„Kad skontaš da ti imaš šest godina rada i iskustva s referencama, a nemaš dana radnog staža, onog koji se piše – to je jedan ogroman apsurd. Kad bi to rekao nekom ko se bavi ekonomijom, medicinom, menadžmentom, bilo kojom drugom strukom, u bilo kojoj drugoj državi, taj bi rekao – pa vi imate ozbiljan problem!“ – počinje svoju priču o sukobu želje za radom i sive zone između zaposlenosti i nezaposlenosti glumica Jasmina Dedić – Ibrić.

Dedić je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Tuzli 2016. godine, ali njen glumački angažman je počeo još za vrijeme studija. Do sada je radila u Pozorištu mladih Tuzle, Domu mladih i Bosanskom kulturnom centru, a trenutno je spoljni saradnik po Ugovoru o djelu u Narodnom pozorištu u Tuzli.

Mane rada pod imenom spoljnog saradnika, posebno na duže vrijeme i u više projekata, itekako utiču na motivaciju – spoljni saradnici nemaju pravo na zdravstveno osiguranje ni na staž, nemaju fiksnu novčanu naknadu i „žive“ od projekta do projekta. Dedić kaže da društveno poimanje glumačke struke ne ide u korist mladim glumcima.

„Svi misle kao, mi glumci, mi smo boemi, mi smo neki ljudi do kojih se ne može doći – nije tačno! Mi smo isto radnici. Svaka struka ima svoje radnike i izvršitelje radnje. To je firma. Narodno pozorište Tuzla je firma, kao i BH-telecom, kao i vodovod, kao i grijanje. Ali nikom nije jasno kako se tamo sistem brine za zapošljavanje, ali ovdje se ne brine. Što smo mi gori ili bolji od nekog?“

Isto pitanje postavlja mlada glumica iz Vojvodine koja je željela da ostane anonimna jer smatra da, ako o svom problemu govori javno, to može donijeti neprilike prilikom radnog angažmana. Kako ona kaže, posao glumca ne zavisi samo od truda i talenta, već i od socijalnih interakcija sa ljudima koji donose odluke.

„Šta me sprečava da nađem stalan posao u struci? Iskreno, to što ne mogu da se družim sa ljudima iz koristi. Želela bih da imam želudac za to, ali nemam. Ne radim stvari da bi me neko zaposlio, nego pošteno obavljam svoj posao i svoje zadatke, pa se nekako u dubini svoje duše nadam da će to neko prepoznati.“

Ona je diplomirala glumu 2018. godine. Njen glumački angažman je takođe počeo za vrijeme studiranja. Iako su kastinzi za ženske uloge mnogo rjeđe nego kastinzi za muške, naša sagovornica je trenutno angažovana u tri pozorišta u Vojvodini. Međutim, ni sa tri honorara se, kaže, ne može razmišljati o stabilnosti i samostalnosti.

Brojke govore sve

Ove glumice iz dvije zemlje dijele sudbinu sa još mnogo mladih glumica i glumaca koji nakon preuzimanja diplome na tržištu rada dugo čekaju na ugovor o radu. U Srbiji je trenutno na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje ukupno 56 glumaca od kojih devet ima manje od 30 godina. Od svih glumaca na evidenciji, jedna petina je iz Vojvodine, od kojih većinu predstavljaju žene. 

U Bosni i Hercegovini 46 glumaca nalazi se na evidencijama nezaposlenih – njih 38 u Federaciji BiH i osmoro u Republici Srpskoj. Dok su Akademije dramskih/scenskih umjetnosti samo u Sarajevu i Tuzli – gdje je i najveći broj nezaposlenih, pozorišta postoje u više gradova. Po jedno u Mostaru i Zenici, tri u Tuzli i pet u Sarajevu.

Statistika u Federaciji Bosne i Hercegovine:

Savez dramskih umetnika Vojvodine: Ranije je bilo manje školovanih, a više stabilnih angažmana

Primjer sistemskog disbalansa se najviše oslikava u upisnoj politici Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli. Akademija upisuje studente na studijski program Gluma svake dvije godine sa dozvoljenim brojem od 15 studenata po klasi. Klasa u kojoj je diplomirala Dedić je bila prva klasa koja je upisala veći broj studenata (njih 13 u odnosu na prošle generacije od šest ili sedam ); a kasnije se praksa nastavila.

U posljednje četiri klase, Akademiju je pohađalo ukupno 48 studenata. Prema tom broju, Tuzla dobije u prosjeku 12 mladih glumaca svake druge godine. 

S druge strane, u posljednje četiri klase na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje se studenti upisuju svake godine, diplomiralo je ukupno 30 studenata. Sarajevo dobije, svake godine, u prosjeku, sedam ili osam mladih glumaca.

Ako izuzmemo studentsku scenu Teatar kabare Tuzla i Pozorište mladih Tuzle koje nema ansambl, onda u Tuzli postoji samo jedno profesionalno pozorište. Dedić objašnjava da „tržište to ne može podnijeti.“

„Sarajevo ima svake godine glumu, ali ima i pet pozorišta. Mi imamo svake druge godine glumu, a primamo studenata kao da imamo svake… Nekad je bilo bolje ako dođe da studira glumu neko iz Osijeka, iz Novog Sada, Županije, zato što znaš da će oni otići. Ako je to olakšica da ih Univerzitet primi, kao okej, šest njih će se vratiti, a bitno je da oni nama daju po sto maraka, ili čak ako su samofinansirajući, po hiljadu – nije to rješenje.“

Prema podacima iz ankete namijenjene diplomiranim glumicama i glumcima na ADU Tuzla u posljednje dvije klase, koju je popunilo njih 14 od 25, većina ih je trenutno nezaposlena.

Bachelori glumci i glumice, ukoliko žele ostati u Tuzlanskom kantonu, imaju samo Narodno pozorište u Tuzli. Međutim, prema riječima direktora Mirze Ćatibušića, posljednji konkurs za poziciju glumca/glumice je raspisan prije 10 godina, te zadnji put kada je glumac primljen kao stalni član ansambla je bilo 2013. godine. Angažman se svodi na Ugovor o djelu.

Ćatibušić dodaje da manjak mogućnosti za zasnivanje radnog odnosa ne šteti samo glumcima i glumicama, već i ustanovi.

„Nema nikakve sumnje da mladi glumci i glumice trebaju Narodnom pozorištu. Ne radi se to samo o pozicijama glumica i glumaca, radi se o tome da Narodnom pozorištu Tuzla hronično nedostaje veliki broj radnika. Pozorište je složen mehanizam, i za kvalitetno i profesionalno obavljanje svoje djelatnosti zaista moramo imati na raspolaganju čitav niz vrlo specifičnih radnih mjesta, djelatnika koji svako unutar svog radnog zadatka čini jedno pozorište pozorištem. Sve drugo je improvizacija. Nažalost, mi u ovom trenutku imamo strahovit manjak ljudi. Recimo da bi optimalan broj zaposlenih bio između 60 i 80. Mi u ovom trenutku imamo svega 36 zaposlenih.“

Uprkos tome, Narodno pozorište ne može samoinicijativno raspisati konkurse bez obzira na evidentnu potrebu i deficit radnika, već mora pribaviti saglasnost suosnivača: Vlade Tuzlanskog kantona i Grada Tuzle. Nema saglasnosti, ergo, nema konkursa. Ipak, Dedić objašnjava da se Narodno pozorište zaista trudi da na bilo kakav način pruži priliku mladim glumcima.

„Da ja moram da odem odavde, to bi bilo toliko emotivno cijepanje, za koje te niko ne pita, nikog nije briga. Jedan manje spoljni saradnik – je!!! A to nije za Pozorište tako, Pozorište nas na sve načine pokušava da uvuče, da nas ostavi, da smo tu, ali sistem kao takav nema nikakvog sluha za nove ljude… 

Teško je pronaći jednog negativca u cijeloj priči. Direktor Ćatibušić kaže da jednog „krivca za to u biti nema“, te da je odgovornost krivice jednako raspodijeljena.

„Mi živimo u jednoj vrlo komplikovanoj državi i problem o kojem mi pričamo, o nedostatku ljudi, o upražnjenosti radnih mjesta u pozorištu, nije problem koji se desio preko noći ili koji je recentan, to je problem koji traje posljednjih 20 godina i sasvim sigurno pokazuje i odnos jednog društva prema kulturi.“

Profesionalni ansambl Narodnog pozorišta Tuzla broji 15 članova. Ukoliko podijelimo uposlenike prema starosnim kategorijama i prema parametru da su mlade osobe do 30 godina starosti, Narodno pozorište Tuzla NEMA zaposlenih mladih glumaca. Najmlađi redovno zaposleni glumac je 1986. godište.

Brojčani odnos spoljnih saradnika i ansambla u NP Tuzla u posljednje dvije sezone:

Od 20 spoljnih saradnika koji su angažovani na posljednjih osam predstava, svako od njih na Ugovoru o djelu, 15 njih su mlade osobe. Dedić je igrala u tri; a pored njih, u reprizama starijih predstava, uskakala je kao zamjena.

Što se Vojvodine tiče, Akademija umetnosti u Novom Sadu svake godine otvara  10 budžetskih mjesta na studijskom programu gluma na srpskom jeziku. Pored toga, svake druge godine, realizuje se i upis na glumu na mađarskom jeziku gdje primaju osam studenata. U prethodne četiri godine program na srpskom jeziku je završilo 27 glumaca, dok je na mađarskom sa diplomama u rukama sa akademije izašlo 14 mladih glumaca. Prošle godine niko nije diplomirao akademiju na mađarskom. 

Profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i predsjednik Saveza dramskih umetnika Vojvodine Predrag Momčilović, za ovu statistiku krivi to što se gluma izučava na previše mjesta. On navodi da je nekada bilo manje prostora za angažovanje glumaca, ali i manje akademija.

„U vreme kada sam ja završavao Akademiju, postojale su akademije samo u Beogradu, Novom Sadu i Zagrebu. Pritom, u Novom Sadu na Akademiji, nije se išlo svake godine, već svake druge ili treće. Nas maksimalno 20-25 glumaca godišnje je izlazilo sa Akademije, a angažman i prostor je bio mnogo veći. Danas, samo u Beogradu imate oko pet akademija, plus Novi Sad, plus Banja Luka, plus Sarajevo, da ne nabrajam. Oni godišnje izbacuju po 10, to znači samo sa suženog prostora mnogo više, školovanih glumaca, a opet stalni angažmani su skoro dovedeni na minimum.”

On dodaje i da prirodno kretanje stanovništva, odnosno odlazak u penziju starijih kolega, neće stvoriti prostor za nove, mlade kolege, jer  svake godine sa studija izađe mnogo više diplomiranih glumaca nego što je tržište rada spremno da prihvati.

Brojke iz Vojvodine

Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu  broji 50 profesionalnih glumaca. Svi su na ugovoru o radu, a po potrebi angažuju 10-15 glumaca na interpretatorske ugovore po sezoni. U posljednje tri godine, u ovom pozorištu navode da su zaposlili 14 glumaca i glumica. Oni su prije toga bili honorarni saradnici i kroz učešće u repertoaru kvalifikovali su se za zaposlenje. Jedanaest glumaca mlađe je od 30 godina i oni su uglavnom zaposleni na neodređeno vrijeme.

Narodno pozorište u Subotici u svom ansamblu ima 35 stalno zaposlenih i 15 honorarnih saradnika. Zapošljavanje novih lica zavisi od Grada Subotice i Pokrajinske vlade kao osnivača. Ukoliko se uprazni radno mjesto, i kada osnivači odobre, iz ovog pozorišta navode da najprije zaposle mlade glumce koji igraju preko autorskog ugovora. Trenutno jedan angažovani na ugovoru o privremeno-povremenim poslovima i pet glumaca na određeno vrijeme spadaju u kategoriju mladih ljudi.

Iako Gradsko pozorište u Bečeju nije profesionalno pozorište, imaju jednu diplomiranu glumicu na Ugovoru o djelu, a plan im je da zaposle još jednu osobu, što ne može da prođe bez odobrenja Ministarstva finansija. Ostali glumci angažovani su na Ugovoru o djelu ili privremeno-povremenim poslovima i mlađi su od 31 godine.

Narodno pozorište Sombor u svom ansamblu ima 14 glumaca koji su angažovani po ugovoru o radu na neodređeno ili određeno vrijeme. Pored njih, u svojim predstavama angažuju i spoljne honorarne saradnike glumce, njih ukupno 18 u predstavama koje su trenutno na repertoaru. Navode da nove glumce biraju uglavnom iz redova spoljnih saradnika. Od zaposlenih glumaca, njih troje spada u kategoriju od 18 do 30 godina i oni su svi angažovani na određeno vrijeme. Među spoljnim saradnicima, osmoro je mladih, navodi direktorka ovog pozorišta Bojana Kovačević.

„Pored ovoga, dodala bih da je situaciju znatno pogoršala zabrana zapošljavanja koja je na snazi praktično od 2014. godine. To znatno otežava zapošljavanje mladih glumaca, kao i popunjavanje upražnjenih radnih mesta, do čega dolazi odlaskom ljudi u penziju, prirodnim odlivom, itd.“

Direktorka Dečjeg pozorišta u Subotici, Marta Aroksalaši na čelu je ove ustanove već 11 godina. Kako ona kaže, godinama pokušava da angažuje mlade i školovane glumce,  upravo zato što smatra da ih je previše na tržištu rada – a premalo u pozorištima.

„Izuzetno mi je žao da posle završetka raznih Akademija, velika većina mladih glumaca nema priliku da ulazi u stalni angažman profesionalnih pozorišta – izuzev pojedinaca koji su pravi srećnici u tom pogledu. Pozorišta mogu da angažuju mlade glumce po potrebi i sopstvenoj inicijativi, ali se njihov angažman u finansijskom smislu isplaćuje iz sopstvenih sredstava pozorišta. Pozorište koje ima veće finansijske mogućnosti, lakše se odlučuje za angažovanje mladih glumaca.” – kaže Aroksalaši.

Ona objašnjava da je praksa njihovog pozorišta da neprekidno osvježavaju ansambl mladim glumcima i da im povjeravaju glavne uloge u predstavama. Kako ona kaže, Zakon im je dozvolio da angažuju i dva mlada glumca na platu, na određeno vrijeme. Sa druge strane, redovno na repertoarskim predstavama imaju oko četiri mlada glumca na srpskom jeziku i isto toliko na mađarskom jeziku, ali kao honorarne saradnike.

„Nažalost, koliko god je potreba za njima, u samim kolektivima ne postoji zajednički stav o potrebi angažovanja mladih glumaca – usled straha da stariji glumci neće imati uloge u predstavama. Ipak, stariji glumci jedva čekaju da ih mladi zamene, jer računaju sa tim da će uz manje rada, dočekati svoju penziju sa sasvim korektnim platama.” – navodi direktorka ove institucije.

Sa maskama i bez maske

Još jedna otežavajuća okolnost je uticaj korona virusa na okupljanja, rad pozorišta i posredno, na položaj mladih glumaca. Za njih je neizvjesnost dodatno narasla, jer su ionako neredovna primanja dovedena u pitanje.

Spoljna saradnica u Narodnom pozorištu Tuzla, Jasmina Dedić opisuje sa čime se suočavaju od izbijanja pandemije. Isplata za određeni mjesec se, prema riječima Dedić, „razložila“ na rate koje su pristizale na početku, na sredini, na kraju tekućeg i na početku sljedećeg mjeseca.

„Ti ne osjetiš kad te pare tebi legnu, koliko si ti zaradio i taj sistem više nije vanredno stanje, oni su to usvojili sad kao obrazac. Ni mi ne glumimo na rate. Sad kažeš: eh, dobro veče, mi ćemo odigrati prvi čin, jer toliko smo plaćeni, dođite sljedeće sedmice – odigrat ćemo drugi čin.“

Dedić dodaje da ovo nije samo njena priča. Od njenih 11 diplomiranih kolega s klase, samo troje ih radi u struci i to ne u stalnom radnom odnosu. Kritikom ovakvog sistema umjetnici ne očekuju da im se išta pokloni, već da se vrati zasluženo.

„Mi radimo za publiku, radimo za ljude, radimo i za te što dođu i za te što ne dođu, radimo i za one koji nas finansiraju i radimo za one koji nas ne finansiraju, radimo i za one što nam daju na rate, ali mi ne glumimo na rate. I mi samo dajemo – to je ono što je dobro. A ono što nije dobro je što si i dalje, nakon svega toga, na toj margini. Mi smo uvijek na margini. Ne mislim samo glumci i pozorište, već umjetnost kao takva.“

Zbog pandemije i život mlade glumice iz Vojvodine postao je znatno izazovniji. Kako zbog kovida ima manje predstava, naša sagovornica po prvi put razmišlja o promjeni profesije.

„Ovo je godina kada ja počinjem da razmišljam šta bih još mogla da radim pored svoje profesije, iako zaista mislim da je moje mesto na sceni i ne mislim da napuštam svoj poziv nikako. Ali sa primanjima kao honorarni saradnik u ovim pozorištima, prosto ne mogu da živim jedan samostalni život – a imam 26 godina. Jedna velika želja mi je da se osamostalim, da živim sama.“

Velika većina njenih kolega i dalje nema stabilna primanja. Ipak, ona kaže da nije sve tako crno.

„Mogu da kažem da na ove ili one načine, mladi ljudi se zapošljavaju u proteklih godinu dana baš dosta u svim pozorištima u Vojvodini, Beogradu, Srbiji. Jer je ove godine skinuta zabrana zapošljavanja u državnim firmama. To je pozitivna stvar.” 

Projekti kao potencijalno rješenje

Profesor novosadske Akademije umetnosti i predsjednik Saveza dramskih umetnika Vojvodine, Predrag Momčilović predlaže kao rješenje za nezaposlenosti mladih glumaca projektno finansiranje. Od njih se sada očekuje da se osim glume bave produkcijom i organizacijom svog posla.

„To je još jedna šansa za angažovanje mladih glumaca. Ono šta je nekada bila jedina mogućnost, a to je da se posle završene Akademije ili angažmana u jednom pozorištu vi “uhlebite” u neko drugo, da onda ko beli medvedi do kraja radnog veka budete na jednom radnom mestu, zaštićeni i statusom i platom – mislim da će toga biti sve manje, ali to ne znači da će to uništiti mogućnost bavljenja kulturom.“

 Kao primjer navodi potez iz svojih studentskih dana. 

„Moja generacija je napravila „Pozorište promena”. Mi smo sa tom promenom, dok smo bili na Akademiji, uspeli da se prikažemo na prostoru cele Jugoslavije. To je bio jedan pokušaj da se ne radi u institucijama i nevezano za Akademiju, nego smo radili predstave koje su nas negde interesovale.“

Aktivnosti pozorišta vremenom su zamrle, ali nove generacije se ponovo okupljaju i „Pozorište promena” je opet zaživjelo.

I u Tuzlanskom kantonu, mladi glumci i glumice veoma često pribjegavaju alternativnim rješenjima – pokretanju sopstvenih dramskih radionica, projekata ili, u slučaju mladog bračnog glumačkog para Sadike i Ermina Avdića – otvaranju Art Centra „Ankata”. Kroz Ankatu, koja je počela s radom 2018. , Avdići su organizovali preko 20 predstava za ostale opštine Tuzlanskog kantona. Ermin objašnjava da njihovo udruženje ima dvojaku funkciju: podizanje svijesti o umjetnosti u manjim sredinama  i kreiranje platforme za rad mladih glumaca.

„Prvenstveno stvaramo prostor sebi za angažman, a tako stvaramo i prostor za angažman naših kolega. Trenutno u ekipi na koju računamo kada je “Putujuće pozorište” u pitanju je šest glumaca i dva umjetnička kadra, da se tako izrazim. To su sve magistri umjetnosti, glumci i glumice, nezaposleni…” – objašnjava Ermin.

Jedna od predstava koja se izvodila kao dio projekta Art Centra Ankata je i monodrama Jasmine Dedić-Ibrić „Ich liebe Deutschland.” Takvi zajednički projekti mogu biti motivacija za razvoj kulture, kaže ona.

„U našem poslu bez partnera nema ništa… Gluma je kolektivni čin, hajmo se sad samo ponašati da smo mi društveno odgovorni kao jedan kolektiv i pošto smo jedan pozitivan primjer, onda će i druge ustanove isto se voditi tim primjerom.”

The post Život mladih glumaca i glumica za vrijeme pandemije: Niske honorare kovid podijelio na rate first appeared on Gerila.info.