Prva slika: Roditelji u tišini protesta

“Mi ne tražimo milostinju. Samo želimo da budemo prepoznati”, rekla je Bobana Miljević dok je držala sina Ognjena za ruku na nedavnim protestima na Trgu Krajine u Banjaluci.

Njen sin je dijete s poteškoćama u razvoju, a zbog odredbi Zakona o dječijoj zaštiti RS, Bobana je izgubila pravo na naknadu jer Ognjen ide u školu.

“Znači li to da dijete sa invaliditetom ne može imati pravo na obrazovanje i roditeljsku njegu u isto vrijeme?” pitala je ogorčena institucijama koje ćute.

Prava roditelja djece s poteškoćama u razvoju nisu ni približno ista u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, zbog čega su roditelji prinuđeni da se, poput Bobane, bore protiv odredbi, koje ih, kako kažu, diskriminišu.

Velikim dijelom za diskriminaciju i nejednakost kriv je i postojeći Ustav Bosne i Hercegovine koji  ne poznaje pravo na posebnu zaštitu osoba s invaliditetom, ni pravo njihovih porodica na podršku. Ni kao minimum.

Zato zakoni koji ih isključuju prolaze bez prepreka. Zato se prava gase zakonskim amandmanima – bez ustavne zaštite da ih spriječi.

Ova scena nije jedina.

U martu 2023. godine, u istoj Banjaluci, aktivisti LGBTQ+ zajednice pokušali su održati javnu šetnju, te diskusiju u okviru planiranog događaja “Bh. povorka ponosa – Banja Luka 2023“.

Umjesto bezbjednosti i ustavnog prava na slobodu izražavanja, dočekale su ih šake. Pripadnici desničarskih grupa, bez reakcije policije, premlatili su organizatore i goste. Među njima su bili i novinari.

Ni tada Ustav nije imao šta da kaže. Jer pravo na seksualnu orijentaciju i  rodni identitet  nije eksplicitno zaštićeno u ustavnom tekstu.

Ustav BiH – dokument mira, a ne ljudskih prava

“Prava koja nisu zapisana – ne važe. Ljudi koji nisu imenovani – ne postoje. A društvo koje to prihvata – ne napreduje“, jedna je od ključnih rečenica iz Platforme ženskih prioriteta za ustavne promjene.

Ustav Bosne i Hercegovine, kao Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, pisan je s ciljem da zaustavi rat. I to je uspio. Ali ono što nije uspio i što i danas ne uspijeva,  jeste da garantuje prava svim ljudima u zemlji.

Iako se najviši pravni akt u BiH oslanja na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, sam tekst ne prepoznaje ni osnovne potrebe savremenog društva – rodnu jednakost, pravo na vodu, stan, zdravlje ili jednako obrazovanje.

Zbog toga se u praksi dešava da porodiljske naknade variraju u zavisnosti od grada, entiteta ili kantona, da osobe sa invaliditetom nemaju ustavno priznatu posebnu zaštitu, da građani bivaju izloženi zagađenju zraka i vode bez prava da traže pravnu zaštitu, i da djeca nemaju jednako pravo na obrazovanje.

U mnogim ruralnim sredinama, više od 30% domaćinstava i dalje nema stabilan pristup pitkoj vodi, dok su javne kuhinje svakodnevna potreba za gotovo 20.000 ljudi u zemlji.

Izostaju i eksplicitne ustavne garancije jednakih prava za žene i muškarce, prava na privatnost i zaštitu podataka u digitalnom dobu, kao i prava na slobodu izražavanja i okupljanja bez političke obstrukcije.

Ustav BIH ne sadrži ni odredbe koje bi osigurale univerzalni pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, niti prepoznaje pojedince koji se izjašnjavaju kao “Ostali“ ili koji žive izvan entitetskih granica kao ravnopravne u političkom sistemu.

Zato Inicijativa “Građanke za ustavne promjene“ vodi kampanju koja traži jasno proširenje ustavnog kataloga prava.

Na temelju godina istraživanja i policy briefova, ova Inicijativa predlaže konkretne amandmane koji bi Ustav BiH približili modernim standardima ljudskih prava i uskladili ga s međunarodnim konvencijama koje BiH već priznaje, ali još uvijek ne primjenjuje kroz najviši pravni akt.

Neka od tih prava i postoje u zakonima, neka su i spomenuta u konvencijama koje BiH priznaje.

Ali ako ih nema u Ustavu,  ona su podložna ukidanju. Ona nisu temelj, već zavise od političke volje.

Žena ima više nego muškaraca u BiH, ali žena nema u Ustavu

Žene čine više od 50 odsto stanovništva Bosne i Hercegovine.

Ima ih više nego muškaraca, ali su, ako je suditi po Ustavu BiH, nevidljive i nezaštićene u odnosu na muški rod.

Ustav BiH, na primjer, ne koristi jezik koji prepoznaje žene. Termini u Ustavu se koriste  isključivo u muškom rodu.

U preporuci Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH iz aprila 2025. jasno se navodi da je rodno neutralan jezik u Ustavu Federacije BiH diskriminatoran jer isključuje žene iz simboličkog i pravnog prostora najvišeg pravnog akta.

Diskriminacija žena u Ustavu ne zaustavlja se na jeziku. Ne postoji eksplicitno ustavno priznanje rodne ravnopravnosti, niti garancija prava žena na porodiljsku zaštitu, na zabranu diskriminacije u zapošljavanju, na posebnu zaštitu trudnica i samohranih majki.

U policy briefovima Platforme ženskih prioriteta za ustavne promjene naglašava se da žene u BiH trpe institucionalnu diskriminaciju zbog nedostatka rodno osjetljivih odredbi u Ustavu.

Ističu kako u “Ustavu BiH ne postoji nijedna formulacija koja bi obavezivala državu na proaktivne mjere u oblasti rodne ravnopravnosti, niti priznaje socioekonomski položaj žena u tranzicionom društvu.“

Kao odgovor na ovu situaciju, Platforma predlaže jasne amandmane kojima bi se osigurala:

• Rodna ravnopravnost u jeziku Ustava;
• Pravo žena na jednak pristup zapošljavanju i jednakost u platama;
• Ustavna garancija posebne zaštite trudnica, majki i samohranih roditelja;
• Rodno osjetljiva politika socijalne zaštite.

Rodna diskriminacija u BiH se ne iscrpljuje samo kroz socijalne politike. Ustav ne prepoznaje rodni identitet, niti obavezuje vlasti na aktivne mjere za ravnopravnost.

Prema preporuci ombudsmena iz 2025, ova vrsta institucionalne šutnje predstavlja trajno isključenje žena iz ustavnog jezika.

Zakon o ravnopravnosti spolova postoji, ali nema ustavnu podršku, pa ga je lako zanemariti u praksi.

I dok druge zemlje, poput Slovenije, Portugala ili Njemačke, eksplicitno u svojim ustavima garantuju ravnopravnost i rodnu zaštitu, Bosna i Hercegovina ostaje bez ijedne rečenice koja bi jasno priznala žene kao ustavne subjekte.

Reproduktivna prava i ustavna tišina

“Pitao me je planiram li rađati. Kada sam rekla da planiram, rekao je da ne želi da me primi jer želi ženu na tom radnom mjestu koja ‘nema tih problema’”, ispričala je Nikolina M. iz Banjaluke, navodeći samo jedan od razgovora za posao u butiku kroz koji je prošla sa stresom.

Ističe kako je za nju “šok” da je doživljavaju praktično “kao dio inventara” u butiku koji bi trebao “samo da sluša, osmjehuje se i prodaje odjeću”.

Ispričala je kako joj je drugi poslodavac rekao da, ako bude primljena i rodi dijete, da “treba da zna da ne može stalno na bolovanje ako se dijete razboli”.

“To njega ne zanima, zamislite! Na to sam ja njega upitala ima li djecu, šta ako se razbole, vodi li ih on doktoru? Nije odgovorio, samo je dodao kako je ‘rekao svoje’”, ispričala je ova mlada djevojka.

U Ustavu BiH ne postoji nijedna odredba koja priznaje pravo žene da slobodno odlučuje o svom tijelu, pristupu kontracepciji ili abortusu.

Policy brief br. 2, koji se bavi ovom temom, predlaže da se u Ustav uvrsti formulacija: “Žena i muškarac imaju pravo odlučivanja o svojim reproduktivnim pravima i reproduktivnom zdravlju, bez diskriminacije, prisile ili nasilja.”

Ova formulacija se temelji na međunarodnim standardima, uključujući Pekingšku platformu za akciju i Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW).

U praksi, žene u BiH suočene su i sa brojnim preprekama kada je riječ o pristupu uslugama reproduktivnog zdravlja.

U mnogim ruralnim područjima ne postoje ginekološke ambulante, a edukacija o seksualnom zdravlju je gotovo nepostojeća.

“Od poroda, punih osam godina nisam išla ginekologu na pregled. A da ima doktor, otišla bih nekad.”

Ovako je nedavno za Radio Slobodna Evropa (RSE) ispričala  Jasminka iz okoline Potočara u Srebrenici.

Ona je samo jedna od nekoliko hiljada žena u ovom mjestu na istoku Bosne i Hercegovine koja, da bi došla do prvog ginekologa, mora ići u 10 kilometara udaljeni Bratunac, ili 50-ak kilometara daleki Zvornik.

Jasminka kaže da se udala sa 18 godina, rodila bebu u Zvorniku i od tada nije posjetila ginekologa.

Dodatno, žene u različitim dijelovima BiH imaju i različita porodiljska prava.

Naknade iznose od 150 do 1000 maraka, u zavisnosti u kom dijelu zemlje porodilje žive.

Nezaposlene, samohrane majke i žene na selu često ostaju bez ikakve zaštite.

Pored zdravlja i pravo na abortus, iako zakonski dozvoljeno do desete sedmice trudnoće, često je opterećeno moralnim i institucionalnim barijerama.

Žene nerijetko bivaju osuđivane, usmjeravane ka “alternativama” bez informisanog pristanka, ili im se nameće dodatna procedura koja nije zakonom propisana.

Bez ustavne garancije, ova prava ostaju krhka i lako osporiva.

Obrazovanje za sve – osim za neke

U Jajcu, učenici A. i T.  idu u istu zgradu škole – ali ne i u istu školu. Jedan uči na bosanskom, a drugi na hrvatskom jeziku. Ne dijele učionice, ni časove, a uče i iz različitih udžbenika.

No, u školskom dvorištu kažu da se igraju zajedno. Roditelj jednog od dvojice učenika priča da ih djeca često pitaju zbog čega su razdvojeni, ali da je to “teško objasniti” djeci.

Dvije škole pod jednim krovom – izraz koji je postao simbol institucionalne segregacije u obrazovanju u BiH, uspostavljen  na kraju rata kao “privremena mjera” u mjestima ratnog sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

Praksa “dvije škole pod jednim krovom“, prisutna je u najmanje 50 škola širom bh. entiteta Federacija BiH. Djeca se razdvajaju na osnovu nacionalnosti, od predškolskog uzrasta.

Oni koji nisu Bošnjaci ni Hrvati, moraju se “uklopiti” u jednu od škola.

Ukidanju segregacije nisu pomogle ni presude sudova o diskriminatornoj prirodi ovakvih škola, ali ni pozivi Evropske unije.

No, u Ustavu BiH nema ništa o ovom fenomenu. Ustav BiH predviđa pravo na obrazovanje, ali ne prepoznaje pravo na inkluzivno, jednako i nediskriminatorno obrazovanje. Ne poznaje ni jezička prava djece.

Ustav ne obavezuje državu da striktno obrazovanje učini dostupnim svoj djeci – bez obzira na njihovu etničku pripadnost, adresu ili ekonomski status.

Romi, koji su najdiskriminisanija manjinska grupa u zemlji, posebno trpe. Prema podacima UNICEF-a, manje od 25% romske djece završi osnovnu školu. Djeca žive na marginama obrazovnog sistema, često bez prevoza, udžbenika, bez podrške.

Romska djeca su i dalje često predmet segregacije u obrazovnim ustanovama, gdje ih se smješta u posebna odjeljenja ili škole za djecu sa posebnim potrebama, iako za to ne postoje stručne osnove. Bez ustavne zabrane ovakve prakse – sve ostaje moguće.

“Ustav BiH ne sadrži eksplicitnu garanciju prava na obrazovanje, niti načela dostupnosti, jednakosti i zabrane segregacije. Ova praznina omogućava zakonima i praksama da budu neujednačeni, diskriminatorni i selektivni,” – navodi se u Policy briefovima Platforme ženskih prioriteta.

Borba za čist zrak, pitku vodu i zaštićenu prirodu

Izrovana zemlja, zagađena voda, uništena imanja, sumpor koji se osjeti kilometrima. Slika je to rada rudnika uglja otvorenih u okolini Prijedora, pod, najblaže rečeno, sumnjivim okolnostima.

Prijedorčani, te mještani naselja Bukova Kosa i Bistrica, svake sedmice uporno protestvuju tražeći da se zaštite neka od najljepših sela u tom kraju, da se prestane sa kopanjem i zagađivanjem.

Mještani kažu da im voda više nije za piće, da je sve zasuto prašinom od mašina i kamiona, a da  zrak više ne miriše na šumu već na sumpor. Pitaju se zašto im država ne daje zaštitu, a odgovor je – zato što Ustav to ne predviđa.

“Znate li da ljudi nemaju pitke vode? Znate li da pčele umiru u ovim selima? Prijeti opasnost za život i biljaka i životinja”, poručivali su okupljeni sa jednih od protesta u Prijedoru.

Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži eksplicitnu odredbu koja garantuje pravo na zdravu životnu sredinu. Iako je BiH potpisnica konvencija, koje nalažu zaštitu okoline kao ljudsko pravo, ova odredba nikada nije pretočena u tekst Ustava.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH je među pet najzagađenijih zemalja Evrope. Termoelektrane u BiH možda su i najveći evropski zagađivači.

U gradovima poput Tuzle, Zenice i Sarajeva, zagađenje zraka prelazi dozvoljene granice tokom više od 100 dana godišnje.

Prosječna godišnja koncentracija opasnih čestica često dostiže vrijednosti koje su četiri do pet puta veće od preporučenih granica.

Ustav Slovenije, proglažene za najčistiju zemlju Evrope, u članu 72. kaže da “svako ima pravo na zdravu životnu sredinu.“

Ustav Norveške takođe prepoznaje životnu sredinu kao međugeneracijsko pravo. U BiH,  životna sredina je sporedna tema, zaglavljena između sprege politike, biznisa i korupcije.

Pravo na stan, vodu i hranu – privilegija, ne pravo

Ustav BiH građankama i građanima, u zemlju u kojoj je oko 700.000 ljudi na rubu siromaštva ne garantuje pravo na hranu, na vodu i na stanovanje.

Svaki šesti stanovnik zaspi gladan. U istom vremenu, 140.000 tona hrane se godišnje baci.

Ustav, na primjer, Južnoafričke Republike garantuje pravo na stanovanje i zaštitu od iseljenja. Ustav Brazila pravo na hranu, a Ustav Portugala pravo na dom. Ustav BiH – ćuti.

U vrijeme digitalnog doba, BiH nema ni ustavnu odredbu o zaštiti ličnih podataka.

Ustav ne garantuje zaštitu privatnosti, ni digitalnu sigurnost. Djeca, pacijenti, građani – svi su izloženi potencijalnim zloupotrebama bez najviše pravne zaštite.

Šta građani i građanke misle o Ustavu BiH?

Više od 70 odsto građanki i građana smatra da Ustav BiH treba mijenjati, pokazalo je možda i jedino sveobuhvatno istraživanje javnog mnijenja o Ustavu Bosne i Hercegovine, sprovedeno 2022. godine od strane Inicijative “Građanke za ustavne promjene“.

Istraživanje je obuhvatilo građane i građanke iz svih dijelova BiH, različite etničke pripadnosti, starosne dobi i socioekonomskog statusa.

Gotovo 60 odsto ispitanih smatra da ih Ustav BIH ne štiti dovoljno, a samo 18% vjeruje da trenutni sistem jednako tretira sve građane i građanke.

Najčešći razlozi koje su učesnici navodili za nezadovoljstvo bili su nejednakost prava u zavisnosti od etničke pripadnosti, diskriminacija po osnovu prebivališta, nepregledna i nefunkcionalna politička struktura, te nepostojanje socijalnih i ekonomskih prava u tekstu Ustava.

U zaključku izvještaja navodi se kako “građani i građanke Bosne i Hercegovine osjećaju da Ustav nije njihov,  već i zato što ih ne štiti u svakodnevnim situacijama – od prava na obrazovanje i rad, do pristupa zdravstvenim i socijalnim uslugama.“

I ovo istraživanje potvrđuje ono što svakodnevica pokazuje, da je promjena Ustava ne samo političko, već duboko ljudsko pitanje.

Zato ova kampanja nije o političkoj volji.

Ona je o prepoznavanju svakog čovjeka kao jednakog, kao građanku i građanina zaštićenima Ustavom garantovanim ljudskim pravima.

Analiza pripremeljena u saradnji sa Inicijativom “Građanke za ustavne promjene”

The post Tišina između redova: Priče koje Ustav BiH ne prepoznaje first appeared on Gerila.info.

Helsinški parlament građana, kao organizator ove šetnje, poziva građane da dođu na Trg Krajine u utorak u 9:30h, kada su planirane izjave i okupljanje predstavnika/ca organizacija civilnog društva i građana/ki.

“Protiv usvajanja ovog Nacrta zakona je više organizacija civilnog društva i tražimo njegovo potpuno povlačenje iz zakonske procedure jer je restriktivan, nedemokratski, guši pravo na aktivizam, slobodu govora i djelovanja, slobodu udruživanja itd. Podsjećamo vas da je 24. oktobra u 10:00 h zakazana javna rasprava u prostorijama Narodne skupštine RS povodom pomenutog nacrta zakona, a predstavnici/e organizacija civilnog društva na ovaj način izražavaju svoje mišljenje o tome, odnosno protiv su donošenja takvog zakona”, navode u Helsinškom parlamentu.

Podsjećaju da je 24. oktobra u 10:00 h zakazana javna rasprava u prostorijama Narodne skupštine RS povodom pomenutog nacrta zakona, a predstavnici/e organizacija civilnog društva na ovaj način izražavaju svoje mišljenje o tome, odnosno protiv su donošenja takvog zakona.

Upozoravaju da se na ovaj način građanima ograničava sloboda udruživanja i djelovanja, te se onemogućavaju da utiču na politike koje se tiču građana, da iskažu svoje neslaganje, kritiku ili pohvalu, te da mijenjaju i unapređuju društvo u kojem živimo.

The post MUP RS zabranio protestnu šetnju povodom zakona o NVO organizacijama first appeared on Gerila.info.

Lista „rušilaca Republike Srpske“, koju je bez ikakvih dokaza sastavio odbjegli Stefan Karganović imala je za cilj da okleveta nevladine organizacije, medije i pojedince, zaključio je Osnovni sud u Banjaluci, prenosi Transparency international.

Nakon pet godina suđenja, tri udruženja sa Karganovićeve liste, među kojima su Transparency international u BiH, magazin BUKA i Helsinški parlament, dobila su sudski spor protiv bivšeg direktora „istorijskog projekta Srebrenica“, koji se trenutno nalazi u bjekstvu zbog poreske utaje.

Prvostepenom presudom odgovornom je proglašena i izdavačka kuća Besjeda i njen glavni i odgovorni urednik Nenad Novaković koji su prije šest godina izdali Karganovićevu knjigu „Rušenje Republike Srpske, teorija i tehnologija prevrata“. U knjizi koja je i dalje objavljena na službenoj stranici SNSD-a nalazi se lista za koju se tvrdi da predstavlja strukturu „lažnih nevladinih organizacija koje su u pripravnosti i čekaju na mig inostranih naredbodavaca kako bi se uključile u podsticanje nereda i podrivanje ustavnog poretka“. Sud je zaključio da je ova konstrukcija imala za cilj da okleveta i diskredituje tužioce.

„Napisano prelazi granicu izražavanja mišljenja jer označava tužioce kao potencijalne rušioce ustavnog poretka Republike Srpske. Tužioci su uredno registrovani kod suda kao udruženja građana, a ciljevi ovih udruženja su između ostalog podsticanje razvoja civilnog društva i saradnja sa vladinim institucijama, koja je spornim objavama bila zamrznuta na neko vrijeme, a zbog nepovjerenja vladinih institucija prema tužiocima“, navodi se u presudi Osnovnog suda u Banjaluci.

Sud je odbacio i pokušaje glavnog i odgovornog urednika „Besjede”, Nenada Novakovića, da dokaže da nije izdavač, jer je tvrdio da se logo na Karganovićevoj knjizi razlikuje od originalnog i da je knjiga izašla bez njegovog znanja. Sud je odbacio ove navode kao neosnovane i naložio Novakoviću da zajedno sa Karganovićem solidarno nadokandi štetu tužiocima.

Stefanu Karganoviću je Osnovni sud u Banjaluci odredio pritvor i raspisao potjernicu za njim zbog poreske utaje od preko 100.000 KM. Nevladina organizacija čiji je bio direktor od 2008. do 2014. godine dobila je od vlasti RS oko dva miliona maraka, a zbog nezakonitog trošenja i utaje poreza MUP RS je protiv njega podnio izvještaj Tužilaštvu još 2016. godine. Bez obzira na to Karganović je i dalje na slobodi, u avgustu 2018. u Beogradu se pojavio na predstavljanju svoje nove knjige, a slične konstrukcije o „rušiocima Republike Srpske“ nastavio je da iznosi putem vladinih i pro-vladinih medija u RS, pripisujući istu optužbu na kraju i grupi Pravda za Davida. Karganovićeva knjiga bila je samo jedan u nizu pokušaja da se diskredituju nevladine organizacije i nezavisni mediji u RS, koji se redovno od strane vlasti susreću sa optužbama za „izdaju“ „planiranje obojenih revolucija“, „rušenje ustavnog poretka“ i sličnim konstrukcijama.

The post Sud odlučio: Stefan Karganović oklevetao udruženja koja je stavio na listu „rušilaca Republike Srpske“ first appeared on Gerila.info.

U svjetlu događanja u Republici Srpskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, koji se ogledaju u stvaranju atmosfere straha, zabrani javnih okupljanja i najavama donošenja novih ili izmjena postojećih zakona kojima se uređuju neka od osnovnih ljudskih prava, organizacije civilnog društva iznose pet zahtjeva za vlasti i institucije Republike Srpske i pozivaju akademsku zajednicu, javne ličnosti i sve građane i građanke da svojim potpisima podrže ove zahtjeve i pridruže se pružanju otpora kršenju osnovnih ljudskih prava u RS.

Zahtjevi:

1. Mora se prestati sa donošenjem zakonskih rješenja koja ograničavaju uživanje ljudskih prava i građanskih sloboda i koja nisu u skladu sa međunarodnim standardima iz ove oblasti.
2. Ne smiju se limitirati i reducirati javni prostori za mirna i spontana okupljanja i sprečavati okupljanja građana/ki koji traže da se otkrije ko je ubio Davida Dragičevića. U najkraćem mogućem roku ovo ubistvo i nerazjašnjenje smrti ostalih naših sugrađana moraju da se riješe, a počinioci ubistava najstrože kazne.
3. Mora se prestati sa praksom zastrašivanja, prijetnji, etiketiranja i represije.
4. Mora se početi sa departizacijom sistema i usmjeravanjem na ostvarenje potreba svih građana, a ne samo jednog dijela građanstva i interesnih grupa, koje su bliske vlasti.
5. Svaki napad na novinare/ke mora se efikasno i profesionalno istražiti od strane policije, kako bi se kroz djelovanje tužilaštava i sudova kaznili počinioci, a javnosti poslala jasna poruka o nedopustivosti nasilja nad medijskim profesionalcima. Moraju se sankcionisati svi koji u javnom prostoru zabranjuju novinarima dostojanstven i siguran rad, koriste govor mržnje i stvaraju atmosferu linča!

POTPISNICE/I ZAHTJEVA: Banjalučki centar za ljudska prava, Helsinški parlament građana Banja Luka, Transparency International – Bosnia and Herzegovina, UG eTrafika.net, Udruženje BH novinari, BHN Klub novinara Banja Luka, Centar za mlade KVART, Centar za informativnu dekontaminaciju mladih Banja Luka, UG Oštra nula i Centar za životnu sredinu.

Zahtjevi

The post Zahtjevi vlastima i institucijama Republike Srpske first appeared on Gerila.info.