Nisam tada zalazio po kafanama, nisam znao koje su birtije na glasu, nisam znao da li ih Banja Luka uopšte ima, ali tu jednu, u koju sam došao da se nađem sa čovjekom koji će kasnije postati moj najbolji prijatelj, zavolio sam u prvom koraku. Vratio sam se u nju još jednom, pa još jednom i još jednom, a onda iz nje nisam izlazio dvadeset godina. Sve dok se na njenim vratima nije ukazao bijeli papir na kojem piše – Ne radi.

Nisam bilježio uspomene, jer sam svaki dan stvarao jednu novu. Pribilježio bih tu i tamo ponešto od onoga što se u tom vrhunskom šesnaestercu dešavalo, pogotovo dok je Ruža bila živa, ali sam vjerovao da Krajišniku monografija nikada neće trebati, jer će se za njegovim šankom zauvijek točiti bijela i žuta, vlahov i pelin, bijelo i crno. Mislio sam da će i narednih pedeset godina Peli stalnim gostima prodavati maglu i mjesečinu, da će Nidžo čekati dva u glavu i da će Mizdrak na ledeno pivo navlačiti znojnicu.

Upoznali smo, prije desetak godina, u jednoj besmislenoj parnici koja se, srećom, brzo okončala, sudiju koji je tvrdio da je pola ispitâ spremio za stolom pored džuboksa. Znali smo i znane i neznane koji su svraćali u Krajišnik svih ovih decenija. Denija Popržena koji je rakiju uvijek pio iz ćokanja, jer je vjerovao da u ćokanj stane više nego u čašu. Čika Mišu Banjca i njegov rapavi, poderani glas. Majstora iz obližnje „duvanjare“ koji je svako malo prijetio „pištoljićem“ onima s
kojima bi se zavadio.

Jeste Krajišnik kafana, nema sumnje, kafana kakvih je malo bilo i kakvih, sigurno je, više neće biti, ali je bio i obdanište, osnovna i srednja škola, fakultet, akademija primijenjenih umjetnosti. Više sam tekstova, reportaža, komentara i kolumni napisao za onim istim stolom za kojim je sudija spremao Nasljedno pravo nego u redakciji ili u „radnom“ sobičku na Laušu. „Privodio“ sam za taj astal i one kojima nikada ne bi palo na pamet da uđu u kafanu koja se čuje na dim, amonijak i varikinu, ali i one koji su jedva čekali da budu privedeni, baš kao što sam to čekao ja one davne prohladne večeri.

Takvih kafana više nema i neće ih ni biti, jer je sve manje onih koji bi u takvim kafanama sjedili. Desi se poneka sezona u kojoj mnogi nagrnu zato što smatraju da ponekad valja igrati boema, ali sve to brzo prođe – i te sezone i ti malokrvni glumci. Gdje još ima iskrzanih šankova, klimavih stolova, još klimavijih stolica, kariranih stolnjaka, olupanih pepeljara, bašte koja se nalazi na ulici? Gdje da nađem sto za koji mogu sjesti u pô bijela dana, skinuti majicu, natakariti kelnersku krpu umjesto siperka i riješiti sa dvoje-troje obaveznih saboraca pola lubenice?

Bilo je ono vrijeme kada je màjka bila u punom zanosu i kada je kafana pjevala. Uvijek u drugoj smjeni, uglavnom dobro raspoložena, ponekad u krivo nasađena – Ruža je, napisao sam to već nekada i negdje, bila savršen bek pored kojeg je svaka lopta mogla proći, ali ne i igrač. Smirivala je s pola glasa pijane drvosječe, nervozne huligane, drčne bitange. Krajišnik je stajao tu gdje je stajao pola vijeka, u njemu se uvijek služilo ljuto i ono manje ljuto, pa opet u kafani nikada nije polomljen inventar, nikada nikome nije izbijen zub ili razbijena arkada.

Rijetko sam u kafanu dolazio vikendom. Subotom ponekad, ali i tada na piće ili dva – subotom je uveče u kafani uvijek bilo previše svijeta za moje sebične navike – a nedjeljom gotovo nikada. Jednom se i to desilo. Ušao sam u kafanu, a màjka je sjedila za svojim stolom bijela kao sutlijaš poslužen vampiru na dijeti. Znao sam kakva je muka: subotu je ispratila u sitan sat, vjerovatno oko dva ili tri, a u nedjelju je već u pola šest bila na nogama da bi napravila prve kafe i ulila prve rakije.

Nikada je nisam vidio toliko iscrpljenu, pa je na licu mjesta pao dogovor: subotom ću biti ispomoć – nosiću pića, prazniti pepeljare, naplaćivati cehove i vraćati kusure. Ona će odmarati na krevetu koji se nalazio u dijelu kafane u kojem su se nalazile gajbe i ja ću je buditi tek kada neko naruči porciju ili dvije krtole. Tako je i bilo: arbajtovao sam kod màjke tri mjeseca – možda mjesec manje, možda mjesec duže – i bila je to škola kojoj nema ravne. A onda je Ruža pala.

U tom padu stradao je kuk, operacija je bila uspješna, ali su noge bile slabe. Màjka nije mogla da nađe radnika koji bi odmah preuzeo drugu smjenu, pa smo Švabo i ja krenuli u bitku. Ruža nam je dala ključ i nekoliko savjeta. Narednih mjesec dana smo svaki dan preuzimali smjenu i radili kako ne bismo radili za svojim slavskim stolovima. Prva subota – tri rođendana. Oko pola dva po ponoći Švabo se popeo na šank i dreknuo na ljude zamolivši ih da se raziđu. Nakon toga smo pod šankom pronašli flašu stomaklije, vjerovatno posljednju u ovom vijeku, i smirili je.

Sto pored džuboksa ne umije da govori. Možda je tako i bolje. Na svaku uspomenu koja je živa dolaze najmanje tri koje su nestale u duvanskom dimu i u vinjaku. Sjedili su za tim astalom oni koji su mrtvi iako su i dalje živi i oni koji su živi iako su davno minuli svijetom. Pojelo se na tom stolnjaku omanje brdo krompira, pokusale su se mnoge čorbe i pasulji sa kiselim kupusom, zahrskale su pite od gotovih kora, popio se Vrbas paketića i odigrale su se mnoge partije rauba, najčešće u troje, jer Nidžo tako najviše voli.

Evo nečega što se iznenada vratilo: Švabo i ja sjedimo, juli je, možda i avgust, nikoga pod milim bogom u kafani, ja za dva piva, on za dva piva, ja nisam jeo, on nije jeo, muka je dupla. Cijedimo ono drugo pivo, jer za treće nemamo, a mrsko nam se upisivati budući da smo već debelo u minusu, kad eto Ruže i nosi platu roštilja za dvanaest osoba i uz toliko meso dvije kupe kajmaka čiju zapreminu ni danas ne bih bio kadar izračunati. Varili smo toliku mesinu satima, a màjka je na svakih pola sata donosila svakome po ledeno pivo.

Pa turnir u stonom tenisu prve subote u januaru. Podjela diploma za najbolje i najgore učesnike. Denijeva srdžba kojoj ni ona Ahilova nije ravna. Potom neke guste noći u kojoj bi Švabo i ja slušali ono što reže dušu na komade. Pa razigrana popodneva i raspjevani večeri uz harmoniku ili a cappella. Jedna partija remija na brzinu poslije posla sa Marijanom i Čkaljom koja bi se protegla do ponoći. Jedno s nogu sa Srđanom koje bi nas odvuklo do novog dana.

Jedan kratki dogovor sa mnogima koji bi imao korak dugačak do zore.

Mnogo je toga posijano u toj bašti. Dosta toga je rodilo, ponešto je, kao i uvijek, propalo. Bio je to moj povlašćeni prostor, moje radno mjesto prijateljstva, moja mala tvrđava u koju sam bježao kada bi buka i ljudi postali nesnosni. U Ulici Petra Kočića, na broju sedamnaest, nalazila se jedna kafana u kojoj su nastajale najbolje priče i u kojoj su se pravile najljepše uspomene. Na ulaznim vratima Krajišnika sada je zalijepljen papir na kojem piše Ne radi.

Možda će kafana uskoro biti ponovo otvorena, možda će promijeniti ime ili narav, možda će postati nešto što nikada nije trebala da bude, ali to će zauvijek ostati moja druga dunavska obala i jedino mjesto u ovom gradu u kojem sam se osjećao kao da sam kod kuće.

Goran Dakić, Gerila info

The post Gdje ću sad, moja Ružo? first appeared on Gerila.info.