Jasno je da je država tada bolje funkcionisala nego neke današnje zemlje nastale na njenim ruševinama. Jasno je da se pametnije ulagalo u socijalni, obrazovni i zdravstveni sistem, a da je i spoljnja politika bila mnogo jača nego današnje.

Jasno je i da je sistem rada bio više usmjeren ka izgradnji, a ne razgradnji institucija (ali, naravno, uz partijsko srastanje sa istim).

Međutim, to samo govori o tome koliko je današnji sistem loš, a ne o tome koliko je nekadašnji bio idealan.

U mnogim segmentima, prijašnje funkcionisanje države je bolje od današnjeg.

To veoma snažno govori u prilog tome koliko smo u stvari pali u provaliju, iz koje nikako da se iskobeljamo, o degradaciji države i državnog sistema do krajnjih granica, i o tome koliko su nas uništila nova politička strujanja predvođena strankama koje su usvojile apsolutističke principe rada, nadajući se da će one biti predvodnice nove forme višepartijskog jednostranačja, nakon sloma komunista.

Bivša Jugoslavija, predvođena jednom Partijom, Josipom Brozom i ideologijom kapitalističkog komunizma je sprovodila masovno oduzimanje i podržavljenje privatne imovine.

Ubijala je i protjerivala je nepodobne. Imala je Goli otok i ostala kaznilišta. Zabranjivala je slobodno izražavanje. Javno je potencirala bratstvo i jedinstvo, dok je Partija kroz frakcije, iza zatvorenih vrata gajila nacionalizam.

Koliko god se trudila da bude pravedna, dijelila je stanove, prihode i imovinu lijevo i desno, od čega su neki dobijali i po 3-4 stana i milione, a neki ništa, čime je stvarala novu klasu crvene buržoazije.

Imovina koju je dijelila često je bila baš ona ukradena od prijašnjih vlasnika, ili napravljena od novca koji je akumuliran zahvaljujući nacionalizaciji.

Takva Jugoslavija se nije libila da tuče svoje studente, ili da protjeruje profesore zbog naučnog istraživanja i slobodnih riječi. Njoj nije bilo strano da uništi i zabrani djela jednog Slobodana Jovanovića, ili da pošalje tenkove na goloruk narod. U takvoj zemlji si članstvom u Partiji sebi otvarao vrata uspjeha, a rijetko ko je uspjeh ostvarivao, u domaćim okvirima, mimo Saveza komunista.

Juga je znala i da izdaje prijatelje, ali i da naplati svoje prijateljstvo. Imala je sistem poštovanja dijela ljudskih prava, ali ne svih.

Imala je donekle izgrađenu vladavinu prava, ali samo do neke granice. Imala je načelnu ravnopravnost građana, ali su neki bili ravnopravniji od drugih…

Daleko je Juga bila od SSSR-a, Sjeverne Koreje i sl. tvorevina komunizma, ali nije bila ni idealna ni bajna, kako joj danas mnogi tepaju. Stvari se moraju realno sagledati.

Ondašnja Jugoslavija je bila jaka država, suverenija od bilo koje države nastale njenim raspadom. Bila je veoma dobra za popriličan broj građana. Imala je čak i dobre ideje i sprovođenja istih u djelo, u cilju postizanja veće socijalne pravde.

Ipak, sve to je ne eskulpira od loših stvari. Socijalna pravda, jednakost i bolji život se ne mogu graditi na uništavanju jednih, a podizanju drugih na njihov račun. Ne, do njih se mora doći radom u kome će i drugi da se popnu na nivo prvih i da zajedno napreduju.

Sreća ne treba da se gradi na jadu i nesreći onih koji nisu po volji sistema. To je i jedan od brojnih razloga što Juga, takva kakva je bila, nije preživjela i što se tako lako u krvi ugušila.

Jugoslavija i njen socijalizam su slojevite pojave, koje se moraju gledati realno, bez roze naočara i bez emocija. Niti je bila najgora na svijetu, niti je ideal socijalizma.

Niti je jedina kriva za svoj krvavi raspad, niti je bez krivice za isti. Niti je svima bila majka, a bome nije svima bila ni maćeha (pogotovo onima koji i danas uživaju plodove razgrabljene u njoj).

Jednostavno je bila jedinstvena, sa dobrim i lošim stvarima, i tako bi trebalo da je posmatramo. Bez idolizacije i podizanja u nebesa, ali i bez pljuvanja i posipanja pepelom.

The post Dejan Lučka o Jugoslaviji: Nije bila ideal socijalizma, ali pokazuje koliko smo sada duboko u provaliji first appeared on Gerila.info.