U odnosu na prošlu godinu, broj građana koji bi na referendumu glasali za ulazak BiH u EU povećan je za 4,5 procentnih poena, dok je broj protivnika članstva smanjen za 5,1 odsto.

Istraživanje je provedeno od 23. aprila do 13. maja ove godine CATI metodom, na uzorku od 1.200 ispitanika reprezentativnom za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Rezultati pokazuju da bi gotovo tri četvrtine građana podržalo ulazak zemlje u Evropsku uniju kada bi se referendum održao danas. Podrška je i dalje najveća u Federaciji BiH, gdje bi za članstvo glasalo 86,1 odsto ispitanika, dok je u Brčko distriktu podrška 74,7 odsto.

U Republici Srpskoj za ulazak BiH u EU izjasnilo se 54,1 odsto građana, što pokazuje da i u ovom entitetu većina ispitanika podržava evropski put zemlje.

Mir i stabilnost ispred ekonomskih razloga

Za najveći broj ispitanika glavni razlog podrške članstvu BiH u Evropskoj uniji nije ekonomija, već uvjerenje da EU predstavlja garanciju trajnog mira i političke stabilnosti.

Taj odgovor navelo je 38,4 odsto građana. Slijedi povećanje slobode kretanja ljudi, robe i kapitala sa 34,5 odsto, dok je poštivanje zakona i propisa treći najčešće navođeni razlog podrške evropskim integracijama.

S druge strane, među građanima koji se protive članstvu najčešće su izraženi strahovi od povećanja troškova života i poreza. Dio ispitanika kao razlog navodi i mogućnost daljeg iseljavanja stanovništva, kao i bojazan od gubitka kulturnih posebnosti i dodatne birokratizacije društva.

Borba protiv korupcije ostaje prioritet

Istraživanje pokazuje da građani pitanje evropskih integracija snažno povezuju sa unutrašnjim reformama. Na pitanje koja bi reforma najviše unaprijedila njihov svakodnevni život, čak 44,8 odsto ispitanika navelo je borbu protiv korupcije.

Znatno iza tog odgovora nalaze se smanjenje poreskih opterećenja na rad i uklanjanje prepreka zapošljavanju, reforma socijalnog sistema, reforma sudova i tužilaštava te reforma javne uprave.

Ovi rezultati ukazuju da građani evropske integracije ne posmatraju samo kao spoljnopolitički cilj, već prije svega kroz očekivanje konkretnih promjena koje bi mogle poboljšati kvalitet života i funkcionisanje institucija.

Većina smatra da evropski put nema alternativu

Više od polovine ispitanika, njih 51,2 odsto, smatra da evropski put Bosne i Hercegovine nema alternativu. Istovremeno, polovina građana vjeruje da će Evropska unija uspjeti da očuva unutrašnju stabilnost i nastavi proces proširenja.

Kada je riječ o očekivanjima u vezi sa članstvom, 33,9 odsto građana smatra da bi BiH mogla postati članica Evropske unije u roku od deset godina.

Građani takođe vjeruju da bi najveću korist od članstva imali mladi ljudi. Gotovo polovina ispitanika navela je upravo mlade kao grupu koja bi najviše profitirala od ulaska zemlje u EU, dok većina građana i dalje prepoznaje Evropsku uniju kao najvećeg donatora sredstava BiH.

Politizacija najveća prepreka integracijama

Iako podrška članstvu raste, građani smatraju da proces evropskih integracija i dalje usporavaju brojni problemi. Kao najveću prepreku ispitanici navode politizaciju procesa integrisanja, što je odgovorilo 33,9 odsto građana.

Među najčešće navođenim preprekama su i nespremnost domaćih aktera na promjene, trenutno stanje unutar Evropske unije, nedovoljno razumijevanje samog procesa integracija te objektivne prepreke koje usporavaju napredak zemlje prema članstvu.

Bosna i Hercegovina je u martu 2024. godine dobila zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, ali će napredak ka punopravnom članstvu zavisiti od provođenja reformi koje Brisel očekuje od domaćih institucija.

Najnovije istraživanje pokazuje da građani, uprkos političkim krizama i sporom reformskom procesu, i dalje u velikoj mjeri podržavaju evropski put zemlje i od njega očekuju stabilnije institucije, efikasniju borbu protiv korupcije i bolji životni standard.

The post Podrška građana BiH za ulazak u EU porasla na 74,4 odsto first appeared on Gerila.info.

Nedavno rušenje osam objekata u kompleksu bivše kasarne u Čerkezovcu, o čemu je Gerila pisala, kojim je oslobođen prostor za buduće skladište srednje i nisko radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško, ali i institucionalnog otpada nastalog na teritoriji cijele Hrvatske, izazvalo je novi talas zabrinutosti u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine.

Federalno ministarstvo okoliša i turizma (FMOiT) potvrdilo je da nije dobilo nikakvu zvaničnu informaciju od hrvatskih institucija – ni preko Ministarstva vanjskih poslova BiH, ni bilo kojim drugim diplomatskim putem.

U saopštenju za javnost navodi se da Ministarstvo nema podatke ni o statusu Studije uticaja na životnu okolinu, niti o tome kako će ista biti dostupna javnosti u BiH. Iako hrvatske vlasti tvrde da se rušenje „ne može povezati s izgradnjom Centra za zbrinjavanje otpada“, činjenica da objekti nestaju prije nego što je objavljena ijedna analiza okolišnih rizika stvara opravdanu sumnju.

Ignorisanje međunarodnih obaveza

Pravni tim BiH koji prati slučaj upozorava da se Hrvatska ponaša suprotno obavezama koje proizlaze iz ESPOO konvencije o prekograničnim uticajima na životnu sredinu.

„Formalne konsultacije koje ne uzimaju u obzir primjedbe druge strane predstavljaju direktno kršenje međunarodnog prava“, navodi se u Strategiji pravne zaštite interesa BiH.

U praksi to znači da Hrvatska donosi ključne odluke o skladištenju radioaktivnog otpada bez učešća BiH stručnjaka i institucija.

„Sa žaljenjem konstatujemo da Hrvatska odbija da se u istraživanja lokacije Čerkezovac uključe eksperti iz BiH“, navodi FMOiT. „Na taj način onemogućava se zajedničko istraživanje šireg područja koje obuhvata i teritoriju BiH, a koje bi jedino moglo dati realnu procjenu rizika.“

Prema mišljenju domaćih eksperata, teren Trgovske gore spada u najkompleksnije geološke sisteme u regiji. Podzemne vode, klizišta i seizmička nestabilnost čine ga izuzetno osjetljivim, a bilo kakva odluka donesena bez zajedničkih istraživanja mogla bi imati dugoročne posljedice po ljude i ekosistem rijeke Une.

„Licemjerstvo evropske birokratije“

Ekološki aktivista iz Novog Grada, Mario Crnković, je i ranije upozoravao da je Trgovska gora „simbol licemjerstva evropske birokratije“.

„Institucije EU često nam drže lekcije o standardima, a onda gledamo kako članica EU gura svoj otpad na samu granicu sa siromašnijom zemljom“, kaže Crnković.

Po njemu, objašnjenja iz Hrvatske da „još ništa ne grade, već samo ruše zgrade“ djeluju tragikomično.

„Da to radi BiH, imali bismo sankcija više nego Rusija. Očigledno postoje dupli aršini“, dodaje.

Podsjeća i da BiH ima formalno-pravnu osnovu za tužbu protiv Hrvatske, ali da država kasni s ispunjavanjem obaveza prema francuskoj advokatskoj kancelariji angažovanoj na slučaju.

„Ti pravnici nisu dobili ni marku. Da sam ja na njihovom mjestu, prvo bih tužio BiH zbog nepoštivanja ugovora, a zatim i Hrvatsku“, ironično zaključuje Crnković.

Ekološka i društvena prijetnja

Ekološke organizacije u BiH upozoravaju da projekat Trgovska gora nije samo ekološki, nego i socijalni problem.

Planirano skladište, udaljeno tek nekoliko kilometara od granice i izvorišta Une, moglo bi izazvati pad vrijednosti zemljišta, odlazak stanovništva i udar na turizam.

Regija koja živi od čiste vode, rijeka, eko-turizma i poljoprivrede mogla bi se pretvoriti u prostor straha i ekonomske stagnacije.

„Ovo nije samo priča o otpadu na granici dvije zemlje. Ovo je globalni test – da li se radioaktivni i drugi opasni otpadi mogu gurati na granice siromašnijih država“, poručuje Crnković.

Milion maraka za istraživanja – i dalje bez zajedničkog terena

Bosanskohercegovačke institucije, uz podršku Fonda za zaštitu okoliša FBiH, do sada su izdvojile gotovo milion maraka za istraživanja i praćenje stanja na terenu.

Zavodi za hidrometeorologiju, geologiju, javno zdravstvo i agropedologiju provode mjerenja, ali bez pristupa hrvatskoj strani granice — što čini procjenu nepotpunom.

„Stav eksperata je jasan – Studija uticaja na okoliš ne može se izraditi bez zajedničkog rada istraživača s obje strane Une“, navodi se u saopštenju FMOiT.

Uprkos apelima, Hrvatska nije zatražila nijedan dokument iz BiH o zaštiti izvorišta pitke vode, planovima prostornog razvoja niti o minskim poljima koja se i dalje nalaze na području uz granicu.

Borba koja tek traje

Dok hrvatski zvaničnici smiruju javnost tvrdnjama da je riječ o „niskom i srednje radioaktivnom otpadu“ i da će sve biti „sigurno po najvišim standardima“, povjerenje stanovništva ne može se izgraditi bez transparentnosti.

U Dvoru na Uni lokalna vlast, svjesna političkih i finansijskih pritisaka, pokušava balansirati između straha građana i obećanih subvencija iz Zagreba. Općina i županija trebalo bi da dobijaju oko milion i po eura godišnje ako prihvate skladište.

No, kako kaže mještanka Dvora Verica Zuber u razgovoru za HRT, „to što drugi uzimaju novce, a sirotinju truju – to mi se ne sviđa“.

Trgovska gora nije samo tehničko pitanje zbrinjavanja otpada. Ona je ogledalo odnosa moći, politike i etike u regionu koji još traži osnovne standarde odgovornosti.

Dok Hrvatska ruši zgrade i ubrzava procedure, Bosna i Hercegovina i dalje čeka da je neko službeno obavijesti o planovima koji bi mogli decenijama, možda i vjekovima, oblikovati život uz rijeku Unu.

GERILA

The post Radioaktivna tišina: Hrvatska ruši skladišta, a BiH i dalje bez odgovora o projektu Trgovska gora first appeared on Gerila.info.

Iako se iz posljednjeg izvještaja na prvi pogled čini da Moneyval od BiH traži samo ispunjavanje tehničkih rokova i kvalitetnije izvještavanje, kada se pogleda malo dublje, iza puke statistike jasno se vidi politička inertnost, institucionalna fragmentacija i strah od gubitka kontrole nad ključnim resursima.

Naši sagovornici su saglasni da je ispunjavanje zahtjeva Moneyvala imperativ i da sebi ne možemo da priuštimo da se drugi put nađemo na “sivoj listi” koja će pod lupu staviti svaku, pa i najmanju transakciju prema inostranstvu i obrnuto, te usporiti privredu i priliv novca za građane koji od toga žive. Ako se ponovo nađemo na “sivoj listi”, upozoravaju, to će značiti dodatni monitoring na svaku transakciju sa inostranstvom, što znači nova čekanja, odgađanja, poskupljivanja usluga, ali i odbijanja saradnje sa pojedinim bankama, investitorima i tome slično.

Politički sukobi između državnog i entitetskih nivoa, sa strahom od centralizacije nadležnosti, usporavaju ključne reforme, slažu se sagovornici, a odgađanja se ne dešavaju slučajno. Neki od njih smatraju da ona odražavaju balans interesa unutar vlasti, gdje svaka promjena može ugroziti pozicije moći.

Ni volje ni razumijevanja

Pomoćnica ministra bezbjednosti BiH i šefica Moneyval delegacije iz BiH Ivana Veselčić kaže da je iza dosadašnjeg neuspjeha sa ispunjavanjem zahtjeva vidi nedostatak političke volje i nerazumijevanje kakve nam posljedice slijede ako dospijemo na “sivu listu”.

“Ako se ne ispoštuju zahtjevi Moneyvala to će biti veoma teško za sve nas i donijeće brojne probleme. Međutim, veoma je teško doprijeti do donosilaca odluka koji su ključni da bi se ovi procesi pokrenuli. Čini mi se da iz prošlog iskustva, kada je BiH bila kratko na “sivoj listi”, nismo ništa naučili. Osim toga, strukture se stalno mijenjaju i nisu više tu isti ljudi koji su nekada bili među donosiocima odluka, zbog čega se susrećemo sa novim nerazumijevanjem problema. Međutim, ono što je isto, jeste jednako nerazumijevanje važnosti ovog procesa”, rekla je Veselić.

Prema posljednjem izvještaju, BiH je kritikovana i stavljena pod lupu na godinu dana zbog kontradiktornih izvještaja o istragama, optužnicama i presudama vezanim za pranje novca i finansiranje terorizma. Iako se vodi osnovna evidencija kakva je broj prijava sumnjivih transakcija, i dalje nema podataka o vrstama osnovnih krivičnih djela, domaćim ili stranim izvorima sredstava, gotovini ili drugoj imovini, niti uključenosti stranih jurisdikcija.

Takođe, Finansijsko-obavještajna jedinica Agencije za istrage i zaštitu BiH (FIU) vodi evidenciju o izdatim nalozima i iznosima transakcija, ali agencije za upravljanje oduzetom imovinom entiteta nisu joj dostavile podatke o stvarnom upravljanju oduzetom imovinom.

Podaci sa stranim zemljama postoje samo za saradnju vezanu za pranje novca i finansiranje terorizma, ali ne i za krivična djela kakva su korupcija, trgovina drogom i poreske prevare.

Zbog svega ovoga je BiH dobila ocjenu “PC za R.33”, što u prevodu znači da vodi samo djelimične i nepouzdane statistike i da nema dovoljno korisnih podataka za procjenu efikasnosti sistema. Zbog svega ovoga međunarodni evaluatori smatraju da sistem nije transparentan niti dovoljno dokazan kroz brojeve.

Od BiH se očekuje da do februara sljedeće godine ispuni najmanje 75 odsto zahtjeva da bi uopšte izbjegla ulazak na “sivu listu”, a posljedice koje će nam uslijediti ako to ne postignemo nisu birokratske, zato što će doznake, online plaćanja i poslovne transakcije biti značajno sporije i skuplje.

Posljedice dolaska na “sivu listu” ne bi pogodile samo institucije već bi trpio i svakodnevni život građana i privreda. Transfer novca iz inostranstva, plaćanje međunarodnih servisa i kupovina nekretnina izvan zemlje postaju složeniji i skuplji jer partneri zahtijevaju dodatne provjere. Privrednici koji uvoze ili izvoze suočavaju se s dodatnim troškovima i nesigurnostima, dok investitori gube povjerenje u zemlju koja ne garantuje transparentan finansijski sistem. Svaki dodatni korak u administrativnoj proceduri povećava rizik i troškove poslovanja, a to se prenosi i na potrošače.

Institucije koje bi trebale nadgledati finansijske tokove i sprečavati zloupotrebe suočene su s ograničenim kapacitetima i nedovoljnom koordinacijom, istaknuto je u izvještaju. FIU se oslanja gotovo isključivo na izvještaje banaka, dok advokati, notari i sektor igara na sreću gotovo da i nisu pod nadzorom. Takav sistem stvara prostor za zloupotrebe i povećava rizik od pranja novca. Slaba koordinacija između nadležnih tijela dodatno otežava proces, jer svaka institucija funkcioniše parcijalno, bez jedinstvene strategije nadzora.

Ono što dodatno komplikuje situaciju je neadekvatno praćenje finansijskog kriminala. Istrage su često spore, fokusirane na formalne prekršaje, dok korupcija i organizovani kriminal ostaju djelimično neprijavljeni. Nedostatak jedinstvene evidencije stvarnih vlasnika kompanija otežava otkrivanje kompleksnih finansijskih šema i umanjuje efikasnost institucija. Takav sistem nije samo slab, već potencijalno štetan za kredibilitet države na međunarodnoj sceni.

Ozbiljne slabosti u nadzoru

Anesa Agović, analitičarka i koordintorka za BiH Globalne inicijative za borbu protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, koja je početkom ove godine radila na istraživanju o učešću profesionalnih perača novca u novčanim tokovima, kaže da institucije nerado i teško daju informacije i ključne podatke u ovoj oblasti, a nisu raspoložene ni za saradnju sa medijima i civilnim društvom.

Istraživanje je pokazalo da je razmjena informacija i među institucijama fragmentisana i spora. Uz to, politički pritisci i nedovoljna politička volja po pitanju borbe protiv nezakonitih finansijskih tokova, stvaraju ozbiljne barijere ne samo za istraživače i civilni sektor, već i za same organe gonjenja.

“U BiH postoje ozbiljne slabosti u nadzoru nad pojedinim sektorima. Tržište nekretnina ostaje ranjivo zbog neregistrovanih gotovinskih transakcija i manipulacija cijenama, što omogućava “ubacivanje” nezakonitog novca u legalne tokove. Igre na sreću i kladionice često funkcionišu uz minimalan nadzor gotovinskih uplata i isplata, dok ilegalne online platforme uopće nisu regulisane. Izvještaj posebno upozorava i na slabost nadzora nad virtualnom imovinom (kriptovalute, digitalna sredstva). Zakonski okvir na državnom nivou u BiH još ne prepoznaje ni definiše virtualne valute, pružaoce usluga virtualne imovine (VASP) niti mehanizme njihovog nadzora i registracije. Samim time i institucije imaju vrlo ograničene informacije o aktivnostima u tom sektoru”, ističe Agović.

Proces usvajanja Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma u BiH najbolje ilustruje izazove koje donosi složen političko-institucionalni okvir, kaže Agović. Zakon je usvojen u posljednjem trenutku, čime je izbjegnuto stavljanje BiH na “sivu listu” Moneyvala i ispunjen još jedan od ključnih uslova za otvaranje pregovora s Evropskom unijom.

“Ipak, sam način njegovog donošenja ukazuje na problematičnu praksu, prema mišljenjima sagovornika iz regionalnog istraživanja, usvajanje je bilo ad hoc, bez dovoljno prostora za uključivanje eksperata i stručne javnosti, što je ostavilo otvorene mogućnosti za pravne praznine. Sporost u usvajanju zakona u Bosni i Hercegovini usko je povezana s političkim blokadama i nedostatkom političke volje određenih aktera. Kada se tome doda činjenica da se kriminalne mreže vrlo brzo prilagođavaju novim trendovima, jasno je da dugotrajno čekanje na izmjene zakona dodatno povećava rizike”, kaže Agović i dodaje da institucije u BiH u određenoj mjeri raspolažu znanjem i iskustvom u oblasti sprečavanja pranja novca, ali da kapaciteti ostaju ograničeni u poređenju s rastućom složenošću kriminalnih aktivnosti.

EU prati kapacitete BiH za kontrolu finansijskih tokova

Evropska unija i međunarodni finansijski partneri pažljivo prate koliko BiH može da garantuje transparentnost i kontrolu nad finansijskim tokovima prije nego što joj povjeravaju pristup fondovima, kreditima ili strateškim investicijama. Ostatak kontinuiteta u reformama nije pitanje tehničkog usklađivanja, već stvarnog kredibiliteta države u očima međunarodne zajednice.

Ekonomista Admir Čavalić kaže da posljednji izvještaj Moneyvala ne uljeva neki poseban optimizam u kontekstu onoga što je naša obaveza i radnja.

“Kritikuju nas da smo inertni prema unapređenju finansijskog okruženja, kontroli, nadzoru i onemogućavanju finansiranja terorističkih i drugih zabranjenih aktivnosti, te pranju novca. Kada se uđe u strukturu problema jasno je da ne postoji politička volja, a kada znamo da postoji decentralizovana struktura zemlje, sve se komplikuje i situacija i njeno rješavanje”, objašnjava Čavalić.

Kaže da se moramo nadati da Moneyval ima toleranciju za decentralizovane strukture, ali da sumnja da je ima za nedostatak političke volje.

“Ovo naročito moramo imati na umu kada znamo da idemo u izbornu godinu, kada se mogu očekivati dodatne barijere i blokade sistema. Mi već sad vidimo da se polarizuje politička situacija, a ako uđemo u sljedeću godinu bez ispunjavanja uslova, male su nam šanse za napredak, osim ako se vladajući nešto ne dogovore ekspresno u ime svih. Ipak je veoma teško opravdati ovolika kašnjenja i nedostatak inicijative i vjerovatno je da, s obzirom na to da se radi o finansijskim tokovima, određeni akteri imaju neki interes da sve prolongiraju i zakoče”, kaže Čavalić.

Šta ako?

Ako BiH uspije da sprovede preporuke i ojača koordinaciju institucija, efekti bi se osjetili odmah. Finansijski sistem bi postao stabilniji, povjerenje investitora bi poraslo, a evropski put bi dobio novi impuls.

Ali stagnacija ili odlaganje reformi nose ozbiljne rizike. „Siva lista“ bi dodatno otežala međunarodne transakcije, povećala troškove za građane i privredu i narušila povjerenje investitora. Dugoročno, posljedice stagnacije ne pogađaju samo banke i kompanije – one dopiru do svakodnevnog života građana i ukupnog imidža zemlje.

Efekti stagnacije već su viđeni u prošlim kriznim situacijama. Građani su tada morali čekati duže da prime novac iz inostranstva, a privrednici su često morali plaćati unaprijed ili čekati dodatne potvrde od partnera, što je ugrožavalo likvidnost i poslovanje.

Svaki dodatni trošak i komplikacija u međunarodnim transakcijama odražava se na cijenu proizvoda i usluga u zemlji, stvarajući lančanu reakciju koja utiče na svakodnevni život. Zemlja koja odlaže reforme šalje signal da nije spremna za transparentno poslovanje i ozbiljnu integraciju u evropske i globalne sisteme, a to je cijena koju plaća svaki građanin i svaka firma.

Gerila.info

The post BiH između reformi i stagnacije: Moneyval kao ogledalo države first appeared on Gerila.info.

Dok evropski uvoznici već godinu dana prikupljaju podatke o emisijama iz uvezene robe iz trećih zemalja, Bosna i Hercegovina tek sada, u drugoj polovini 2025. godine, pravi prve ozbiljne korake da izbjegne udar koji prijeti njenoj industriji — i njenim građanima.

Od 1. januara 2026. godine, Evropska unija počinje da naplaćuje CBAM takse na cement, čelik, aluminijum, đubriva, vodonik i električnu energiju iz zemalja koje nemaju sistem trgovine emisijama CO₂ (ETS). BiH — još uvijek nema nijedan od uslova.

Mehanizam za prilagođavanje emisija ugljenika na granicama (CBAM) je novi regulatorni instrument Evropske unije, koji od 1. januara 2026. godine uvodi obavezu plaćanja taksi na uvoz proizvoda iz zemalja koje nemaju sistem naplate emisija CO₂ sličan evropskom ETS-u.

Kako su iz Delegacije EU u BiH naveli za Gerilu: „CBAM je način da se izbjegne takozvano ‘ugljično curenje’, odnosno prebacivanje industrije iz EU u zemlje sa slabijim klimatskim zakonodavstvom. On osigurava jednake uslove za proizvođače unutar i izvan Unije.”

Zakonski preduslov konačno pokrenut

Nakon višegodišnjih zastoja i međuentitetskih blokada, Savjet ministara BiH je 25. jula ove godine napokon utvrdilo Prijedlog zakona o regulatoru, prijenosu i tržištu električne energije, čime je formalno otključana mogućnost za formiranje berze električne energije — ključnog uslova da se BiH makar za izvoz struje izuzme iz CBAM režima.

„U narednih mjesec, mjesec i po dana planiramo, kroz mapu puta za ETS, ispuniti sve potrebne korake da RS i FBiH budu izuzete od CBAM-a do kraja godine“, rekao je Staša Košarac, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa u Savjetu ministara BiH.

EU poručuje: „Rok ostaje. Nema odgađanja“

Na pitanje Gerile da li postoji mogućnost prolongiranja početka primjene CBAM-a, Odjel za komunikacije Delegacije EU u BiH kategorički odgovara:

„Prema zakonima EU, ne postoji pravni osnov za odgađanje roka do 2027. godine za BiH ili bilo koju drugu zemlju koja nije članica EU. Vremenski okvir EU za CBAM ostaje nepromijenjen. Bosna i Hercegovina se mora pripremiti odmah kako bi bila usklađena sa svim obavezama od januara 2026. godine.“

Delegacija EU naglašava da jedini način da se BiH oslobodi obaveze kupovine CBAM certifikata jeste uspostavljanje funkcionalnog ETS-a, sa svim pratećim komponentama:

• zakon o ETS-u,

• berza električne energije,

• nacionalna platforma za trgovanje emisijama,

• robustan MRV sistem (praćenje, izvještavanje, verifikacija).

Prelazna faza CBAM-a je započela 1. oktobra 2023. godine i traje do kraja 2025, tokom koje kompanije iz zemalja koje izvoze u EU (poput BiH) moraju kvartalno izvještavati o emisijama CO₂ iz svojih proizvoda. U ovom periodu nema finansijskih obaveza — nije potrebno plaćati CBAM takse, ali je izvještavanje obavezno i služi kao priprema za punu primjenu.

Od 1. januara 2026. godine, uvoznici u EU će biti dužni da kupuju CBAM certifikate, čime počinje stvarna finansijska naplata emisija.

Uspostava ETS-a – ambicija ili iluzija?

Premijer FBiH Nermin Nikšić ističe da je uvođenje ETS sistema do kraja 2025. ključ za izbjegavanje ekonomskog udara:

„Ako želimo zadržati izvoz, moramo hitno uspostaviti okvir koji EU prepoznaje. BiH je posljednja u regiji bez funkcionalne energetske berze.“

Sličan stav iznio je i ministar energije FBiH Vedran Lakić, koji upozorava da će bez ETS sistema, „desetine miliona evra godišnje završavati u Briselu“, umjesto da ostanu u BiH.

„Taj novac možemo usmjeriti u modernizaciju, smanjenje emisija i podršku zelenoj tranziciji“ – rekao je Lakić, najavljujući i linije finansijske podrške preko Razvojne banke FBiH za firme koje žele instalirati solarne panele.

Da vlasti u BiH ne dočekuju spremne početak naplate CBAM takse, pokazuje i odgovor Srđana Amidžića, ministra finansija i trezora BiH, koji je na pitanje novinara Gerile odgovorio da se finansijska razlika u novim taksama može “namiriti sredstvima koja su namjenjena za Oružane snage BiH”.

Amidžić se time više referisao na najave resornog ministra u kupovinu nove vojne opreme, čemu se SNSD ministri u Savjetu ministara BiH protive.

“Ovaj problem će vjerovatno biti rješavan na nivou entiteta, odnosno Brčko distrikta, onog momenta kad to zaživi”, rekao je Amidžić i dodao da to nije trošak koji se plaća na novou zajedničkih institucija tako da Ministarstvo finansija BiH nije ni radilo projekciju koliki će biti direktni troškovi za bh.izvoznike, kao i indirektni efekti na cijene na domaćem tržištu.

Šta je to berza električne energije i kako funkcioniše?

Uspostava berze električne energije igra ključnu ulogu u procesu dekarbonizacije energetskog sektora, jer omogućava transparentno i konkurentno formiranje cijena zasnovano na tržišnim principima. Kroz berzu, proizvođači – uključujući one iz obnovljivih izvora – dobijaju ravnopravan pristup tržištu, što podstiče investicije u čistu energiju i smanjuje zavisnost od fosilnih goriva.

Takođe, funkcionalna berza je tehnička osnova za uvođenje sistema trgovine emisijama (ETS), jer omogućava precizno praćenje energetskih tokova i povezanih emisija CO₂. Ona je neophodna za povezivanje sa regionalnim i EU tržištima, čime se otvaraju mogućnosti za izuzeće iz CBAM režima, ali i za veću sigurnost snabdijevanja i bolju upotrebu domaćih kapaciteta.

U konačnici, berza nije samo tržišni mehanizam – već strateški alat za zelenu tranziciju, jačanje konkurentnosti i izbjegavanje gubitaka kroz plaćanje karbonskih taksi EU.

Ono što je bitno, ističu ekonomisti, jeste da BiH sistem uvede na ispravan način, kako bi se pravilo upravljalo prihodima od ETS-a.

“BiH trenutno nema fiskalni i regulatorni kapacitet da pravilno upravlja prihodima od ETS-a, ali ako se sistem uvede na ispravan način onda se podrazumijeva i izgradnja i usklađivanje kapaciteta tako da se može upravljati. U suprotnom bi značilo sa sistem u stvari nije u potpunosti uspostavljen a pozitivni efekti bi izostali”, ističe ekonomista Igor Gavran i dodaje da je razumljiv bojazan “da vlasti shvate ove prihode jednako kao i one od akciza i putarina”.

“Odnosno kao formalno namjenska sredstva koja se svejedno mogu zloupotrijebiti i nenamjenski trošiti. Zato je jako važno da se ništa ne improvizuje radi fiktivnog ispunjavanja uslova nego da se stvarno uspostavi potpuno funkcionalan sistem sa svim zaštitnim mehanizmima protiv zloupotreba i nenamjenskog trošenja”, naglašava Gavran u analizi za Gerilu.

Ekonomski stručnjak Svetlana Cenić takođe ističe da postoji mogućnost neželjenog “popunjavanja crnih rupa” budžeta od prihoda od ETS-a, ali da to zavisi od dizajna sistema.

“Političke najave sada govore da BiH “cilja ETS do kraja 2025.” zbog CBAM-a, ali ništa samo po sebi još ne garantuje namjensko trošenje bez eksplicitne norme. EU praksa je jasna – minimalno 50% prihoda od aukcija ide za klimu/energetiku, a prosjek je oko 75%, i postoje fondovi poput Modernisation/Innovation Funda. BiH može preuzeti taj model, posebno Socijalni klimatski fond za ugrožena domaćinstva i dekarbonizaciju industrije”, dodaje Cenić za Gerilu.

Cenić dodaje da ETS može postati “parafiskalni namet bez kontrole” ako se ETS uvede bez jasnih pravila.

“Odnosno moraju se donijeti nadležnosti na državnom nivou, MRV sistem (monitoring-reporting-verification), i zakonsko namjensko trošenje prihoda. BiH još nema državni klimatski zakon ni potpuno usklađen MRV paket, a rok u preporukama EU/EnC je decembar 2025, što povećava rizik prikupljanja bez jasne redistribucije”, ističe Svetlana Cenić.

Ona dodaje BiH “ima dugu istoriju parafiskalnih nameta i fragmentacije nadležnosti, pa je i reputacioni rizik realan ako ne bude ring-fencinga prihoda”.

EU4Energy za Gerilu: „Zakonski okvir nije dovoljan – mora da funkcioniše“

Za Gerilu je odgovor dostavio i tim projekta EU4Energy, koji finansira Evropska unija, uz jasnu poruku:

„Zakon je važan korak, ali bez njegove potpune provedbe, tržišne integracije i uspostave ETS-a – izuzeće od CBAM-a nije moguće. Potrebna je digitalizacija mreže, jačanje kapaciteta institucija i koordinacija svih nivoa vlasti.“

EU4Energy je projekat koji finansira Evropska unija s ciljem da pomogne zemljama Istočne Evrope i Zapadnog Balkana — uključujući BiH — u energetskoj tranziciji i usklađivanju sa EU standardima, posebno u kontekstu dekarbonizacije i CBAM-a.

U BiH, EU4Energy ima ključnu ulogu u pripremi zakonskih, tehničkih i institucionalnih uslova za uvođenje sistema trgovine emisijama (ETS), uspostavu berze električne energije i implementaciju MRV sistema (praćenje, izvještavanje i verifikacija emisija CO₂).

Kako je tim EU4Energy naveo za Gerilu, njihova misija je da omoguće tehnički, regulatorni i edukativni temelj za fer tržište energije i ekonomsku otpornost BiH u vremenu koje donosi ozbiljne klimatske i regulatorne izazove.

“CBAM nije tehnička prilagodba. To je test ekonomske otpornosti i strateško pitanje opstanka izvozne konkurentnosti BiH“, navodi se u odgovoru za Gerilu.

Koliko će to koštati – i koga?

Na direktno pitanje Gerile o tome kako će CBAM uticati na cijene proizvoda u BiH, iz Delegacije EU u BiH su odgovorili da još uvijek ne postoje zvanične procjene o konkretnim procentima poskupljenja, ali da će ekonomski efekti mehanizma biti neizbježni i višeslojni:

„Troškovi proizvodnje će porasti zbog ulaganja u dekarbonizaciju. CBAM se primjenjuje na izvoz, ali može izazvati lančano povećanje cijena unutar BiH, kroz rast ulaznih troškova i cijena energenata, posebno ako se uvede nacionalni ETS.“

U praksi to znači da će kompanije koje izvoze proizvode kao što su aluminijum, cement, čelik i đubriva, a koje do sada nisu imale obavezu da obračunavaju emisije CO₂, morati da ulažu u nove tehnologije, automatizaciju i energetsku efikasnost — sve kako bi izbjegle previsoke CBAM troškove. Ti novi troškovi, iako formalno vezani za izvoz, ugradiće se i u cijene proizvoda koji ostaju na domaćem tržištu.

Pored toga, proizvođači koji ne izvoze direktno, ali zavise od sirovina ili energenata koji su pogođeni CBAM-om (npr. električna energija, metalni limovi, cement), suočiće se sa višim ulaznim troškovima, što se reflektuje kroz skuplje finalne proizvode. Ovaj efekat može posebno pogoditi građevinski sektor, prehrambenu industriju i mala i srednja preduzeća, koja nemaju kapacitete da se brzo prilagode.

Ako BiH uvede nacionalni ETS, što je trenutno planirano kao nužan odgovor na CBAM, dodatni troškovi će se obračunavati i na domaćem tržištu, kroz mehanizme naplate emisija za sve operatere, a ne samo izvoznike. To bi u konačnici značilo poskupljenje električne energije, građevinskog materijala i transporta, čak i za krajnje potrošače i domaćinstva.

Svetlana Cenić, ekonomista, za Gerilu kaže da CBAM može biti izgovor za neosnovana poskupljenja, ali pod uslovom – ako se ne nadzire. Mueđutim i tu, kako ističe, postoje objektivne granice.

“Značajna poskupljenja “zbog CBAM-a” u 2025. su upitna. Od 2026. CBAM se plaća i odnosi se samo na željezo/čelik, cement, aluminij, gnojiva, vodonik i električnu energiju, odnosno ne na svu robu/usluge”, ističe Cenić.

Onda doda je da kada se uspostavi funkcionisanje ETS-a da će to povećati trošak ugljenika za obuhvaćene sektore, prije svega elektroenergetika i veliki industrijski emiteri.

“Poskupljenje izvan tih lanaca može biti oportunistički. Tu treba aktivirati Vijeće za konkurenciju i tržišne nadzore jer je zabranjeno kartelsko “prelivanje” i dogovaranje cijena. Alati kontrole cijena-potrošača već postoje, a država može i treba koristiti postojeći instrumente protiv neosnovanih poskupljenja”, dodaje Cenić.

Nisu svi stručnjaci umjereni optimisti, pa tako ekonomista Igor Gavran ističe da se može očekivati domino efekat CBAM-a na domaće cijene i inflaciju.

“To je vrlo izvjesno. Iako je riječ prije svega o nečemu što se nameće zbog zahtjeva EU i pristupa njihovom tržištu, pa bi tehnički mogao da uvećava samo troškove izvoznika, sasvim je izvjesno da će svi čiji se troškovi povećaju to pokušati prebaciti i na domaće potrošače i time povećati cijene i inflaciju. Zavisno od načina implementacije, obima troškova i načina korištenja prikupljenih sredstava, omjer ovih efekata može biti manji ili veći i teško ga je precizno prognozirati unaprijed”, ističe Gavran.

On dodaje da, ako se paralelno radi na smanjenju drugih troskova i poboljšanju uslova poslovanja, to može kompenzirati ove efekte u određenoj mjeri.

“U svakom slučaju ako se paralelno radi na smanjenju drugih troškova i poboljšanju uslova poslovanja to može kompenzirati ove efekte u određenoj mjeri. A u nekim slučajevima izvoznici uopšte ne prodaju na domaćem tržištu pa tako i ne mogu prenositi ništa na domaće kupce jer ih nemaju”, kaže Gavran u komentaru za Gerilu.

Ukoliko vlasti ne uspostave jasan, transparentan i progresivan mehanizam primjene ETS-a, postoji rizik da će se ekološke obaveze pretvoriti u socijalno-ekonomski udar, bez ikakvih garancija da će se prihodi od emisijskih taksi uložiti u obnovljive izvore, subvencije za domaćinstva ili industrijsku modernizaciju.

Posljednji voz – ili voz bez voznog reda?

CBAM se već od 2023. tehnički primjenjuje — kroz obavezu kvartalnog izvještavanja o emisijama za sve koji izvoze obuhvaćene proizvode. Ali punu naplatu — i pravi udar — osjetićemo od januara 2026.

Procjene pokazuju da bi CBAM do 2030. mogao koštati BiH između 369 miliona i 1,62 milijarde eura.

Ekonomista Igor Gavran u razgovoru za Gerilu ističe da bi “industrijski troskovi u BiH bi do 2030. godine mogli biti povećani između nekoliko stotina miliona KM (neke procjene govore o minimalno 300 pa do preko 700) i čak nekoliko milijardi KM u najgorem scenariju”.

“Uvođenje ETS-a i ranije prilagođavanje bi mogli znatno smanjiti taj trošak”, dodaje Gavran.

CBAM ne dolazi – on je već tu. I dok EU jasno poručuje da „nema odgađanja“, BiH pokušava da izgradi ETS i berzu u roku koji bi, i za funkcionalne države, bio ambiciozan.

Hoće li vlast uspjeti da ovaj put ne prokocka šansu – ili ćemo plaćati ne samo takse, nego i posljedice još jedne zakašnjele reforme?

Dejan Rakita / GERILA

The post CBAM dolazi: Hoće li BiH dočekati 2026. spremna ili ponižena na granici EU? first appeared on Gerila.info.

Grad Banja Luka još 2020. godine pokrenuo je Future City Innovation Challenge, otvoreni poziv za prijavu inovativnih, tehnološki zasnovanih rješenja za urbani razvoj. Cilj je bio stvoriti prvu generaciju pametnih, zelenih i otpornijih gradskih servisa, uz očekivanje da najmanje 3.000 stanovnika direktno profitira od tih rješenja.

Takođe, u okviru projekta, lokalna uprava je uz podršku UNDP-a i Inovacionog centra pokrenula pilot-projekte poput e‑patrole i pametnog parkiranja, a gradska uprava je potvrdila dugoročnu strategiju transformacije Banjaluke u „grad budućnosti“.

Ovaj primjer jasno pokazuje da digitalna revolucija u BiH nije samo u planu, ona se već provodi, zahvaljujući kombinaciji ekspertize, fondova i građanske kreativnosti.

Šta znači „pametni grad“ u evropskom kontekstu?

U evropskoj praksi, pojam pametni grad (smart city) odavno je izašao iz okvira futurističkog koncepta i postao konkretan okvir za urbani razvoj. On podrazumijeva upotrebu digitalnih tehnologija, senzora, analitike podataka i povezanih sistema s ciljem da se poboljša kvalitet života građana, optimizuje rad javnih servisa i smanji trošak održavanja infrastrukture.

Prema riječima Aleksandra Mastilovića, stručnjaka za digitalnu transformaciju i pametne gradove, suština je u tome da se “informaciono-komunikacione digitalne tehnologije iskoriste za monitoring, skupljanje podataka o životu u urbanoj sredini, komunalnim i drugim servisima i da se njihov kvalitet unaprijedi optimizacijom angažovanih resursa uz istovremeno održavanje i unaprjeđenje kvaliteta istih uz minimalne troškove”.

Mastilović dodaje da to, između ostalog, znači i da “javni saobraćaj bude tako planiran i da se dinamički alociraju vozila prema stvarnim potrebama stanovništva – da niti u jednom periodu dana nemate ni prazne ili poluprazne autobuse, tramvaje, trolejbuse, a niti prepune sa gužvama – i sve to uz iste troškove za javni prevoz ili čak i njihovo smanjenje. Na sličan način mogu se optimizovati i parking servis, odvoz smeća, javna rasvjeta i svi drugi sistemi grada”.

Takva rješenja ne samo da olakšavaju svakodnevnicu, već dugoročno stvaraju finansijske uštede koje se mogu preusmjeriti na druge razvojne projekte.

Darko Brkan, iz Udruženja građana „Zašto ne“, ističe da je koncept pametnih gradova važan iz perspektive civilnog društva iz više razloga, prije svega zato što olakšava život građanima i nudi im usluge koje im stvarno pomažu na dnevnoj osnovi. Međutim, ističe da postoji još nekoliko aspekata koji su možda i bitniji za civilno društvo.

“Prvi je taj da pametni gradovi stvaraju naviku institucijama da objavljuju registre podataka u mašinski čitljivim formatima, kako bi se oni mogli koristiti na različite načine u korist građana. Na ovaj način princip objave podataka u slučaju, recimo, odlaganja otpada ili javnog prevoza, može sutra dovesti do modela objave i korištenja podataka u slučajevima smanjenja ili ukidanja korupcije, zloupotrebe položaja, nepravilnosti u izbornom procesu i slično”, ističe Brkan.

Dodaje da je standardizacija čuvanja podataka i korištenja istih u digitalnom formatu početak kreiranja digitalnih mašinski čitljivih baza podataka u državi, te da se na taj način uvodi kultura transparentnosti i odgovornosti u rad svih u društvu.

“Naravno, neke aktivnosti mogu biti čisti populistički potezi za dobijanje poena nosilaca vlasti, ali u suštini je proces rada na pametnim gradovima pozitivan”, navodi Brkan.

Evropska unija ovu transformaciju aktivno podržava kroz Digitalnu strategiju EU 2030, Zeleni dogovor (Green Deal), Digital Europe Programme, Horizon Europe i Smart Specialisation inicijative. Kako objašnjavaju iz njemačkog GIZ-a (Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit), digitalni alati postaju ključni ne samo za modernizaciju administracije, već i za ispunjavanje klimatskih ciljeva, integraciju obnovljivih izvora energije i razvoj održive mobilnosti.

„Digitalna transformacija ne podrazumijeva samo uvođenje digitalnih tehnologija. Riječ je o sveobuhvatnom procesu koji uključuje pojednostavljenje i optimizaciju poslovnih procesa, a nerijetko i reorganizaciju administrativnih struktura. Ključ uspjeha leži u tome da lokalne samouprave digitalizaciju sagledaju kao strateški proces, a ne kao tehnički dodatak”, navode iz GIZ-a.

Naglašavaju da bi lokalne samouprave, da bi bile u stanju planirati, budžetirati i uspješno integrisati digitalne alate u svoje svakodnevno poslovanje, trebale razviti vlastite strategije digitalne transformacije.

“Takve strategije trebaju se temeljiti na jasnoj analizi postojećeg stanja – pravnog, strateškog i institucionalnog okvira – kao i na procjeni kapaciteta: tehničke opremljenosti (hardver, softver, mrežna infrastruktura), organizacionih uvjeta i internih procedura, kvaliteta baza podataka i registara, te otvorenosti podataka za širu upotrebu. Poseban izazov predstavlja kapacitet ljudskih resursa. Uvođenje elektronske uprave zahtijeva ne samo adekvatnu tehničku obuku zaposlenih, već i promjenu ustaljenih obrazaca rada i razmišljanja”, ističu iz GIZ-a.

Naposlijetku, evropski model pametnog grada nije samo skup tehnoloških rješenja – to je politika koja spaja digitalnu i zelenu tranziciju, participativno odlučivanje i dugoročno planiranje. Za BiH, izazov je kako te principe prevesti u lokalni kontekst obilježen složenom administrativnom strukturom, infrastrukturnim zaostatkom i ograničenim budžetima, ali i sve većim pritiskom građana za brže i transparentnije javne usluge.

Gdje je BiH danas?

Bosna i Hercegovina tek ulazi u ozbiljniji proces digitalne transformacije gradova i opština, ali za sada bez jedinstvene nacionalne strategije pametnih gradova ili krovnog dokumenta koji bi definisao prioritete, standarde i faze razvoja. Umjesto sistemskog pristupa, prisutne su pojedinačne, često nepovezane inicijative.

Kako objašnjava Aleksandar Mastilović, važno je da “razlikujemo ono što obuhvata koncept pametnog grada – neka vrsta eksterne transformacije koju osjete građani i privreda, a na drugoj strani neka vrsta interne digitalne transformacije organa uprave opštine ili grada, način rada unutar nje same, odnosno načina pružanja usluga”. U praksi, kaže, veliki problem predstavlja činjenica da lokalne uprave nisu uvezane s registarskim bazama drugih opština ili viših nivoa vlasti, pa građani često moraju fizički putovati u drugi entitet ili udaljeni grad samo da bi pribavili jedan dokument. To ne samo da usporava digitalizaciju, nego i obeshrabruje građane da koriste postojeće e-servise.

“Trenutno IDDEEA – Agencija za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka BiH nudi organima uprave, pa i lokalnim jedinicama samouprave, ali i pravnim subjektima, pristup registru građana tako da izbjegnemo donošenje famoznog CIPS papira. Postupak je tehnički zaživio iako i dalje postoje problemi političke i pravne prirode obzirom da iako IDDEEA raspolaže tim podacima, formalno su vlasnici tih podataka ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta, pa se raspolaganje tim podacima od strane IDDEEA stavlja pod znak pitanja istovremeno sa prihodima koje Agencija ostvaruje po tom osnovu”, navodi Mastilović.

Podrška međunarodnih donatora i EU projekata već sada ima vidljive rezultate. Iz GIZ-a ističu da su gradovi koji su učestvovali u projektima saradnje privatnog i javnog sektora (takozvani develoPPP programi) dobili i konkretne alate – od razvoja aplikacija za javni prevoz, preko smart parking sistema, „park and ride“ koncepta, adaptivnog upravljanja saobraćajem, razvoja intermodalnosti i inovacija i uvođenja jedinstvenih karata i digitalne naplate, sve do digitalizacije energetskih usluga

“U okviru regionalnog projekta koji se fokusira na energiju, transport i zaštitu klime, kontinuirano se radi na jačanju kapaciteta jedinica lokalne samouprave kada je riječ o povezivanju koncepta pametnih gradova (smart city) i mjera urbane mobilnosti. Jedna od vidljivih aktivnosti realizovana je u Sarajevu, gdje je postavljen brojač za vozila mikromobilnosti – bicikla i romobile. Ovaj uređaj ne samo da potiče građane na korištenje alternativnih oblika prevoza radi smanjenja saobraćajnih gužvi i poboljšanja kvaliteta zraka, već i doprinosi unapređenju javnog zdravlja”, ističu iz GIZ-a.

Pored toga, navode da je Grad Zavidovići dobio solarnu pametnu klupu koja građanima omogućava predah uz mogućnost punjenja mobilnih uređaja, korištenje besplatnog interneta, te pristup informacijama o kvalitetu zraka, temperaturi i vlažnosti. Ističu da ovi podaci pomažu lokalnoj upravi u planiranju održivijeg i zelenijeg urbanog prostora i saobraćaja.

Ipak, Darko Brkan upozorava na jedan problem – nedovoljno uključivanje građana u planiranje digitalnih servisa. Ističe da je “većina digitalnih servisa u gradovima počela kao inicijative institucija bez neke velike konsultacije sa građanima”. Iako je, kako kaže, svaki digitalni servis koji pomaže građanima dobrodošao, čak i u slučajevima ako oni nisu dovoljno konsultovani oko toga, ipak “postoji opasnost od toga da funkcije pojedinih servisa nisu prilagođene potrebama građana, a promjene takvih sistema, posebno u slučajevima kad ih implementiraju institucije, znaju biti dugotrajne, što može dovesti do ozbiljnih problema u korištenju sistema”.

Iako se u pojedinim gradovima vidi pomak, digitalna slika BiH i dalje je fragmentirana. Ne postoji mehanizam koordinacije između opština, kantona, entiteta i državnog nivoa, pa se često dešava da slične aplikacije i servisi nastaju paralelno, bez razmjene podataka ili kompatibilnih tehničkih rješenja.

Još jedna prepreka je nedostatak IT kadra u javnom sektoru. Mnoge opštine imaju minimalan broj zaposlenih koji se bave IT-om, često bez dovoljno stručnog znanja za vođenje kompleksnih projekata. U takvim uslovima, održavanje već implementiranih rješenja postaje jednako izazovno kao i njihovo pokretanje.

Sve to BiH stavlja u poziciju zemlje koja, iako ima uspješne pojedinačne primjere, još nije spremna za skok ka sveobuhvatnom „smart city“ modelu. Da bi se to promijenilo, sagovornici Gerile se slažu da je neophodno uspostaviti nacionalni strateški okvir, otvoriti kanale saradnje između svih nivoa vlasti i osigurati dugoročnu političku volju koja nadilazi trajanje jednog izbornog ciklusa.

EU alati i fondovi koje BiH može iskoristiti

Iako Bosna i Hercegovina još uvijek nije punopravna učesnica programa Digital Europe, vrata evropskog finansiranja nisu zatvorena. Na raspolaganju je čitav niz instrumenata koji, ako se strateški iskoriste, mogu ubrzati transformaciju domaćih gradova u pametne i održive urbane zajednice.

Prvi i najznačajniji izvor podrške je Instrument za pretpristupnu pomoć (IPA III), koji do 2027. godine obuhvata projekte digitalizacije javne uprave, eZdravstva, eObrazovanja i pametne infrastrukture u lokalnim zajednicama. Ovi fondovi mogu se koristiti za unapređenje interoperabilnih registara, razvoj online servisa i modernizaciju komunalne infrastrukture.

Aleksandar Mastilović smatra da bi upravo EU fondovi mogli biti ključ za prevazilaženje političkih i budžetskih ograničenja. Ističe da bi načelnicima jedinica lokalne samouprave trebalo predstaviti “benefite primjene tehnologije kroz sistemske uštede i oslobađanje dijela budžeta za infrastrukturne projekte koji decenijama trpe nedostatak finansija za njihovu realizaciju, a nekada u manjim zajednicama čak i problem održavanja postojeće infrastrukture”.

Naglašava da je problem primarno političke prirode, s obzirom da je povrat investicije nekada od pet do osam godina i duži je od trajanja mandata aktuelnog načelnika i skupštine opštine.

“Zbog toga se oni okreću investicijama u ono što će biti brže vidljivo građanima da bi dobili tražene poene za izbore – zbog toga se ovo pitanje mora dovesti u poziciju oko koje imamo konsenzus, da ako aktuelna vlast započne nešto, a opozicija postane vlast, da zasluge podijele i da se oko boljeg života građana zaista okupimo. Nisu sva pitanja politička, niti smiju biti, inače ćemo biti zarobljeni na srednjoročne vizije nikada duže od četiri godine trajanja mandata. Nama su potrebne vizije na 10, 15 pa i 20 godina kada govorimo o razvoju jedne lokalne zajednice”, ističe Mastilović.

Druga velika prilika leži u Horizon Europe i mreži Digital Innovation Hub-ova (DIH), koji omogućavaju pilot-projekte inovativnih rješenja u urbanim sredinama i podstiču saradnju univerziteta, IT kompanija i lokalne uprave. Ovdje GIZ vidi ključnu ulogu — ne samo u tehničkoj podršci, nego i u povezivanju lokalnih samouprava sa evropskim partnerima.

„Kroz promociju razmjene znanja i iskustava između partnera u zemlji, regiji i šire – putem studijskih posjeta, zajedničkih radionica, događaja i regionalnih mreža – doprinosimo boljem razumijevanju zajedničkih izazova i prenosu dobrih praksi. Time se stvaraju preduslovi za sinergiju i efikasnije korištenje raspoloživih resursa“, navode iz GIZ-a.

Poseban naglasak stavljaju na osposobljavanje pružalaca usluga koji imaju ključnu ulogu u jačanju otpornosti i konkurentnosti lokalne privrede. “Na taj način, digitalna transformacija ne ostaje samo na nivou administracije, već postaje pokretač sveobuhvatnog razvoja lokalnih zajednica”, ističu iz GIZ-a.

Treći segment podrške čine tematski programi poput EU4DigitalSME, EU4Energy i EU4Green, koji kombinuju tehnološki razvoj, unapređenje digitalnih vještina i energetsku efikasnost. U praksi, to znači da gradovi mogu istovremeno modernizovati digitalne platforme i ulagati u projekte energetske tranzicije, poput pametnih mreža i sistema za obnovljive izvore.

Međutim, kako upozorava Darko Brkan, finansijska sredstva sama po sebi nisu garancija uspjeha. Ističe da kad digitalne usluge koje nude lokalne vlasti postoje, onda su uglavnom razumljive i dostupne, budući da je tehnologija došla na nivo da je sve optimizirano za mobilne telefone, a sada svi imaju i koriste iste. Ipak, problem je, kako kaže, kako građane upoznati sa postojanjem i funkcijama servisa, kao i prikazati im efikasnost i učinkovitost istih.

To potvrđuje i istraživanje portala Gerila o upotrebi digitalnih javnih usluga u gradovima Bosne i Hercegovine. Nastojali smo saznati koliko su građanima dostupne, korisne i poznate e-usluge koje nude lokalne uprave – od eParking aplikacija do online prijava i digitalnih portala. Većina ispitanika je navela da ne znaju da li njihov grad uopšte nudi digitalne usluge za građane.

Jedan od načina da se prevaziđe taj problem, prema Brkanu, mogu biti javne kampanje na informisanju i ohrabrivanju građana koje mogu provoditi organizacije civilnog društva, kao i konsultacije prilikom kreiranja strategija razvoja digitalnih servisa i usluga.

Generalno gledano, dostupni fondovi i programi predstavljaju snažan alat, kako ističu naši sagovornici, ali zahtijevaju spoj strateškog planiranja, tehničkog kapaciteta i participacije građana. Bez ta tri elementa, rizik je da BiH ostane u fazi pilot-projekata i ne iskoristi priliku za dugoročnu, sistemsku transformaciju svojih gradova.

Lokalne prilike za pametniju budućnost

Iako Bosna i Hercegovina još uvijek nema nacionalni okvir za razvoj pametnih gradova, postoje realne prednosti koje bi mogle ubrzati transformaciju lokalnih zajednica, pod uslovom da se strateški iskoriste.

Kompleksna političko-administrativna struktura BiH često se percipira kao prepreka, ali u kontekstu pametnih gradova može biti i prilika. Lokalne zajednice imaju relativnu autonomiju da pokreću projekte i testiraju inovacije bez čekanja na saglasnost viših nivoa vlasti. Aleksandar Mastilović naglašava da su upravo lokalne specifičnosti polazna tačka.

“Sve zavisi od trenutnog zatečenog stanja i definisanih prioriteta i zato sam uvjerenja da će neke stvari morati da se planiraju lokalno od zajednice do zajednice, dok osnovne pretpostavke trebaju prije toga da uspostave viši nivoi vlasti. Moja jedina preporuka jedinicama lokalne samouprave je da urade studije i analize trenutne spremnosti za digitalnu transformaciju i da te nalaze povežu sa postojećim lokalnim razvojnim strategijama koje imaju i koje su usvojene kao zakonska obaveza naslonjena na strategije viših nivoa. Tada će znati šta trebaju da urade i koliko će ih to koštati u narednih 3-5 godina, za početak ne bi išao dalje od toga”, ističe Mastilović.

Pored decentralizacije, jedna od prednosti može biti i rastuća IT zajednica. BiH danas ima brojnu mrežu domaćih IT kompanija, start-upova i freelancera koji već razvijaju rješenja za pametne gradove – od aplikacija za prijavu komunalnih problema do IoT sistema za javnu rasvjetu i pametni parking. GIZ je kroz develoPPP projekte sarađivao s firmama kao što su LANACO i DVC Solutions, pokazujući da lokalni IT sektor može preuzeti ključnu ulogu u implementaciji rješenja. Problem je, međutim, što javne uprave često nemaju dovoljno kapaciteta da s njima efikasno sarađuju, pa se, kako kažu iz GIZ-a, digitalizacija ponekad svodi na nabavku opreme bez dugoročnog plana integracije.

Dalje, postoji mogućnost i partnerstva s EU gradovima. Kroz evropske inicijative poput Horizon Europe, Digital Innovation Hub-ova i Sporazuma gradonačelnika, lokalne zajednice iz BiH mogu učiti direktno od gradova koji već godinama provode digitalnu i zelenu tranziciju. Ovakva partnerstva ne donose samo tehničko znanje, nego i model zajedničkog planiranja, građanske participacije i korištenja otvorenih podataka.

Naposlijetku, Evropski zeleni plan i regionalni projekti energetske efikasnosti otvaraju priliku da pametna rješenja budu dio šire tranzicije ka održivim gradovima. To uključuje modernizaciju sistema grijanja, LED rasvjetu, integraciju obnovljivih izvora i sisteme za praćenje potrošnje energije u realnom vremenu.

U svemu mogu pomoći organizacije kao što je GIZ koji planira nastaviti s holističkim pristupom koji povezuje klimatske promjene, urbani razvoj, saobraćaj i energetiku kroz zelene i digitalne prakse, uz aktivno uključivanje građana. Gradovi Zapadnog Balkana potpisali su Deklaraciju za zelenu mobilnost i prihvatili okvir mjera poput električnih autobusa, biciklističke infrastrukture, multimodalne integracije i strategija nultih emisija, u skladu s obavezujućom EU TEN-T politikom. To otvara prostor za podršku organizacija poput GIZ-a lokalnim zajednicama kroz razvoj održivih saobraćajnih rješenja, digitalnih alata za upravljanje mobilnošću i klimatsku otpornost, što provode i kroz projekte poput WB Adapt, povezujući klimatske mjere s rješenjima u mobilnosti i energetici prema evropskim standardima i lokalnim prioritetima.

Bosna i Hercegovina se nalazi na početku puta ka pametnim gradovima po evropskim standardima. Iako nedostaje nacionalna strategija digitalne transformacije i koordinacija među nivoima vlasti, lokalne zajednice već pokreću pojedinačne inicijative – od pametne rasvjete do aplikacija za prijavu komunalnih problema i praćenje kvaliteta vazduha. EU fondovi, poput IPA III i Horizon Europe, nude značajne mogućnosti za finansiranje i tehničku podršku, a rastuća domaća IT scena i potencijal partnerstva s evropskim gradovima mogu ubrzati promjene.

Uspjeh je moguć, kako ističu sagovornici Gerile, samo ako se digitalna i zelena tranzicija posmatraju zajedno, uz aktivno uključivanje građana, dugoročnu političku volju i ulaganje u kapacitete javne uprave. Bez tih elemenata, pametni gradovi u BiH ostaće izolovani primjeri umjesto sistemskog modela urbanog razvoja.

Gerila.info

The post Digitalna budućnost počinje lokalno: Mogu li gradovi u BiH postati „pametni“ po evropskim standardima? first appeared on Gerila.info.

Trenutno “stanje na terenu” ne obećava. Svojim nedjelovanjem, BiH je nedavno ostala bez 108,5 miliona evra (212,2 miliona KM) iz fondova Evropske unije, i to zbog kašnjenja u dostavljanju konačne verzije Reformske agende, i po tome je jedinstvena u regionu.

Riječ je o umanjenju od 10 odsto od ukupnog iznosa (1,085 milijardi evra) iz Plana rasta za Zapadni Balkan, koji je stojao na raspolaganju našoj zemlji, a novi ukupni iznos je sada 976,6 miliona evra. Rok za korištenje sredstava iz ovog instrumenta ističe krajem 2027. godine, paralelno sa završetkom tekućeg sedmogodišnjeg budžeta EU. Evropska komisija je o sankciji zvanično obavijestila Savjet ministara BiH, uz upozorenje da to nije konačna kazna. Ukoliko BiH ne ispuni preostale obaveze do 30. septembra, prijeti dodatno umanjenje sredstava za još deset odsto, što bi značilo gubitak novih oko 100 miliona evra.

Pomenuta agenda nije dostavljena jer vlasti nisu uspjele postići politički dogovor. Entitetske i državne institucije se spore oko nadležnosti, a reformski zahtjevi EU nailaze na otpor, posebno iz Republike Srpske. Umjesto zajedničkog plana, evropske reforme su postale taoci unutrašnjih političkih sukoba i blokada.

Za razliku od BiH, Albanija, Kosovo*, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija dostavile su svoje Agende tokom 2024. godine, a Evropska komisija ih je odobrila još u oktobru iste godine.

Izgubljeni vrtići, škole, bolnice…

Gubitak 108,5 miliona evra iz fondova EU, koji su domaće vlasti olako dopustile, mogao bi imati dugoročne posljedice po razvoj ključnih javnih sektora. Umjesto da se ta sredstva iskoriste za unapređenje života građana, BiH je ostala bez prilike da napravi značajan iskorak u obrazovanju, zdravstvu i infrastrukturi.

Taj iznos, imajući u vidu da je prosječna cijena izgradnje vrtića kod nas (s opremanjem) oko 1,2 miliona evra po objektu, mogao je biti usmjeren na izgradnju čak 90 savremenih vrtića širom zemlje. U kontekstu nedostatka kapaciteta u predškolskim ustanovama i dugih lista čekanja, posebno u urbanim sredinama, to bi bio veliki iskorak ka boljoj dostupnosti ranog obrazovanja.

U sektoru osnovnog obrazovanja, 108,5 miliona evra bilo bi dovoljno za izgradnju najmanje 27 potpuno novih škola, opremljenih po evropskim standardima, s modernim učionicama, sportskim dvoranama i prilagođenim prostorima za djecu s poteškoćama. Takva ulaganja ne bi samo riješila problem prebukiranosti u mnogim postojećim školama, već bi doprinijela i ravnomjernijem razvoju manje razvijenih lokalnih zajednica.

U zdravstvu, ova sredstva mogla su biti iskorištena za izgradnju 15 domova zdravlja u opštinama i gradovima gdje stanovništvo i dalje nema adekvatan pristup osnovnim zdravstvenim uslugama. Pored toga, značajan dio sredstava mogao je biti uložen u digitalizaciju zdravstvenog sistema ili rekonstrukciju postojećih objekata, što bi osiguralo efikasniju i dostupniju zdravstvenu zaštitu.

Ne treba zaboraviti ni na infrastrukturu – sa 108,5 miliona evra, moglo se finansirati više od 50 kilometara kvalitetne regionalne saobraćajnice, što bi direktno uticalo na bolju povezanost i razvoj lokalne privrede. Takođe, investicija u digitalizaciju obrazovanja kroz opremanje nekoliko hiljada škola savremenim uređajima i nastavnim tehnologijama bila bi korak naprijed ka modernom obrazovnom sistemu.

Gubitak ovakvog iznosa ne mjeri se samo brojkama, već i propuštenim prilikama da se poboljša svakodnevni život građana. U zemlji u kojoj se svaka razvojna investicija broji u milionima, izgubljenih 108,5 miliona evra predstavljaju ne samo promašaj u evropskim integracijama, već i poraz domaće odgovornosti prema javnom interesu.

Novi izazov

Međutim, za propuštenom šansom, nemamo kad žaliti. Novi rok, nakon  koga bi mogli ostati bez dodatnih 100 miliona evra, ističe već 30. septembra, dakle za dva mjeseca.

Evropska komesarka za proširenje Marta Kos uputila je pismo bh. vlastima, pozivajući ih da “bez daljeg odlaganja” dostave konačnu verziju dokumenta kako bi Komisija mogla, uz konsultacije sa državama članicama EU, donijeti odluku o njegovom prihvatanju.

Plan rasta, inače, nije samo još jedan dokument – to je pokušaj da se proširenje vrati kao ozbiljna evropska politika. Cilj je da zemlje poput BiH već sada dobiju pristup evropskom tržištu, učestvuju u digitalnim i energetskim politikama EU i koriste milijarde evra kroz pretpristupne fondove, ali pod uslovom da dokažu političku volju za reforme. Evropska komisija jasno poručuje da članstvo neće doći automatski i da se reforme ne mogu više odgađati.

Da razloga za optimizam nema mnogo, pokazao je nedavni komentar ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa u Savjetu ministara Staše Košarca (SNSD), dat za agenciju Srna, u kome je smanjenje sredstava za BiH nazvao ucjenama. Novac koji je EU izdvojila za BiH nazvao je “ružičastim pričama”, a potom i negodovao što pare ne bi legle “u komadu”, već u tranšama, a za svaku bi bilo potrebno implementirati dio obećanih aktivnosti. Ukratko, Košarac je negodovao što EU daje bilo kakve rokove, što traži da se obećano ispuni, i što novac ne isplati odjednom, i to kao poklon, ne tražeći ništa zauzvrat.

“Pritiske ne prihvatamo, radićemo onako kako je definisano Mehanizmom koordinacije i kakve su ustavne nadležnosti Republike Srpske, FBiH i nivoa zajedničkih institucija. Očigledno neko na brzinu nešto pokušava ružičastim pričama o dvije milijarde KM pa kažu ostaćemo bez toga. Nije ni to problem, ali nećemo derogirati ustavne nadležnosti i zaobići institucije koje su nadležne za te oblasti, to je naša politika”, istakao je Košarac.

Košarac je potom negodovao što je ranije jasno rečeno da i kada bude usvojen Plan rasta po godinama, neće biti dobijen novac ukoliko dio aktivnosti ne bude implementiran.

“Dakle radi se o kontinuiranoj ucjeni Evropske komisije”, rekao je Košarac te dodao da u BiH neće biti doneseno nijedno rješenje pod pritiskom i “preko koljena”.

Iako formalno ima status kandidata i preporuku za pregovore, BiH i dalje nema jedinstvenu strategiju evropskih integracija. Proces je opterećen političkim blokadama, a evropska agenda često se koristi više za dnevnu politiku nego kao stvarna razvojna vizija. Saradnja između entiteta i državnih institucija je spora i nepouzdana, a ključne reforme se redovno izbjegavaju ili odgađaju.

Šta je do sada urađeno

U Direkciji za evropske integracije (DEI) BiH pojašnjavaju za Gerilu da je za otvaranje pristupnih pregovora EU sa BiH ključni zadatak institucija i vlasti u BiH ostvariti napredak u realizaciji osam koraka iz Preporuke Evropske komisije o dodjeli statusa kandidata iz 2022. godine.

“Ovo je preduslov za usvajanje pregovaračkog okvira EU sa BiH i sazivanje prve međuvladine konferencije kojom bi formalno započeli pristupne pregovore sa EU. Dosta toga je urađeno na ispunjavanju ovih osam koraka, a predstavnici EU u različitim prilikama poručuju da su vrata za BiH otvorena i da nas od početka pregovora dijeli nekoliko konkretnih i ostvarivih koraka. To je važna poruka za bh. vlasti da što prije sa unutrašnjih pitanja i političke krize vrate pažnju na evropski put i usvajanje propisa koje je EU označila kao suštinske za usvajanje pregovaračkog okvira sa BiH, te na taj način utiču da se pitanja otvaranja pregovora sa BiH što prije vrati na agendu institucija EU pa, nadamo se, i prije kraja tekuće godine”, ističu iz Direkcije.

Među najvažnijim aktivnostima koje su do sada urađene na realizaciji pomenutih osam koraka su, dodaju iz Direkcije, nedavno usvajanje Strategije integriranog upravljanja granicom, potpisivanje sporazuma s Frontexom, usvajanje Zakona o zaštiti ličnih podataka i Zakona o graničnoj kontroli u PSBiH. Podsjećaju da su ranije usvojene izmjene i dopune zakona o VSTV-u koje se tiču integriteta, zatim izmjene i dopune zakona o Instituciji Ombudsmana za  ljudska prava BiH, brisane su odredbe o smrtnoj kazni iz Ustava RS, usvojen je Zakon o sprječavanju sukoba interesa i Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranju terorizma. Takođe, usvojene su Strategija javnih nabavki i Strategija borbe protiv korupcije, operacionalizovana je saradnja sa Europolom, preduzete su aktivnosti na zaključivanju sporazuma sa Eurojustom, itd.

Naredni zadaci

Kada je riječ o narednim obavezama, iz Direkcije kao ključan zadatak za napredak ka usvajanju pregovaračkog okvira i sazivanju prve međuvladine konferencije izdvajaju usvajanje zakona o VSTV-u, koji je u parlamentarnoj proceduri, te novog zakona o sudovima BiH. Podsjećamo, GERILA je nedavno detaljno pisala o pomenutoj problematici u tekstu Novi Zakon o VSTS: Evropski uslov, domaća kriza.

“U vrhu prioriteta su imenovanje glavnog pregovarača i pregovaračkog tima, a jedan od prioriteta za bh. vlasti je i hitno finalizovanje i dostavljanje Evropskoj komisiji Plana reformi za Plan rasta. Takođe, potrebno je pripremiti državni plan za usvajanje acquisa i imenovati državnog koordinatora za IPA-u, te nastaviti aktivnosti u oblasti migracija, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Posebno važno pitanje je sloboda izražavanja i medija i zaštita novinara gdje prema posljednjem Izvještaju Evropske komisije o BiH iz oktobra 2024. godine nije bilo nikakvog napretka. Najprioritetniji dio ovih aktivnosti je vezan za vladavinu prava, borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala te upravljanje granicom i migracijama, a sve su one dio političkog kriterija u kojem je svaka država do sada morala napraviti odgovarajući napredak, jer je on minimum za otvaranje pregovora o pristupanju”, navode iz Direkcije za naš portal.

Status kvo

Perspektive BiH do 2030. godine možemo svrstati u tri scenarija. Optimistični bi podrazumijevao otvaranje ključnih pregovaračkih poglavlja, korištenje EU fondova u punom kapacitetu ali i kandidatura za punopravno članstvo do pomenute godine. Drugi, prema kome najviše naginju analitičari sa kojima smo razgovarali, predstavlja svojevrsni status kvo – BiH ostaje u “sivoj zoni”, koja podrazumijeva funkcionalnu integraciju u pojedine EU sektore, ali bez članstva i bez sistemskih reformi. Treći, pesimistični scenarij, predstavlja zvaničnu blokadu evropskog puta i potpuni politički zastoj po ovom pitanju, a samim tim i slabu iskorištenost EU fondova, koji bi brojnim građanima mogli biti od egzistencijalnog značaja.

Politikolog Velizar Antić kao najrealniji vidi status kvo, odnosno nešto slično što smo i do sada imali priliku da vidimo.

“Rezultati izbora sljedeće godine u BiH bi mogli da unesu novu dinamiku u pregovore, ali nisam pretjerani optimista da se preko noći može mnogo toga uraditi. Ukoliko bi opozicija iz Republike Srpske uspjela da dođe na vlast sa jedne strane, a sa druge strane bošnjačke partije koje budu dobile povjerenje bošnjačkog biračkog tijela odustanu od maksimalističkih zahtijeva, imali bismo novu energiju unutar zemlje i sigurno bi se lakše usvajali potrebni zakoni”, kaže Antić za Gerilu.

Međutim, on dodaje kako nije pretjerani optimista da čak i u tom slučaju može doći do bržeg približavanja zemlje EU.

“Naime, i pored retorike koju čujemo iz EU, da su oni apsolutno otvoreni za pristup našeg regiona njihovoj zajednici, nisam siguran da su zaista raspoloženi da nas prime u punopravno članstvo u Uniju u skorijem periodu. Mislim da i oni sami imaju mnogo bitnijih problema od pristupanja našeg regiona Uniji i da se neće pretjerano ni truditi ni trošiti energiju na nas. Tako da proces pristupanja EU ostaje dugotrajan i ne vjerujem da će se do 2030. godine suštinski mnogo toga promijeniti u odnosu na trenutnu situacije”, zaključio je Antić.

Politička analitičarka Tanja Topić kaže za Gerilu kako svi u BiH navikli da oko svega imamo najmanje tri scenarija.

“BiH 2030. godine vidim kroz sljedeće scenarije, očima političkih autoriteta. Prvi scenario, koji potpisuje Milorad Dodik je raspad Evropske unije. U drugom, koji pripada Draganu Čoviću (lider HDZ-a BiH, op.aut.)  BiH je već u Evropskoj uniji. Treći je scenario “trojke” (SDP, NiP, Naša stranka, op.aut.) prema kojem se BiH užurbano kreće ka EU jer je Milorad Dodik ponovno postao Evropejac. Od ova tri scenarija iluzija očekujem sa istim političkim jahačima bh. apokalipse tapkanje u mraku, puku demagogiju, zaklinjanje u evropske vrijednosti i delanje po balkanskim”, kaže Topićeva.

Postepena integracija

Edo Kanlić iz Transparency International BiH kaže za Gerilu da je, u trenutnoj društveno-političkoj situaciji, teško govoriti o spremnosti BiH za članstvo u Evropskoj uniji do 2030. godine kao realnoj opciji.

“Ključni dokumenti koji bi nam omogućili realnu procjenu te spremnosti, poput Programa integrisanja BiH u EU, još uvijek nisu usvojeni. Taj program, poznatiji u drugim zemljama kao Nacionalni program za usvajanje pravne stečevine EU, trebao bi definisati reformske prioritete, rokove, nosioce zadataka i budžetske potrebe. Bez njega, evropske integracije se i dalje vode ‘napamet'”, ističe naš sagovornik.

Mehanizam koordinacije, uspostavljen sa ciljem usklađivanja stavova različitih nivoa vlasti i nastupanja jednim glasom prema EU, dodaje Kanlić, u praksi se pokazao kao dodatni izvor blokada.

“Upitno je na koji način su imenovani članovi radnih grupa u mehanizmu koordinacije, jesu li dobili potrebnu edukaciju i institucionalnu podršku za efikasan rad i predstavljanje institucije. BiH je i dalje bez dogovora o tome kako će pregovarati, ko će odlučivati i na osnovu čega. Čak i imenovanje glavnog pregovarača, kada se desi, ostaje simbolično ako iza toga ne stoji funkcionalna struktura i jasna agenda”, kaže on.

Dodaje da najveći izazovi ostaju isti kao i proteklu deceniju – reforma pravosuđa, borba protiv korupcije, depolitizacija institucija, profesionalizacija javne uprave i integritet izbornog procesa.

“Većina od 14 ključnih prioriteta koje je postavila Evropska komisija još nije ispunjena. Analizom izvještaja Evropske komisije i udruženja građana u BiH unazad deset i više godina jasno je da se isti problemi uporno ponavljaju, što ukazuje na ozbiljnu stagnaciju”, kaže Kanlić.

S druge strane, dodaje, koncept postepene integracije može biti prilika.

“On može poslužiti kao korisna tranzicijska faza za zemlje koje nisu spremne za članstvo, omogućavajući im postepeno uključivanje u pojedine politike i fondove EU. Ali ni te prilike BiH ne koristi. Primjer za to je Plan rasta za Zapadni Balkan, u kojem BIH praktično ne učestvuje, obzirom da nije usvojila reformsku agendu kao sve druge države iz regije. Došli smo do faze sankcija, odnosno smanjenja sredstava predviđenih u ovom planu za BiH”, ističe naš sagovornik.

Građani, dodaje, i dalje izražavaju visok nivo podrške evropskim integracijama, ali ta podrška često nije zasnovana na poznavanju procesa, već na percepciji i ličnim iskustvima boravka ili rada u zemljama EU.

“Bez boljeg informisanja i jasnijeg vođenja procesa od strane institucija, to se povjerenje lako može istrošiti. Na kraju, pored domaće odgovornosti, važno je i pitanje spremnosti same EU za proširenje. Decenijama izostaje jasna vizija kako pristupiti državama sa složenom strukturom poput BiH. Umjesto toga, svjedočili smo tehničkom, fragmentiranom pristupu koji nije davao konkretne rezultate. BiH ne traži poseban tretman, ali bez politički odlučne i strateški usmjerene podrške, teško će se napraviti stvarni pomak. A bez stvarnog unutrašnjeg dogovora i volje da se reforme provedu – taj pomak neće doći ni uz najbolju podršku izvana”, zaključio je Kanlić.

Sve u rukama domaćih političara

Iz Delegacije Evropske unije u BiH poručuju da sve zavisi od domaćih političara.

“EU je najpouzdaniji i najlojalniji partner BiH i nedvosmisleno je posvećena njenoj evropskoj budućnosti kao jedinstvene, cjelovite i suverene zemlje. Vrata članstva u EU su otvorena, a napredak na evropskom putu je najbolja garancija prosperiteta i stabilnosti za BiH i njene građane. Pristupanje u članstvo jeste i ostaje proces temeljen na ostvarenim rezultatima, u cijelosti zavisan o objektivnom ostvarenom napretku svake od zemalja. Dinamika napretka BiH zavisi od političke volje relevantnih domaćih aktera”, poručili su za Gerilu iz Delegacije.

Proces pristupanja, dodaju, kreće od temeljnih pitanja, a ona uključuju vladavinu prava i osnovne vrijednosti koje i dalje predstavljaju okosnicu evropske politike proširenja i ostaju temelji reformisane i proširene Evropske unije u budućnosti. Podsjećaju da je predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa nedavno naglasio kako je svaki talas proširenja osnažio EU, ali i kako uspjeh zavisi od spremnosti dvije strane. Costa je tada naglasio da se buduće države članice moraju pripremiti za odgovornosti koje proističu iz članstva a EU “prilagoditi za prihvat šire porodice”. Dodao je kako je proces pristupanja rigorozan te da se temelji na rezultatima.

“Tokom cijelog procesa pristupanja, BiH može računati na snažnu EU podršku, ali BiH takođe mora uložiti konkretne napore i preduzeti potrebne korake kako bi napredovala na svom evropskom putu. Dakle, kao što je već navedeno, sama dinamika je u rukama BiH. U tom smislu, podrška evropskim integracijama BiH takođe je podstaknuta Planom rasta EU za Zapadni Balkan. Učešće u Planu rasta je jedinstvena i neposredna mogućnost koja otvara prilike za postepene integracije i ubrzanje socioekonomske konvergencije Zapadnog Balkana, prije svega regionalno, a u konačnici i u jedinstveno evropsko tržište”, navode za naš portal iz Delegacije EU u BiH.

Dodaju da su sredstva osigurana u okviru instrumenta Plana reformi i rasta predviđena kao podrška reformama u važnim oblastima poput digitalizacije, energetike, poslovnog okruženja ili ljudskog kapitala, kao i za očuvanje ulaganja u infrastrukturu putem Investicionog okvira za Zapadni Balkan.

“Nažalost, sa izostankom usaglašene Reformske agende, EU je do danas najavila smanjenje finansijske podrške BiH za 10 odsto. U tom smislu, smatra se važnim da se u BiH konačno postigne suglasnost oko konačne verzije Reformske agende koju treba uputiti u Brisel. EU očekuje da će zemlja iskoristiti ovu priliku”, zaključili su iz Delegacije.

BiH pred ogledalom budućnosti

Građani su umorni. Proces traje više od dvije decenije, a konkretnih rezultata je malo. Mnogi više ne vjeruju da će se išta promijeniti, a posebno mladi koji sve češće odlaze iz zemlje, razočarani nefunkcionalnim sistemom i neispunjenim obećanjima. Evropski put im sve više liči na mrtvo slovo na papiru, a sve manje na životnu priliku.

Sa druge strane, Evropska unija više ne čeka. Ona poziva – ali ne insistira. BiH ima priliku da bude integrisana u najveće političko i ekonomsko tržište na svijetu. Ali bez stvarne političke volje, funkcionalnih institucija i oslonca u građanima – strategija ostaje samo dokument. U pitanju je više od geopolitike – u pitanju je društvena zrelost i volja za promjenom.

Gerila.info

The post EU strategija za Zapadni Balkan: Šta BiH može očekivati do 2030. godine? first appeared on Gerila.info.

Ova odluka znači da će iznos koji BiH ima na raspolaganju iz Plana rasta za Zapadni Balkan biti umanjen za deset odsto.

Evropska komisija je o sankciji zvanično obavijestila Savjet ministara BiH, uz upozorenje da to nije konačna kazna. Ukoliko BiH ne ispuni preostale obaveze do 30. septembra, prijeti dodatno umanjenje sredstava za još deset odsto, što bi značilo gubitak novih više od 100 miliona eura.

Ukupna sredstva koja su bila predviđena za BiH u okviru Regionalnog garantnog fonda iznosila su 1,085 milijardi eura. Nakon umanjenja, BiH će raspolagati sa 976,6 miliona eura.

Kako je obrazloženo u dopisu iz Brisela, Evropska komisija do samita u Skoplju, održanog 1. jula, nije dobila konačnu verziju Reformske agende, što je bio ključni uslov za aktiviranje punog iznosa podrške.

Evropska komesarka za proširenje Marta Kos uputila je pismo bh. vlastima, pozivajući ih da “bez daljeg odlaganja” dostave konačnu verziju dokumenta kako bi Komisija mogla, uz konsultacije sa državama članicama EU, donijeti odluku o njegovom prihvatanju.

Ukoliko se ni do krajnjeg roka – 30. septembra – ne ispuni ova obaveza, Evropska komisija najavljuje dodatne sankcije u vidu novog smanjenja sredstava.

Reformska agenda predstavlja ključni dokument u kojem se definišu mjere koje BiH treba da sprovede kako bi ubrzala ekonomski razvoj, vladavinu prava i institucionalne reforme u procesu evropskih integracija. Kašnjenja u njenoj izradi i usvajanju već godinama predstavljaju prepreku za povlačenje sredstava iz EU fondova.

BiH jedina nije dostavila nacrt Reformske agende

Bosna i Hercegovina jedina zemlja u regionu koja nije dostavila usaglašeni i finalizirani nacrt Reformske agende Evropskoj komisiji.

Iako je politički dogovor postignut na sjednici Savjeta ministara BiH 27. juna, dokument još uvijek nije finaliziran.

Za razliku od BiH, Albanija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija dostavile su svoje Agende tokom 2024. godine, a Evropska komisija ih je odobrila još u oktobru iste godine.

EU fondovi zavise od reformi

Iz Delegacije EU u BiH podsjećaju da je Instrument za reforme i rast, ključni mehanizam u okviru Plana rasta, zasnovan na principu „novac za reforme“.

Zemlje koje sprovode reforme mogu povući puni iznos sredstava, dok one koje kasne – poput BiH – rizikuju umanjenja.

Rok za korištenje sredstava iz ovog instrumenta ističe krajem 2027. godine, paralelno sa završetkom tekućeg sedmogodišnjeg budžeta EU. Ovaj rok, kako se ističe u saopštenju, ne može biti produžen.

Iako je Reformska agenda „gotovo spremna“ nakon niza tehničkih razgovora, iz Brisela upozoravaju da vrijeme ističe, te da bi BiH mogla izgubiti dodatnih 10% sredstava ako dokument ne bude dostavljen do 30. septembra 2025. godine.

Poziv na hitno djelovanje

Delegacija EU poručuje da BiH i dalje može imati značajne koristi od preostalih 976,6 miliona eura, koji bi mogli donijeti poboljšanja u oblastima poput transporta, energetike i digitalizacije, u korist svih građana.

„Vrijeme je da politički akteri u Bosni i Hercegovini djeluju kako bi iskoristili prilike koje su im dostupne za dobrobit građana“, navodi se u saopštenju, uz jasan zaključak: „Postoji i cijena nepostupanja.“

Zemlja apsurda, čuda, čemera i jeda. Na žalost ovaj vikend nećemo početi lijepim pričama, ali naprosto moram se oglasiti i izraziti negodovanje, žaljenje i zabrinutost jer je Bosna i Hercegovina jedina ostala bez dodijeljenih sredstava iz programa Plana rasta Evropske unije, a koja su bila namijenjena za zemlje zapadnog Balkana.

Izjavio je to gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović dodavši da je planirano da Bosna i Hercegovina dobije 108,5 miliona evra, ali zbog neodgovornosti političara i funkcionera sa vrha, “ostajemo uskraćeni za taj novac”.

“Razlog zbog kojeg novac nismo dobili je taj što se već dvadeset mjeseci političari sa državnog nivoa nisu mogli dogovoriti oko nadležnosti i nije usklađen reformski plan prihvatljiv za Evropsku komisiju”, napisao je Petrović na društvenim mrežama.

Prema njegovim riječima novac namijenjen Bosni i Hercegovini će sada biti preusmjeren ka drugim zemljama zapadnog Balkana i biće vraćen u EU fondove.

“Za 108,5 miliona evra u planu je bila realizacija projekata poput modernizacije željeznice, asfaltiranje brojnih dionica, izgradnja auto puteva, ulaganje u energetski sektor, digitalizaciju, obnovu škola širom BiH…U prevodu ostajemo sa najlošijim putevima i najdužom putnom makadamskom mrežom u Evropi, sa devastiranim školama, sa pretećim energetskim kolapsom, sa brojnim dugovima i aferama “Viadukt”, “Serdarov”, “Kumova zgrada”, “Zapaljena IRB” i ovako možemo u nedogled”, naglasio je Petrović.

Ozbiljnu diplomatiju i borbu za narod zamijenile su šatorske fešte, smatra on.

“Bosna i Hercegovina jeste podijeljena zemlja, ali moraćemo da napravimo tektonske promjene ako želimo: da nas ne gledaju kao zemlju trećeg svijeta, da ne gledaju naše ljude kao jeftinu radnu snagu, da ne gledaju naše planine, rijeke i zemlju kao izvor litijuma i ostalih minerala čija eksploatacija uništava životnu sredinu, kao bure baruta i tlo pogodno za kriminal, korupciju, dilere droge i oružja, makroe i sve prljave radnje”, napominje Petrović.

The post BiH izgubila 108,5 miliona eura zbog kašnjenja, prijeti nova finansijska kazna first appeared on Gerila.info.

Kada se ovom zbiru dodaju i druge fraze koje se odnose na EU (Evropa, Evropska komisija, Evropski parlament) odnos je sličan: od ukupno 59 pojavljivanja, 39 je u neutralnom, 13 u pozitivnom i sedam u negativnom kontekstu. Jedan od tih negativnih konteksta bila je i vijest kako će građani BiH od januara 2018. godine moći da se zaposle u Njemačkoj bez vize. Vijest su brzo demantovali i Njemačka agencija za zapošljavanje i Ambasada Njemačke u BiH.

I dok se dezinformacije koje su vezane za Evropsku uniju u digitalnom svijetu Bosne i Hercegovine pojavljuju veoma rijetko, one druge koje se odnose na igrače na domaćem političkom terenu zapravo su mnogobrojne i nije ih moguće prebrojati. U BiH kao da traje borba za bolje plasiranu dezinformaciju i ta borba nije počela juče. Svi sagovornici našeg portala smatraju da ovo polje treba urediti, ali veliko je pitanje da li će to, kada i kako biti učinjeno.

Nove tehnologije i sve veće korišćenje interneta donijelo je nove probleme. Razdorna i zapaljujuća retorika preselila se u online prostor, a društveni mediji i prostori predviđeni za komentare u online medijima prožeti su pogrdnim jezikom i govorom mržnje koji se uglavnom razmjenjuju između Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali su usmjereni i na migrante, žene, LGBTI+ populaciju i romske zajednice. Prijetnje smrću, diskriminatorni jezik i uvrede pojedincima i novinarima takođe su prisutni u online medijima i korisnički generisanom sadržaju.

Medijski sektor u BiH karakteriše veliki broj medija – 103 televizijske stanice, 152 radio stanica, tri javna RTV servisa, osam dnevnih novina i 181 publikacija. Mnogi lokalni javni emiteri, u vlasništvu lokalnih vlasti koje ih uglavnom i finansiraju, nemaju kapaciteta za kritičko izvještavanje o lokalnim moćnicima i mnogi promovišu interese vladajućih stranaka. Među privatnim emiterima i štampanim medijima, neki se, kroz vlasničke strukture i dodjelu javnih sredstava i prihode od oglašavanja (često netransparentne i proizvoljne), povezuju sa političkim strankama i privrednim grupama čije interese promovišu.

Brojni online mediji, većinom anonimni, masovno se pojavljuju u predizbornom periodu i objavljuju podobne vijesti o političkim strankama (uglavnom se radi o tri vladajuće etnonacionalne stranke: SDA, HDZ i SNSD), nemaju komercijalne reklame i obično nakon izbora prestanu biti aktivni. Anonimne web stranice, grupe na društvenim medijima i internetske zajednice usmjerene na manju publiku koje šire agresivni radikalni etnonacionalni i/ili religiozni sadržaj, opravdavaju ratne zločine i glorifikuju ratne zločince takođe su prisutne u online sferi u BiH. Njihovo vlasništvo, imena autora i načini finansiranja nisu poznati.

Viši asistent Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Borislav Vukojević za Gerilu kaže kako je prepoznavanje dezinformacija u savremenom medijskom prostoru izuzetno zahtjevno zbog niza faktora. Tehnološki napredak omogućava sofisticirano maskiranje dezinformacija kroz manipulaciju sadržajem, korišćenje naprednih algoritama, deepfake tehnologije, generativnih AI alata i koordinisanih bot mreža koje stvaraju uvjerljive iluzije vjerodostojnosti.

„Osim tehnoloških izazova, socio-kulturni faktori poput pristrasnosti potvrde (confirmation bias), polarizacije društva i nedostatka adekvatnog obrazovanja dodatno otežavaju jasno razdvajanje činjenica od namjerno plasiranih neistina. Potrebne su visoke kompetencije, kontinuirano kritičko razmišljanje i edukacija korisnika medija za efikasnu identifikaciju dezinformacija“, kazao je Vukojević.

Medijski prostor u Bosni i Hercegovini je, dodaje on, izrazito politizovan i polarizovan, što se manifestuje kroz jasno definisanu političku pripadnost većine medija, selektivno izvještavanje, uokviravanje (framing) vijesti prema interesima određenih političkih grupa i partija te kroz širenje ideološki obojenih narativa.

„Politizacija medija dodatno je podstaknuta ekonomskom zavisnošću medija od političkih i interesnih grupa koje ih finansiraju, što negativno utiče na objektivnost, neutralnost i profesionalne standarde novinarskog izvještavanja. Posljedica toga je fragmentacija publike, povećana polarizacija društva i smanjenje povjerenja u profesionalne medije“, ističe Vukojević.

Većina čitalaca u BiH zaista pati od nedovoljne ili slabe digitalne pismenosti, što potvrđuju brojna istraživanja provedena na lokalnom i regionalnom nivou. Digitalna pismenost nije ograničena samo na tehničko korišćenje digitalnih alata, već uključuje i vještine kritičke analize sadržaja, razumijevanje konteksta informacija, verifikaciju izvora, prepoznavanje manipulativnih tehnika te procjenu vjerodostojnosti izvještavanja.

„Zbog nedostatka obrazovnih programa koji sistematski razvijaju ove kompetencije u formalnom i neformalnom obrazovanju, veliki dio populacije ostaje ranjiv na manipulaciju informacijama, lažne vijesti i propagandu“, kazao je Vukojević.

Bosni i Hercegovini je, navodi on, nužno potreban cjelovit i jasno definisan institucionalni okvir, zakonska regulativa i nacionalna strategija za borbu protiv dezinformacija. Ovakav okvir trebao bi se temeljiti na jasno definisanim principima transparentnosti, proporcionalnosti i poštovanja slobode izražavanja, te mora biti imun na političke zloupotrebe. Institucionalna struktura trebala bi uključivati jasnu raspodjelu odgovornosti između regulatornih tijela, medijskih institucija, obrazovnih institucija i organizacija civilnog društva koje se bave provjerom činjenica (fact-checking).

„Strategija bi trebala biti usmjerena ka preventivnim mjerama kao što su edukacija o medijskoj i informacionoj pismenosti, podrška kvalitetnom i nezavisnom novinarstvu te pravne sankcije za namjerne, sistemske i štetne oblike manipulacije informacijama. UNESCO pokušava kroz projekat „Jačanje povjerenja u medije u jugoistočnoj Evropi i Turskoj“, oformljena je i neformalna Koalicija, ali ona nema zakonske ingerencije“, kaže Vukojević.

Evropska unija je zvanično prepoznala ovakve i slične prijetnje još 2015. godine, nakon ruske aneksije Krima i rata u Ukrajini, koji je praćen porastom dezinformacionih kampanja. U martu 2015. godine Evropski savjet pozvao je Visokog predstavnika da razvije Akcioni plan kojim bi se adresirao problem kampanja dezinformisanja koje su dolazile iz Rusije, što je rezultiralo uspostavljanjem East Stratcom Task Force u septembru 2015. U 2016. godini usvojen je Zajednički okvir za suzbijanje hibridnih prijetnji, nakon čega je uslijedilo osnivanje Jedinice za otkrivanje hibridnih prijetnji (EU Hybrid Fusion Cell) u okviru Obavještajnog i situacionog centra Evropske službe za spoljno djelovanje, koja prati i odgovara na hibridne prijetnje uključujući i dezinformacije.

Iste godine, Evropska komisija, Facebook, Twitter, YouTube i Microsoft potpisale su Kodeks za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu. U martu 2018. godine Savjet Evrope daje izjavu u kojoj je navedeno da društvene mreže i digitalne platforme tek treba da obezbijede „transparentne prakse i punu zaštitu privatnosti i ličnih podataka građana/ki“. Iste godine Evropski parlament usvojio je Rezoluciju kojom zahtijeva od Evropske komisije „da temeljno analizira trenutnu situaciju i zakonski okvir po pitanju lažnih vijesti i da odobri mogućnost zakonske intervencije kojom bi se ograničilo širenje lažnih sadržaja.“

U slučaju Bosne i Hercegovine, svijest o ovom pitanju je još manje prisutna nego u susjednim zemljama. Dezinformacije su slabo ili nikako prepoznate kao moguća hibridna prijetnja, a javna debata o mogućim odgovorima na takve prijetnje skoro i da ne postoji. Novinarka Ljiljana Smiljanić kaže za Gerilu kako postaje sve teže odvojiti dezinformacije od informacija i onima kojima je to posao.

„Više nisu dovoljna dva ili tri izvora informacije za provjeru, a novinari imaju i sve manje vremena za provjere zbog brzine protoka informacija količine posla, naročito kada je riječ o portalima. Ipak, to nije niti smije biti opravdanje za objavu bilo kakve informacije bez detaljne provjere. Odgovornost mora da postoji“, rekla je Smiljanić.

U BiH je, dodaje ona, sve isuviše ispolitizovano, svaki segment života. Osim politike veliki uticaj na medije ima i marketing, jer se mediji uvijek bore za finansijski opstanak. Mada su često politika i marketing takođe povezani.

„Kod nas postoji pogrešna pretpostavka da samo javni servisi moraju da prate teme od javnog značaja. Isti zadatak imaju i privatni, tj. komercijalni mediji. Osnovni postulati profesije treba da vrijede za svaku novinarku i novinara, bez obzira na to za koji medij radi, ali kod nas to često izostaje. Novinarke i novinari su izloženi pritiscima, uvredama i napadima ako postavljaju pitanja, koja se ne dopadaju političarima ili drugim moćnim ličnostima. Mnogi napuštaju profesiju zbog toga“, smatra Ljiljana Smiljanić.

Digitalna pismenost je, tvrdi ona, nešto na čemu treba da radimo i te kako, ali ona smatra da tu ne može da bude značajnog napretka bez opšte pismenosti. To bi omogućilo i lakše prepoznavanje dezinformacija. Međutim, Smiljanićeva nije optimistična po tom pitanju. Obrazovanje je spalo na niske grane, a to je podloga i za digitalnu pismenost.

„Primjećujem i da je malo čitalaca, koji vide razliku između portala kao medija i portaloida, odnosno portala bez impresuma. Tu se obično i šire dezinformacije, bez potpisa novinara ili urednika, bez izjave sagovornika potpisanog imenom i prezimenom ili bez ikakvog dokumenta ili drugog dokaza koji bi potvrdio sadržaj objavljenog teksta. Čitaoci ne traže dokaze ni provjerene informacije, već ono što im se sviđa i što je u skladu sa njihovim mišljenjem o datoj temi“, rekla je Smiljanić.

Kvalitetni medijski zakoni bi, smatra ona, riješili dio problema, ali plaši se da dezinformacije ne mogu da budu u potpunosti iskorijenjene. Uz kvalitetne zakone, podzakonske akte i kvalitetno obrazovanje, uključujući opštu i digitalnu pismenost, dezinformacije bi bile svedene na minimum, ali su i šanse da svi ti uslovi budu ispunjeni takođe na minimumu.

Kodeks dobre prakse prvi je put objavljen 2018. godine za internetske platforme, trgovinska udruženja i ključne sudionike u sektoru oglašavanja koji su se obavezali da će raditi na suzbijanju dezinformacija i poboljšavanju svojih politika na internetu. Pokazao se kao inovativan alat za osiguravanje veće transparentnosti i odgovornosti internetskih platformi te pružanje strukturiranog okvira za praćenje i poboljšanje politika platformi u pogledu dezinformacija.

Razmjene s potpisnicima postale su redovitije i učinkovitije. Tokom krize uzrokovane koronavirusom platforme su Komisiju svaki mjesec izvještavale o mjerama za unapređenje vjerodostojnog sadržaja, poboljšanje osviještenosti korisnika, degradiranje ili suzbijanje štetnog sadržaja i prepoznavanje oglašavanja povezanog s dezinformacijama o koronavirusu. Komisija je u maju 2021. objavila smjernice u kojima od potpisnika traži da ojačaju Kodeks u svim područjima kako bi bio čvrst, učinkovit i fleksibilan alat za borbu protiv dezinformacija.

„U vrijeme ubrzane digitalizacije, društvenih mreža i dostupnosti platformama zaista se može upasti u zamku dezinformisanosti. Nama koji radimo ovaj posao ponekad zna biti „teško“ prepoznati da li je nešto informacija ili se radi o dezinformaciji ili spinu. Mi ćemo provjeriti kroz nekoliko kanala – od ljudi koji imaju kredibilitet, ljudi kojima vjerujemo. Nažalost, čitaoci ili konzumenti sadržaja često nisu u prilici da to sve provjere, te nije rijedak slučaj da upravo budu žrtve dezinformacija“, istakao je za naš portal glavni urednik TV K3 iz Prnjavora Branko Dakić.

On smatra da je čitaoci više ne žele čuti istinu kakva god ona bila, jer su formirali mišljenje i stav na osnovu dezinforamcija. Prostor u BiH je, smatra on, duboko podijeljen i politizovan. Mediji u BiH su podijeljeni, prije svega, entitetski.

„U ovako složenoj državi gdje je sve podijeljeno, ni podjela medija nije neočekivana. Prva je podjela na srpske, hrvatske i bošnjačke medije. A onda idu podjele unutar entiteta. Naklonjenost privatnih medija određenoj opciji ne mora biti sporna dok izvještavaju po svim pravilima struke i dok se drže činjenica. Kada izađu iz tih okvira, onda se stvara problem.  Treba biti pošten pa reći da se i svi strani mediji vrlo često svrstavaju uz neku „politiku“ ili protiv neke „politike“, rekao je Dakić.

Dakić smatra da je manjak digitalne pismenosti veliki problem u BiH. Dobar dio čitalaca pročita često samo naslov i „lid“ nekog teksta i to im je sasvim dovoljno da formiraju svoje (u većini slučajeva netačno) mišljenje. Često su izloženi klikbejtovima i to im je referentna polazišta. Još češće formiraju stavove na osnovu lažnih tekstova, lažnih vijesti, lažnih portala, čak i nakon satiričnih tekstova.

„To je upravo posljedica slabe ili gotovo nikakve digitalne pismenosti. Bez obzira na to što su svi na pametnim telefonima i laptopima, što rade na računarima – ostaje poražavajuća činjenica da smo ipak digitalno nepismen narod. U jednoj studiji sam pročitao da je BiH u začelju po digitalnoj pismenosti u EU. Prema nekim podacima, čak svaki četvrti stanovnik tri mjeseca nije koristio Internet. Prema istoj studiji 41,04 odsto stanovništva je ispod osnovnog nivoa digitalnih vještina, što sugeriše da im nedostaju neke od osnovnih kompetencija. Ovo je tek poseban problem našeg društva“, ističe Dakić.

U BiH, navodi on, postoje određena zakonska rješenja koja se tiču ovih oblasti, ali ništa se konkretno ne radi na implementaciji tih zakona. Pitanje je, dodaje Dakić, da li bi društvene mreže spadale u taj okvir? Postavlja se i pitanje kako njih kontrolisati u slučaju širenja sadržaja koji dezinformiše.

„I pitanje je provodivosti svih tih pravila, jer smo mi postali „maheri“ u eskiviranju zakonskih rješenja. Nama je potrebna promjena svijesti, jer mi više ne znamo šta je sramota. Nama je ponos da smo lopovi i ljudi koji rade na „ivici“, jer smo tako bitni. Mi smo izgubili porodične vrijednosti, mi se više na ulici ne smijemo. To nam je potrebno: da kažemo jedni drugima „dobar dan“ uz osmijeh“, kazao je Branko Dakić.

Rast svijesti o fenomenu dezinformacija doveo je i do toga da se sve više posvećuje pažnja fenomenu poznatom kao fact-checking (provjera činjenica). U nekim slučajevima, ovakve inicijative se prepoznaju kao partneri institucija u suzbijanju dezinformacija, što je s vremenom doprinijelo njihovom bržem razvoju, međusobnom umrežavanju i rastu „pokreta za provjeru činjenica“ širom svijeta.

Savjetnik za komunikaciju i medijski trener Marija Milić kaže kako je svakoga dana sve teže razlikovati informaciju od dezinformacije, jer su ljudi na to navikli. Glavni izvori dezinformacija i obmanjujućeg sadržaja su anonimni portali. Oni, kaže Milić, kreiraju netačnu informaciju, prenose je privatni komercijalni mediji i društvene mreže, a nije rijetkost da to učine i javni servisi i nacionalne agencije.

„Anonimni portali nemaju impresum, nikakve podatke o registraciji. Ne podliježu nikakvim propisima, ne objavljuju demantije, a povezuju se sa desetinama stranica na društvenim mrežama koje prenose sadržaj tog portala. Tu nema novinara, urednika, redakcije, a ljudi vjeruju u to da to rade novinari. I upijaju ko spužve. Političarima takvo stanje savršeno odgovara, jer je to jednostavan način izborne trke: oblati protivnika. Nijedna politička strana nije amnestirana odgovornosti, jer se ne bore da bude drugačije“, rekla je Marija Milić.

Ona smatra da je politizacija medijskog prostora u BiH i te kako prisutna i dodaje da je to i cilj. Politizacija društva, uz slabu medijsku pismenost i neuređen medijski sistem znači srozavanje društva i naroda na samo dno.

„Politika – kad se servira kroz politizaciju i politikanstvo – postaje jako zabavan sadržaj. I onda to ljudi gledaju kao šoubiznis, posipaju zvjezdanom prašinom nakaradne likove koji na kraju odlučuju o njihovoj i našoj sudbini. Je li sad malo jasnije zašto treba obrazovati narod“, pita Milićeva.

Digitalna pismenost je u ovom slučaju u drugom planu – medijska i politička nepismenost su najveći problem. Ljudi vjeruju glupostima. To je najveći problem za budućnost jedne nacije. Onaj ko uporno servira gluposti ljudima, a ne obrazuje ih i ne vaspita da budu sposobni da razlikuju šta je šta – ne želi dobro ni narodu, ni zemlji.

„Ekspanzija onlajn medija donijela je nove vrste izazova, što nije samo naš problem – s tim se suočava cijeli svijet. Međutim, uređeni sistemi su dezinformacije shvatili ozbiljno – ne kao pogrešno informisanje, već kao hibridni sistem prijetnji opstanku društva. Recimo, Evropska unija ima Strategiju za borbu protiv dezinformisanja. Mi ni na koji način nismo uredili okvir za informisanje. Zamislite da nismo uredili saobraćaj, da na cesti radi ko šta i kako hoće. Neki će reći – nije to isto. Nema razlike, i ovdje je bilo mrtvih – tokom pandemije virusa korona zbog dezinformacija o načinima liječenja“, ističe Marija Milić.

Glavna i odgovorna urednica „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže kako je medijski prostor preplavljen portalima. Prema nekim procjenama ima ih više od 600 samo u Bosni i Hercegovini, a tek pola od tog broja je registrovano, odnosno sa poznatim uredništvom i adresom, što dovoljno govori koliko je široko polje dezinformacija.

„Nijedan zakon još nije uspio da riješi taj problem, a teško da će to uspjeti i novi Zakon o medijima, jer je upravo ta pravna praznina plodno tlo za širenje dezinformacija, odnosno širenje čega god vam duša ište, jer ste neuhvatljivi za bilo kakvu odgovornost i sankcije“, smatra Gojković Arbutina.

U tom moru raznoraznih platformi i društvenih mreža teško je i iskusnom čitaocu da razluči šta je tačno, a naša medijska pismenost je na izuzetno niskom nivou i naša sagovornica sve više vjeruje da to ipak nije slučajnost.

„Godinama pokušavamo da objasnimo pogubnost niske medijske pismenosti i apelovali smo da se od osnovne škole radi na tome da se već djeca nauče da razlikuju lažne vijesti, dezinformacije, da znaju kako da nađu informaciju i da od medija i društvenih mreža izvuku najzdravije za njihov uzrast. Trebam li naglasiti da sistem nikad nije bio zainteresovan da se medijska pismenost podigne. Zašto bi uređivali oblast koja im najviše pogoduje za upravljanje masama“, pita ona.

Politika je, smatra ona, duboko zabila kandže u sve pore. Mediji, u vječitom problemu i borbi za opstanak, samo su jedna od žrtvi i zato se širenje dezinformacije ustoličilo kao normalna pojava, a nerijetko se čuje i da je to sve za dobrobit javnosti i nacionalnu zaštitu od nevidljivog neprijatelja.

„Zakon ili bilo kakav institucionalni okvir za prepoznavanje, sprečavanje i sankcionisanje širenja dezinformacija trebao nam je odavno, ali sve dok sistem ne pokazuje ozbiljnu volju da spriječi rad platformi koje takve vijesti najviše šire (vlasnici takvih portala su mahom političari i stranke), živjećemo u ovom medijskom haosu, jer im tako pogoduje i drži ih na tronu“, zaključila je Sandra Gojković Arbutina.

Gerila.info / Goran Dakić

The post Protiv laži do istine: Može li BiH pratiti evropsku borbu protiv dezinformacija? first appeared on Gerila.info.

U okviru Akta o kritičnim sirovinama (CRMA), Evropska komisija je odabrala 13 strateških projekata u trećim zemljama, među kojima se našao i rudnik litijuma i bora u dolini rijeke Jadar. Projekat vodi ćerka-firma Rio Tinta – Rio Sava Exploration d.o.o., a cilj je obezbjeđivanje litijuma za evropsku elektroindustriju i energetsku tranziciju.

Za Brisel, Srbija je postala “pogodno tlo” za prljave poslove – dovoljno blizu da bude dio evropske zone uticaja, ali dovoljno van da se na nju ne primjenjuju isti standardi zaštite životne sredine i prava građana.

Sprovođenje volje naroda – ali ne u Srbiji

Podsjećamo, projekat „Jadar“ već godinama izaziva duboke podjele u srpskom društvu. Nakon talasa protesta 2021. i 2022. godine, tadašnja Vlada Srbije donijela je odluku o ukidanju prostornog plana i povlačenju svih dozvola za Rio Tinto. Ipak, 2023. godine, nakon što je Ustavni sud tu odluku ocijenio neustavnom, vlast je polako “oživljavala” ovaj projekat, a Evropska unija se nije libila da tome pruži punu podršku. Potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju o održivim sirovinama između Srbije i EU, Brisel je jasno pokazao da mu je litijum važniji od demokratskih procesa i zaštite stanovništva.

Nebojša Petković, predstavnik udruženja Ne damo Jadar, u izjavi za portal Gerila.info, ističe da ova odluka EU predstavlja ništa drugo do formalizaciju korporativnih interesa pod maskom evropskih vrijednosti.

„Ova vijest za nas konkretno ne znači baš ništa, ali kompaniji omogućava lakši pristup novcu za finansiranje projekta. Bili smo svjesni da će se ovo desiti kad-tad, jer nam je odavno jasno da je EU odstupila od svojih izvornih vrijednosti i postala zastupnik korporativnih interesa i interesa svojih vodećih članica. Oni ne uvažavaju stav građana Srbije, naših naučnika, lokalne zajednice, ali mi to nismo ni očekivali”, kaže Petković u razgovoru za naš portal.

Petković je dodao da je posebno problematično što se još uvijek ne zna ko je iz vlasti Srbije dao formalnu saglasnost za uključivanje projekta „Jadar“ na listu EU:

„Važan je i podatak da ovo nije moglo da se desi bez saglasnosti države Srbije, ali mi još uvijek ne znamo ko je to potpisao. Naša borba se nastavlja, vjerujem uz još veću podršku naroda, jer su maske pale, pa je narodu valjda jasnije da su priče o tzv. obojenoj revoluciji smiješne, jer je iz ovog primjera očigledno da režim u Srbiji i EU savršeno funkcionišu, a da je sve ovo što dolazi kao navodna podrška protestima iz EU – u stvari samo prazna priča. Nisam protiv EU integracija, ali ovo što oni rade posljednjih godina je – najblaže rečeno – sramota.“

Ekološki aktivisti: „Nećemo da budemo evropska litijumska kolonija“

Odluka Evropske komisije naišla je na oštre reakcije i među drugim akterima. Zlatko Kokanović, takođe iz udruženja Ne damo Jadar, izjavio je za portal Zelena Srbija da „Evropa licemjerno promoviše vrijednosti koje u praksi brutalno krši“:

„To je sasvim licemjerno od jedne Evrope koja se zalaže za vladavinu prava, demokratiju, slobodu govora, zdravu životnu sredinu i čist vazduh, vodu i zemlju. Oni bi da nauštrb našeg zdravlja i zdravlja naše djece uzmu naš litijum i od nas naprave deponiju da bi oni zdravo živjeli.“

Kokanović podsjeća da projekti poput ovog ne postoje u gusto naseljenim i razvijenim dijelovima EU, poput Njemačke, gdje litijumski projekat Zinnwald nije uvršten na listu, dok s druge strane granice, u Češkoj – jeste.

„Jasno je ko je pogodan za rudarenje, a ko za benefite“, zaključuje Kokanović.

Maskiranje kolonijalne logike zelenim rječnikom

Evropska komisija tvrdi da su svi odabrani projekti „u skladu sa visokim ekološkim i društvenim standardima“, no primjeri iz prakse govore drugačije. U zemljama poput Zambije, Brazila i Kazahstana – takođe na listi – međunarodne kompanije ostavljaju pustoš i siromaštvo iza sebe. Srbija, kao zemlja sa oslabljenim institucijama, korumpiranim sistemom i represivnom političkom klimom, predstavlja savršenog domaćina za sličan scenario.

U trenutku kada se u Beogradu i drugim gradovima odvijaju najmasovniji studentski, odnosno građanski, protesti od 5. oktobra 2000. godine, Evropska komisija šalje poruku da joj je važniji litijum nego sloboda, ekologija i volja građana. Ova odluka razotkriva duboko ukorijenjeni raskorak između riječi i djela evropske politike prema zemljama kandidatkama.

Brisel ovom odlukom ne samo da podriva sopstvene vrijednosti već i pruža direktnu političku podršku režimu koji sistematski guši slobodu govora, medija i izražavanja u Srbiji. U očima građana koji se bore za sopstvena prava i zdravu životnu sredinu, Evropska unija gubi kredibilitet – ne zbog litijuma, već zbog načina na koji pristaje da ga dobije.

Jer ako litijum postaje valuta koja kupuje ćutanje Brisela na represiju, onda evropski put više nije put demokratskih vrijednosti, već ruta za izvoz sirovina – bez pitanja, bez saglasnosti, bez poštovanja.

Dejan Rakita / GERILA

The post Licemjerje Brisela: EU podržava rudnik litijuma u Srbiji dok ignoriše višemjesečne studentske proteste first appeared on Gerila.info.

Proces evropskih integracija zahtijeva harmonizaciju zakonodavstva sa standardima EU u oblasti rada, socijalne zaštite i sindikalnog organizovanja – ali u BiH je ta harmonizacija često površna i neprimjenjena u praksi. Iako zakoni postoje, njihova primjena zaostaje, ostavljajući radnike u ranjivom položaju, dok poslodavci često izbjegavaju odgovornost. Koliko je BiH daleko od evropskih standarda i što je potrebno da se taj jaz premosti?

Evropska unija postavila je visoke standarde za zaštitu radnika kroz Povelju EU o temeljnim pravima, Evropski socijalni model i niz direktiva. Ovi standardi osiguravaju pravo na dostojanstven rad, poštene uslove rada, kolektivno pregovaranje, zaštitu od neopravdanog otkaza, jednaku platu za jednak rad i zabranu nesigurnih oblika zapošljavanja. Na primjer, jedna od direktiva (2003/88/EC) ograničava radno vrijeme na 48 sati sedmično, druga (2000/78/EC) zabranjuje diskriminaciju na osnovu pola, dobi ili invaliditeta. EU takođe promoviše sindikalno organizovanje i socijalni dijalog kao ključne elemente pravednog tržišta rada.

Za BiH, kao zemlju kandidata za članstvo u EU, usklađivanje s Acquis communautaire, posebno Poglavljem 19 (Socijalna politika i zapošljavanje), ključni je uslov za napredak u integracijama. Međutim, Izvještaj Evropske komisije za 2024. godinu ukazuje na ograničen napredak u ovoj oblasti, uz ozbiljne nedostatke u implementaciji zakona.

Stanje u BiH: Rad bez garancije

U BiH postoje zakoni o radu na entitetskom nivou i u Brčko distriktu, ali njihova primjena je neujednačena. Mnogi radnici suočavaju se s ozbiljnim problemima: rade bez ugovora, s minimalnim pravima ili čak na crno, posebno u sektorima poput građevinarstva, ugostiteljstva i sezonskih poslova. Prekovremeni rad često nije regulisan niti plaćen, dok su inspekcije rada ograničene zbog nedostatka kapaciteta i političkih pritisaka.

Sindikati u BiH su fragmentisani i često nemoćni. Prema podacima Saveza sindikata Republike Srpske, samo 20 odsto radnika u privatnom sektoru članovi su sindikata, a radnici se često suočavaju sa zastrašivanjem kada pokušavaju ostvariti svoja prava. Mladi i žene posebno su izloženi nesigurnim oblicima rada, poput honorarnih ugovora preko omladinskih zadruga, koji rijetko uključuju socijalnu sigurnost.

Danko Ružičić, potpredsjednik Saveza sindikata Republike Srpske za privredu, upozorava da u Republici Srpskoj radnici u realnom sektoru imaju manji obim prava nego radnici u javnom.

“Iako Zakon o radu iz 2015. godine pruža osnovu za uređivanje prava zaposlenih, njegova primjena u praksi je oskudna bez potpisanih kolektivnih ugovora. U javnom sektoru, kolektivni ugovori regulišu dodatna prava kao što su dužina godišnjeg odmora, uvećanja za prekovremeni i noćni rad, kao i naknade za topli obrok i regres. Radnici u realnom sektoru bez tih ugovora ostaju uskraćeni za mnoga prava koja njihovi kolege u javnom sektoru konzumiraju“, kaže Ružičić za Gerilu.

On dodaje da radnici u realnom sektoru vrlo često rade i vikendom, bez adekvatne naknade.

“Nema garancije za prekovremeni rad jer nema kolektivnog ugovora koji bi to osigurao“, naglašava naš sagovornik.

Takođe, plate su, dodaje on, neregulisane i znatno variraju.

„Svako radno mjesto treba da ima svoju osnovnu platu, ali u realnosti toga nema. Plate zavise od volje poslodavca“, tvrdi Ružičić.

Tek 20 do 25 fabrika u Republici Srpskoj imaju potpisane pojedinačne kolektivne ugovore.

„To su izuzeci, tamo gdje su poslodavci socijalno osvešćeni i gdje postoji kultura socijalnog dijaloga“, objašnjava naš sagovornik.

Govoreći o sindikalnoj organizovanosti, istakao je da sloboda sindikalnog udruživanja postoji samo na papiru.

„Kada poslodavac shvati da se sindikat želi formirati, uloži sve napore da to spriječi. Govori radnicima da im sindikat ne treba, da samo bacaju pare“, istakao je Ružičić.

Savez sindikata RS, podsjeća on, predložio je model jedinstvene osnovne najniže plate od 900 KM za nekvalifikovane radnike, koja bi se množila koeficijentima za različite kvalifikacije.

„Za KV radnika predlažemo 1.170 KM, za tehničara 1.350 KM, a za visoku stručnu spremu 1.800 KM i više. Na osnovnu platu bi se dodatno obračunavali minuli rad, noćni rad, rad praznikom, topli obrok i regres. Na taj način bismo kompenzovali izostanak kolektivnih ugovora i uveli pravdu u platni sistem“, smatra on.

Međutim, dodaje naš sagovornik, Unija poslodavaca i Privredna komora RS odbijaju učešće u dijalogu.

„Nisu htjeli ni da dođu na konferenciju koju smo organizovali. Poslodavci misle da mogu sve sami da određuju. To nije evropski model“, upozorava Ružičić.

On naglašava da evropska praksa i propisi zahtijevaju kolektivno pregovaranje na nivou firme, grane i države.

„Bez toga, ne možemo govoriti o evropskim standardima rada“, kaže Ružičić.

Za kraj, upozorava da će bez većih plata i stabilnih prava radnici nastaviti da napuštaju zemlju.

„Dobit koju ostvaruju poslodavci mora se fer podijeliti sa radnicima. To je jedini način da se osigura socijalni mir i poveća produktivnost“, zaključuje Ružičić.

Ključni problemi: Nesigurnost i nepravda

Radničko tržište u BiH suočava se s višestrukim izazovima. Jedan od njih su nesigurni oblici rada poput fleksibilnih ugovora, honorarnih poslova i rada preko omladinskih zadruga, koji su sve češći, posebno među mladima. Ovi poslovi rijetko nude zdravstveno ili penzijsko osiguranje.

Problem je i slaba zaštita na radu i to što se Zakon o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu slabo primjenjuje. U 2023. godini zabilježeno je preko 1.000 povreda na radu, uključujući nekoliko smrtnih slučajeva, prema podacima inspekcija rada.

Niske plate i siva zona su, takođe, izazov sa kojim se BiH suočava. Minimalna plata od ove godine u FBiH iznosi oko 1.000 KM, a u RS oko 900 KM, što je često nedovoljno za osnovne životne potrebe.

Takođe, mnogi poslodavci prijavljuju radnike na manji iznos od stvarne plate kako bi smanjili doprinose.

“Tako je od prvog dana, a, evo, radim skoro 20 godina”, rekao je sagovornik Gerile iz Banjaluke, koji radi kao građevinski radnik.

On priznaje da su se na takvu praksu navikli svi, pa se oko nje i ne prave veći problemi.

“Gazde podrazumijevaju da će neki minimalni iznos uplatiti na račun u banci, a ostalo davati na ruke. Ni mi se, iskreno, ne bunimo, bitno nam je da ukupno dobijemo platu od koje možemo živjeti”, rekao je on.

Na našu konstataciju da bi takva praksa mogla da im se “obije o glavu” kada dođe vrijeme za penziju, naš sagovornik odmahuje rukom.

“Ko ovdje misli o penziji? Gledamo kako ćemo pregurati današnji dan”, kratko je odgovorio.

U Savezu samostalnih sindikata BiH tvrde da su korijen problema prije svega nastojanja, kako kažu, neodgovornih i nesavjesnih poslodavaca da steknu veći profit na uštrb plaćanja doprinosa za radnike, te ispunjavanja poreskih obaveza prema državi.

„S obzirom na to da je stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini previsoka i da, nažalost, većina stanovništva živi u teškim ekonomskim uslovima, poslodavci često iskorišćavaju tešku materijalnu situaciju radnika nudeći im posao bez prijavljivanja. Tako sebi osiguravaju dovoljan broj radnika uz minimalne troškove, dok su radnici primorani prihvatiti da rade bez prijave na obavezna osiguranja zbog puke potrebe za preživljavanjem i kakvog-takvog, priliva novca u porodicu“, objašnjava predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedin Šatorović.

On dodaje da je već godinama trend neprijavljenih radnika najveći u sektoru uslužnih djelatnosti, te građevine.

“Najveći broj neprijavljenih radi u kafićima, agencijama za pružanje raznih usluga, (posebno u sektoru turizma), a u posljednje vrijeme i u kompanijama iz lT sektora. Ono što se pokazalo kao posebno rizično je veliki broj neprijavljenih radnika u sektoru građevine, u kojem su povrede i nesreće česte, a zaposleni i njihove porodice ne ostvaruju prava na bilo kakvu pomoć“, navodi Šatorović za Gerilu.

Sa druge strane, predstavnici poslodavaca odbacuju optužbe te naglašavaju da adresa nezadovoljnim radnicima nisu oni nego predstavnici vlasti, te da rješenje treba tražiti u smanjenju nivoa oporezivanja rada za koje kažu da je trenutno previsoko. Iz Unije poslodavaca RS se ograđuju od onih koji ne prijavljuju radnike, te ih nazivaju nelojalnom konkurencijom i naglašavaju da su za pomenuti problem predviđene visoke kazne.

Primjeri iz prakse: Svjetlo i tama

Postoje svijetli primjeri napretka. Sindikati metala i industrije u FBiH, na primjer, uspješno su ispregovarali kolektivne ugovore s nekoliko većih kompanija, osiguravajući bolje plate i uslove rada. Upravo Evropska unija ističe kolektivno pregovaranje kao jedan od najznačajnijih alata za poboljšanje položaja radnika. Do sredine novembra ove godine članice EU moraju usvojiti akcione planove za promovisanje kolektivnog pregovaranja, kako bi ono postalo praksa. Imajući u vidu da je BiH dobila status kandidata, te da teži članstvu u pomenutoj uniji država, nužno je poštivanje Evropske socijalne povelje, garantovanje prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje, što poslodavci kod nas vješto izbjegavaju.

Takođe, pozitivan primjer je i Zakon o zaštiti trudnica i porodilja u oba entiteta koji je djelimično usklađen s EU standardima, a koji je omogućio plaćeno porodiljsko odsustvo.

S druge strane, negativni primjeri su brojni. U tekstilnoj industriji u Krajini i Istočnoj Hercegovini radnici često primaju plate ispod zakonskog minimuma i rade u neadekvatnim uslovima. Dostavljači hrane često nemaju ugovore niti osnovna prava. Sezonski radnici u poljoprivredi gotovo su nevidljivi u sistemu, bez ikakve zaštite. Ništa bolje nije ni u slučaju građevinskih radnika.

U nasumičnoj anketi, koju smo sproveli među 30 radnika nastanjenih u Banjaluci, vidljiv je jaz između javnog i privatnog sektora. Zaposleni na budžetu ističu da im se ne uskraćuju prava zagarantovana zakonom, a kao najveći problem ističu pritiske pretpostavljenih ali i stranačko angažovanje koje se podrazumijeva, ukoliko je neko posredovao oko zapošljavanja.

U privatnom sektoru, drugačija priča. Zagarantovanih 20 dana godišnjeg odmora uglavnom im se poštuje, ali ne i dani koje bi trebali dobiti na osnovu staža (jedan dan na četiri godine staža), niti im se dodatno plaća ili vraća u vidu slobodnog dana prekovremeni rad, naročito vikendom. Rijetko kad im se dodatno plaća rad noću ili rad za vrijeme praznika. I brojni drugi zagarantovani benefiti ostaju “mrtvo slovo na papiru” poput plaćanja toplog obroka.

“Prijavljen sam na minimalac, i na ‘ruke’ dobijam još 300 KM. Topli obrok mi ne isplaćuju jer se vodi da nam poslodavac obezbjeđuje hranu, iako to nije tačno. Vjerovatno samo fiktivno prikazuju da nam je dostavljaju, u dogovoru sa nekom firmom za ketering”, priča za Gerilu jedan od intervjuisanih sagovornika.

Takvi slučajevi trebali bi biti na “meti” inspekcije, ali to u praksi i nije vidljivo. Ali jeste da postoje “nedodirljive firme”, sa snažnom političkom zaštitom, čije se poslovanje ne provjerava. Politička analitičarka Tanja Topić kaže za Gerilu da je politički uticaj ušao u svaku poru društva, na isti način na koji je korupcija postala stil življenja.

„Nemoguće je u uslovima u kojima je politika, odnosno vlast, pokorila svaki kamenčić, očekivati da se probudimo i preko noći izađemo iz tog pakla. Kada decenijama ćutite, razni su razlozi za strah, da ne ugrozite egzistenciju, da se ne zamjerite političkim autoritetima, spremate koverte kojima tobože ‘kupujete’ mir, kada gledate u povlašćenu kastu, koja sa inspekcijom a uz politički blagoslov, određuje koji zakoni će se primjenjivati za njih, onda shvatite da su godinama u zabludi oni koji uporno tvrde da ih politika ne zanima“, ističe Topićeva.

Zašto usklađivanje s EU standardima zapinje?

Reforma radnog zakonodavstva u BiH suočava se s više prepreka. Entiteti se teško usaglašavaju oko zajedničkih standarda, što otežava stvaranje jedinstvenog državnog okvira. Inspekcijske službe često su pod političkim uticajem, a tolerisanje nepravilnosti u firmama povezanim s političkim elitama dodatno komplikuje situaciju. Nedostaje i nezavisno tijelo koje bi pratilo napredak u usklađivanju s EU standardima.

Prema izvještaju Evropske komisije iz 2024. godine, BiH je ostvarila ograničen napredak u harmonizaciji radnog zakonodavstva, posebno u pogledu zaštite od diskriminacije i sigurnosti na radu. Nedostatak političke volje i korupcija dodatno usporavaju reforme.

U Izvještaju o Bosni i Hercegovini, Evropska komisija navodi da je napredak u usklađivanju radnog zakonodavstva s EU standardima ograničen. Specifično se ističe potreba za usklađivanjem zakona o radu s direktivama EU u oblasti jednakosti, nediskriminacije i zaštite radnika, ali se napominje da složena institucionalna struktura BiH otežava koordinaciju i implementaciju. Izvještaj naglašava da BiH još uvijek nije izradila nacionalni program za usvajanje pravne tekovine EU (NPAA), koji bi uključivao i detaljan plan usklađivanja radnog zakonodavstva. Ovo je ključni prioritet za napredak ka EU integracijama.

Takođe, zbog složene političke situacije, BiH ni šest mjeseci nakon zahtjeva iz Brisela, nema ime glavnog pregovarača za pristupanje Evropskoj uniji, što je označeno jednim od prioriteta. Imajući u vidu da vlast na nivou BiH koja je formirana nakon posljednjih opštih izbora krajem 2022. godine u suštini više ne postoji, pomenuto ime a samim tim i dalji rad na pristupanju BiH je u blokadi.

Maja Dragojević-Stojić, zamjenik predsjednika Odbora za zdravstvo, rad i socijalnu politiku u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kaže za Gerilu da usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa zakonima EU nisu na “radaru” najvišeg zakonodavnog tijela u Srpskoj.

“Nije došlo do nekakvog ‘zastoja’ što se tiče usklađivanja prava radnika sa zakonodavstvom EU jer nekog napretka u pravcu usklađivanja nije ni bilo. Takođe, vlast u Republici Srpskoj uopšte se i ne bavi unapređenjem prava nego, upravo suprotno, temeljno degradira i umanjuje opseg radničkih prava”, kaže naša sagovornica.

U korist pomenute konstatacije, izdvaja dvije činjenice.

“Prema izjavama sindikalnih predstavnika, oko 54.000 radnika u javnom sektoru Republike Srpske, čiji je poslodavac Vlada RS, prima platu u koju su topli obrok i regres uračunati, bez mogućnosti da se te naknade posebno iskažu. Ova praksa je regulisana posebnim zakonima o platama, koji propisuju da su naknade za topli obrok i regres uključene u osnovnu platu i ne mogu se posebno iskazivati. Ovo je ne samo nezakonito nego ide direktno na štetu radnika čiji poslodavac je upravo javna vlast”, kaže Dragojević-Stojić.

Druga stvar je to da, dodaje naša sagovornica, po važećem Zakonu o radu, tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava.

“To u praksi znači da imate pola godine da tužite poslodavca ako vam ne isplati platu, nakon čega gubite pravo na tužbu. Ostali oblici obligacionih odnosa imaju rokove od godinu ili tri godine, što vam govori koji je nivo stepena zaštite radničkih prava u očima vlasti Republike Srpske”, kaže ona.

Dodaje da su rad, odnosno prava koja proizilaze iz radnog odnosa najniže cijenjena roba koja može da računa, što se institucija Republike Srpske tiče, najmanji stepen zaštite.

“To je direktna posljedica toga da vlast djeluje u cilju zaštite interesa krupnog domaćeg ali i stranog kapitala a ne svojih građana i to je vidljivo u svim sferama javnog života – koncesija i upravljanja prirodnim resursima, pružanja zdravstvenih usluga koje se prilagođavaju privatnim ustanovama, obrazovanju, javnim preduzećima, pa, na kraju, i radničkim pravima”, zaključila je Dragojević-Stojić.

Put ka EU standardima

Evropska unija jasno poručuje: dostojanstven rad i zaštita radnika nisu dodatak, već temelj zajedničke evropske politike. Ako BiH želi postati dio te zajednice, mora izgraditi sistem u kojem radnici nisu jeftina radna snaga bez glasa, već građani sa pravima, sigurnošću i dostojanstvom.

Dok zakoni na papiru postoje, njihova primjena ostaje ključni izazov. Bez političke volje, nezavisnih institucija i aktivnog uključivanja sindikata, BiH će teško sustići evropske standarde, ostavljajući radnike u sivoj zoni nesigurnosti.

Merima Ejubović, programska menadžerica u Fondaciji Friedrich Ebert, kaže za naš portal da Bosna i Hercegovina značajno kaska za zemljama Evropske unije u nekoliko ključnih oblasti kada je riječ o pravima radnika.

„Prije svega, zakonski okvir rada i radnih odnosa u BiH još uvijek ne prepoznaje dovoljno fleksibilne i pravedne modele zaštite radnika u nesigurnim oblicima zaposlenja – poput rada na određeno, sezonskog rada, rada na platformama ili rada preko agencija – tu zakoni ne prate stvarne promjene na tržištu rada“, ističe naša sagovornica.

S druge strane, dodaje ona, u određenim oblastima zakoni su formalno usklađeni sa standardima EU, kao što su zakon o zaštiti na radu ili propisi koji zabranjuju diskriminaciju.

„Međutim, upravo zbog nedostatka provedbenih – podzakonskih – akata, njihova primjena izostaje. Primjer za to je Zakon o zaštiti na radu u Federaciji BiH koji je usvojen, ali nisu doneseni svi potrebni podzakonski akti, pa samim tim zakon ostaje neprimjenjiv u praksi. Ovo stvara ozbiljan pravni vakuum koji direktno utiče na sigurnost i prava radnika na terenu. Sve dok se zakoni ne provode dosljedno i u cijelosti, radnici u BiH će ostajati bez adekvatne zaštite, a zakonski tekstovi će ostati samo deklarativni okvir bez stvarne moći“, zaključila je Merima Ejubović.

Gerila.info

The post Radnička prava (samo) na papiru: Koliko je BiH udaljena od evropskih standarda? first appeared on Gerila.info.