U središtu svega nalazi se kompanija AAFS Infrastructure and Energy, firma bez široko poznatih referenci u regiji, ali s izravnim putem do jednog od najvažnijih energetskih projekata u zemlji.

Od Washingtona, preko X-a na Moskvu, pa u FBiH: Wilkins, teorije i politički krugovi

Cijela priča dobiva neobičan javni okvir kroz istupe američke političke komentatorice i country pjevačice Alexis Wilkins, koja je na društvenim mrežama iznijela tvrdnje o međunarodnim utjecajima, mreži stvorenoj za rušenje Donalda Trumpa i MAGA pokreta koje uključuju i ime putinovog ideologa Alexandera Dugina, kao i dodikovog lobista, generala Michaela Flynna.

Wilkins je uz to javnosti poznata i kao djevojka Kasha Patela, direktora FBI-a, s kojim je u vezi od 2023. godine. Njihov odnos privukao je značajnu pažnju američkih medija, osobito nakon što je Patel preuzeo čelnu poziciju u FBI-ju, a Wilkins se počela pojavljivati u javnosti uz njega, uključujući i ceremoniju njegova imenovanja.

Zbog njihove veze Wilkins je bila predmet javnih polemika i sigurnosnih procjena, pa joj je u jednom trenutku dodijeljena i zaštita FBI-a, što je dodatno otvorilo pitanja o preplitanju privatnog i institucionalnog u vrhu američkog sigurnosnog aparata.

Njezine objave dodatno su dobile na vidljivosti nakon što ih je podijelio Yair Netanyahu, sin izraelskog premijera Benjamina, dok ih je komentirala i poznata američka komentatorica s desnog spektra Candace Owens, koja je cijeli narativ nazvala “objektivno smiješnim” i pozvala javnost da ga “pažljivo pročita kao primjer apsurda”.

Owens je pritom sarkastično sažela Wilkinsinu teoriju, navodeći kako ona tvrdi da ruski ideolog Alexander Dugin vodi operaciju rušenja Donalda Trumpa preko generala Michaela Flynna, Joea Kenta i Katoličku crkvu.

Zaključujući svoju objavu, Owens je poručila kako je riječ o “potpuno neozbiljnoj i sramotnoj priči na svjetskoj razini”.

Iako same tvrdnje ostaju u sferi političkog spektakla, imena koja se pojavljuju u toj komunikaciji vode prema stvarnim akterima – prije svega prema braći Flynn, koja se u posljednje vrijeme pojavljuju kao bitni akteri u BiH.

Ko su braća Flynn i zašto su važni

U središtu američkog dijela priče nalazi se Michael Flynn, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Donalda Trumpa i nekadašnji direktor DIA-e.

Flynn je 2017. priznao krivnju za davanje lažnih izjava FBI-u u kontekstu istrage o kontaktima s ruskim dužnosnicima, no kasnije ga je pomilovao Donald Trump. No njegov angažman nije završio u sigurnosnom sektoru.

Prema dostupnim podacima iz američkog registra stranih agenata (FARA), Flynn je bio uključen u aktivnosti povezane s lobiranjem za interese Republike Srpske, uključujući pitanja ukidanja sankcija Miloradu Dodiku.

Nedavno je boravio u Banjoj Luci na poziv vlasti RS-a. Danas, zajedno s bivšim guvernerom Rodom Blagojevichem, koji je također pomilovan nakon presude za korupciju, ima status jednog od ključnih lobista Republike Srpske u Washingtonu.

Tijekom boravka u Banjoj Luci Flynn je iznosio niz kontroverznih geopolitičkih stavova o Iranu, Europi i islamu, kritizirajući Europsku uniju, Daytonski sporazum i međunarodne institucije te zagovarajući redefiniranje globalnog poretka pod vodstvom velikih sila.

Njegov brat, Joseph Flynn, djeluje u poslovnom sektoru i povezuje se s infrastrukturnim i energetskim projektima. Upravo kroz njega otvara se poslovni krak priče koji vodi prema drugom entitetu u Bosni i Hercegovini, konkretno Federaciji BiH.

Posebno zanimljiv sloj cijele priče otvara činjenica da se braća Flynn pojavljuju na suprotnim stranama istog geopolitičkog pitanja u maloj i kompleksnoj balkanskoj državi.

Dok se Michael Flynn dovodi u vezu s lobiranjem za interese Republike Srpske, koja tradicionalno ima bliske odnose s Rusijom, njegov brat Joseph sudjeluje u poslovnom projektu Južne interkonekcije, čiji je cilj upravo smanjenje ovisnosti o ruskom plinu.

Dodatnu dimenziju daje činjenica da je Alexis Wilkins u svojim javnim istupima Michaela Flynna povezivala s ruskim utjecajem, čime se otvara paradoks u kojem se unutar iste obitelji isprepliću suprotni geopolitički i energetski interesi.

AAFS: Firma bez javnog traga, ali s velikim ambicijama

Svježe osnovana kompanija AAFS Infrastructure and Energy LLC pojavljuje se kao zainteresirani investitor za ključne infrastrukturne projekte u Federaciji BiH. O njoj je portal Hercegovina.info pisao i ranije.

Prema informacijama koje je Hercegovina.info pokušala provjeriti s Vladom FBiH, ova kompanija poslala je pismo namjere koje, osim Južne interkonekcije, potencijalno obuhvaća i druge projekte, uključujući infrastrukturu zračnih luka u Sarajevu i Mostaru.

Dodatnu dimenziju daje činjenica da se AAFS u Bosni i Hercegovini pojavljuje kroz lokalnu firmu registriranu dosta ranije u Sarajevu, čime dobiva operativnu prisutnost na domaćem tržištu.

U Bosni i Hercegovini AAFS djeluje kroz sarajevsku firmu AAFS d.o.o., čiji je zastupnik i direktor Amer Bekan, bivši političar i osnivač opskurne Prve stranke, koji se posljednjih godina profilirao u području investicija i povezivanja stranog kapitala s domaćim projektima.

Jedan od predstavnika te kompanije uz Jospeha Flynna je Jesse Binnall, američki odvjetnik poznat po bliskosti s političkim krugovima Donalda Trumpa.

Binnall je sudjelovao u nizu pravnih postupaka kojima su osporavani rezultati američkih izbora 2020. u pojedinim saveznim državama, zastupajući stavove o nepravilnostima u izbornom procesu. Iako ti pokušaji nisu rezultirali promjenom ishoda izbora, njegovo ime ostalo je vezano uz širi politički i pravni krug oko Trumpove administracije.

Uz to, Binnall se povezuje s političko-savjetničkim i lobističkim aktivnostima, a njegovo pojavljivanje u kontekstu AAFS-a dodatno ukazuje na to da projekt Južne interkonekcije ima i izraženu političku dimenziju, a ne isključivo investicijsku.

Američka ambasada u BiH javno je podržala izmjene zakona kojima se otvara prostor za ulazak kompanije AAFS u projekt Južne interkonekcije, ocijenivši ih “velikim korakom ka diverzifikaciji energije i jačanju odnosa sa SAD-om”.

Zakon koji bira investitora

Ključni moment cijele priče nalazi se u prijedlogu izmjena Zakona o Južnoj interkonekciji.

U dokumentu Vlade Federacije BiH jasno se navodi:

“Za nositelja investicije projekta izgradnje gasovoda ‘Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska’ određuje se kompanija AAFS Infrastructure and Energy d.o.o. sa sjedištem u Sarajevu.”

Time se praktično unaprijed određuje investitor, izostavlja javni natječaj te eliminira konkurencija.

AAFS bi, prema istom dokumentu, imao ulogu u izgradnji ključnih dionica plinovoda kroz Federaciju BiH, uključujući pravce prema Mostaru, Travniku i Tuzli, kao i niz regionalnih odvojaka.

Glavna trasa predviđena je na pravcu od granice s Republikom Hrvatskom preko Posušja i Tomislavgrada prema središnjoj Bosni, s nastavkom prema Travniku, čime bi se osigurala povezanost s postojećim i planiranim energetskim čvorištima. Paralelno s tim, planiran je i krak koji ide prema zapadnoj Hercegovini i Mostaru, čime bi se plinska infrastruktura po prvi put ozbiljnije spustila i u Hercegovinu.

Uz glavne pravce, projekt uključuje i niz regionalnih odvojaka prema gradovima poput Livna, Uskoplja, Jajca, Čapljine i Tuzle, čime bi se stvorila šira distribucijska mreža s ciljem povećanja potrošnje plina i širenja tržišta.

Takva konfiguracija mreže pokazuje da projekt nije zamišljen samo kao tranzitni plinovod, već kao temelj za razvoj unutarnjeg plinskog sustava Federacije BiH, s potencijalnim dugoročnim utjecajem na industriju, energetiku i lokalne zajednice.

Dok zakon precizno definira investitora i trasu plinovoda, izostaje odgovor na ključno pitanje – tko će i kako trošiti plin koji bi trebao opravdati investiciju vrijednu stotine milijuna eura.

Energetika i(li) geopolitika

Južna interkonekcija zamišljena je kao strateški energetski projekt kojim bi Bosna i Hercegovina dobila alternativni pravac opskrbe prirodnim plinom, neovisan o postojećem sustavu koji u velikoj mjeri ovisi o ruskom plinu i ulaznoj točki preko Srbije.

Projekt predviđa povezivanje plinskog sustava Federacije BiH s plinskom mrežom Republike Hrvatske, čime bi se omogućio pristup europskom tržištu plina, uključujući i ukapljeni prirodni plin (LNG) koji u Europu dolazi putem LNG terminala na otoku Krku.

Time bi Bosna i Hercegovina dobila mogućnost diverzifikacije izvora opskrbe, što je jedan od ključnih energetskih prioriteta Europske unije, posebno nakon poremećaja na tržištu plina izazvanih ratom u Ukrajini i smanjenjem isporuka iz Rusije.

Osim sigurnosnog aspekta, projekt ima i ekonomsku dimenziju jer bi omogućio stabilniju i konkurentniju opskrbu plinom za industriju i kućanstva, kao i potencijalno širenje plinske mreže na područja koja trenutno nisu obuhvaćena postojećom infrastrukturom.

U širem geopolitičkom kontekstu, Južna interkonekcija predstavlja dio nastojanja zapadnih partnera da se energetski sustavi zemalja zapadnog Balkana integriraju u europsko tržište i smanji utjecaj ruskih energetskih tokova u regiji.

No pitanje koje se nameće jest tko zapravo kontrolira taj projekt i pod kojim uvjetima.

U trenutku kada se u priči pojavljuju bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, lobiranje povezano s Republikom Srpskom, privatna kompanija bez jasnih referenci, te dosad neviđen zakon koji direktno imenuje investitora, energetski projekt prestaje biti samo infrastrukturno pitanje i postaje tema političkog i sigurnosnog značaja.

Hercegovina.info uputila je službeni upit Vladi Federacije BiH, tražeći pojašnjenja o pismu namjere AAFS-a, vlasničkoj strukturi kompanije, provjeri povezanih osoba, planovima dodjele koncesije i eventualnim sastancima s predstavnicima vlasti, a odgovori još nisu dostavljeni.

U trenutku kada zakon već definira investitora, a javnost nema uvid u kriterije po kojima je odabran, ostaje otvoreno pitanje radi li se o strateškom energetskom projektu ili o unaprijed složenoj konstrukciji u kojoj se politika, kapital i međunarodni utjecaj preklapaju daleko od očiju javnosti.

Ključno pitanje koje zasad ostaje bez odgovora jest postoji li uopće javno dostupna studija ekonomske opravdanosti projekta u njegovom aktualnom obliku, koji uz plinovod uključuje i izgradnju plinskih elektrana bez kojih sam projekt teško može biti financijski održiv.

hercegovina info

The post Priča o Južnoj interkonekciji koja spaja Washington, Moskvu, brata Dodikovog lobista, Vladu FBiH i djevojku šefa FBI-ja first appeared on Gerila.info.

U sve to se sada uključila i Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH, ali i kompanija Messer koja je juče pomogla da se za UKC RS dopremi hitno potrebni kiseonik kojeg je, po riječima Vlade Đajića direktora ove ustanove, bilo dovoljno za svega par sati.

Alen Šeranić, ministar zdravlja, uputio je dopis Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH a prvenstveno direktoru Aleksandru Zolaku upozoravajući ih na štetnost širenja informacija da je kiseonik koji se koristi u zdravstvenim ustanovama širom Srpske zapravo neispravan.

Prema njegovim riječima, juče je napokon potvrđeno da je kiseonik koji se koristi u zdravstvenim ustanovama širom Srpske 99.9 odsto čist, prema rezultatima uzoraka obavljenih od strane laboratorije Linde Gas, Srbija Industrija gasova a.d. Bečej.

“Obzirom na paniku i strah, koje ste proizrokovali svojim javnim istupima, bili smo primorani da u interesu naših građana, zatražimo analizu nezavisne akreditivane laboratorije, jer Vi, kao odgovorno lice u instituciji niste djelovali u sinergiji sa nadležnim organima u Republici Srpskoj, u cilju prevazilaženja administrativnih barijera, koje su zbunjujuće za javnost, a uzrokuju nepovjerenje i strah”, navodi se u Šeranićevom saopštenju.

“Zato Vas sa punom odgovornošću pitam, kako da od njih očekujemo da nas liječe, da budu posvećeni i da žrtvuju i sebe i svoje porodice, ako je kroz ovakve istupe u javnosti doveden u pitanje i njihov profesionalni kredibilitet i ako su javno označeni kao neko ko nesavjesno liječi ljude”, upitao je Šeranić.

Šeranić je u saopštenju zamolio Zolaka da, kao medicinski radnik, učestvuje u pronalaženju rješenja za ovaj problem.

“Apelujem na Vas da prestanete sa uznemiravanjem javnosti dovođenjem u istu ravan administrativno i suštinsko pitanje, i na taj način omogućite rad zdravstvenih ustanova, i kao što smo i sami učinili, angažujete sve svoje kapacitete da se obezbijedi nesmetano i kontinuirano snabdjevanje zdarvstevnih ustanova neophodnim kiseonikom”, poručio je ministar Šeranić.

Danas je stigao odgovor Aleksandra Zolaka, direktora Agencije, koji je podsjetio Šeranića na njegovu, kako je istakao, inicijativu u neosnovanim napadima na Agenciju za lijekove i medicinska sredstva BIH.

“Odgovoriću vam jednostavnim jezikom, da me i vi, a i javnost bolje razumijete, jer sam u zadnjih par dana spoznao ogromnu količinu neznanja onih koji vas savjetuju i vode zdravstvo u Srpskoj, dok su moji ljudi, tj. zaposlenici Agencije organizovali nabavku lijeka-kisika u UKCRS, prenoseći mi svoje utiske usput”, nvodi se u Zolakovom odgovoru.

“Vaše prozivanje Agencije se svodi na dvije stvari, koliko sam mogao shvatiti, i na jednu tvrdnju koju najviše potencira Ministar zdravlja, a to je da se kisik, za koji ste tražili i dobili potvrdu o čistoći, može koristiti u medicinske svrhe. Prve dvije stvari su laboratorij Agencije i Pravilnik o dobroj proizvođačkoj praksi za medicinske gasove.Za Kontrolni laboratorij ću biti kratak, on i te kako postoji. Šta radi ukratko je objasnio predsjednik sindikata Agencije u svom osvrtu na vaše ispade u javnosti, koristeći se prilikom i da vas pozove u službenu posjetu istoj. Vezu ka pomenutoj izjavi navodim ispod:

https://nap.ba/news/84614

Druga stvar je Pravilnik o dobroj proizvođačkoj praksi za medicinske gasove, sa kojim mašete zadnjih dana pred kamerama, sa izrazom lica kao da taj pravilnik nešto znači u ovoj aferi koja se tek počinje razvijati”, naglašava Zolak u svom odgovoru Šeraniću.

Pravilnik je, ističe se, donešen 2018. godine od strane Stručnog vijeća agencije, i su za njega glasali predstavnici Ministarstva zdravlja RS, a koje je na to mjesto delegirao  Ministar zdravlja Srpske.

Zolak navodi da Tehnogas ima dodira sa Pravilnikom, koliko bilo koji falsifikator patika sa, recimo kompanijom Adidas.

“Zamolio sam vašeg predsjednika prije neki dan, u osvrtu na slične tvrdnje , da predoči javnosti BILO KAKAV ZAHTJEV TEHNOGASA upućen Agenciji, za dobijanje BILO KAKVE DOZVOLE iz nadležnosti Agencije. Nije bilo odgovora, i neće ga biti, jer ZAHTJEVA NIJE BILO. Ovo tvrdim odgovorno, i naravno, referisući se na vrijeme u kojem sam ja direktor Agencije. Za vrijeme prije mene, pitajte Natašu Grubišu, bivšu direktoricu Agencije, sadašnju pomoćnicu direktora Fonda zdravstvenog osiguranja RS. Pravilnik nije sporan, i nije bio do sada”, ističe Zolak.

U pismo se ističe i da je stupanjem na snagu tog Pravilnika, entitetima- konkretno Republici Srpskoj DATA NADLEŽNOST, da u roku od 90 dana od dana objavljivanja Ministarstvo zdravlja RS propiše kriterijume koje proizvođači medicinskih gasova moraju ispuniti u cilju dobijanja dozvole za proizvodnju, kao i da Vlada i resorni ministar po tom pitanju nisu uradili ništa za svo ovo vrijeme.

Zolak je na kraju istakao da ne postoji nijedan od 24 pravilnika Agencije koji su prepreka“ za snabdijevanje zdravstvenih ustanova u Republici Srpskoj TEHNIČKIM GASOM preko neovlaštenih firmi, već je to jednostavno “kriminal”, a on se kao takav ne može definisati regulativom.

“I za kraj, tvrdnje ministra Šeranića da se kisik kojim snabdijevate zdravstvene ustanove MOŽE KORISTITI U MEDICINSKE SVRHE?! Odgovor moj lični vama je- može Ministre, i koristio se u ratu, npr. Sada, kada sam ja odgovorio Vama, molim vas da odgovorite i vi meni- sa kim je to Republika Srpska u ratu sada?”, upitao je Zolak Šeranića na kraju svog otvorenog odgovora Šeraniću i Vladi RS.

GERILA.info

The post Šeranić i Zolak: Nastavlja se rat saopštenjima u aferi “Kiseonik” first appeared on Gerila.info.

Pišu: M. N. Stevanović / G.Vlaović (danas.rs)

Bez obzira na primjedbe Energetske zajednice o nepoštovanju regulative Evropske unije, bez obzira na to što je Vlada povukla Prijedlog zakona o davanju garancija Javnom preduzeću “Srbijagas”, potrebnih za završetak izgradnje “Turskog toka” kroz Srbiju – stručna javnost očekuje da bi prve količine “plavog energenta” kroz novi gasovod iz Bugarske trebalo da poteku do sredine sljedeće godine.

To će omogućiti da Srbija, osim trase kroz Ukrajinu koja je opterećena političkom nestabilnošću, dobije taj energent iz još jednog pravca, ali za sada ne riješava problem stvarne diversifikacije snabdjevanja, na čemu insistira EU, jer kroz oba cjevovoda protiče samo ruski gas, a uvođenje novih igrača na tržište još je na dugom štapu.

Generalni sekretar Udruženja za gas Srbije Vojislav Vuletić ističe da je riječ o velikom i značajnom poslu koji ne mogu da zaustave ni Energetska zajednica niti krugovi u Srbiji koji lobiraju za interese Sjedinjenih Američkih Država jer taj projekat vide kao konkurenciju distribuciji američkog tečnog gasa u Evropi.

– Primjedbe Energetske zajednice da se izgradnjom “Turskog toka” ne poštuju regulative EU o sprovođenju energetskih projekata, kao i da se suzbija konkurencija, nisu ni realne ni ozbiljne. Njihov jedini cilj je da administracija u EZ opravda svoje postojanje, kada već nema nikakav uticaj u izgradnji gasne infrastrukture u Evropi. Nije tačno da će izgradnjom “Turskog toka” trećoj strani biti onemogućen pristup gasovodu. Naime, Srbija je u svoja zakonska rešenja implementirala “Treći energetski paket” EU kojim se upravo omogućava većem broju proizvođača da distribuira svoj gas kroz gasovode izgrađene na teritoriji naše zemlje. To u praksi znači da naši zakoni garantuju mogućnost zakupa kapaciteta i transporta gasa “Turskim tokom” svim proizvođačima i distributerima. To može biti azerbejdžanski, iranski, američki ili gas nekog drugog proizvođača – kaže Vuletić i dodaje kako je to ipak teorija, dok u praksi ograničenje predstavlja to što sem Rusije niko nema dovoljne količine gasa da podmiri potrebe evropskih potrošača.

Svi interesi u jednoj trasi

Upravo zato, smatra naš sagovornik, mala je verovatnoća da projekat zaustavi Energetska zajednica ili neko u Vladi Srbije ko se protivi izgradnji “Turskog toka”, a tu apostrofira Zoranu Mihajlović, aktuelnu ministarku rudarstva i energetike.

– Riječ je o projektu kojim bi se preko Srbije gasom snabdjevala Mađarska iz jednog kraka, a preko druga dva Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Sada je potrebno da se sprovedu radovi na izgradnji odgovarajuće infrastrukture koji će omogućiti da gas iz Srbije ide ka Mađarskoj i drugim zemljama i realno je očekivanje da prve količine kroz “Turski tok” iz Bugarske kroz Srbiju poteku do sredine sledeće godine – navodi Vuletić.

Generalni sekretar Naftnog komiteta i profesor na FEFA Univerzitetu Goran Radosavljević kaže da nekog velikog pritiska Amerikanaca zbog izgradnje “Turskog toka” i nije bilo, osim prilikom potpisivanja sporazuma sa Albancima u Vašingtonu, kada se “provukla” ta tačka o neophodnoj difersifikaciji u snabdevanju gasom.

– Istina, bilo je pritisaka na kompanije koje su učestvovale u izgradnji “Sjevernog toka 2“, dok je za trasu iz Turske bilo manje nego kod ranije propalog “Južnog toka”. Oni zapravo ne spore izgradnju gasovoda već traže difersifikaciju izvora snabdijevanja. I to će se nastaviti, jer promjena administracije u Bijeloj kući retko donese izmene u spoljnoj politici SAD. Strateški cilj Amerike je da smanji ruski uticaj u Evropi, naročito izrađen kroz energetsku zavisnost – objašnjava Radosavljević i potvrđuje da je izgradnja gasovoda kroz Srbiju veliki projekat koji se, čak i ako postoje nesuglasice u Vladi po tom pitanju, već privodi kraju.

U Energetskoj zajednici, međutim, ne odustaju od kritika, pa je zamjenik direktora Sekretarijata EZ, Dirk Bušle, nedavno izjavio da izgradnja trase kojom se Srbija priključuje “Turskom toku”, dodatno jača monopolski položaj ruskog “Gasproma” i Javnog preduzeća “Srbijagas” na tržištu Srbije u narednih najmanje 20 godina.

Činovničke igre

Naime, Srbija je implementirala u svoje zakonodavstvo odredbe “Trećeg energetskog paketa” EU, ali je istovremeno Agencija za energetiku Srbije gradnju “Turskog toka” izuzela iz te regulative. Time je ruskom Gaspromu omogućeno da kao većinski vlasnik Gastransa (kompanije u Srbiji koja gradi taj gasovod, manjinski udeo u njoj pak ima Srbijagas) istovremeno poseduje gasnu infrastrukturu i da bude snabdevač, bez zakonske obaveze da u naredne dve decenije reguliše pristup treće strane za prenos gasa.

Istini za volju, pravila EU i Energetske zajednice čiji je Srbija član, dozvoljavaju da se pojedini projekti izuzmu iz primene “Trećeg energetskog paketa” u slučaju da operator gasovoda, u ovom slučaju rusko-srpski Gastrans, između ostalog dokaže kako uložena investicija unapređuje kokurenciju i da je izuzeće srazmerno veličini rizika povezanog sa investicijom.

Energetska zajednica čvrsto stoji na stanovištu da Gastrans na tom planu ne daje nikakve garancije da će potrebne norme biti ispoštovane. Agencija za energetiku Srbije pak smatra da su Gasprom i Srbijagas obezbedili sve tražene garancije kao i da izgradnja “Turskog toka” unapređuje sigurnost snabdevanja gasom u regionu. Ovaj drugi deo Energetska zajednica ne negira, ali tvrdi da Gastrans nije dobio obavezu da poštuje principe konkurencije niti ima komercijalni interes za tako nešto, već da ovim projektom učvršćuje monopol. Zbog toga EZ zahteva dodatne uslove za izuzeće “Trećeg energetskog paketa” u konkretnom slučaju koji će, između ostalog, usloviti Gastrans da smanji sopstveni ekskluzivni pristup gasovodu kako bi se konkurenciji obezbedio bolji pristup njegovim kapacitetima.

Uprkos protivljenju EZ, Agencija za energetiku Srbije je usvojila pravo na izuzeće izgradnje “Turskog toka” iz “Trećeg energetskog paketa” naglasivši da je “sprovela sve preporuke Sekretarijata EZ koje je mogla da primeni u važećem zakonskom okviru, kako bi se osiguralo da projekat neće naštetiti konkurenciji na srpskom tržištu”.

Biće kredita

Kada je o unutrašnjim preprekama riječ, stručnjaci ne smatraju pretjerano važnom odluku Vlade, odnosno Ministarstva finansija, da iz skupštinske procedure povuče zakon kojim bi “Srbijagasu” dala garancije za kredit od 70 miliona evra potrebnih za završetak radova na gasovodu kroz Srbiju. Tvrde da su više u pitanju ranije nesuglasice i svojevrstan pritisak koji ministarka Zorana Mihajlović vrši na direktora “Srbijagasa” Dušana Bajatovića. Spekuliše se da zakon neće u potpunosti biti odbačen već da će samo doći do njegovog preispitivanja. Postoje tvrdnje da su neke cifre iz posla za koji se uzima kredit veće nego što je realno, pa će se ta stvar ispitati. Moguće je da ima “naduvavanja” nekih stavki i odlaganje je način da se one provjere.

Inače, kredit “Srbijagasa” kod Vojvođanske banke, OTP banke i Poštanske štedionice, za koje su potrebne državne garancije, namijenjen je za izgradnju kompresorskih stanica, neophodnih za nesmetano kretanje gasa preko Srbije ka Mađarskoj i drugim pravcima. To je dio preostalih radova koji bi trebalo da se okončaju do proljeća, jer su cijevi za transport već postavljene i u Bugarskoj i u Srbiji.

Čekajući mehanizme tržišta

Ali, priča o snabdijevanju plavim energentom ne završava se ovdje. Profesor Radosavljević podsjeća da je mnogo manje prostora u javnosti dato projektu koji bi omogućio i difersifikaciju izvora snabdijevanja.

– Od 1. januara počinje da radi terminal za tečni naftni gas, NLG, u Omišlju na Krku, a to je vrlo značajno za naš region. Ovih dana isplovio je brod koji u probnoj turi iz postrojenja u Španiji treba da preuzme utečnjeni gas i doveze ga u Omišalj gdje će ponovo biti prenijet u gas i dalje uobičajeno transportovan cijevovodom. Koliko god je trasa “Turskog toka” bitna jer diversifikuje pravac dopremanja, ipak je izvor ostao isti, ruski gas. Terminal u Omišlju je mogućnost da se otvori tržište i uvede stvarna konkurencija među snabdjevačima. LNG se može kupiti svuda, od Katara, Amerike ili Rusije, to je isti gas samo se na niskoj temperaturi prevede u tečno stanje, transportuje kao i nafta, brodovima, cisteranama, a prije ulaska u cijevovod se obrnutim postupkom vrati u gasovit oblik – objašnjava Radosavljević.

On naglašava da je potencijal LNG terminala u Omišlju za sada skroman, posebno kada se uporedi sa šest milijardi kubika ruskog gasa, čak su i kapaciteti postrojenja i cijevovoda zakupljeni za naredne dvije do tri godine. Ali, to otvara put za diversifikaciju izvora snabdijevanja i Srbija bi u takvim projektima trebalo da učestvuje jer donose sigurnost u snabdijevanju. Radosavljević potvrđuje da je LNG u ovom trenutku skuplji u odnosu na izvorni gas, ali naglašava da u trenutku kada postane alternativa, ples na tržištu sve može da izmjeni.

– Najskuplji je proizvod koji ima samo jednog isporučioca jer tada ne znate šta je cijena a šta posljedica monopola. Mi često čujemo da iako se kunemo u veliko prijateljstvo sa Rusijom, ipak najskuplje u Evropi plaćamo njihov gas. Evropa ima niže cijene, Bugarska ih je spustila onog trenutka kada je dobila mogućnost da koristi više izvora. Naznaka da energent možete nabaviti i od nekog drugog snabdjevača otvara vam put za pregovore oko cijene – zaključuje Radosavljević.

Inače, izgradnja dionice „Turskog toka“ kroz Srbiju započeta je u martu 2019. i završena je krajem te godine. Gasovod „Turski tok“ je počeo sa radom 8. januara, ide dnom Crnog mora od Rusije do obale Turske odakle se dalje transportuje za Sjevernu Makedoniju, Bugarsku i Grčku. Planirani kapacitet je 15,75 milijardi kubnih metara gasa godišnje, a iz kraka kroz Srbiju dalje bi se transportovao ka Mađarskoj i Hrvatskoj i BiH. Za Srbiju je to unosan projekat jer joj obezbjeđuje dovoljne količine „plavog energenta“, alternativni pravac snabdevanja, ali i zaradu od tranzitne takse.

Misterija projekta

Kod nas se često pominje da je izgradnja gasovoda “pogurala” naviše BDP u trećem i četvrtom kvartalu prošle godine, međutim u Bugarskoj, istina za četvrtinu manja deonica, nije se ni osjetila u ekonomskom rastu. Profesor Goran Radosavljević kaže da je naš BDP na jako niskom nivou, on po glavi stanovnika iznosi 7.500 dolara i jedan je od najnižih u Evropi, a uz to ga još od 2010. godine, poslije ekonomske krize, prate jako niske stope rasta, tako da smo tek skoro dostigli nivo iz 2008. “Svaka veća investicija se zato odmah osjeti, kao što je to bilo i sa početkom proizvodnje Fijata. Ja ne znam tačno zašto se u Bugarskoj ne vidi rast jer i oni nizak BDP. Možda je to pitanje za statističare, ali generalno je gradnja “Turskog toka” zavijena u misteruiju, jer prvo čujemo da je gradnja gotova, a onda da nam treba kredit da je završimo i zato pretpostavljam da je možda u jednom kvartalu došlo do nekih finansijskih transakcija vezanih za taj projekat a one su se potom odrazile na rast industrijske proizvodnje”, kaže Radosavljević.

Ko gradi “Turski tok”

“Turski tok” kroz Srbiju gradi Gastrans u kome ruski Gasprom ima 51 odsto udjela, a 49 srpsko javno preduzeće “Srbijas”. Glavni podizvođač je ruski IDC (Infrastruktura development i konstrakšn”), registrovan u Beogradu, a među podizvođačima su „Srbijagas”, uz italijanski „Sajpem”, koji su radili i projekat trase, kao i Milenium team, omiljena kompanija u većini državnih poslova.

“Turski tok“ ima planirani kapacitet od 15,75 milijardi kubnih metara gasa godišnje, a iz Srbije bi se dalje transportovao ka Mađarskoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Srbiji se godišnje potroši 2,7 milijarde kubnih metara gasa što znači da bi gasovod obezbjeđivao dovoljne količine “plavog energenta” kako za tu zemlju tako i za potrošače u drugim zemljama do kojih će dolaziti. Ovaj projekat je unosan za Srbiju jer joj obezbjeđuje dovoljne količine „plavog energenta“, alternativni pravac snabdevanja. Kroz Srbiju “Turski tok“ će se protezati u dužini od 403 kilometra, a njegova izgradnja košta 1,8 milijardi evra. Troškove izgradnje snosi Gastrans a u manjem dijelu Srbijagas. Procjenjuje se da bi od naplate tranzitne takse Srbija mogla da inkasira na godišnjem nivou oko 50 miliona evra.

Ruski gas za tržište Srbije zasad bez alternative

Iako je najavljeno da će “Južni gasni korodor”, koji gradi Azerbejdžan zajedno sa nekoliko kompanija iz zapadne Evrope među kojima je i Britiš petroleum, uskoro biti operativan Vojislav Vuletić, generalni sekretar Udruženja za gas Srbije, ističe da taj gasovod ne može da bude alternativa za snabdijevanje potrošača u Srbiji jer su sve količine gasa koje će kroz njega proticati rezervisane za potrošače u zemljama Evropske unije. Kapacitet tog gasovoda za potrebe zemalja u Evropi iznosi 10 milijardi kubnih metara gasa godišnje. “Plavi energent” iz Azerbejdžana i tečni prirodni gas iz Sjedinjenih Američkih Država (sa terminala u Grčkoj) pokrivaće oko 30 odsto potrošnje u Bugarskoj, 20 procenata u Grčkoj i 12 odsto u Italiji. Kad bude u potpunosti završen infrastruktura tog gasovoda će omogućiti transport gasa ka Kosovu i Bosni i Hercegovini. Razmatra se i mogućnost izgradnje “Jonsko-jadranskog gasovoda” iz pravca Albanije ka Hrvatskoj, ali se povezivanje sa Srbijom, bar zasad ne spominje.

Kao alternativni pravac za dobijanje prirodnog gasa za potrošače u Srbiji navodi se “Sjeverni tok 2” koji takođe radi rusko Gasprom. Iako je tehnički izvodljivo da se Srbija snabdijeva gasom iz tog pravca Vuletić objašnjava da je to za Beograd manje isplativo jer bi se plaćale brojne tranzitne takse kroz zemlje kroz koje bi prolazio te bi bio znatno skuplji od onog koji bi se dobijao iz “Turskog toka”.

(zurnal.info)

The post GASOVOD U MREŽI GEOPOLITIKE I TRŽIŠTA: Turski tok ne uvodi konkurenciju jer je rezervisan samo za ruski gas first appeared on Gerila.info.