Mogu li zaustaviti nastavu jednom sedmično na pola sata? Koju nastavu? Smiju li prekinuti profesorovo predavanje ili ispit od kojih zavisi da li će ili neće obnoviti godinu da bi se solidarisali s onima koji se bore i za njih kada već oni neće? Koje predavanje? Koji ispit? Mogu li ostaviti indekse, odložiti knjige i zanemariti semestralne obaveze dok se ne završi ono što je daleko važnije od njihovih studija? Koje indekse, koje knjige, koje obaveze?

Mogu li pozvati profesore da im se pridruže u toj borbi? Koje profesore? Smiju li tražiti da nastavnici stanu ispred njih? Ili bar iza njih ako naprijed ne smiju ili ne žele? Koji nastavnici? Mogu li tražiti da im oni koji im predaju konačno i van učionice održe bar jedno predavanje? Kakvo predavanje? Hoće li tražiti jednu lekciju više, onu koja nije u silabusu, koja nije u nastavnom planu i programu? Koju lekciju, kakav silabus?

Hoće li profesori na tu „žurku“ doći i nepozvani? Opet: koji profesori? Potom: koju „žurku“? Ima li neko da im špahtlom odvoji leđa koja su srasla sa udobnim foteljama? Ko? Može li neko da im naredi da za trenutak zaborave katedre? Može? Ko? Hoće li naučno-nastavna vijećâ donijeti odluku o skraćenom radnom vremenu? Koja naučno-nastavna vijeća? Da li će dekanati podržati one koji se bune? Koji dekanati? Hoće li Senat biti ono što bi trebao da bude? Koji Senat?

A Akademija? Ne ona univerzitetska, nego ona državna. Hoće li akademici reći da ovo nije dobro, da ovako ne može dalje, da mnoge stvari moraju da se mijenjaju? Koja Akademija? Da li će instituti, agencije i klinike poslati pismo upozorenja, neslaganja, opomene? Koji instituti? Koje agencije? Čije klinike? Da li će strukovna udruženja – ako uopšte postoje – stati iza onih koji bi trebali da dođu poslije njih? Koja strukovna udruženja?

Šta kažu pisci? Koji pisci? Šta smatraju slikari? Koji slikari? Kako na te stvari gledaju pijanisti, violinisti, gitaristi? Kome je do pjesme? Kakva muzika? Šta tvrde glumci? Koji glumci? Reditelji i scenaristi? Koji reditelji i koji scenaristi? Kako razmišljaju doktori koji nisu ni u jednom izbornom štabu? Koji, bolan, doktori koji nisu ni u jednom izbornom štabu? Kakav je račun mašinskih, saobraćajnih i elektrotehničkih inženjera? Da li smo u tankom plusu ili u debelom minusu? Koji inženjeri?

O čemu maturantima besjedi nastavnik srpskog jezika i književnosti? Koji nastavnik? Koja književnost? Koji maturanti? Kakve maksime profesor filofozije podvlači u trećem razredu srednje škole? Kakav profesor? Kakva filozofija? Koji Platon, koji Kant, kakvo biće i bivstvovanje? Silazi li profesor istorije sa Karlovog mosta? Prestaje li sa razgledanjem kum-Vujičine sjekire? Koji profesor? Kakav most, kakva sjekira?

Postoje li drugi i drugačiji odgovori na sva ova pitanja? Odgovori koji nisu: kakvi studenti, kakvi profesori, koji Senat, kakvi glumci? Postoje. I to ne jedan. Samo da se ne puca. Nije bitno kolika je, samo neka je redovna. Ćuti, proći će. Nemoj sada, nije vrijeme. Ne talasaj. Pusti. Nisam ni ja budala. Onaj digao glavu, pa si vidio šta je bilo. Ima ko će. Nema. Nema ni ko neće, a kamoli ko hoće.

Goran Dakić

The post Samo da se ne puca first appeared on Gerila.info.

Tragedija koja se 1. novembra desila u Novom Sadu predstavljala je neposredni povod za studentsku pobunu u svim većim gradovima Srbije, a neprikosnoveni vladar u toj zemlji, koji je prilično lako izlazio na kraj s nekim ranijim masovnim protestima građana, djeluje da je po prvi put iskreno zabrinut, te da je spreman na brojne ustupke kako bi se stišalo studentsko nezadovoljstvo.

S druge strane, u Republici Srpskoj studentima je, izgleda, sve potaman. Sa ove strane Drine, na svu sreću, ne postoji tragičan povod za studentske demonstracije kao što je to slučaj sa Srbijom. Međutim, pripadnici ovdašnje akademske zajednice, koji bi trebalo da predstavljaju intelektualnu elitu i savjest društva, doslovno su gluvi i nijemi na sve što se događa u ovoj zemlji.

Studenti i njihove vođe tako se, na primjer, ne oglašavaju zbog toga što su univerziteti u Banjaluci i Istočnom Sarajevu svake godine, pa tako i ove, na svjetskim rang-listama daleko iza svih javnih univerziteta u regionu, pa čak i onih u Federaciji BiH. Profesorima i studentima u Republici Srpskoj ne smeta ni to što je politika direktno ušla u javne univerzitete, od čije proklamovane nezavisnosti nije ostalo ni “N”, pa je tako, na primjer, dekan Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, Ranka Perić Romić, u isto vrijeme i poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Oni s boljom memorijom možda se prisjete da je posljednji studentski protest u Banjaluci organizovan u junu 2013. godine, a povod za protesnu šetnju studenata, kojima su se tada bili pridružili brojni građani, bile su peripetije oko početka izgradnje četvrtog paviljona Studentskog centra u Banjaluci, kao i smještajnih kapaciteta za studente u Istočnom Sarajevu. Takođe, studenti su tada tražili i isključenje ondašnjeg izvršnog sekretara SNSD-a Rajka Vasića iz partije zbog vrijeđanja studenata, zatim reviziju rada privatnih fakulteta, borbu protiv kriminala i korupcije… Na čelu protesta nalazio se tadašnji predsjednik Unije studenata RS Nikola Dronjak, koji je nedugo nakon toga ušao u politiku, preciznije u Mlade PDP-a. Kako bilo, “buntovni” Dronjak nekoliko godina kasnije dobio je zaposlenje u UKC Republike Srpske, a zatim se u potpunosti povukao iz politike, kao i javnog života.

Ako se to može nazvati studentskim buntom, i krajem 2017. godine došlo je do izvjesnog “komešanja” među studentima koje je dovelo do podnošenja ostavke tadašnjeg rektora banjalučkog Univerziteta, Milana Mataruge.

“Tražimo rektora koji je častan, pošten i odlučan da se bori protiv korupcije i koji se neće ničega bojati. Bez obzira na sve prijetnje, ucjene i manipulacije”, govorio je lider tadašnje studentske “pobune” Ratko Savić, koji se nalazio na poziciji predsjednika Unije studenta.

Potraga za “časnim, poštenim i odlučnim” rektorom okončana je tako što je na Matarugino mjesto postavljen Radoslav Gajanin, a ubrzo su se u javnosti pojavile brojne informacije kako je navedena pobuna studenata, zapravo, bila borba mladih SNSD-ovaca da na čelo Univerziteta u Banjaluci dođe “njihov čovjek”.

Ispostavilo se da je vođa studenata Ratko Savić, u isto vrijeme, bio i sekretar Mladih SNSD u Gradišci, dok je rektor Gajanin svojim dosadašnjim postupcima, najblaže rečeno, jasno pokazao “na čijoj je strani” – od nepoštivanja odluke suda da se Predrag Ćeranić smjeni s mjesta dekana Fakulteta bezbjednosnih nauka, pa do obilaska kružnih tokova u blizini studentskog kampusa. Gajanin se tada nalazio u društvu kompletnog vrha SNSD-a, predvođenog Miloradom Dodikom, kako bi podržao njihov predizborni obračun s Draškom Stanivukovićem, prvim čovjekom Banjaluke.

Univerzitetski profesor u penziji, Miodrag Živanović, za Gerilu ocjenjuje da su fakulteti, škole, kao i društvo u cjelini, ovdje već decenijama potpuno “zatvoreni”.

“Problem je daleko širi. Tri decenije ovdje traje proizvodnja zatvorene svijesti. Sadašnjost ni budućnost tako se ne mogu graditi”, tvrdi Živanović.

Navodi primjer da je Ministarstvo prosvjete i kulture RS svojevremeno naredilo nastavnom osoblju domaćih fakulteta da, kako je istakao, ne idu na određene naučne skupove i savjetovanja kako ne bi prenijeli nadležnosti Srpske?!

“Samo je jedan profesor javno digao glas protiv takve autodestrukcije. Ostali su ćutali”, opisuje Živanović stanje u domaćoj akademskoj javnosti.

Profesor sociologije Ivan Šijaković takođe smatra da su studenti u Republici Srpskoj, kao i cijela akademska zajednica “ućutkani” od strane političara na vlasti.

“Tu više nema ni hrabrosti ni želje da se stanje u društvu popravi. Kada govorimo o studentima, njihove ambicije su se svele na to da odu u političke stranke ili u inostranstvo. Kada me neki od mojih bivših studenata sretnu, a koji su otišli ili žele da odu u inostranstvo, kažu mi da ne žele da im djeca odrastaju u ovakvoj sredini”, ističe Šijaković za naš portal.

On smatra da se fakulteti u Republici Srpskoj nalaze pod čvrstom kontrolom vladajućih političkih partija, te da su dekani i prodekani postavljeni na pozicije preko vladajućih struktura koje su, prema njegovim riječima, u potpunosti poklopile fakultete.

“I studenti i fakulteti su pod stalnom političkom kontrolom. Međutim, u Srbiji postoji još jača presija, ali su se studenti ipak digli. Jedan od razloga je što je tamo mnogo veći broj studenata, a nesreća u Novom Sadu je samo raspalila nagomilano nezadovoljstvo”, ocjenjuje Šijaković.

Ognjen Tešić

The post Kontrola vlasti nad univerzitetima: Zašto su zanijemili studenti u Republici Srpskoj first appeared on Gerila.info.

Akademska zajednica, često smatrana bastionom slobodnog mišljenja i kritičkog promišljanja, sve više se suočava s izazovima konformizma u Republici Srpskoj. Ova pojava ne samo da utiče na akademske slobode i istraživački integritet, već i na širi društveni kontekst, u kojem se javlja pitanje – da li je konformizam akademske zajednice odraz šire društvene klime ili je postao sam sebi svrha?

Na fakultetima širom Republike Srpske raste osjećaj da je akademska zajednica sve manje spremna da kritički preispituje odluke vlasti i postavlja pitanja koja mogu izazvati kontroverzu. Umjesto toga, mnogi akademici biraju sigurniji put, izbjegavajući teme koje bi mogle dovesti do konflikta sa političkim i društvenim establišmentom. Ovaj trend nije ograničen samo na Republiku Srpsku, ali je ovdje posebno izražen zbog specifičnog političkog i društvenog konteksta.

Sve je manje akademskih rasprava o ključnim društvenim pitanjima. Oni koji se usude da govore drugačije, bivaju marginalizovani ili ih jednostavno ignorišu. Akademska zajednica je postala utočište za one koji ne žele da rizikuju svoje karijere.

Jedan od faktora koji doprinose konformizmu je politički pritisak. Javni univerziteti u Republici Srpskoj finansiraju se iz javnih sredstava, što znači da su izloženi uticaju političkih struktura. Univerziteti često participiraju u istraživačkim projektima ili programima koji su direktno povezani s političkim ciljevima vladajuće klase. Istraživanja u oblastima poput ekonomskog razvoja, društvenih reformi, ili nacionalne sigurnosti često su usmjerena na podršku političkim agendama. Ova istraživanja mogu pružiti naučni osnov za implementaciju određenih politika, time dodatno cementirajući njihovu važnost i opravdanost u očima javnosti. S tim u vezi, teško je biti kritičan kada profesori znaju da njihov projekat ili čak i radno mjesto zavise od milosti političkih moćnika.

Politički analitičar Velizar Antić za Gerilu kaže da je konformizam u akademskoj zajednici u RS prisutan zbog dva ključna razloga.

“Prvi je taj da je veliki deo akademske zajednice poprilično kompromitovan u smislu načina na koji su došli na te pozicije. Baš kao i u celom društvu ni akademska zajednica nije ništa bolja, i u njoj se, u velikom broju slučajeva, na pozicije dolazi preko veza sa političkim partijama. Dakle, teško je očekivati od nekoga ko je posao dobio preko vladajućih političkih partija da sada kritikuje poteze tih istih partija”, navodi Antić i naglašava da je određeni broj ljudi u akademskoj zajednici došao na te pozicije a da nije imao potrebne uslove pa im je progledano kroz prste.

“Naravno da od takvih ne možete očekivati da kritikuju sistem u kome su i oni profitirali”, ističe Antić.

Drugi razlog za konformizam akademske zajednice je taj da cijelo društvo, kako kaže Antić, u suštini pripada podaničkoj političkoj kulturi.

“Ljudi se plaše da kritikuju vlast jer znaju da mogu doći pod udar te iste vlasti i da mogu sebe dovesti u neugodnu situaciju. Dakle, radi se o manjku hrabrosti i demokratske političke kulture gde bez straha možete da iznosite svoje mišljenje i da kritikujete sve poteze koji ne valjaju. Naravno, ima izuzetaka koji su osvetlali obraz akademske zajednice ali su oni u velikoj manjini“, ističe Antić.

Politička kontrola nad univerzitetima je izražena i kroz imenovanje rektora i drugih ključnih akademskih figura koji su bliski političkim strukturama. Ove figure mogu imati zadatak da osiguraju da univerzitetske politike i aktivnosti budu u skladu s očekivanjima i zahtjevima vladajuće klase. Takva kontrola može uticati na akademsku slobodu, ograničavajući prostor za kritičko mišljenje i nezavisne akademske inicijative.

Što se tiče direktne involviranosti članova akademske zajednice u političke procese, najeklatantniji primjer su dekanesa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Ranka Perić Romić, koja je aktivni član SNSD-a i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske ispred ove stranke, kao i ministar za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo u Vladi Republike Srpske Željko Budimir, koji je takođe iz SNSD-a i veoma blizak Miloradu Dodiku.

Međutim, problem nije samo u spoljašnjem pritisku. Konformizam se često javlja i iznutra, kroz autocenzuru. Akademici sami biraju da ne istražuju određene teme ili ne objavljuju rezultate koji bi mogli izazvati kontroverzu. Ovaj oblik autocenzure postaje opasan jer guši inovacije i kritičko mišljenje, koji su ključni za razvoj svake akademske institucije.

Konformizam u akademskoj zajednici reflektuje i širu društvenu apatiju. Kada se društvo navikne na status quo i ne traži promjene, akademska zajednica, kao dio tog društva, prirodno slijedi taj obrazac. Pitanje je kako razbiti taj začarani krug?

Denis Berberović, docent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u autorskom tekstu za časopis Res Publica ističe da dio akademske zajednice ćuti zbog “očiglednog razloga naše neokapitalističke svakidašnjice – ekonomskog interesa”.

“Izlaskom u javni prostor i suprotstavljanje strukturama moći je sigurna karta za neangažman na raznim projektima iz nauke i struke. A oni uporni u svojoj borbi bi lako mogli i svoj posao dovesti pod znak pitanja”, navodi Berberović.

Dodaje da su strah od mobinga na radnom mjestu, nemogućnost ili otežano napredovanje, pa čak i gubitak radnog mjesta takođe jedne od barijera koje dovode do ćutanja akademske zajednice.

Kao i Antić, tvrdi da je ćutanje i politički motivisano.

“Nerijetko su mnogi članovi akademske zajednice povezani sa političkim strankama, neki su čak i postali članovi akademske zajednice upravo zahvaljujući političkim strankama. Prema tome, ako i imaju oprečna mišljenja i stavove po pitanju djelovanja stranaka kojim pripadaju ili koje su ih čak stvorile, u javnom prostoru im se ne žele suprotstaviti. A često i ne smiju”, ističe Berberović.

Naglašava da postoje i mnogo dublji razlozi za ćutanje akademske zajednice.

“Jedan od njih je ‘nemoj-mene-mentalitet’ koji se u našem društvu usađuje kroz obrazovanje i odgoj. Naučeni smo od malih nogu, pa do 50-tih godina života, da šutimo. Generacijama se u našim društvima njegovala teza da su stariji po automatizmu i pametniji, a pametnije treba pustiti da pričaju. Sa ulaskom u šestu deceniju života izgubi se volja za bilo kakvom diskusijom, tako da se šutnja nastavlja”, navodi Berberović i dodaje da je gubitak entuzijazma i povjerenja u promjene takođe jedan od razloga koji mnoge članove akademske zajednice drži tihim.

Smatra da individualne karakteristike takođe igraju značajnu ulogu.

“Akademija, knjiška, teoretska, zatvorena i po vrijednostima tradicionalna, predstavlja prijatno okruženje za introvertne pojedince. Pa čak i sigurno utočište. Zatvoreni u svoje kabinete, među knjige i radove, kreiraju neku svoju privatnu stvarnost u kojoj nema korupcije, smicalica, kriminala, nesigurnosti. Govoreći o individualnim karakteristikama, ne treba naravno zanemariti ni nedostatak hrabrosti pojedinih članova akademske zajednice da javno progovore i da se zauzmu za određene vrijednosti i ideale. Prisutna je i egocentričnost pojedinaca praćena odsustvom svijesti i razumijevanja da biti članom akademske zajednice sa sobom nosi specifičnu društvenu odgovornost koja baš u vrijeme opšteg urušavanja društvenih vrijednosti zahtijeva pojačan društveni angažman onih koji su u društvenoj strukturi pozicionirani kao intelektualni i moralni kompas”, zaključuje Berberović.

Uloga akademske zajednice u procesu legitimizacije zvanične politike

Univerziteti u Republici Srpskoj često su viđeni kao središta koja ne samo da pružaju obrazovanje već i aktivno učestvuju u oblikovanju društvenih i političkih mišljenja. Javna predavanja i panel diskusije koje organizuju ove institucije često su usmjereni na promociju određenih političkih ideja i nacionalnih vrijednosti koje su u skladu s ideologijom vladajuće klase. Ideološki koncepti vladajuće klase se takođe integrišu kroz izbor literature koja podržava dominantnu ideologiju.

Pod pokroviteljstvom akademske zajednice u Republici Srpskoj često se održavaju naučni i stručni skupovi, kao i promocije pamfleta s ciljem pružanja legitimiteta zvaničnoj politici i ideologiji u Republici Srpskoj.

Jedan od primjera je međunarodna konferencija “Republika Srpska: Poštovanje suvereniteta i Dejtonskog sporazuma” koja je održana u decembru prošle godine. Pored domaćih suverenista, na međunarodnoj konferenciji, koja se održala u Akademiji nauka i umjetnosti Srpske, učestvovali su i poslanici Еvropskog parlamenta i nacionalnih parlamenata, političari i javne ličnosti iz Italije, Holandije, Bugarske, Španije, Njemačke, SAD i drugih zemalja, redom svi suverenisti i šovinisti, bliskih ideoloških načela kao i vladajuća struktura u Republici Srpskoj.

Pored konferencija kao što je ova, Akademija nauka i umjetnosti RS često organizuje i promocije propagandnih pamfleta, kao što je časopis koji izdaje SNSD.

U februaru ove godine je u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske promovisan 50. broj časopisa SNSD Argumenti, koji uređuje Dodikov lični biograf Milan Ljepojević.

U časopisu su se, između ostalih, mogli pročitati i tekstovi kao što su „Atlantistički neoliberalni korporativni imperijalizam i evroazijska budućnost svijeta“, koji obiluju teorijama zavjere, zamjenama teza, spinovima, dezinformacijama i propagandom.

Promocijama pamfleta i konferencijama u Akademiji nauka i umjetonosti redovno prisustvuje politički vrh Republike Srpske, predvođen Miloradom Dodikom, kao i Dodiku bliski ambasadori, kao što je ambasador Rusije.

Profesori i akademski radnici često su prisutni u medijima i na javnim skupovima i kao stručnjaci koji mogu pružiti “objektivne” analize i mišljenja o političkim pitanjima. Kada su ovi akademici bliski s političkim strukturama, njihovi nastupi mogu biti usmjereni na promocije određenih političkih narativa ili politika. Ova praksa ne samo da povećava kredibilitet političkih ideja, već i pruža akademski legitimitet političkim akcijama i strategijama.

Konformizam u akademskoj zajednici Republike Srpske predstavlja ozbiljan izazov za budućnost obrazovanja i istraživanja u ovom entitetu. Bez kritičkog mišljenja i slobode da se istražuju i propituju različite ideje, akademska zajednica rizikuje da postane pasivni posmatrač, umjesto aktivnog učesnika u oblikovanju društva. Ključno pitanje ostaje – kako podstaći promjene u akademskoj zajednici i vratiti joj ulogu koju bi trebala imati u društvu?

Razbijanje ovog konformizma zahtijeva ne samo hrabrost pojedinaca unutar akademske zajednice, već i širu društvenu promjenu koja će omogućiti slobodu izražavanja i kritičko promišljanje bez straha od represije. Tek tada će akademska zajednica u Republici Srpskoj moći da se vrati svojoj osnovnoj misiji – unapređenju znanja i društvenog napretka kroz slobodno i nezavisno istraživanje.

Gerila.info

The post Konformizam akademske zajednice u Republici Srpskoj: Kamen spoticanja ili refleksija društvenih tendencija? first appeared on Gerila.info.

Trend postavljanja panoa sa fotografijama srednjoškolaca nije novitet na ovim prostorima. Štaviše, postao je sastavni dio obilježavanja prelaska iz jednog u drugo doba – završetka srednje škole i ulaska u “svijet odraslih”. Iako se može raspravljati o estetskom, kulturološkom i sociološkom kontekstu tih panoa, u suštini su legitimni, prije svega zato što se na njima nalaze fotografije punoljetnih osoba. Takođe, najčešće se radi o svjesnom i voljnom pristanku na izlaganje fotografija sa imenom i prezimenom na uvid svim prolaznicima koji zastanu pored panoa.

Međutim, iako takođe nije novijeg datuma, ali se pojavio relativno nedavno, od prije koju godinu, trend postavljanja panoa sa fotografijama djece iz vrtića izaziva posebnu pažnju, ali i zabrinutost, bar onog dijela društva koji u ovakvom činu prepoznaje potencijalnu zloupotrebu djece, pomodarstvo, prikriveni makreting i slično.

Posljednji primjer predstavlja slučaj iz Doboja kada su dva vrtića, jedan državni (“Majke Jugović”) i jedan privatni (“Mala industrija”), postavili panoe sa fotografijama i imenima djece predškolskog uzrasta. Za pano privatnog vrtića su se slikale vaspitačice s djecom, a za pano državnog vrtića i vaspitačice i direktor.

Inače, ovo nije usamljen slučaj. Prošle godine isti slučaj se desio u Tesliću kada su u izlogu gradske apoteke bili izloženi panoi sa fotografijama predškolaraca iz vrtića “Palčić”.

Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske je poslalo obavještenje svim obrazovnim i vaspitnim ustanovama da za svako slikanje i objavljivanje fotografija moraju tražiti odobrenje i izjavu od roditelja, što očigledno nije predstavljalo nikakav problem ni za roditelje da daju pristanak, kao ni za vrtiće da organizuju fotografisanje i “okače” panoe širom grada.

Ovaj, u izvjesnom smislu, fenomen, možemo posmatrati iz više aspekata, koji su uglavnom negativni. Postavljanje panoa sa fotografijama djece iz vrtića prvenstveno možemo posmatrati u kontekstu zloupotrebe te djece, i to na više načina.

Prije svega, roditelji se, ne razmišljajući o potencijalnim posljedicama zbog izlaganja fotografija svoje djece na uvid drugim ljudima, u suštini ponašaju sebično. Ne postavljaju se panoi toliko radi djece, koja u tom uzrastu i nisu svjesna ni konteksta, ni značaja, ali ni posljedica tog čina, koliko zbog “ponosa” roditelja – da im djeca budu izložena, da ih svi vide, da im se svi dive, da ih svi komentarišu i hvale. Druga je stvar što su djeca na taj način izložena i potencijalnim predatorima, poput pedofila ili sličnih devijantnih ličnosti, ali o tome se ne razmišlja.

S druge strane, i sami vrtići zloupotrebljavaju djecu. Postavljanje panoa je u suštini prikriveni marketing. Objavljivanje fotografija dražesne dječice predstavlja implicitnu promociju i reklamu tih vrtića.

Pored već pomenutog pomodarstva, jer su panoi sada u trendu, postavljanje panoa možemo posmatrati i u kontekstu Vorholovih “15 minuta slave”, samo što u ovom slučaju, u slavi u suštini ne uživaju djeca, nego njihovi roditelji.

Poseban problem u vezi sa postavljanjem panoa sa fotografijama djece iz vrtića predstavlja i strah od izopštavanja i stigmatiziranja, odnosno konformizam koji roditeljima nalaže da postupaju u skladu sa društvenim normama koje odobravaju takav čin. Drugim riječima, nije zanemarljiv ni uticaj okoline koja roditeljima stvara pritisak i nameće “obavezu” postavljanja fotografija djece na pano jer društvo tako nalaže i ako se protive tome biće implicitno izopšteni, odnosno njihova djeca. A zaista je okrutno ako se djeca izopštavaju od najranijeg doba, dok još nisu krenula ni u školu, tako da roditelji razmišljaju da je bolje da se fotografije postave nego da im dijete bude ostavljeno sa strane.

Nije zanemarljiv ni finansijski momenat. Bez obzira što bi roditelji uradili sve za svoju djecu, ovi panoi su u suštini dodatan nepotreban trošak. Posebna priča je ko dobija taj posao fotografisanja djece i pravljenja panoa.

Sve u svemu, iako na prvi pogled može izgledati simpatično, panoi sa fotografijama djece iz vrtića su višestruko štetni, prije svega za djecu. Mališani se nepotrebno izlažu pogledima mnogobrojnih ljudi, među kojima ima i onih ne toliko čistih misli i osjećanja prema toj djeci. Takođe, poguban je i implicitni društveni pritisak na roditelje kojima postojeći društveni kontekst nalaže da objave fotografije svoje djece zato što su i ostali tako uradili. Naposlijetku, ne možemo se oteti utisku da od postavljanja panoa sa fotografijama djece korist izvlače svi, od vrtića, preko roditelja, do fotografa, samo ne djeca.

GERILA.info

The post Panoi sa fotografijama djece iz vrtića: Pomodarstvo i zloupotrebe djece first appeared on Gerila.info.