Ovako priču o iskustvu sa projektom „Erasmus+“ za Gerilu počinje studentkinja Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci Kristina Marić. Nijedan ispit, ni kolokvijum nisu je, kako kaže, mogli pripremiti za ono što je doživjela, ali isto tako nisu je ni naučili životu kao što je to učinilo pet mjeseci u maglovitoj i šarenoj Veneciji u sklopu „Erasmus+“ programa.

Erasmus+ je program Evropske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport, a obuhvata period od 2021. do 2027. sa predviđenim budžetom od 26,2 milijarde evra. Erasmus+ nudi širok spektar prilika za studente, akademsko i nenastavno osoblje da studiraju ili obave praksu u inostranstvu, drže predavanja, profesionalno usavršavaju, kao i za izgradnju kapaciteta i stvaranje mreža saradnje između visokoobrazovnih institucija zemalja članica Evropske unije i ostalih zemalja svijeta.

„Pored fotografija, suvenira i nekoliko paketa paste, još čuvam mjesečnu kartu i studentsku karticu kao podsjetnik da to stvarno nije bio san niti neko turističko putovanje, nego da sam svojevremeno tamo pripadala i živjela kao punopravni student i mještanin. Pored brojnih putovanja, obilazaka muzeja, katedrala, spomenika, odslušanih predavanja, konferencija, gostovanja – najvažnija stvar koju sam tamo stekla jeste tih par kontakata u imeniku i prijateljstva koja samo rastu, čak i nakon više od godinu dana. To je za mene prava vrijednost i suština ‘Erasmusa'“, kazala je Marić.

Erasmus+ program, dodaje ona, stiče sve veću popularnost među mladima u BiH, naročito među studentima prvih ciklusa studija. To je nešto o čemu su starije generacije studenata sanjale, a brucoši danas imaju priliku i podsticaj da ostvare i njihove i svoje snove, a to je da proputuju svijetom i pritom se obrazuju na univerzitetima svjetskog značaja.

„Samo prošle godine više od hiljadu studenata iz BiH otišlo je na razmjenu, a u isto vrijeme smo i mi primili veliki broj stranih kolega. Ono čemu možemo zahvaliti za ovaj napredak jesu brojne saradnje kojima se univerziteti u BiH mogu pohvaliti. Među državama sa kojima sarađujemo su Italija, Francuska, Španija, Njemačka, kao i mnoge druge evropske zemlje“, priča Kristina Marić.

Jedna od glavnih prednosti Erasmusa je, dodaje ona, finansijska pomoć u vidu mjesečne stipendije na koju svaki student-učesnik ovog programa ima puno pravo. Ova vrsta podsticaja omogućava studentima da zaista iskuse samostalnost, skidajući ujedno pritisak sa roditelja i dajući priliku da se osjete nezavisno, što je možda i najdragocjenije iskustvo cijelog programa.

„Pored toga, Erasmus ne nudi samo priliku da putujemo i upoznajemo nove ljude, već i da učimo na drugačiji način, da se upoznamo sa sistemima obrazovanja u drugim državama i proširimo svoje vidike. Jedno od najčešćih pitanja koje studenti postavljaju jeste: “Hoće li mi se priznati ispiti iz inostranstva?” Odgovor je: da. Erasmus funkcioniše na principu saradnje i usklađivanja univerziteta, tako da su ti ispiti u potpunosti validni i priznati nakon povratka“, tvrdi Marić.

Ipak, kao i svaka velika prilika, Erasmus ima i svoje nedostatke. Oni su najčešće individualni, ali ono što gotovo svi studenti ističu jeste stres koji donosi sama priprema – od papirologije, dokumenata, pa do viznih procedura i traženja smještaja.

„Iz ličnog iskustva mogu potvrditi da je taj dio zaista zahtjevan i da može da obeshrabri, ali uz dobru pripremu i pravovremene informacije sve se može prevazići. Zbog toga je važno na vrijeme se raspitati i organizovati, ali i provjeriti kako na različitim univerzitetima funkcioniše administracija, jer negdje ide lakše, a negdje zaista treba strpljenja. Na kraju, sve te prepreke se zaborave onog trenutka kada stvarno doživite šta znači biti dio Erasmusa“, kazala je Kristina Marić.

Marić dodaje da se situacija popravlja iz godine u godinu kada je u pitanju insttitucionalna podrška ovom projektu. Na Univerzitetu u Banjoj Luci postoji kancelarija koja se bavi međunarodnom saradnjom, pa studenti imaju kome da se obrate.

„Takođe, država i ministarstvo mogu da se pohvale rezultatima i zaista ulažu sredstva, ali ponekad se osjeti da nedostaje koordinacije i praktične pomoći studentima. Nije dovoljno samo otvoriti konkurse. Važno je i pomoći mladima da se snađu kroz sve birokratske korake“, rekla je Kristina Marić.

Poznavanje jezika države i studijskog programa na kojem se gostuje glavni je preduslov za kvalitetnu realizaciju programa. Na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci to uglavnom nije problem, jer se studenti opredjeljuju za zemlje čije jezike već uče, dok se na drugim fakultetima često biraju programi na engleskom jeziku, koji većina mladih dobro poznaje.

„Ipak, uvijek postoji nesigurnost pri pisanju seminarskih radova ili snalaženju u svakodnevnom životu na stranom jeziku. Dobra stvar je što Univerzitet u Banjoj Luci već nudi besplatne kurseve stranih jezika koje vode studenti četvrte godine, pa to može dodatno pomoći onima koji žele da se pripreme za razmjenu. Svaki novi jezik koji naučimo zapravo nam otvara još jedna vrata“, kazala je Marić.

Erasmus, dodaje ona, može dalje napredovati na nekoliko načina. Stipendija koju program nudi je velika prednost i značajno olakšava život u inostranstvu, ali u nekim slučajevima može biti nedovoljna, posebno u zemljama sa višim troškovima života. Što se tiče priznavanja ispita, iako većina profesora maksimalno izlazi u susret i pomaže studentima ne samo pri priznavanju položenih ispita, nego i tokom same pripreme dokumentacije i papirologije, iskustva pokazuju da povremeno može doći do nesporazuma ili kašnjenja.

„To jeste problem koji ne treba ignorisati, i važno je da studenti budu dobro informisani i pripremljeni. Pored toga, bilo bi korisno dodatno promovisati program u manjim gradovima i regijama, kako bi što veći broj mladih saznao za mogućnosti koje Erasmus nudi. Sve ove mjere mogle bi učiniti program još pristupačnijim i privlačnijim za studente iz cijele BiH“, istakla je Kristina Matić za naš portal.

Potpredsjednik Udruženja građana „Srce na dlanu“ Aleksandar Ćorović već je pet puta učestvovao u projektima „Erasmusa“. Posjetio je, kako kaže, gotovo sve gradove u BiH osim Glamoča, Grahova i Velike Kladuše. Na Kosovu je, kroz tri odlaska, obišao gotovo cijelu zapadnu stranu – Metohiju.

„Moj prvi Erasmus bio je prije deset godina u Brnu. Iskustvo je bilo izuzetno i žao mi je što tada nisam više vremena posvetio sličnim razmjenama. Posljednjih pet godina, kroz naše udruženje, bili smo partneri na četiri Erasmus razmjene u Hrvatskoj (Novi Vinodolski i Selce), u saradnji s udruženjima „Nada“ Ivanec i „Osmijeh“ Đurđevac. Teme su bile međuljudski odnosi, zaštita okoline, rad s mladima i mentalno zdravlje“, kaže Ćorović.

On ističe da ga najviše ispunjava kada gleda mlade kako se okupljaju i otkrivaju da dijelimo mnogo više sličnosti nego razlika, odnosno da imaju devet od deset istih problema, dok politička pitanja, koja ih često razdvajaju, zapravo nisu presudna za građenje međuljudskih odnosa.

„Kroz Erasmus se stiču različiti kontakti: od površnih poznanstava i prijateljstava, do budućih partnerstava u radu, pa čak i ljubavnih priča. Svaki Erasmus nosi nove izazove i prilike za učenje. Iako imam više od 15 godina iskustva u ovom sektoru, svaki program me dodatno obogati. Najviše sam naučio radeći sa ranjivim kategorijama mladih. Tu sam shvatio koliko je važna empatija i stvaranje sigurne zone u kojoj se mladi osjećaju ohrabreno da iskažu svoje mišljenje bez straha od posljedica“, rekao je Ćorović za Gerilu.

Veoma mali broj mladih iz BiH, tvrdi on, koristi Erasmus programe u punom kapacitetu. Najveći procenat odnosi se na studente koji traže dodatno usavršavanje tokom akademskih studija, a to zavisi direktno od saradnje sa profesorima i pristupa univerzitetskim kanalima, što često ograničava pristup tim programima.

„No, to je samo vrh ledenog brijega onoga što Erasmus zaista pruža. Po grubim procjenama, tek oko tri odsto mladih iz BiH koristi Erasmus programe. To je najmanji procenat u Evropi. Jedan od programa koji je naročito slabo poznat među mladima u BiH je European Solidarity Corps (ESC). On pruža mogućnosti da mladi volontiraju od mjesec dana do čak 12 mjeseci u nekoj od EU zemalja ili partner-zemalja“, rekao je Ćorović.

Program obezbjeđuje smještaj, obroke, osiguranje, džeparac i pokriva troškove puta. Mnogi oglasi i pozivi za ESC program često stižu, na primjer, putem organizacija tipa BRAVO, ali nema javno dostupnih podataka o broju prijava koje stižu iz BiH.

Prednosti Erasmus+ programa su, nastavlja Ćorović, prije svega finansijska dostupnost. Programi pokrivaju većinu ili sve troškove (smještaj, put, obroci, džeparac), što omogućava mladima da putuju i uče bez velikog finansijskog opterećenja. Erasmus+ otvara vrata putovanjima koja bi mnogima bila nedostižna vlastitim sredstvima, a upravo to je jedan od razloga zašto je program posebno privlačan mladima.

„Učesnici se upoznaju sa različitim kulturama, jezicima i stilovima života, što gradi toleranciju i ruši predrasude. Mladi iz BiH postaju dio šire evropske mreže, čime se jačaju bilateralni i multilateralni odnosi na individualnom nivou. Kroz obuke, volonterske projekte i stručne prakse, učesnici razvijaju praktične vještine, meke vještine (komunikacija, timski rad, liderstvo) i stiču znanja korisna za tržište rada. Erasmus+ nudi mladima sigurno, ali realno okruženje gdje se suočavaju sa izazovima poput samostalnog života, prilagođavanja novim uslovima i rješavanja problema“, istakao je Ćorović.

Nedostaci Erasmus+ programa, posebno za BiH građane, mnogobrojni su. BiH nije članica EU, pa je dostupnost određenih Erasmus+ programa i budžeta sužena. Mnogi pozivi su otvoreni samo za države članice, dok zemlje Zapadnog Balkana često imaju status partnerskih, što smanjuje broj opcija.

U poređenju sa članicama EU, na raspolaganju je znatno manje projektnih poziva i prilika, što je šteta, jer BiH ima potencijal (npr. pristupačne cijene i atraktivna lokacija za međunarodne grupe).

Proces prijave može biti komplikovan, zavisi od univerzitetskih kancelarija i često zahtijeva preporuke profesora ili institucija, što mnoge mlade obeshrabri. Veliki broj mladih nije dovoljno upoznat sa svim mogućnostima Erasmus+ programa (npr. ESC volontiranje ili traineeship prakse), pa prilike ostaju neiskorištene.

„Postoje i Erasmus+ traineeship (internship/stručna praksa) programi za studente i nedavno diplomirane. Erasmus+ podržava stručne prakse u trajanju od dva do čak 12 mjeseci koje se mogu odvijati u EU ili pridruženim zemljama. Prakse možete pronaći preko Erasmus Intern Traineeship Portala i prijavljuju se putem međunarodnih ili Erasmus+ kancelarija na vašem univerzitetu. Dodatno, postoje i programi stručnih praksi za srednjoškolce i mlađe – često se odvijaju kod poslodavaca, u NVO, automehaničarskim radionicama, CNC radovima i drugim zanimanjima. Nosilac troškova je obično privatnik, što ponekad može rezultovati i ponudom zaposlenja nakon prakse“, rekao je Ćorović i dodao kako je bitno naglasiti da se manji procenat mladih muških osoba prijavljuje na iste programe u poređenju sa ženskom populacijom.

On smatra da Erasmus u BiH nema dovoljnu institucionalnu podršku. Podrška Erasmus programu u BiH uglavnom se svodi na deklarativne izjave i formalne riječi, dok konkretni potezi i strateška ulaganja izostaju. Za razliku od većine zemalja regiona, naš obrazovni i institucionalni sistem nije dovoljno uvezan sa Erasmus+ programima.

Posebno je, smatra on, problematično to što srednjoškolski sistem u BiH gotovo uopšte nije uključen, pa su Erasmus mogućnosti ograničene na studente i pojedine organizacije civilnog društva. To mladima značajno sužava pristup programima. Primjer šireg institucionalnog nedostatka je i činjenica da BiH kasni i u pogledu jednostavnih bilateralnih sporazuma o viznim olakšicama (npr. i dalje nemamo bezvizni režim sa državama poput Urugvaja), što indirektno pokazuje nivo neangažovanosti.

„S druge strane, Evropska unija jasno prepoznaje važnost Erasmus+ programa i kontinuirano povećava njegov budžet. Najavljeno je da će u narednih pet godina izdvajanja samo rasti, upravo jer se ovaj program pokazao kao snažan alat u razvoju mladih i izgradnji evropskog identiteta. Međutim, u BiH se ponekad javlja bojazan institucija da bi snažniji angažman u Erasmus+ mogao dovesti do povećanog ‘odliva mozgova’, naročito u zemlji sa niskim prirodnim priraštajem. To je vjerovatno jedan od razloga zašto nema dublje institucionalne podrške“, rekao je Aleksandar Ćorović.

Jezičke barijere, tvrdi on, zavise prije svega od individualnih učesnika i njihovih jezičkih kompetencija. Većina mladih koji se prijavljuju na Erasmus+ programe posjeduje zadovoljavajuće znanje engleskog jezika, koji je ujedno i glavni komunikacijski jezik većine projekata.

Olakšavajuća okolnost je što u projektima često učestvuju i mladi sa prostora bivše Jugoslavije, pa sličnost jezika dodatno olakšava međusobnu komunikaciju i integraciju u grupu. Kada je riječ o saradnji sa učesnicima iz ostatka Evrope, komunikacija se gotovo uvijek vodi na engleskom jeziku, pa nivo poznavanja engleskog može uticati na osjećaj sigurnosti učesnika, ali rijetko predstavlja nepremostivu prepreku.

„Vrijedi naglasiti da čak i kada učesnik ne govori dobro strani jezik, u praksi se pokazuje da postoji dovoljno prostora za snalaženje. Na primjer, bilo je slučajeva da su učesnici sa vrlo ograničenim znanjem engleskog ili čak bez mogućnosti verbalne komunikacije uspjeli aktivno doprinositi programu kroz neverbalnu komunikaciju, dijeljenje znanja, vještina i praktičnih aktivnosti. Drugim riječima – jezik može biti izazov, ali ne i barijera koja onemogućava učešće. U Erasmus+ programima naglasak je na učenju, prilagođavanju i međusobnom razumijevanju, a upravo to iskustvo često dodatno podstiče mlade da unaprijede svoje jezičke vještine“, kazao je Ćorović.

Mladi, nastavlja on, treba da budu ohrabreni i da se prijavljuju na programe i da budu spremni izaći iz zone komfora – da pređu granice, naprave lične „žrtve“ i ne gledaju Erasmus isključivo kroz prizmu brzog profita.

„Često se kod nas javi predrasuda da su ovi programi ‘beskorisni’ ili da predstavljaju ‘kultove’, dok u stvarnosti nude širok spektar kvalitetnih edukacija i prilika za usavršavanje. Neki programi čak otvaraju mogućnosti za buduće investitore i pokretanje vlastitih poslova u BiH“, istakao je Ćorović.

Na državnom nivou ključno je da predstavnici institucija shvate značaj Erasmus programa i drugih EU inicijativa koje mogu podstaći napredak mladih i društva. Potrebna je realna institucionalna podrška u smislu postavljanja kompetentnih ljudi, diplomata i stručnjaka koji imaju viziju, znanje i kulturnu širinu (umjetnost, muzika, ples, međunarodni odnosi).

„Umjesto kratkoročnog interesa i traženja lične koristi, potrebna je strateška posvećenost koja bi omogućila da Erasmus projekti u BiH zaista zažive i donesu maksimalan benefit. Na nivou EU, Erasmus je već visoko razvijen i kontinuirano se unapređuje. Za mlade u državama članicama Erasmus nije ograničen samo na razmjene. Mnogi odlaze na volontiranje širom svijeta, posebno u afričkim zemljama, gdje doprinose projektima poput izgradnje bunara, škola, pa čak i inicijativama za institucionalne promjene“, navodi Ćorović.

Erasmus+ je više nego prisutan i u privatnom sektoru. Zahvaljujući projektu Erasmus + profesori, studenti i nenastavno osoblje Panevropskog univerziteta „Apeiron“ borave na univerzitetima širom Evrope, a ujedno su domaćini mnogim stranim profesorima, studentima i ostalim zaposlenima na visokoškolskim partnerskim ustanovama..

U okviru Erasmus+ „Apeiron“ je potpisao sporazume o saradnji sa Visokom poslovnom školom B2 iz Ljubljane na kojoj su boravili profesori Jana Aleksić, Vesna Novaković i Igor Grujić te održali cikluse predavanja za njihove studente. Administrativno osoblje je boravilo u različitim vremenskim periodima na pomenutoj školi uključujući i Anju Dragojević, Živanu Kljajić, Aljošu Kostića, Alena Tatarevića i Bojana Aleksića. Takođe, studenti „Apeirona“ Žarko Bajić i Ana Solarević na Visokoj školi proveli su po jedan semestar, slušali predavanja i polagali ispite.

Profesorice „Apeirona“ Darijana Antonić i Ljiljana Tadić Latinović, a čak dva puta profesor Ilija Baroš, boravili su u Češkoj Republici na partnerskom uiverzitetu Južna Bohemija – Češke Budejovice. Takođe su održali cikluse predavanja njihovim studentima.

„Ukupno 11 naših studenta Fakulteta zdravstvenih nauka dva mjeseca boravili su na istom Univerzitetu i na Univerzitetskom kliničkom centru Češke Budejovice pohađali praktičnu nastavu. Anja Dragojević, Filip Bajić, Živana Kljajić i Elveldina Tatarević takođe su, kao nenastavno osoblje Univerziteta „Apeiron“, boravili na ovom univerzitetu u Češkoj. Na univerzitetu Jan Kochanowski – Kielce u Poljskoj profesorca Vesna Novaković održala je predavanja za studente osnovnih i master studija“, saopštili su sa ovog Univerziteta.

Docent Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci Anja Pravuljac za Gerilu kaže da su njena iskustva sa Erazmusom više nego pozitivna. Zahvaljujući razmjeni sa Univerzitetom u Veneciji, gdje je u posljednjih nekoliko godina boravila tri puta, a prošle godine i predavala čitav ljetni semestar, imala je priliku da značajno unaprijedi kvalitet svoje nastave i naučnih istraživanja.

„Vrijednost mog naučnog rada se nakon tih iskustava podigla na evropski nivo, a stečena znanja i prakse prenijela sam i na Filološki fakultet u Banjoj Luci. Posebno ističem kontakte sa kolegama iz Venecije koji su rezultirali razvojem novih zajedničkih projekata između Filološkog fakulteta u Banjoj Luci i Univerziteta u Veneciji. Ti projekti ne samo da jačaju saradnju između naših institucija, već i grade širu mrežu koja će u budućnosti donijeti nove inicijative i istraživačke projekte“, kazala je Anja Pravuljac.

Prema dostupnim podacima iz zvaničnih izvještaja, u 2023. godini u okviru Erasmus+ programa zabilježena je ukupno 1.831 mobilnost studenata i univerzitetskog osoblja iz Bosne i Hercegovine, što pokazuje da mladi i akademska zajednica iz BiH sve više koriste prilike koje ovaj program nudi.

Iz perspektive Univerziteta u Banjoj Luci, a naročito Filološkog fakulteta kao najaktivnije članice po pitanju međunarodnih razmjena, vidljivo je da se iz godine u godinu povećava broj Erasmus+ saradnji i razmjena. Takvi podaci, kaže Pravuljac, ne čude s obzirom na to da se koristi ovog programa jasno pokazuju u kratkom roku: studentima omogućavaju sticanje međunarodnog iskustva, usavršavanje jezika i razvoj interkulturalnih vještina, dok profesori i univerzitetsko osoblje jačaju saradnju s evropskim kolegama i unapređuju kvalitet nastave i istraživanja.

„Erasmus+ program donosi niz prednosti i za studente i za univerzitetsko osoblje. Studentima omogućava da studiraju u inostranstvu uz pokrivene troškove studija i života, unaprijede znanje stranih jezika, razviju interkulturalne kompetencije i steknu iskustvo koje povećava njihovu kompetitivnost na domaćem i stranom tržištu rada. Profesori i istraživači kroz Erasmus+ grade saradnju s kolegama širom Evrope, razmjenjuju znanja i dobre prakse te jačaju kvalitet nastave i istraživanja na svojim univerzitetima. Dodatno, uključivanje u Erasmus+ doprinosi međunarodnoj prepoznatljivosti univerziteta iz Bosne i Hercegovine i jačanju njihove akademske mreže“, rekla je Pravuljac.

Što se tiče nedostataka, oni su, smatra ona, minimalni u poređenju sa prednostima – najčešće se odnose na spore administrativne procedure ili ograničen broj stipendija, ali ukupni značaj programa za mlade i akademsku zajednicu je nesporan i izrazito pozitivan.

Erasmus+ projekat, dodaje Pravuljac, ima snažnu institucionalnu podršku u Bosni i Hercegovini. Sve veće visokoškolske ustanove u zemlji aktivno učestvuju u programu i razvijaju saradnju sa partnerskim univerzitetima širom Evrope, a Nacionalna Erasmus+ kancelarija u BiH kontinuirano pruža stručnu i logističku podršku u ovom procesu.

„Ovakva koordinacija osigurava da studenti i nastavno osoblje imaju olakšan pristup programu, jasne informacije i sigurnost da će njihovo iskustvo mobilnosti biti kvalitetno i korisno. Zahvaljujući toj podršci, Erasmus+ je postao prepoznat kao jedan od najuspješnijih i najstabilnijih mehanizama međunarodne saradnje u visokom obrazovanju“, tvrdi Pravuljac.

Posebno se, navodi ona, ističu Filološki fakultet i Univerzitet u Banjoj Luci koji pokazuju izvrsne rezultate na polju međunarodne razmjene. Ti rezultati ne bi bili mogući bez snažne institucionalne podrške i predanog rada Kancelarije prorektora za međunarodnu i međuuniverzitetsku saradnju Univerziteta u Banjoj Luci, koja pored stalnog povećavanja broja ugovora o saradnji sa novim evropskim univerzitetima studentima i profesorima pruža kontinuiranu pomoć i podsticaj da iskoriste sve prilike koje Erasmus+ program nudi.

„Jezik nije prepreka za implementaciju Erasmus+ programa. Naprotiv, on je njegova najveća prednost. Kada govorimo o Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, razmjene sa državama čiji se jezici proučavaju direktno doprinose razvoju jezičkih kompetencija studenata i profesora i obogaćuju njihovo akademsko i kulturno iskustvo. Dobrobit razmjena je u ovom smislu naročito vidljiva za studente stranih filologija, koji bez provedenog perioda jezičkog usavršavanja u državama čije jezike proučavaju ne bi stekli visok nivo poznavanja tih jezika“, zaključila je Anja Pravuljac.

Gerila.info/Goran Dakić

The post Erasmus+ – Put u Evropu (i nazad): Šta ovaj program donosi mladima iz BiH? first appeared on Gerila.info.

Dodik, koji sve više napušta masku pragmatičnog političara i sve otvorenije koketira s najradikalnijim segmentima evropske desnice, ovim susretom šalje poruku da Republika Srpska želi biti dio novog, tamnijeg projekta Evrope — Evrope zatvorenih granica, ideološke čistoće i progonjenih neistomišljenika.

Kostadin Kostadinov, čovjek čije političko djelovanje uključuje napade na LGBT zajednicu, otvorenu ksenofobiju prema Romima i podršku Putinu koja mu je donijela nadimak “Kopejkin”, nije slučajan gost u Banjaluci. On je simbol onoga što Dodik danas želi biti na međunarodnoj sceni — samozvani branilac „porodice, vjere i nacije“, koji pravo na postojanje priznaje samo onima koji u potpunosti dijele njegov sistem vrijednosti.

Nije ovo ni prvi ni izolovan slučaj. Dodik već dugo “koketira” sa “demokratskim autokratama”: od druženja s Viktorom Orbanom, do simpatisanja francuske krajnje desnice i partije AfD u Njemačkoj. Lista novih „prijatelja Republike Srpske“ više liči na katalog stranaka i pojedinaca koje demokratski svijet pokušava da izopšti zbog govora mržnje, širenja teorija zavjera i podrivanja osnovnih ljudskih prava.

Njegovo protivljenje evropskim vrijednostima, vladavini prava i slobodi medija nije samo trenutni politički hir, već sistematska strategija. Zakoni o kriminalizaciji klevete, obračun sa nevladinim sektorom, demonizacija medija — sve su to domaći odjeci ideološkog udara koji globalno predvode ljudi poput Trampa, Orbana, Le Penove i, sada, Kostadinova.

Разговарао сам данас с Костадином Костадиновим, бугарским политичарoм и предсједником партије Препород, којем сам захвалио на учешћу на Међународном форуму и доласку у Републику Српску и Бањалуку.

Разговарали смо о актуелној ситуацији у региону и Европи и нагласили смо да… pic.twitter.com/Hmx50qEWrc

— Милорад Додик (@MiloradDodik) April 26, 2025

Ironično, Dodik, političar koji redovno optužuje strane sile za miješanje u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, svesrdno uvezuje Republiku Srpsku u mrežu međunarodnih aktera čiji je glavni cilj slabljenje evropskog jedinstva, raspirivanje nacionalističkih strasti i normalizacija autoritarne vladavine.

Njegov narativ o „očuvanju tradicionalnih vrijednosti“ nije ništa drugo do šifra za ograničavanje prava i sloboda. U toj ideološkoj utopiji svijet se dijeli na „nas“ i „njih“, porodice su samo one koje odgovaraju unaprijed propisanim šablonima, vjera je samo ona koja politički koristi, a identitet se svodi na zatvaranje u etničke i nacionalne torove.

Kada Dodik govori o suverenizmu, on u stvari govori o autokratskom pravu da bez odgovornosti pred građanima guši kritiku, demonizuje „nepodobne“, i osnažuje kult ličnosti. Kada slavi Kostadinova, on slavi nasilje nad slobodom izbora, nad raznolikošću mišljenja i nad temeljnim vrijednostima Evrope kojoj, ironično, pripada i sama Republika Srpska.

Sve su jasniji obrisi te Dodikove „realpolitike“ – “svijet tvrđava”, izolacionizma i „pravovjernih“. Svijet u kojem pravda, sloboda i solidarnost nisu ništa drugo do floskule koje ometaju njegovo viđenje budućnosti. Budućnosti u kojoj će mali autoritarni lideri vladati svojim malim utvrđenim carstvima, hranjeni strahom svojih naroda od izmišljenih neprijatelja.

Sve su prilike da će Republika Srpska, ako nastavi tim putem, prije završiti kao geto osuđen na međunarodnu izolaciju, ekonomsko propadanje i političku irelevantnost, umjesto kao “bastion suvereniteta”, kako je vidi Dodik, dok će on, umjesto vođe, postati tek još jedna “fusnota” u istoriji evropskih političkih devijacija 21. vijeka.

Учесници Међународног форума у Бањалуци заговарају основне вриједности хришћанства и претачу их у политичку акцију. Tај покрет у Европи је све шири.

Наш проблем је чињеница да међународни интервенционизам не дозвољава испољавање воље народа и настоји да административним мјерама… pic.twitter.com/pszGhMeY0N

— Милорад Додик (@MiloradDodik) April 26, 2025

Ako je sa sastanka u Banjaluci poslata poruka da su „porodica, vjera i identitet“ temelj budućnosti, onda se trebamo zapitati čija porodica, čija vjera i kakav identitet? Jer u svijetu kakav Dodik zamišlja, slobodu neće imati svi, već samo oni koji pristanu da misle isto.

Gerila.info

The post Dodikov savez sa ekstremnom desnicom: Suverenizam kao paravan za autokratiju first appeared on Gerila.info.

Više stotina hiljada ljudi izašlo je na ulice širom Sjedinjenih Američkih Država i nekoliko evropskih gradova kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo politikama Donalda Trampa i Ilona Maska. Više od 1.200 protesta održano je u gradovima od Njujorka do Los Anđelesa, od Čikaga do Atlante, pod zajedničkim sloganom: “Dalje ruke od naše demokratije!”

Povod za masovne proteste, kako navode organizatori, jeste sve izraženiji populizam, napadi na socijalnu sigurnost i pokušaji razgradnje demokratskih institucija. Posebnu pažnju izazvalo je ukidanje hiljada radnih mjesta u sektorima pod kontrolom Ilona Maska, ali i Trampove izjave koje su brojni američki i evropski građani ocijenili kao napade na osnovne vrijednosti liberalne demokratije.

U mnogim gradovima protesti su nosili lokalna obilježja, ali zajednička poruka bila je jasna: odbijanje retorike podjela i straha koju, po mišljenju mnogih, personifikuje Tramp. Plakati s natpisima “Svijet je umoran od tvojih gluposti, Donalde” i “Demokratija nije na prodaju” preplavili su društvene mreže.

Tramp gubi podršku kod kuće, ali ne i kod Dodika

Dok milioni negoduju zbog povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sve intenzivnije nastoji da stupi u kontakt sa američkim predsjednikom, ili da ga bar ovaj primijeti. Angažovao je lobiste, često neuspješno, na svakom koraku hvali Trampa, čak je i predložio ukidanje carina na američku robu u BiH, čime bi, kako kaže, otvorio novu stranicu u ekonomskim odnosima.

Međutim, najkontroverzniji potez stigao je kroz ponudu Trampu vrijednu, kako tvrdi Dodik, 100 milijardi dolara u vidu pristupa prirodnim resursima Republike Srpske. Ovaj prijedlog mnogi analitičari vide kao očajnički pokušaj političkog preživljavanja, u trenutku kada se Dodik suočava s ozbiljnim međunarodnim sankcijama i unutrašnjim pritiscima.

Povezivanje lidera poput Dodika i Viktora Orbana s Trampom nije novost, ali sada dobija novu dimenziju. U vrijeme kada se Tramp suočava s masovnim otporom kod kuće, on i dalje ostaje nada onih koji teže slabijim institucijama, snažnijoj centralizaciji moći i direktnim dogovorima iza zatvorenih vrata. Dodik, koji prema pisanju medija pokušava preko srpske dijaspore u SAD-u uticati na Trampovu snahu da mu se ukinu sankcije, pokazuje koliko duboko se oslanja na Trampa kao potencijalnog “spasioca”.

Dok demonstranti širom Amerike poručuju: “Nećemo nazad!”, Dodik upravo u tom „nazad“ vidi svoju budućnost. Ironija je potpuna: dok stotine hiljada Amerikanaca izlazi na ulice zbog Trampovih poteza koji narušavaju demokratiju, predsjednik Republike Srpske nudi tom istom čovjeku pristup prirodnim resursima i političko-ideološki savez.

Masovni protesti protiv Donalda Trampa nisu izolovan slučaj. Oni predstavljaju duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo, ne samo američkim predsjednikom, već i širim trendovima autoritarizma i korporativnog populizma. U tom kontekstu, Dodikova podrška Trampu više ne djeluje samo kao politički manevar, već kao ozbiljan signal o smjeru kojim lider Republike Srpske želi da vodi Republiku Srpsku, uprkos, ili možda baš zahvaljujući, globalnim upozorenjima.

Gerila.info

The post Protesti protiv Trampa: Dok mase viču „Ne!“, Dodik kaže „Da“ first appeared on Gerila.info.

… ili da parafraziramo Daglasa Adamsa: “Daleko u neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti Evrope nalazi se malena, neugledna regija. Na njenom zapadnom kraju nalazi se beznačajna srcolika zemlja čiji su konstituitivni narodi, koji su nastali od ljudi, toliko primitivni da još smatraju da je promaja veliki neprijatelj, kako zdravlja tako i stanja u glavi. Ta zemlja ima jedan problem, koji se može ovako opisati: većina njenih stanovnika uglavnom je nesrećna. Kao rješenje ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s pokretanjem zaštite vitalnog nacionalnog interesa, a to je zaista čudno, jer su uprkos zaštiti nacionalnog interesa konstitutivni narodi i dalje bili nesrećni. Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se osjećali bijedno, čak i oni kojima je vitalni nacionalni interes bio zaštićen. Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su napravili veliku grešku još onda kad su prvi put glasali za etnonacionalne stranke. A neki su i etnonacionalne stranke smatrali lošom zamišlju i rekli su da uopšte nije trebalo ni ostati u toj srcolikoj zemlji.”

A onda, jednog petka, skoro godinu dana nakon posljednjih izbora koji su mogli pružiti šansu konstitutivnim narodima da žive malo srećnije, ekipa jednog malog portala uputila se na mjesto za koje je čula da u njemu žive srećni i zadovoljni ljudi. Portal se zove Gerila, a mjesto Amsterdam.

Povod za malu Odiseju do “grada kanala, droge i seksa”, kako bi ga opisali površni i zlonamjerni putnici namjernici, bio je IBC2019, najuticajniji sajam medija na svijetu, kako ističu organizatori. Ali o tome malo kasnije. Prvo se moramo pozabaviti prevozom od “beznačajne srcolike zemlje” do Beneluksa, doduše bez “luksa” zato što smo posjetili “samo” Belgiju i Holandiju.

Letjeli smo avionom niskobudžetne kompanije Ryanair (kao da smo mogli drugačije – avionski “Krstić i sin” je predviđen za sirotinju, kako u “neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti Evrope” tako i na “bočnim” aerodromima razvijenih zemalja Evrope koji ne “bodu oči” bogatim putnicima na velikim aerodromima). Let Banja Luka – Brisel jug (tako se zove aerodrom u belgijskom gradu Šarlroa, pedesetak kilometara od glavnog grada Belgije – inače zanimljiv naziv, kao kada bi banjalučki aerodrom nazvali Zagreb jug ili Sarajevo sjeverozapad, valjda da bude prepoznatljiviji, šta li već) traje oko sat i po. Ekipa Gerile je već letjela do Brisela, odnosno grada Šarlroa, o čemu smo takođe pisali.

Prije leta se treba ukrcati, a to je bio prvi izazov s kojim smo se susreli. Nas dvjestotinjak putnika koji su letjeli tog petka zguralo se u stotinjak kvadrata čekaonice na banjalučkom aerodromu. Ko će ga znati, vjerovatno su Aerodromi Republike Srpske sredstva za proširenje kapaciteta na aerodromu u Banjaluci usmjerili u aerodrom u Trebinju. Ni sredstava ni aerodroma, reći će zlobnici. Međutim šta je tu je. Koga je moliti, nije ga kuditi. Bar dok ne sletimo.

Dok smo čekali da poletimo, mogli smo čuti tuce različitih jezika. Bilo je tu Holanđana, Francuza, naših konstitutivnih naroda, Italijana, Rusa, Grka… Pravi mali Vavilon. Bar na tren, tu, na tih stotinjak kvadratnih metara, mogli smo osjetiti da smo dio svijeta. A kako prema svijetu idemo, taj osjećaj se samo pojačavao. Trebalo je da prođe nekoliko dana da se misli i osjećanja stišaju, da ova priča ne bude apsolutno subjektivna.

Let je posebna priča. Ryanair je prava “spam” avio kompanija – tokom leta stjuardi i stjuardese vas zasipaju ponudama viskija, čokolada, satova, parfema i ko zna čega još, taman da vam, ili skrenu pažnju sa truckanja po “nebeskoj kaldrmi”, ili da vas živciraju poput oglasa dok gledate Youtube.

Po sletanju smo “bez po muke” pronašli gradski bus koji vozi do centra grada Šarlroa, iako je bilo kasno uveče, poslije 23 časa. Doduše, na početku smo zamalo citirali Delboja iz Mućki: “Which way to Holland?”, ali je saobraćajna mreža na Zapadu savršeno jasna, čak i za “sirote male hrčke” iz “neistraženih zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope”. Pored toga, sav prevoz smo već organizovali preko interneta, od rezervisanja voznih karata do plaćanja. Bez problema. Ta usklađenost i red su, u suštini, bili ono što nas je začudilo, uzevši u obzir kakva je situacija kod nas.

Nakon (polu)prespavane noći u hostelu, zbog kasnog dolaska, rano ujutro smo “uhvatili” bus za Amsterdam, preko Brisela, Roterdama i “strašnog” Haga. Brisel noću i nije neki prizor – nema migranata (vjerovatno su zapeli u Bihaću), ali je preplavljen turistima, posebno mladima, koji poput mrava gamižu po stanici tražeći prevoz. Zanimljiv prizor kod Antverpena, na granici sa Holandijom, bila je nuklearna elektrana Doel. Doduše, nismo imali vremena da stanemo i priupitamo gdje odlažu svoj nuklearni otpad.

Odmah po svitanju bilo nam je jasno da u Belgiji, a posebno u Holandiji, nema ništa posebno da se vidi, osim “reda i zakona”. Šalu na stranu, Holandija i nije posebno lijepa zemlja što se prirode tiče – ravnica, kanali, nigdje ni brežuljka. Ali, ono što fascinira je činjenica da je gotovo stoprocentno iskorištena – uz autoput su se redali nizovi poljoprivrednog zemljišta, pa industrijski kompleksi, onda hale i magacini kompanija za transport, prevodnice i “more” vetrenjača.

Po dolasku u Amsterdam, koji ima “samo” 800.000 stanovnika, opet smo “bez po muke” pronašli prevoz do hotela, koji je, uzgred rečeno, bio na suprotnom kraju grada. Ne gubeći vrijeme, ostavili smo torbe i odmah se zaputili na sajam medija, zbog kojeg smo i došli, naravno.

Prva impresija po izlasku na ulice bila je da je automobila zaista malo a bicikala možda i previše, bar po shvatanju jednog prosječnog Dinaroida. Pri tome, bicikli imaju apsolutnu prednost na ulici, čak i u odnosu na pješake, tako da smo na početku poskakivali i bacali se u stranu na trotoar dok nismo shvatili “pravila igre”. Bicikala, štaviše, ima toliko da imaju problema sa parking mjestima, tako da moraju smišljati improvizacije poput “parkinga za bicikle na sprat”. Poslije smo saznali da je parking u Amsterdamu preskup tako da se nikome ne isplati da vozi auto u centar grada, ali opet, nismo se mogli oteti utisku da su bicikli dio sistema vrijednosti Holanđana.

Sajam IBC2019 se održao u kongersnom kompleksu RAI koji se prostire na preko 100.000 kvadratnih metara. “Umorni, uplašeni i veoma gladni” bili smo fascinirani grandioznošću kompleksa RAI, posebno sadržajem u njegovim halama. Mnogobrojni izlagači predstavili su svoje proizvode pojedinačno vrijedne više desetina hiljada evra. Okvirnim računanjem došli smo do zaključka da se u više od deset multifunkcionalnih hala kongresnog centra RAI tih dana nalazila televizijska tehnika i oprema u vrijednosti možda i preko milijardu evra!

Pored najsavremenije opreme, sajam medija se mogao pohvaliti i sa preko 300 vrhunskih predavača iz raznih oblasti, od televizijske produkcije, preko marketinga do kreativne industrije, između ostalih. Tako su, npr. na sajmu svoje viđenje medijskog svijeta predstavili stručnjaci iz britanskog javnog servisa BBC, iz internet servisa YouTube, iz Evropske radiodifuzne unije (EBU), iz Intela, iz kompanije Sony, iz italijanskog javnog servisa Rai, iz kompanija 21st Century Fox, Google, NOKIA, Warner Bros, Walt Disney, Universal Pictures, iz sportskog kanala Eurosport i mnogih drugih širom svijeta poznatih kompanija.

Gotovo omađijani, nakon par sati “lutanja” po sajamskim halama, napustili smo centar RAI i zaputili se ka novom fascinantnom odredištu – sportskom kompleksu Johan Krojf Arena, najvećem stadionu u Holandiji i domu fudbalskog kluba Ajaks. Povod je bila utakmica šestog kola holandskog prvenstva između Ajaksa i Herenvena. Igrom slučaja se poklopilo da Ajaks igra utakmicu na domaćem terenu u vrijeme održavanja sajma. To nismo smjeli propustiti. Problem je predstavljala cijena ulaznica od 60 evra pa naviše, što nismo mogli sebi da priuštimo. Međutim, izvukli smo “keca iz rukava” i uz pomoć međunarodne novinarske akreditacije dobili besplatne ulaznice – jednu u novinarskoj loži a jednu za fotografa na terenu, iza gola. Inače, pribavljanje ulaznica je bilo “u duhu” cjelokupnog putovanja – brzo i lako. Nekoliko dana prije odlaska smo kontaktirali pres službu Ajaksa i za par sati, isti dan, dobili akreditaciju.

Kada smo došli na stadion iznenađenjima nije bilo kraja. Svi zaposleni na stadionu, od blagajnika, preko čuvara do portira zaduženih za smještaj koji su nas upućivali na odredište, bili su više nego ljubazni. Uprkos činjenici da je stadion bio pun, preko 50.000 gledalaca, niko nije bio nervozan, neljubazan ili drzak.

Po završetku utakmice za manje od pola sata smo bili u hotelu, što je novo čudo iz perspektive saobraćajnih kolapsa koji dominiraju na našim podnebljima nakon završetka utakmica. Saobraćajna mreža – metro, tramvaji i autobusi, opet su se pokazali kao više nego efikasni. Za nekih pola sata su razvezli više desetina hiljada ljudi od stadiona do njihovih domova. Međutim, “čudima” tu nije bilo kraja.

Nakon prespavane noći pomislili smo da ćemo Amsterdam sada posmatrati drugim očima, trezvenijim i objektivnijim. Ali ne. Odlaskom u centar, u staro jezgro grada, fascinacija i divljenje su tek počeli, u svojoj pravoj snazi. I to ne samo zbog ljepote koja nas je okruživala, nego zbog društveno-kulturološkog konteksta koji je krasio Amsterdam.

Za razliku od Banjaluke “koja se gradi”, Amsterdam je već bio izgrađen, i to gotovo savršeno. Međutim, i dalje se gradi, ali po pravilima koja imaju smisla. Posebnu pažnju su nam privukle širina i organizacija saobraćajnica. Na samom kraju su bili trotoari za pješake. Odmah uz njih, ka unutrašnjosti saobraćajnice, bile su biciklističke staze, gotovo duplo šire od trotoara, jer, kako smo rekli, bicikli imaju prednost i tretiraju se kao mala božanstva.

Ispred svake kuće, svake zgrade, svakog ulaza, nalazila se “hrpa” parkiranih bicikala koji su čekali da budu provozani po amsterdamskim ulicama.

Dalje ka unutrašnjosti saobraćajnice nalaze se saobraćajne trake za automobile, fizički odvojene od ostatka saobraćajnice. U sredini se nalaze šine za tramvaje. Zbirno gledano, prosječna amsterdamska saobraćajnica izgleda ovako: trotoar – biciklistička staza – saobraćajna traka u jednom smjeru – tramvajske šine u oba smjera – saobraćajna traka u drugom smjeru – biciklistička traka – trotoar, ukupne širine oko 30 metera.

Pošto smo prethodnog dana “apsolvirali” saobraćajnu mrežu, “samo nebo je bilo granica” za istraživanje Amsterdama. Uputili smo se ka “saobraćajnom epicentru” Amsterdama, centralnoj željezničkoj stanici kroz koju dnevno prođe više od 150.000 putnika. Uzevši u obzir da je Amsterdam, prije svega, turistički grad, bar za nas, odlučili smo se za jednosatnu turu brodićem kroz amsterdamske kanale. Kako je sve u Amsterdamu preskupo (npr. u centru grada točeno Heineken pivo od pola litre košta šest evra), cijena od 12 evra po osobi nam se činila više nego prihvatljivom. I nismo pogriješili. Obilazak Amsterdama brodićem kroz kanale je bio pun pogodak. Istorija nam je promicala pred očima, mi smo promicali pored istorije koja krasi Amsterdam.

Da je Amsterdam jedna od najskupljih svjetskih prestonica, uvjerili smo se po završetku ture po kanalima kada smo otišli u suvenirnicu. Pažnja prema najbližima nas je koštala preko 120 evra, i to za nekoliko magneta, čaša, privjesaka, naušnica, sapuna i sličnih “beskorisnih stvarčica”. Ali dobro, ne ide se svaki dan u Amsterdam. Bar ne ako ste prosječni pripadnik konstitutivnih naroda u BiH.

“Lutajući” ulicama Amsterdama nabasali smo na kuriozitete koji bi bili nezamislivi na našem prostoru. Tako smo, npr. na centralnom gradskom trgu Dam naišli na protest Palestinaca i Izraelaca, u isto vrijeme, samo pedesetak metara jedni od drugih. Uz nimalo lijepe poruke na transparentima upućene jedni drugima, u miru su protestovali i iznosili svoj stav, sve u demokratskom duhu. Zamislimo samo da SNSD i SDS imaju miting jedni kraj drugih na 50 metara. Koji bi to “cirkus” bio!

Fascinirao nas je i način života stanovnika Amsterdama. Parkovi su bili prepuni ljudi koji sjede na travi, bez ikakvog ustezanja. Porodice su unajmljivale brodiće, nosile sa sobom korpe za piknik i kružile kanalima. Amsterdam je prepun i “zanimljivih” likova koji “šarenilom” privlače pažnju, i to nikome ne smeta. Štaviše.

Gdje god nađu zgodno mjesto, ljudi uživaju neopterećeni konstitutivnošću ili ugroženim nacionalnim interesom. Žuti, bijeli, crni, visoki, niski, debeli, mršavi, strejt ili gej, nebitno, svako je gledao svoga posla.

Međutim, da Amsterdam nije mjesto “apsolutne slobode”, pažnju su nam skretali panoi sa upozorenjima o zabrani konzumacije alkohola na javnim mjestima. Gradske vlasti su se na taj korak odlučile zbog neprimjerenog ponašanja alkoholisanih lica na javnim mjestima. U ne tako davnoj prošlosti, centar Amasterdama je izgledao kao postapokaliptično predvorje “delirium tremens sanatorijuma”. Što se kontrole tiče, da ne bude zabune, nigdje nećete vidjeti policiju. S vremena na vrijeme pokoji policajac prošeta ulicama ili se provoza na biciklu. Ali čim se nešto desi, za “minutu” se stvore na mjestu događaja. Sve je pokriveno kamerama (čemu teže i vlastodršci u Banjaluci, samo im je pristup drugačiji), tako da vas “veliki brat” uvijek posmatra.

Amsterdam je prepun znamenitosti koje vrijedi obići: od kuće Ane Frank, preko muzeja Madam Tiso, Rembrantove kuće, kraljevske palate, raznih muzeja, kao što su muzej sira, muzej hašiša i marihuane ili muzej lala, do mnogobrojnih crkava kao što je Oude Kerk, najstarija crkva u Amsterdamu koja potiče još iz 13. vijeka. Međutim, za tako nešto treba i vremena i novca, čega je nama nedostajalo.

Naposlijetku, kakvi bi mi bili novinari da nismo “nanjušili” “kofi šopove” i “četvrt crvenih fenjera”. Ali, priču o tome ćemo ostaviti za drugi put.

Nakon dva “turbo dana” u Amsterdamu valjalo nam je krenuti nazad, u “neistražena zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope”. Nostalgija za domom se miješala sa fascinacijom. Ipak, jednog ponedeljka skoro godinu dana nakon posljednjih izbora koji su mogli pružiti šansu konstitutivnim narodima da žive malo srećnije, i nakon tri dana u zemljama Beneluksa, ekipa jednog malog portala uputila se kući.

“Saobraćajno savršenstvo” je opet došlo do izražaja. Uz dva presjedanja, u Roterdamu i Antverpenu, za “tili čas” smo vozom došli do grada Šarlroa. Inače, presjedanja su bila savršeno organizovanja, bez pretjeranog mudrovanja i lutanja po željezničkoj stanici – voz stane na jedan peron, a drugi voz kreće odmah sa susjednog perona.

Po dolasku na aerodrom morali smo se “aklimatizovati” na činjenicu da smo okruženi ljudima koji razumiju naš jezik i da ne bi trebali baš toliko glasno da pričamo jer – zidovi imaju uši, kako se kaže kod nas dole, na “zapadnom kraju neistraženog zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope gdje se nalazi beznačajna srcolika zemlja”.

U avionu smo opet “spemovani” viskijem, čokoladama i parfemima, taman toliko da nam vrijeme brže “proleti”. Po sletanju nas je zapljusnuo vreli talas. Ne samo da nas je “ošamarila” surova balkanska realnost, nego i banjalučkih +30, što je bio drastičan “skok” sa belgijskih +20.

“Svuda pođi, svojoj kući dođi” ne bi bila toliko loša poslovica da nije spoznaje čemu se vraćamo. A čemu smo se vratili? Deklaraciji SDA, nadmudrivanju “konstitutivnih političara”, “pozitivnim plusevima” u budžetu… A gdje su tek stalno prisutne korupcija, nepotizam, kriminal, širenje straha i mržnje i ostali “brendovi” “neugledne regije neistraženih zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope”? Tu su, vjerno su nas dočekali, poželjevši nam srećan povratak iz sna u javu.

Tekst: Mladen Bubonjić

Fotografije: Dejan Rakita i Mladen Bubonjić

The post Gerila u Amsterdamu: “Među javom i med snom” first appeared on Gerila.info.