadentan i nestabilan. S druge strane, u demokratskim društvima populisti i s desne i s lijeve strane bijesni su na liberalizam zbog njegovog navodnog elitizma i privilegija.

U proteklih 250 godina klasični liberalizam je dao ogroman doprinos u postizanju društvenog napretka i neće nestati tek tako. Ali prolazi kroz težak period, baš kao i prije jednog vijeka kada su karcinomi boljševizma i fašizma počeli iznutra izjedati liberalnu Evropu. Vrijeme je da liberali shvate protiv čega se bore i da uzvrate, navodi se u tekstu.

Borba nigdje nije toliko žestoka kao što je u Sjedinjenim Državama. Najopasnija prijetnja u postojbini liberalizma dolazi s Trampove desnice, kojoj se dive mnogobrojni nacionalisti, ksenofobi i šovinisti i u našoj zemlji, ali i u regionu. Populisti kleveću i napadaju liberalne tekovine poput nauke i vladavine prava za koje ističu da su fasada iza koje stoji zavjera duboke države protiv naroda. Oni podređuju činjenice i razum plemenskim osjećanjima, što je više nego očigledno prisutno i kod nas. Ako ljudi ne mogu riješiti svoje razlike pomoću argumentovane rasprave i institucija u koje imaju povjerenje, onda pribjegavaju sili.

Međutim, napade s ljevice je teže shvatiti, djelimično zato što je u Americi „liberalno“ počelo da uključuje i neliberalnu ljevicu. Novi stil politike širi se sa elitnih univerziteta. Kako su se mladi diplomci zapošljavali u medijima i politici, biznisu i obrazovnim institucijama, sa sobom su ponijeli i osjećaj „nesigurnosti“ i agendu opsjednutu ograničenom vizijom postizanja pravde za ugnjetavane grupe. Oni su takođe sa sobom ponijeli i taktiku za nametanje ideološke čistoće.

Na prvi pogled, neliberalna ljevica i klasični liberali dijele iste vrijednosti. I jedni i drugi vjeruju da bi ljudi trebalo da budu u stanju da napreduju bez obzira na njihovu seksualnost ili rasu. Oni dijele sumnju u autoritet i ukorijenjene interese. Vjeruju u poželjnost promjene.

Međutim, klasični liberali i neliberalni naprednjaci se ne mogu složiti oko toga kako to postići. Za klasične liberale, tačan pravac napretka je nepoznat. To mora biti spontano i odozdo prema gore – i to zavisi od podjele vlasti, tako da nijedan pojedinac niti bilo koja grupa nisu u stanju da vrše trajnu kontrolu. Nasuprot tome, neliberalna ljevica stavila je svoju moć u središte stvari, jer su sigurni da je pravi napredak moguć tek nakon što se rasna, seksualna i druge hijerarhije uklone.

Ove razlike u metodama izazivaju ogromne posljedice. Klasični liberali vjeruju u postavljanje poštenih početnih uslova i omogućavanje da se događaji odvijaju kroz konkurenciju – recimo, uklanjanjem korporativnih monopola, otvaranjem esnafa, radikalnom reformom oporezivanja i obrazovanjem dostupnim putem vaučera. Naprednjaci vide laissez faire princip (doktrina neograničene slobode konkurencije i nemiješanja države u ekonomska pitanja, prim. prev.) kao zavaravanje koje moćni privatni interesi koriste za očuvanje statusa quo. Umjesto toga, oni vjeruju u nametanje „pravičnosti“, odnosno ishoda koje smatraju pravednima.

Pojedinci, a ne samo grupe, moraju se tretirati pošteno da bi društvo napredovalo. Ljudi brinu o ekonomskom rastu, blagostanju, kriminalu, životnoj sredini i nacionalnoj bezbjednosti, a politike se ne mogu ocjenjivati samo po tome da li određena društvena grupa ima korisiti od njih. Klasični liberali koriste debatu za isticanje prioriteta i kompromisa u pluralističkom društvu, a zatim koriste izbore da se drže određenog kursa. Neliberalna ljevica vjeruje da je tržište ideja namješteno kao i sva druga. Ono što se maskira u dokaze i argumente, ističu, samo je još jedna potvrda sirove moći elite.

Naprednjaci “stare škole” ostaju zagovornici slobode govora. Ali neliberalni naprednjaci misle da pravičnost zahtijeva da fokus bude usmjeren protiv onih koji su privilegovani i reakcionarni. To znači ograničenje njihove slobode govora, korišćenje kastinskog sistema žrtve u kome oni na vrhu moraju da se pokore onima koji imaju veće pravo na ponovo uspostavljenu pravdu. To takođe uključuje kažnjavanje navodnih reakcionara kada kažu nešto što izaziva nesigurnost kod manje privilegovanih.

Milton Fridman je jednom rekao da društvo koje stavlja jednakost ispred slobode neće završiti ni sa jednim”. Neliberalni naprednjaci misle da imaju plan za oslobađanje potlačenih grupa. U stvari, to je formula za ugnjetavanje pojedinaca – i u tome se ne razlikuje toliko od planova populističke desnice. Na različite načine, oba ekstrema stavljaju moć ispred procesa, ciljeve prije sredstava i interese grupe ispred slobode pojedinca.

Zemlje kojima upravljaju moćnici kojima se populisti dive, poput Mađarske pod Viktorom Orbanom i Rusije pod Vladimirom Putinom, pokazuju da je nekontrolisana moć loš temelj za dobru vladavinu. Utopije poput Kube i Venecuele pokazuju da ciljevi ne opravdavaju sredstva. I nigde se pojedinci svojom voljom ne pridržavaju državno nametnutih rasnih i ekonomskih stereotipa.

Kada populisti slijepu odanost partiji stave ispred istine, oni sabotiraju dobru vladavinu. Kada naprednjaci dijele ljude na konkurentske kaste, oni okreću naciju samu protiv sebe. I jedni i drugi umanjuju snagu institucija koje rješavaju društvene konflikte. Stoga često pribjegavaju prinudi, koliko god voljeli da govore o pravdi.

Autor teksta se pita zašto je klasični liberalizam u opasnosti širom svijeta ako je mnogo bolji od alternativa. Jedan od razloga je taj što se populisti i naprednjaci međusobno patološki hrane. Mržnja koju svaka grupacija osjeća prema onoj drugoj daje podstrek njihovim pristalicama – u korist obe grupacije. Kritikovanje ekscesa sopstvenog plemena predstavlja se kao izdaja.

Liberalizam u suštini ide protiv osnova ljudske prirode. Od vas se traži da branite pravo protivnika da govori, čak i kada znate da griješi. Morate biti spremni da preispitate svoja najdublja uvjerenja. Preduzeća ne smiju biti zaklonjena od bujica kreativnog uništenja. Vaši najmiliji moraju napredovati samo po zasluzi, čak i ako vam svi vaši instinkti govore da prekršite pravila zbog njih. Morate prihvatiti pobjedu svojih protivnika na izborima, čak i ako mislite da će to uništiti zemlju.

Ukratko, teško je biti pravi liberal. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, arogantne elite su izgubile osjećaje za umjerenost i samokritiku koji su krasili liberalizam. Počeli su da vjeruju da su uvijek u pravu. Oni su stvorili američku meritokratiju da favorizuje ljude poput njih. Nakon finansijske krize, nadgledali su ekonomiju koja je rasla presporo kako bi se ljudi osećali uspješno.

Ovo samozadovoljstvo omogućilo je protivnicima da za dugoročne probleme okrive liberalizam, i da insistiraju na tome da je cijela zemlja trula od korijena. Suočeni s nejednakošću i rasizmom, klasični liberali mogu podsjetiti ljude da je za promjenu potrebno vrijeme. Ali Vašington je slomljen, Kina juriša naprijed i ljudi nemaju spokoja.

Za klasične liberale bi krajnje samozadovoljstvo bilo da potcijene prijetnju. Previše desno orijentisanih liberala sklono je odabiru besramnog saveza sa populistima. Previše lijevih liberala fokusira se na to kako i oni žele društvenu pravdu. Tješe se idejom da se najnetolerantniji neliberalizam nalazi na margini. Ne brinite, kako kažu, netolerancija je dio mehanizma promjene: fokusirajući se na nepravdu, oni pomjeraju težište.

Ipak, upravo suprotstavljajući se silama koje ljude guraju do krajnjih granica, klasični liberali sprečavaju jačanje ekstrema. Primjenjujući načela slobode, oni pomažu u rješavanju mnogih društvenih problema, bez probjegavanja prinudi. Samo liberali cijene različitosti u svim njihovim oblicima i razumiju kako da od njih naprave prednost. Samo oni mogu pošteno da se nose sa svim društvenim aspektima, od obrazovanja do planiranja i spoljne politike, kako bi podstakli kreativnu energiju ljudi. Klasični liberali moraju ponovo otkriti svoj borbeni duh. Oni bi trebalo da se usprotive nasilnicima. Liberalizam je i dalje najbolji motor za pravičan napredak, ističe se na kraju teksta.

[pdf-embedder url=”https://www.gerila.info/wp-content/uploads/2021/09/The_Economist_September_04_2021.pdf”]

The post Britanski Ekonomist o krizi liberalizma: Prikriveni udari sa ljevice first appeared on Gerila.info.